Pod istim nebom

Amir Alagić

Pod istim nebom

Zigo Rijeka, 2010.

SADRŽAJ

Uže .................................................................................... 7 Eksperiment je urodio plodom ....................................... 15 Diler ................................................................................. 31 Guns'n'Roses ...................................................................... 51 Nekoliko riječi o ribama i pokoja više o ljudima ............ 59 Lavež iz petardi ............................................................... 66 Poljska ............................................................................. 72 Bijeg ................................................................................. 92 Pismo ............................................................................. 112 Odluka ........................................................................... 117 Oko ................................................................................ 124 Rikša .............................................................................. 136 Lutka .............................................................................. 168 Pod istim nebom ........................................................... 180

UŽE

Život mu je tekao kao na nijemom filmu, bez riječi i nekako ubrzano. Ima već tomu, otkako je i boja okolnog svijeta stala blijedjeti. Nebo je prestalo zračiti jutarnjom svježinom sve se više pretvarajući u opori pak-papir starih socijalističkih dućana, moćno natkriljen nad njegovom glavom. U daljini se uznemireno more bibalo i bjesnilo, mirisalo na sumpor i svojom pjenom i bojom više sličilo muljavim žuto-zelenim baruštinama, no blagosti azura kakvim su ga htjele pamtiti staračke oči. Kao da se sve pretočilo u sivilo asfalta.

Bolest sumornog bezvoljstva koja ga je zaposjela, s neba, drveća, mora i planina stala se širiti na ljude pretvarajući i njih u asfaltne kipove suhih usta, teškog daha i dodira, kojima je zaplakati istovremeno lako i nemoguće, jer odveć je ponestalo razloga za plač. S freske svijeta ubrzano se runio amalgam svrha i razloga ostavljajući prostora još samo za rezignaciju. Posivivši sve unaokolo, pepeo starosti konačno je zasuo i njegovu dušu, tiho i podmuklo, onako kako mu je i kosu posijedio. Činilo mu se da je jednom, sijevajući očima žar iz utrobe, nečim zarazio čitav svijet, a potom je svijet uzvratio i zarazio njega, pa sada pred sobom u ogledalu nad psihom vidi sivi asfaltni lik iz kojeg je, kao onom plastičnom cjediljkom za limun, iscijeđen život.

Suh i naboran, bolesno žutih očiju, on promatra svijet kao nijemi film koji se nekim čudom prikazuje bez humora, no sve je drugo ostalo autentično. U njemu nema boje i nema riječi, i sve prolazi nekako brže no što bi trebalo.

Ili se to samo njemu činilo da vrijeme prolazi brzo?

Kada ti je osamdeset godina, sve što si za sobom ostavio stane u treptaj oka, a vrijeme koje je pred tobom ne čini se 7

dovoljnim da bi bilo što mogao započeti. Ostaje tek čekanje da se dogodi nešto što se nikada i ne mora dogoditi.

A možda se to nešto i događa, čak svakoga dana, ali je nekima to ponekad teško primijetiti. Jer mlade se oči hrane percepcijom, dok se ostarjele mogu tek zahvaljivati sjećanju na dobroj volji i kvalitetnoj projekciji.

Petar je svake subote nakon doručka započinjao svoj mali tjedni ritual koji mu je pričinjao golemo zadovoljstvo.

Na rastegnutom je užetu crvenim flomasterom označavao centimetar po centimetar, kao da si na taj način daje do znanja da je još jedan tjedan života ostavio za sobom. Dok bi Jela, još snena u spavaćici, pristavljala vodu za kavu, on se sporim korakom približavao vitrinici iz nekih davnih vremena pa iz ladice vadio blijedoplavu najlonsku vrećicu s golemim klupkom već požutjelog užeta. Razvukao bi ga koliko je duljina hodnika dopuštala, metnuo najdalji kraj pod nogu otomana te, brižljivo mjereći jedan centimetar, pljuckao na već sasušeni flomaster i povlačio tamnocrvenu crticu. Ta ga je crtica, upijena u prljavo žutilo užeta, podsjećala na okrvavljenu kožu zaklane ovce ili, za boljeg raspoloženja, na ostatak voska sa zapečaćenog poštanskog paketa. Promatrao bi klupko svojeg života sve dok ga Jela ne bi dozvala, dreknula tamo iz kuhinje i svaki ga put, na isti način, trgnula iz dubokih misli. Srce ne bi stiglo ni brže zakucati, a Petar je već vikao na svoju ženu onako kako viče pedeset i kusur godina, ne misleći ozbiljno ni krajičkom najcrnjih misli ono što joj u taj čas izgovori. A dok viče, pažljivo spušta klupko na tamnocrveni pusteni otoman, kako bi mu se nakon kave ponovno vratio. Krenuo je, već napravio nekoliko koraka, a nikako da s užeta ukloni pogled i otjera misao što mu je poput šešira sjela na glavu.

Pred sobom nije mogao sakriti klupko prošlosti koje sa svakim tjednom sve više raste, bubri poput tumora, a onaj ostatak, što predstavlja budućnost, postaje sve kraći.

8

Još je u prvim godinama mirovine odlučio započeti s praćenjem svojeg života na ovaj način. Radni vijek, proveden u policiji, okončao je kada su ga na granici teško ranili pomahnitali rumunjski šverceri farmerki. Nedugo nakon toga poslan je u mirovinu uza sve počasti. Ali dosada, ta neistrebljiva buha ljudske duše, ubrzo ga je stala izjedati poput termita, do samih kostiju, i što god da je pokušavao činiti, unaprijed je bilo osuđeno na neuspjeh. Bilo da je probao u parku s iskusnim penzionerima kibicirati partije šaha, prikupljati markice iz udaljenih dijelova svijeta, biti tajnik u mjesnoj zajednici, predsjednik kućnog savjeta, pisati nekakve besmislene memoare – brzo bi se hladio i zapadao u očaj.

U noći proslave pedesetog rođendana, kada se društvo već bilo razišlo, a on ležao s mokrom krpom na glavi nogu dignutih na tabure, na pijanu mu je pamet pala ideja o praćenju tijeka svoga života iscrtanog duž običnog užeta.

Sutradan je kupio klupko užeta da bi označio sve svoje godine prošle te, prkoseći sudbini ili smrti, sam unaprijed odredio koliko će si metara predvidjeti za budućnost.

Odlučio se jedan tjedan života predstaviti kao centimetar na užetu. Račun je pokazao da je do tog trenutka prešao nešto više od dvadeset šest metara. Kako čovjeku nije dano zaviriti u sutra, Petar je s budućnošću bio koliko-toliko oprezan. Kupio je šest metara viška, što mu je davalo jedanaest i pol godina života. Bolje je biti skroman, mislio se, a uže će lako nadovezati. I stvarno je, eto, nakon tog perioda morao kupiti novi komad, pa i danas, tamo negdje na trideset drugom metru, zapinje prvi mali čvorić.

