ANALIZA FOTOGRAFIJA

Josip Klarica rođen je 1946. godine u Beogradu gdje provodi djetinjstvo i završava osnovnu školu. U Zagreb dolazi 1961. godine kada upisuje fotografski smjer u Školi za primijenjenu umjetnost. Tijekom srednje škole snažno razvija svoj autorski stav i potpuno se usmjerava na fotografsko stvaralaštvo. Po završetku srednje škole neko vrijeme radi, a onda 1969. odlazi u Prag i na FAMU-i, čuvenoj praškoj filmskoj akademiji, upisuje filmsko snimanje. Za vrijeme boravka u Pragu upoznaje i prijateljuje s najpoznatijim češkim fotografom Josefom Sudekom koji mu je nakon smrti ostavio nešto svoje fotoopreme. U Zagreb se vraća 1977. godine gdje uz redovni posao filmskoga snimatelja intezivno proučava stare fotografske postupke rekonstruiranja i kamere iz XIX. stoljeća. Bio je posvećen crno-bijeloj fotografiji, a velik dio svoga stvaralaštva posvetio je radu s camerom obscurom. Volio je sam slagati nadrealne kompozicije i onda ih fotografirati. Za života je izlagao na mno- gim skupnim izložbama, a priredio je i niz samostalnih među kojima svakako treba izdvojiti izložbu u glasovitoj Photographer’s Gallery u Londonu i galeriji “Johannes Faber” u Beču. Izlagao je u mnogim zagrebačkim galerijama i muzejima, a radovi mu se nalaze u MSU-u, MUO-u, Modernoj galeriji, kao i u Bibliothèque nationale u Parizu.

General

“S dvije armije u Australiju”, reče Malac ‒ stariji izviđač ‒ i postavi žetone na šarenu kartu svijeta, na Indoneziju.

“Da ne bi”, odbrusi razvodnica Tsubo. Australija je bila dobra. Lako ju se branilo, a vrijedila je dvije armije bonusa. Malac baci kocke u plastičnu čašu, promiješa ih pa istrese. Pet i tri. Potom pruži čašu i kocke Tsubo.

“Brani se.”

Gledajući ga izazovno, Tsubo baci kocke. Šest i četiri. Nije bilo lako kockati protiv nje. Bio je red na Grujici, starijem radistu. Proučavao je kartu. Prigušena svjetiljka ih je obasjavala. Čula se tutnjava topova. Možda je imalo veze s patrolom iz koje se odjeljenje vratilo tog jutra, možda nije.

U tom trenutku začuje se zvonjava telefona iz šatora požarnog. Ray, zapovjednik odjeljenja, opsuje.

“Što, naredniče?”, pogleda ga Tetovirani, drugi izviđač.

“Kladim se da je za nas.” Čulo se kako požarni razgovara s nekim.

“Jutros smo se vratili”, snuždi se Bežična, drugi radist. Koraci po daskama, među zidovima od vreća pijeska. U šator bane požarni.

“Uzbuna za 4. IOVD! Pukovnik dolazi da vas brifira. Idete odmah.”

4. izvidničko odjeljenje velikog dosega bilo je u pokretu. Helikopteri su davno odletjeli. Odjeljenje je čekalo pola sata u zoni slijetanja, da se uvjere kako oko njih nema kupusara. A onda ih je Ray poveo u šumu, brzo i tiho, kroz sivu polutamu. Tsubo je išla za njim, pa Malac, Grujica i Tetovirani. Bežična je bila na kraju. Stimulansi su im strujali tijelima: davali su im snagu potrebnu da iscrpljujući put pregaze u četiri do pet sati.

Ray se prisjeti pukovnika na brifingu. Situacija je bila nepredviđena, a druga su odjeljenja bila na terenu. Pukovnik je pokazao gdje se u 23:47 srušio konvertiplan. Pao je iza kupusarskih crta. Trebalo je proći 20 kilometra kroz šumu do olupine i potražiti i dovesti preživjele. Ako ih je bilo.

“Dozvoljavate li pitanje?”, podigla je na kraju Tsubo ruku.

“Pitajte, razvodnice”, kimnuo je pukovnik.

