O izvorima japanskih “protorobota

Hubbleov svemirski teleskop u orbiti oko Zemlje

Hubbleov svemirski teleskop nazvan je po Edwinu Powellu Hubbleu (1889.–1953.), znamenitom američkom astronomu koji je dokazao širenje svemira. To je zajednički projekt NASA-e i Europske svemirske agencije. Izrađen je u razdoblju 1977.–1985. godine, ali postavljen u orbitu oko Zemlje 1990. godine pomoću svemirske letjelice Space Shuttle. Kruži oko Zemlje na visini od 600 km, a obiđe Zemlju za oko 96 minuta. Na točnom položaju održava ga sustav giroskopa4 . Uređaji se napajaju iz sunčanih baterija, a iz akumulatora kada je u sjeni Zemlje. Ima dvije antene, jednu za prijam naredbi sa Zemlje, a drugu za odašiljanje snimaka na Zemlju. Dugačak je 11 m, a masa mu je 11 t. Zrcalo je promjera 2,4 m. Snima u vidljivom te infracrvenom i ultraljubičastom području. U prvo je vrijeme slao samo neoštre slike, pa je zrcalo zamijenjeno, te od tada šalje kvalitetne slike svemirskih objekata, kao niti jedan teleskop na Zemlji. Predviđeno je da ga 2021. godine naslijedi novi James Webb svemirski teleskop, nazvan po Jamesu Edwinu Webbu (1906.–1992.), američkom vladinom dužnosniku, svojedobno upravitelju NASA-e (1961.–1968.), koji je bio važan čimbenik u svemirskom programu Apollo. Dr. sc. Zvonimir Jakobović

4 Instrument za orijentaciju kojemu je glavna sastavnica zvrk, nazvan je prema grč. giros: krug, vrtnja; pa je ispravan naziv i izgovor giroskop, a ne žiroskop.

SVIJET ROBOTIKE

Izvorište svojih mehaničkih lutaka smještaju Japanci čak u XVII. st. kad su se u Kini pojavila “kolica koja pokazuju jug”. Koncept dvokotačnog (diferencijalnog) pokretanja na kotačima prisutan kod karakuri lutaka ne susreće se kod europskih androida XVII. st. Zapravo su ti androidi rijetko kada mobilni.

U suvremenom Japanu robot je više od stroja. Antroposociološke studije pokazuju da su Japanci skloniji gledati na robotiku kroz suradnju (simbiozu) čovjeka i stroja nego kroz srastanje biološkog i strojnog (kiborgizacija). Robot je društveni medij ili posrednik putem kojega Japanci doživljavaju sebe iznutra, ali i preko kojega bi željeli da ih se doživljava izvana. Zbog toga robotika nije samo vrlo važna sastavnica povijesti i kulture već i gospodarske, posebice vanjske, politike Japana. Za predstavljanje Japana prema van posebno je važno da njegova povijest robotike bude što dulja i što “japanskija” pa se provodi, s politikom povezan, reinventig “duboke” stoljetne povijesti “japanske robotike”. Cilj tih aktivnosti je i ideološki jer u dugoročnim planovima razvoja ojačava promoviranje robotike koja je proglašena “stilom života Japanaca”. Otkrivanje daleke robotičke povijesti Japana uočljivo je proteklih desetljeća kroz primjer starih karakuri nyngio (mehaničkih lutaka). Dok se sedamdesetih godina XX. st. u knjigama prvih japanskih robotičara tek uzgred spominjalo mehaničke (karakuri) automatske lutke, danas ih se promovira kao važne autohtone nacionalne protorobote iz XVII. stoljeća. Smatra ih se “duhovnim prethodnicima” suvremenih japanskih humanoida jer su oblikovali poseban specifičan japanski odnos prema robotima. Njihova pojava povezuje se s drevnim religijskim ritualima i obrednim svečanostima u kojima su lutke bile dio duhovnih misterija. Mnogi

TRI GENERACIJE ANDROIDA POSLUŽITELJA. Od XVII. stoljeća do danas prisutna je tradicija japanske izrade androidnih lutaka za posluživanje. Na slici lijevo je chakakobi karakuri ningyo (mehanička lutka za posluživanje čaja) iz XVIII. st. Desno je OMNIBOT 2000 iz 1985. sa poslužavnikom tvrtke Tomy. U sredini je servisni android Pepper iz 2014. godine na zadatku posluživanja. U dugoj tradiciji izrade servisnih androida Japanci traže podlogu za autentičnost vlastitog razvoja i određenje robotike kao stila života.

