ZBIJTE REDOVE... by Kenan Sarač

ZBIJTE REDOVE... - izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka - sve fotografije su objavljene na facebooku, focanskidani, flickr-u ekranportal13, portalima... - priredio:Kenan Sarač

Foča, popodne 24. decembra 1992. godine Foča, popodne 24. decembra 1992. godine. Visok, tamnokos muškarac mračnog pogleda, sa oznakom vojne policije VRS-a na desnom ramenu, brzim korakom prolazi glavnom gradskom ulicom. Sa njim dvije djevojke. Gole. Na gole grudi pritišdu smotuljke odjede. Vojnik lijevom rukom drži jednu od njih za kosu, u desnoj mu pogolem nož. Druga djevojka hoda ispred njih, iz razbijenog nosa i posjektine iznad desnog oka krv joj se sliva niz lice i kapa na asfalt. “Brže, majku vam jebem kurvanjsku,” urla Radomir Kovač zvani Klamfa. “Jebadu vam majku, ima da vas zakoljem i bacim u Drinu!” “Udario me drškom noža u glavu, odmah mi je skočila velika čvoruga. Bila sam posve iscrpljena, prestravljena, noge me moje nisu mogle držati. Sva me snaga napustila”, ispričade jedna od djevojaka 17 godina kasnije u svom svjedočenju pred sudijama Tribunala u Hagu. Imala je 22 godine kada su je srpski vojnici odveli iz kude u jednom od bošnjačkih sela u okolini Foče zajedno sa stotinama drugih djevojaka i žena koje de završiti u nekom od nekoliko logora za silovanje. “Doveo nas je na ušde Dehotine u Drinu. Ja sam ga samo gledala, ali nisam mogla dalje. U sebi sam mislila “Mene nedeš živu zaklati”. Kako je Drina bila nadošla, mislila sam bacidu se u rijeku ali nedu mu dati da me kolje”, govorila je djevojka, danas svjedokinja pod pseudonimom FSW-75. U zadnji čas Kovač je odustao od svog nauma nakon što je pristigao njegov drug Jagoš Kostid i prenio mu da su neki Crnogorci ponudili po 500 maraka za cure. Isplativije ih je bilo prodati nego zaklati. Kovač ponovo provodi djevojke, premladene, krvave i gole, kroz centar Foče. Prolaze kraj zgrade opštine. Gužva je, idu ljudi za svojim poslom. Neki prolaze bez riječi, neki gledaju, prilaze, pozdravljaju se sa Kovačem prisno, upiru u djevojke, smiju se njihovoj golotinji. Niko, ama baš niko ni prstom ne mrda da im pomogne. Nikom od tih ljudi u centru Foče vjerovatno nije bilo ni u primisli da bi jadnim curama trebalo pomodi. Jer, u novoj realnosti Republike Srpske, Bošnjaci su bili dehumanizirani do te mjere da je opšti konsenzus bio da zaslužuju šta god da im se događa, bez obzira o kakvim strahotama se radilo. U toj novoj realnosti nije bilo mjesta empatiji za narod poistovjeden sa virusom, “inferiornim genetskim materijalom koji izjeda zdravo tkivo srpskog nacionalnog bida”. 2

Izgradnja te nove realnosti predstavljala je ključni preduslov za implementaciju strategije “razdvajanja naroda” koju su razvili Radovan Karadžid i vođstvo Srpske demokratske stranke u okviru plana za ostvarenje krajnjeg političkog cilja – stvaranje etnički homogene srpske države zapadno od Drine. Foča, popodne 24. decembra 1992. godine priredio:Kenan Sarač/focanskidani fotografija:arhiv

VERBA VOLANT, SCRIPTA MANENT (RIJEČI ODLIJEĆU, ZAPISANO OSTAJE) SLIKAR RISTO „Nastavniče, ja vas molim“, kliknu Aldin, vedra lica, „pogledajte ovaj crtrež, moj akvarel od Poljica!“ Primače se mrki Risto, mrzovoljno u rad zgleda: „Skoro si k'o brat ti Almir, al' tu nešto još ne sjeda! Previše je zelenila, monotono, dušu mrvi! Treba dodat' crvenila, i to gvaša, poput krvi!“ Usplahiri dječija duša: čemu krv sad spominjati? Požali se svome bratu – on materi, ocu mati. Bijaše to mutno vrijeme, nad Bosnom se tmuša svila, 3

završi na prečac škola, strah je duše naselila! Nije dugo potrajalo, krenu avet s Miljevine... od Jeleča do Poljica – trag je krvi, paljevine. Elezova horda smrti, a na čelu slikar Risto... bahnuo je u Poljice – mašud' kamom 'mjesto kistom! Bradu Barlov našao je, doskorašnje đake svoje, da njima gvaš pokaže – krv im uzme 'mjesto boje! „Nemojte nas, nastavniče!“, zavapiše, puni straha! „Ne bojte se, boljet nede, posladu vas kod Allaha! To izusti monstrum grozni, pa kamom po bradi sijevnu... na nevinim dušicama on iskali mržnju gnjevnu! Pamti, Bošnjo, ovu priču, i stotine sličnih priča... iz prošlosti nauk uzmi: dutanjem se zlo veliča! Alaga Ajdinovid, 7. jula 2019. fotografije:focanskidani.wordpress

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA : MUNEVERINA PRIČA Zabilježio: Peter Maass, u Splitu, maja 1992. Sjeo sam na parket sa Muneverom, koja je upravo stigla sa svoje dvoje djece, sedmogodišnjom kderkom i petogodišnjim sinom. Pješice je došla iz Foče, bosanskog grada koji je, u normalnim vremenima, šest sati vožnje od Splita. Usred nodi se morala kupiti iz Foče, kad su upadi bandi srpskih paravojnih jedinica postali prevelika prijetnja. Nodu se ona iskradala od jednog do drugog sigurnog sela, nikad idudi pravo, izbjegavajudi ceste, pješačedi kroz šume i planine, izbjegavajudi srpska sela, odakle su znali i zapucati na nju i njenu djecu. Putovala je bosanskom podzemnom željeznicom. Putovanje je bilo tegobno. Ni u najsigurnijim selima nije mogla predahnuti duže od jednog dana, jer pristizali su drugi izgnanici, a hrane je ponestajalo. Pitao sam je koliko joj je trebalo od Foče do Splita. „Četrdeset pet dana”, rekla je. „Šta?” „Četrdeset pet dana.” „Pješačili ste četrdeset pet dana?” „Da. Ali samo nodu. Danju je bilo vrlo opasno.” Zapisao sam to u svoj notes, ali nisam joj vjerovao. Kako je mogla sa dvoje djece biti u zbjegu četrdeset pet dana? Tokom II svjetskog rata ljudi su znali toliko bivati u zbjegu, čak i duže. Ali, bosanski je rat bio kratak, nekolicina ubijenih, nekoliko hiljada prognanih, sve de se srediti za 8

koji mjesec, čim se političari dozovu pameti. Ona nije pješačila od Rusije do Poljske. Ovo je 1992, ne 1942. godina. Bosna ima dobre puteve i brze automobile sa pouzdanim kočnicama i dobrim motorima. Šta se to tamo zbiva? Pogledao sam Muneverina stopala ne bih li tu našao odgovor. Imala je plave zimske čizme. To je bilo najbolje što je mogla obuti kad je krenula put planina koje su još bile pod snijegom. Bježala je toliko dugo da se, kad je krajem maja stigla u Split, promijenilo godišnje doba. Vani je bilo dvadesetak stepeni. Ja sam bio u majici kratkih rukava. Ona – u zimskim čizmama, jedinoj obudi koju je imala. Munevera je bila „očišdena”. Ta riječ, očišdena, još nije bila ušla u američki rječnik. Poput djeteta koje tek sriče prve riječi, moraš je prvo naučiti sricati da bi shvatio njeno značenje. Prvo slogove, onda cijelu riječ: dijelove govora, potom gramatiku. Prvo ti valja naučiti šta su masovna hapšenja, mučenja, silovanja i progoni, potom shvatiš da se radi o sistemu a ne o nizu nepovezanih incidenata. Tek tad si kadar razumjeti značenje riječi „čišdenje”. Treba ti vremena. To se ne da probaviti intuitivno. Opireš se, jer ti je nepojmljivo da Evropa opet, na kraju dvadesetog stoljeda, tone u ludilo. Kad sam sreo Muneveru, još sam se hrvao sa abecedom zla. Tokom intervjua Munevera mi je kazala da su u Foči muškarci – Muslimani i Hrvati – bili prvo pohvatani pa odvedeni u „koncentracioni logor” van grada (ovo nisu moje riječi, ved njene). Zapisao sam ih i zaboravio. Konclogori su bili nacistički izum, a mi smo 1945. godine sahranili zvijer što ih je stvorila. Munevera je bila histerična. Munevera mi je govorila o sedamnaestogodišnjoj djevojci, svojoj susjetki, koju su srpski vojnici jednoga dana odvukli da bi je poslije nekoliko dana vratili kudi. Utroba joj je krvarila. Silovali su je nebrojeno, nepojmljivo mnogo puta, rekla mi je Munevera, i umrla je kad su je doveli kudi. I to sam zapisao. Munevera je bila histerična. Borbeni helikopteri JNA su nadlijetali Foču, granatirali i mitraljirali kude, rekla mi je. I to sam stavio u bilježnicu. Munevera je bila histerična. „Pokušala sam danas nazvati prijateljicu u Foči”, rekla je Munevera. „Ona je ostala. Govorila sam joj da ne ostaje. Javio mi se neki nepoznat čovjek. Pitala sam za svoju prijateljicu, a on je rekao: „Ovo je sada srpski stan.” Napisao: Peter Maass Iz knjige Ljubi bližnjega svoga : priča o ratu / Peter Maass ; prijevod Senada Kreso Love thy neighbour Sarajevo : Međunarodni teatarski i filmski festival MES, 1998 (Tuzla : Printcom) 319 str. : graf. prikaz ; 22 cm priredio:Kenan Sarač fotografije:internet/screenshot design:Kenan Sarač oprema teksta:focanskidani FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA : MUNEVERINA PRIČA

