Zlatna pirana

Nikola Tutek

Zlatna Pirana (priÄ?e i drame)

Zigo Rijeka, 2006.

SADRŽAJ

Zlatna Pirana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Prvi dio . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Drugi dio . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 Priče

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103

Put u Rimini

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105

Otkriće Adema Jasharija

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 114

Karnevalska . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120 Zelena perika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130 Ona 88 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 144 Odgođeno svitanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 165 D’Annunzijev stakleni stol . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 170 Dan od posebnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 176 Drame . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 185 Drama kratkog daha

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187

Treća priča o strašno tužnom čovjeku i vodokotliću . . . . . 197 Derivirana štrumfeta koja teži beskonačnosti . . . . . . . . . . 209 Nova ekologija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 216 Bilješka o autoru

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 227

5

ATAVIZAM

Noć.

Vrijeme za najjače. Za dobra djela.

UTORAK, 31.

Otvaram prozor sobe, izvlačim oprezno glavu kroz okno i gledam gore, vertikalno uza zid. Vidim mračni rub krova, iznad tamno nebo s nekoliko zvijezda i tri ukiseljena oblaka. Kako smrdi noću gradski zrak! Je li to neki leš pao preko grada, neki stari gad koji nas je mučio tisućljećima?

Probijamo se kroz tminu njegova mrtva tijela. Nervozan sam. Mačke, drolje i ubojice šeću ulicom. Noć je vrijeme za najizdržljivije.

Unatoč strahu, moram u potpunoj tajnosti poći gore, na tavan. I poći ću, bez svjetla na stubištu. Za svaki slučaj uzet ću sa sobom i letvu da bih se njome obranio ako sretnem nekoga od ljudi. Susret s njima vrlo je moguć, čak i u ove sitne sate; nitko od njih ne spava, oni kuju zavjere ili jedu, glačaju, pare se ili se boje noćnih mora. Oni su slabašni i noć je za njih naporna.

Hladno je na stubištu. Između poda i vrata susjednog stana vidim uski trak svjetla. Imao sam pravo, zvijeri zaista ne spavaju. Moram se kretati posve tiho kako zvuk mojih koraka ne bi prodro kroz beton stepenica, kroz zidove ravno u njihove sobe, krevete i uši. Ako me otkriju osuđen sam na propast. Mirno je na četvrtom katu. Još samo nekoliko stepenica i prići ću vratima tavana. Čvrsto stišćem letvu i nadam se uspjehu svoje misije.

Vrata tavana zatvorena su lokotom za koji nemam ključ. Od stanara jedino Evica ima ključ i drži ga ljubomorno podalje od ostalih ljudi.

Donekle je mogu shvatiti: kad bih ja kojim slučajem posjedovao taj ključ, 11

zasigurno ne bih dozvolio drugima da ga dodiruju, ne bih im dozvolio čak niti da mi se obraćaju. Ključ od tavana posve je ozbiljna stvar. Bez tog ključa sada sam primoran vrata tavana otvoriti letvom.

Trebao bih ili raskinuti lanac, ili rastaviti lokot ili izvući iz drveta željezne vijke kojima je lokot učvršćen, zajedno sa šarkama. Mislim da je ovo zadnje najjednostavnije. Letvu podbočenu između zida i lanca vučem snažno prema sebi ne bih li konačno otvorio svijet u koji već duže vrijeme želim ući.

Letva kliže preko glatkog, vlažnog zida i odjednom, oslobođena mojih ruku, snažno lupa po drvenoj površini vrata, potom pada na pod stvarajući strašnu buku. Drhtim zguren u kutu. Udahnuo sam dio paukove mreže. Ne usudim se pomaknuti. Čujem otvaranje vrata na četvrtom katu.

Blijesak umjetnog svjetla. To je sigurno Evica.

– Tko je tamo? Ima li koga?

Stišćem letvu i ne dišem. Ona stišće prekidač rasvjete. Sve bliješti.

Srećom, još uvijek sam dobrim dijelom u sjeni.

– Za ime Boga, sad si stvarno prevršio svaku mjeru! Ne možeš na tavan, razumiješ li? Vrata su zaključana! Razumiješ li, zaključana!

Ona prekida dernjavu i približava se. Gledam ispod pazuha njeno bačvasto tijelo prekriveno memljivom spavaćicom i njeno okruglo, zlo lice.

Ponižen sam i strah me njenog pogleda.

– Hajde, ustani i pođi spavati.

Udarci letve o njeno okruglasto tijelo tupo odzvanjaju stubištem. Više ne brinem o drugim stanarima, bitno mi je riješiti se ove monstruozne žene. Ona je spokojna na podu. Krv joj umiva lice. Moram je odvući preko praga njena stana da je netko ne bi vidio.

U njenom stanu smrdi. Evica ima očajan ukus za namještaj i očito loše spaja boje. Bolje nisam niti očekivao od nje. Opet ću je lupiti letvom. Lupit ću je još jednom radi lošeg ukusa. I još jednom jer je mrzim. A kad sam već u njenom stanu, mogao bih na brzinu potražiti ključ tavana.

Ne mogu ga pronaći. Gade mi se njene stvari. Ne želim više ništa dodirivati. Ovo je mjesto odvratno i kužno. Odlazim. Ona leži. Odlazim.

12

* * * U jednoj jedinoj zraci sunčeva svjetla ima više snage nego u cijelom noćnom pokrivaču iznad grada. Zato ljudi izlaze danju, da bi se nagutali te snage i ojačali se. A noću, kad je svijet zaista slab, oni se zatvaraju u svoje barake. Zato samo najhrabriji postoje noću. Oni koji su spremni pogledati u oči malaksale civilizacije i koračati mračnim ulicama bez ogledavanja preko ramena. Noć mrzi slabiće, a najjači među jakima preziru danje svjetlo.

Jutro nakon incidenta danje je svjetlo izvuklo Evicu iz njenog kužnog stana. Odjenula je široku haljinu s cvjetnim uzorkom. Oko zgloba lijeve ruke imala je povoj od gaze, gornja usnica bila joj je rasječena, u krasti. Nevješto je pokušala kosom sakriti djelić tjemena koji sam joj obrijao letvom prethodnog dana. Oči su joj bile kao u bolesne mačke, pune vatre i prijezira, istovremeno upaljene i posve nemoćne. Evica je krenula u misiju čija je svrha samo njoj bila objašnjiva. Sišla je stepenicama do mojih vrata i pozvonila.

SRIJEDA, 1.

Trčim prema zidu... Prema prvom bijelom zidu. Obraz mi je priljubljen uz hladnu, bijelu plohu, osjećam miris vapna.

– Otvaraj! Znam da si tu! Otvaraj!

Zvonjava. Sad i lupanje po vratima. Pomičem se. Vrata su posve drugačija od zida, toplija su i vibriraju oživljena mržnjom. Oživljena Evičinom dugom, teškom i rastegnutom rukom. Ona lupa i dere se. Provirujem kroz špijunku. Dobro sam je sredio.

– Otvaraj!

Otključavam vrata. Polako. Odškrinut ću vrata taman dovoljno da joj priprijetim letvom koju sam sinoć ostavio pored ulaza. Ali, vrata oživljavaju svom težinom njenog tijela!

Ona stoji iznad mene, lice joj preznojeno i uspuhano. Njen pogled, kao u životinje. Podižem se s poda. Ponižava me u šutnji. Sad se ceri kao sotona. Obara me ponovno svojim čunjastim ručetinama.

