Pročitaj me by Zigo Obrt

Marko MarciuĹĄ

ProÄ&#x2030;itaj me

Zigo Rijeka, 2010.

SADRŽAJ

Pilana ................................................................................. 9 Bez naslova ...................................................................... 12 Čudesna priča Olafa Tryggvassona ................................. 26 Dioniz .............................................................................. 49 Vražićak ........................................................................... 60 4. ...................................................................................... 66 Magija ili... ....................................................................... 69 Lutak i djevojka ............................................................... 83 Novela mrtvih ................................................................. 86 Lice i naličje ................................................................... 133 Snježna priča ................................................................. 137 SnoviĎenja Olafa Tryggvassona .................................... 144 Groznica ........................................................................ 155 Pročitaj me .................................................................... 157

PriÄ&#x2030;e iz stvarnosti

PILANA – To ste vi, gospodine Miško??? Iza zatvorenih vrata čulo se samo prigušeno stenjanje čovjeka koji... – Otvorite vrata, molim vas! – uzrujano sam lupao šakom po vratima. – Evo, odmah ću… Iznenadni »vuuuuš« prostrujao je vratima zahoda i izgubio se u potmulom tutnjanju pilane. »ZZZZiiiiip«, »cccvuuung«, »roar, roar, roar, roar…«. Gospodin Miško izašao je crvenih obraza, nasmiješen, odjeven u plave radničke hlače s jednom naramenicom otkopčanom. Iz usta mu se odvojio oblačić alkoholnih para i cakleći se kao balon od sapunice odlebdio nekamo pod strehu. – Gospodine Miško, opet ste jeli sapun!!! – ?… Hik…? Zar se primijeti? – I svejedno smrdite po rakiji… – Kaj da? Naslonio se na okvir, pružio mi ruku. – Čuj dečec, nemoj se ti ništ' ljutiti na mene. Ja sam ti samo stari striček koji ništa zlo ne misli. Njegov srednji prst poškakljao me po dlanu i ustuknuo sam prestravljen. Ali on je barem imao prst, premda je njegova tetiva šake bila – tko zna zašto i tko zna kako – presječena; i kada bi gospodin Miško okrenuo dlan desnice prema nebu – imao je što ljudima pokazati. Zacerekao se. Tamni obrazi osuše se kapljicama znoja. U taj tren strahovito me pritisnulo pa promigoljih pored njega, zalupih vratima i svukoh hlače i gaće.

– Onaj tamo ima završen ekonomski fakultet – ljudi iz niže srednje klase skloni su pretjerivanju. – A eno ga sada. Vozi viličar. »ZZZZZiiiiip« – Kaže da nema posla u svojoj struci. Gospodin Fresl nema kažiprst. »ZZZZiiiip« »Čovječe, što ja radim ovdje?« – Ajde – gospodin Fresl se smiješi. – Sada pokupi ove daske i stavi ih na onu hrpu. *

– Ovo je tvoje novo radno mjesto. Klasiranje. Odvajaš hrast od trešnje, osmice od petica, moraš biti brz i okretan, kao onaj mali dečko tamo. Svi novi rade na klasiranju, kada doĎe netko drugi ideš na bolje radno mjesto. Je li sve jasno? – Jasno je, gospodine poslovoĎa!!! »Roar, roar, roar, roar…« »Petice od osmica, hrast ovdje, trešnju tamo. Mogu ja to!« »Roar, roar, roar, roar…« Trčim, znojim se, svaki put kada podignem pogled, netko se podsmjehuje (moj prvi dan na poslu). Traka je prebrza. Padne jedna planjka, pa druga, pa njih desetak… Gablec. Na tlu ispod trake sakupilo se mnoštvo desetki i osmica. Kupim planjke, dok ostali odlaze na pauzu. Majica mi je mokra pa se presvlačim u rezervnu. Nakon sat vremena skidam i tu, zakopčavam jaknu iznad golih prsa, malčice posramljen, i bacam se na rad.