PREUZETO Postoje ljudi i oni drugi, oni nisu ljudi govorila je moja nena. Moja nena Šuhreta a.r. rođena je u muhadžerluku za vrijeme prvog svjetskog rata negdje kod Gradačca. Inače moja nena je iz Zupčida kod Goražda. Za vrijeme drugog svjetskog rata nena se porađala u muhadžerluku, gdje se zadesila nakon velikog pokolja u Bukovici 1942 godine. Samim čudom je preživjela klanje. Kad sam bila dijeta mislila sam da je muhadžerluk neko mjesto. Kad sam bila djete nisam znala da je moj otac inače najstarije dijete moje nene njeno sedmo dijete, koje je rodia. Kad sam bila dijete nisam znala da nena ispod ogrlice s crvenim kamenčidima skriva ožiljak od klanja. Kasnije sam u knjigama čitala da mi je tetka, djevojčica od dvije godine ubijena u Bukovici, a nena je ostala s tim velikim ožiljkom na vratu. Kad sam bila dijete nisam znala da sam i ja na neki način rođena u muhadžerluku. U Skoplju, gdje se na svom putu za Tursku pedesetih godina jedan period skrasila porodica mog oca u želji da izbjegne zlu kob. Bosne. Od sudbine se ne može pobjedi. Moja nena a.r , koja je najvedi dio svog života provela u muhadžerluku, je doklana 1992 godine na Odžaku kod Goražda. Možda sam bila glupo dijete, ali iz nekog razloga ne odgajam nimalo pametnije djecu. U Goraždu. Emsudina Bavčid-Deljo https://www.facebook.com/emsudina.bavcicdeljo/posts/10222397779751712

Džamija Defterdara Memišahbega – Nazorova džamija Džamija Defterdara Memišahbega,poznata još pod imenom Nazorova, pokazuje u oblicima i tehničkoj izvedbi bolji primjer bosanskih džamija kamenog tipa. Unutrašnji prostor ima dosta veliku površinu, iznosi 11,15X10,95 m,a same stijene s po dva prozora sa svake strane imaju debljinu od 75 cm. Kamena pak munara u svom podnožnom dijelu izlazi iz stijene džamije u obliku devetorokuta i također pokazuje dobre i proporcije i izvedbu. Predvorje, koje u širini od 6,00 m natkriva zajednički džamijski četvero strešni krov, i koje je, kao obično, uzdignuto od tla, uokviruje kolonada od dvanaest visokih drvenih stupova kvadratičnog presjeka (20X20 cm), koja pročelju daje lagan ugođaj. Viša zanatska sprema i veda materijalna sredstva, koja su ulagana u taj objekt,opažaju se posebno na koru (mahfilu) u desnom stražnjem dijelu unutrašnjosti, koji počiva na sistemu vrlo ukusno obrađenih kamenih stupova s bazama od istoga materijala, te, još više, na minberu, koji je također izveden od kamena i upriličnoj mjeri detaljiziran nizom klesarskih ornamenata u samome kamenu. Taj posljednji elemenat, minber, potpuno je propao u posljednjem ratu pa je zamijenjen drvenim posve jednostavne izrade. Od ostalih građevnih elemenata na tome objektu posebnu pažnju pobuđuju dvije nepomične drvene rešetke, koje zatvaraju dva prozora u trijemu. Kako se vidi iz priloženog tehničkog snimka,rešetka ili, kako se zove u narodu, m u š e b a k,sastavljena je iz velikog broja komada tvrđeg drveta, profiliranih po unaprijed smišljenom planu cijelog polja. Ploha, koja je sastavljena iz tih komadida daje vrlo pregledan ornamenat. Ne zna se,iz kojeg doba upravo potječu te rezbarije, ali su u svakome slučaju dokaz, da je u Foči bilo majstora rezbara koji su znali vrlo vješto i rezbariti i komponirati.Džamija natpisa nema, pa se tako ne zna ni godina gradnje objekta, ali je sigurno nastao negdje u drugoj polovini šesnaestog stoljeda, a prije god.1569., jer se te godine ved javlja u osnivačevoj zakladnici za medresu, što demo je kasnije detaljnije prikazati. O samome osnivaču Defterdaru Memišahbegu možemo redi, na osnovu ved same oznake zanimanja uz ime, da je bio viši službenik na dvoru cara ili kojeg 21

pokrajinskog sandžakbega.Prema usmenom saopdenju Hazima Šabanovida,koje se bazira na arhivalnoj građi, bio je jedno vrijeme defterdar u Temišvaru. Kadid pak ima podatak, da je 1563./64. bio bosanski alajbeg,zapovjednik spahija,a iz njegove zakladnice za medresu iz god. 1569. vidimo također iz titulacije,da je bio još feudalac višeg reda, zaim. Sami pak drugi njegov nadimak Nazor, pod kojim imenom je i danas poznata njegova džamija i okolna mahala, upuduju, da je vršio službu, kao i njegov prethodnik Hasan Nazir, nadzornika carskih ha-sova. Umro je god. 1585. u Foči i pokopan s desne strane svoje džamije, gdje mu se nadgrobni spomenik s natpisom do danas sačuvao. *(ING. ARH. ALIJA BEJTID – POVIJEST I UMJETNOST FOČE NA DRINI) Naše starine III – 1956./Naše starine IV – 1957.]. SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA (FOTO) https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/sedamnaest-focanskih-dzamija-foto/

DŽAMIJE U FOČI U Foči je bilo sedamnaest džamija i sve su podignute za vrijeme Osmanske uprave. Džamije su građene u periodu od druge polovine 15. do sredine 18. stoljeda. Najstariji je Hamza-begov mesdžid, izgrađen u periodu 1470/74, najmlađa je džamija Mehmed-paše Kukavice, sagrađena 1751/2, najpoznatija Aladža (Šarena) džamija iz 1550., a jedna je i sultanova, carska – Careva džamija iz 1500/1. godine. Njih dvanaest je preživjelo Drugi svjetski rat, a sve su uništene u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. – 1995. godine, kada je nad islamskim sakralnim spomenicima u Foči izvršen kulturocid, a nad Bošnjacima (muslimanima) genocid. Prva obnovljena i otvorena džamija je Atik Ali-pašina ili Musluk džamija 2007. godine. Obnovljena je i Careva džamija (2016., otvorenje 2017.). U toku je obnova i najpoznatije, Aladža džamije. Sedamnaest džamija u Foči: https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/sedamnaest-focanskih-dzamija-foto/ 1. Hamza-begov mesdžid 2. Džaferbegova ili Džafer Čelebijina džamija 3. Mustafa-pašina džamija 4. Careva džamija ili džamija sultana Bajazida Valije 5. Kadi Osman-efendijina ili Šehova džamija 6. Hasan Nazirova ili Aladža džamija 7. Ali Čohodareva džamija 8. Džamija Defterdara Memišahbega ili Nazorova džamija 9. Sultanije Fatime džamija 10. Atik Ali-pašina ili Musluk džamija 11. Dev Sulejmanbegova džamija 12. Hadži Mustafin mesdžid ili Pilavska džamija 13. Šejh Pirijin mesdžid 14. Hadži Seferov mesdžid 15. Mumin-begov mesdžid 16. Hadži Osman-begova džamija 17. Džamija Mehmed-paše Kukavice

Posted on 6 Novembra, 2016 SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA (FOTO) https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/sedamnaest-focanskih-dzamija-foto/

Posted on 6 Novembra, 2016 SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA (FOTO)

U Foĉi je bilo sedamnaest dţamija i sve su podignute za vrijeme Osmanske uprave. Dţamije su graĊene u periodu od druge polovine 15. do sredine 18. stoljeća. Najstariji je Hamza-begov mesdţid, izgraĊen u periodu 1470/74, najmlaĊa je dţamija Mehmed-paše Kukavice, sagraĊena 1751/2, najpoznatija Aladţa (Šarena) dţamija iz 1550., a jedna je i sultanova, carska – Careva dţamija iz 1500/1. godine. Njih dvanaest je preţivjelo Drugi svjetski rat, a sve su uništene u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. – 1995. godine, kada je nad islamskim sakralnim spomenicima u Foĉi izvršen kulturocid, a nad Bošnjacima (muslimanima) genocid.

Prva obnovljena i otvorena dţamija je Atik Ali-pašina ili Musluk dţamija 2007. godine. Obnovljena je i Careva dţamija (2016., otvorenje 2017.). U toku je obnova i najpoznatije, Aladţa dţamije.