13

Ponovo na podu. Osjećam bol u sredini kralježnice. Pao sam na svoju letvu. Evica drži slonovsku nogu na mom trbuhu. Raskopčava gornju dugmad svoje haljine. Dva pa tri i četiri dugmeta, svlači gornji dio tako da su joj ramena gola i vidi se odvratni, ogromni sivi grudnjak. Vadi lijevu sisetinu, sada i desnu.

– Što si tražio kraj mog tavana? Što si radio?

Ogromne crne bradavice, poput dva crna sunca ili dviju rupa na nebu, spuštaju se prema mome licu. Evica se smije. Stravična bol u leđima. Oduvijek je sanjala osvetu. Čekala je moju prvu pogrešku da bi me uhvatila nespremnog za obranu, a spremnog za kažnjavanje. Doista se nisam nadao da će kazna biti toliko teška.

Prebacujem Evicu na leđa ostajući na njoj kao prilijepljen. Sad tek osjećam punu jačinu povrede na leđima. Zasigurno sam iskrenuo kralježak.

Držim njene ogromne sisetine stisnute jednu uz drugu i sad je moja želja već posve izvjesna. Tražim putove po njenom brdovitom i valovitom tijelu punom različitih nabora. Osjećam se poput utopljenika na okruglastom i oznojenom otočiću od mesa i kože. Želim je uzeti tako nasilno da joj više nikad ne padne na pamet spriječiti me u pokušaju preuzimanja tavana.

Dva prsta u krugu, dva i petnaest. Dva prsta u izvorima njene sreće.

Ogavni zvuk tik-tak-tik-tak. Crne bradavice trzaju se gore-dolje, goredolje. Evica mi puše u oči. * * * Kasnije istog dana, a nema smisla to uvoditi u dnevnik, Evica se zadržala do večeri. Željela je razgovarati. Navika govorenja suvišna je u ljudi od mraka, u ljudi od tišine i unutarnje snage. Ponekad se glasam, slično njima, ali ne razgovaram. Evica mi je oduzela cijeli dan spavanja i učinila me umornim i nervoznim. Nisam navikao biti budan tijekom dana, a još manje provoditi vrijeme tako aktivno kao što sam s njom bio prisiljen. Ponajviše me je uznemirila Evičina odlučnost da me češće posjećuje u mom stanu, ponekad i više puta tijekom istog dana. Trpio sam znajući da je sve to cijena koju trebam platiti mislim li se dokopati ključa tavana.

14

– Zašto nikad ne izlaziš iz stana?

Pravio sam se da ne čujem. Brzo je nastavila: – Zašto uopće želiš doći na taj prokleti tavan? Ne brini se, nisam nikome ništa rekla o tebi, niti namjeravam, budi siguran u to. Možeš mi sve ispričati.

Zamijenio sam mjesto svojim prekriženim nogama; lijevu sam stavio preko desne i osjetio trnce u donjem dijelu tijela.

– Mogli jednom poći u šetnjicu. Ti i ja, sami. Što kažeš na to? Ili možemo gore kod mene, na kavu. Jednu kavicu, što misliš o tome?

Lijeva noga mi je posve utrnula, do boli.

– Moraš se malo naspavati, da ti prođu ti kolutovi ispod očiju, a onda ćemo u šetnjicu, je li tako?

Podočnjaka oko mojih očiju vjerojatno ne bi niti bilo da mi Evica nije oduzela cijeli dan spavanja, od jutra do zalaska. I još me toliko zamarala svojim glupim pitanjima i razgovorom. Samo me jedna misao držala budnim. Zbog ključa bio sam sposoban podnijeti bilo što. Bilo što!

– Imaš li prijatelje? Rodbinu? Sigurno imaš nekoga.

Prijatelji i rodbina! Glupe slabosti danjih ljudi. Njihova vezivanja, obećanja, obziri i razočaranja. Tko bi normalan to trpio? Pomislio sam kako bih možda ipak mogao izgovoriti koju rečenicu, možda bi je to brže otjeralo na spavanje, ali odustao sam od te očajničke pomisli.

– Djevojku? Jesi li ikad bio zaljubljen, jesi li volio? Sigurno jesi, makar jednom.

Iz moga premorenog lica možda je i izmigoljio neki jedva ćutljiv crvljiv i patvoren smiješak. Glava mi se nagnula prema ramenu, teška i tmasta.

– Zašto šutiš?

Evicu je trebalo spasiti. Trebalo ju je spasiti od njenog vlastitog idiotizma.

Kako bi čovjek od dana, kao što je Evica, bio sposoban cijeniti iskrenu tišinu? U njoj je tišina budila strah i nelagodu, dok sam ja 15

bivao sve jalniji i ljući. Bijes je isprva pokrio moj umor tankim slojem mržnje, a onda su se svi osjećaji, alkemijom tijela, pretvorili u snažnu potrebu za parenjem.

Svukao sam s nje haljinu i polegao je na pod pored stola. Dodirnuo sam njenu kožu tek kad je legla i razlila se po podu. Osjetio sam talasanje i prelijevanje pod trbuhom. I njene oštre dlake i tupe sise.

Vidio sam svoje lice u velikom ogledalu na zidu, bilo je upaljeno, grčevito, mokro. Usnice su mi se stisnule i požutjele usred purpurna lica, ogromna žila nabrekla je na mom čelu, oči su mi se zatamnjele i odumrle. Možda sam već duže vrijeme htio biti takav i, ne znajući, čeznuo za čuvaricom ključeva. Konačno je zašutjela.

Nakon parenja bio sam posve umoran i utopljen u polusan.

Ležao sam i dalje na podu, a Evica je ustala, obukla se i napokon odlučila otići. Pridigao sam se ne bih li je otpratio do vrata. Dobio sam jedan odvratan poljubac u vrat i osjetio ubode nekoliko sićušnih čekinja koje su joj izrasle ispod nosa. Napokon se počela uspinjati preko stepenica.

– Evica! – progovorio sam kad ju je stepenište već gotovo sakrilo – Možda bi bilo dobro da se obriješ.

Evica se gotovo uplašila moga glasa, tada me prvi put čula kako govorim, a onda je zadovoljno odlepršala prema četvrtom katu.

Ostao sam pored vrata želeći metodom osluškivanja provjeriti ide li Evica ravno u svoj stan ili će negdje usput stati. Čuo sam dvadeset i osam teških koraka i onda okretanje ključa u bravi. Otišla je, dakle, ravno u svoju jazbinu. Zatvorio sam vrata i s velikim olakšanjem krenuo u spavaću sobu. Legao sam na krevet i dohvatio sat. Bilo je devet i četrdeset navečer. Navio sam sat na tri i trideset ujutro, tako da odspavam nešto duže no inače, a ipak ne poremetim ritam svog postojanja.

Oko dva poslijepodne sljedećeg dana, u doba kada se najljepše spava, opet me probudilo lupanje na vratima. Pretpostavio sam da kuca pretila ključarica pa sam letvu ostavio odloženu uza zid.

Otvorio sam vrata. Evica, njen tupi osmijeh na licu kolosalne pro16

sječnosti i britvica u njenoj lijevoj uzdignutoj ruci. Britvica, taj plemeniti predmet, na rubu povraćanja, zarobljena među Evičinim ćevapčićastim prstima. Nevjerojatno. Debljina njenih prstiju bila je toliko nadmoćna nad oštrinom britvice.

– Danas ćemo se brijati! – rekla je i nacerila se.

Uopće mi nije bilo stalo do brijanja, makar ne tog dana. Evica je bila višestruko potrebita pojava, a potrebitima valja pružiti ruku.

ČETVRTAK, 2.

Peti udarac. Evica pada i glavom udara o zid. Leži na podu. Hitno moram u kupaonicu, tamo su gaze, razrjeđivač i krema za brijanje.