elementi izrade karakuri lutaka govore u prilog ritualnim ishodištima. Naknadno spajanje “običnih” nepokretnih lutki sa satnim mehanizmom (pridošlim sa Zapada) koji je omogućio “tajanstveno” kretanje bila je gotovo očekivana sinteza. Pojam “karakuri ningyo” izravno se prevodi kao “mehanička lutka”, ali je značenje sadržajnije: npr. “mijenjajući oblik dok se kotrlja” ili trik “mehanizam koji će zadirkivati, prevariti ili iznenaditi osobu”. Naglašava se namjera izazivanja osjećaja strahopoštovanja i misterioznosti (zagonetnog) kod promatrača korištenjem skrivenog mehanizma pokretanja. Nitko osim graditelja nije smio znati niti vidjeti mehanizam pokretanja karakuri lutke. Vrlo važan bio je i izgled glave lutke koji podsjeća na no (noah) kazalište u kojem je gesta važnija od riječi, a pokreti kostimiranih glumaca na sceni spori, ograničeni i puni simbolike. Glave karakuri lutaka naliče kabuki maskama. Lica su pojednostavljena, a njihova izražajnost postiže se osvjetljavanjem i sjenama. Za poticanje tehničke kreativnosti i razvijanje sklonosti Japanaca strojevima posebno su bili važni festivali na kojima se natjecalo u izradi lutaka. U starim tekstovima i crtežima zabilježeno je također da su pokretne lutke sa skrivenim mehanizmom korištene na aristokratskim zabavama po dvorovima. Funkcionalna osnova pojave i razvoja posebice zashiki karakuri ningyo (kućne mehaničke lutke) androidnih automata je u mehanizmu mehaničkih ura koje su u razdoblju od 1550. do 1650. u Japan donosili španjolski katolički misionari jezuiti. No 1635. godine Japan se zatvara: Japanci nisu smjeli napustiti otoke kraljevstva, a Europljani ući u njega. Katolički misionari bili su nakon sto godina djelovanja protjerani, a zemlja je ušla u razdoblje od dvjestopedeset godina prosperitetne vladavine Tokugawa šogunata. Na zapadnjačku mehaničku uru gledalo se u tom razdoblju kao na zabavni uređaj. Strogi zakon propisivao je da se sve strano mora japanizirati (ili zabraniti) pa je i zapadnjačka ura preuređena tako da prikazuje promjenjive japanske sate u danu koji mijenjaju dužinu s godišnjim dobom. Ograničeni susreti s Nizozemcima i Kinezima odvijali su se samo na određenim mjestima, a Nizozemci su za godišnjeg posjeta Edu (Tokio) obavještavali šogunat o novostima u svijetu. Ali i u tim vremenima izoliranosti postojale su u Japanu škole okrenute zapadnjačkoj znanosti i tehnici koje su zvali rangaku (“učenje nizozemskog”). Japanski figuralni automati ‒ karakuri ningyo iz razdoblja Edo (1603.‒1868.) u kojem su stvarali najpoznatiji karakuri majstori često se vide i kao dio rangakua. U razdoblju dinastije Meiji (1868.–1912.) sve se mijenja: sredinom XIX. st. uvodi se u Japan željeznica, prihvaća gregorijanski kalendar i zapadnjačko dnevno mjerenje vremena. Krilatica tog doba je: neka tehnika bude zapadnjačka, ali neka duh ostane japanski. Osim na spomenuto funkcionalno preuređenje zapadnjačke mehaničke ure izolacija je utjecala

Tradicionalno se karakuri ningyo izrađuju od drveta po procedurama koje podsjećaju na izradu starih europskih violina. Sukladno shinto tradiciji duh drveta prelazi na uradak koji se od njega izrađuje. Izbor, priprema i obrada drva strogo je propisana, a u cijelom mehanizmu nema metalnog dijela. Čak je i pokretačka opruga od elastične kosti iz kitovih usta. Zapadnjački mehanizam (desno), izrađen je od nehrđajućih metalnih legura. Odlikuje ga impresivna složenost i funkcionalnost idejno bliska suvremenoj reprogramabilnosti.

i na materijale za izradu mehanizama i način obrade materijala. Kada je izolacija Japana prekinuta u XIX. st., zatekli su zapadnjaci nove ideje, izvedbe i posebno primjene mehanizama ura. Velika preciznost u izradi učvrstila je predstavu o Japancima kao naciji sklonoj proizvodnji vrhunskih uređaja minuciozne, savršene izrade. To pokazuje sposobnost Japanaca da prihvate stranu tehniku i prilagode je lokalnim potrebama. U XVII. st. japansko proizvodno zanatstvo bilo je razvijeno do razine autentične “japanske tehnologije” pa se i zbog toga može smatrati da su karakuri čovjekoliki automati iz tog razdoblja povezani s robotikom u suvremenom Japanu. Iako su proizvod spoja japanskog duha i zapadnjačke tehnike, Japanci uvijek naglašavaju za njih važan emotivan ili duhovni doživljaj tih lutaka. Mnogobrojni su primjeri primjene klasičnih karakuri automata, ali dva su najglasovitija: chahakobi (lutka koja poslužuje čaj) i yumihiki (lutka strijelac lukom i strijelom). Chahakobi je dvadesetak centimetara visoka lutka s pladnjem za čaj. Pokreće je navijena spiralna opruga iz mehaničke ure. Promatraču se činilo da lutka nekom magijom klizi po stazi priređenoj za tradicionalnu strogo propisanu ceremoniju ispijanja čaja idealnu za estetiziranu automatizaciju. Lutka započne gibanje kada se šalica puna čaja stavi na poslužavnik. Zaustavi se podizanjem šalice. Ponovnim stavljanjem lakše, prazne šalice na pladanj aktivira se zaokret i povratak u ishodište. Sama po sebi nameće se usporedba karakuri ningyo s mnogobrojnijim i složenijim europskim

