Snuff film

Goran Dević

Snuff film

Zigo Rijeka, 2005.

Snuff film

Ishodište Ugodno nestajanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Crno pile trči kroz hol . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10 Putnici Sarah . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Ti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 Moral . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 Prostor, vrijeme, ti i ja Sjećate se Alexa? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Nostalgija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Grad i “pod razno” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Rijeka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

More . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Eh! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Začepi nos i produži dalje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Tumaranje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pišam, dakle, jesam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Let . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Dijete je ubilo dijete . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Čitaj između redova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

27 36 39 44 46 49 54 56 61 66 69 73

Balada o 1974.

1974. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 Dobro došli u čudesno-čudovišni svijet Elizabethe Bathory . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84 Balada o 1974. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88

Život snima jebene filmove Sretan rođendan, LSD! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 Zgrada br. 29 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100 Svijest (Kamen, Kain, Abel) Kamen, Kain . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 Abel . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110 Trebalo bi pisati Trebalo bi pisati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121

ISHODIŠTE

UGODNO NESTAJANJE Dovedena je naša tjelesnost pred Kamere Vremena i uz bol postavljeno nam je niz pitanja: čisti cinizam: što odgovoriti na pitanja tipa: jeste li sretni? Jesi li sretan? Zašto misliš da si sretan, odnosno da ćeš biti sretan cijelo vrijeme? Možeš odgovoriti jedino kroz bol koju ti nanose i koju osjećaš, koju itekako osjećaš a da ni sam ne znaš zašto ti je nanose. Oni dakako znaju, oni imaju razloge, a jedan od razloga može se činiti banalan: ZATO, JER SI ŽIV. Da, glupane, zato jer si živ nanose ti bol; boli, jer si živ: kako bol nanijeti neživom stvoru, odnosno neživoj tvari? Kamenu, drvetu? Smiješno ti je sve to – ali kako se smijati dok urlaš od bolova…

Dovedena naša tjelesnost pred Kamerama Vremena je dovedena u pitanja, kao i naša seksualnost, kao i naša svijest i logika naša i sve naše, naša bit, naše postojanje – imali smo nevremena za razmišljanje dok smo nestajali…

A zašto vi mislite da ste slobodni?

Pardon: bili ste slobodni…

Ugodno nestajanje…

7

CRNO PILE TRČI KROZ HOL Na jednom od mojih mnogih puteva: jedan ogroman nepoznati objekt: ulazim: crno pile trči kroz hol. Ne misli (pretpostavljam) o destruktivnosti, ja mislim: zatvaram oči: sva tjeskoba svemira je u meni (nameću se riječi: “Oslobodite nas vaše hladne racionalnosti”). Mislim: tu, gdje je nemoć, gdje tijelo puca pod pritiskom duha, tu se javlja nova duhovnost, nova religioznost, nova znanost oslobođena tereta logike. Na jednom od mojih mnogih puteva: Golo tijelo Spasitelja u jednom ogromnom kadru i publika što promatra: mi, bezidejni bijednici koji se nadamo nečemu, ne znamo točno čemu, ali se nadamo da nije patnja.

No patnja nas čeka. Sigurna je poput smrti: na jednom od mojih mnogih puteva.

Jedno crno pile trči kroz hol, kroz kadar, mali nemisleći stvor, čestica materije u svemiru, trči u svoj besmisleno-smisleni pohod i narušava prividni mir. Zatvorenih očiju mislim o “minimalnoj sili koja deformira najtvrđi materijal”. U kadru sam. Nazirem silu koja se probija kroz kadar.

Ne vidim, osjećam posljedice. Bezvrijedni stvor, ja, groteskan u svom uzaludnom(?) bijegu: mogu li svojom minimalnošću poljuljati racionalnu sliku svijeta?

8

PUTNICI

SARAH Goli dolazimo na svijet, ogoljeni ga napuštamo, bespomoćni na početku kao i na kraju.