Gazu sam navlažio razrjeđivačem, smotao je u dugački, debeli rezanac čije krajeve sada utiskujem u Evičine nosnice. Ona diše sve smirenije.

Moram je razodjenuti.

Haljinu sam jedva svukao jer sam morao okretati njeno tusto tijelo s jedne na drugu stranu. Sad je ostala samo u grudnjaku i gaćama. Želim biti gol. Skidam se.

S teškoćom vadim njenu guzičetinu iz gaća. Makar s grudnjakom neće biti problema; njene ogromne sisetine jedva čekaju kada će iskočiti iz sintetičke zamke. Ona leži posve gola na podu. Izgleda groteskno.

Mutim pjenu za brijanje i razmišljam kako će mi Evica jednog dana zasigurno biti zahvalna zbog svega ovoga. Kao prvo, naučit ću je da nikad ne vjeruje muškarcu, bez obzira kako iskren i topao on bio. Pripremio sam britvicu.

Kao drugo, riješit ću je njena atavizma. Opće je poznato da dlakavost čovjeka povezuje s nižim bićima. Što je čovjek dlakaviji njegove su misli animalnije, a svaki čovjek iz dana u dan dlakavi sve više. Dlake na čovjeku često rastu neprimjetno, ali mogu mu upropastiti život. Dlake od čovjeka učine životinju, a rijetki su oni koji se tom utjecaju atavizma mogu oduprijeti. Ljudi koji žive danju zasigurno su preslabi da bi odolijevali najezdi vlastite dlakavosti. Oni su lake žrtve svojih bjelančevinastih izraslina.

Jedino su ćelavi blagoslovljeni među njima, ali nisu dovoljno inteligentni da to shvate.

17

Drugačije je s ljudima od noći. Oni su po svemu nadmoćni nad danjim ljudima, pa i po snazi svog ljudskog karaktera. Ljudi od noći mogu si, poput mene, dopustiti dlakavost jer ih taj životinjski element samo oplemenjuje i nadopunjuje kao ljude. Mi ne moramo bježati sami od sebe.

Evica je tipični danji čovjek. Moram odrezati sve dlake na njenom tijelu.

Iznenađen sam pronašavši dlake na njenim nožnim prstima, do danas sam vjerovao da ih žene tamo nemaju. Krivo! Prelazim dlanovima preko njene lijeve noge. Zapinje. Sve se to mora pod hitno brijati.

Stavio sam pjenu po njenim prstima i nogama. Britvicom lagano prelazim po odvojcima svakog prsta pojedinačno.

Prelazim po ravnim plohama na nogama, od zgloba do koljena. Prelazim svaki milimetar njene kože.

Koljena su malo teži zadatak radi hrapavost kože. Zato je natkoljenica pravi raj za brijanje. Širim njene noge i prolazim britvicom kroz sve utore i pukotine. Moram je okrenuti na trbuh. Na bočnim stranama leđa dlakavost je tijela oskudnija, no listovi se svejedno moraju brijati s osobitom pozornošću zbog svoje okruglosti koju je lako zarezati.

Pronašao sam nešto dlačica u dnu njene kičme. Upravo tu, i po vrhu guzova, nanosim kremu i brijem bez poteškoća.

Okrenuta je opet na leđa. Tražim dlake iznad struka. Ima ih nekoliko po sredini trbuha, sitne su i nježne, jedva primjetne. I zato jako opasne.

Nekoliko debljih, tamnih dlaka ima i oko crnih bradavica. Te je dlake lakše otkinuti nego obrijati.

Za ruke moram napraviti još pjene. Mažem lijevu ruku od lakta prema šaci. Tu je najviše krzna.

Polako, polako brijem podlakticu desne ruke. Još malo pa sam gotov.

Na redu su pazusi.

Pazusi su zaista kompliciran poduhvat. Širim Evičine ruke. Promatram s koje ih je strane najlakše obrijati. Prisiljen sam još jače raširiti joj ruke.

Brijanje pazuha iz mene izvlači znoj. Moram otići u kupaonu po škare i pincetu. Čupam dlake s njenih bradavica. Sada režem pramenove njene kose.

Režem ih što bliže koži, prvo po sredini glave, a onda i sa strane. Moram 18

joj namazati kremom cijelo lice jer ima ponešto dlaka po bradi, zaliscima i ispod nosa.

Polovica glave je obrijana, osim potiljka. Brijem joj obrve. Već pomalo sliči čovjeku. Pincetom trgam trepavice. Nema ih više. Sada moram izvaditi smotuljak gaze iz njenih nosnica ne bih li joj otkinuti dlake iz nosa.

Okrećem je na trbuh. Režem kosu s potiljka pa brijem. Stavljam kremu po vratu pa do prvih vratnih kralješnjaka. Sve to mora biti obrijano.

Za kraj sam ostavio najdelikatnije. Opet je vraćam na leđa. Širim joj noge najviše što mogu. Savijam ih u koljenu, tako ću imati bolji pregled.

Nanosim kremu na ispupčene dijelove Evičine vagine. Malim, nježnim pokretima brijem gornju stranu. S bočnim dijelovima vagine treba biti još oprezniji.

Sitnim pokretima slijeva nadesno brijem utore između noge i vagine.

Vanjske usnice već su posve vidljive. Moram rukom odgurnuti višak mesa koji Evica ima na nezgodnim mjestima. Širim njene guzove s donje strane da bih napravio mjesta u najneprohodnijim dijelovima oko kojih treba dosta brijati, s najvećom pozornošću.

Napokon je slobodan put ka anusu. Okrećem je na trbuh. Širim njene noge. Odlazim po jastuk.

Jastuk stavljam pod njen trbuh tako da joj malo uzdigne guzicu. Širim njene guzove i jasno vidim zgužvani, tamnocrveni vir obrastao crnim dlakama. Razmazujem pa brijem.

Evica je napokon posve slobodna od svog životinjskog krzna. Cijelo joj se tijelo sjaji. Želim se neko vrijeme koristiti njenim pukotinama, dok je još ovako namještena na jastuku. Blažena. Prije svega, moram joj staviti novu gazu s razrjeđivačem u nos. * * * Potrajalo je duže no što sam se nadao. Cijelo vrijeme seksualnog doticaja držao sam svoj dnevnik na njenim leđima i zapisivao detalje brijanja. Bojao sam se da bih kasnije mogao zaboraviti neke važne stvari.

Zadovoljivši se, pošao sam u kupaonicu po mokar ručnik kojim 19

sam izlaštio Evičino tijelo. Izvadio sam joj gazu iz nosnica, vratio se u kupaonicu, obavio nuždu i potom pošao spavati. Bio sam vrlo zadovoljan postignutim.

Još jedan uništen san! Nepunih sat vremena nakon što sam usnuo probudio me vrisak. Evica je stajala u kupaonici pred ogledalom i vrištala. Odmah sam ustao. Ugledavši me, sakrila je dlanovima svoju divno izbrijanu glavu. Iz nosa joj je kapkala krv, valjda je zbog toga bila uznemirena, nekog drugog razloga za vrištanje nije imala. Kapkala je krv po mojoj slavini i umivaoniku. To me razjadilo više nego tuljenje i cmizdrenje.

Pogledala me zakrvavljenim očima punim mržnje i nemoći, a potom je histerično istrčala iz kupatila. Opet je vrisnula, ovaj put pred velikim zidnim ogledalom u dnevnom boravku. Sva se tresla.

Kapkala je. Bespotrebno se uzrujala vidjevši svoju pravu ljudsku bit. Predugo je bila zvijer, toliko dugo da se više nije mogla prepoznati u ogledalu.