Knjigu Karakuri zui iz 1796. godine (slika lijevo), “prvi japanski udžbenik strojarstva”, sadrži detaljne nacrte i upute za izradu karakuri automata. Danas su te lijepo odjevene lutke zaštićeno nacionalno blago pri čijoj se izradi ne smije ništa mijenjati. Bile su namijenjene kućnim (dvorskim) zabavama, za lutkarska kazališta te javne vjerske svečanosti i festivale. Početak im se smješta u Osaku, grad prvih japanskih lutkarskih bunraku kazališta. Postupno je došlo do primjene mehanizama ura na lutki na sceni kako one ne bi bile pokretane samo koncima i polugama već bi pokazivale mističnu samostalnost pri kretanju. Na slici desno crtež je dvorske zabave na tatamiju s različitim automatima. U prvom je planu chahakobi lutka za posluživanje čaja.

O suštinskoj razlici doživljaja i namjene japanskih i europskih androidnih automata zorno govori način oblikovanja lica. Glava japanske lutke naizgled je jednostavna, a zapravo je maska bezizražajnog lica glumca u no drami gdje se izražajnost nadoknađuje pokretima tijela ili samo glave. Oči mehaničkog “Pisara” pomične su i prate ruku dok piše. Nastoji se što vjernije oponašati ljudsko lice. figuralnim mehaničkim automatima izrađivanima za razdoblja prosvjetiteljstva (XVII. i XVIII. st.) koji su funkcionalno daleko sličniji suvremenim reprogramabilnim robotima. Japanci svoje karakuri automate razlikuju od europskih figuralnih automata po prije spomenutom doživljaju: “oni nisu samo lutke s pokretnim dijelovima, izrađene su u skladu s osjećajnošću Japana, što ih čini sasvim drugačijim od europskih automata s kojima se često uspoređuju”. Karakuri ningyo nemaju praktičnu namjenu i izvorno su usmjereni poticanju osjećaja čuda. Ta osobina zadržala se i kod suvremenih androida koji također nemaju primjenu: Asimo je bio perDva japanska koncerna imaju osnivačke korijene u tradiciji izrade karakuri lutaka. Tvorac znamenitog “Strijelca” Hisashige Tanaka (1799.‒1881.) osnivač je prethodnice tvrtke Toshiba. Osnivač tvrtke Toyota, Sakichi Toyoda (1867.‒1930.) u početku je konstruirao drvene razboje. Započeo je s dizajniranjem drvenih ručnih tkalačkih stanova.

formativni android, a svog androida Quirija Sony je izravno definirao kao “beskorisnog”. Poticaji za stvaranje i javne (dvorske ili masovne) prezentacije figuralnih automata na Zapadu bile su reklamno komercijalne. Zbog toga su i zapadnjački, uglavnom europski, automati imali naglašenu namjenu zabavljanja kroz različite oblike utjecanja na gledateljstvo: od fasciniranja pa sve do uključivanja gledatelja u predstavu. Poznati švicarski figuralni automati u XVIII. st. bili su basnoslovno skupi autorski uraci koji su prikazivali vrhunske dosege zanatstva i dokazivali majstorstvo urara. Svoje ure prodavali su bogatoj aristokraciji pa su za njih organizirali i predstave s automatima. Prednjačili su Švicarci braća Jacquet-Droz i njihov učenik Millardet. Draperija zapadnjačkog androida skretala je na sebe pogled promatrača i zaklanjala pogonski mehanizam kao nešto neprirodno, ali je, kao i kod karakuri automata, pojačavala osjećaj promatrača da je riječ o nečem živom. Osim toga mehanički androidi bili su predmet i poticaj ozbiljnih filozofskih rasprava. Androidi Jacquesa de Vaucansona prezentirani su i na Francuskoj akademiji, a o njima su raspravljali Descrates i La Metrie zalažući se za mehanicistički svjetonazor. Uz to je Vaucansonov sustav programatskog bubnja s rupama vodio do programiranih tkalačkih stanova Jacquarda i poslije do računskih strojeva s bušenim karticama. Takva utilitarnost ne zapaža se kod japanskih protorobota. Svrha japanskog karakurija “nije bio realizam, već šarm u prikazu ‒ to je umjetnost radi umjetnosti, a ne promicanja znanstvenih spoznaja”. Zbog toga se oni svrstavaju u grupu tzv. afektivnih servisnih robota iako bi se zbog, makar samo performativne uloge serviranja čaja u čajnoj ceremoniji, moglo govoriti i o korisnosti (utilitarnosti) tih klasičnih japanskih automata. Igor Ratković