Čudo u Vodnjanu by Zoran Vodopija

Marijan Jelenić

Č U D O U VO D N JA N U

Marijan Jelenić

ČUDO U VODNJANU

Vodnjan, 2013.

UVOD Čovjek rođenjem prima trostruki zadatak: rasti, množiti se i biti svet. Rasti do samoostvarenja. Množiti se u drugima, ugraditi se u ljudski organizam. I biti svet, graditi se prema biću Božjem. Taj su zadatak najuspješnije ostvarili sveci. Sveci žive u svim vremenima. Izuzetni su dar ljudima svih životnih okolnosti. Ljudima su primjer i pastiri. Mnogi ih nasljeđuju i po njihovom se primjeru izgrađuju. K svecima hrle mnoštva za života i nakon smrti. Na slijedećim stranicama želimo ukratko prikazati svece koji se, stjecanjem okolnosti i po tjelesnim ostacima, nalaze među nama. Njihovi se neraspadnuti ostaci čuvaju u Župnoj crkvi svetog Blaža u Vodnjanu. Oni su nam tim više bliži što se njihovi tjelesni ostaci čuvaju neraspadnuti. U naše vrijeme velike rastresenosti, fenomen nas njihove neraspadnutosti na neki poseban način doziva. Naslov „Čudo u Vodnjanu“ želi naglasiti neobičnost fenomena neraspadnutosti bez pretenzija da se stvara senzacija. Ovdje se čuvaju tri čitava Tijela i tri manja tjelesna ostatka. To su: sv. Leon Bembo (+1188.), sv. Ivan Olini (+1300.), sv. Nikoloza Bursa (+1512.), sv. Sebastijan (+282.), sv. Barbara (+288.), sv. Marija Egipatska (+522.) i sv. Eutih (+582.). Vjerujem da ćeš nakon upoznavanja tih ljudi i sam osjetiti njihovu blizinu i zov na sretniji razvoj svoga života. Naš je sretan život svecima najveća želja jer nas nose svojom ljubavlju. Marijan Jelenić

Sveti Leon Bembo, +1188. Blagdan je 11. rujna. SVETI VOJNIK I PATRIJARHA Profesionalni vojnik U Veneciji je, raju svijeta, kako reče ruski disident Petrovskij, živjelo četrdesetak svetaca i blaženika. Kada se velebna zdanja Venecije, znakovi njene političke slave i moći potroše i nestanu, sveci će sjati kao sjajne zvijezde na nebeskom svodu. Među njima i sveti Leon Bembo. Leon je rođen u plemićkoj obitelji Bembo krajem 11. ili početkom 12. st. Ta je plemićka obitelj dala mnogo slavnih književnika, svećenika, biskupa, pravnika, gradonačelnika, političara, i eto, jednog sveca! Mnogi su se plemići iskreno trudili, kako kaže poslovica, „noblesse oblige – plemstvo obvezuje“. Leon se u mladosti opredijelio za vojnički život. Kako je lijepo braniti nemoćne i ugrožene, dom u kojem se ostvaruje čovjek! Vjerojatno je Leona nosio viteški ideal, ideal herojskih duša: „dulce est pro patria mori – slatko je za domovinu mrijeti“.

Tijelo Tijelo je, kako je, kako je ustanovljeno je ustanovljeno CT snimanjem CT snimanjem 2009., 2009., djelomično neobjašnjivo djemično sačuvano, djelomično raspadnuto. Godine 1147. na vidiku se javlja nova opasnost. Papa Eugen III. saziva Drugu križarsku vojnu za oslobođenje svetih mjesta kršćanstva u Jeruzalemu. Papi se odzivlju mletački dužd Domenico Micheli, francuski kralj Ljudevit VII. i njemački car Konrad III. Zajedno žele zaustaviti i skršiti osvajačke namjere Saracena, islamiziranih naroda kako ih nazivaju bizantski i latinski pisci. Dužd pobjeđuje u bici kod Askalone, sudjeluje u osvajanju Tira, ulazi u Grčku. Car Kolajan prelazi Srbiju, osvaja pobunjene gradove protiv mletačke vlasti: Zadar, Split, Trogir, Kio, Lezb, Sam, Rod i Modon u Moreji. Kad kršćanski vojnici uđoše u te krajeve, nađoše pustoš. U Modonu je bila prazna i biskupska stolica. Izbor za biskupa Valjalo je ondje uspostaviti duhovnu vlast. Tada narod sam izabire biskupa. Vojnici se bolje poznaju jedni druge nego li zatečeno žiteljstvo. Među sobom za biskupa

izabraše Leona Bembo koji se, iako vojnik, isticao pobožnošću i vjerom. Očito je živio ugađajući Bogu što se vidjelo iz njegova ponašanja. Kad čovjek tako živi, osjeća se vječno mladim i ispunjenim. Tako su vojnici doživljavali Leona usred opora vojničkog života. Druga se križarska vojna uglavnom smatra neuspjelom. Zapadni vojnici ne ostaju dugo u tim krajevima. Car Emanuel Komnen ponovno zauzima ta područja. Svrgava i zatvara nadbiskupa Leona. Nadbiskupa zamrziše i izraniše ne samo politički neprijatelji već i krivovjerci. Nakon četiri godine, krivovjerci ga napadnuše na putu, izranili, prebili kosti i ostavili kraj puta. Srećom je preživio. Operacije tada nema. Kosti su se kojekako spojile i bio je neugledan. Tako više ne može raditi kao nadbiskup. Nije poznato kako se izvukao i kroz kolike se opasnosti domogao rodne Venecije. Što je sve proživio u rukama neprijatelja, može se tek naslutiti iz njegova izgleda. Toliko je bio izobličen, ne prepoznaje ga ni njegova obitelj, ni drugi znanci u Veneciji. Nikome ne otkriva svoju službu i dostojanstvo. Povlači se na otočić Svetog Servola kraj Venecije. Živi samotničkim životom u izbici. Nikome nije na teret. Velikodušno pomaže obližnjem ženskom samostanu. Slobodne trenutke razmišlja divna djela Božja. Nalaze ga zaplakana u molitvi. U kolibici ga nađoše mrtvoga 1188. godine. Sveci vole samoću, a prazne se duše utapaju u buci i spektaklima. I ondje ga sahraniše kraj kolibe. Čudesna zbivanja Kad čovjek umre ništa nije završeno. Talijanski mislilac lijepo kaže: „Mrtvi žive samo malo bolje od nas živih.“ Sveci čine dobro za života i nastavljaju nakon smrti. Što se sve događalo oko Leona za života i nakon smrti, može nam samo dati naslutiti to što biskup Venecije mons. Giovanni Polani naređuje da se tijelo prenese i položi u mramorni sarkofag u pothodnik crkve Svetog Sebasti-