Brzo se obukla drhtavim rukama i u svojevrsnu šoku, uz hroptaje, mumljanje i šmrckanje, izletjela iz mog stana. Bože, pomislio sam, gdje sve neće završiti ta krv. Otišao sam spavati.

Probudio sam se tek u dva ujutro. Baš me živo zanimalo koliko će vremena Evici trebati da shvati kakvu sam joj istinsku uslugu učinio i da mi potom zdušno i zahvalno preda ključeve tavana.

Mislio sam da je to samo pitanje jedne noći i sljedećeg dana. Evica nije došla sljedećih pet noći. Pojavila se ujutro šestoga dana. Lotet e krokodilit.1

1

krokodilske suze, alb.

20

SRIJEDA, 8.

Ležim i počinjem tonuti u zasluženi san. Kucanje na vratima! Znam da je to ona. Sretan sam, sigurno je donijela i ključeve tavana. Ustajem i krećem prema vratima.

Iznenađen sam Evičinim glupavim ponašanjem. Na glavi ima crvenu periku iako je bila životinja svijetlosmeđeg krzna. Nekakve smiješne obrve je nacrtala i nabila široke crne naočale. Sav moj trud pao je u vodu.

– Ti me ne mrziš, zar ne?

Kakvo gubljenje vremena! Cijeli jedan dan protraćen na najnezahvalnije i najgluplje stvorenje! I sada shvaćam: ništa od moga ključa. Šuti i gleda me. U kutovima njenih usana opažam stezanje, ta je žena otrovana danjim sokovima nezdrave mržnje. Trza glavom kako bi makla crvena plastična vlakna s lica. Vidim njen bijes. Njenu nemoć da me ucijeni ili postavi bilo kakav zahtjev. Njenu želju da se meni, čovjeku koji je toliko učinio za nju, desi nešto istinski loše. Gledam u rub njenih naočala.

– Samo da znaš, ja uopće nemam ključ prokletog tavana.

Iako je to zadnji Evičin pokušaj iz nemoći, ipak sam potresen. Odstupam jedan korak. Možda laže? Zar je sve bilo uzaludno? Gdje su onda ključevi tavana, tko ih posjeduje? Obuzima me bijes.

– Ključ je kod starog Ferde jer je on predsjednik stanarskog vijeća.

Evica zastaje. Koristi trenutak za još jedan plamen mržnje.

– Varaš se ako misliš da će ti Ferdo tek tako dati ključ. On je opasan tip, već je ubio. Nadam se da će ubiti i tebe.

Okreće se i odlazi poput drvene lutke. Zatvaram vrata. Strahujem i očajavam. Odlazim u krevet ne bih li ispružen razmislio o stanju svega. * * * Nisam niti legao kad sam opet začuo kucanje po vratima. Sad sam se posve predao bijesu. Smetnuo sam s uma tetu Lenu, staricu iz prizemlja, koja mi je svake srijede iz trgovine donosila hranu i si21

tnice. Nisam joj vjerovao, ali bez nje bih se morao izlagati kukavičjem danjem svijetlu ili umrijeti od gladi. Otvorio sam vrata i uzeo iz njenih staračkih ruku dvije vrećice i odnio ih u kuhinju.

Ona je čekala, naravno, ispred vrata da mi pokaže račun. Kao i uvijek, dopustio sam joj da zadrži ostatak. Kimnuo sam glavom i bez riječi zatvorio vrata.

22

FATALIZAM

Trebao sam puno sna pa sam se probudio tek u predvečerje dana četvrtka. Dobar odmor razbistrio mi je misli. Sabrano sam sagledao situaciju i potražio putove koji bi me mogli učinkovito dovesti do ključa tavana. Nova inspiracija dala mi je potrebnu snagu.

Razradio sam najjednostavniju i najlogičniju taktiku kojom bi naveo Ferda da mi preda ključ. Prvo sam neprijatelja, dakle Ferda, odlučio proučiti i istražiti. Morao sam upiti njegove mirise i zapamtiti njegove zvukove. Drugo, morao sam odrediti one zvukove i mirise koji se podudaraju s mojima i , naposljetku, trebao sam mu se otvoreno suprotstaviti. Odabrao sam ovako radikalan pristup jer mi je odmah bilo jasno kako s Ferdom nema razgovora niti prijateljskog uvjeravanja. On je bio zao čovjek i potrebno je bilo neko vanjsko zlo koje bi njegovo zlo pretvorilo u samosažaljenje, čineći ga spremnim za predaju.

Potresle su me Evičine riječi: on je već ubio. Koga i zašto? Nije niti bitno. Njegova je prošlost zapravo bila moja prednost: možda je to ubojstvo koje je Evica spomenula točka u kojoj ću se moći suprotstaviti Ferdu. Jer, i ja sam ubio. Već. Davno. I još je jedna činjenica bila na mojoj strani; sad kada sam znao da je Ferdo ubojica moja je mržnja prema njemu očvrsnula. Znao sam da će mi zbog toga biti lakše ubiti ga ako bude potrebno ili se ukaže prilika.

Ja sam čovjek od noći, samoće i vrhunske discipline. Ništa, apsolutno ništa ne može mi stati na put do ključeva tavana. Samo trebam oprezno zgrabiti životinju za vrat ili za uši.

Te iste večeri pripremio sam se za prvo izviđanje. Pripreme sam 23

započeo brijanjem. Zatim sam pojeo i obukao se. Uzeo sam letvu i ugasio svjetlo u dnevnom boravku prije nego što sam otvorio ulazna vrata da ne raspem svjetlost po stubištu. Morao sam biti oprezan, na kraju krajeva, Ferdo je bio samo jedan od dvadesetak demona koji su nastanjivali zgradu.

ČETVRTAK, 9.

Krećem se uza zid. Svud uokolo je tama. Srećom, oči su mi već otprije naviknute na mrak kao mački ili tigru. Tiho se spuštam niz stepenice.

Krećem se prema prizemlju, tamo živi Ferdo, vrata nasuprot staroj Leni i nalijevo od ulaznih vrata od čelika i armiranog stakla. Trebam tamo stići što prije i što tiše. U slučaju da me ipak netko od stanara čuje i otkrije u mojoj tajnoj misiji, bit ću prisiljen, naravno, radikalno promijeniti stvari u svoju korist. Žrtve nisu bitne. Bitno je da doprem do ključa tavana i napokon saznam stvari koje me progone.

Na drugom sam katu. Iza jednih vrata čujem glazbu. Ježim se od ljudske gluposti. Zar im nije dosta riječi i refrena u mulju njihovih izlizanih i pretrpanih života, nego moraju tome dodati još i još i još riječi ušećerenih glazbom? To je jadno, ali nije vrijedno čak niti žaljenja.

Zvuk! Otvaraju se vrata na prvom katu! Pripijam se uza zid. Odozdo dopiru glasovi i blijedo svjetlo puno debelih i dlakavih leptira. Neka starica izlazi iz Lenina stana. One zastaju uz vrata stana i pričaju. Želim da što prije prestanu. Njihov bi govor mogao izmamiti ostale stanare da se pripiju uz unutarnju stranu svojih vrata i prisluškuju razgovor na stubištu. Često to rade. Mogli bi čak i malo proviriti ne bi li vidjeli tko govori, a ja sam u tom slučaju izložen velikom riziku. Želim da što prije prestanu brbljati.

Ali one i dalje govore. Postajem radoznao. Želim čuti o čemu melju.

Možda čujem nešto korisno. One govore o meni! O meni!

– ...kojemu to nosim.

– Ne znam tko je on.

24

– Naravno da ne znaš. Nitko ne zna. Većina stanara u kući uopće ne zna da tamo netko živi. Neki su ga vidjeli samo jednom ili dvaput otkad je došao ovdje, a ja ga vidim svake srijede.