No kako su u starosti ljudi sve oprezniji i svjesniji da je odlazak na počinak lutrija i mnogi s jutrom ostanu u krevetu nadovezujući na obični i onaj vječni san, Petar je kupovao sve manje i manje komade užeta pa su i čvorići na dugačkom klupku njegova života bivali sve češći. Svaki 9

je dolazak do kraja bio pun strepnje, a svaka nova subota, kada je trebao nanizati još jedan čvorić, ispunjena ushitom jer je, činilo mu se, ponovno pobijedio smrt.

Evo, i sada za stol sjeda zabrinut. Puši se kava iz blijedoplavih porculanskih šalica, a sve što se čuje jest tiha škripa kemijske kojom Petar ispisuje u svoj blokić, kao u neku evidencijsku listu, sve godine i metre koje je uspio u životu prijeći. Ostalo mu je još nekih petnaestak centimetara, a već je prešao osamdesetu. Zabrinut je jer s proljećem sve teže diše. Nije ga jednom Jela iz sna budila kada bi iznenada utihnuo. Kako ona priča, niti udiše niti izdiše, samo se iz pluća čuje neka škripa, baš kao ova olovka sada što škripi. A kada ga uspije probuditi, on sve zijeva kao riba. Ne može se, jadan, zraka nadisati. Ne zna Petar koliko bi užeta trebao kupiti doživi li još jedan čvorić pa se sekira. Evo i susjeda Marica, odozgo, nikako da mu izađe iz glave, a ima više od godine dana kako je otišla. Malo žena prilegla poslije ručka i nije se više ni budila. A mlađa od njega za čitav metar i nešto bila. “Šta ti je život”, misli se Petar, “čitav jedan podugačak život stane u špagu od četrdeset i dva metra, a i to ako bude sreće pa poživim još ova dva-tri mjeseca. Ne bih mogao pola svoje ulice prijeći da je svu razmotam, od rođenja pa sve do sada. A davno je rođenje bilo, daleko kao što ništa daleko nije.”

- Što misliš, Jelo – konačno progovori – dokle bi stigla ova špaga da je razvučem od naših vrata pa niz ulicu? Bi li došla do butige pokojnog Luciana brijača? Šuti Jela, nešto se zamislila, kao da u mislima razvlači uže, pa onda pomisli kako se više i ne sjeća gdje je nekada bila Lucianova brijačnica, toliko je to davno bilo, ali joj se učini da je bila negdje blizu pa kaže: - Ih, kako ne bi.

Tada Petar ogrnu svoj kaput kao da preko leđa preba10

cuje krzno neke zvjerke i u papučama izađe na ulicu. Zavezao je uže za kvaku ulaznih vrata i držeći klupko stao ga razmotavati spuštajući se niz ulicu. Gegao se i ubadao drhturavim nogama put pred sobom, prolazio pokraj kuća u kojima već odavno ne žive ljudi koje on poznaje, uostalom, nekih kuća iz prošlosti u ovoj ulici više i nema. I Jela je za njim istrčala iz ulaza noseći u rukama nekakvo ćebe, pokušavajući ga sustići i njime zagrnuti. Petar je gledao u asfalt pod svojim nogama vukući uže za sobom, pa kako pogleda nije dizao, poče mu se pričinjavati da ga s ulice promatraju oni živi i mrtvi ljudi koji su ispadali iz razmotanog klupka prošlosti. Evo, baš kraj njega prolazi gospodin Frantz gurajući ono svoje čudo od bicikla golemog nesrazmjera među kotačima, podiže halbcilindar i pozdravlja ga kao odraslog čovjeka, kako ga nikad pozdravio nije, jer umro je taj Frantz dok Petar nije bio napunio ni osmu. Odmah za njim, kao iz nekih nevidljivih vrata, izlazi Mara Klempara lupajući s dva poklopca od lonaca kao da su činele, podiže suknju preko glave, a pod njom bjelasa sramotna golotinja. Pokazuje je i nutka pred svijetom uzvikujući: Pomidori, pomidori, pizde i ćićoni… Eno ga tamo u daljini, na samom dnu ulice stoji stari Luciano, izašao pred butigu, puši i razgovara s prolaznicima kao i uvijek kada nema mušterija. No sad se okreće prema Petru, maše mu i doziva ga. Ali daleko je Luciano, na samom dnu ulice, jedva ga čuje, a sada ga sve teže i vidi od silnog svijeta što se uskomešao. U trenu mu se pred nosom ukaza čitava familija Kliman, njih šestero, zapamtio ih je jer su se svi utopili za neke iznenadne popodnevne oluje na moru niti pedeset metara od obale. Potom se tuda prošeta Luana, najveća ljepotica što je ikada u ulici živjela. Šalje mu poljubac dlanom savijajući ga tako da počinje sličiti ptičici. Nailazi debela žena šefa policije kojoj bezbrojne sitne crvene žilice brazdaju nos i obraze, ima iz11

buljene oči nalik ribljim, i nosi dva cekera puna povrća i mesa crvenog poput krvi. Pa Zvan, s najdužim brkovima nadaleko, čovjek koji se bezuspješno samoubijao četiri puta na različite načine da bi na kraju skončao na najgori mogući, mučen od crnokošuljaša, crnih kao najcrnje vrane.

Trajalo je cijelu noć, u učionici u kojoj je kao dijete pohađao prva četiri razreda škole, a on je sve vrijeme vrištao tako da te noći nitko nije mogao zaspati. Umuknuo je pred zoru, i tada su svi u ulici konačno otpočinuli, probudivši se tek oko podneva s osjećajem slatkog mamurluka izmiješanog s potisnutom krivnjom, ne želeći sami sebi priznati da je ono sinoć bila istina. Na sve strane izvirivali su mnogobrojni žitelji njegove prošlosti kojima je zaboravio imena, ali ih se jasno po nečemu sjećao. Kao, na primjer, ona starica što je vazda stajala na prozoru, pa i nakon što je već umrla. Petar bi je noću, a bio je tada još dječak, vidio kako i dalje stoji na istom mjestu kao da je zaboravila da je umrla. Nepomična, u okviru prozora kao u kakvoj slici. Ugledao je potom onog neobičnog gospodina uredno podšišanih brčića poput austrijskog oficira, za kojeg gotovo da se nije ni čulo, sve dok ih jedne daleke zore nije probudio svojim orijaškim baritonom uzvikujući: Ja sam bog! Nemajte drugih bogova do mene... I još čitavu šumu ljudskih tjelesa od kojih je teško mogao vidjeti Luciana i procijeniti hoće li ovo njegovo uže biti dovoljno dugačko da dosegne njegovu brijačnicu. A onda odjednom umjesto starog brijača na dnu ulice bljesnu lik djevojčice, tek na tren, između dva zamaha rukom, i njemu se učini da cijelo vrijeme, nečim tjeran, hrli upravo k njoj. Bilo je dovoljno da dva-tri puta trepne i djevojčica je nestala, a na dnu ulice opet se pojavio nasmijani Luciano. Petar više nije mogao u pamćenje vratiti njezin lik, iako mu se činilo da je zauvijek ostala negdje blizu, da mu diše za uhom.