jana dok se službeno ne ispitaju čudesni događaji oko Leona. Dakle, pokreće se postupak za proglašenje blaženim i svetim. Tih je godina Veneciju pogodila strašna epidemija kuge. Mnoge su crkvene djelatnosti obustavljene pa i proučavanje zbivanja oko Leona. Sve se ulaže za opstanak. Međutim, 1207. godine, se više noći uzastopno iz posebne krune zvijezda pružala ruka prema mjestu na kojemu je bio sarkofag sa tijelom. Opatica naređuje otvoriti sarkofag u kojem nađoše neraspadnuto i gipko tijelo uz koje mnogi bolesnici ozdraviše. Godine 1210. slijepa djevojka Catarina Franconellis progleda dok se s majkom molila uz svečevo tijelo. Na vijesti o novim ozdravljenjima, biskup Kaštela u Veneciji naredi neka se tijelo smjesti u drveni sarkofag i položi na bogato izrađeni oltar u crkvi sv. Sebastijana. Poklopac sarkofaga opatica samostana daje 1321. oslikati najpoznatijem slikaru Venecije onog vremena Paolu Veneziano. Na poklopcu je, koji se i danas čuva u Župnoj crkvi u Vodnjanu, naslikan svetac, hodočašćenje puka, svećenstva i biskupa, te dva čudesna ozdravljenja: kako Catarina zadobiva vid i kako umiruće novorođenče ozdravlja na molitvu roditelja. Proglašenje svetim Tako je započelo javno Leonovo štovanje. Svečevu je sliku u svojoj zbirci dragocjenosti čuvao i daljnji svečev rođak kardinal Pietro Bembo. Kancelar mletačkog patrijarhe Francesco Priori izvješćuje kako su u vrijeme obnove crkve sv. Sebastijana po naredbi patrijarha Tiepola tijela svetog Leona Bembo i sv. Ivana Olini prenijeta u crkvu sv. Lovre . Nakon obnove, tijela su 1632. u svečanom ophodu ponovno vraćena u crkvu sv. Sebastijana. Prema crkvenoj praksi, prije Pape Aleksandra III. (1159.-1181.), kad se neki mjesni biskup izjasnio i

dopustio javno postavljanje slike za štovanje, to je značilo proglašenje blaženim i svetim. Tako je sveti Leon na ondašnji način proglašen blaženim i svetim. Uz tijelo se sv. Leona čuva i slika Lazzara Bastiani iz XV st., u stvari kopija prizora sa sarkofaga koja je služila hodočasnicima iznad sarkofaga kao upozorenje što se nalazi u sarkofagu. Slika je to važnija što se ispod prizora nalaze tekstovi koji ukratko sažimlju sav svečev život: „Catarina Franconellis je u

tren ozdravila od sljepoće kad se molitvom obratila svecu. Zvijezda pokazaše grob proslavljenog Leona od slavnog roda Bembo koji za života i nakon smrti učini brojna čudesa. Neraspadnuto tijelo koje dugo ležaše pod zemljom, upućuje nas, Leone, na tvoj trajni sveti život.“ I, evo, čovjeku je dano stati pred tako čudesnim prizorom!, pred neraspadnutim tijelom prekrivenim biskupskim ruhom.

Paolo Veneziano, poklopac sarkofaga, tempera temperana nadrvu, drvu,1321. 1321.g.g.Prizori Prizoričudesa čudesasv. sv.Leona. Leona

Sveti Ivan Olini, +1300. Blagdan je 10. kolovoza.

POSRED PAKLA Nesretna vremena Početkom 13. st. koješta je podsjećalo na kraj svijeta. Sa svih se strana čulo o velikim požarima. Uoči blagdana svetih apostola Petra i Pavla bio je veliki potres. Svugdje nesloga, nemiri među vjernicima, napetosti između Pape i njemačkog cara, stranačke borbe Guelfa i Gibelina, opće pustošenje gradova u ratovima sa susjedima. Tih godina, odnosno 1215. obitelji Olini rodi se dijete Ivan. Roditelji vjeruju da „Bog i krivim crtama ravno piše“, sina odgajaju u poštenju i strahu Božjem. Žele mu sreću bez obzira na krizna vremena. Dječak se od malena pokazao dobrodušnim, sklon vjeri. Kao adolescent rado proučava Sveto pismo. Radišan je, ne dosađuje se. Izbjegava provod, naslade i užitke čuvajući tijelo i dušu. Užici troše i spaljuju sposobnosti. Posti, traži samoću. Iako je Venecija velegrad, pun

Tijelo je, prema CT neraspadnuto snimanju 2009., Tijelo je, prema CT snimanju 2009., sa neraspadnuto sa svim nutarnjim organima. trgovina i zavodljivih zabava, živi kao pustinjak. Rijetko izlazi. Odijelo mu je grubo. Zimi ga ne grije, ljeti sputava i sapinje. Tijelo poštuje kao prebivalište Božje. Ponizan i krotak svakome ostaje u trajnom sjećanju. Vođa naroda Već se bio približio četrdesetoj kad umre župnik njegove župe Svetog Ivana Glavosjeka ili San Zane Degolá, kako zvaše tada župu na otočiću Rialto koji je bio prvi nastanjen u drevno doba nakon rimskih razaranja. U ona vremena narod sam izabire svećenika. Tako njega župljani izabraše za novog župnika. Skroman, ni na kraj pameti nije pomišljao da bi ga u životu moglo zadesiti tako odgovorna služba. Uzalud se branio. Pred tolikim navaljivanjem pobožnog puka, osjeti odgovornost, pomoli se Bogu za savjet: „Gospodine, ukoliko sam potreban tvome narodu, neka bude volja tvoja“.

Narod ga otprati biskupu mons. Michieli-ju Calerga. Biskup, dobro upoznat s njegovim vrlinama, reče pred kanonicima: „Neka Bog dade da u našem vinogradu bude mnogo tako kreposnih kao što je on. Tada bi možda pravedna ruka Božja s manje strogosti kažnjavala naše grijehe. Na prijekor svima treba reći: ne nađe se sličan njemu“. Nije se još nikada čulo da je neki biskup novoređenika predstavio takvim pohvalama. Nakon ređenja za svećenika, velečasni Olini ponizno zatraži biskupov blagoslov. Nastupni govor U općoj buci, teško se u našem vremenu nađu riječi koje valja citirati. A nastupne se riječi velečasnog Olinija pamte stoljećima. Ovako se predstavio svojim vjernicima:„Predragi, najveću ljubav koju ste mi iskazali birajući me pored toliko sposobnijih za duhovnog oca, budi u meni onakvu ljubav kakvu svaki otac osjeća prema svojoj djeci. Kao što očevi obitelji opomenama, milovanjem i ispravljanjem omogućuju dobar odgoj, tako moram i ja postupati, pomažući spremnima na dobro, budeći pospane, kažnjavajući duhovnim bičevima kada zatreba – jer su sjetila naših tijela kao pomahnitali konji, a duh poput kočijaša koji upravlja njihovim galopom. Konji se bez upravljača strmoglavljuju kao što i tijelo propada bez razuma, duhovno se carstvo strmoglavljuje u propast. Nastojat ću vaše duše poticati na motrenje Boga da bi mogle upravljati sjetilima koja svojim neurednostima izazivlju srdžbu i kaznu Božju. Nasljedovat ću našeg svetog Zaštitnika koji je radije izgubio život, koreći grijeh kralja Heroda, nego da grijeh bude na zao primjer. Ja sam s vama tako vezan te ne mogu i ne smijem, polazeći od te službe – koju primih od biskupa, a on od svetog Oca - drugačije postupati. Zato je velik strah u mojoj duši kad vidim kako ubuduće neću trebati polagati račun Božjoj dobroti samo za svoju dušu nego vječnom