– Moraš paziti na ovaj dio sa zavrtnjima, gledaj mi prst. Zdrobljen!!! – pokazuje neki rudlavi dečko iz Majurca. Gutam knedlu. – I ovdje gdje planjke znaju udariti jedna u drugu. – Ah… I uto nestaje struje… Vrisak, galama, sveopće veselje, bunt… Pilana je u tami. »Hvala ti, bože,« šapućem, »hvala ti, bože.« Skrivam se ispod trake i razmišljam. Graja postaje kakofonična. Zatvaram oči. »Kling… klong…« Svjetla se pale (vani je već pala noć). Za strojevima stoje deseci malenih gnomova. Koža im je zelena. I moja koža je zelena. Smijemo se, cičimo, čekamo velikoga gnoma da udari znak. »Roar, roar, roar, roar…«, »kling… klong…«, »zzzziiiiip«, sve to zvuči neizmjerno čudno, a piljevina, staklena i blistava, raspršuje se pod krovom kao snijeg.

BEZ NASLOVA 1. (nemogući uvod) Priča koju vam mislim ispričati nije izmišljena priča. Mogu se smatrati osobom koja ju je zabilježila, iako u beskraju mogućih ishoda sa strane pripovjedača igram i igrao sam bezbroj uloga, što ćete i vidjeti. Sama pripovijest toliko je fantastična da se mirne duše mogu sakriti iza uvoda i sve zasluge pripisati vlastitoj domišljatosti. A opet, mogu se praviti da je sve istina i nitko mi neće povjerovati. Kako god se postavio, za čitatelje ovaj rukopis predstavlja plod moje mašte i što se više budem gradio da on to nije, tim više će nalikovati na spisateljsku domišljatost. Stoga odustajem. Neka svatko misli kako mu se sviĎa. U vrijeme kada sam imao nabasati na priču radio sam kao agent u službi za korisnike, jedan od onih glasova koji se javljaju kada poželite promijeniti tarifu ili ako zapnete u brdima, a nekim čudnim slučajem više nemate na računu mobilnog telefona. Ne bih se volio upuštati u detalje o kojoj se točno firmi radilo, no nakon nekoliko mjeseci ispunjenih stresom dao sam se u razmišljanje da ostavim posao. Utjecalo je to na moje psihičko i fizičko zdravlje i stvar je postala samo pitanje vremena. Možda je to bilo planirano ili tek slučajnost, ali upravo u tom periodu pojavio se moj pripovjedač. Mogli smo se upoznati bilo kada, ako je vjerovati njegovoj priči, to se dogodilo nebrojeno puta izvan mojeg poimanja njegove stvarnosti. Nakon svega što mi je ispričao pretpostavljam da je u ovom životu, u mojoj stvarnosti, postojala minorna mogućnost da me njegov otvoren pristup neće zadržati. Stoga 12

je, po svoj prilici, morao imati dobar argument, trebao me poznavati na način na koji je kasnije tvrdio da me poznaje, uz logičnu pretpostavku da se radilo o osobi poremećena uma i da mi je iz nekog razloga podvalio psinu. Napomenuo bih da sam kao i velik broj svojih sugraĎana svaki dan putovao iz Križevaca u Zagreb. Kada sam sišao na kolodvoru, moj protagonist stvorio se preda mnom poput agitatora ili vjerskog fanatika. Prozvao me po imenu i pružio mi ruku. – Olaf Tryggvasson – malčice je pognuo glavu u znak poštovanja i nastavio: – Ako se ne varam, progoni te želja da postaneš pisac? – Ponekad – odgovorih nespretno, iskrivivši usne u lažan osmijeh. U tom trenutku mogao je biti bilo tko: urednik studentskog časopisa, predstavnik udruge koja se bavi književnošću, netko tko je čitao ono malo radova što sam ih do tada objavio. U svakom od tih slučajeva osjećao sam se vrlo polaskanim. – Volio bih popričati s tobom – reče. Začudila me njegova otvorenost i prisan ton koji mu se iskradao iz glasa. – Žurim na posao – osvrnuh se u nelagodi. Tražio sam izlaz, kao što to činim kada me salete Jehovini svjedoci. Osjetih i odreĎeno nepovjerenje što se miješalo sa znatiželjom, a što je obično znak da ću učiniti neispravnu stvar. Namrštio se. – Ostavi posao! Jebeš sva ta sranja! – odjednom provali iz njega. – Jebeš evoluirani feudalizam, robovlasništvo, kompanije, stres, male plaće i glupe šefove! Evo ti tisuću kuna u komadu ako ovog trena odemo na kavu – izvadio je novčanicu. – I još tisuću ako me saslušaš barem pola sata – dodao je. – A dalje, tko zna?

