Čudo predatora

Zimski je period. Hladnoća steže gradove, sela i prirodu podjednako. Dok mi uživamo u grijanom komforu naših domova, a naša stoka, uz nekoliko voljnih preinaka i malo truda, u relativnoj sigurnosti staja, svijet oko nas prepušten je na milost i nemilost elemenata. Šibana sjevernim vjetrovima, obitelj vukova silazi podno Velebita. Danima nisu okusili zalogaja; divljač je ovdje već debelo prorijeđena zbog nedostatka ispaše uzrokovane stokom. Smrt je ovdje svakodnevna činjenica. Životinje ugibaju od gladi. Ne ljudi, ne njihova stoka! Vuk ulazi u naselje, kao što je to odvajkada činio. Krade i ubija ovcu. Sljedeći je dan nositelj udarne vijesti na portalima! Kontaktiraju se lovački savezi. Svi suosjećaju s farmerima. Međutim, kako stvari ZAISTA stoje? Moja je baka rođena i odrasla u Delnicama. U to vrijeme, još prije Prvog svjetskog rata, Delnice nisu bile turistička destinacija, tek povremeno odmorište na nečijem putu. U zimskim ju je noćima povremeno budilo zavijanje. Tada su, vidite, vukovi redovito silazili u selo. Ljudi ih načelno nisu voljeli, no tolerirali su suživot s njima. Bilo je to jedno puno zdravije doba kada je diljem Lijepe Naše još bilo šuma vrijednih spomena, barem do masovne hajke na sve i svašta 70-ih godina kada smo istrijebili hrpu vrsta – od vukova peko dupina nadalje. Nadalje, znate priču – počinje sve masovnija izgradnja. Šume i livade nestaju, a staništa gube bitku s betonom. Preostala “priroda” ispresijecana je vodovima, cestama, autoputima, odmorištima… Ne, zaista, zabodite pribadaču u bilo koju točku zemljovida nekakve hrvatske wanna be “divljine” kao polaznu točku i započnite svoje putovanje odatle. Onda mi recite koliko vam je točno trebalo da naletite na kakvu cestu, branu, birtiju usred ničega… Ono što nije ispresijecano cestama, ispresijecano je poljoprivrednim površinama na kojima su divlje životinje još i manje dobrodošle! Pola Velebita brstište je ovaca i ostalih domaćih preživača, papkara ili kopitara, koji mahom kontinuirano istiskuju sve ostale divlje svojte. Ne, ozbiljno, čovječe! A što da vuk jede, čime da se prehrani ukoliko ne nailazi više ni na što osim na tvoju ovcu?! Shvaćate li sad zakonski paradoks zaštite životinje bez konkretne zaštite njezina staništa –i svega drugoga što ono podrazumijeva?

Slušajte, znate li priču o Sv. Franji i vuku koji je terorizirao grad? Ide ovako: Jednog dana, čuvši za njegova osobine i sposobnost komunikacije sa životinjama, mještani gradića pozvali su sveca u nadi da će uspjeti riješiti problem s neugodnim i neuhvatljivim vukom. Saslušavši njihov problem, Sveti se Franjo sljedeće jutro uputio u planine u pratnji još jednog franjevačkog brata. I zaista, dozvao je vuka i prvo, bez ikakve osude, porazgovarao s njim. Naravno, vuk ga je isprva namjeravao napasti, no to je vrlo brzo sredilo posredovanje sile čiji rođendan slavimo svake godine na Božić, zar ne? Ispostavilo se da je vuk star i gladan te zato silazi u selo te napada stoku i ljude. E sad, budući da su Sv. Franjo i Isus vidjeli dalje od vlastita interesa, s vukom je sklopljena nagodba. Vuk će poći u grad sa Sv. Franjom da dokaže istinitost svoje priče i od toga trena u potpunosti odustati od lova na domaću stoku i ljude. Zauzvrat, građani se imaju držati svog dijela nagodbe te redovito pomagati vuka dajući mu obrok. Gradić o kojem pričam jest, naravno,

Gubbio. Bila ova priča za vas istinita ili alegorijska ‒ odaberite sami sukladno vjeri, no svakako pogađa poantu! Imaš ovce? Pa podijeli koji zalogaj i s vukom, ta nije li on bio ovdje davno prije tebe? No, dok se okupljamo oko jaslica slaveći Obitelj, i Svetu i svoju vlastitu, koja nam je podjednako sveta, kao da vrlo lako zaboravljamo na mnoštvo drugih obitelji koje, punopravno s nama samima, naseljavaju ovaj svijet!

