Vrata u smrt

SF PRIČA

Svijetlosive litice izdizale su se pedesetak metara nad bijelom čipkom pjene što su je pleli valovi koji su tukli o njih. Vjetar je tjerao aeschnopter pred olovnim oblacima prema kopnu: letjelica s dva para krila, poput vretenca, brzala je prema naselju montažnih habitata podignutih nekih stotinjak metara od ruba litica. Koliko je Honey Hilger mogla vidjeti, naselje je bilo u širokoj prirodnoj udolini, donekle zaštićeno od vjetra. “Još nekoliko minuta, doktorice Hilger”, dobaci pilot. “Hoćete li se odmah vraćati?”, upita Honey. “Čekat ću da se vrijeme smiri. Da nije bilo hitno, ne bih niti letio.” * * * “Dobro da ste stigli, doktorice”, rekao je profesor Kane. Honey ga je slijedila do najbližeg habitata. Aeschnopter je ostao na helidromskoj platformi, sigurno vezan. Pilot je išao nekoliko koraka iza njih. Honey baci pogled na nalazište. Stare zidine od kamenih blokova, dijelom srušene. Da su bile čitave, opisivale bi krug oko humka u sredini, na čijem su vrhu bila kamena vrata. Mjesta probnih iskopavanja bila su pažljivo prekrivena ceradama. Mjerni instrumenti i alati bili su sklonjeni. “Ovdje ne puše”, primijeti Honey. “To sada”, odvrati Kane. “Do večeri će divljat. Vi”, obrati se pilotu i pokaže rukom, “odite tamo. Nahranit će vas i dati vam gdje da spavate.” Kane je otvorio sigurnosna vrata habitata i pustio Honey prvu. Svjetla na stropu automatski su se upalila. Kane uključi niz zaslona uz zid. Na stolu pred Honey rastvorio se hologram nalazišta. “Gdje je ostala ekipa?” Ovakvu lokaciju obrađivalo bi barem dvadeset ljudi. “U habitatima”, nehajno odmahne Kane. “Iskreno, o ovome bih prvo volio s vama nasamo, doktorice Hilger. Imao sam sreće da ste se zatekli na ovom planetu.” Doktorica Honey Hilger, znamenita arheologinja, priđe hologramu. Očito, vidjela je to odmah, radilo se o utvrđenom naselju drevnih Ahmata, prve civilizacije na ovom planetu. “20 tisuća standardnih godina?”, Honey pogleda Kanea. Nasmiješio se. “Možda i do 25. Predmeti koje smo našli”, Kane na jednom od zaslona prevrti niz snimki alata i razbijenog posuđa, “slični su onima na lokalitetima čiju starost znamo.”

“Ratari?” Honey pogleda kartu na susjednom zaslonu. U oči joj je upala uvala udaljena možda kilometar, dobro zaštićena liticama. “Sigurno, ali ne samo to.” Kane je značajno pogleda. “Pomorski pljačkaši i trgovci. Čeka nas u budućnosti i ronjenje u uvali.” Honey je znala što bi to moglo značiti. Opljačkana blaga. “Grobovi?” “Još niti jedan. Zapravo, uvjeren sam da ih niti nema unutar zida.” “Humak?” “Ulaz vodi u podzemlje. Nema kuda drugdje. Mislili smo da bi gore mogli biti ostaci još nekakve građevine, to je uobičajeno, ali nema ih.” “Jeste li ulazili?” Kane je zašutio. Gledao je Honey s nekom jedva prikrivenom nelagodom. “Zašto niste? Ne trebam vam valjda ja za otvoriti.” “Zbog ovoga”, Kane otvori još jednu sliku. Na kamenom bloku iznad vrata bio je natpis. Honey nije trebao rječnik starokahtanskog da ga pročita. Simbol pogibelji. NE ULAZI! Simbol pogibelji. Vani je počeo pljusak. “Trebao bih više ljudi. Dolazi sezona oluja i...” “Zatvorite nalazište i čekajte da prođe.” “Nisu samo oluje. Većina moje ekipe su ovdašnji studenti arheologije. I ja sam profesor. Akademska godina počinje za deset dana.” “Humak vam neće pobjeći”, našali se Honey. “Ali bi ga mogli obići pljačkaši. Sigurno su načuli da ovdje iskapamo. A oni neće mariti za znanost, doktorice Hilger, radit će eksploziv. Nema vremena. A vi ste poznati po svojim arheološkim pustolovinama. Znate, drevni hodnici, kletve i čudovišta, basnoslovna blaga.” Honey baci još jedan pogled na natpis. NE ULAZI!

