Grobnica Demonskog Cara

“Osjećam se kao da me gledaju sa svih strana”, reče Kline.

Honey Hilger malo prilagodi mješavinu u svom zaštitnom odijelu. Na planetu se moglo bez skafandera, ali zaštitno odijelo se preporučivalo, posebno za duge boravke. Honey i pratnja gazili su kroz šumu već tri dana.

“Hoće to tako u šumi”, dobaci Honey. Kline se nervozno ogledao oko sebe. Njegova nervoza i umor polako su prelazili i na ostale: Morrow, Riffer i Peters bili su neka kombinacija tjelohranitelja i nosača. Honey im je odmah rekla da ne može sama otvoriti grobnicu.

Realno, još bi nekoliko ljudi u grupi sasvim dobro došlo. Ruku nikad dosta. S druge strane, Kline je htio slavu za sebe (naravno, svjestan da će je morati dijeliti s doktoricom Hilger), pa nije želio još nepotrebnih imena uz svoje. Arheologinja nije bila sasvim sigurna u njegove točne motive, ali se zato uvjerila u njegovu zlatnu karticu. Planet Kassandra bio je na samom rubu ljudskog dijela Galaksije i ekspedicija na njega je koštala. Više no što si je Honey u tom trenutku mogla priuštiti.

Šuma je zujala i cvrčala i strugala glasanjem milijuna bubenjaka: niti jedan poznati nije bio veći od srednjeg prsta, a podsjećali su na zemaljske kukce, samo s tri para ticala i deset nogu. Honey pogleda uvis. Bubenjaci su se rojili pod gustim krošnjama, kroz koje je do tla prodiralo vrlo malo svjetla. Honey na trenutak osjeti hladnoću oko srca pred tako prijeteći mračnom šumom.

“Jesmo li na pravom putu?”, upita Morrow.

“Ako je vaša karta točna, jesmo. Ovom brzinom stići ćemo do grobnice sutra.”

“Trebali smo uzeti neka vozila”, gunđao je Riffer.

“Ne može se ovuda vozilima”, odbrusi Honey. “Čak ni monociklima. A krošnje onemogućuju da se spustimo letjelicom.”

“U redu, momci”, prekine raspravu Kline. “Sutra smo ionako na cilju. Karta je točna.”

Honey je bila čula za grobnicu Demonskog Cara. Ali, većina arheologa nije tu priču uzimala pretjerano ozbiljno. U najboljem slučaju priznavali su da je negdje sahranjen, ali Kassandra je bila slabo naseljena, s tek tri gradića, i zabačena. Nitko tu nije očekivao neka velika blaga ni spoznaje. Honey je bila sklona vjerovati pričama, ali malo joj je to koristilo kad nije imala za platiti put i potrebnu opremu.

A onda je došao Kline sa svojom karticom i kartom. Preciznom, ispisanom starokahtanskim jezikom. Nije htio odgovoriti gdje ju je i kako pribavio. Bilo je sasvim moguće da ju je ukrao, ali ako je, to nije bilo iz kahtanskih arhiva: u njima krađa loše završava po lopove.

Ali karta je bila tu. Nije izgledala 20 000 standardnih godina stara, kao što se tvrdilo za grobnicu. Znači li to da je Honey u ruci držala prijepis?

Ako, zaključi, Kline i ona nisu prvi koji su tu kartu vidjeli, kako to da se o grobnici znalo samo da negdje postoji? I čiji je to car zapravo bio? Na Kassandri nije bilo nikakvih tragova nekih drevnih civilizacija, a ni ikakvih pokušaja naseljavanja prije ljudi. Po svemu sudeći, Demonski Car nije bio ovdašnji vladar. Dakle, zaključi Honey, on i pratnja morali su se spustiti iz svemira. A onda je Car umro (stradao? ubijen?) na Kassandri (ili je bio donesen mrtav?) i tu je bio sahranjen.

Honey očita temperaturu projiciranu na vizir kacige. 43°C. I to ujutro. Osvrnula se da provjeri kako napreduju Kline i njegovi ljudi. Napredovali su. Honey kroz cjevčicu otpije malo gustog nutrisoka. Blagi stimulansi dali su joj snagu, i ona nastavi uzbrdo, slijedeći kartu.

Bilo je oko dva popodne po lokalnom vremenu kad je petorka stigla do grobnice Demonskog Cara.

“To je to?”, razočarano će Riffer. Grobnica je izvana bila jednostavna. Kameni sarkofag poklopljen teškom kamenom pločom, zarastao u puzavice. Jedno stablo raslo je tik do njega, snažno korijenje nakosilo ga je.