“Tko je bio u konvertiplanu?”

Odmor. Tetovirani je čuvao stražu. Ostali su zalegli pod grmlje, dolazeći k sebi nakon dva sata marša.

“Stanje?”, prošapće Tsubo Rayu. On da znak Grujici.

“Banda 5, Banda 5, ovdje Banda 21, Banda 21, prijem.”

“Banda 21, ovdje Banda 5, prijem.”

“Banda 5, ovdje Banda 21, stanje normalno, položaj Žuto 8, pokret prema Žuto 4, gotovo.”

Izvještaji o stanju bili su uvijek kratki. I kad je već Grujica htio prekinuti vezu...

“Banda 21, ovdje Banda 5, primite na znanje: viđen General. Gotovo.”

Grujica drhtavim rukama skine slušalice i pogleda Raya i ostale.

“Što?”, sa strepnjom će Bežična.

“Valjda se zezaju”, procijedi on.

“Što?”, ponovi Ray.

“Vele da je viđen General.”

Malac opsuje.

“Prekini!”, odlučno će Ray. “General je za malu djecu.”

“Ja sam čuo -”

“Imamo zadatak. Jasno?”, ušutka ih narednik. Ne jednom ih je izvadio iz dreka. Što on kaže, to se sluša. “Idemo! Što smo prije tamo, to smo prije doma!”

“Pitam se je li Brianna vrijedna svega ovoga?”, promrmlja Tetovirani.

Brianna B. bila je među najvećim galaxy popzvijezdama zadnjih pet godina. Bila je, naravno, plavokosa i plavooka ljepotica raskošnoga poprsja nad čijim su slikama mnogi uzdisali. Navodno su njeni hitovi bili popularni i među kupusarima.

Kad je odjeljenje najzad stiglo do olupine, Brianne B., naravno, nije bilo tamo. Pilot i kopilot bili su mrtvi, kao i tjelohranitelj i Briannina tajnica u kabini. Tsubo i Ray pažljivo su tražili tragove. Rep letjelice bio je izrešetan: ubojite krhotine PZO-projektila.

“Pogledaj!”, pokaže Tsubo nakon pola minute. Trag na tlu. Cipela koja je zapela za korijen. Zgnječene gljive. “Tu se spotakla i pala.”

“Odlutala je u šumu. Da vidimo ima li još tragova”, Ray zađe među stabla. Tsubo za njim, prešli su dvadesetak metara.

Odjednom...

“Pssst!” Oboje su podigli puške, napeto tražeći odakle je došlo. Stabla. Grmlje. Gdje...? A onda Ray spazi kako Tsubo lijevom rukom pokazuje nekome da izađe iza zavjese od lišća.

Brianna B. provukla se, ruku podignutih u vis. Bila je kao na slikama, čak i neuredne kose, s modricom na čelu. Ostala je blizu olupine, da je se ne mora tražiti, ali se istovremeno sakrila, za slučaj da kupusari stignu prvi.

“Spustite ruke”, tiho će Ray. “Poslali su nas da vas spasimo.”

* * *

Kupusari imaju tijela što izgledaju izgladnjelo, dugih, uskih nogu i ruku. Koža im je zelena. Lica su im slična ljudskima, krupnih crnih očiju i usta bez usana, ali im se stražnji dio glave, kad su uzbuđeni ili ljuti, širi u listove poput glave kupusa.

Kupusari što su progonili odjeljenje bili su bijesni. Uistinu su izgledali kao kakve glave kupusa, nevjerojatno brzi i neugodno precizni iz svojih automatskih pušaka.

“Kontakt, kontakt, ponavljam, kontakt!”, galamio je Grujica u mikrofon, zalegao iza palog stabla, nadglasan bjesomučnom paljbom. Do njega, Tetovirani je kratkim rafalima pokrivao nekoliko stabala, iza kojih su se zaklonila dva ili tri kupusara.

Zasuli su ih iz strojnice. Zrna su zviždala oko njih. Malac je tražio odakle dolazi.

“Vidiš između onih stabala?”, povikao je Bežičnoj.