* * * Vrijeme se ujutro smirilo, ali je još puhalo. Honey i Kane stajali su pred vratima. “Naravno”, promrmlja ona dok joj je vjetar mrsio plavu kosu, “poljubili smo vrata.” Vrata su bila kamena ploča, otprilike jedan s tri metra. Čvrsto su zatvarala ulaz. Honey je znala da bi za ovakva vrata morao postojati neki skriveni mehanizam. Drevni Ahmati radili su vrlo komplicirane mehanizme. Ali gdje je? Ona pažljivo promotri vrata. Veliki kameni blokovi, dovučeni teškim radom na vrh humka. Složeni tako precizno da se ni britvica nije mogla provući među njih. I na nekoliko mjesta male kamene kocke, kao ugurane u praznine ostale nakon slaganja blokova. “Gdje drugdje?”, promrmlja Honey. Prišla je jednoj od kocaka, opipala je. Pogledala je i ostale kocke, bilo ih je sedam oko vrata. “Bojim se da postoji neka šifra. Ako je mehanizam povezan s kockama, onda ih možda treba otvoriti točnim redoslijedom.” “Štoviše, ako se pogriješi...” “Vrata će ostati zauvijek zatvorena”, kimne Honey. Pogledala je dolje, studenti su micali cerade s jedne od iskopina. A onda ona primijeti! Pokazala je Kaneu rukom. Pogledao ju je, ne shvaćajući. “Pred nosom vam je! I naravno, zato je teško uočljivo.” Među većim kućama, bilo je i malih. Njih ukupno sedam. Složenih oko humka u istom rasporedu kao i kocke oko središta vrata! * * * Trebalo je pet dana dok nisu temeljito pretresli ostatke sedam kućica. Prekidani kišom, kopali su dok nisu postali sasvim sigurni da nije bilo više ničeg. Iz svake kuće izvadili su dosta alata, pribora, oružja, posuđa. I po jedan češalj od bjelokosti: činilo se kako su bili brižno pohranjeni. I svakome je, shvatila je Honey uspoređujući ih, manjkao po jedan zubac. Pustila je Kanea i njegovu ekipu neka se malo znoje dok sami ne uoče ključ zagonetke. Trebalo im je pola sata da shvate. Svakoj kućici odgovarala je jedna kocka oko vrata i broj – broj zubaca do onog odlomljenog. Tog popodneva, nakon što je Honey pritisnula kocke točnim redoslijedom, vrata su uz struganje kliznula unatrag i onda u stranu. Svi, čak i pilot, nijemo su gledali kako se pred njima otvara crni pravokutnik. Honey i Kane prebacili su smotane konopce preko sebe, upalili svjetiljke na kacigama i zakoračili u tamu. Ostali su ih nezadovoljno gledali: i oni su htjeli poći unutra, ali kad im je Honey ispričala nakoliko strašnih priča o smrtonosnim klopkama i usnulim čudovištima, istraživački ih je žar prošao. Još uvijek nisu znali što znači starokahtansko upozorenje. * * * Nije bilo smrtonosnih klopki. Dvoje arheologa napredovalo je u nutrinu humka hodnikom što je očito išao spiralno u dubinu. Honey je promatrala blokove od kojih je bio građen, jednako precizno kao i vani. U snopu svjetla tražila je