Sucu i za vaše grijehe koji su se dogodili zbog moje odgovornosti i primiti nenadoknadivu kaznu. Radost mi je što ću vas voditi ispravnim putem dobrih djela koja vode u Nebo. Trebat ću prvi to činiti i tako živjeti pokazujući svim žarom na učitelja Isusa koji je najprije činio, onda učio.“ Visoka svijest svećeničke službe! Identifikacija sa Kristom, odgojiteljem i predvodnikom u novi život. Svećenička služba nije politika ni zanat, kako misle mnogi ljudi, te svećeničku službu izjednačuju sa ostalim zanimanjima. Heroj posred bijede Don Olini kao odgovorni otac danju i noću obilazi župom. Pomaže svima u nevolji. U vrijeme epidemije kuge kada je umrlo deset posto ljudi. Na ulicama je bilo mnogo leševa. Među njima i svećenika koji su umiruće ispovijedali, pričešćivali i tješili. Tada se nitko ne usuđuje umrijeti, zakoraknuti u drugi svijet a da prije nebo i zemlju ne zamoli oproštenje za sve što je u životu pogriješio. Kako bi mogao osvanuti na drugom svijetu nečist, s dugovima? Biskup mons. Paolo Foscarini nemoćan, suznih očiju gleda pomor svojih svećenika i tolikih ljudi. Don Olini je kroz tri godine epidemije neumorno danonoćno obilazio zaražene i umiruće. Glas je o sličnoj nesreći dopirao sa svih strana. U nekim su gradovima izumrli gotovo svi. Rijetki preživjeli lutali su u vrećama noseći križ, udarali se u prsa i prizivali Božje milosrđe. Kada je kuga prestala, sveti je svećenik, već u dubokoj starosti, molio Boga da ga, ukoliko mu je po volji, nakon tolikih nevolja uzme sa ovog svijeta. I doista, kratko vrijeme nakon toga, okružen najmilijima, preda dušu Bogu. Posljednja mu je želja bila pokopati se na groblju sv. Sebastijana, zaštitnika protiv kuge, kojega je toliko molio da grad zaštiti od kuge. Pokopan je uz neutješiv plač brojnih štovalaca uz tolike pokojne koje je dopratio na isto groblje.

Prijateljevanje s mrtvim župnikom Nakon kuge mnogi su dolazili na grob herojskog svećenika koji je dao toliko dokaza svetosti. Mnogi su dolazili tražiti njegovu pomoć i zagovor. Kada brojni hodočasnici nisu mogli do groba, odlučeno je posmrtne mu ostatke staviti na praktičnije mjesto u crkvi. Izvaditi ga iz tijesnog prostora iza oltara i pokopati usred crkve. Ali, na veliko iznenađenje, tijelo je nađeno neraspadnuto. Više su ga puta premještali u crkvi. Tijelo je ostalo neraspadnuto, pa su shvatili da se radi o čudu, ne o slučajnosti. Konačno je tijelo položeno u mramorni sarkofag bez natpisa u pothodnik crkve sv. Sebastijana kod samostana sv. Lovre što već po sebi potvrđuje o neobičnim zbivanjima i oko njega mrtvoga. U vrijeme kuge pomriješe svjedoci njegova života, pa se vremenom zaboravilo čije je tijelo u sarkofagu. Prigodom jednog sprovoda 1393. godine, nestašna su djeca zašla u pothodnik, penjala se po sarkofagu dok se nije nagnuo sa uskih nogara, ali se srećom nije razbio. Sestre su zato sarkofag dale smjestiti u dno pothodnika da bude stabilniji. U vrijeme upravljanja samostanom opatice Marie Giovanne Zen, godine 1398., na neobičan se način saznalo za svetog Ivana. Dok su ranim jutrom sestre sakristanke Maria Orsa Fallier i Maria Catarina Soranzo odlazile zvoniti Pozdravljenje, na tom mjestu mnogo puta opaziše svjetlost. Opatica nakon duga odlaganja, konačno dozvoli otvoriti sarkofag u kojem u svećeničkom odjelu nađoše neraspadnuto tijelo. S poštovanjem ga preniješe u kapelu sv. Sebastijana gdje je tri dana izloženo javnom štovanju. Papina intervencija Izloženo je tijelo privuklo brojne posjetnike iako se još nije znalo čije je. Jedne se noći u samostanu sestri

Nikolozi Gradenigo ukazao svetac i naredi da opatica na sarkofagu dade napisati ime Ivan. Opatica zamoli sestre da se na sve načine raspituju koji bi to mogao biti Ivan. Od najstarijih žitelja saznaše da je to tijelo Ivana Olini, župnika crkve Svetog Ivana Glavosjeka u Veneciji. Glasovi da sestre štuju tijelo nepoznatog čovjeka uznemiri biskupa. Biskup mons. Leonardo Delfin posjeti samostan i pod prijetnjom isključenja iz Crkve naredi tijelo skloniti od javnog štovanja. Nezadovoljne se sestre obrate Papi Bonifaciju IX. koji 7. listopada 1400. odgovori Bulom koja se i danas čuva uz svečevo tijelo. Papa zadužuje mons. Francesca Bembo, crkvenog suca i predstojnika bazilike sv. Marka u Veneciji da istraži ima li se ili ne odobriti javno štovanje, jer se samo zbog neraspadljivosti, ne može iskazivati svetačko štovanje. Naredne godine baš mons. Leonardo Delfin preuze biskupsku stolicu u Aleksandriji, a Francesco Bembo biskupiju u Veneciji. Zadužen već ranije za taj slučaj od pape Bonifacija IX. i dalje je slučaj pomno istraživao. Nakon što se uvjerio u činjenice, odobri Ivanovo javno štovanje u crkvi sv. Sebastijana. Time je, za ono vrijeme, proglašen blaženim i svetim. Kasnije je i patrijarha Giovanni Tiepolo 1622.godine ponovno potvrdio njegovo štovanje i kod glasovitog slikara Tintoretta naručio svečevu sliku koju postavi uz ostalih 27 likova mletačkih svetaca u crkvi. Godine 1644. patrijarha Francesco Morosini dade dignuti sarkofag s povišenog mjesta i ugradi u oltar sv. Lovre da bi bio što vidljiviji na velike blagdane i kroz mjesec svibanj kada su se u crkvi mogli postići veliki oprosti. Sa strane evanđelja bila je izložena svečeva slika za blagoslov bolesnika. Druga se slika nalazila u crkvi Svetog Ivana Glavosjeka. Na njegovu su se grobu zbivala ozdravljenja i dobivale milosti. Zato je grob postao slavan. Blagdan se slavio 10. kolovoza.

Ozdravljenje djevojke Posebnu pažnju zaslužuje čudesno ozdravljenje koje se zbilo 24. rujna 1795. u Veneciji. O ozdravljenju postoji pismena dokumentacija koju je potvrdio i javni bilježnik Venecije Johannes Antonius ab Aqua. Prema tim spisima djevojka Antonia Maria Teresa Suman, kći Carla i Margarite bila je nekoliko dana prije blagdana svetih Petra i Pavla pogođena zloćudnom groznicom. Tijelo su napali crvi. Bila je u očajnom stanju sa otvorenim kanceroznim ranama od ramena do bokova uz stalni proljev. Iznimna pažnja “liječnika za siromašne” one četvrti dr. Pietra Pezzi, bila je bezuspješna. Bolest je napredovala. Dali su joj svete sakramente umirućih. Prema tadašnjem običaju 16. srpnja izložen je Presveti sakrament, molila se „Agonija“ za sretnu smrt umiruće djevojke. Bolesnicu posjeti susjeda koja pošalje u crkvu svetog Lovre dvije svijeće i naruči svetu misu u čast sv. Ivana na oltaru gdje se nalazilo svečevo tijelo. U 11 sati, kada je misa upravo završavala, bolesnica se povrati i reče: „Gospo Marijo, milost je udijeljena.“ Bile su prve riječi koje je bolesnica izgovorila nakon mjesec dana. Kroz nekoliko su dana tragovi bolesti nestali i djevojka se vratila svakodnevnom životu. Pored neraspadnutog tijela svetog Ivana Olinija i danas s poštovanjem i u sabranosti prolaze mnogi posjetnici. Ovi reci izlaze upravo o 700-toj obljetnici njegove svete smrti.