“Vidim!” Ubacila je 40-milimetarsku granatu u bacač ispod svoje puške i opalila. Trenutak kasnije, strojnica je utihnula. Ostali kupusari zapucali su još žešće.

“Previše ih je!”, dobaci Grujica ostalima. Ray je znao da je u pravu. Još malo i potpuno će ih zatvoriti. Moraju prekinuti kontakt... A onda ga Tsubo potapše po ramenu i pokaže lijevo. Da, to bi moglo biti to! Stabla, jarak među njima vodio je u vododerinu, grmljem skrivenu od pogleda.

“Vodi ih!”, naredi Ray.

Tsubo povuče odjeljenje s Briannom B. u sredini za sobom. Kupusari su pucali, Tetovirani i Malac uzvraćali, pokrivajući Tsubo, Grujicu, Briannu i Bežičnu. Onda su se i oni povukli. Ray uzme prvu fosfornu bombu i baci je. Za njom još dvije. Tri goruća bijela cvijeta rascvala su se, zasipajući sve oko sebe ljepljivim, zapaljenim pločicama fosfora. Kupusari jako nisu voljeli fosfor.

Odjeljenje je već bilo u vododerini. Ray je trčao za njima, pucajući malo lijevo, malo desno, zakriven fosforom. Još malo i grmlje će ih zaštititi. Stopit će se sa šumom, nevidljivi, da ih kupusari više ne pronađu.

Još malo -

“Malac?”, šaptom će Tsubo. Pokazao je palcem gore. Onda je vidjela i Tetoviranog i Bežičnu. Brianna B. stiskala se među njima. Tresla se, ali nije cmizdrila ni histerično vrištala. I Grujica je bio tu.

Nije više čula kupusare. Izvukli su se. Barem za sada. Kupusari su izbjegavali ići u potjere, pogotovo ako su pretrpjeli gubitke.

“Narednik?”, čula je Grujicu. “Gdje je narednik?”

“Ray?”, tiho će Tsubo. Nije bilo odgovora. Studen joj je prostrujala kroz srce. “Ray?”

“Tsubo, če-”, pokušao ju je zaustaviti Tetovirani. Pohitala je natrag vododerinom, po vlažnoj zemlji posutoj lišćem. Spazila je u polutami sklupčani obris na tlu i stropoštala se u blato do njega.

“Ray?”, uhvatila ga je za rame. “Ray, kvragu!”

Užasnuta, shvatila je da joj je rukavica krvava.

Tetovirani zalegne do nje, za njim Grujica.

Malac i Bežična bili su spremni zapucati. Brianna B. razrogačenih je očiju gledala nepomičnog narednika.

“Bežična!”, pozove Tsubo i podigne pušku. Bežična je bez riječi pregledavala Raya minutu- dvije, a onda je bespomoćno odmahnula glavom. Oči su joj se napunile suzama.

“Ne”, prostenje Tsubo. “Ne može biti. Ne može...”

Ali znala je da jeste. Od negdje je doletjelo zrno. Ne kroz grmlje. S druge strane? Previše stabala. Možda ga je pogodilo i prije no što je sišao u vododerinu. Stimulansi su ga držali još neko vrijeme, a onda -

“Tsubo”, Tetovirani je primi za rame. “Trebali bismo ići.”

“Ne ostavljamo ga!”

“Tsubo...”

“Ne ostavljamo ga! Grujica, zovi helikopter. Imaš položaj?”

“Neće htjeti doći, Tsubo”, reče Malac. “Vruće je, sve vrvi od kupusara -”

“Fućka mi se!”, prosikće Tsubo. “Zovi -”

U tom trenutku, začulo se lomljenje grančice. Kao da je bomba prasnula. Sve cijevi okrenule su se u smjeru zvuka.

Pred njima stajao je General.

