državno prvenstvo raketnih modelara

ma dati uvući pod zemlju. Solarni kolektori, vjetrenjače, antene. Inače ih nakon oluje jednostavno ne bi bilo. Mira je zviždukala dok je tegljač gutao kilometre. Prolazila bi pored saobraćajnih znakova ‒ zaštitni poklopci na vrhu pola metra debelih betonskih stupova otvarali su se ‒ i reklamnih zidova. Kotrljani su bili posvuda, kamion ih je razbacivao, valjali su se u struji zraka za njim poput kakvih velikih crnih komada vate. Tko zna odakle ih je vjetar donio da sad ovdje otvore svoje komušine i rastresu sjeme. Tegljač projuri pored čopora pjeskopasa. Ljude su uglavnom ignorirali. Ali, znala je Mira, bili su brzi i nisu bili sasvim bezopasni. Ništa sa zubima što kao od šale lome kosti nije sasvim bezopasno. U daljini, kopači su gazili polako, kao da je cijeli svijet bio njihov (što i jeste, čak su se i pjeskopsi klonili zdravih kopača). Surlama su njušili tlo, tražeći podzemne naslage gljiva kojima su se hranili. Krdo skokuna hitalo je u skokovima uz cestu. Nakon što je oluja prošla, preživjeli su izašli iz skloništa koja su si bili iskopali i nastavili svakodnevnu borbu za opstanak u toj škrtoj pustari. Oni koji ne stignu iskopati skloništa, ti ne prežive. Vjetrom oglodani kosturi bili su podsjetnik koji je skoro svatko vidio. “Stajali smo?”, začuje Mira glas u slušalici. “Jesmo.” Teret se probudio. Mira uzdahne. Mogla je i bez toga. “Pješčana oluja.” Teret koji je vukla, zapakiran u kontejneru M-klase, bio je AH-95B, inteligentni borbeni helikopter. “Kasnimo?”, upita helikopter. “Da. Nije bilo pomoći. Nisam mogla -” “Znam.” Što me onda pitaš, promrmlja Mira za sebe. Nije voljela UI-borbene helikoptere, uvijek im se negdje žurilo. Osobno, smatrala ih je ubojitim manijacima. Ali, vojska plaća, vojska tovari. Kad si civilni davatelj usluge, ne postavljaš pitanja. Trebala je prevesti taj helikopter iz HB-a Južni Fricksbergen u Logor Rath. Pet dana prije, znala je Mira, konvoj tegljača odvezao je tenkove i oklopne transportere u Rath. Otišlo je i nekoliko helikoptera. Ovaj koji je vukla zapeo je na popravku i tek je jutros bio spreman za prijevoz. Vojska je ojačavala baze i logore na sjeveru nakon niza prilično gadnih gerilskih prepada. Mira je smatrala kako je sve to razbacivanje resursa, ali Miru nitko nije ništa pitao: njeno je bilo da vozi. U tom trenutku, pred Mirinim se očima uveća situacijska karta. Podatke na njoj dobivala je iz navigacijskog satelita. Na karti je crvenom bila označena kolona vozila. Dvadeset kilometara pred njom. Dostići će ih za manje od petnaest minuta. “Uspori”, zapovjedi helikopter. “Zašto?” “To su Omotani.” “Pa?” Omotani su bili starosjedioci. Preciznije, to su bili preživjeli iz prvog vala kolonizacije, otprije 230 godina. Ali, kad je na planet prije osamdeset godina stigao drugi val, nije trebalo dugo da izbiju neprijateljstva. Gerila je bila starosjedilačka. Omotani. “Želim izvidjeti”, reče helikopter. “Misliš da je gerila?” Mira pogleda kartu. “Ovo nije formacija za zasjedu. Osim toga, znaju da su vidljivi. Na ovom terenu prije bi postavili minu.” “Uspori”, ponovi teret. Mira prebaci u nižu. Tegljač uspori. Na ploči se upali nekoliko crvenih svjetala. Mira pogleda u retrovizor: kontejner se otvarao. Za pola minute, helikopter je stajao slobodan. Brave na stajnom trapu otpustile su, rotori su se zavrtjeli i sivo pješčana letjelica, što je izgledom podsjećala Miru na kakvog ružnog kukca, uzleti iza nje i preleti preko kabine, hitajući naprijed. “Daj mi sliku”, zatraži Mira. “Nisi ovlaštena”, podsjeti je helikopter. “Daj mi sliku! Trebam li te podsjećati na Prvu direktivu?” Iako je trenutno bila civilni davatelj usluge, Mira je također bila i pričuvna dočasnica, nadnarednica u Vojnoprijevoznoj službi. Zato su joj i dali posao. Čula je kako helikopter razdražljivo uzdiše. Ali, sljedećega trena na vjetrobranu je bila projicirana slika iz kamere na letjelici. Cesta je hitala ispod helikoptera. Ubrzo je Mira mogla vidjeti kolonu Omotanih. Sedam vozila. Terenci ‒ Mira je prepoznala vozila kakva se daju kupiti na vojnom otpadu, iako je bilo lako moguće i da su bila ukradena ‒ na kojima su bili naslikani šareni simboli, što su podsjećali na cvijeće. Tri vozila bila su prekrivena šarenim ceradama. Vozila su bila puna Omotanih, u konvoju je bilo barem deset parova s djecom. Tijela su im bila omotana raznobojnim tkaninama, na glavama su nosili grimizne i žute i plave turbane, lica su im bila prekrivena šarenim maramama. Helikopter ih je preletio, pa se okrenuo i postavio njima sučelice, letjevši unazad.