– Ali kako je to moguće u današnje doba? Od čega živi?

– Ne znam točno. Ja mu obavljam tjednu kupovinu i podižem novce s njegovog računa na banci. On mi ostavlja dovoljno novca da si svaki dan kupim cigarete. Sigurno već godinama nije izašao iz stana.

Stavljam dlan na lice. Neistina! Ako nešto mrzim, to su tračevi i naklapanja.

– Niti jednom?

– Niti jednom.

– A roditelji, rodbina?

– Ne znam. Nitko ne zna. Ako ima račun u banci, onda mora biti netko. U svakom slučaju, osim mene nitko ga ne posjećuje, a telefon nema.

– Bože sveti!

– Ima nas svakakvih. Ja se, istini za volju, brinem za njega. Ako mu se nešto, ne daj Bože, dogodi, nitko neće niti znati... Susjeda koja živi odmah ispod njega kaže mi da još nikad nije čula njegove korake danju, samo ponekad čuje kako korača noću i to vrlo kasno.

Tako znači, susjedi ispod mene, obožavatelji glazbe, osluškuju moje stope. Prisluškivanje je ružna i opasna navika, zato je vrlo korisno znati da vas netko uhodi. Babetine uvijek izlanu ponešto.

– Ja mislim da se on boji vanjskog svijeta. Ljudi, prostora...

Svega.

– Zašto ne ode kod doktora? Takve se stvari danas liječe.

– Ne znam. Možda se i toga boji.

– Ja bih na tvom mjestu bila oprezna. Nikad ne znaš s kim danas imaš posla.

– Ma ne, potpuno je bezopasan. Vjeruj mi.

– Previše si ti naivna i dobra, ako mene pitaš. Cijeli svijet je 25

danas lud, a posebno ti mladi ljudi, izgubljeni, znaš. Danas, stvarno.

– Što se tu može.

– Baš ništa.

– Vidimo se onda prekosutra kada ti se javi sin. Možda će i meni trebati tri metra drva za zimu.

– Dobro, dobro. U svakom slučaju još ćemo se čuti telefonom. Čujem otvaranje vanjskih vrata. Željezo stvara buku. Protrnuo sam.

Pozdravljaju se. Zatvaraju se vanjska vrata, pa tresak, Lena zatvara svoja vrata, okretanje ključa u bravi. Opet tama.

Ne krećem se. Razmišljam o onome što sam čuo. Eto kako riječi iskrivljuju stvarnost. A zvijeri uživaju u mlaćenju jezikom. Čine od toga laku zabavu. One siluju činjenice.

Polazim dalje uza zid. Na prvom sam katu. Približavam se Leninim vratima, ali gledam prema Ferdovu stanu. Od Leninih do njegovih vrata ima dva metra i deset centimetara. Za to su mi nužna četiri koraka.

Nalazim se pred njegovim vratima. Nije mi svejedno. Približavam glavu posve blizu vrata. Ne čujem ništa, ali osjećam mnoge mirise. Analiziram ih. Znam da je Ferdo kod kuće, osjećam njegovu smirenost pred san. Svi ostali mirisi govore mi da je Ferdo divlji i snažan luđak. Njegovi su životni odori doista jaki. I neugodni. Čujem šum. On odjednom hoda po parketu koji cvrči i pucketa. Kao da radi male krugove pa se opet vraća otkuda je pošao.

Udaljujem se nekoliko koraka preplašen šumom. Osjetim toplinu.

Popišao sam pidžamu. Ne puno. Gledam ravno u špijunku na njegovim vratima. Dosta je za večeras. Prvi korak sam poduzeo i mislim da bi bilo najbolje da se sada povučem i pripremim za nova iskušenja. Tiho odlazim uza stepenice. * * * Autoritet se uglavnom svodi na dvije stvari, na udivljenje ili na strah. Udivljenje je kratko, slabo i mora biti iskreno. Kada netko uspostavi autoritet udivljenjem nikada neće uživati svu dužnu 26

zahvalnost svojih trabanata. Štoviše, udivljeni trabanti provodit će sve vrijeme nesvjesno čekajući prvu grešku čovjeka od autoriteta.

Kada se greška dogodi, trabanti će reći, uz puno patetike: eto, čak i tako veliki ljudi griješe. Veliki ljudi, baš zbog toga što su veliki, moraju svoje greške otvoreno priznati. I tu prestaje autoritet udivljenjem. Posve je drugačije sa strahom. Na strahu počiva ljudska civilizacija. Strah izaziva poslušnost, obožavanje pa čak i veliku zahvalnost. Ono što čini strah najjačim porivom jest činjenica da on nužno ne traži iskrenost. Iz straha se autoritet ne mora iskreno poštivati, ali se poštovanje u svakom slučaju mora iskazati. Zbog svoje dvolične prirode, autoritet iz straha upravo fantastično uspijeva među ljudima.

Međutim, i autoritet temeljen na strahu ima manu. Ako straha nestane, autoritet ostaje visjeti u zraku, posve izgubljen i besmislen. Još je nešto bitno; kraj straha je neusporedivo burniji od kraja udivljenja. Kada padne autoritet koji je počivao na strahu, onda padne u kaljužu prezira, podsmijeha i mržnje bivših podanika. Jednostavno priznavanje pogreške nije dovoljno, nositelj autoriteta najčešće je izložen ranjavanju, poniženju i osveti.

Tko su ljudi koji mogu prevladati svoj strah? Naravno, ljudi od noći. Jedino su oni dovoljno prosvijetljeni da bi se ohrabrili, jedino se oni umiju ohrabriti u pravilnim količinama. Rijetki su to i iznimni ljudi. Njihova vještina i hrabrost stječu se u potpunom mraku. Čovjek je u mraku najprije slijep kao novorođenče. Zatim progleda i vidi samo puno crnila. S vremenom počinje razabirati tamnije i svjetlije dijelove. Naposljetku, pošto spozna mrak, on vidi milijune i milijarde različitih nijansi, boja i lica noći. Tada se više ne boji ničega. Za njega više ne postoje autoriteti.

Bio sam ponosan te večeri. Rasplinuli su se svi moji strahovi vezani uz Ferdu. Predosjećao sam skori susret s ključem tavana.

Bio sam snažan.

Poželio sam otvoriti prozor. Toliko miješanja s ljigavim vanj27

skim svijetom mogao sam si dopustiti, ali samo u osobitim prilikama. Noć je bila svijetla, odveć zvjezdana. Ne volim zvijezde, one narušavaju sklad tame.

Kada se slabići na tren izgube u nepoznatom prostoru ili osjećaju, oni u isti čas traže nešto iole poznato za što bi se uhvatili kao brodolomci za trulu daščicu. Nešto što njima pruža lažni dojam sigurnosti. Kako se boje noći, oni u zvijezdama vide male komadiće sačuvana dana. Hvataju se za zvijezde, dive im se, klanjaju im se... Kao da to nije samo glupi odsjaj iz dubine svemira.

(Ali strah ne traži iskrenost.)

Niti Mjesec nije puno bolji. On je glavni saveznik uplašenih i slabih. Prokleti, blijedi Mjesec. Izgleda kao lice utopljenika. Ljudi koje obasjava Mjesec izgledaju kao posuti tankim slojem pepela.

Sve je to tako jadno.

Po ulici je migoljila manja grupa ljudi. Čuo sam njihovo potmulo mrmljanje. Sjeo sam ispod prozora i osluškivao izobličene riječi.

Nisam ništa shvatio, bili su predaleko i govorili su previše tiho.

Nije me niti bilo briga, sjeo sam ispod prozora samo da me ne bi opazili. Bio sam izuzetno zadovoljan provedenim danom.