Bio je odjeven u svečanu tamnozelenu odoru Specijalnih snaga, sa zračnodesantnom crvenom beretkom. Ulaštene čizme. Medalje. Pločica s prezimenom. Padobranska značka. Značka izvrsnog strijelca. Amblem Specijalnih snaga, zastava Federacije. Tri zlatne zvjezdice general-pukovnika na epoletama. Pištolj sedefaste drške u kožnoj futroli na kožnom pojasu. Kao da uopće nije bio u šumi! Bilo je na njemu barem deset točaka u koje je mogao ciljati kupusarski snajperist. Ali naravno, Generalu kupusari nisu mogli ništa. Bio je prosijed, širokog, grubog lica, što je odavalo čovjeka u kojeg si se mogao pouzdati. Jedan pogled sivih očiju i sve je znao.

“Mrtav?”, on kimne prema Rayevu krvavom tijelu. Nitko mu nije odgovorio. Ionako je pitao tek da započne razgovor.

“Molim vas, gospodine”, Tsubo će. “Bio je dobar -”

“Ne bih bio ovdje da nije, razvodnice”, očinskim je glasom prekine General. “Želite li da sklopimo Pogodbu?” Nije gubio vrijeme, smjesta bi prelazio na stvar.

“Pogodbu?”, pogleda ih sve Brianna B. Ona nije bila jedna od njih, nije znala što je Pogodba.

“Svatko iz odjeljenja dat će jednu godinu svog života. U zamjenu za njegov život”, objasni joj General. Jednostavno.

“To znači...”, procijedi ona.

“To znači da će umrijeti godinu dana ranije no što im je suđeno. Ne odnosi se na vas, vi niste iz odjeljenja.”

Brianna razmisli. I nije se činilo tako strašno. Koja je razlika hoće li se živjeti 85 ili 86 godina? A onda se ona sledi.

“Ali rat je”, pogledala je Generala. “Što ako netko već živi svoju zadnju godinu?” Nitko joj nije odgovorio. Bila je suočena s njihovim nijemim licima, stegnutim zubima, stisnutim šakama. Nije bila jedna od njih. General je čekao.

“Sklopimo Pogodbu”, procijedi Tsubo. Ostali su nijemo kimnuli.

“Sklopimo Pogodbu”, doda Brianna B. Taj čovjek poginuo je spašavajući nju.

“Vi niste jedna od njih”, podsjeti je General.

“Sklopimo Pogodbu”, pogleda ga Brianna s odlučnošću u očima.

General samo kimne.

“U redu, Pogodba je sklopljena”, reče on glasom u kojem se mogao osjetiti umor od svih tih kozmičkih silnica što se sijeku u svakome od njih i pišu im živote i smrti.

Ray zahropće, kao da život nahrupljuje u njega kroz ranu. Tsubo ga povuče, uspravi. Svi su se nasmijali s olakšanjem, Tetovirani potapše Briannu B. po ramenu. Sad je bila jedna od njih.

“Hej, ljudi”, odjednom će Malac. Svi su ga pogledali. Izgledao je kao da će se srušiti, blijedog lica, zbunjenog pogleda. “Ja -”

Nije stigao dovršiti. Pao je u lišće, klonuo, umirio se. Bežična mu prinese ruku. Zastala je, kao da ga se bojala dotaknuti, a onda mu opipa bilo. Nije se imalo što za reći.

“Prokleti bili! Znali ste!”, ispuni bijes Briannu B. “Prokleti i vi i ovaj vaš rat i -”

Ali Generala više nije bilo. Nestao je poput sablasti. Grujica se primio radija.

“Nemoj, ne ovdje!” Ray je ustao. Čekao ih je usiljeni marš do točke izvlačenja.

“Ne ostavljamo ga”, procijedi Tsubo.

“Ne ostavljamo ga”, složi se Ray. “Tsubo, ti na začelje. Vi ostali, tijelo na šatorsko krilo. Brianna -”

“Mogu”, ona primi jedan kut krila, na koje su Tetovirani i Grujica prebacili Malca.

* * *

Gazili su kroz šumu slijedeći svoga narednika, noseći palog druga. Zadatak su izvršili. Imali su još malo do točke izvlačenja.

“Što hoće?”, tiho će Bežična. “General? Što dobiva Pogodbom?”

“Zar ne vidiš?”, odvrati joj bijesno Tsubo, pažljivo gledajući čeka li ih kakav kupusar u zasjedi. “Dobiva najbolje godine naših života.”

Aleksandar Žiljak