znakove koji bi ukazali na okidače klopki. Oboje su pažljivo gazili: neka stijena mogla je na nagaz popustiti i također aktivirati klopku. Nepuni sat kasnije, hodnik je završio u širokoj kružnoj odaji. Iz nje se granalo još hodnika, Honey ih izbroji pet. U sredini, na kamenom postolju okruženom predmetima od zlata i srebra, optočenim draguljima, počivao je kovčeg. Honey i Kane se pogledaju. Kane je jedva susprezao neobuzdani smijeh. U kovčegu je morao biti netko važan, na visokome položaju! A onda ga Honey povuče za rukav i njegov smijeh zamre. Malo dalje od kovčega bio je kostur. I još jedan, razbacanih kostiju. I još jedan, na ulazu u jedan od hodnika. Kosturi su bili u ostacima zaštitnih odijela. Starokahtanskih, prepoznala je Honey. I kosti su bile kahtanske, a kovčeg je bio netaknut! I u mraku još nekoliko ahmatskih kostura, razjapljenih čeljusti, bijelih lubanja s dupljama što kao da su odavale praiskonski užas pred onim što ih je ubilo. “Starokahtanska era je završila prije malo manje od 19 tisuća godina. Što god ih je ubilo, više ne može biti živo”, prošapće Kane. S nelagodom se osvrtao naokolo. Svjetlom je pokušavao prodrijeti u tamu hodnika što su se granali iz odaje. Tama je proždrljivo gutala svjetlo. “Ne?”, pogleda ga Honey. “Očito niste baš puno kopali. Ni dovoljno duboko.” “Oprostite, kolegice, ali ipak mislim –” Kane napravi nekoliko koraka prema blagu. Sagnuo se, posegnuo za srebrnim peharom. A onda se smrznuo. Zaledio ga je gnjecavi zvuk, kao da nešto vuče teške noge po nečem ljigavom, kaljuži, gustom mulju. Ali ti su koraci morali biti veliki, svaki je trajao čitavu vječnost. Zvuk se približavao. Honey ga je prva spazila. Nisu to bili koraci. Bili su to pipci što su se prianjaljkama hvatali za zidove i tlo i za sobom vukli tu čudovišnu grabežljivu masu, na prvi pogled gnjecavu, ljigavu, ali snažnu. Pod kožom što se sjajila ljubičasto u snopovima svjetla, tkiva su titrala, gladna, željna svježeg mesa nakon 20 tisućljeća. Bijele iskre kojima je bio posut bile su poput zvijezda što su gorjele i onda se gasile, samo da bi se opet rasplamsale. Pipci su se raširili po zidovima odaje, pipali su po tlu i svodu, tražeći. Honey nije nikad vidjela nešto takvo. Ona i Kane stajali su ukočeni nekoliko trenutaka, opčinjeni tom tamnom, iskričavom masom što se nadvijala nad kovčegom i blagom oko njega, i pipcima posezala za svojim žrtvama. A onda se Honey trgne i poleti prema profesoru Kaneu, zgrabi ga za ruku i povuče prema hodniku kojim su i došli. “Idemo!”, poviče ona. Kane je na trenutak izgledao zbunjen, kao da nije bio sasvim svjestan gdje je uopće. Onda mu pogled opet padne na drevno blago koje su skupili pljačkaši. “Smjesta!” Njen povik kao da je ošamario Kanea i on se trgne i pohita za njom. U posljednji trenutak! Nekoliko je pipaca sunulo za njima, ali djelić sekunde prekasno. Udarili su u zid. Plijen im je izmakao i sad je jurio na površinu. A čudovište je slijedilo, brzo, neumoljivo, nezaustavljivo poput vremena što prolazi i guta sve, davi u zaboravu, baca u ništavilo. Honey i Kane trčali su uzbrdo i ukrug, svjetla s njihovih kaciga šarala su po kamenim blokovima. Znoj im je probijao, pluća su im gorjela, mišići u nogama boljeli, umovi se punili jezom pred tom stvari za njima. Kasnije, kad sve bude gotovo, kad je pilot bude vraćao u prijestolnicu, Honey će se pokušati prisjetiti tog užasa što ih je obuzeo. Nije bila neiskusna i ne jednom joj je život visio o niti, ali nikad nije osjećala nešto poput strave što ju je prožela dok se, svako malo povlačeći Kanea, uspinjala spiralom. Kasnije će se pitati je li čudovište na neki način utjecalo na njih, je li ih obuzimalo, da ih spriječi da mu pobjegnu? To kasnije. U tom trenutku nije bilo vremena za razmišljanje, svako zastajanje značilo je da ti pipci prodiru dublje u njih, da ovladavaju njima kako bi ih na miru zgrabili i raskomadali. Konačno se pred njima pojavio svijetli pravokutnik: vrata. Honey nije gledala preko ramena. Vukući Kanea, izletjela je kroz vrata i bacila ga na travu, pred zaprepaštene studente i pilota. Nije bilo vremena za objašnjavanje. Pritiskala je kocke obrnutim redoslijedom, nadajući se da se vrata tako zatvaraju. Spazila je u tami čudovište kako hita prema njoj. Ali nije ih uhvatilo. Teška kamena ploča sjela je na svoje mjesto, a dok se Honey iscrpljeno rušila na koljena, činilo joj se kako čuje ljigavu masu dok razjareno udara po stijeni, gladna.