2. (bizarnost u kojoj jedna vrijednost zasjenjuje drugu) U stanju životnog nezadovoljstva meni je to, na neki način, bilo dovoljno. Neću lagati da mi je bilo svejedno. Iako mi je novčanica šuškala u džepu, pobojao sam se najgoreg: prijedloga za prostituciju, novačenja u mafiju… Vozili smo se tramvajem dvije stanice, a da nismo progovorili ni riječ. To malo vremena iskoristio sam da ga bolje promotrim. Bio je mojih godina, u kasnim dvadesetima, crne kose, lijepih crta lica s naočalama kojima je isticao osebujan osjećaj za estetiku. I odjeća mu je bila pomno odabrana. Imao je tik s nosom kojeg je bio svjestan, ali koji nije pokušavao prikriti. Taj tik odavao je dojam prijezira prema nečemu što bi u dotičnom trenutku ugledao, ali to je samo moja pretpostavka, jer ga nikada nisam pitao o njemu. Kada smo stigli do lokala i smjestili se, naručio je za obojicu: – Ja ću mineralnu vodu, a za mog prijatelja kavu s mlijekom i čašu vode. Bilo je nešto u načinu na koji je to naručio, kako je naglasio riječ »prijatelj«, a pokušao sakriti grimasu zadovoljstva jer je pogodio moj ukus. Stvar je u tome što ja nikada ne naručujem ništa drugo. Postoje ljudi koji uvijek naručuju isti napitak, na isti način, u svako doba i na svakom mjestu. Ja sam jedan od tih ljudi. On je, iz nekog razloga, toga bio savršeno svjestan. Neko vrijeme sjedili smo u tišini. – Puštanje ptice na slobodu… romantična zabluda – promrmlja zatim. – Molim – rekoh zatečeno. – Ne slažeš li se? – upita. – Pokušaj zamisliti idiličnu scenu ljudi koji puštaju kanarinca na slobodu; koliko taj 14

prizor može lijepo izgledati u nečijoj mašti. Kad tamo, jadan kanarinac krepava od gladi nakon dva-tri dana. Ili ga ugrabi neka veća ptica… Bizarnost u kojoj jedna vrijednost zasjenjuje drugu, a i vrijednosti koje zasjenjuju takoĎer mogu biti bizarne same po sebi. Uzmi za primjer jednu reklamu koje se sjećam iz djetinjstva: majka kokoš hrani svoje piliće pilećom juhom. I gledatelji su sretni i zadovoljni, stvar funkcionira, ljudima se reklama sviĎa, a da nitko nije ni pomislio na bizarnu činjenicu kokošjeg kanibalizma. Zašutio je i pogledom pratio konobara koji nas je posluživao. Nakon toga nastavi: – Svijet je prepun takvih bizarnosti, ispucan na površini tamo gdje nitko ne gleda. Važno je da stvar funkcionira. I na kraju, možda to i jest jedino važno. Zatim odmahne rukom. – Oprosti – reče. Srknuo sam kavu promatrajući ga. – Još uvijek mi nije jasno čemu sve ovo – ustanovih. Moj sugovornik se osmjehne. – Samo želim razgovarati s tobom. I vjeruj mi, razgovarat ćemo o stvarima koje ti nisu ni na kraj pameti. Imamo vremena. Smatraj se mojim osobnim psihijatrom. Nasmijao sam se njegovoj posljednjoj tvrdnji. Odjednom, učinio mi se neizmjerno smiješnim. Tek nekoliko godina kasnije, njegovo ime obilježilo je protagonista u pričama koje je nemoguće opisati. Tada, za tim stolom, nisam imao pojma koliko će taj neznanac obilježiti moj život, bez obzira je li njegova priča bila istinita ili ne. Odjednom, dosljedan onome što je obećao, izvadi još jednu novčanicu od tisuću kuna i bez riječi je stavi na stol. Neko vrijeme sam se nećkao, a zatim se sjetim posla, otkaza koji je slijedio, posegnuh za novčanicom i strpam je u džep. 15