Sveta Nikoloza, +1512. Blagdan je 23. travnja. ŽENA ČUDESNIH SPOSOBNOSTI Odaziv Bogu Obitelj Bursa sa poluotoka Peleponeza i grada Modona u Grčkoj davno se preselila na najveći jadranski poluotok Istru, naselila u Kopru. Sredinom 15. stoljeća obitelji se rodila djevojčica kojoj dadoše ime Nikoloza. Iako o roditeljima ništa ne znamo, pretpostaviti je njihovu plemenitost po onome što znamo o njihovoj kćerki. Stablo se pozna po plodovima. Dobro odgojeno dijete je bogatstvo cijelog svijeta. O Nikolozi saznajemo tek godine 1465. Vjerojatno, tada u pubertetu počinje tražiti vlastito mjesto pod zvijezdama, način kako se ugraditi na opće dobro. Tada osjeti Božji poziv za redovnički život. Bog raspoređuje službe mineralima, biljkama, životinjama, anđelima i ljudima. Nikoloza se odzva Božjem pozivu. Iz Kopra seli u Veneciju u benediktinski samostan sv. Servola na istoimenom otočiću.

Tijelo je, prema CT Tijelo snimanju je, prema 2009., CT neraspadnuto snimanju 2009., sa neraspadnuto sa svim nutarnjim organima. Opatica na glasu svetosti U tom samostanu prima redovničko odijelo, polaže zavjete. Odada se ne mora zamarati modnim novitetima. Neće trebati vrludati. Životu daje siguran smjer, služiti Bogu i ljudima. U samostanu brzo zapaze njene vrline. „Bila je žena kreposna i savršena, posebno u služenju Bogu, sveta u svemu.“ Može li se nekoj ženi s manje riječi izreći više pohvala? Sa 37 godina je na neobični način izabrana opaticom samostana. U samostanu se kraj crkve sv. Ivana Lateranskoga sestre toliko odijeliše od svijeta, te se nazvaše „siromašne pustinjakinje“. Njima je trebalo prosvjetljeno vodstvo. Neki je Trevisan u samostanu sv. Servola, u kojem je živjela i sestra Nikoloza, imao rođakinju imenom Arseniju. Kada se kod rođakinje sa nekim dobrotvorom samostana zanimao gdje bi se našla sposobna voditeljica „siromašnih pustinjakinja“, rođaka je upoznala s Nikolozinom svetošću. Doista su sveti oni o kojima svjedoče njihovi ukućani!

Mletački patrijarh mons. Antonio Suriani osobno je 5. listopada 1505. pohodio samostan sv. Ivana Lateranskoga i uručio sestri Nikolozi pismeno imenovanje o novoj dužnosti. Isprava se i danas čuva uz Svetičino neraspadnuto tijelo. Samostan se sv. Ivana Lateranskog, pod vodstvom Nikoloze, brzo pročuo po svetosti. Mnogi plemići dovode u samostan na privremeni odgoj svoje kćeri da se kasnije što bolje udaju. Međutim, mnoge su toliko oduševljene životom u samostanu u Nikolozinoj blizini, te više nikada nisu izašle u svijet. Čudesna ozdravljenja Opatica je Nikoloza imala karizmatičke sposobnosti. Uspješno je tješila žalosne. K njoj se svratila i kraljica Cipra Catarina Carnaro. Bila je očajna što je smrću muža izgubila prijestolje, ali se od Nikoloze vratila radosna. Samostan je proživljavao dane krajnje bijede kada u kući nije bilo ni korice kruha. Nikoloza se uzdala u Providnost i svejedno sestre u vrijeme obroka prema kućnom redu pozivala k stolu na molitvu. Na pitanje sestara čemu molitva kad nema ništa za jelo, odgovarala bi: „Naše je činiti volju Božju, za ostalo On će se pobrinuti.“ Ne jednom dogodilo, dok su se sestre molile, netko je kucao na vrtuljak samostanske govornice. Najbliža bi sestra pohitjela, pitala tko je, ali se nitko nije odazvao. Kad je okrenula vrtuljak, našla je namirnica koliko je sestrama trebalo onaj dan. Nikoloza je bila mistkinja. U vrijeme molitve tako se sjedinjavala s Bogom i duhovnim svijetom te je na neki način izlazila iz fizičke stvarnosti. Sestre su je nalazile u levitaciji, iznad zemlje, obasjanu čudesnim svijetlom. Ona je tamo vidjela što mi smrtnici ne vidimo. Vidjela je uz ostalo i kraj svojeg zemaljskoga života 23. travnja 1512. Sestre je obavijestila o danu svoje smrti, ali sestre nisu mogle povjerovati. Nikoloza je, doista, umrla kako je i govorila 23. travnja

1512. godine. Sestre su zapisale u kronici samostana da je Nikoloza bila to veselija kako se bližio dan smrti. Za svece je molitva najveće djelo, a smrt „dobitak“, vjenčanje s Bogom. Prijenos u katedralu u Veneciji Nikoloza je bila pokopana u zajedničkoj samostanskoj grobnici. Kad se zbog kuge smanjio broj sestara, neki su samostani sjedinjeni. Tako su sestre samostana sv. Ivana Lateranskoga trebale prijeći u samostan sv. Ane u Kaštelu nedaleko katedrale. Sestre su pod svaku cijenu htjele povesti sa sobom i ostatke njihove svete poglavarice Nikoloze. Kada je grobnica otvorena 1526., četrnaest godina nakon smrti, tijelo je svete Nikoloze nađeno neraspadnuto. Čak je i odijelo bilo sačuvano netaknuto usprkos što je grobnica bila vrlo vlažna u neposrednoj blizini kanala. Na vijest o neraspadnutosti mnogi htjedoše vidjeti prizor. Zbog uskoće prostora, tijelo je prenijeto u katedralu sv. Petra u Kaštelu i izloženo u lijevoj kapeli Svetog Križa. Građani su dolazili gledati tri dana i noći. Treći se dan katedrala zamirisala miomirisom koji je dolazio iz njena tijela. Onda je tijelo položeno u kameni sarkofag u obližnjem samostanu Svete Ane kojemu su dolazili hodočasnici s bolesnicima. Zavjetne pločice i drugi darovi svjedoče o milostima i ozdravljenjima. Uz tijelo se svete Nikoloze čuvaju spisi na kojima su zapisana 53 ozdravljenja. Dakako da se ozdravljenja ne događaju često. Ona su samo znakovi nadnaravnih stvarnosti i Božje blizine među nama. Niz iznenađenja Sarkofag nije otvaran 163 godine, do 1689. kada je Veneciju 5. svibnja neočekivano zabijelio snijeg. Kad se snijeg počeo otapati, voda je prokapala upravo sarkofag.

Tadašnja opatica Maria Regina Rossi zatraži od patrijarha mons. Badoera da se sarkofag otvori. Na opće iznenađenje u nazočnosti svih sestara, njihova ispovjednika don Bartolomea Zanadio, tijelo je nađeno neoštećeno. Sarkofag je zajedno sa svojim pomoćnikom Antoniom Bencor premjestio zidar Domenico Mazzoni koji je nedaleko zidao srušeni most Ponte di Canareggio. Kada su se vratili na most, komad je željeza ozlijedio njegova pomoćnika. Zidar mu jedva zaustavi krvarenje, veza ranu i postavi komadić platna koji je krišom bio uzeo sa tijela sv. Nikoloze. Ujutro se pomoćnik vratio zdrav na posao što je zidar smatrao kao čudo. Sarkofag se kasnije više puta otvarao: na želju patrijarha mons. Badoera 1681. u nazočnosti ispovjednika Battiste Patriarchini i samostanskog kapelana Lorenza Manuzzo, kada je tijelo nađeno neraspadnuto i ostavljeno otvoreno tri dana. Zatim prilikom dolaska benediktinskog opata iz Modona, Svetičina daljnjeg rođaka, te nešto kasnije na molbu plemića Lorenza Balbia, pa opata benediktinskog samostana San Giorgio u Veneciji, i na molbu raznih uvaženih ličnosti, ali je tijelo na opće čuđenje uvijek nađeno neraspadnuto. Ozdravljenje u Vodnjanu Uz navedena svjedočanstva o ozdravljenjima, pažnju zaslužuje i ono zasvjedočeno u Vodnjanu 1818. godine. Andrea Tromba i supruga Domenica Negri zamole 28. lipnja 1818. župnika dr. Giovannia Trombu da im kraj neraspadnutih Tijela svetih blagoslovi tromjesečnu tuberkuloznu umiruću kćerkicu. Sutradan je na želju roditelja služena i sveta misa. Djevojčica je ozdravila. Na godišnjicu su roditelji ponovno dali služiti svetu misu zahvalnicu. I posjetili su neraspadnuta Tijela svetih. Petnaestmjesečna se djevojčica plašila neobičnih prizora mrtvih, ali se pred lijesom svete Nikoloze otimala iz naručja kao da hoće poljubiti svoju svetu iscjelite-