PETAK, 10.

Zastao sam. Čujem nekakav neodređen zvuk iza njegovih vrata. Ne čuje se više. Pomalo sam uplašen. Opet taj zvuk! Što bi to moglo biti? Ferdo pali televizor. Osluškujem.

Imam osjećaj da Ferdo nije sam u svom stanu. Još neko biće, neodređena zvuka i hladna mirisa, nastanjuje prostor iza ovih tamnih vrata. Neveliko biće, ali biće koje puno osjeća, baš kao i ja.

Jako svjetlo probija se kroz staklo ulaznih vrata. Osvijetljen sam!

Bježim prema prvom katu. Svjetlo nestaje. Zacijelo je neki automobil upaljenih svjetala prošao ispred zgrade. Razmišljam o povratku do Ferdinih vrata. Ipak neću. Dosta je izviđanja za večeras. Odlazim.

28

* * * Noć sam proveo u analizi i kontemplaciji. Duboko sam disao kroz nos upijajući zadnje tragove prikupljenih mirisa. Pošao sam kroz stan uspoređujući moje s Ferdovim mirisima. Tek sam u kuhinji pronašao neke podudarnosti. Usporedbom sam makar djelomično odredio sadržinu Ferdova hladnjaka. Morao sam svako malo uzeti predah od analiza da bih se borio s vrtoglavicom.

Pred jutro, pošavši na spavanje, sjetio sam se razgovora između Lene i one babetine, kojeg sam načuo prethodnog dana. Tada je Lena spomenula susjedu s kata ispod, koja me nikad nije čula kako hodam danju. Morao sam poduzeti nešto što bi je razuvjerilo ili joj makar skrenulo pažnju s te misli. Navio sam sat da zvoni u tri sata poslijepodne.

Sat me probudio pet minuta poslije tri. Ustao sam i prohodao četiri puta gore-dolje kroz dnevni boravak. To mi se nije činilo dostatnim pa sam još dva puta pretrčao lupajući nogama o pod.

Nakon toga sam pošao natrag u krevet. Legao sam u tamu pod dekom. Pomislio sam kako, iako živim relativno povučenim životom, ustvari poznam previše ljudi pa moram imati i previše obzira. Moram paziti što ljudi misle o meni. Moram odrediti što smiju znati o meni, a da ih pritom ne povrijedim. Ponekad ih moram navoditi na krive zaključke, ali u granicama pristojnosti. Moram ih podnositi i u njihovim očima biti podnošljiv. Kako bi tek bilo da živim danju i svoje sate tratim po prljavim ulicama? Koliko bih tek onda ljudi poznavao? Koliko bih tragova morao prikriti i pokazivati koliko obzira? Ljudi bi me jednostavno izmorili, izludjeli i izjeli. Tada sam zaspao.

SUBOTA, 11.

Spuštam se mračnim stubištem. Zastajkujem. Osluškujem. Već vidim djelić njegovih vrata. Prilazim.

29

Stari nitkov niti ne sluti da sam mu posve blizu i da ga upoznajem protiv njegove volje. Čujem kretanje. Tišina. I opet zvukovi, ali sada puno bliže. Odstupam jedan korak. Sve je opet posve mirno. Približavam se tik do vrata.

Vrata se otvaraju! Naglo i neočekivano otvorena vrata! Vidim Ferdovo ljutito lice. Posve sam nespreman, prestravljen, ukipljen! Gledam. Što sada? Kasno je za bijeg.

– Što radiš tu? Ha? Što izvodiš tu već tri dana? Misliš da te ja ne čujem, je li, govno jedno nastrano? Misliš da ne čujem? Šutim, gledam njegovo upaljeno lice. On šuti, kao da očekuje odgovor. Čekamo. Trzam se od boli u trbuhu. Vidim Ferdovu ispruženu ruku, u njoj nož čiji je vrh zabijen u moje meso. Izvlači oštricu. Bijesno zalupi vratima.

Osjetim bol, užasnu bol. Krv se slijeva niz dlan i kroz prste. Moram što prije stići do stana. Krećem uza stepenice.

Svaka stepenica uzrokuje još boli. Jedva koračam. Posrćem. * * * Kad sam stigao u stan već sam bio posve onemoćao od silnog gubitka krvi. Ispružio sam se na podu dnevne sobe. Rukom sam pokušavao zaustaviti krvarenje iz trbuha, ali svaki pritisak dlana uzrokovao je veliku bol pa sam odustao od dodirivanja probodena mjesta. Okrenuo sam se na leđa i ležao tako u potpunom mraku.

Smatrao sam da je to najviše što sam tada mogao učiniti.

Cijelo tijelo se gusto preznojilo. Osjećao sam se kao u koritu punom crvene, ljepljive želatine. Gušio me smrad vlastite krvi.

Posve sam izgubio snagu, a ruke su počele drhtati. Štoviše, bio sam toliko slab da me i mali tračak svjetla mogao dokrajčiti. Zato sam ležao u mraku, mrak liječi, mrak je boja za najjače, za one koji preživljavaju. Samo najjači koračaju mrakom.

Pred jutro sam razmišljao o mogućnosti da ipak umrem. Bez ključa, bez osvete. Jednostavno da se prepustim i utonem u smrt. Čuo sam udaranje svog srca, ono očito nije željelo umrijeti. Živio 30

sam, sudio, krvario i opet živio i nastojao. Tko bi tada, usred svog mraka mogao znati bilo što o meni? Pustio sam srcu da odluči.

Prikrala se zora i ponudila mi svoje ljigavo svijetlo. I dalje sam živio. Ustao sam nekako s poda i sklonio se u kupatilo. Nisam upalio svjetlo. Čak i slabašna lampa još uvijek je mogla isijati dovoljno zla da me ubije. Legao sam u duboku kadu i, dolje na dnu, neobično lagano utopio se u tugu. Ključ mi se činio daleko, posve nedohvatljiv, a ja tako slab i izranjavan. Začepio sam odvod kade i pustio vodu. Opet me obuzela neopisiva bol. Hladna je bujica pekla i golicala dok se probijala kroz pore i proreze u robi. Satima sam ležao u vodi i razmišljao o smislu mojih stremljenja.

Obnavljao sam se sabrano, promišljeno, kao porušen mravinjak. Ojačao sam se dovoljno da pri izlasku iz kade bez bojazni upalim malo svjetlo i pogledam prema kadi. Voda u njoj bila je čudovišna. Na površini skupila se crvenkastosmeđa krvava kora koja je ostala nalijepljena na stijenkama kade i nakon što sam se riješio vode. Skinuo sam odjeću i oprao ranu. Stavio sam malo kolonjske vode i gaze na tamnoplavi rascjep ispod rebara.

Već je bilo prošlo podne kad sam ušao u dnevnu sobu i navukao sve zastore. Trebao sam puno sna za brzi oporavak. A nikako si nisam mogao dopustiti da budem ranjen više od tri dana. Čuo sam lupkanje pred ulaznim vratima stana i oprezno se približio ne bih li otkrio o čemu se radi. Provirio sam kroz špijunku i vidio pokraj vrata Evicu. Saginjala se i uspravljala s metlom i krpom u ruci poput potrgane kazališne lutke. Prala je krvave tragove koje sam noć prije ostavio preko sva tri kata. Činila je to s velikim zadovoljstvom. Lijepo, ona me već držala mrtvim, a to je, naravno, bila moja prednost. Očito u dogovoru sa svojim kompanjonom Ferdom, sakrivala je tragove njihova ogavna zločina. Samo što se zločin nikada nije ni dogodio, jer, ranjena je zvijer preživjela.