Na početku bijaše Ništa i na kraju ostaje Ništa, i to nas Ništa uvlači u sebe da bi mu postali sastavnim dijelom. Učili su nas riječi, rečenice, a i njih su, naše učitelje, učili – naše, ljudsko iskustvo staloženo je u riječima.

Instinktivno smo urlali, da bi kasnije, sa sviješću, svjesno šutjeli; slušajući, htijući ili ne, druge, spoznavali smo sebe, svoje pozicije, PRIPREMALI TEREN za daljnje aktivnosti.

Učili su nas, civilizirali, redali se ljudi kroz naše živote, redali se učitelji-mučitelji – i rasli smo, vježbali civiliziranost, građansku, državnu svijest, štrebali zakone…

Između života i smrti, početka i kraja, alfe i omege, PROSTOR je koji se popunjava: iznenada smo u njemu i promatramo kako se popunjava, taj Prostor, riječima i slikama, smislom i besmislom, užasom i ljepotom, prirodnim i umjetnim, detaljima… Pokušaji shvaćanja Prostora vode do samoga sebe, ali i izvan sebe: tek tada čovjek shvaća svoje skromne mogućnosti…

Kad govorim o nama, draga Sarah, govorim o svijesti i o potrebi kidanja svih lanaca koje su nam ili nametnuli, ili pokušavaju nametnuti, govorim o opoziciji, o konfliktima. Kad govorim, svjestan sam prošlosti koja se ne da mijenjati i trenutka govorenja koji postaje prošlost; budućnost nam se dešava iznenada, nenajavljeno, i čini se – nismo nikada dovoljno spremni na nju…

Gledano izvana, naši životi su porno, odnosno snuff film; sve na početku sliči na vježbanje kasnijeg ludila; sve je na početku tako perverzno, odnosno tako životno…

Kada se obraćam tebi, Sarah – pomoću svoje ritam mašine, uz buku koja savršeno pristaje, odnosno savršeno nadopunjava moju crno-bijelu predvidljivost, moju crno-bijelu isključivost – ja se obra11

ćam voajerima (voajeri svih zemalja – ujedinite se) – ja se obraćam samom sebi i polemiziram sam sa sobom, a radoznala rulja čita – i shvaća i ne shvaća o čemu se tu radi, o čemu to trabunjam.

Kada se obraćam tebi, s veličanstvenim prezirom prema društvenim konvencijama i društvu uopće, nastojim eliminirati emocionalnu sluz koja je ipak primjetljiva među crno-bijelim redcima izloženim javnosti.

Kada se obraćam tebi, uklanjam hladnu racionalnost koja me prati cijeli život. Čudno je to stanje, čudna su to stanja – meditiram uz svoj stroj, negiram vrijeme i ograničenja, ne otvarajući usta govorim, i ne samo to: pjevam, urlam, galamim i gibam se suludim brzinama ne mrdajući guzicom: a ti si tamo: iz jedne kontrarevolucije si uskočila u drugu: tamo ti ne treba ni tijelo, ni riječi, rečenice, opravdanja: tamo je čisto savršenstvo…

Zatječem te u kazalištu, kojim si već opsjednuta, na daskama koje groblje znače, uživaš u spiritualnim seansama, dozivaš mrtve autore i njihove likove, obraćaš se pojedincima, masama, nudiš im krvava iskustva nemoćnih spodoba – jedni te razumiju, drugi ne – no svi osjećaju. I eto me: jedan dan, jedna godina: kazalište, daske što groblje znače, slobodnomisleći intelektualci, kritičarski plaćenici, uniformirana gospoda među kojom se ističu političari i njihove pratilje (na njih zvjeraju fotoreporteri): eto nas: gomila koja svojim bićima formulira ogromnu skulpturu; mi: stariji, mlađi, bolesni, zdravi, Europljani, neeuropljani, heteroseksualci, homoseksualci, biseksualci – u utrobi nacionalnog teatra promatramo tuđe živote što se opasno približavaju rubu.