“Sudeći po karti, da”, odvrati Honey. “Moramo očistiti puzavice. Ne možemo podići pokrov.” Kamen se tek tu i tamo nazirao ispod debelog sloja lišća, tko zna koliko starog.

“To će trajati”, primijeti Kline.

“Hoće”, složi se doktorica. “Hajde da prvo uredimo logor.” * * *

Kline skine konzervu s grijača. Otvorio ju je, svima podijelio po tri žlice kuhanog mesa u umaku. Honey otvori svoju kacigu i podigne vizir: senzori nisu pokazivali nikakvu kontaminaciju i zrak se mogao disati dok se ne pojede.

“Što točno očekujete?”, upita ona.

“Blago, naravno. Ako je car, valjda nije sahranjen gol”, pogleda je Kline. Na trenutak, nešto u njegovom pogledu zbuni Honey. Samo umor?

Ili ipak ona prva sumnja kako su motivi cijelog pothvata skriveni od nje? Kako joj nešto prešućuje. Njegovi ljudi jeli su u tišini. “Zašto pitate?”

“Zato jer mi je ovo premaleno za raskošnu grobnicu dostojnu cara. Ili nećemo naći nešto posebno, ili je ovo tek ulaz u podzemni kompleks. A onda nas je premalo da sve ispitamo.”

“Možemo barem izvidjeti”, slegnuo je ramenima Kline. “Pa se vratiti s više ljudi.”

Honey kimne i posegne žlicom za komadom mesa. Zora je pametnija od noći. * * *

Tama se rasplinjavala u sivilo svitanja. Završili su s doručkom, nije bilo vremena za gubljenje. Honey je zijevnula. Otpila je malo nutrisoka. Nekoliko minuta kasnije, potpuno se razbudila.

“Idemo”, skočio je Kline na noge. “Da otvorimo grobnicu. Ne bih volio ovdje provesti još jednu noć.”

Trebala su im tri sata dok su herbicidom i alatom očistili nadgrobnu ploču. Vidjela su se na njoj tisućljeća, ali je svejedno bila uščuvana. Nije na njoj bilo ničega, nikakvog natpisa, simbola, isklesanih lica. Kao da je netko nekoć davno htio da grobnica bude bez imena. Čudno, pomisli arheologinja, carevi se obično jako trude da ih se ne zaboravi. Jesu li bili na pravom mjestu? K vragu, karta nije lagala! Dovela ih je do grobnice.

Honey iz svoje naprtnjače izvadi i rasklopi mali dron. Uzela je svoj ODP. Pokazala je rukom na nadgrobnu ploču. “Izvolite, gospodo! Gurajte!”

Pola sata poslije, četiri muškarca, znojna, stajala su oko otvorenog sarkofaga. Honey je kamerom na dronu snimala cijelo otvaranje. I kada je ploča pala na stranu, a zaslon na ODP-u pokazao sadržaj, ostala je zapanjena.

“Očito Demonski Car nije bio baš omiljen”, promrmljala je prilazeći sarkofagu. Izvadila je sklopivi metar i položila ga na rub sarkofaga, da se ima predodžba o veličini. Kline i njegovi ljudi samo su gledali unutra.

Za početak, nije bilo nikakvoga blaga. Ni zrnca zlatnog praha. Ni krhotine dragulja.

Car je bio potpuno gol. Tek kosti, zgrčen i sputan debelim lancem, kojeg hrđa jedva da je načela. Dron je neumorno snimao, dok je Honey diktirala u ODP.

“Noge su prelomljene, presavijene uz leđa i vezane uz torzo lancem. Ruke na leđima, također vezane lancem. Tri klina utjerana kroz lubanju.” Honey pogleda Klinea. Činio se sasvim smirenim.

Ni on, ni njegovi ljudi nisu uopće bili uzbuđeni zbog toga što nema blaga. “Lubanja izdužena, moguće stezanjem u djetinjstvu. Lice prekriveno metalnom maskom, nepoznato od čega.” Htjela je posegnuti da je skine.

“Nemojte!”, zaustavi je Kline. Ona ga zbunjeno pogleda. “Nastavite snimati! I možete početi s 3D-skeniranjem.”

Svi su se odmakli od sarkofaga. Laserski snop prelazio je preko okovanog kostura. Honey je promatrala model koji se iscrtavao na zaslonu ODP-a. U nekoliko minuta, imala je kompletni 3D-sken sarkofaga i njegova sadržaja, snimljen odozgo.

“Sad bi trebali skinuti masku”, primijetila je.

“Nema potrebe”, odvrati Kline. “Snimajte dalje.”