ljicu. Roditelji su se zavjetovali da će u znak zahvalnosti djevojčici na krizmi dati ime Nikoloza. Gaetano Gresler je slučaj zapisao uz svjedočanstvo nazočnih kao čudo. U Vodnjanu ima i danas ljudi koji svjedoče da su pred tijelom svete Nikoloze zadobili milosti i zdravlje. Jedna je žena iz Osijeka pisala Župnom Uredu kako je pred Božić 1999. na Zagrebačkoj televiziji vidjela emisiju o vodnjanskim svecima. Svjedoči kako je u njenom životu i životu obitelji bilo sve potrošeno i beznadno. Dok se u emisiji govorilo o svetoj Nikolozi, osjeti neki nutarnji potres, poče joj se moliti i kroz nekoliko je dana zadobila duševni mir, nekadašnju snagu za život i odnosi su se u obitelji normalizirali. Nikolozu mnogi traže, mnogi joj se utječu. Časna sestra Benedikta Dulić koja je boravila u Vodnjanu, svjedočila je o uslišanjima. A župnik je zapisao desetine svjedočanstva raznih hodočasnika.

Sveti Sebastijan, +282. Blagdan je 20. siječnja.

ŠEF CARSKE TJELESNE STRAŽE Progon kršćana Francuskog je plemića iz Narbone vojnička služba bila dovela u Milano. Tu upozna ženu svog života. Plod je njihove ljubavi bio Sebastijan. Zanimanje je tada najčešće od oca prelazilo na sina. I Sebastijan se posvetio vojničkoj službi. Sebastijan se odlikovao stasom, sposobnošću i karakterom. To ga je dovelo u Rim u carsku službu, na položaj šefa carske tjelesne straže. U to su vrijeme vladali Maksimilijan i Dioklecijan, carevi poznati kao okrutni progonitelji kršćana. U svim su gradovima zatvori bili puni uhićenih kršćana. Kršćanstvo je bilo, kao što je i danas, prevelika novost. Kršćani vjeruju u jednog, trojedinog Boga, dok su pogani vjerovali u tisuće božanstava. Pogani su žr-

Dio karličnih kostiju, žile i bedrena Dio karličnih kost, prekriveno kostiju, žile i bedrena kost, prekriveno neraspadnutim neraspadnutimtkivom. tkivom.

tvama nastojali umilostiviti božanstva i skloniti ih za svoje interese, kršćani su počeli kulturu suobličavanja Ocu, Sinu i Duhu Svetome koji žive u neraskidivoj slozi i ljubavi. Počeo je sasvim novi proces. Slijediti je kršćanstvo bio intelektualni napor i osobna preobrazba. Bilo je lakše ostati na starom, zato je poganski svijet kršćanstvu uzvratio nisko, progonima. Autentični kršćani će uvijek biti progonjeni. To je njihova sudbina i veličina. Netko mora biti avangarda i žrtvovati se za napredak. Sebastijan je savjesno obavljao službu. Bio je kršćanin što se javno nije znalo. U trenutku kad su uhićeni kršćani bili u opasnosti da otpadnu od vjere, Sebastijan se javno očitovao. Tješi ih i potiče na vjernost do kraja. Nije se mogao složiti sa onodobnim ropstvom i raskalašenim načinom života. Vizionarski gleda budućnost i potiče na ustrajnu izdržljivost za bolji svijet. Samo velike duše grade budućnost.

Čudesno ukazanje Sebastijan se posebno pročuo kada su u Rim dovedeni uhićeni bogati kršćani, sinovi Trankvilina i Marcije, braća Marko i Marcelin, oba oženjeni i s djecom. Prefekt ih je Kromacije, u duhu rimskih zakona, najprije nagovarao na otpad od vjere. Rodbini je i prijateljima ostavio mjesec dana vremena da ih odgovore od vjere. Nakon mjesec dana bili su još čvršći i postojaniji u vjeri. Zato su im oduzeta sva imanja. Mnogi su ih odvraćali od vjere i sigurne smrti. Otac ih Trankvilin suznih očiju zaklinjao: „Dragi sinovi, tko će mi pomoći u starosti? Tko će mi na samrti zaklopiti oči? Tko ispratiti na ukop? Imajte samilosti prema meni!“ Majka im je Marcija pokazivala grudi kojima ih je dojila i zaplakano očevo lice. Žene su došle pred njih sa djecom u naručju. Rođaci ih i prijatelji nagovarali da odstupe od vjere. Kad se činilo da su pokolebani, javno nastupi Sebastijan govoreći: „Kad bi ovaj zemaljski život bio vječan i bez boli, zar ne, svi bismo se trudili trajno ga sačuvati? Pošto prolazi tako brzo, čemu zbog ovoga života izgubiti drugi, život toliko uzvišeniji? Ovaj je prolazan, onaj vječan. Vitezovi Kristovi, što nisu postigli neprijatelji rukama, želi suzama postići vaša rodbina i prijatelji. Ne štedite tijelo koje uza svu moguću njegu ima istrunuti i postati hrana crvima. Muka će biti kratka, radost vječna.“ Dok je Sebastijan govorio na nebu se ukaza svjetlost, u njoj lijepi mladić koji potvrdi istinitost Sebastijanovih riječi. Obraćenje suca Kromacija Tu se našla i Zoe, nijema Nikostratova žena u čijoj su se kući čuvali uhićeni kršćani. Znakovima je i prignuta do zemlje odobravala Sebastijanove riječi. Sebastijan zapovijedi da izgovori ime Isusovo. Na opće čuđenje, nijema progovori. Nikostrat se obrati moleći kršćane oproštenje

što ih je progonio. Otvori zatvor, sve ih oslobodi. Nitko nije otišao. Radije ostadoše slušati Sebastijana koji ih je posjećivao i tumačio tajne vjere. Prefekt Kromacije sazna za sve masovnije okupljanje ljudi u Nikostratovoj kući. Zatraži objašnjenje. Nikostrat prešuti prave razloge. Nikostratu svrati kućni prijatelj Klaudio sa dva bolesna sina. Jedan je bio gubav, drugi kozičav. I on se pridruži kršćanima. Djeca ozdraviše kad ih je svećenik Polikarpo krstio. Prefekt Kromacije pozva Trankvilina i podsjeti da je sinovima vrijeme odluke isteklo. Otac, koji se videći vjeru svojih sinova krstio, reče: „Blago njima budu li dostojni umrijeti za ime Isusa Krista. Blažen sam što sam po njihovu primjeru mogao izaći iz mraka u kojem sam štovao idole.“ Kromacije se veoma iznenadi kad je saznao da je Sebastijan kršćanin, da, iako carski službenik, više vjeruje Kristu nego caru. Potresen zamoli Trankvilina da ga zajedno sa Sebastijanom posjete. Njihovo je svjedočanstvo bilo potreseno. Kratko nakon toga krstio se Kromacije, sin Tiburcije i sva njegova obitelj. Kromacije razbi kućne idole, napusti službu prefekta, pridruži se kršćanima koje je potajno posjećivao i tješio papa Kajo. Na stratištu Sve brojnija okupljanja kršćana povećala su opasnost. Svaki je trenutak moglo započeti masovno mučenje. Zato se kršćani u Nikostratovoj kući podijeliše u dvije grupe. Jednu je vodio Sebastijan, drugu svećenik Polikarpo. Marko su i Marcelin izabrani za đakone i posluživali su zajednicu kršćana zajedno s Papom. Otac Trankvilin zaređen je za svećenika. Sebastijanova je grupa brzo došla na udar. Nikostratovu ženu Zoe zatekoše u molitvi na grobu svetog Petra apostola. Prefekt ju Flavije dade objesiti za noge i potpaliti vatrom. Trankvilina su kamenovali. Nikostrata i Klaudija