Zatječem te u nemoćnim retorikama, jadnim isprikama, “surovim” crnim vicevima, u dnevnim i noćnim morama inače staloženih ljudi; zatječem te u analitičkim člancima i djelima, u odgojno-obrazovno-terorističkim ustanovama, u stresnim iskustvima; zatječem te kod nemoćnih izloženih nasilju i kod vršitelja nasilja; za12

tječem te na zabavama, u mrtvačnicama, umobolnicama, opskurnim kvartovima, ekskluzivnim noćnim porno filmovima, u crtićima, u trash-horror fantazijama, u medijskom onostranstvu, u šumovima nakon prekida programa, u virusima koji šire paniku; zatječem te u sebi i vizijama poludjelih…

I opet kazalište (“Platite ulaznice kako biste dobili mesnatotekstualna iskustva”); eto te, poput Pronositelja Istine: “Uzmite moje Književno Meso i jedite…”

Dozivajući mrtve, približavaš se pojmu smrti, upijaš ga u sebe, postaješ dio i tek si tada svjesna veselog apsurda zvanog život.

Raspadaš se na sve dijelove, na riječi i slike, postaješ i pojam i nepojam, postaješ konačna sloboda.

Veljača, 1999. Snijeg, bura, jebena neka idila. Evo i njega, gdina Piera Paola Pasolinija: “Smrt vrši blještavu montažu našeg života. Ona, ustvari bira značajne trenutke života… i niže ih, stvarajući od naše sadašnjosti, beskrajne nestabilne i nesigurne… svjetlu, čvrstu i sigurnu prošlost. Znači da nam, zahvaljujući smrti naš život služi da se izrazimo.”

Opičena teorija za opičeno vrijeme.

Ponovo sam sâm, ni rulja tu ne pomaže, ni prijatelji, ni poznanici, ni obični građani, ni neprijatelji; sâm sam, i riječi su se udružile kako bi formirale utvrdu koja će me odvojiti od svijeta.

No nisam htio o sebi, htio sam o tebi pričati i fuuul sam imao volju, no onda sam skužio sav apsurd, sav besmisao svog postupka: a šta bih i mogao reći i zašto bih onima koji ne kuže i nikad neće kužiti govorio o tebi, zašto da ih hranim materijalom koji će upotrijebiti protiv tebe? Te lešinare željne tuđeg iskustva. Tebe nema, ostala su djela…

“Mala nije normalna…” kaže, između ostalog, jedna gđa, a ja njoj, izbezeknutoj: “Pa Vi ste joj sad gospođo udijelili najljepši i 13

najiskreniji kompliment.”

Vjetar je raznosio upitnike, a onda ih zavalio u snijeg. Jebena idila, jebena veljača 1999.

Zbogom, Sarah, dijete – ostala je Činjenica, gola i sama i drhti u sobi u kojoj je uspostavljen mrak, ti si je vidjela, htjela joj prići…

No, sve je ostalo na željama…

Strah je i dalje tu, tako se prokleto bojimo slobode…

Zbogom, Sarah, dijete…

14

...

“Čitaoče, radost, spasenje i zdravlje, govorili su nekada naši dobri preci, nakon što su završili svoju priču.

Zašto se plašiti da oponašamo njihovu uglađenost i otvorenost?

Reći ću dakle kao i oni: čitaoče spasenje, bogatstvo i zadovoljstvo, ako su ti moje brbljarije, dale nešto od toga, stavi me u kakav lijep kutak svoje biblioteke; ako sam ti bio dosadan, primi moja izvinjenja i baci me u vatru.”