Honey je spustila ODP. Pogledala je Klinea.

“Recite, zašto smo zapravo ovdje? Očito nismo zbog blaga, kojeg niti nema. I vidim da ga niste ni očekivali. Pa onda, čemu sve ovo?”

Kline iz džepa na svom zaštitnom odijelu izvuče značku i pokaže je. Honey tiho opsuje. Značka je bila značka Obavještajne službe.

“Vaši ljudi?”

“Također.”

“O čemu se radi?”

Kline uzdahne.

“Postoji ova karta. Na starokahtanskom. Ali postoji i jedan zapis. Kahtani ga čuvaju u strogo zaključanom trezoru njihove Carske knjižnice. Nije bitno kako smo došli do njega, imamo svoje veze.”

Honey pogleda lubanju probodenu klinovima, masku na licu, tijelo omotano lancem.

“Demonski Car nije dobio ime zabadava”, nastavi Kline. “Tko je i otkud je, zapis ne kazuje. Nema detalja, ali ono što je jasno jest da je Car oko sebe sijao smrt. Pokorio je niz svjetova, a oni koji su mu se oduprli...”

“Uništio ih je”, procijedi Honey. Kline kimne.

“I opet nema detalja, samo bilješka kako je smrt kosila sve pred njim. Stotine milijuna pobijenih, prazni gradovi, mrtvi planeti. Ulice prekrivene tijelima što se raspadaju u prah. Ukratko, smakovi svjetova.”

“Ali kako?”

“Ili virus ili ubojiti nanokompleks. Ne znamo, ali to su jedina moguća objašnjenja. Dovoljno nam je što Kahtani to skrivaju. I što je Car u povijesti sveden na nejasne pričice.”

“Tko ga je ovako udesio?”

“Njegovi. Opet, ne znamo tko točno. I opet, nije bitno. Ono što je bitno jest da zapis upozorava kako je Car svoj dah smrti – tako to zovu – odnio sa sobom. Njegovi ubojice nisu se time zamarali. Odnijeli su okovano tijelo u najdalju zabit koja im je bila dostupna. Sasvim je moguće da su bili u bijegu i da nisu imali vremena birati. Možda se ubojstvo dogodilo baš ovdje. To bi objasnilo ovakvu sahranu, umjesto da su ga jednostavno ispalili u neku zvijezdu.”

Honey se odmakne od sarkofaga. Kline se nasmiješi.

“Negdje je unutra. Virus, ili što već. U minijaturnom spremniku. U nekoj kosti, korijenu zuba, tko zna...”

“Čeka da ga se pronađe i izvadi. A ako ste vi našli zapise...”

“Onda će ih naći i drugi. Ima zainteresiranih, vjerujte.”

“Kao što će jednom i netko od naseljenika naći grobnicu. Prije ili kasnije.”

“Vidim, sviće vam”, zaključi Kline. Njegovi ljudi bez riječi su stajali po strani. Honey se odjednom zapita jesu li oni ovdje zbog nje. “To je vječita prijetnja cijeloj Galaksiji. Koju treba uništiti, jednom za svagda. Ne proučavati, ne istraživati... Uništiti. Pa je donesena takva odluka.”

“I zašto sam vam ja trebala?”

“Još jedna donesena odluka. Bio sam protiv, ali moji nadređeni htjeli su snimke otvaranja i 3D-model napravljen po pravilima.”

Honey pokaže na Cara. “I što s njim?”

“Snimajte dalje.” Kline iz drugog džepa izvadi usku ampulu u zaštitnom spremniku. Izvadio ju je, prinio sarkofagu, prelomio i ubacio obje polovine unutra. Začulo se šištanje kako nešto iz ampule izjeda sve na što naiđe. Metal, kosti, skrivenu smrt... Uskoro je bilo gotovo, šištanje je utihnulo, a na dnu sarkofaga ostala je samo mutna kaša.

Kline pruži ruku.

“Što?”

“Memorijske kartice. Iz drona i vašeg ODP-a. Bojim se da nalaz nećete moći publicirati. Nemojte da vam moram ponavljati. Imam vrlo široke ovlasti u ovom slučaju.”

Honey ga je savršeno razumjela. Nije bila rijetkost da mladi i nadobudni arheolozi jednostavno nestanu u nekoj ekspediciji. I stoga ona izvadi kartice i pruži ih Klineu.

“Imam i ja jedan zahtjev.”

“Eh?”, upitno je pogleda Kline.

“Vratite natrag nadgrobnu ploču. Ako netko ipak dođe jednog dana... da se i on malo oznoji otvarajući sarkofag.” Aleksandar