I bio se spustio već daleko niz ulicu kada je nokat palca 12

zastao na crvenom tragu koji je označavao subotu njegova rođenja. Pomislio je kako su sretni ljudi poput njega, koji su čitav život u istoj ulici uspjeli proživjeti, a da ih nijedna svjetska nesreća iz nje nije otjerala. Tek je tada primijetio da je ulica gotovo pusta. Isparili su svi oni ljudi prošlosti čiji je huk do maloprije čuo. Samo je Jela dahčući zastala nekoliko metara od njega. Vidio je da do negdašnje Lucianove brijačnice ima još dobrih desetak koraka. “Prekratak mi je život”, pomisli. Tada ga je već sustigla Jela i konačno ga zagrnula ćebetom da se ne prehladi.

- Vidiš, Jelo, baš na ovom mjestu na kojem smo stali, ja sam kao dijete pao i oderao oba koljena. Baš ovdje. Vrtio sam se oko sebe, širio ruke i vrištao, a onda potrčao. Uh, kako je samo lilo. I kad se malo bolje zagledam, čini mi se da vidim i tragove svoje dječje krvi. Samo je pitanje računa li se to kao moj život?

Ušutjela se Jela, nije sigurna je li on to nju nešto pitao ili govori onako više za sebe, kako i inače zna. Ali bulji on i dalje u nju mutnim plavim očima koje su nekada, sjetila se, prekrasno sjale. Jadnoj je ženi već postalo neugodno, sve bi nešto rekla, ali ne zna što, pa naposljetku samo pusti pogled da padne na cestu. A onda, kako joj misao sinu u glavi, lice joj se ozari te upita: - A je li u to doba ova ulica bila asfaltirana?

Kao da nije čuo ni jednu jedinu njezinu riječ, i dalje zureći preda se, Petar reče: - Popišam ti se na život kad nisam uspio stići dalje od mjesta gdje sam se igrao kao dijete!

Otjera tada Jelu kući, baci ono ćebe za njom i sjede na klupicu odmah uz cestu. Bila je još vlažna od rose. Ni osjetio nije da su mu se hlače za bedrima smočile. Ponovno se bio nešto zamislio. Mjerkao je pogledom uže, od početka do kraja, pa od kraja do početka. Užetu je teško odrediti što je početak, a što kraj, no tu je barem jasno da van 13

njegovih dimenzija nema ničega, tek beskrajna praznina. A čovjek sam sebi vazda nalazi probleme pa danima može razglabati o tome što je prethodilo životu i što bi moglo uslijediti poslije. Za Petra to je samo još jedna nevolja više, nešto o čemu nema ni volje, ni vremena razmišljati.

Nastavlja mjerkati uže, a misli su mu nestalne poput uzburkana mora.

Prateći to uže, čovjek se neće našetati. Ma koliko dugo poživio, Petar ga neće uspjeti znatnije produžiti i nikada neće stići do Lucianove brijačnice. Ta nije Metuzalem. A onda pogleda u visinu. Prema drskoj nedostižnosti onoga što se nekada zvalo nebo, a za sobom je ostavilo tek jedan trag – beskrajnu plohu sumornog pak-papira. Podigao je ruke u zrak ne ustajući s klupe. Doimao se poput invalida.

Ljudi su se skupljali na prozorima, virili iza nategnutih zavjesa, zastajali na ulici da shvate što se događa, a Jela ga je gledala s ćoška haustora, sva u suzama, moleći Boga da još samo jednom oprosti ovom njezinom jadniku jer ne zna što mu je činiti sa svojom nemirnom dušom.

Kada bi se nekom nebeskom štopericom mogle mjeriti misli, ostalo bi izmjereno da je u istom trenutku, dok se Jela molila za svoga posrnulog supruga, njemu sinulo što bi trebao učiniti. Ovo uže, koje tako jasno i surovo svjedoči o ljudskoj beznačajnosti, kratkovječnosti i sitnosti; ovo se uže ne treba uvijek gledati kroz dužinu. Jer čovjek je vezan za zemlju, a ljudske duše za nebo. Bio bi to veličanstveni kraj kada bi se bacio s vrha nebodera ili kakvog tornja, i onda se još dugo klatio viseći na tom svom užetu života. Da, bio bi to veličanstven kraj, samo kad bi za to imao hrabrosti, kad ga ona njegova starica ne bi čekala uplakana na ćošku haustora, i kad bi u njegovu gradu bila ijedna građevina toliko visoka, koliko je dugo uže njegova života.

14

EKSPERIMENT JE URODIO PLODOM

Otkada je gospođa Marica umrla, stan je zjapio prazan.

Muža je s ovoga svijeta otpratila prije više od petnaest godina i sve to vrijeme spremala se za svečanost njihova ponovnog susreta – negdje na nekom nepoznatom mjestu, gdje je ljepše i vječnost postoji. Ipak, smrt ju je iznenadila.

Pripremila je ručak, onaj skromni single objed koji se podgrijava i koji, poput kakve dužnosti i obveze, ponavlja nekoliko dana za redom. Punjene paprike uspjela je podgrijati tek drugi put, iako ih je napravila za četiri dana.

Pojela je dvije, onako s kiselim vrhnjem kako je najviše voljela, kada joj se zavrtjelo. Malo je prilegla i onda otišla.

Na muža nije stigla ni pomisliti.

A koliko je samo često mislila na njega svih tih godina provedenih u samoći. Pamtila je sve značajnije stvari koje su se na ovom svijetu izdogađale dok ga nije bilo, da mu ih polagano, uz neku rajsku jutarnju kavicu, ispripovijeda.

Zapamtila je i sve ono što se u seriji Dallas do kraja dogodilo jer ju je njezin Ive napustio već na trideset i trećoj epizodi. Baš se bila vrtjela uvodna špica s nezaboravnom muzikom koja je svaki put iznova dodavala pokoju kapljicu boje njihovim prerano posivjelim životima dok je Ive u kuhinji servirao slatko od dunja i najednom se srušio kao rafalom pokošen. Spasa mu nije bilo. Jedino nije znala što će mu ispričati o onih nekoliko epizoda koje je propustila dok je televizor bio zapečaćen zbog žalosti. Nikako nije uspjela do kraja serijala posve shvatiti zašto onaj kauboj s velikim šeširom onako čudno gleda onu malu bezobraznu plavu kada ju je, dok je Ive bio živ, gledao fino poput svakog čestita čovjeka.