– Što bi pomislio o meni – reče sporo, – kada bih ti rekao da sam se rodio kao ista osoba toliko puta da se više ne mogu sjetiti svih svojih života, kao što običan čovjek zaboravlja neke dane koje je proživio? – Zaista ne znam – odgovorih. Zamislio se na trenutak, skupivši usne. – A što bi bilo kada bih ti pokušao dokazati da je takva suluda tvrdnja istinita? – Ljudi su sposobni na svakakve obmane. Pomislio bih da si vješt varalica koji se dobro pripremio da me nasamari! – nasmijem se. Odmahnuo je rukom. – Ali što ja imam od toga da prevarim tebe, da trošim svoj novac i jednu takvu vještinu da te nasamarim? – Osobnu satisfakciju – odgovorih. – Vjerojatno si luĎak koji svoje vještine koristi iz jednostavnog razloga zato što to može učiniti. – Tu si u pravu. Uvijek postoji ta mogućnost. Živimo u svijetu u kojem treba biti oprezan. Ali u mojem slučaju ovo što govorim je istina. I ako ti ne možeš povjerovati u tu istinu, uvjerit ćeš se da ja vjerujem u nju. No pretvarajmo se da se ipak radi o fantaziranju, da je to jedna od maštarija o kojima volim raspravljati. Zadovoljava li te to? Posegnuh u džep. Obje novčanice su bile ondje i nije mi se činilo da ću se uskoro probuditi iz nekog uvjerljivog sna. – Za sada – rekoh.

3. (Maria Kodama, žena kraj koje ćeš umrijeti) Taj dan kada smo se upoznali bio je sunčan i prepun ljudi koji su šetali ulicama obavijenim u serotoninsko blaženstvo (ne kažem ovo bez veze, premda sam sintagmu skle16

pao na licu mjesta: sunce doista djeluje na proizvodnju serotonina, njegove zrake upijaju se kroz oči (kao u nekih fiktivnih androida) ravno do hipofize, čak i ako je očni živac mrtav). Nismo dugo sjedili na kavi i dali smo se u kratku šetnju botaničkim vrtom. Promatranje ljudi oduševljavao me kao i svaki put kada bih se pronašao osloboĎen okova posla, kao da čovjek samo u dokolici može uživati u sitnicama koje život pruža. Ne vjerujem u onu izreku da od rada nitko nikada nije umro. Molim vas, vi radišni optimisti, što je s tisućama zazidanih u Kineskom zidu, što je s bauštelom pod egipatskim piramidama, što je sa stotinama tisuća ljudi koji danas umiru od stresa? A umiru, vjerujte mi, umiru! – Odakle ti novac? – upitah ga prije no što smo sjeli na prvu slobodnu klupu. Tryggvasson se osmjehne. – Recimo da sam se pobrinuo za sebe u skladu s onom fantazijom koju sam ti natuknuo – reče tajanstveno. Podigoh obrvu. – Kladionice – doda. – Živiš od kladionica? – upitah. – Ne posjedujem nijednu, ako me to pitaš. Kladim se na rezultate koje sam memorirao u prethodnim životima. Trebalo mi je neko vrijeme da se dosjetim toga, nakon razdoblja entuzijazma kada bih svaki svoj život specijalizirao nešto drugo, studirao neki drugi fakultet, radio u strukama koje bih izabrao. Ako mene pitaš, bile su to kasne dvadesete mojeg postojanja, vrijeme kada je čovjek prepun entuzijazma, a zapravo malo toga postiže, svjestan da udara temelj za ostatak života. – Pa ako si bio sve i svašta i ako si udario taj temelj, što si sada? Tryggvasson slegne ramenima. – Bog? 17