Sedamnaest džamija u Foči: 1. Hamza-begov mesdžid 2. Džaferbegova ili Džafer Čelebijina džamija 3. Mustafa-pašina džamija 4. Careva džamija ili džamija sultana Bajazida Valije 5. Sultanije Fatime džamija 6. Atik Ali-pašina ili Musluk džamija 7. Hasan Nazirova ili Aladža džamija 8. Džamija Defterdara Memišahbega ili Nazorova džamija 9. Mumin-begov mesdžid 10. Kadi Osman-efendijina ili Šehova džamija 11. Hadži Seferov mesdžid 12. Hadži Mustafin mesdžid ili Pilavska džamija 13. Šejh Pirijin mesdžid 14. Hadži Osman-begova džamija ili Čečova džamija 15. Dev Sulejmanbegova džamija 16. Ali Čohodareva džamija 17. Džamija Mehmed-paše Kukavice

Hamzabegov mesdţid

Hamzabegov mesdžid Hamzabegov mesdţid u Ortakolu najstarija je foĉanska dţamija, a sagradio ju je prvi hercegovaĉki sendţakbeg Hamzabeg izmeĊu god.1470. i 1474. Kako još god. 1477. bijahu svega tri muslimana mještanina u Foĉi, to je ta dţamija napravljena samo za potrebe vojske, koja je tu logorovala, i sigurno njeni graditelji nisu ni pretendirali na neku monumentalnost. Ta je dţamijapotpuno propala od bombardiranja god. 1943., i njenih prvih dimenzija više ne znamo, ali se po konturama zemlje, koja prekriva temelje, jasno vidi da je to bila omanja graĊevina, a inaĉe se zna, da je pripadala tipu dţamija s drvenom munarom i da nije imala nekih osobitih znaĉajki,niti rezbarija. Posted on 6 Novembra, 2016 SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA (FOTO) https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/sedamnaest-focanskih-dzamija-foto/

Dţaferbegova dţamija – MeĊurjeĉka dţamija Džaferbegova džamija – MeĎurječka džamija Dţaferbegova ili kako se još navodi u starijim dokumentima, Dţafer-ĉelebijina dţamija bila je takoĊer u centru i nešto sjevernije od Hamzabegova mesdţida, a obzirom da je stajala baš u blizini i ispod Hamzabegova mesdţida vjerovatno je to druga dţamija po starini u Foĉi. Inaĉe nikakvih drugih historijskihpodataka nemamo ni o njoj, niti o njenom osnivaĉu sve do god. 1600. iz koje se saĉuvao najstariji dokumenat, u kojem se ta dţamija spominje.I ona je stradala 1943.god. 1947. srušili su je partizani. Ni njenih dimenzija nemamo. Poznato je da je bila graĊena od kamena i da je imala kamenu munaru. Posted on 6 Novembra, 2016 SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA (FOTO) https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/sedamnaest-focanskih-dzamija-foto/

Posted on 6 Novembra, 2016 SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA (FOTO) https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/sedamnaest-focanskih-dzamija-foto/

Careva dţamija Posted on 6 Novembra, 2016 SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA (FOTO) https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/sedamnaest-focanskih-dzamija-foto/

Careva mahala sa Carevom dţamijom – u pozadini se vidi munara Kadi Osman-efendijine ili Šehove dţamije

Pogled na Carevu dţamiju Careva džamija Careva dţamija na breţuljku Kavala iznad Pazarišta, zvana još punijim imenom dţamija sultana Bajezida Valije, adaptirana je iz srednjovjekovne 50

crkve god. 906. (1500.—1501.),kako se vidi iz natpisa više vrata, što ga je u faksimilu i prijevodu objavio M. Mujezinović, a dobila je ime spomenutog sultana, što je prepravljena za njegova vremena i njegovim (drţavnim?)troškom. Masivna je to i prostrana graĊevina s kamenom munarom, koja ima ulaz, mimo gotovo svedruge dţamije, iz samoga trijema. Unutrašnji prostor dţamije ima veliĉinu, kako sam ranije naveo,10,65X19,0 m. Od unutrašnjeg ureĊaja paţnju privlaĉi mahfil (koru sliĉna galerija) u straţnjem dijelu i na ĉitavoj širini prostora, kojeg nosi šest drvenih i osmerobridnih stupova s kamenim bazama, a drvenim kapitelima. Ti bogato dekoriranii u sistemu stalaktita izrezbareni drveni kapiteli su upravo majstorski izraĊeni i kolorirani u tri boje. Po svojoj izrazitoj eleganciji i preciznosti izrade pretstavljaju osobitu umjetniĉku vrijednost, pogotovo kad se zna, da na našem prostoru gotovo i nema orijentalnih kapitela iz drvenog materijala. Sam mihrab i kameni minber, zaĉudo, ne sadrţe naroĉitog dekorativnog bogatstva i predstavljaju dosta jednoliĉno rješenje. Današnja konstrukcija te dţamije s ĉetvero-strešnim krovom nije ona iz god. 1500.—1501. To se jasno vidi po prozorima s orijentalnim lukovima, po dva i u desnom i u lijevom postranom zidu, koji su danas potpuno zazidani, a konture im se jasno razabiru kroz ţbuku. A da je ta dţamija bila prije drugaĉija, nego li je danas, potvrĊuje nam i putopis Evlije Ĉelebije, u kojem se istiĉe za tu dţamiju da je stara bogomolja, u klasiĉnom stilu i s dašĉanim kubetom.Iz toga podatka dade se zakljuĉiti, da je tada unutrašnji prostor dţamije, umjesto današnjeg ravnog drvenog stropa, prekrivala drvena kupola.Potpuno identiĉnu konstrukciju stropa s takvom drvenom kupolom imaju još i danas dţamije Gazanferija u Banjoj Luci (iz kraja 16. vijeka) i Handanija u Pruscu (iz god. 1617.).Posljednji put dţamija je temeljitije popravljena god. 1926. Iz te godine potjeĉe i zidna ornamentika u koloru u unutrašnjosti dţamije, koja je raĊena po uzorima orijentalne dekorativne umjetnosti.

Kadi Osman-efendijina ili Šehova dţamija

Kadi Osman-efendijina ili Šehova dţamija 51

Kadi Osman-efendijina ili Šehova dţamija

Kadi Osman-efendijina ili Šehova dţamija Kadi Osman-efendijina ili Šehova džamija

Foĉa – Ćehotina – riva – Kadi Osman-efendijina ili Šehova dţamija – Careva dţamija Kadi Osman-efendijina ili Šehova dţamija ispod Pazarišta i kraj same nekadašnje Donje ĉaršije u blizini gornjeg mosta preko Ćehotine zanimljiv je arhitektonski spomenik s više razloga. Prije svega, samim tlocrtnim oblikom, makar je on uobiĉajeni ĉetverokut, odvaja se od ustaljenog tipa naših dţamija, jer se tu unutrašnji prostor razvija u smjeru popreĉne osi za razliku od ostalih 52

dţamija, koje su ili kvadratiĉne ili pak pokazuju tlocrtno izduţenje u smjeru uzduţne osi. Taj unutrašnji prostor ima površinu od 11,5X7,55 m. Daljnje graĊevne karakteristike te dţamije jesu, kako vele sami Foĉaci, dva mihraba, ljeskova vrata i s lijevu stranu munara. Naime, osim mihraba u unutrašnjosti dţamije, koji je raĊen vrlo solidno i dekoriran u gornjem dijelu u sistemu suptilnih stalaktita, kakvi se rijetko gdje kod nas sretaju, još jedan s istim takvim dekorom nalazi se i u prednjoj stijeni, u desnom trijemu dţamije, a ugraĊen je sigurno za obavljanje zajedniĉke molitve kad je dţamija zatvorena. Upravo je radi toga prostor ispred toga vanjskog mihraba znatno proširen tako, što je prolaz, zajedno s ulazom, pomaknut više ulijevo od središnje uzduţne osi dţamije, a u toj istoj liniji nalazi se i unutrašnji mihrab. Sam ulaz u dţamiju naglašen je vijencem ĉistih i otmjenih linija, a zatvarala su ga dva drvena krila iz jednog komada drveta — vele od ljeskovine — koja su potpuno propala u prošlome ratu.Zanimljivo je, da se u toj masivnoj graĊevini pojavljuju dva materijala koja pokazuju posve drugaĉije karakteristike u pogledu i ĉvrstoće i estetskog doimanja. Same dţamijske stijene, osnovni konstruktivni elementi, izvedeni su od ćerpiĉa,a svi ostali istaknutiji elementi, i unutrašnji namještaj i munara, od probranog i neobiĉno precizno dotjeranog kamena. Ćerpićne stijene, koje se već urušavaju, stoje u oĉitoj kontradikciji s onim sjajnim i bogato dekoriranim kamenim elementima, i stoga je vrlo vjerovatno, da današnji objekt potjeĉe iz dva doba, iz prvog masivna graĊevina, sva iz kamenog materijala, a iz drugog adaptacija,koja je unijela lakše pribavljiv materijal ćerpiĉ.Od prvobitnih dijelova toga objekta, koji su se do danas oĉuvali, osobito vrijedan elemenat predstavlja tanka i visoka munara, koja je, mimo obiĉaj, uklopljena uz lijevu poboĉnu stijenu dţamije.Njene plohe resi cio niz neobiĉno precizno izraĊenih ornamenata u samoj masi objekta. Devet ploha donjeg, temeljnog dijela munare ukrašene su u donjem dijelu s ĉetiri rozete, od kojih dvije prikazuju priloţene slike, a u gornjem dijelu, gdje munara prelazi u dvanaesterokut, daljnjim ornamentima — šiljastim lukovima. Ograda šerefeta ili galerije na munari je osobito bogato ornamentirana perforacijama, a daljnji ornamenti, opet nove varijacije, rese i plohe munare ispod šerefeta.Gotovo podjednak dekor i izradu sretamo i u unutrašnjosti dţamije, na mihrabu, kojeg rese stalak-titi i dvije daljnje kamene rozete s dvije strane,te mali, gotovo minijaturni minber — sav od kamena; ograda na minberu sva je perforirana u vidu kruţića i heksagona, a niski baldahin nad tim minberom s vrlo dopadljivim šiljastim lukovima pridaje još veću ljepotu tome objektu. U tom bogatom inventaru kamenog dekora podjednako privlaĉe oko i prozori u lijevoj i prednjoj stijeni, završeni u obliku orijentalnog luka. Ploha u slatko vodnom laporu, što je omeĊuje luk, perforirana je u niz isprepletenih kolobara — ĉisti alţirski motiv.Ti su kolobari opet vješto rasporeĊeni tako, da ĉetiri stoje u uglovima ĉetverokuta, ĉije se stranice odnose jedna naprama drugoj taĉno po zlatnom rezu (4 : 7), a peti opet ima središte u samom središtu ĉetverokuta, povezujući sve ĉetiri vanjske kolobare u jednu cjelinu. Cio taj geometrijski motiv je vrlo pregledan i raĊen s velikom preciznošću, koja je bila tu potrebna kako pri samom ucrtavanju, tako i isklesavanju tih kolobara.Sav taj dekor, zajedno s dţamijom, nastao je krajem šesnaestog stoljeća, dakle upravo u 53

doba turskih neimara, koji su doveli do vrhunca tursku arhitekturu. Iz natpisa na kamenoj ploĉi više ulaza vidi se, da je objekt graĊen god. 1002. odnosno1593./4. U natpisu se ne navodi osnivaĉevo ime,ali je dţamija općenito poznata i u dokumentima i u narodu kao Kadi Osman-efendijina. Danas je spomenik poznatiji pod imenom Šehove dţamije, a odakle to drugo ime, zasad se ne moţeutvrditi.