15

Prolazi, eto, već godina i koji mjesec otkako ni Marice više nema pa ako je negdje i susrela svoga Iveta, vjerojatno mu je ispripovijedala sve što se u međuvremenu dogodilo te sada šute kao što su zajedno prešutjeli pola svojega ovozemaljskog života. Toliko je vremena trebalo i njihovoj kćeri Ljubici da se odluči u stan svojih roditelja primiti podstanare. Uspomene na djetinjstvo i mladost bile su previše snažne da tek tako odluči dopustiti nekim strancima da nasele stan u kojem su joj roditelji u ljubavi proživjeli život, pa da ti stranci sjedaju svojim guzicama na njihove brižno čuvane kauče, goli se valjaju po štirkanim plahtama, da u cipelama hodaju po tepisima, jedu iz njihovih tanjura, ispijaju alkohol iz seta čaša okrenutih naopako duboko u vitrini (koje je Ive još pedeset i neke donio iz Francuske i iz kojih nikada nitko nije pio), i duhanskim dimom poremete miris doma koji su roditelji tako dugo i brižno u njemu sijali. No, stan je stajao prazan, režije se gomilale, a ona ga iz Zagreba ne bi mogla posjećivati češće nego triput godišnje. Za tih je posjeta u njemu nalazila debele slojeve prašine, ustajali zrak i ono najbolnije, uvenulo cvijeće.

Na pragu proljeća u stan se useliše dvoje mladih. Visok i mršav mladić duge crne kose vječito zavezane u rep, vodenastih, nekako otužnih očiju, oštro sječenog pravilnog nosa koji je u profilu dodatno dobivao na ljepoti, s tankom crtom tamne bradice što se spuštala od sredine donje usne da bi se izgubila negdje prema vratu. Zvao se Vedran i ne bi mu se dalo više od dvadeset i pet. Radio je kao konobar.

Djevojci bi godine bilo teško odrediti. Jedna je od onih koje se lako mogu sresti u srednjoškolskoj klupi, kao i u općini gdje rade kao službenice s dugogodišnjim stažem.

Aida je studirala za učiteljicu i izuzev one bradice i činjenice da je plava, bila je prilično nalik Vedranu, gotovo da bi se moglo reći kako se radilo o istim tijelima, nekom 16

višom greškom određenim da budu i muško i žensko istovremeno. Ipak, njih su se dvoje ponajviše razlikovali po očima. Njezine su bile bistre, jasno ocrtane s nepreglednim nijansama boja koje se poput kameleona stapaju s okolinom i prilagođavaju joj se. Snažne, gotovo proročke oči, jedne od onih koje je teško dugo gledati jer te svojom snagom brzo obore na koljena i natjeraju na povlačenje.

Dok je govorila, Aidine su se usne malo krivile na desnu stranu, istina, tek ponekad, no ipak dovoljno često da promatrač to registrira. Potom bi se dugo pravilno micale pa bi neupućeni već i zaboravio na ono što je vidio, da bi se najednom taj nestašni živac ponovno javio i zatitrao na desno. Kao da svojevoljno uvjetuje lagano grčenje, ta joj je mana davala dodatni šarm.

Koliko su oči bile ono što je najočitije razlikovalo Vedrana i Aidu, toliko su im prsti bili najsličniji. Kao preslikani s renesansnih portreta nekih davnih plemića ili dama – tanki i dugački, profinjeni, s gotovo neprimjetnim zadebljanjima na malim člancima gdje se sitno borala neobično zategnuta koža. Jedino što su njezini bili tanji i nježniji, nastavljajući se poput tek izniklih grančica na meki izbrazdani dlan, dugačke crte života, i mliječno bijelu podlakticu koju nikada, još od malena, nije mogla u potpunosti ispraviti, već bi vazda bila malo nakrivljena gradeći s nastavkom ruke široki tupi kut. Poput pupoljaka, na vrhovima prstiju izrastali su dugi ružičasti nokti s malim svijetlim polumjesecima u korijenu i bijelim točkicama koje su na ružičastoj podlozi podsjećale na pahulje snijega iz neke zaboravljene bajke. Zgodna je bila ta Aida.

Vedran i Aida ponajviše su se voljeli u seksu. Redovito bi zapadali u trans obgrljeni prstenima razarajuće žudnje, podajući se jedno drugom preko granica ljudskosti. Tjerani vatrom sa dna utrobe, izmiješanim feromonima, nadmirisima tjelesa, oblinama koje su uvijek iznova bivale 17

neotkriveni planeti i tihim nezadrživim dahtajima i jecajima, plesali su po samim vrhovima planinskih vijenaca ekstaze. A vrhunci su bili itekako burni, kada im se činilo da se odvajaju od tijela te s dušama u visini promatraju kako se ono zemaljsko što su pod sobom ostavili bacaka po postelji poput šamana, a zjenice im u očima bježe pod kapke ostavljajući za sobom tek mističnu bjelinu.

Njih su se dvoje voljeli, tomu nema zbora, no takva im je valjda bila krv ili su se tomu na neki način i pod kojekakvim utjecajima kroz život naučili, da ta silna ljubav bez konkretnog utjelovljenja u moru seksa jednostavno nije mogla egzistirati. Najljepše iskaze ljubavi rekli su si goli i znojni, recitirali pjesme sjedinjeni, poklanjali najiskrenije poljupce, najmekše dodire, ostavljali jedno drugome na tijelima ugrize i ogrebotine – te laneno čiste znakove – dok su boravili jedno u drugom, međusobno si popunjavajući praznine, istovremeno zaklanjajući viškove.

I da se prožetosti ljubavi i seksa gradi spomenik u maniri socrealističkih titana, boljeg modela od njih dvoje u cijelom svemiru bilo ne bi. No to nitko ne može znati ni vidjeti jer su njihova sjedinjena tijela ostajala zaštićena od tuđih pogleda zidovima stana pokojnih Iveta i Marice Vejić.

Stoga ne treba čuditi što se njihova veza našla u ozbiljnoj krizi kada su, nekako istovremeno, jedno drugom priznali da u vođenju ljubavi više ne osjećaju onu vatru koja im je donedavno gorjela u utrobi. Kao da je dobar komad ljubavi odlepršao put visina s posljednjim stvarnim vrhuncem i ostavio im tek seks, zapetljan među nagim tijelima. Aida je krivila stan koji je, činilo joj se, u njoj probudio neku nejasnu grižnju savjesti. Svojim oštrim pogledom šibala je starinski namještaj, izlizane tepihe, teške prašnjave zavjese i koješta drugo što je imalo isti 18

opori miris, gomilalo prašinu i podsjećalo na starost, jer sve to kao da je svjedočilo o nekom vremenu koje je prošlo, o najčišćoj čednosti i bogobojaznosti, o stilu života koji je minuo, ali koji i metafizički, prema neuništivom običaju starijih, ima zadatak da osuđuje ovakvo ili onakvo ponašanje mladih, uvijek s jednakim gnušanjem i podozrenjem.