Aleksandar Žiljak

Provjera rada elektroničkih elemenata provodi se prije izrade algoritma i programa pomoću alata Test: - povezivanje TXT-sučelja s računalom, ulaznim i izlaznim elementima - provjera komunikacije TXT-međusklopa s računalom (USB, Bluetooth, Wi-Fi) i povezivanje s programom RoboPro - provjera ispravnog rada električnih elemenata: tipkala, LED-lampica i elektromotora. Urednost pri umetanju vodiča u crvene i zelene spojnice osigurava preglednost i uštedu pri izradi duljina vodiča između konstrukcije modela i međusklopa. Ako tijekom testiranja električni elementi ne rade, lako možemo detektirati i otkloniti kvar popravkom vodiča ili spojnica.

Napomena: Povezivanje ulaznih i izlaznih elemenata sa sučeljem može biti drugačije od prikazanog. Kod testiranja potrebno je precizno podesiti kabinu dizala radi točnog i pravovremenog pritiska tipkala koja zaustavljaju motor na pojedinom katu. Slika 30._FT_elementi2 Slika 31._dizalo1 Slika 32._dizalo2

Izrada algoritama i programskih rješenja

Zadatak_1: Napiši algoritam i dijagram toka (program) koji kontinuirano provjerava je li tipkalo (I1, I2 ili I3) pritisnuto. Pritiskom na jedno od tri tipkala motor se pokreće i LED-lampica se uključi dok kabina ne dođe u položaj koji pritisne tipkalo (I4, I5 ili I6) i zaustavi kabinu dizala. Na početku pokretanja programa kabina je u prizemlju (I4 =1, M1 = stop, O3 = off). Program se izvršava neprekidno dok ga ne isključimo. Slika 33._Z1_dizalo Pokretanjem programa kontroliramo smjer vrtnje elektromotora (kabine) pomoću tipkala (I1–I3). Na katovima su smještena tipkala za pozivanje na kat i signaliziranje trenutnog položaja dizala. Dolaskom na kat motor (M1 = stop) se zaustavlja i LED-lampica (O4, O5, O6 = on) svijetli. Tablica stanja: elektromotor, tri tipkala i četiri LED-lampice

TIPKALA LED-LAMPICE ELEKTOMOTOR I1 I2 I3 O3 O4 O5 O6 M1

0 0 0 off on off off STOP 0 1 0 on off on off CW 0 0 1 on off off on CW 0 1 0 on off on off CCW 1 0 0 on on off off CCW

Napomena: Tablica stanja za model dizala prikazuje jedno od mogućih programskih rješenja. Program neprekidno provjerava stanja tipkala i ovisno o detekciji izvršava uvjete koji uključuju ili isključuju LED-signalizaciju ili rasvjetu u kabini dizala. Smjer kretanja kabine određuje vrtnja elektromotora i trenutni položaj dizala. Tipkala određuju položaj kabine i program u ovisnosti o položaju pokreće kabinu (elektromotor s getribom).

Izazov_1: Napiši algoritam i dijagram toka (program) koji kontrolira trenutnu poziciju kabine dizala i njeno gibanje između katova pomoću tipkala. Lampica unutar dizala uključena je samo kada se dizalo giba između katova. Pritiskom na dva tipkala program se zaustavlja. Pokretanje programa izvršava provjeru stanja tipkala koje poziva dizalo na kat stambene zgrade. Provjerom očitanja stanja na tipkalu upravljate procesom dolaska dizala i njegovo zaustavljanje na prvom katu kada se dizalo zaustavi. Program nikada ne završava, već se odvija u beskonačnoj petlji.

Izazov_2: Napiši algoritam i dijagram toka (program) koji upravlja radom kabine dizala pomoću tipkala. Pritiskom na bilo koje tipkalo, uključuju se i isključuju LED-lampice u razmaku od jedne sekunde. Program istovremeno izvršava dva usporedna procesa i omogućava kretanje dizala između katova ovisno o pritisku nekog tipkala. LED-lampica (rasvjeta) unutar kabine dizala neprekidno svijetli.

Petar Dobrić, prof.