Posted on 6 Novembra, 2016 SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA (FOTO) https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/sedamnaest-focanskih-dzamija-foto/

Džamija Mehmed-paše Kukavice Dţamija Mehmed-paše Kukavice,situirana u Gornjoj ĉaršiji i na samome brijegu iznad Ortakola, masivna je graĊevina s unutrašnjim prostorom kvadratiĉne osnove (osnovica kvadrata 9,05 m), a kalotnom kamenom kupolom,s visokim predvorjem, koje je danas u drvenoj konstrukciji, te sa zidanom i dosta visokom munarom, koja dominira ĉitavim gradom. Taj je objekt nastao u doba opadanja turske graĊevne umjetnosti i u našim stranama i na ĉitavu ostalom prostoru turske carevine. GraĊen je god. 1752. pa je, prema tome, najmlaĊa dţamija u Foĉi. Pa i pored toga na tome se objektu zapaţaju oblici i radovi bolje vrijednosti, iako se oni uopće ne mogu porediti s graĊevinama šesnaestog vijeka, kad je graditeljska vještina u Turskoj bila na najvećoj visini. Teţnja i osnivaĉa i graditelja te dţamije da dadnu objekt bogatijeg rješenja jasno je izraţena već u samoj kupoli, koja je već sama po sebi izraz izvjesne monumentalnosti, a koja je ovdje, mora se priznati, dobro projektirana i uspješno izvedena. Savezno s takvom kupolom te isto tako s dobro oblikovanom kamenom munarom, drţim da je i proĉelje, trijem dţamije 56

bio od istog materijala,s tri kupolice i kamenim stupovima, koji su nosili te elemente, pa je u nepoznato doba propao i zamijenjen današnjim drvenim.Osnivaĉ te dţamije Hadţi Mehmed-paša Kukavica, koji se u kronogramu dţamije iznad ulaza navodi pod imenom Hadţi Mehmedbeg i u ĉasti ĉauš baše sultana Mahmuda,rodom je iz same Foĉe, a daljnjim porijeklom, prema predaji, od pravoslavne porodice Pavlovića u selu Popima u općini Ćurevo. Bio je u dva maha bosanski vezir (1752.—1756. i 1757.— 1760.), a poslije je pao u nemilost te prognan na Kretu i tamo pogubljen god. 1761. Pored te dţamije u Foĉi u još sedam drugih mjesta u Bosni pogradio je i uvakufio preko osamdeset objekata, pa se s pravom smatra jednim od najvećih legatora u Bosni.

Sultan Fatimin mesdžid Sultan Fatimin mesdţid bio je na samoj obali Drine, zapadno od Ortakola i Carevedţamije. Bila je to, bar u posljednje vrijeme, omanja graĊevina od ćerpiĉa i drvenog materijala i s drvenom munarom. Potpuno je propala god. 1943.Evlija Ĉelebija hvali tu dţamiju kao lijepu i urednu i istiĉe, da je pokrivena olovom. Nije sigurno, misli li putopisac pod tim pokrov same dţamije, ili pak gornjeg dijela munare, ali u svakome sluĉaju iz toga proizlazi, da je prvotna dţamija bila masivna graĊevina, vjerovatno i s kamenom munarom. Jedan temeljit opravak, a ĉini mise i prepravak te dţamije vršen je i god. 1873.,kad je dotadašnja zgrada bila priliĉno oronula. Za taj opravak dala je foĉanska beledija (općina)2300 groša, narod je pak dao 2122 groša, a daljnjih 1014 groša i 20 para, koji su u tu svrhu utrošeni, naĊeni su, zanimljivo, na samom gradilištu prilikom obaranja desnog zida dţamije u crnoj kesi i jednom bijelom loncu. Koje je upravo godine nastala ta dţamija, to se ne zna, ali se moţe s velikom vjerovatnošću pribliţno uzeti da je sagraĊena u prvoj polovini šesnaestog vijeka, a svakako poslije Careve dţamije(1500.—1501.). Prvi poznati

dokumenat, u kojem se spominje Sultan Fatimina mahala u Foĉi, potjeĉe iz god. 1600.

Sultan Fatimin mesdţid Zbrku u to pitanje unosi to, što jedo god. 1600. bilo pet sultanija istoga imena: dvije su unuke Bajezida II. (jedna umrla 1532.—3., a druga 1552.—3.), jedna kći Selima I., jedna unuka Sulejmana II. (umrla 1580.—81.). Sudeći po vremenu postanka daljnjih okolnih dţamija najvjerovatnije je, da je osnivaĉica dţamije u Foĉi bila jedna od Bajezidovih unuka iz prve polovine 16. vijeka. Narodna predaja u Foĉi veli, da je ta sultanija bila udata za nekoga Ĉengića. A ona je doista umrla u Foĉi nepoznate godine i pokopana u groblju s desne strane Careve dţamije, samo joj nadgrobni spomenik s natpisom, kako ću kasnije pokazati, potjeĉe iz mnogo mlaĊeg doba. Posted on 6 Novembra, 2016 SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA (FOTO) https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/sedamnaest-focanskih-dzamija-foto/

Hadži Mustafin mesdžid – Pilavska džamija Hadţi Mustafin mesdţid, poznat još pod imenom Pilavske dţamije po porodici Pilava, koja je u okolnoj mahali bila najbrojnija, a situiran s lijevu stranu današnjeg kolnog puta što vodi uz samu obalu Drine prema Brodu, vrlo je jednostavna drvena graĊevina, graĊena iskljuĉivo od ćerpiĉa. Karakteristiĉna joj je konstrukcija drvene munare utoliko, što se izdiţe iz same mase objekta: nema zasebnog temelja, nego joj je podnoţje upeto u samu stropnu i krovnu konstrukciju dţamije. Dţamijske stijene izvedene su u uobiĉajenoj debljini od 75 cm, a sam unutrašnji prostor, nešto produţen u uzduţnoj osi, ima površinu od 7,65X9,65 m. Već se po tome vidi, da je to objekt ĉednijih dimenzija. Trijem, širok svega 3,90 m, nema zasebne konstrukcije, nego ga natkriva zajedniĉki dţamijski ĉetverostrešni ćeremitni krov, koji se u tome dijelu oslanja na deset koncentriĉno poredanih drvenih stupova kvadratiĉnog presjeka veliĉine 20X20 cm. Svi ti konstruktivni elementi gotovo su već dotrajali, a i sam objekt je zapušten i sklon padu.Ne znamo ništa ni o njezinu osnivaĉu Hadţi Mustafi, niti kad je taĉno objekt nastao. Sigurno je pak samo to, da je dţamija nastala najkasnije do kraja šesnaestog stoljeća. Prvi poznati spomen okolne mahale, koja je dobila ime po toj dţamiji,potjeĉe iz god. 1600. u navedenom vakufskom obraĉunu. Posted on 6 Novembra, 2016 SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA (FOTO) https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/sedamnaest-focanskih-dzamija-foto/

Hadţi Osmanbegova dţamija – Ĉeĉova dţamija

Hadži Osmanbegova džamija – Čečova džamija Hadţi Osmanbegova dţamija, zvana još i Ĉeĉova po porodici Ĉeĉa u okolnoj mahali, treća je dţamija na samoj obali Drine u pravcu prema jugu

Hadži Osmanbegova džamija – Čečova džamija Hadţi Osmanbegova dţamija, zvana još i Ĉeĉova po porodici Ĉeĉa u okolnoj mahali, treća je dţamija na samoj obali Drine u pravcu prema jugu. Objekt je potpuno kvadratiĉan (unutrašnji prostor 9,45X9,45 m), stijene su mu i dosta niska munara, koje je podnoţje rašĉlanjeno u deveterokut, od kamenog materijala jednostavnije obrade, a sama krovna konstrukcija i trijem, širok 4,60 m, od drveta. S dosta ukusa izveden je u unutrašnjosti minber, takoĊer sav od kamenog materijala, samo danas već razlupan. Drveni mahfil, smješten u desnom uglu, nose drveni stupovi s bazama od kamena priproste profilacije i obrade. Od dekorativne pak opreme mihraba oko privlaĉe jedino dvije krasne svrtkaste rozete u kamenu, što rese dvije gornje strane niše.U turskom natpisu na kamenoj ploĉi iznad ulaza, u kojem je navedeno ime osnivaĉa, izraţen jeu ebdţed-sistemu i datum gradnje dţamije, a to je, prema mom dešifriranju, god. 1022. kojoj odgovara naša 1613. Za osnivaĉa dţamije Hadţi Osmanbega, o kojem nema nikakvih drugih dokumentarnih podataka, narodna predaja veli, da je sahranjen kod svoje dţamije i da je sam pribavljao na bijeloj mazgi materijal za dţamiju. Okolna Hadţi Osmanbegova mahala zvala se prije i Nova mahala. Kadić u vezi s tim navodi, da je Hadţi Osmanbeg doselio u Foĉu iz Novoga (Herceg Novi) i da je mahala po tome mjestu dobila ime. U to je teško vjerovati.