Taj miris starosti koji se zavlačio u svaki kutak stana i koji je sve više zahvaćao i njihove privatne stvari, bilo je jako teško otud protjerati. Nikakva zračenja nisu pomagala, a lavanda u ormarima ne da nije ubila miris, nego ga je još i više raspirivala. Ipak, Aidi je ponajviše smetala slika Isusa gdje rastvorenih grudi nudi svoje srce svakome tko ga pogleda i povjeruje u njega. Ta je slika stajala baš iznad njihova kreveta i bilo je zbilja teško ne osjetiti njezinu snagu niti ne pomisliti na grijeh kada bi se pod svjetlom svijeća ukazala još mističnijom i značajnijom nego za dnevnog svjetla ili sijanja žarulje. Od početka se trudila sliku ukloniti, spremiti je na neko mjesto s kojeg ne bi bila tako izložena pogledu, no Vedran ju je tvrdoglavošću mazge uvjeravao u neku svoju filozofiju da u stanu u kojem su umrli vlasnici i u kojem su oni tek podstanari ne treba dirati baš ništa kako se duhovi ne bi uskomešali, uvrijedili ili razgnjevili. Prekrši li Aida to pravilo, govorio je, bio bi spreman napustiti je unatoč svemu. Toliko se valjda plašio duhova.

Aida je osjećala neku fanatičnu ozbiljnost u njegovu glasu i nije previše čačkala oko te slike, već ju je ostavila na mjestu i dalje potiho uvjeravajući sebe kako je baš ona glavni razlog zamiranja ljubavi. Ali barem joj je donekle bilo lakše. Povjerovala je da je pronašla uzrok njihove krize i vrebala je poput kopca trenutak kada će slika ispariti sa zida i sa sobom povesti Isusa koji joj više neće moći svojim toplim velikim srcem ukazivati na grijehe.

19

Vrijeme je prolazilo, a njihov odnos bivao je sve gori i gori. Stvar koja ih je najviše ispunjavala polagano je blijedjela da bi konačno i sirovi seks, koji je bivao tek surogat onog izgubljenog, posve iščezao iz njihovih života. Ostao im je tek onaj komadić ljubavi koji nije pošao put visina i koji ih je još držao zajedno, kako drži i sve ostale ljude nakon dugog i dosadnog suživota.

A onda, jednoga jutra, Vedranu iznenada sinu neobična ideja. Sjedio je zabundan na balkonu hvatajući prve proljetne zrake sunca i pušio. Začuo je nekakvo komešanje s ceste, nagnuo se i ostao iznenađen vidjevši ostarjelog susjeda s prvoga kata gdje, jedva hvatajući korake i održavajući ravnotežu, razvlači nekakvo uže niz ulicu, a žena trči za njim ne bi li ga ogrnula. Prizor je trajao jako dugo i bio prepun nekakve blage mlitave tuge kakva se može osjetiti prema ljudima koji ti ne znače ništa, no imaju nekakve daleke veze s tobom. U najmanju ruku, barem zato što su ljudi. A taj je čovjek bio jako star, gotovo pred sam kraj putovanja. Vedran ga je susretao na stubištu zgrade, no gledajući ga ovako s distance, vidje da je u tom starcu ostalo neke neugašene vatre u grudima, nekog bijesa koji je izgubio razlog, pa se poput raka proširio na sve ono na što se mogao proširiti. U njemu se ugnijezdilo nešto što nije izašlo na vrijeme, a sada je već bilo prekasno. Bio je prestar da to nešto istjera pa je ono nastavilo rasti nadilazeći dimenzije njegove utrobe i tjerajući ga da čini scene hodajući po rubu ludila, baš kao da hoda po tom užetu koje razvlači. Vedran ga je gledao kako viče na uplakanu ženu, kako podiže svoje osušene staračke ruke prema nebu tražeći valjda nešto od njega. Vidio je ljudske glave kako se spremno pomaljaju na prozorima, kako se nadviruju i drhture od neobične ugode koja ih ispunjava zgražanjem i srećom istovremeno. Ta ga je slika pod prozorom navela da pomisli na tugu i jad ljudskog života i neku nejasnu 20

mogućnost opasne, nadljudske dosade koja mu se godinama gnijezdi pod kožom da bi od njega na kraju napravila smiješno biće, tek nalik čovjeku kakav je nekada bio. Obuze ga jeza i rezignacija spram vremena koje nose buduće godine, jer dolje jasno vidje sebe kako vuče nekakvo svoje besmisleno uže kojim bi mu se, na kraju krajeva, najpametnije bilo na vrijeme objesiti. I za njim bi mogla trčati njegova starica, Aida ili bilo koja druga, i on bi mogao vikati na nju, tjerati je kao šugavo seosko pseto, glupirati se pred licem svijeta i raditi od sebe jadnu budalu kao ovaj starac dolje.

S Aidom već sada gotovo da nema više ništa, i ono malo ljubavi što je ostalo visjeti na zadnjoj niti ofucana užeta, vrijeme je gotovo zdrobilo. Ostao je još pokoji ugodni razgovor što traje do prvog bljeska oštre riječi, ničim izazvane, da rasplamsa svađu, ostao je još pokoji poljubac, koji se teškom mukom treba podgrijavati na plamenu riječi da sve skupa barem sliči na ljubav, jer je plamen u duši na izdisaju.

Vedran je za krizu koja ih je zatekla krivio Aidu. Ona je bila ta koja je bježala od njega, ona je bila ta koja je izmišljala bezvezne razloge poput kakve princeze; nju je vazda nešto peklo, nije bila raspoložena, bila je umorna, pospana, hladna na dodir, okretala mu je leđa. Iz bezbrojnih razloga koje je prizivao u sjećanje, ili izmišljao, sam si je sebe predstavio kao žrtvu. Čekao je neko vrijeme da vidi hoće li se Aida konačno opametiti, hoće li primijetiti da pretjeruje sa svim tim izmišljotinama koje mu servira poput lažnog ručka na jelovniku. Kako ona već tjednima nije učinila ni koraka, Vedran je odlučio reagirati nekim prastarim instinktom po kojem žrtva nakon dugog patništva najednom mijenja svoju sudbinu i preuzima stvar u svoje ruke. Istina, trebalo se dogoditi nešto što će ga trgnuti iz letargije u koju je zapao. To nešto trebalo je 21

istovremeno biti i strašno, i tužno, i okrutno, i smiješno, i besmisleno, gotovo nepodnošljivo, a da bi to nešto takvim postalo, moralo se ticati njegove osobne sudbine. Scena s ovim starcem bila je upravo to. I njemu je možda sve započelo s grčem u utrobi kakvog Vedran osjeća sada da bi naraslo u nepobjedivog zmaja bijesa koji bljuje vatru na sve pred sobom.