Markiz de Sade Prijevod: Kolja Mičević

131

BILJEŠKA O AUTORU

Goran Dević se rodio 1974. u Rijeci gdje je završio osnovnu i srednju školu – ipak, pravo obrazovanje stječe u alternativnom klubu Palach u kojemu će doživjeti revoluciju misli i odbaciti sve dogme, kako soc-realističke tako i teološko-moralističke. Ljubitelj stripa, anarhizma, ruske književnosti, nadrealizma. Andaluzijski pas mu je preokrenuo život. Osim Bunuela, voli i Lyncha, Kubricka, Langa…

Zbirka misli: Snuff film svojevrsna je posveta markizu de Sadeu čijim će se djelom autor podrobnije baviti kasnije, no i u ovom djelu utjecaj je vidljiv, krenuvši od prve priče o nemoćnoj i sputanoj tjelesnosti. Sve priče imaju ispovjedni karakter i sve lutaju ulicama, uličicama tijela i misli, donekle pate od zanosa i pathosa, ali, jebi ga, autor je ponosan na sve svoje nedostatke, što uključuje i dječje bolesti, krivi hod, brbljanje, mukanje i blejanje.

Objavljivao je, ako je ikoga briga, u Rivalu i Vrabcu (samoborskom haiku časopisu).

Pjeva i dalje…

O UDRUZI KATAPULT

Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izdavaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mladih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pružanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativnom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketingu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kreativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu.

Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.

kontakt e-mail katapult@katapult.com.hr

C O M M O N S

D E E D

Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Slobodno smijete: • umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo Pod sljedećim uvjetima:

Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence.

Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe.

Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili prerađivati ovo djelo.

• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela.

• Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete dopuštenje nositelja autorskog prava.

Prethodno ni na koji način ne utječe na zakonska ograničenja autorskog prava.

Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).

Goran Dević • Snuff film

creative commons

Izdavač Zigo Rijeka

Za izdavača Zlatko Ožanić

Urednik Alen Kapidžić

Lektura i korektura Mišo Novković

Dizajn ovitka i foto Sanja Antolič

ISBN 953-7142-03-5 www.katapult.com.hr

i stoga o Snuff filmu sve najbolje. Goran Devi ovim romanom iznova ita grad, velikodu no nam nude i pogled kroz otvor vlastitog okulara u jednom novom i itavanju grada na Rje ini, ali njegov je postupak literarne 'rabote', makar na tragu esejisti ko-filozofskih promi ljanja, u svakom slu aju neobi niji, pomaknutiji, rokerskiji, pankerskiji, stilski i vizualno 'neprilago eniji ' i kaoti niji od bilo kojih dosad poznatih primjera itanja gradova.

Antun Hladnik Nezavisni literarni glasnik Senzibiliteta mnogo bliskijeg mladoj itala koj publici, ali i onima koji se mladima osje aju te se jo nisu 'potrudili' sasvim ukolote iti u nametnute kanone, pisac nas objeru ke hvata i baca u prostor potpune literarne slobode gdje se isprepli u ma ta i stvarnost, pro lost i sada njost, svijet literature sa svijetom filma i kazali ta, danas jo uvijek ivu i likovi s onima koji su svoje ve davno od ivjeli, predvidljive situacije s naglim obratima, izvadci iz novina s citatima iz literarnih klasika Helena Pronos KnjiĹževna luÄ?

Naro ito nas fascinira umije e autorovo da zavidnom literarnom vje tinom ponire u doga aje pro le, da uranja u glave likova knji ki ili filmski ve iskori tenih, o ivljuju i ih kreativnim osvjetljenjima i rabe i u kriti kom sagledavanju nedostataka sada njice. Imamo osje aj da ni ta ne mo e izbje i spisateljevoj pa nji i peru, on u svojim 'tumaranjima i lutanjima' zahva a sve i ni emu i nikomu ne ostaje du an.

Trpko Starani Dosezi rijeÄ?i

45,50 kn ISBN 953-7142-03-5 www.katapult.com.hr

9 589537 142038