Posted on 6 Novembra, 2016 SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA (FOTO) https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/sedamnaest-focanskih-dzamija-foto/

Dţamija Defterdara Memišahbega – Nazorova dţamija Džamija Defterdara Memišahbega – Nazorova džamija

Nazorova dzamija i Londţa Džamija Defterdara Memišahbega – Nazorova džamija Dţamija Defterdara Memišahbega,poznata još pod imenom Nazorova, pokazuje u oblicima i tehniĉkoj izvedbi bolji primjer bosanskih dţamija kamenog tipa. Unutrašnji prostor ima dosta veliku površinu, iznosi 11,15X10,95 m,a same stijene s po dva prozora sa svake strane imaju debljinu od 75 cm. Kamena pak munara u svom podnoţnom dijelu izlazi iz stijene dţamije u obliku devetorokuta i takoĊer pokazuje dobre i proporcije i izvedbu. Predvorje, koje u širini od 6,00 m natkriva zajedniĉki dţamijski ĉetvero strešni krov, i koje je, kao obiĉno, uzdignuto od tla, uokviruje kolonada od dvanaest visokih drvenih stupova kvadratiĉnog presjeka (20X20 cm), koja proĉelju daje lagan ugoĊaj. Viša zanatska sprema i veća materijalna sredstva, koja su ulagana u taj objekt,opaţaju se posebno na koru (mahfilu) u desnom straţnjem dijelu unutrašnjosti, koji poĉiva na sistemu vrlo ukusno obraĊenih kamenih stupova s bazama od istoga materijala, te, još više, na minberu, koji je takoĊer izveden od kamena i upriliĉnoj mjeri detaljiziran nizom klesarskih ornamenata u samome kamenu. Taj posljednji elemenat, minber, potpuno je propao u posljednjem ratu pa je zamijenjen drvenim posve jednostavne izrade. Od ostalih graĊevnih elemenata na tome objektu posebnu paţnju pobuĊuju dvije nepomiĉne drvene rešetke, koje zatvaraju dva prozora u trijemu. Kako se vidi iz priloţenog tehniĉkog snimka,rešetka ili, kako se zove u narodu, m u š e b a k,sastavljena je iz velikog broja komada tvrĊeg drveta, profiliranih po 65

unaprijed smišljenom planu cijelog polja. Ploha, koja je sastavljena iz tih komadića daje vrlo pregledan ornamenat. Ne zna se,iz kojeg doba upravo potjeĉu te rezbarije, ali su u svakome sluĉaju dokaz, da je u Foĉi bilo majstora rezbara koji su znali vrlo vješto i rezbariti i komponirati.Dţamija natpisa nema, pa se tako ne zna ni godina gradnje objekta, ali je sigurno nastao negdje u drugoj polovini šesnaestog stoljeća, a prije god.1569., jer se te godine već javlja u osnivaĉevoj zakladnici za medresu, što ćemo je kasnije detaljnije prikazati. O samome osnivaĉu Defterdaru Memišahbegu moţemo reći, na osnovu već same oznake zanimanja uz ime, da je bio viši sluţbenik na dvoru cara ili kojeg pokrajinskog sandţakbega.Prema usmenom saopćenju Hazima Šabanovića,koje se bazira na arhivalnoj graĊi, bio je jedno vrijeme defterdar u Temišvaru. Kadić pak ima podatak, da je 1563./64. bio bosanski alajbeg,zapovjednik spahija,a iz njegove zakladnice za medresu iz god. 1569. vidimo takoĊer iz titulacije,da je bio još feudalac višeg reda, zaim. Sami pak drugi njegov nadimak Nazor, pod kojim imenom je i danas poznata njegova dţamija i okolna mahala, upućuju, da je vršio sluţbu, kao i njegov prethodnik Hasan Nazir, nadzornika carskih ha-sova. Umro je god. 1585. u Foĉi i pokopan s desne strane svoje dţamije, gdje mu se nadgrobni spomenik s natpisom do danas saĉuvao.

Šejh Pirijin mesdţid Šejh Pirijin mesdžid Šejh Pirijin mesdţid krajnja je foĉanska dţamija prema jugu. U svemu ima oblik drvene Hadţi Mustafine dţamije, samo je mnogo manja, a munara joj još slabije izrade, zdepastijeg oblika. Unutrašnji prostor ima kvadratiĉan oblik s osnovicom od svega 6,20 m. Konstrukcija je već dotrajala, i objekt je pri padu.O prošlosti te dţamije zna se samo to, da se prvi put u pristupaĉnim izvorima javlja god. 1600.,i da je, prema tome, starija od toga datuma. Ni o osnivaĉu nema nikakvih drugih podataka osim to, što nam sam pridjevak uz ime Pirija, koje je karakteristiĉno baš za 16. stoljeće.

Posted on 6 Novembra, 2016 SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA (FOTO) https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/sedamnaest-focanskih-dzamija-foto/

Ali-Čohodareva džamija Ali-Ĉohodareva dţamija nalazi se u kotlini rijeke Ćehotine, na lijevoj obali i gotovo sasvim izvan grada. I to je dţamija drvenog tipa,a na njoj nema ni u unutrašnjosti ni napolju ni jednog jedinog graĊevnog elementa, koji bi teţio za bilo kakvim dekorom. Sve je jednostavno, gotovo primitivno, graĊeno samo da se stvori najnuţniji prostor za bogosluţje. Dţamija je napuštena u prošlome ratu, danas pak već nema ni vrata ni prozora, a tako ni samoga poda, i već je pri samom padu. Unutrašnjost joj ima površinu 9,00X 8,60 m.Ne zna se vrijeme postanka toga objekta, ali sudeći po broju dţamija u Foĉi, što ga 68

navodi Evlija Ĉelebija, vjerovatno je starija od god. 1664., kad je taj putopisac bio u Foĉi. Osnivaĉ te dţamije, kako nam samo ime kazuje, bio je ĉohodar (nadglednik odjeće), viši sluţbenik na dvoru sultana ili kojeg pokrajinskog namjesnika (sandţaka).

Aladža džamija – džamija Hasana Nazira ili Hasan pašina džamija – Šarena džamija u Foči Aladţa dţamija, koja poĉiva na ravnu terenu s druge, desne strane rijeke Ćehotine, i koju je osnovao Hasan Nazir god. 1550., po tehniĉkoj izradi, dekorativnoj opremi i kompoziciji konstruktivnih elemenata izdvaja se iz svih foĉanskih dţamija i ĉini biser orijentalne graĊevne i dekorativne umjetnosti ne samo u Foĉi, nego,sigurno, i u Bosni i Hercegovini. Dţamija predstavlja ĉistu centralnu graĊevinu i pokazuje ĉisti tip sakralne 69

arhitekture, a glavni su joj konstruktivni elementi: snaţne stijene debljine 112 cm koje zatvaraju unutrašnji prostor, velika kupola, koja poĉiva na tim stjenama i prekriva unutrašnji prostor, potom visoko predvorje ili trijem s kupolicama i još visoĉija tanka munara. Kupole su izvedene od opeke, a svi ostali dijelovi od probranog i pomno obraĊenog kamena, u kojem se gotovo i ne zamjećuju reške, pa se ĉini da je cio objekt od iste, kompaktne mase. Glavni unutrašnji prostor ima u tlocrtu pribliţno kvadratiĉan oblik veliĉine 11,30X11,23 m, a periferno ga popunjavaju ĉetiri daljnja elementa, jedini namještaj dţamije: u prednjem zidu i uzduţnoj osi mihrab ili niša za svećenika, u desnom prednjem uglu propovijedaonica, minber, te druga u lijevom prednjem uglu, t. zv. ćurs, kojeg od posljednjeg rata više nema, i u straţnjem desnom ugluna stupovima mahfil, galerija, s koje vode spiralne stube na munaru — takoĊer sve od tesanogi izrezbarenog kamena. Ĉetiri glavne i jedine stijene, u kojim se nalazi bogato naglašen ulaz uunutrašnjost i niz prozora u dva pojasa, u visini koja je upravo jednaka osnovici centralnog prostora, prelaze preko sistema od osam usjelaka ili pandativa u oktogoni vijenac. Na taj vijenac, koji tu suţuje prostor, nastavlja se oktogoni tambur, koji siţe uvis 2,5 m i u kojem je takoĊer rasporeĊen niz manjih prozora, a nad njim je kao završno tijelo kupola, polukugla s polupreĉnikom od 5,5 m. Tako unutrašnji prostor dţamije ima ukupnu visinu od 19,85 m, koja je jednaka skoro dvostrukoj osnovici. Ulazni, ĉeoni dio objekta arhitektonski je naglašen predvorjem duţ ĉitave vanjske širine, a taj prostor uokviruju tri kupolice, koje se jednim, straţnjim dijelom oslanjaju na glavnu stijenu, a drugim preko sistema neobiĉno elegantnih lukova na ĉetiri simetriĉno rasporeĊena kamena stupa, izmeĊu kojih se, u središnjem dijelu, nalazi prolaz prema portalu, koji se opet posebno istiĉe profiliranim kamenim vijencima visine ĉitavih 5,40 m. Stupovi, koji nose trijem, imaju ĉisti valjkasti oblik na ĉitavoj visini izmeĊu baze i kapitela. Ta dva posljednja elementa, baze i kapiteli, pokazuju već poznate profilacije, ali su vrlo vješto odmjereni i ĉine pravi likovni ures ionako bogato riješenog proĉelja. Baza je visoka 0,68 m, sam valjak 2,73 m, a kapitel, riješen u sistemu stalaktita, ravno 1,00 m, pa tako cio stup, do uporišta lukova ima ukupnu visinu 4,41 m. Sama pak munara već i u svom temeljnom dijelu — ćupu — koji ima oblik devetorokuta, pokazuje bogatije rješenje. U visini glavnih dţamijskih stijena prelazi u pravilan dvanaesterokut i nosi kruţnu, konzolno istaknutu galeriju ili šerefe,do kojeg iz unutrašnjosti vodi spiralno kameno stubište od 120 stepenica. Ukupna visina munare iznosi ravno 36,00 m, unutarnji preĉnik pak zavojitog stubišta ima 1,30 m, a same stijene munare28 cm.Dobro poznata Gazi Husrevbegova dţamija u Sarajevu je veleban objekt za svoju okolinu i, neosporno, vrlo vrijedan spomenik turske arhitekture, ali kad bi je stavili na tezulju likovnog kritiĉara s Aladţom, ova bi druga sigurno prevagnula. Velika vrijednost Aladţe, koja se zapaţa već i izdaljine u njenoj općoj kompoziciji, leţi u prvome redu upravo u njenom ĉisto kompozicionalnom rješenju, u sjajno odabranim i do krajnosti izbalansiranim proporcijama osnovnih geometrijskih ti- jela iz kojih je sloţena: kocka (unutrašnji prostor u glavnim stijenama), polukugla na kocki i dvanaestero bridna stojeća prizma ili, taĉnije, valjak (munara) koji visoko gore para nebo i svojom suptilnošću silno 70