Nije imao vremena za samosažaljenje. Činilo mu se da je bio baš dovoljno sazrio s tom svojom mukom da se natjera djelovati. Učiniti nešto što nikada nije učinio. To može biti nešto sitno, ludo, bezvezno, udovoljenje neke davnašnje želje ili sna. Bilo što što bi ga moglo mrdnuti iz ove kaljuže u koju je zapao. Brze su bile njegove misli. I opet ga čudni vijugavi putovi mozga podsjetiše na neku njegovu davnašnju maštariju. Činilo mu se da je o tome snatrio oduvijek, no jednako je tako oduvijek vjerovao da je to suludo i da si nikada u stvarnosti takvo što neće priuštiti. To nešto bio je treći par očiju – što je značilo da bi u ljubavni odnos, kao promatrača, trebalo uvesti neku treću osobu. Kako bi se utjecalo na budućnost, mislio je, treba djelovati preventivno, čineći, ako treba, i krupne, nasilne korake da se izbjegne mogućnost neizdržive dosade ili nečega drugog imena, što silno zaudara na dosadu. Aida ih je dovela do ovakvog stanja i najmanje što bi sada za njihovo dobro mogla napraviti, bilo bi pristati na njegov prijedlog.

O tome je intenzivno razmišljao čitav tjedan, a da se žudnja za novim iskustvom ni na trenutak nije gasila, štoviše, kad god bi pomislio na svjetleće oči koje ih motre iz mraka, krvotokom bi mu prostrujala pokoja vrela kapljica izazivajući gotovo zaboravljenu ugodu u utrobi. Ne izdrža dugo i uskoro Aidi, prvo naokolo, pa sve bliže i bliže, iznese svoj prijedlog. Ona se u prvi tren skamenila, a potom prasnula u smijeh.

22

- Ma daj, Veki, stvarno si blesav.

- Ja se ne zajebavam – ostao je Vedran smrtno ozbiljan – ne želim starost dočekati kajući se zbog svega što sam poželio, a propustio.

- Pa dobro, čovječe, ti stvarno nisi normalan. Kao da ne znaš da ostajem hladna s mukom u želucu zbog slike na zidu, a ti me sad tu zajebavaš s nekom trećom osobom.

Pretpostavljam s nekom pičkom koja će nas prvo kao malo gledati, a onda će se ušuljati da te pogladi po jajima.

- Pokušaj razumjeti, mala, to nije samo zbog mene. Zajednički nam život, ovakav kakav jest, polako putuje prema potpunom raspadu sistema. To je i tebi i meni jasno. Što se mene tiče, ovo nam je jedina šansa. Da opstanemo.

Aida nervozno zapali cigaretu.

- A vjerujem da bi i tebi bilo draže da nas gleda neka ženska nego nekakav brko – reče Vedran.

Ona se tada nasmija pustivši nekontrolirano dim kroz usta i nos istovremeno.

- Neka to bude mali eksperiment u čast naše ljubavi, a ljubav je nešto što na sve načine valja spašavati. Ako urodi plodom, unuci će nam biti zahvalni – uvjeravao ju je Vedran i Aida ga konačno poče shvaćati ozbiljno.

Otkako je preskočio tu prvu veliku prepreku i uopće skupio snage priopćiti joj svoju ideju, Vedran je nastavio s neprestanim nagovaranjima začinjenim hrpama razloga koji su klizili po ljestvici racia, od potpuno ludih i besmislenih, do itekako značajnih i usko vezanih za njihovu zajedničku budućnost. Sve ih je navodio s istom ozbiljnošću i zapaljenošću u glasu, onako kako ju je nekada uvjeravao da ne skida sliku ponad kreveta. Bilo je u njemu nekog talenta za uvjeravanje, tako silno potrebitog političarima i inim guruima. Samo što Aida ponekad nije mogla jasno razlučiti zbija li on šale s njom ili ozbiljno, tako frenetično podižući i spuštajući glas na točno pogođenim 23

mjestima, kao jednako relevantne razloge spominje, recimo, bogomoljkino ubojstvo partnera nakon parenja koje se u prisutnosti svjedoka vjerojatno ne bi dogodilo, i nužnost tog u njegovoj glavi smišljenog eksperimenta za opstanak veze i dobrobit svih njihovih potomaka.

Aidi je upravo opstanak veze bio silno važan. Proteklih se godina toliko trudila da sve stvari između njih dovede u red, i baš kada se činilo da je u tome uspjela, pojavila se ova nova ničim izazvana kriza. Riješiti je, uz obostrano zadovoljstvo, bila je njezina tajna misija. Stoga i jest bila spremna, a to je odlučila još i prije no što je Vedran izašao sa svojim prijedlogom, učiniti neke ustupke. Za razliku od Vedrana, koji je krivca za zahlađenje u njihovoj vezi tražio u njoj, ona nikada nije ni pomislila okriviti njega. Uzroke je tražila u zračenju habitata i predmeta među kojima su se zatekli, koji su metafizikom i njezinim nepobjedivim prstima odlučili razdvojiti njihove duše. Moglo bi se reći da je na taj način i ona nesvjesno kao krivca uzimala sebe jer se sama nije usuđivala upustiti u borbu s nadmoćnijim nevidljivim neprijateljem. A Vedran za njezine ideje nije imao sluha, iako mu ih se, iskreno rečeno, nikada nije ni usudila temeljito obrazložiti. Stoga nije bilo druge nego da se to imaginarno savezništvo između njih dvoje u borbi protiv zapečaćena usuda uspostavi na Vedranovim brižno obrazlaganim temeljima. Tako je Aida pristala na takav pokušaj oživljavanja njihove veze iz aresta. Ipak, da bi i ona nešto ušićarila iz novouspostavljene alijanse, kojom nije mogla predsjedavati, postavila je dva uvjeta. Tu će osobu naći on kako god zna, s tim da će potencijalnu izabranicu ona prije pogledati i dati blagoslov. Dok je drugi i važniji uvjet bio da se Isus konačno makne sa zida spavaće sobe i spremi negdje van dometa očiju. Za divno čudo, Vedran bez riječi pristade na to, kao da one filozofije o duhovima bivših stanara nikada nije ni bilo.