Nasmijao sam se izrazu njegova lica, ali jedno je istina: što sam duže razgovarao s njime, sve me jače obuzimao osjećaj da je on odgovore na moja pitanja pripremio već davno, kao da slušam nekoga tko recitira stoput izrečene riječi. – A što je s tobom? – upita me. – Još uvijek tražiš ljubav svog života? Uhvatio me ovdje. – Priznajem, žudim za ženom s kojom ću ostati do kraja života! – nasmijem se. – Pazi da ti se želja ne ostvari – namigne mi. – Kako to misliš? – Svaki čovjek, koji nije roĎeni samac, kad-tad naleti na svoju Mariu Kodamu. Ali pazi: žena kraj koje ćeš umrijeti nije ništa drugo nego – žena kraj koje ćeš umrijeti. Vrlo lako se može desiti da ona i ne bude najbolja žena od svih s kojima si bio prije ili s kojima bi bio poslije nje, da nisi umro. Što ako sutra pronaĎeš nekoga, zaljubiš se, i paf, pogineš pod kotačima nekog automobila? – Shvatio sam poruku! – odvratih ozlojeĎeno. Tryggvasson se nasmije. – To nam je u genima: promjena partnera, istraživanje kompatibilnosti, vlastiti razvoj koji često nije u skladu s individualnim razvojem osobe s kojom smo se vezali. S druge strane uloga braka je u podizanju djece. Zato ljudi poput tebe (jer ne osjećaju potrebu za djecom) nisu u stanju svladati brojne kompromise da bi se nukleus društva održao. Ono što želiš, zapravo, jest srodna duša. Netko s kime ćeš proći dio puta. No da li ćete ostati zajedno do kraja, stvar je slučajnosti. Tu romantičnu zabludu uvjetuje jedino trenutak tvoje smrti. Ostali smo šutjeti neko vrijeme, kao da me moj poznanik ostavio da razmislim o iznesenoj tvrdnji. I činila mi se logičnijom, nego što sam to bio spreman priznati. 18

4. (stari prijatelji) – Želiš li kući? – upita me odjednom. Promatrao me s čudnom znatiželjom. Kao da je taj trenutak bio prekretnica u nečemu što još nisam mogao posve razumjeti. – Mogu ti pokazati svoj stan – reče zatim. Sledio sam se. – Kod mene možemo zapaliti. – Ah… »Možda je serijski ubojica«, protutnji mi glavom. Sasvim slučajno dogodio se jedan od onih trenutaka kada me iznebuha spopadne kratkotrajan i iracionalan strah. – Ako već inzistiraš – rekoh naposljetku, kada je tišina postala krajnje neugodna. Slijedio sam ga kroz gužvu prolaznika, a u glavi mi se stvorio kaos, kao da je um bjesomučno pokušavao cijeli dogaĎaj dovesti u nekakav red, kategorizirati ga, dati mu smisao u skladu sa svim prijašnjim iskustvima. Napokon smo stigli do zgrade izmeĎu Cvjetnog trga i Glavnog kolodvora, ne bih znao točno gdje niti bih se ikada znao tamo vratiti. Ušli smo kroz prastari haustor, spiralnim stepenicama uspeli se iznad petog kata u potkrovlje. U uskom hodniku bila su samo jedna vrata i upravo ta je Tryggvasson otključao služeći se prastarim ključem kakvi se više ne izraĎuju. Stan nije bio prostran, ali se činio neizmjerno ugodnim. Prozor na stropu propuštao je zraku svjetlosti kroz djelomično spuštenu roletu, dnevni boravak bio je sav na podu sa stolićem u sredini (odignutim tek nekoliko pedalja od tla). Posvuda su bili razbacani jastučići za sjedenje, a široki madrac, vjerojatno izvaĎen iz nekog bračnog kreveta, bio je smješten u ugao nasuprot velikom televizoru. Kuhinja 19