O.K. Ili smo shvatili poantu ili nismo. U potonjem slučaju, ‘ajmo onda ubiti vuka!

Da vidimo što se onda događa… Događa se kaos. Raspad sistema, i to doslovno. Konkretno, događa se raspad jednog ekosustava jer istrebljenje vukova dolazi u izravnu vezu s gubitkom desetaka drugih vrsta. Dopustite mi da slučaj ilustriram koristeći jednu vrlo opširnu studiju provedenu na vukovima iz nacionalnog parka Yellowstone. Naime, vukovi su u Yellowstoneu potpuno istrijebljeni 1926. godine. Doduše, sporadično su se i od tada znali pojavljivati na tom području, ali nisu tamo zapravo obitavali. Naime, većina od tada eventualno i uočenih vukova bili su vukovi samotnjaci ili pak parovi samo u prolazu i u potrazi za sigurnijim utočištem. Uostalom, većina uočenih jedinki naposljetku je isto pobijena, baš kao i njihova braća i sestre prije njih. Tek nakon što je usvojen Zakon o ugroženim vrstama 1973. godine, za vukove je polako počela svitati donekle sigurnija era. Međutim, krivolov je nastavio uzimati svoj danak još godinama nakon zakonske zaštite! I zaista, ova bi “wolf-less” situacija vjerojatno ostala nepromijenjena do dana današnjeg da Američki ured za ribe i divlje životinje nije u siječnju 1995. reintroducirao vuka, uvevši na teritorij parka 14 novih jedinki. Prije istrebljenja, vukovi koji su živjeli na teritoriju parka Yellowstone pripadali su podvrsti vukova iz Sjevernih stjenovitih planina, Canis lupus irremotus, dok vrsta ponovno uvedena 1995. pripada podvrsti vuka iz doline Mackenzie, Canis lupus occidentalis. Potom, 1996. godine uveli su ih još 16 iz Kanade.

No, zašto je to važno, zašto su vukove uopće reintroducirali u park?! Zbog nečega što se u parku počelo događati, a što je vrlo opasno narušilo čitav ovaj veličanstveni ekosustav.

Vidite, jedno od najuzbudljivijih ekoloških otkrića prošlog stoljeća bila je važnost tzv. “trofičkih kaskada”. Radi se o ekološkom procesu koji započinje na vrhu hranidbenog lanca i spušta se prema dnu. Da malo pojasnimo ovaj fenomen u ekologiji, ovakva kontrola odozgo prema dolje označava da vrhunski predatori reguliraju niže dijelove trofičke piramide. Drugim riječima, vrhunski predator – u ovom slučaju vuk ‒ kontrolira strukturu ili dinamiku populacije određenog ekosustava. O.K., svi znamo kako vukovi ubijaju brojne životinjske vrste, no očigledno smo malo manje upućeni u to kako daju život mnogim drugima! I, da se razumijemo, trofičko kaskadiranje izvorno započinje ljudskim zadiranjem u ekosustave. Ovo, međutim, nije samo moja uskovidna tvrdnja kao okorjelog zagovaratelja i zaštitnika prirode, već konkretan zaključak novih znanstvenih studija prema kojima je i za izumiranje vunastih mamuta, kao i ostalih velikih sisavaca poput spiljskih i europskih lavova o kojima smo već pisali, odgovoran novi grabežljivac koji se pojavio: čovjek! Vratimo se parku… Prije nego što su se 1995. godine ponovo pojavili, vukova u Yellowstoneu nije bilo cca 70 godina. Pritom se broj losova povećao jer ih nije imao tko loviti i, usprkos svim ljudskim naporima da populaciju drže pod kontrolom, losovi su uspjeli znatno smanjiti vegetaciju parka. Budući da su oni pasli travu i jeli lišće i bobice, one su s vremenom počele nestajati, a tlo erodirati. No, čim su se pojavili vukovi, iako ih nije bilo puno, počeli su se pokazivati izvanredni rezultati. Najprije su, naravno, ubili neke losove, ali to nije bilo najvažnije. Puno važniji bio je njihov utjecaj na promjene ponašanja kod losova koji su počeli izbjegavati određene dijelove šume – mjesta na kojima bi najlakše mogli upasti u klopku ‒prije svega doline i klance, a ta mjesta počela su se ubrzano regenerirati. Štoviše, na nekim mjestima stabla su u samo šest godina dosegla peterostruku visinu!