24

Potraga je okončana za tri dana. Kao naručena, tog jutra na njihova vrata pozvoni susjeda s četvrtoga kata, koja skuplja novac za vodu. Vedran je bio sam u stanu, otpuhivao duge dimove i, po tko zna koji put, u glavi iznova radio spisak potencijalnih sudionica te razmišljao kojoj bi se prvoj obratio, i što je još važnije, na koji način. Provirio je kroz špijunku i istog trena shvatio da je to ona. Srednjovječna plavuša blizu pedesete, nosila je lice bivše ljepotice i doimala se nekako zbunjeno. Pred nasmijanim Vedranom gubila je riječi, tražila po džepovima uplatnicu za vodu zbog koje je i došla, da bi na kraju rasula gomilu kovanica po stubištu. Vedran se dodatno ohrabrio ovakvim nastupom i u trenu se prometnuo u onoga koji u razgovoru vodi glavnu riječ. Pozvao ju je na piće, te žena nakon silnih insistiranja konačno pristade. Kasnije je Aidi objašnjavao kako je i to naplaćivanje vode bio očit znak, jer ne piše bezveze na ulazu da se u stanu Vejić voda naplaćuje za dvije osobe, a sad se ova odjednom pojavljuje kao treća.

“Kužiš, Aida?”

Nalio im je po sok od marelice i započeo s ispipavanjem terena. Znao je da ona živi sama, no vrijedilo je provjeriti ima li negdje obitelj, kako mu ne bi njezin razjareni muž jednoga lijepog dana oderao balavu kožu. Svaki odgovor na njegova suptilno i diskretno postavljena pitanja bio je onaj pravi, pa su Vedrana uzimali sve veći i veći valovi hrabrosti te je polagano pomicao granice pristojnog razgovora.

Gospođa se i dalje doimala zbunjenom, no Vedran je primijetio da se, kad god bi je obuzeo smijeh, na trenutke preobražavala u nekakvu okrutnu kraljicu što na njega gleda tamo negdje svisoka.

Godine su je hvatale, tu nije bilo spora, i Vedran je to sve jasnije primjećivao. Sitne bore koje su se nakotile na licu, odebljali prsti s crveno lakiranim noktima, nekoliko prstena uraslih u meso, dvije goleme obješene sise i dva 25

jača nabora sala na trbuhu koji se naziru kroz tanku majicu, ukazivali su na to. Da gospođica gubi bitku s vremenom, bilo je jasno iz koječega, pa čak i iz naočala koje je mećala kad god bi joj Vedran nešto pokazao, no on je otpočetka bio svjestan da je u ovoj ženi možda tek odnedavno zaspala neka zvjerka i potrebna je tek iskrica da je ponovno razulari. Vidio je to Vedran u njezinim pokretima, u načinu na koji ga je gledala ispod naočala, na koji je pušila cigaretu. I zato najednom, bez ikakvog okolišanja, postavi joj pitanje: - Moja cura i ja bismo se ševili pred vama. Pristajete? – i napravi ponovno onaj ozbiljni izraz lica kao kada je nešto slično rekao Aidi.

No, tek tada mu do uma dođe da je to uistinu izgovorio pred nepoznatom ženom. Ovoga se puta njegova odglumljena ozbiljnost, neprirodno metnuta na lice pred ovom iskusnom gospođicom, doimala poput izraza lica samouvjerenog mulca. Silno se trudio ne dopustiti crvenilu da mu preplavi lice, ali je ono već bilo tu, pred samim pragom, nećkajući se na nekoj imaginarnoj klackalici. Ona zanijemi, kao da namjerno pušta tišini da potraje, ne bi li ga do kraja razgolila neugodom. Gledala ga je s jednakim čuđenjem u očima, kako je to učinila i Aida, samo što je to činila jako dugo, jer iskustvo joj je dopuštalo da se nakon ovakvog pitanja s njim ima prava malo i poigrati. I tek onda se nasmijala onim svojim smijehom svisoka, kao kada se želi nekoga poniziti. Vedran nije uspio zadržati barijeru i njegovo inače blijedo lice oboji se crvenilom.

Smijala se žena i dalje, kao da je otprije znala sve što on od nje želi, pa ga je sama vodila okolnim putovima do tog pitanja i postupno smijehom otkrivala dominu maskiranu u naizgled običnu susjedu. Potom se najednom uozbilji i odgovori hladno, kao profesorica glume koja dogovara konzultacije sa studentom: 26

- Doći ću sutra u devet navečer, rado ću vas pogledati.

Ne vjerujem da se mnogo toga promijenilo u tome od moje mladosti.

Aida je ostala šokirana kada je čula vijest. Željela je vjerovati kako je to samo jedan njegov hir i da se neće usuditi ikoga upitati takvo što. No, prevarila se i sada s grčevima u želucu od nervoze čeka sutrašnju večer. Nije mu mogla prigovoriti ni na izboru promatračice jer je i sama, kada su tek doselili, potvrdila da neka zgodna gospođa živi iznad njih.

Sutradan su do devet sati popušili džoint i već posve mirni iščekivali zvono na vratima. Pripremili su i drugi, ali su odlučili pričekati gospođicu i ponuditi je. Kasnila je dvadesetak minuta kada se pojavila u tamnoj haljini s bocom vina u ruci, kao da je krenula nekome na rođendan.

I sve ostalo je podsjećalo na truli početak nekakve zabave, dok se uzvanici još ne poznaju i ne popiju dovoljno da bi već razmaknuli stolove oslobađajući prostor za ples. Aidi je bilo neugodno, a činilo se i gospođici Rogić te su šuteći odsjedili nekoliko minuta. Vedran je zapalio džoint koji zajedno s gošćom partizanski popušiše i ispiše po koji gutljaj vina. Ona konačno upita: - Dobro, omladino, gdje ćemo?

- Mislili smo u spavaćoj, ako vam odgovara.

Još su ranije priredili sobu za taj događaj, popalili svijeće, namirisali je eteričnim uljima, a jednu su fotelju iz dnevne dogurali u kut te kraj nje metnuli nekakav uski i visoki noćni ormarić, više stvar dizajnerskog hira nego praktičnosti, na kojem je stajala čaša vina i pepeljara. Nad krevetom je ostao od prašine prljav četvrtasti trag, dokaz da je na tom mjestu visila slika. Iskusna se gospođica, hineći smirenost, smjestila u mračni kutak, zapalila cigaretu, i to je valjda mladom paru bio znak da mogu započeti.

27

Ako se netko u tom događaju nauživao, bila je to gospođica Rogić. U početku je osjećala laganu neugodu, no s minutama koje su uslijedile, posve se prepustila živoj seksualnoj igrariji mladosti i opojnoj hercegovačkoj travi koja joj je tresla dušu i poticala onu stvar da iz dubine kucka, kao da se neko malo ptičje srce u nju naselilo. U nekoliko navrata se jedva suzdržala, no znala je da bi to s njezine strane bilo krajnje neumjesno jer bi tim činom ove ionako zbunjene psiće što potiho, ali njezinu iskusnom uhu ipak čujno, zavijaju za bilo kakvom slamkom spasa, još jače gurnula ka ljubavnoj stranputici. Imala je gospođica Rogić o čemu misliti sljedećih dana i imala je razloga za zadovoljstvo jer je osjećala da se u njoj probudilo nešto odavno zaspalo, do jučer joj se činilo – zauvijek.