akcentuira cio monument. Ma da je objekt izveden cio iz kamena,dakle materijala, koji izraţava teţinu, tu, umjesto mase i statiĉnosti, dominira upravo dinamika i visoka elegancija i cjeline i onog najmanjeg dijela.Objekt podsjeća gotovo na model, izveden iz stanica kamena ili tijesta, s kojim se ĉovjek moţe takoreći poigrati. Potpuno dosljedno genijalnoj zamisli, koja je dala kompoziciju objekta, podjednak tretman sretamo i u samim detaljima monumenta, svagdje taĉno odmjerene proporcije. Plastiĉni dekor, koji prekriva kapitele, portal, mahfil, mihrab i minber u isto je vrijeme i bogat i dostojanstven, on se nigdje ne nameće, nego skladno rašĉlanjuje plohu, na kojoj se nalazi. Na ĉitavu objektu, ni iznutra ni izvana ne zapaţa se nijedan jedini elemenat koji bi stršio i disharmonirao s idejom vodiljom. Sve je taĉno proraĉunato, taĉno odmjereno i podjednako, sigurnom rukom izvedeno. Druga specifiĉnost i velika vrijednost dţamije Aladţe leţi u njenoj bujnoj višebojnoj plošnoj ornamentici, koja prekriva vanjsku plohu glavne stijene u trijemu, zatim minber i unutrašnje plohe glavnih stijena. Taj dekor, koji je jednim dijelom nastao istodobno kad i sam objekt i koji je, dapaĉe, dao ime dţamiji (tur. aladţa = šaren-a-o)te u kasnijim vremenima nekoliko puta prepravljan,danas je uslijed vlage i drugih nepogoda priliĉno okrnjen, ali je ipak ostalo još uvijek dovoljno materijala, po kojemu moramo zakljuĉiti, da je tu u prvo vrijeme radila kaligrafska i slikarska ruka prvoga reda. Sistemi vegetabilnih ornamenata perzijskih uzora i geometrijskih alţirskog i egipatskog porijekla tako su tu komponirani i tako sigurno izvedeni i oslikani, da to upravo zapanjuje. Elegancija kontura i skladna paleta boja najstarijih dijelova svugdje izbijaju u prvi plan i ukazuju na visoki uspon orijentalne dekorativne umjetnosti,koja je našla tlo i u samoj Foĉi. I kad ne bismo imali nikakvih podataka, mogli bi smo sa puno sigurnosti ustvrditi, da je graditelj Aladţe pripadao najistaknutijim turskim arhitektima. A Evlija Ĉelebija saĉuvao nam je podatak, da je taj objekt gradio arhitekt Ramadan-aga i da je on bio suradnik najslavnijeg turskog graditelja svih vremena Kodţa Sinana, a veći samo to drugo ime dovoljno je bilo jamstvo za siguran uspjeh i u gradnji Aladţe.Umijeće Aladţe ostavilo je u narodu toliko utjecaja, da postoji više priĉa o Hasanu Naziru i naĉinu gradnje dţamije. O samome osnivaĉu Aladţe, Hasanu Naziru, imamo nekoliko vrijednihpodataka. Narodna predaja zna, da je porijeklom iz sela Vakufa kod Ĉelebića, gdje su doskoro postojala i dva komada zemlje koja su bila zavještana za Aladţu. Tu predaju, drţim, ne treba odbaciti. Po prvi put Hasana sretamo u pisanim dokumentima god. 1535.—6., i to u jednom rukopisnom djelu, što ga je odredio u vakuf sam Hasan,a koje se danas nalazi u Gazi Husrevbegovoj biblioteci (inv. br. 343) u Sarajevu. Na poleĊini toga rukopisa Hasan je, vjerovatno i svojom rukom,stavio ovu bilješku na arapskom jeziku: »Uvakufih ovaj drugi svezak komentara Kur'ana od Šejha, pravnika Ebul Lejsa — Allah ga obasuo milošću! — s namjerom da ga ĉitaju moja dobra djeca (potomstvo) i svi drugi uĉeni ljudi, koji se bave ĉitanjem, a koji obitavaju u bogom ĉuvanoj Foĉi. A ja sam najsićušniji (boţji) rob Hasan, sin Jusufov, el Foĉevi (Foĉak). Allah nam je svjedok i staratelj onog, što napisasmo. Ovo bi napisano poĉetkom muharema 942. godine« (2.—11. VII.1535.). 71

To nam kazuje, prije svega, da je Hasan,koji je, bez sumnje, identiĉan s osnivaĉem Aladţe, bar ţivio (ako se već nije i rodio) u Foĉi i da je tu imao tada odrasle sinove, a potom da je bio i obrazovan ĉovjek. Kasnije se doista spominje i s titulom ĉelebije, koja se davala obrazovanim ljudima onoga doba. Naslov nazir ili, kako se piše u ondašnjim dokumentima na našem jeziku,a i danas izgovara u Foĉi, nazor, gdje rijeĉi ĉudnom koincidencijom imaju sliĉan oblik i u našem i u arapskom jeziku i potpuno isto znaĉenjeu smislu nadzornika, kontrolora, dobio je Hasan nešto kasnije, vjerovatno već god. 1536.nakon objave turskog rudarskog zakona. Na osnovi jednog njegovog hudţeta iz god. 1548., kojim nareĊuje eminima carskih hasova u rudnicima,da drţavne dohotke pobiru strogo po zakonu i da ne napadaju raju, izvodio se zakljuĉak, da je Hasan Nazir bio vrhovni kontrolor rudarstva u Bosni.To mišljenje treba ispraviti i dopuniti utoliko, što on nije bio šef samo rudnika, nego općenito carskih hasova, i to samo u hercegovaĉkom sandţaku.Njemu potĉinjeni sluţbenici bijahu emini —povjerenici pojedinih hasova. U oktobru god. 1542. javlja Dubrovĉanima pismom iz Foĉe, u kojem se navodi pod punijim imenom Hasan Balija,nazor, da su on i neki Mehmedbeg, i njegov idubrovaĉki emin, »vele« vremena bili na Porti, a sad su, na povratku, zatekli »svu svoju općinu i sve mesto Hoĉu u zdravlju« i nekoliko »na domu prepoĉinuli«. Saznao je, da nijesu pravedno radili ljudi, koje je on bio »tamo« ispred sebe i emina ostavio »s vrh’ carina«, pa šalje reĉenog emina u Dubrovnik i moli, da mu potajno pokaţu tefter od »frustira«, da vidi, što su ti ljudi zgriješili. Iz toga se pisma jasno vidi, da se njegova ingerencija protezala i (na trgovaĉke carine grada Dubrovnika ili, što je vjerovatnije, skele u Novome.Hasan Nazir umro je do tri godine iza gradnje Aladţe, krajem zilhidţe 960., tj. izmeĊu 27. XI. i5. XII. 1553. godine i pokopan iza straţnjeg zida Aladţe. U natpisu na dţamiji u već spomenutoj bilješci navodi se kao sin Jusufov, a na nadgrobnom spomeniku naznaĉeno mu je ime oca Sinan, no to ne treba unositi nikakvu zabunu, jer su Turci ĉesto davali ljudima imenom Jusuf i drugo ime Sinanudin ili, prosto, Sinan. Posted on 6 Novembra, 2016 SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA (FOTO) https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/sedamnaest-focanskih-dzamija-foto/

Hadţi Seferov mesdţid Hadži Seferov mesdžid Hadţi Seferov mesdţid u istoimenoj mahali ili, kako se još taj kraj već od srednjega vijeka zove, u Ljuboviću, poviše Aladţe i sasvim u strani, bio je manji objekt od ćerpiĉa i drvenog materijala te s drvenom munarom. Potpuno je propala u prošlome ratu, tako da joj se danas skoro ni za trag ne zna, a spadala je u starije foĉanske dţamije. Nastala je u šesnaestom stoljeću, a svakako prije god. 1588., kad se u jednom rukopisu, kojeg ću kasnije kod škola opisati, javlja imam Hadţi Seferova mesdţida Husamhalifa. Drugih historijskih podataka nema ni o dţamiji, niti o njenom osnivaĉu.