kroz koju smo prošli do dnevnog boravka bila je poluprazna, bez stolova i stolica. – Kakvo je to ime? Olaf Tryggvasson. – upitah ga bacivši se na madrac. – Otac mi je podrijetlom Danac – reče domaćin izvadivši iz male kutije nargilu zajedno s vrećicama šiše i marihuane. – Šiša je iz Tunisa – reče. – Od čega je? – upitah. – Od sušenog voća pomiješanog s melasom i duhanom. Umiješao je šišu i marihuanu te smjesu utisnuo u lulicu; zatim je ulio vodu u nargilu, prekrio smjesu folijom na kojoj je prethodno izbušio nekoliko rupica čačkalicom, postavio barutni žar na foliju, zapalio i povukao dim. Zatim me ponudio. Sjedili smo tako neko vrijeme na jastučićima i pušili. – Ah… – prekine se moj domaćin iznenada. – Tvoja knjiga… – Što s njom? – upitah. – Moramo osmisliti tvoju knjigu – reče. – Čemu taj interes? – namrgodih se. – I kuda si baš navalio na moje pisanje i moju knjigu? Tryggvasson se uozbiljio. – Da ti barem znaš koliko si toga učinio za mene, koliko puta si mi bio prijatelj, koliko smo stvari doživjeli zajedno. I u svakome od mojih života prihvatio si istinu o meni. Za običnog čovjeka posjeduješ mudrost koja me nerijetko zbunjuje i iznenaĎuje. Ti se možda, za razliku od mene, ne sjećaš da si svoj život već proživio, ali tvoja sjećanja pretopljena su u instinkt kontroliran tebi svojstvenom logikom. I usprkos svemu tome, nikada te nisam vidio da si se uklopio u svijet u kojem i glupani zgrću novac. Ne sjećam se da si ikada imao više od najnužnijih

primanja. I zato te žalim. Kao prijatelja s kojim se više ne družim kao nekoć, sjetim te se i pomognem ti. Buljio sam u njega osupnuto, uvlačeći dimove kao neki stari Turčin, i pomislih: »Isuse, kako je ovaj tip lud!« – I što ćemo s tom knjigom onda? – upitah napokon. – Jednostavno – reče Tryggvasson. – Danas ćemo proći što sve trebaš učiniti, ostavit ću ti novaca dovoljno za nekoliko mjeseci pisanja. A nakon toga, vidjet ćemo. Možda se još sretnemo u ovom životu, a možda i ne.

5. (zašto i kako) Nakon druge nargile i tri krigle soka prihvatio sam igru. – Dakle ti stvarno vjeruješ da si više puta proživio vlastiti život? – upitah. Ošinuo me pogledom tako da sam se sledio. – Proživio sam ga toliko puta da sam prestao brojati. Bez imalo pretjerivanja mogu ustvrditi da znam što je to vječnost! – Ali, kako to funkcionira? – upitah zatim. Povukao je dim. – Naravno, postoje pravila. Obično se počnem prisjećati nakon šeste godine, kada djeca počinju baratati apstraktnim pojmovima. Ti sada misliš da sam lud, da sam stvorio svijet s odgovorima na sva pitanja, iluziju u kojoj je sve objašnjeno. Znam te! – Meni je to zabavno – rekoh nasmijavši se. Mrmljao je nešto u bradu. – Možda je od svega najgori pubertet, adolescencija, tim redom. Pokušaj zamisliti kako je to imati um odrasla čovjeka u tijelu balavandera. Zavaravati svoju okolinu, praviti se da ne znaš stvari koje znaš, u strahu da te ne proglase lumenom i oduzmu ti svaki tračak slobodnog vremena. 21

– A djetinjstvo? – prekinuh ga. – Ne zadaje mi poteškoće. Djetinjstvo doživljavam kao prekrasno aseksualno razdoblje, vrijeme za čitanje. – Igranje različitim ishodima? – upitah. – Omiljena zabava!