S Aidom i Vedranom dogodilo se nešto upravo suprotno. Ma koliko se trudili povratiti svoj jednom izgubljeni ljubavni spokoj, ma koliko je Vedrana uzbuđivao ženski pogled straga, a Aida se trudila pokazati boljom i iskusnijom no što jeste, i jedno i drugo su još za ove lakrdijaške predstave shvatili da je treći par očiju skrivenih u mraku otvorio njihove, krmeljima navike, zamagljene oči i pokazao da je ono što su izgubili netragom nestalo. Sve što im je ostalo bila je gluma pred samima sobom, pa kako im to izgleda nije bilo dovoljno, odlučili su na silu glumiti i pred drugima. Tako su i te večeri kao pravi profesionalci odigrali sve do kraja, kada je Vedran lavovski urliknuo, a Aida, kao prava kraljica pornića, sinkronizirano odglumila vrhunac.

Sljedećih dana nisu razgovarali. Obuzela ih je neugoda koja se na valove vraćala i tresla im tijelo svaki put kada bi pomislili na tu famoznu večer. Bljeskale su slike u albumu sjećanja, kratki videoklipovi najprljavijih zadiranja jedno u drugo pred očima nepoznate žene, bibali su močvaru gadosti u njima tjerajući ih da se počnu međusobno izbje28

gavati po kući. Jedina zajednička stvar koju su u to vrijeme dijelili, bila je paziti da na hodniku zgrade ne susretnu gospođicu Rogić, kako si na leđa ne bi natovarili još tereta neugode. Udaljavali su se jedno od drugoga koliko se najveći stranci mogu udaljiti, i nisu imali volje ni hrabrosti progovoriti o događaju koji je konačno zapečatio njihovu vezu, ili barem onaj njezin kostur koji su nastojali oživjeti. Činilo im se da je sve što su zajedno proživjeli bila velika pogreška bez šanse za budućnost, na što im je najbolje ukazivala ova nepotrebna avantura. Nepotrebna, a opet toliko značajna da im usadi u svijest spoznaju kako više nemaju što među sobom podijeliti. No, kako svaka velika stvar, bila to osobna priča ili događaj svjetskih razmjera, treba nešto što će pomoći da se sve prevagne na jednu stranu, poput zaboravljene jabuke u džepu ekvilibrista, nitko se nije usuđivao napraviti konačni rez. Čekali su, dakle, da se još nešto dogodi.

Prolazilo je vrijeme u tišini, bez razgovora i smijeha.

Nije bilo niti plača, kao da je sve zamrlo i utonulo u ravnodušnost; zbunjeno ili uspavano – svejedno, no svakako nemoćno da se pokrene, da se učini napor i izusti barem jedna jedina riječ, pa makar bila britka poput sablje.

Trebalo im je još samo malo, samo jedan potez da prekinu pupčanu vrpcu kojom su se vezali, te nošeni inercijom i jedno i drugo propadnu, svatko na svoju stranu ambisa.

Ali ni slutili nisu da će se ta natrula vrpca koja ih je još držala zajedno, pokazati tako žilavom.

Već nekoliko dana kasnije Aida je započela sa svojim nezaobilaznim predstavama upriličavanim nad WC školjkom za kojih je, činom povraćanja, dopuštala jutru da izgmiže ispod plašta noći. Vedran ju je u početku ignorirao, pravio se da ne čuje krkljanja i patničke uzdisaje koji su graničili s jecajima, da ne vidi njezino izmučeno blijedo lice s ukrućenom slinom na kutu usne i vodom u očima.

29

Kako se ta ceremonija neprestano ponavljala, on se prepao da se Aida nije razboljela, što je djelomično otvorilo komunikacijsku barijeru. Započeo je s povremenim propitivanjima o zdravlju, polagao joj je dlan na čelo, potom kuhao čajeve, juhe i sve ostalo što se kao indigom preslikava još za djetinjstva u ljudsku svijest, kako bi se uvijek znalo s kakvim se napitcima i hranom na bolest reagira.

Aidi je od prvoga povraćanja bilo jasno o čemu se radi, no ženskom se tvrdoglavošću opirala to priopćiti Vedranu, kada već taj glavonja ništa sam nije mogao zaključiti.

Ostavila ga je u pogrešnom uvjerenju tjednima, čak se na mahove prepuštala glumljenju te svoje spontano izmišljene nepoznate bolesti, što zbog želje da ga na bilo koji način barem malo ponizi i uvrijedi, što zbog potrebe za nježnošću i pažnjom koja joj je tek tako iskliznula iz ruku, a sada joj je sve više nedostajala.

Prolazio je bio i drugi mjesec kada je Vedranu sinulo.

Baš pred zoru, iskobeljao se iz višeslojnih naboranih platana sna i ostao nepomično ležati na boku zagledan u njezine spuštene kapke, kao dvije školjke. I kao da ju je, spustivši joj ruku na rame u nekoj dalekoj dimenziji, trgnuo iz sna, ona otvori oči. Ružičasta izmaglica praskozorja uplovila je u njihovu sobu ostavljajući ih neko vrijeme u dilemi – sanjaju li? Tada Vedran progovori jedva otvarajući usta koja su ostala napola paralizirana na sredini puta između dvaju svjetova: - A da ti nisi možda trudna?

Aida iznenada nekoliko puta naprasno i nasitno udahnu kao da ne da utrobi da izađe te, ne mogavši se svladati, povrati po postelji razbacujući ostatke poluprerađene večere po plahtama. To snenom prostorijom odjeknu kao potvrdan odgovor.

30

O AUTORU

Amir Alagić rođen je 1977. godine u Banjaluci. Priče i pjesme objavljivane su u časopisima i književnim kompilacijama. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu. Živi u Puli.

197

O UDRUZI KATAPULT

Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izdavaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mladih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pružanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativnom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketingu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kreativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu.

Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.

kontakt e-mail katapult@katapult.com.hr

C O M M O N S

D E E D

Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Slobodno smijete: • umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo Pod sljedećim uvjetima:

Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence.

Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe.

Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili prerađivati ovo djelo.

• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela.

• Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete dopuštenje nositelja autorskog prava.

Prethodno ni na koji način ne utječe na zakonska ograničenja autorskog prava.

Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).

Amir Alagić • Pod istim nebom

creative commons

Izdavač Zigo Rijeka Za izdavača Zlatko Ožanić Urednica Marina Vrđuka Beleš Jezična savjetnica Mirela Fuš Martina Pećar Oblikovanje naslovnice Enver Krivac

Studeni, 2010.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 120802055

ISBN 978-953-7142-47-6 www.katapult.com.hr