Legao sam potom u krevet i lijepo zaspao. Probudio sam se tek negdje poslije ponoći, kada sam još jednom dezinficirao ranu i zašio je crnim koncem.

31

Sljedeću noć rana se nakratko užarila. Nestalo je velike boli, a oteklina je splasnula.

U srijedu ujutro probudio sam se nesnosno gladan zbog gubitka krvi i gotovo se obradovao čuvši kucanje na vratima. Znao sam da to stara Lena donosi hranu. Krenuo sam brzo prema vratima, ne mareći za bol, i otvorio staroj. Uzeo sam vrećicu, dao joj novce i pozdravio. Umjesto da ode, ona mi se tiho obratila: – Imam poruku za vas od gospodina Ferde.

Digao sam obrve i zagledao se iza njenih leđa.

– On poručuje kako mu je neobično žao radi incidenta.

Sada je stara zastala ne bih li joj kazao nešto više o tom zagonetnom incidentu, ali mi nije bilo ni na kraj pameti reći joj bilo što. Kad je to shvatila, nastavila je otresitije: – Ferdo vas poziva na čaj ili kavu u svoj stan. On bi vam se želio ispričati.

Kimnuo sam glavom, na što se ona povukla i otišla hodajući unatraške. Zadovoljno sam zatvorio vrata. Napokon sam pronašao pouzdano slabu točku u Ferdinom karakteru, moja rana bila je ta točka, zajedno sa njegovom sumanutom ćudi. Rana je otvorila vrata koja razum nije mogao, dakle, ona je posve opravdana. Trebao sam samo otići do Ferda i zahtijevati ono što mi pripada. Naravno, nikako ne danju. Nisam htio pasti tako nisko. Odlučio sam dati mojoj rani još jednu noć da sazri pa poći do Ferda sljedeći dan u predvečerje.

Sat je zvonio u sedam i trideset. Htio sam se obući, ali onda mi je palo napamet kako je najbolje poći do Ferda gol. Tako će on moći jasno vidjeti što mi je učinio, kakvo je zlo nanio mom tijelu.

Loše je i ružno čovjeka probadati. I ja sam mogao Ferda ubosti da sam htio, no čemu? Moja rana bila je najjače oružje, onako naga, plava, mesnata, istinska, bila je oštrija od bilo kojeg noža i trulija od bilo koje smrti. Da bih je učinio još stvarnijom skinuo sam s nje ulijepljenu gazu i izvadio crni konac kojim je bila zašivena.

Malo crvenkastožute tekućine izlilo se niz moj trbuh. Savršena 32

koreografija za umorstvo i trijumf.

Krenuo sam stubištem posve nag, bez bojazni od slučajnih susreta.

ČETVRTAK, 16.

Kucam na njegova vrata. Otvaraju se. Ferdo je zapanjen!

– Vi... vi ste goli!

Sada hini da je zaprepašten mojom golotinjom, ali znam da nije, njega je zaledio pogled na ranu koju mi je nanesao. Ta ga plavožuta rana promatra i optužuje. Gotovo pilji u njega. Pokazuje mi da uđem.

Prolazimo dugim hodnikom i dolazimo u dnevni boravak. Vidim ogromni ormar pun polica. Na jednoj stoji staklena kugla puna vode, u njoj bijesno kruži zlatna ribica. To je ona druga duša čije sam prisustvo osjetio za ranijih izviđanja pred Ferdovim vratima. Zagledan sam u njene oči.

– Sjednite.

Ne obazirem se na njegove riječi. Ako sjednem moja rana više neće biti dobro vidljiva.

– Želim vam se ispričati... Vidite, ponekad me obuzme bijes koji je nemoguće kontrolirati... Stravično zlo. Teško je objasniti...

Jeste li ikad razmišljali o zlu? To je pošast i zaraza koja jednom uđe u ljudsku krv i više se ne da izvaditi niti istjerati. Mene je zlom jednom davno zarazila žena i ono me otad prati kao sjenka.

Zlo je htjelo da vas probodem, a ne ja s?m, ja nemam apsolutno ništa protiv vas. Samo da prinesem kavu, oprostite.

Ferdo ustaje i odlazi u kuhinju. Promatram ribu. Stari se vraća s dvije šalice kave i nastavlja priču. Vidim njegov odraz na staklenoj kugli.

– Mene više nije briga što će biti sa mnom, s vama, s bilo kim.

I da sam vas ubio ne bih žalio radi vaše smrti. Žalio bih možda za vama, ali ne i zbog vaše smrti. Čak i kad bi me osudili, bilo bi mi svejedno. I da vi ubijete mene, bilo bi mi svejedno. I da svi ubiju 33

sve – svejedno. Život – za mene su to sitne ljudske tričarije, drangulije, bižuterija i lažna pozlata. Život je toliko ništavan da se za njegova trajanja ne može činiti dobro niti griješiti, može se samo potrošiti uz različite utjehe. Život je besmisleno natezanje. I ovaj poziv na kavu – obična glupost. Mene nije briga što vi mislite o meni i mojim postupcima, ja sam vas ubo nožem i učinio bih to ponovo. Bila je to samo još jedna priglupa trica iz dosade. Na kraju krajeva, ubod nožem vam je zasigurno otvorio neke nove vidike, nije li? Dok ste ležali krvavi i uplašeni sigurno ste se makar jednom upitali želite li uopće preživjeti. Pa, evo vas ovdje.

Ferdo se glasno smije. Pokušava moju ranu okrenuti u svoju korist. To što sam ošišao Evicu, to je bila istinska usluga, a to što je on mene ubo nožem, jedva se može nazvati uslugom. Prije se može nazvati hladnokrvnim pokušajem ubojstva.

– A sigurno vas zanima kako sam se zarazio zlom i kako mi je sve postalo besmisleno i podjednako glupo. Htjeli biste znati, je li? Šutim. Zlatna ribica je uznemirena.

– Imao sam jedva dvadeset godina i bio sam zaljubljen u stariju udatu ženu. Nisam je mogao imati, bez obzira koliko sam strasno žudio za njom. Godinu ili dvije promatrao sam je iz daljine, divio se njenoj ljepoti. Znala je da čeznem za njom, međutim, nisam je zanimao. Sve dok se nije teško razboljela. Zaustavila me jednoga dana na ulici i upitala: Jesi li ti taj koji čezne za mnom? Potvrdio sam. Ona mi je potom kazala: Sad me možeš imati.

Ferdo uzdiše. Prinosi šalicu kave k ustima.

– Otišli smo u moj trošni stan. Usred vlage, lišajasta sivila i smrada izgledala je kao prelijepi, mladi, čisti labud. Duge noge, uski, mekani struk, oble i svilene grudi, prelijepe damske ruke i vrat, njeno lice, predivno, podatno i zanosno. I njen MUF, takav sigurno niste nikada vidjeli! Vrištala je: Uđi u moj MUF! U moj MUF! MUF! (Odvratnost kojom Ferdo izgovara riječ muf je neopisiva.

Zlo mi je. On se smije uspuhan, njemu je dobro.) Gusto mlijeko pote34

klo je iz njenih nabora. I ja sam ušao. Tu je priča trebala završiti, ali nije. Gospođa je dolazila svaki dan još četiri mjeseca i svaki dan je bila sve uža, sve ružnija i pepeljastija. Sve je više ličila na smrt.

Usprkos svemu, uspjela je zatrudnjeti. Još je osam mjeseci umirala u mojoj postelji. Sušila se, gnjiljela. Počela je kašljati, hroptati i smrdjeti. Nešto najljepše što sam ikad vidio, pretvaralo se u lokvu razlivena mesa i gnoja u mojoj postelji, pred mojim očima!