mlinskim kamenom o vratu potopili u Tibru. Tiburciju je odrubljena glava. Marcelinu su i Marku, nakon mnogih muka, noge pribili o drvo. Osta samo Sebastijan. Kad se sve saznalo, Sebastijanu nisu dali ni progovoriti. Car naredi da se na trgu postavi stup. Golog i vezanog izgađaše strelicama. Prolaznici ga vrijeđali kao veleizdajnika i pobunjenika protiv cara. Sebastijan ostade miran. Molio je: „Zahvaljujem Ti, moj Gospodine, što si me doveo do ovog trenutka. Čime sam zaslužio da Te nasljedujem u bilo čemu? Ti si, meni za ljubav umro na križu, ja za svoju korist umirem vezan o stup. Ti si, Gospodine, dao život za mene, ja ga ljubavlju uzvraćam tebi. Primi, molim Te, Gospodine, službu i žrtvu mog života prema želji kojom Ti ga prinosim.“ Ostaviše ga da tako izranjen umre. Kad je pao mrak, naiđe gospođa Irena čiji je muž na istom mjestu mučen mjesec dana ranije. Riskirajući svoj život, oslobodi ga strelica, odveže i povede kući. Njegovala ga i prizdravi. Potajno su mu dolazili časnici, nudili pomoć da pobjegne. Sebastijan ne htjede pobjeći osjećajući se sigurnim u ruci Božjoj. Smaknuće Sebastijan nije zabrinut za sebe. Zabrinut je za kršćane. Potraži cara. Nađe ga u hramu boga Sunca i žestoko ukori zašto ubija nevine građane. Car se prestraši i začudi kako je Sebastijan živ nakon smrtne presude. Po Rimu se govori kako se s kršćanima zbivaju čudesa. Car nije znao da li je to san ili java. Sebastijan reče: „Ja sam Sebastijan. Život koji si naredio da mi se oduzme, vratio mi je Isus Krist da ti kažem neka mu ne budeš toliki neprijatelj i ne ubijaš tolike njegove prijatelje. Promisli, care, kršćani ne zaslužuju to od tebe!“ Car ga dade otpratiti u posebnu prostoriju i zapovijedi da ga udaraju željeznim štapovima do smrti. Ubijen je 282. godine. Mrtvo tijelo s prezirom bace u gradsku kanalizaciju. Mučenik se ukaza pobožnoj ženi Lucini. Pokaže joj gdje

se nalazi njegovo tijelo. Kršćani ga sahraniše kraj katakombi u Via Appia u Rimu gdje će kasnije njemu u čast biti sagrađena bazilika koja je postala meta hodočasnika i mjesto čudesnih ozdravljenja, obdarena mnogim povlasticama za hodočasnike. Pietro di Palude kaže za Sebastijana kako zbog dvostrukog mučeništva u nebu nosi dvostruku mučeničku krunu. Kad u 8. stoljeću u Rimu izbi kuga, poučeni zbivanjima na njegovu grobu, utekoše se u zagovor Sebastijanu. Kuga presta, pa ga nakon toga kršćanski svijet smatra zaštitnikom protiv kuge i zaraznih bolesti. Blagdan mu je 20. siječnja. Njegovoj se vjerskoj zrelosti, hrabrosti i ljubavi prema drugima nikad nećemo dovoljno nadiviti. Dok mnogi odžive drijemajući, Sebastijan je djelatnik i uzor za sva vremena.

Neraspadnuto desno stopalo Svete Barbare, +288. Blagdan je 4. prosinca.

ZAŠTITNICA PROTIV GROMOVA U kućnom pritvoru Ime je Barbara poznato diljem svijeta. Barbara, djevojka herojskog života nadahnula je mnoge roditelje da svojim kćerkama dadu isto ime i požele istu životnu hrabrost. Barbara se rodila 270. godine u Nikomediji kraj Carigrada. Otac Dioskorus, poganin, bio je rimski časnik. Kad su Rimljani osvojili grad, dodvarao im se prokazujući i privodeći kršćane. Žena mu je bila kršćanka, a da to nije znao. Kad se rodila Barbara, majka ju je krstila bez znanja muža. Majka je umrla kad su Barbari bile jedva četiri godine. Otac ju je prepustio ropkinjama. Kada je Barbara postala zrelija, napunila četrnaestu godinu, zatvori ju dvorac. Dobro je pazio da se ne zaljubi u nekog siromaha. Želio

je bogatog zeta da poveća obiteljsko bogatstvo. Zato ju je držao na oku, izoliranu u raskošnom dvorcu. Barbara trenutke samoće provodi u molitvi i pobožnim vježbama. Postila je i molila. Na raspolaganju su joj velike prostorije i vrt. Za što ugodniji život, otac joj dade izgraditi raskošnu kupaonicu. Dok se otac nalazio na putu, Barbara zamoli radnike da u kupaonici umjesto dva, naprave tri prozora. Dok se kupala, svjetlo ju je trostrukog prozora podsjećalo na tri osobe Presvetog Trojstva: Oca, Sina i Duha Svetoga. Često je plakala misleći na muke Isusove. U mramorni je stup noktima urezala znak križa i često ga ljubila. Žalostili su je likovi idola kojima je otac uresio prostorije. Još se više žalostila što se otac klanja ispraznim stvarima. Bila je zabrinuta kuda će, nakon smrti, njegova duša. Kad se otac vratio ljutito se raspitivao zašto tri prozora. „Oče, dala sam napraviti tri prozora jer je tako bilo razumnije i zgodnije. Tà trostruko svjetlo obasjava svijet i sve ljude.“ Pokazujući na križ, Barbara reče: „Zato se vjeruje u uzvišeno otajstvo svetog Križa jer je na njemu Isus umro.“ Djevojka zadivljujuće ljepote Otac se razbjesnio. Sada mu posta jasno zašto je odbila udaju. Među kršćanima su se mnogi bili odlučili za djevičanski život po uzoru na Isusa Krista. Barbara se spretno ukloni ocu koji u izljevu bijesa nasrnu mačem. Mogao ju je sustići i ubiti, ali se predomisli. Javno će joj se osvetiti. Optuži je sucu Marcijanu kao kršćanku zahtijevajući da se na njoj bespoštedno primjene carski zakoni protiv kršćana. Sudac se čudio okrutnosti takva oca. Barbara je bila izuzetne ljepote, dostojna da joj se već zbog toga oprosti svaki prekršaj. Sudac je pokuša spasiti uvjeravanjem: „Vidim, Barbara, da si prekrasna i ljupka djevojka. Imaj samilosti prema samoj sebi! Žrtvuj bogovima. Ne mogu biti okrutan prema tolikoj ljepoti!“