Mustafa-pašina džamija Mustafa-pašina dţamija, zvana još kraćim imenom Pašina dţamija, stajala jetakoĊer na desnoj obali Ćehotine, nešto niţe Aladţe i gotovo suĉelice današnjem donjem drvenom mostu preko Ćehotine. Bila je to kamena graĊevina i s kamenom munarom. Propala je god.1947.—1948. U tlocrtu je imala oblik ĉistog kvadrata s vanjskom stranicom od 12,15 m. Stijene su imale debljinu od 88 cm, trijem na ĉetiri drvena stupa bio je širok 5,10 m, a sama munara imala je postolje, t. zv. ćup pravokutne osnove sa stranicama 2 : 2,90 m. Sudeći po izvjesnim ostacima,koji su se bili oĉuvali do god. 1949., osobito po doprozornicama, bio je to objekt bolje tehniĉke izvedbe. Onakav, kakav je bio u posljednje vrijeme, nastao je do ĉetiri godine poslije Aladţe dţamije. Natpis, koji je stajao na kamenoj ploĉi više ulaza i kojeg je takoĊer objavio Mujezinović, ĉita se u prijevodu ovo: »Ovu ĉasnu dţamiju podigao je i proširio Mehmedaga, sin Abdullatifov, Mustafa-pašina vakufa mutevelija (upravitelj),koji je ovlašten (osnivaĉevom zakladnicom) da iz viška (prihoda) moţe graditi što bude ţelio. Ovo je napisano u godini devet stotina šezdeset i prvoj«(1554.). Smisao je jasan: Prije te dţamije postojala je tu druga, takoĊer Mustafa-pašina, a za tu dţamiju postojao je i poseban Mustafa pašin vakuf, i sadašnji mutevelija toga vakufa, reĉeni Mehmedaga, obnavlja i proširuje (»bena we wessea«) taj stari objekt. Nameće se sad pitanje,kad je nastao taj stariji objekt i ko je bio njegov osnivaĉ Mustafa paša. Drţim, da je taj Mustafa paša identiĉan s ranijim hercegovaĉkim sandţak- begom Mustafabegom, koji je sjedio u Foĉi 1483.— 1486. i 1489.—1493., a za kojeg opet Truhelka istiĉe da je porijeklom Bošnjak i da bi mogao biti identiĉan sa Mustafabegom Milojevićem iz dubrovaĉkih akata. Da je upravo taj Mustafabeg, koji je poslije dobio naslov paše,osnivaĉ gornje dţamije i da ju je gradio upravo izmeĊu god. 1485. i 1496., zakljuĉujem iz dva podatka iz dubrovaĉkog arhiva iz kojih se jasno vidi,da se Mustafabeg reĉenih godina bavio nekom većom gradnjom u Foĉi. 14. juna 1485. poslaše mu Dubrovĉani za plaću 20 staklenih ploĉa, a 27. februara 1496., dakle u vrijeme, kad je na stolici hercegovaĉkog sandţaka sjedio već Ahmedbeg Vranešević, 74

Dubrovĉani su zakljuĉili, da pošalju Mustafabegu na dar opet 140 mletaĉkih stakala. Roba, koju mu slahu Dubrovĉani, bijaše u ono doba rijedak gost u našim krajevima i upotrebljavala se samo za istaknute objekte. Proizlazi, da je ta roba bila namijenjena upravo za dţamiju i da je tu dţamiju Mustafabeg, kasniji Mustafapaša,gradio izmeĊu god, 1485. i 1496. Po tome ta prva Mustafapašina dţamija ide u red najstarijih foĉanskih dţamija, dapaĉe je druga po kronološkom redu, kojoj znamo vrijeme postanka.

Dev Sulejmanbegova džamija Dev Sulejmanbegova dţamija, situirana s desnu stranu glavne ulice, što vodi iz središta grada kroz Donje Polje, pripada tipu naših kamenih dţamija sa stjenama od ćerpiĉa, a munarom od kamena. Njeni oblici i samo izvaĊanje 75

dosta su jednostavni, ali ipak ne primitivni.Karakterizira je osjetno niska munara ĉetvero-ugaonog presjeka u postolju (2,0X2.5 m). Unutarnji pak prostor ima dimenzije 8,55X2,5 m, a same stijene 75 cm. Ulaz u dţamiju naglašen je pseudo lukom u gornjem dijelu, a u tome je luku kamena ploĉa s natpisom na arapskom u dva neobiĉno vješto spjevana dvostiha, u kojim je data u ebdţed-sistemu i godina gradnje objekta. Kad se sabere brojĉana vrijednost arapskih slova u drugoj polovini posljednjeg dvostiha, dobiva se hidţretska god. 1043. t. j. 1633./4. kao datum gradnje dţamije. Ni u tome natpisu nema osnivaĉeva imena. Foĉaci pak vele, da je Dev Sulejmanbeg bio stranac, a u gradu i danas ima njegovih potomaka, koji nose prezime Deo vić. Hazim Šabanović saopćio mi je jedan podatak iz Carigradskog arhiva iz kojeg se vidi, da je Dev Sulejman beg jedno vrijeme bio budimski vezir.

Atik Ali – pašina džamija Atik Ali – pašina, zvana još i Musluk dţamija, spada meĊu bolje foĉanske dţamije i, svakako, meĊu vrlo vrijedne spomenike orijentalne sakralne arhitekture u Bosni uopće. Već sama tehnika izvedbe i otmjeni klasiĉni dekor 76

kazuje, da je objekt graĊen u doba punog uspona turske graĊevne tradicije. Dapaĉe po oblicima nekih elemenata i samoj ornamentici, koji pokazuju potpuno istovjetnost s takvim radovima u poznatoj Aladţi, moţe se zakljuĉiti, da je graditelj Atik Ali pašine dţamije pripadao poznatom epigonu turskih neimara, u kojem je središnja os bio Kodţa Sinan. Zanimljivo je, da je taj objekt, u ĉiju su unutrašnju opremu utrošena velika materijalna sredstva, izveden pod obiĉnim ĉetvero strešnim krovom, a ne pod kupolom, što bi se posve prirodno oĉekivalo po bogatoj izradi pojedinih elemenata. Već sama oprema portala kazuje nam, da se nalazimo pod objektom više vrijednosti. Taj se dojam zasniva na luĉnom, precizno izvedenom nadvoju, u kojem se pojedini kamenovi veţu potpuno po istom principu kao i na portalu Aladţe, a isto tako i na istaknutom i visokom kamenom vijencu,koji uokviruje portal, a u gornjem dijelu nosi još figuralne ornamente u vidu krune. Prostrano pak predvorje, pokaldrmljeno klesanim kamenim ploĉama, svejedno što je pod obiĉnim ĉetverostrešnim krovom, isto tako daje ugoĊaj velikih dimenzija,a taj dojam pribavlja, bez sumnje, sistem od osam snaţnih i visokih drvenih stupova mnogougaonog presjeka. Dojam, što smo ga stekli već pred ulazom, još se jaĉe istiĉe u samoj unutrašnjosti dţamije. U tome ovećem prostoru, kojeg dimenzije iznose 10,65X9,80 m, glavni su elementi, koji dominiraju svojom izradom, mahfil ili kor i minber,oboje iz tesanih i profiliranih komada kamena i oboje gotovo potpuno istog oblikovnog i dekorativnog rješenja kao u Aladţi. Godine 1942. talijanske okupacione jedinice pretvoriše tu dţamiju u vojniĉku kapelu i tom prilikom potpuno razlupaše minber, i njegovi dijelovi nalaze se danas u hrpi kraj dţamije. Ljepotu unutrašnjeg prostora dţamije dalje pojaĉavaju i lukovi iznad prozora, zatvoreni perforiranom ploĉom s ornamentikom sistema ispresjecanih šesterokuta i kolobara. Ţeljezne pak rešetke na prozorima, koje isto tako u svojoj općoj kompoziciji odraţavaju izvjestan dekor, raĊene su u sistemu jabuka, u koje se uklapaju šipke s ĉetiri strane, praveći tako kvadratiĉna polja; pravljene su po starim orijentalnim uzorima i sigurno potjeĉu iz doba osnutka same dţamije. U skladus takvom opremom unutrašnjih elemenata izvedena je i sama munara, koja u donjem dijelu ima oblik devetorokuta, a šerefe joj krasi ograda od perforiranih kamenih ploĉa. Arapski natpis u kamenoj ploĉi nad ulazom kazuje, da je objekt osnovao Atik Ali paša, a sadrţi i datum gradnje, samo izraţen putem brojĉane vrijednosti arapskih slova. Rješenjem tih vrijednosti posljednje ĉetiri rijeĉi u natpisu dobiva se, po mom preraĉunu, hidţretska god. 952., a njoj odgovara naša 1546. Treba, meĊutim, napomenuti,da taj natpis potjeĉe iz novijeg vremena (napisan je na limenoj ploĉi) i da se zasad ne moţe utvrditi odgovara li taĉnosti.O Atik (»starom«) Ali paši zna se u Foĉi toliko,da je bio vojskovoĊa i ţivio u Carigradu i da je od nekog vladike otkupio njegovo imanje u selu Vladikovu izmeĊu Foĉe i Ustikoline te ga zavještao za uzdrţavanje te dţamije. Ta se predaja moţe potvrditi utoliko, što doista i u Carigradu ima jedna dţamija, koja nosi Atik Ali pašino ime. Moguće je, da je taj ĉovjek bio baš iz ovoga kraja, ako ne i iz same Foĉe, pa se oduţio zaviĉaju dţamijom,kao i mnogi drugi njegovi

zemljaci.Taj se objekt zove i Musluk dţamijom po musluk-ĉesmi u neposrednoj blizini, o kojoj će bitikasnije govora.