6. (slijepi i gluhi) – Reci ti meni, koja je zadnja najbizarnija stvar koju si vidio? – upita me, nakon što smo naručili hranu. Razmislio sam trenutak i potom mu ispričam anegdotu: – Neki dan, nakon što sam sišao s vlaka, na stanici ispred Tomislava ugledam postariju ženu kako sjedi na tlu i pruža ruku prema ljudima, dlanom okrenutim prema gore. I dok sam čekao tramvaj nisam mogao odagnati znatiželju: bilo je nečeg neobičnog u izrazu njezina lica, neuglednoj odjeći kakvu nose starice sa sela. Ljudi su je zaobilazili i nitko joj nije htio ništa udijeliti. Prvo sam razmišljao: ljudi ne vole prosjake koji se prenavljaju. Ali žena nije prosila. Žena je pala na stražnjicu i nije se mogla podići, pružala je ruku i molila za pomoć nekoga da joj pomogne! – Jesi li joj pomogao? – upita Tryggvasson. – Jesam, ali nakon kakvih desetak minuta – postade mi neugodno. – Ljudi su slijepi i gluhi – reče moj prijatelj. – Ali ovu mi još nikada nisi ispričao. Razmišljao je nekoliko trenutaka. – Ovaj naš susret nikada nije identičan, obožavam ga! – reče zatim. – Kako to misliš? – upitah. – Sitni detalji, ne podudaraju se uvijek. Ali dešavaju se i veći odmaci od ovog. Recimo, rezultati na koje se kladim, ponekad se mijenjaju, budu drugačiji, bez ikakva vidljiva 22

razloga. Ako sam samo ja u pitanju i ako uzmemo leptirov efekt u obzir, kako dvadeset godina mog života u Hrvatskoj može utjecati na rezultat neke utakmice u Engleskoj? – Moguće je – rekoh. – A moguće je i da ti nisi jedini. Da li ti je ikada palo na pamet da postoje i drugi? Namrštio se. – Ali kažeš mi to baš svaki puta! Gledaj, ako ih i ima, ja ih nikada nisam sreo. Jednoga dana, možda ću ih i poći tražiti – reče. – Možda je titranje univerzuma? – rekoh u šali. – U slučaju da moja svijest putuje iz jednog paralelnog svemira u drugi, kao i kroz vrijeme gdje u prošlosti drugog svemira zaposjeda tijelo mojeg dvojnika, moguće je i to. Ali vjerujem da je istina puno jednostavnija. Ono što me razlikuje od drugih jest sposobnost sjećanja, a ni moje sjećanje nije savršeno. – To bi bila najlogičnija pretpostavka – složih se.

7. (wtf) – Ovo je tvoj stan? – upitah nakon što smo ručali. Odmahnuo je glavom. – Unajmljen je do kraja mjeseca. Ne kupujem nekretnine. Što će mi materijalna dobra koja ne mogu prenijeti u idući život? Sasvim iznenada spopadne me ciljana znatiželja. Bilo mi je čudno što mi isto pitanje nije sinulo puno prije, ali vjerojatno je to stoga što sam se tek sada uživio u njegovu priču. – Tryggvassone! Što će se dogaĎati u svijetu narednih deset godina? Ostao je ozbiljan. – Idući predsjednik Amerike bit će crnac – reče. 23

– Lažeš! – Nastupit će globalna ekonomska kriza. – Kriza vlada od početka svijeta – nasmijem se. – Ova će prodrmati svijet u temeljima. – I što će se onda dogoditi? – upitah. Lice mu je postalo mračno, poprimivši neprirodan izraz. – Ne želiš znati – reče mrko. – Reci mi – ustrajao sam. – O, ne! Ne želiš znati! U tom trenutku njegova igrarija učinila mi se previše morbidnom. – Navlačiš me! – rekoh ljutito. Naglo je ustao. – Ovo nije dobro, ovo nije dobro! – vikne. Uhvatio me za ramena i počeo ih tresti. – Ti ne smiješ znati. Jednom sam ti to učinio i nikada više… nikada više! Oprosti mi! Istrčao je iz sobe u kuhinju i ostavio me zbunjenog i uplašenog. Olaf Tryggvasson bio je psihopat, postalo mi je sasvim jasno. Tada začujem udarac vratima u hodniku. »Ta nije samo tako otišao«, pomislih. Sjedio sam još neko vrijeme, obuzet mišlju da će se možda vratiti. Ali nije se vratio. Nikada ga više nisam vidio. Polako, kao da hodam po jezeru tankog leda, izašao sam iz dnevne sobe u kuhinju, osvrnuo se pazeći da ne dotaknem neki predmet. U tom stanju misli su mi stvarale nepojmljivi kaos, kao da gledam… kao da se nalazim u stotinjak filmova strave istovremeno. Tada sam našao poruku na vratima, komadić papira ispisan običnom olovkom.