Barbara: „Prinosim žrtvu Bogu, stvoritelju neba i zemlje. Kažem i vjerujem samo u Njega, ne trudi se uvjeravati me da žrtvujem idolima.“ Rasrđen, sudac naredi svući je i šibati volovskim žilama. Kad je tijelo bilo izranjeno, oko bokova joj postave mučilo, cilicij i bace u zatvor. Noću ju obasja svjetlost, u svijetlu ugleda Isusa koji ju je tješio, obećao svoju nazočnost, a suci neće uspjeti. Barbara opazi da joj je tijelo nakon Isusova pohoda posve zdravo. Sutradan joj sudac reče: „Vidiš, Barbara, kako su bogovi milosrdni prema tebi i ozdravili te.“ Barbara odgovori: „Znaj, Isus Krist, Sin Boga živoga kojega ti ne možeš vidjeti, On me ozdravio.“ Vidjevši sudac da ništa ne pomaže, naredi da joj željeznim češljevima razderu prsa i bokove, potpale bakljama, čekićem je udarali po glavi. Barbara je molila: „Ti, Gospodine, vidiš tajne srdaca, vidiš i kako ja u Tebe stavljam sve svoje pouzdanje. Molim Te, ne napusti me. Podupri me svojom milosrdnom rukom. Kao što sama ne mogu ništa, u Tebi mogu sve.“ Odgovor neba Sučeva se okrutnost tu nije zaustavila. Naredi da joj se odrežu prsa, izbičuju golu i povedu gradom. Barbara je molila: „Višnji Kralju, i moj slatki Gospodine, koji nebo zastireš oblacima i zemlju noćnim mrakom, udostoji se pokriti i moje golo tijelo, da, dok ga pogani gledaju, ne oskvrnjuju tvoje ime.“ Jarka svijetlost obujmi njeno tijelo. U svijetlosti se nazirao anđeo koji ju je od zlobnih pogleda štitio bijelom tunikom. Videći sudac njenu postojanost i kako ne postiže ništa, odredi da se povede na stratište izvan grada i da joj se odrubi glava. Barbara na stratištu klekne, sama se namjesti. Otac zamoli krvnike dozvolu i sam joj odrubi glavu svojim mačem 4. prosinca 288. godine,

u vrijeme najžešćih progona kršćana za cara Dioklecijana i Maksimilijana. Vraćajući se u grad, hvalio se otac da će mu car dati nagradu i ime biti zapisano u hramu zato što je ubio svoju 18-godišnju kćerku. Međutim, iznenada udari grom. Od oca ostade samo malo pepela. Tako Nebo donese konačnu presudu. Barbarino tijelo uz pjesmu i hvalospjeve u čast Božju svečano pokopa Valentinijan. Svetu Barbaru smatraju zaštitnicom protiv nevremena i gromova, ali i pozornika, rudara, minera, skladišta eksploziva. Svetičin su život prvi opisali sveti Ivan Damašćanski i Artemije. U Barbari je vidljivo pokazano kolika je sposobnost žene u vjeri i ljubavi.

PozlaÄ&#x2021;eni relikvijar Svete Marije Egipatske +522., XV./XVI. st., sa Ä?eljusti i neraspadnutim jezikom. Blagdan je 9. travnja.

POBJEDNICA TIJELA Za život je potrebno vrlo malo Privlačno je gledati sportaše i akrobate u cirkusima kako imaju jaku volju i koliko uspijevaju ovladati ljudskim tijelom. Ali postoji još čudovitije vladanje tijelom i još veća privlačnost onih koji su se uresili besmrtnim vrlinama. Takav primjer imamo u svetoj Mariji Egipatskoj. U nekom samostanu u Palestini živio je monah Zosim, čovjek kreposna života koji je od malena tražio krepost i savršenstvo po uzoru na Isusa Krista. Dušu je ukrašavao uvijek novim vrlinama i svetošću. Držao je da se čovjekom ne može smatrati onaj tko ne želi biti bolji. Jednom osjeti nadahnuće napustiti samostan gdje je proveo veći dio života i preseliti se u drugi, kraj rijeke Jordana gdje će još bolje vidjeti veličinu i slavu Božju. Zosim dobi dozvolu poglavara za odseljenjem. Nije mu bilo lako napustiti zajednicu u kojoj se usavršavao. Teško ga je i zajednica prežalila. Kad se zatekao pred novim samostanom, ugledavši poglavar čovjeka u redovničkom odijelu, zanimao se što traži. Izrazi želju Bogu služiti u tom samostanu jer mu je rečeno kako će mu se tu mnogo pomoći. U samostanu je bila velika vjera i sloga. Stariji su redovnici bili pobožni, oduševljeni služenjem Bogu. Mladi su bili poslušni i poučljivi. Dio su vremena radili, dio razmatrali tajne vjere. U samostanu nije bilo vrijednih predmeta, ni srebra, ni zlata. Hranili se skromno kruhom i vodom. Zosim je bio zadovoljan. Zrijanje u pustinji Nadođe Korizma, četrdesetodnevna priprema na uskrsne blagdane. U samostanu je bio običaj de se redovnici u pretkorizmenu nedjelju okupe na zajedničkom ručku i molitvi, te na koljenima prime blagoslov od poglava-

ra, a onda se zagrle i raziđu u pustinju da bi u krajnjem siromaštvu dočekali radost uskrsnih blagdana. Ponijeli su malo ili ništa. Hranili se travom i vodom. Od toga je do danas u kršćanskom svijetu sačuvan običaj u Korizmi postiti i činiti dobra djela. Redovnici bi prešli rijeku Jordan i svatko je otišao za sebe. U samostanu nije bilo ništa osim zgrade i zvonika i dva redovnika koji su ostali samo da na tom mjestu ne utihne molitva. Na Cvjetnicu će se svi vratiti i svatko će pripovijedati što je doživio kroz četrdeset dana. Zosim također prijeđe Jordan. Hodao je i hodao, poželio sresti nekog pustinjaka i izmijeniti iskustvo. Nakon dvadeset dana, molio je o podne Časoslov. U daljini mu se začini neki ljudski lik. Kad je završio, pomnije pogleda. Pričinilo mu se žensko tijelo, golo, preplanulo, s malo pramenova posve bijele vunenaste kose tek do ramena. Zosim krene prema njoj. Poželi znati koja je to žena koja živi u pustinji. Ona pobjegne. Zosim potrča za bjegunicom. Kad je već stigao blizu da bi je mogao dozvati, poviče: „Zašto bježiš od mene, sluškinjo Božja? Vidiš da sam nemoćan grešnik. Zaklinjem te Bogom, kome iz ljubavi u pustinji služiš, čekaj me, imaj samilosti prema meni!“ Susret s pokornicom Bjegunica stane, okrenu se govoreći: „Opate Zosime, za ljubav Božju, oprosti, žena sam, gola, ne mogu stati. Ako hoćeš da te čekam i nadamnom moliš, i smatraš me dostojnom svoga blagoslova, baci mi svoj plašt da se pokrijem.“ Iznenađen otkud ga zna i zove imenom, okrenut od nje, pruži joj ogrtač. Pokrita, približi se dobrom ocu i upita: „Što tražiš, oče Zosime, od mene jadne žene grešnice i što trčiš tako brzo za mnom?“ Zosim: „Želim da me blagosloviš.“ Žena: „Naprotiv, ti mene trebaš blagosloviti.“ Klekne čekajući blagoslov. Klekne jednako i Zosim. Obo-