Nisam osjećao niti žal, niti bol. Mrzio sam je. I njenu trulež.

Nakon što je stenjala i krckala cijelu jednu noć, pozvao sam bolničare. Sutradan je rodila i nedugo potom umrla. Nakon svog užasa kojim me je obdarila, povukla se gospodski i ostavila mi sićušnu djevojčicu kao podsjetnik na moju zlu kob. Napio sam se i u krčmi izbo trojicu nožem. Dvojica su umrla. Sve što posjedujem ostat će mojoj kćeri koju nikad nisam vidio. Ne želim je poznavati, ne želim je vidjeti. Siguran sam da je negdje u đavoljoj službi. Nije me briga za nju. Ona je dijete podsjetnik, kamen oko vrata, razumiješ? Petnaest godina. Petnaest godina zatvora nije izgnalo zlo iz mene. Još deset godina potucanja i preživljavanja po stratištima i smetlištima nije izgnalo zlo iz mene... I toliko sam zla ostavio u svojim brazdama, ali uvijek je dovoljno ostalo u meni da se ponovo razmnoži i ojača. Ništa ne može otjerati zlo, čak ni moja smrt. Svejedno je živim li ili sam mrtav, posve svejedno.

Ustajem i prilazim polici sa akvarijem. Uzimam hladnu kuglu dlanovima. Riba je uplašena i radi ubrzane krugove. Okrećem se prema Ferdu. On mi prilazi. Vidim njegovo izobličeno lice kroz staklo akvarija. Izbezumljene riblje oči. Ferdovo lice kao da pliva zajedno s njom. Ribica se gubi čas u mojim, čas u njegovim vodenim očima. Ona nema kuda. Guram kuglu prema njegovom licu. Akvarij ga udara, raspada se u tisuću komadića i kapi! Ferdo pada na pod i udara glavom u oštru nogu stolića. Prvo se čuje kiša staklenih krhotina, a zatim tupi udarac.

Saginjem se prema Ferdu. Mala porezotina na čelu i lokvica krvi ispod tjemena. Njegovo tijelo je gotovo netaknuto, a ipak je mrtvo. Savršeno ubojstvo! Zlatna ribica lamata repom i poskakuje na tepihu pored Ferdove 35

glave. Uskočila je u lokvicu krvi. Smiruje se.

Trebam pronaći ključ tavana. Zbog toga sam i došao, a ne slušati glupe pričice. Pretražujem Ferdove džepove. Ništa ne nalazim.

Tražim na ladicama i vidljivim mjestima. Nemam sreće. S čavla na vratima vise samo četiri ključa, od ulaznih vrata, od glavnih vrata i dva od auta. Ali ključa tavana nema. Osjećam smrad krvi. Moja rana se otvara i obnavlja. Vrijeme je da odem. Dok još mogu. * * * Stanje moje rane ozbiljno se pogoršalo. Više nisam imao kolonjske vode pa sam je zalijevao octenom kiselinom, ali i nje mi je brzo ponestalo. Bolovi su se vratili pa sam opet morao puno mirovati.

Ferdo se neobično brzo usmrdio, a našli su ga tek u ponedjeljak. Do tada se ogavan smrad već bio proširio zgradom, čak i do mog stana. Osjećao sam se zdravije kad su ga napokon odnijeli.

Ponovo sam sašio ranu.

36

Bilješka o autoru

Rođen sam 10. ožujka 1978. u Karlovcu, gdje sam proveo svoje prve godine.

Potom sam živio u Slunju, Grabrku (pored Ogulina), Sjeničaku (pored Karlovca), Karlovcu (opet), Suhoru (pored Novog Mesta), Rijeci, Szombathelyu, Budimpešti, Rijeci (opet), Budimpešti (opet), i tako činio krugove, neprestano izučavajući putnike i zakonitosti putovanja.

Obrazovao sam se u mnogim školama. Ponavljao sam prvi razred osnovne jer nisam imao niti šest godina kad sam pokušao upisati drugi. Iz početka sam žurio, a kasnije sam krenuo laganije, školujući se gotovo dvadeset godina u: Karlovačkoj gimnaziji, Prvoj sušačkoj hrvatskoj gimnaziji, Pomorskom fakultetu u Rijeci, Filozofskom fakultetu u Rijeci (gdje sam i diplomirao 2003.) i Institutu Balassi Bálint u Budimpešti.

Usput sam pohađao različite noćne i putne škole, zapisivao razmišljanja, osjećaje, sjećanja i fantazije.

Objavio sam nekoliko pjesama još kao dijete u Karlovačkom tjedniku, dramski tekst u Rivalu (Rijeka 2000.; nalazim se u Rivalovom izdanju Dan velikih valova iz 2001.) nekoliko kratkih priča u Književnoj rijeci (jesen 2005, proljeće 2006.)

U izboru portala Teatar.hr (Projekt Inkubator) moj dramski tekst Moriczov trg odabran je za sudjelovanje na dramskoj radionici u Splitu (koja se održala krajem svibnja 2006.) Živim i radim u Budimpešti.

Volim čitati, šetati i kuhati.

227

O UDRUZI KATAPULT

Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izdavaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mladih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pružanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativnom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketingu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kreativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu.

Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.

kontakt e-mail katapult@katapult.com.hr

C O M M O N S

D E E D

Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Slobodno smijete: • umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo Pod sljedećim uvjetima:

Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence.

Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe.

Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili prerađivati ovo djelo.

• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela.

• Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete dopuštenje nositelja autorskog prava.

Prethodno ni na koji način ne utječe na zakonska ograničenja autorskog prava.

Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).

Nikola Tutek • Zlatna pirana (priče i drame)

creative commons

Izdavač Zigo Rijeka

Za izdavača Zlatko Ožanić

Urednik Alen Kapidžić

Jezična savjetnica Ina Randić i Anđelka Tutek

Dizajn naslovnice Lea Čeč

Fotografija na naslovnici Fanni Hajnal

ISBN 953-7142-12-4 www.katapult.com.hr

Zlatna je Pirana pomalo uznemirujuća vizija modernog društva ili psihe pojedinca u tom društvu (tu je sadržana dvojnost priče: pripovijetka se mogla dogoditi u nekom gradom ili u nečijoj psihi, mogla je trajati šest godina ili šest sekundi, ona govori o društvu kao cijelosti ili je samo/psihoanaliza jednog čovjeka). Pripovijetka je posve simbolični prikaz stvarnosti, svojevrsna urbana anti-idila.

Zlatna se Pirana dotiče mnogih osobina čovjeka i društva od kojih su najočitije prikazani pojmovi dobroga (smisla postojanja, privida/stvarnosti i međuljudskih odnosa), straha i mržnje (samomržnje i mizantropije).

Ti su pojmovi u priči mnogostruko isprepleteni i zapravo se ne mogu jedan od drugoga odvojiti.

Zlatna Pirana nije posve mračna vizija čovječanstva ona nudi optimizam u vidu snage čovjeka da se neprestano mijenja i prilagođava, pa makar i uzaludno. Čovjekovu moć da u popunom otuđenju suvremenog društva ipak pokuša pronaći sebe. Čovjekovu moć da se odriče, da se bori sa svojim demonima i, na kraju, da voli.

Nikola Tutek Na Piraninu repu čekaju nas priče o Ademu Jashariju, Medi i Zeki, zelenoj perici, «čudnom» ujku Otu, d'Anunnziju… Priče pune tuge, sreće, krivih procjena, sitnih zadovoljstava, pomirenja, sukoba… Priče o životu kakav jest. Priče o nama.

Alen Kapidžić

45,50 kn ISBN 953-7142-12-4 www.katapult.com.hr 9 589537 142120