Moj susret s Olafom Tryggvassonom zbio se u ljetu 2004.

Napisao sam ti ovo još jučer. Ostavljam ti šezdeset tisuća kuna u ormariću u zahodu. Stan možeš koristiti do kraja mjeseca, ali bilo bi poželjno da se iseliš prije tridesetog i izbjegneš susret s gazdom. Ako čitaš ovo, pretpostavljam da nismo pričali o tvojoj knjizi onoliko koliko sam želio. Zato ću ti dati ovaj savjet: za dvije godine u tvojem gradu netko će pokrenuti zbornik s natječajem za neafirmirane pisce. Od najveće je važnosti da ga uvjeriš da taj natječaj bude izostavljen, a zbornik pretvoren u zbirku priča petorice križevačkih autora. Kako ćeš napisati svoju priču, znat ćeš kada doĎe vrijeme. Oprosti što ti ni ovaj puta nisam pomogao da ubrzaš proces. Čuvaj se visine. Olaf Tryggvasson Osjećao sam se kao da lebdim u nekom suludom snu. Očekivao sam da će svaki tren netko banuti u stan. U toaletnom ormariću pronašao sam omotnicu s novcem. Nisam mogao ostati tamo onako rastrgan nevjericom, ali sam uzeo novac. Dugo vremena nakon toga mučila me grižnja savjesti da sam pokrao psihičkog bolesnika. Vrijeme sam provodio u dokolici, trošeći kao car i razmišljajući o priči koju sam imao napisati. Mislim da sam je u mjesecima što su slijedili započeo barem stotinjak puta, uvijek nesiguran u krajnji ishod. Dvije godine kasnije spopala me epifanija u trenutku kada sam pušio šišu na nargili koju čuvam još i danas. Još jedna stvar… Tryggvassone, ako čitaš ovo, gdje god da jesi, javi se.

O AUTORU Marko Marciuš roĎen je 1978. u Zagrebu. Osnovnu školu i Opću gimnaziju završio je u Križevcima, nakon čega upisuje studij pedagogije i kroatologije (1996.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Član je nekoliko nevladinih organizacija za čije fanzine piše članke i priče. Objavljivao u Vijencu (2004.), časopisu Treći trg (2005.), reviji kratkih priča Urbani vračevi (2005.), zbirci priča mladih autora Pet autora traži naslov (2006.), u zborniku Najbolje hrvatske priče – 2006. po izboru Miljenka Jergovića (2007.), Zarezu (2007.) te u književnom časopisu za znanstvenu fantastiku Ubiq (2010.). U slobodno vrijeme svira gitaru, djeluje kao producent elektronske glazbe i često nastupa u klubovima diljem Hrvatske. Glazbene radove objavljuje na web stranici http://fargone.info/.

165

O UDRUZI KATAPULT

Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izdavaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mladih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pružanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativnom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketingu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kreativnost, meĎusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. TakoĎer kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu. Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuĎeg kreativnog rada.

kontakt e-mail katapult@katapult.com.hr

C O M M O N S

D E E D

Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Slobodno smijete: • umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo Pod sljedećim uvjetima:

Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence. Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe. Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili preraĎivati ovo djelo.

• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela. • Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete dopuštenje nositelja autorskog prava. Prethodno ni na koji naĉin ne utjeĉe na zakonska ograniĉenja autorskog prava. Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).

Marko Marciuš • Pročitaj me

creative commons

Izdavač Zigo Rijeka

Za izdavača Zlatko Ožanić

Urednik Nikola Leskovar

Jezična savjetnica Martina Pećar

Oblikovanje naslovnice Sanja Kapidžić

Studeni, 2010.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 120802053

ISBN 978-953-7142-51-3 www.katapult.com.hr