Šume jasike, primjerice, koje su već bile pred izumiranjem ubrzano su se oporavljale na mjestima koja su losovi počeli izbjegavati. Sad tek kreće napeti dio! Zahvaljujući regeneraciji šuma, vratile su se i ptice te se počeo povećavati i broj dabrova (koji su u nedostatku vukova također nestali!!!), a koji su upravo uz vukove, zapravo glavni “inženjeri ekosustava”, odnosno, stvaraju niše za mnoge druge vrste. Brane koje su pak sagradili dabrovi osigurale su stanište patkama, mošusnim štakorima, vidrama, ribama, reptilima i vodozemcima. Nadalje, vukovi su ubijali i kojote, rezultat čega je bilo i povećanje broja zečeva i poljskih miševa! No tu priča ne staje, čak naprotiv! Veći broj glodavaca značio je i više sokolova, lasica, lisica i jazavaca. Vrane i strvinari slijetali su na ostatke vučjih lovina, njima su se pak hranili i medvjedi zbog čega je njihova populacija također počela rasti. U redu, ovo s medvjedima djelomično je i zbog toga što se u šumama nakon vučje “redekoracije” moglo pronaći i puno više bobica.

No, ono što je uistinu fascinantno jest da je naseljavanje vukova rezultiralo i promjenom ponašanja rijeka. Prije je, zbog velike ispaše losova i jelena, tlo često erodiralo. Po uvođenju vukova i promjenom ponašanja plijena, te izravno s time povezano širenje vegetacije, smanjila se erozija, a rijeke su počele manje krivudati. Korita su se suzila, a formiralo se više bazena i slapova, što je sve bilo sjajno za obnovu svekolikog ostalog divljeg života!

Dakle, tek 30-ak vukova uvezenih u dvije godine uspjelo je u svega 21 godinu dugoročno transformirati ne samo ekosustav parka već i, fizički, njegovu geografiju. Vukovi su, štoviše, uspjeli osigurati hranu i mjesto za život brojnim drugim životinjskim vrstama koje je čovjek protjerao ubijajući vukove kao grabežljivce. Izuzev na službenim stranicama samog parka Yellowstone ili u znanstvenim studijama provedenim na ovu temu, istinitost ovih navoda možete posvjedočiti i pogledate li filmić naslovljen Kako vukovi mijenjaju rijeke koji je objavljen na YouTube kanalu Sustainable Human.

Iako predatori na vrhu hranidbenih lanaca često imaju tendenciju biti etiketirani kao “bad guys” ta je tendencija ipak isključivo ljudska. Naime, potpuno nam je razumljivo da ljudi koji su, primjerice, stradali od neke predatorske vrste, ili je pak od nje stradala neka njihova imovina, teško da imaju sluha ili empatije za principe prirodne ravnoteže; međutim, usprkos povremenim gubicima na našoj strani, činjenice govore u prilog jednom višem, općem dobru.

Stvar zaštite vrhunskih predatora tako je ujedno stvar zaštite čitava ekosustava jer apsolutno svaki stvor u prirodi ima itekako važnu funkciju i svoju osobnu svrhu – i to onu koja debelo nadilazi vrebanje ovaca po nečijim torovima. Da, veliki predatori zaista jesu opasni po ljude, a posebice po djecu i domaće životinje. S druge strane, opasni su i divlji biljojedi. Kao i sama priroda kao takva, posebice za ljude koji je ne poznaju i ne poštuju.

Pa ipak, usprkos svemu, za čovjeka jest uvjerljivo najopasniji trenutni predator no. 1 na globalnoj razini, neovisno o tome u kojem dijelu svijeta ili klimatskom pojasu obitavate – drugi čovjek! Bez presedana.

I to ne samo za čovjeka, već i za svekoliku prirodu.

Ivana Janković, Croatian Wildlife Research and Conservation Society