Foĉa nekada – iz stare sehare

Muminbegov mesdţid Muminbegov mesdžid Muminbegov mesdţid, posljednja dţamija prema sjeveru u Donjem Polju, ima uobiĉajeni tip naših drvenih dţamija, graĊenih od ćerpiĉa i drvenog materijala. Kao i u drugim foĉan-skim drvenim dţamijama, i tu drvena munara izrasta iz same mase objekta, veţući se svojim poduţnim dijelom za konstrukciju stupa i ĉetverostrešnog krova. Unutrašnji prostor je dosta maleni zauzima površinu od 7,0X8,0 m. Vrijednost su joj nekad pribavljali drvene rešetke na prozorima,sastavljene iz profiliranih komada drveta, od kojih se po ĉetiri 78

suĉeljuju u jednoj taĉki, tvoreći tako prazna polja zvjezdolikog oblika. Još neke dijelove tih rešetaka zatekao sam god. 1949. i po njima napravio priloţeni tehniĉki snimak, a kad sam se opet navratio god. 1953., ni tih posljednjih ostataka nisam više zatekao.I ta je dţamija sagraĊena u šesnaestom stoljeću. Okolna mahala javlja se pod istim imenomu poznatim izvorima prvi put god. 1600.

SEDAMNAEST FOĈANSKIH DŢAMIJA – design Kenan Saraĉ Posted on 6 Novembra, 2016 SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA (FOTO) https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/sedamnaest-focanskih-dzamija-foto/

Foĉa – prema austro ugarskom planu iz 1894. godine – iz stare sehare (Naše starine) (ING. ARH. ALIJA BEJTIĆ – POVIJEST I UMJETNOST FOĈE NA DRINI) Naše starine III – 1956./Naše starine IV – 1957.

Alija Bejtić RoĊen je 1. maja 1920. godine u Kukavicama kod Rogatice. Osnovu školu završio je u Rogatici, a srednju – Gazi Husrevbegovu medresu – 1943. u Sarajevu. Školovanje završava 1955. na Arhitektonskom odsjeku Tehniĉkog fakulteta u Zagrebu odbranivši diplomski rad pod naslovom ―Povijest i umjetnost Foĉe na Drini‖. Bio je tvrdoglavo uporan i marljiv istraţivaĉ, dobar pisac i neka vrsta gradskog prosvjetitelja. Nakon što je 1977. otišao s mjesta direktora Zavoda, radio je kao nauĉni savjetnik Orijentalnog instituta. Bio je, na ţalost, kratkoga vijeka: umro je jula 1981., s navršenom šezdeset i jednom… priredio:Kenan Saraĉ fotografije:internet/screenshot design:Kenan Saraĉ oprema teksta:focanskidani Posted on 6 Novembra, 2016 SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA (FOTO) https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/sedamnaest-focanskih-dzamija-foto/

*************

Hamza begov mesdžid

Posted on 6 Novembra, 2016 SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA (FOTO) https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/sedamnaest-focanskih-dzamija-foto/ 81

PODSJETNIK : Fočanska viteška brigada Postrojavanjem jedinica Fočanske viteške brigade, na prevoju Grebak, formirana je u augustu 1992. brigada. Uspostavljen je put spasa preko Grebka, kojim se Goražde u najtežim danima snabdijevalo hranom. U okviru manifestacija Grebak , okupi se nekoliko bivših pripadnika Fočanske brigade te stotine zvanica, a na ratni put brigade čiji su pripadnici izvodili borbena dejstva gotovo na cijelom području BiH, podsjeti po neki preživjeli gazija Brigade. Podsjetimo se da je odluka o formiranju Fočanske brigade donesena 16. augusta 1992. kada su u njen sastav ušli Jahorinski, Fočanski i bataljon Sutjeska. Kroz brigadu je tokom ratnog perioda prošlo više od 2.500 pripadnika, među kojima je 19 vojnika odlikovano najvišim ratnim priznanjem značkom Zlatni ljiljan. Podsjetimo se na nezaboravne bitke u odbrani doline Sutjeske, Ustikoline, koridora Igman – Goražde, Proskoka, Treskavice, srednje Bosne i mnogih krajeva BiH. 83

U proljede 1994. Fočanska viteška brigada pravcem prema istočnoj Bosni na bjelašničkotreskavičkom ratištu izvodila je borbena dejstva, tokom 1994.- 1995. godine kada su oslobođeni Greda, Treskavica, Bjelašnica, Đokin toranj, Brda – Prečko – Brdo i Proskok. U taj vakat Fočanska brigada dobila je naziv viteška. U pobjedonosnom pohodu ovu je brigadu zaustavio Dejtonski mirovni sporazum. U borbama je poginulo 267 pripadnika Brigade, dok je više od 500 njih teže ili lakše ranjeno, a poginuo je i komandant bataljona Dževad Hanjalid. priredio:Kenan Sarač/focanskidani

KAKO JE PROPALO OSNIVANJE BOĆARSKOG KLUBA U FOČI Začetnici bodarskog sporta u Foči mogu se smatrati Vajta i Paša. Helem, njih dvojica bi pođahkad ponesi nadimak morski galebovi, s obzirom na staž, danas bi bili morski vukovi. U rijetkim trenucima opijenosti bodanjem, počeli bi praviti planove za osnivanje bodarskog kluba u Foči. Međutim, što zbog NE razumjevanja tadašnjih vlasti, SOFK-e, a i malog broja zainteresiranih igrača nisu naišli na odobravanje svojih sportskih zamisli. I tako nekoliko godina, dok nisu uvidjeli da im je trud uzaludan. Đaba ti novci i teren, koji je bio na dohvat ruke,takoredi. Odustaše i počeše idi u inostranstvo. I tako propade bodarski sport u Foči. Bodanje Bodanje (tal. boccia: kugla), sportska igra kuglama, tzv. bodama (balota, burela, bulin), na ravnoj stazi, raširena u Istri i Dalmaciji (duž jadranske obale). Bode se kotrljanjem ili bacanjem nastoje približiti glavnoj kuglici, tzv. bulinu. Mjesta za igru u početku su bili seoski putovi, ravna nepripremljena zemljišta ili neiskorišteni otvoreni urbani prostori. Drveni bulini zamijenjeni su metalnima, jer su bili lagani te su, odskačudi, mogli ozlijediti igrače. Od razonode se bodanje polahko razvilo u sport. Igralište (jog, zjog), dužine 27,5m i širine 2,5 do 4m, mora biti ravno (bez padova), sa završnim slojem pijeska. Osnovni su bodarski rekviziti: bode težine 900–1200g, promjera 90– 110mm, izrađene od legure bronce ili čelika, bulin – mala kuglica (iznimno obojena crveno), promjera 35–37mm, i šipka dužine 50cm za mjerenje udaljenosti. Igra se pojedinačno, u parovima, trojkama ili momčadima (četiri člana). Ždrijebom ili dogovorom odlučuje se koja de ekipa igrati prva, potom ta ekipa baca bulin u prostor za igru i igra prvu bodu. Cilj je prve bode da zauzme položaj što bliže bulinu i tako ometa protivnikove bode da mu se približe. Protivnik je stoga prisiljen tu bodu izbijati, odn. postaviti svoju bodu tako da bude bliže bulinu. Ako u tome ne uspije, igra drugu, tredu i sve bode koje ima. Svaka boda u igri koja je bliže bulinu od najbliže protivnikove ima punat. Pobjednik je ekipa ili pojedinac koji prvi osvoji 13 punata (bodova). Pravila u bodanju s vremenom su se mijenjala. Prvotno nije bilo 96

vremenskoga ograničenja, važno je bilo postidi određeni broj punata. Sada pojedinci ili parovi imaju ograničenje na 90min., a momčad najviše 4 sata. Vrijeme koncentracije igrača za bacanje bulina ili bode iznosi 45 sekundi. U novije doba u sport. je natjecanje uvedena i disciplina u preciznosti izbijanja, tzv. brzinsko izbijanje. priredio:Kenan Sarač

100

101

102

103

104

105

106

107

108

109

110

111

112

113

114

115

116

117

118

119

120

121

122

123

124

125

126

127

128

129

130

131

132

133

134

135

136

137

U BOSNI SU SVI RAVNOPRAVNI SAMO SU NEKI RAVNOPRAVNIJI Evropa i Zapad predstavljaju sistem ispravnih vrijednosti kojima treba težiti, a zemlje poput Bosne i Hercegovine su daleko od toga, jer nismo ni blizu Evropske unije. U “Evropi” možeš biti kakav želiš i niko te nede čudno pogledati, jer svi gledaju svoja posla i nikog ne zanima šta drugi radi. Zakon je dobar, svi rade svoj posao odgovorno, Zapad je spas. Ovo su rečenice koje de kazati mnogi i sigurno da tu ima istine, ali…

U BOSNI SU SVI RAVNOPRAVNI SAMO SU NEKI RAVNOPRAVNIJI

138

139

140

141

DA LI MI POĐAHKAD SAKRIJEMO TUĐE MAHANE I NEDOSTATKE? https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/posts/710060509348869

142

143

144

145

146

147

148