Mira pažljivije pogleda sliku. “Ne izgledaju naoružani”, primijeti Mira. “Ne izgledaju”, složi se helikopter. “Vrati se na platformu!”, zapovjedi Mira. Nije joj se sviđao ton kojim je AH-95B to rekao. Helikopter ne odgovori odmah. Mira ponovi zapovijed. “Nisi ovlaštena”, odgovori AH-95B. Mira protrne. Na slici s letjelice iscrta se ciljnik. Mira je znala kako to znači da je helikopter spustio višecjevnu strojnicu pod trbuhom. Pobit će ih! “Prekini napad!”, poviče ona. “To su Omotani.” “Nisu prijetnja! Prekini napad! To je zapovijed!” “Nisi ovlaštena!” Mira nagazi na gas. Tegljač poskoči i pohita naprijed. Koji je vrag tom helikopteru, pitala se ljutito. Što da radi? Koga da zove? Dežurni u Taktičkom operativnom centru? On je imao ovlasti, njega bi helikopter sigurno poslušao. Ali, nema vremena objašnjavati situaciju. “Ja sam nadnarednica Mira Vukov, VEB 15974352”, izrecitira ona svoj vojnoevidencijski broj s panikom u glasu, “zapovjedam ti da prekineš napad i vratiš se na prijevoznu platformu!” “Nisi ovlaštena”, ponovi helikopter mehaničkim glasom. Nešto su sjebali u održavanju, utjerali su UI u petlju, koji vrag? Sad je već i Mira vidjela kolonu i helikopter pred njima. Bacila je pogled na sliku. Omotani su se činili sasvim mirnima, kao da se nisu plašili smrti. Nisu mogli ne vidjeti helikopter pred sobom i spuštenu strojnicu. Komandosi samoubojice? Ali zar s djecom? Nikad nije čula za takvu taktiku, iako su Omotani znali biti prilično nemilosrdni. “Oglušuješ se o izravnu zapovijed!”, prodere se Mira u mikrofon. “Prekini napad -”

Helikopter otvori paljbu. Mira vrisne. Vidjela je na zaslonu obilježavajuća zrna kako hitaju prema koloni, kako pogađaju, buše asfalt Vidjela je kako se prva tri vozila i svi u njima odjednom rastvaraju ‒ bolja riječ nije joj pala na pamet ‒ kako se rasplinjavaju poput duhova, nestaju kao da ih nikad nije ni bilo na toj vreloj cesti. Za njima i četvrto vozilo, pa peto... Šesto i sedmo. Jednog trena bili su na cesti, kolona, puna ljudi ‒ muškarci, žene, djeca u šarenoj odjeći. Nekoliko sekundi poslije, tek sablasti što blijede i nestaju kao dim što ga raznosi vjetar, potjerani zrnima iz strojnice. Mira zakoči. Tegljač se uz škripu zaustavi. Za njom je ostao dim i crni tragovi kočenja. Tresla se za volanom. Što je to bilo? Što je to upravo vidjela? “Otvori kontejner”, zatraži helikopter. Drhtavom rukom, Mira pritisne tipku. Za manje od dvije minute, helikopter je bio sigurno zatvoren za nastavak vožnje. “Ne pitaj”, helikopter će. “Ne znamo. Omotani o tome nerado govore, ako uopće. Što se dogodilo, ne znamo. Znamo samo da se ponekad pojavljuju... sablasti.” “Izgledali su živi.” “Raspoznaju se na IC. Pucamo na njih, onda se rasprše. Meci im ne mogu ništa. Ne možeš ubiti mrtve. Ali rasprše se.” “Ali kako?” “Teorija kaže da su neki iz prvog kolonizacijskog vala naišli na nešto. Ne znamo što, ne znamo gdje, nismo to još otkrili. Najvjerojatnije neka drevna olupina, u međuvremenu zatrpana pješčanim olujama. I onda su neki pomrli, ili bili pobijeni, i pretvorili se u sablasti. Teorija kaže da je to bio razlog što prvi val nije daleko došao u izgradnji planetarne infrastrukture i naselja. Kao što rekoh, Omotani o tome skoro uopće ne pričaju. Kad vidimo sablasti, pucamo na njih, izrešetamo ih, one se rasprše. I onda se, prije ili kasnije, ponovno vrate.” “I zašto se o tome ništa ne zna?”, upita Mira. Pokrenula je tegljač. “Vojna tajna. Znaju oni koji su vidjeli. Ostali nemaju sigurnosne ovlasti. Pogotovo ne civili. Da”, kao da se zlobno nasmiješio helikopter, “valjda te ne moram podsjećati na posljedice odavanja vojne tajne.” “Gerilci?” “Kad ih vide, rade što i mi. Utvare nisu bezopasne. Rade stvari ljudima. Možeš izgubiti razum. Ono, stvarno izgubiti razum, za ludaru. Znamo i za smrti.” “Ali kako to da ih meci rasprše?”, razmišljala je Mira. “Mogu ih samo ignorirati?” “Tko zna. Možda ih meci naljute. Uvrijede. Ispadamo nepristojni. Pa odu dalje.” “Da, nitko se ne želi igrati s nasilnicima”, promrmlja Mira dok je tegljač gutao cestu pred njima. Helikopter ništa ne odgovori. Aleksandar Žiljak