je neko vrijeme ostadu klečeći očekujući uzajamno blagoslov. Videći kako sveti otac očekuje blagoslov, reče: „Veća je dužnost, oče Zosime, da ti mene blagosloviš jer si svećenik već toliko godina i u službi oltara, dionik dara Isusa Krista.“ Zosim je nakon tih riječi bio još potreseniji. Odgovori ganut: „Neka bude tako, ali osjećam kako si ti veća i duša ti je tako draga Bogu kad ti je objavio tko sam ja. Poradi Gospodina kome služiš, utješi me svojim blagoslovom!“ Ganuta tim riječima i tako poniznom molbom, reče: „Neka je blagoslovljen Gospodin koji daje spasenje duši!“ „Amen!“, odgovori Zosim. Žena u levitaciji Oboje se dignu. Žena reče: „Nisi, Zosime, išao na taj put bez posebnog nadahnuća Duha Božjega da sretneš jednu grešnicu u pustinji. Reci mi, molim te, kako živi kršćanski narod? Koji carevi vladaju svijetom? Živi li Crkva u miru ili je progonjena?“ Zosim: „Svidjelo se Bogu na tvoje molitve podariti Crkvi mir. Sad poželi i posebno moli za mene da proživim u službi Bogu i na spasenje moje duše.“ Žena: „Ti si, Zosime, kao svećenik dužan moliti za vjernike i za mene. Pošto sam molila Boga da budemo poslušni, činim rado što zapovijedaš. Žena uzmakne. Okrenu se k Istoku. Oči upravi k nebu. Uzdignu ruke i pomoli se. Kasnije je Zosim pripovijedao kako je u vrijeme molitve bila lakat iznad zemlje. Bio je prestravljen i zadivljen tako te se našao na zemlji moleći: „Gospodine, milosrđe!“ Nije znao da li je pred njim duh ili žena. Žena: „Zosime opate, što dvoumiš da li sam duh? Grešna sam žena iako sam bila polivena svetom krsnom vodom. Nisam duh, već prah i pepeo.“

Zosim se dignu. Žena prekriži čelo, oči, usne i prsa moleći: „Gospodine, oslobodi nas od zasjeda neprijatelja i od zablude koja nas čini zavidnima.“ Zosim postiđen zamoli oproštenje tražeći da mu otkri tko je i što je radila da čini tako strogu pokoru? Opsjednuće Sotonom „Zaista se stidim otkriti ti moj život - započe žena - koji je bio pun rugoba i nečistoće. Vidio si moje golo tijelo, zato ću ti otkriti i golotinju moje duše. Spoznat ćeš kako sam bila nastanjena Sotonom. Otkrit ću ti moj život ali te obvezujem da se moliš Bogu za mene i da vidiš kako sam potrebna tvoje molitve.“ Zosim nije mogao suzdržati suze. Žena nastavi: „Moja je domovina bila Egipat. Kad sam imala dvanaest godina, majka su i otac još bili živi, bez straha i ikakvog obzira otišla sam od kuće u primorski grad Aleksandriju gdje sam izgubila cvijet nevinosti i odala se svakom nepoštenju. Stidim se kad na to samo i pomislim. Mnogo imam o tome reći. Reći ću samo ukratko. Sedamnaest sam godina, oprosti Zosime, za moj izraz, bila javna bludnica. Podavala sam se svakome tko me htio bez ikakve nadoknade samo za zadovoljenje moje pohote. Zbog toga su me mnogi tražili. Nisam primala novac ni bilo što drugo. Živjela sam predući ili proseći od vrata do vrata. Naslađivala sam se škodeći onome tko je uživao bez plaćanja. Jednom sam vidjela kako iz Egipta dolazi mnogo ljudi i čekali su ukrcaj na lađe u Aleksandriji. Pitala sam kuda će tolik svijet. Rekoše da ide u Jeruzalem na proslavu blagdana. Pitala sam hoće li me uzeti. Rečeno mi je kako nikome nije uskraćeno tko ima čime platiti. Imala sam samo tijelo i to sam ponudila. Oprosti mi, Zosime, što govorim sramotne stvari za tvoje uši. Govorim istiniti tijek mog života. Ako ne želiš da govorim dalje, reći ću samo da ne budem tužna.“

„Naprotiv, biti ćeš još žalosnija, ne ispričaš li sve. Zato te pred Bogom molim, reci sve“, zamoli Zosim. „Moj je sugovornik na lađi bio zbunjen besramnim riječima koje sam govorila. Napusti me i ode. Bacila sam preslicu i vreteno, potrčah prema moru, opazih deset jedrih mladića koji čekahu ukrcaj. Približim se zavodnički kako sam običavala i započnem razgovor. Govorila sam zavodničke i bezobrazne riječi koje su ih nasmijavale i uzeše me. Ono što se zbivalo putem, sramoti me i straši. Ne znam da li je veći strah ili sramota. Bojim se misliti kako je Bog dugo i strpljivo podnosio moje grijehe. Stidim se što sam tolike vabila na grijeh. Ponekad sam gotovo prisiljavala one u mojoj blizini da vrijeđaju Boga. Kad sam stigla u sveti grad Jeruzalem, ako sam za vrijeme putovanja bila zla, ondje sam bila još gora, izazivajući mnoge građane i hodočasnike koji su došli za blagdan Uzvišenja svetog Križa. Tako sam činila do blagdana na koji je mnogo ljudi krenulo u crkvu. Nevidljiva prepreka Išla sam i ja. Stigla do vratiju. Nisam mogla ući u crkvu gdje se pokazivalo Drvo našeg spasenja. Neka nevidljiva sila priječila mi ulaz. Kako sam više nasrtala, prepreka je bivala jača. Tri sam puta pokušavala. Nešto me svaki put odbacilo. Povukla sam se i razmišljala koji je razlog. Moju je žalost obasjalo nešto nebeskog svjetla. Spoznala sam da mi je zabranjeno zato što sam najgora od svih. Prestrašena i zbunjena plakala sam po strani, udarajući se u prsa dok iznad sebe nisam opazila lik Majke Božje. Spontano sam počela moliti svetu Djevicu: „Pomogni mi, Majko milosrđa, izmoli mi milost tvog blagoslovljenog Sina da mogu ući u njegovu crkvu i vidjeti dragocjeni Križ na kojem je zasluženo naše spasenje. Obećajem Ti, nikad više neću oskvrnuti tijelo nečistoćom. To mi osiguraj kod tvog Sina i moga Boga. Kad vidim predragocjeno Drvo, napustit ću svijet i ići kamo mi zapovjediš.“

Nakon tih riječi osjetila sam sigurnost i ušla. Ne mogu izraziti koliko je u crkvi zadovoljstvo osjetila moja duša. Poklonih se drvu svetog Križa. Stajah neko vrijeme i razmišljah tajne otkupljenja. Vratih se k slici Majke Božje, klečeći zahvalih za primljenu milost. Pitala sam Bogorodicu što mi je činiti? Neki mi nutarnji glas govorio: Prođi rijeku Jordan, tamo ćeš naći utjehu i mir. Pobjeda tijela Uvjerena u istinitost nadahnuća, nisam oklijevala. Molila sam Djevicu da me vodi. Brzo sam došla ovamo. Na odlasku dadoše mi tri novčića za koje kupih tri krušca. Pitala sam gdje je rijeka Jordan i krenula. Kad sam na obali došla do kapele sv. Ivana Krstitelja, probdjela sam noć u molitvi i razmišljanju o mojim grijesima. Slijedećeg sam se jutra ispovjedila, primila Pričest, oprala blagoslovljenom vodom pred licem Isusa Krista i pojedoh pola krušca. Prijeđoh rijeku i uđoh u ovu pustinju gdje se nalazim sama sve do danas tražeći od Boga oproštenje mojih teških grijeha.“ Zosim: „Koliko godina činiš pokoru?“ Žena: „Mislim da je prošlo četrdesetsedam godina otkad sam krenula iz Jeruzalema.“ Zosim: „Od čega si živjela sve to vrijeme?“ Žena: „Kad sam prešla Jordan, imala sam dva i pol krušca koji vremenom stvrdoše kao kamen i njima sam se hranila nekoliko godina. Kasnije mi je hrana bila divlja trava.“ Zosim: „Zašto mi ne kažeš kako si prošla nakon obraćenja? Što si činila tvojim životom i što si sve pretrpjela u ovoj samoći?“ Žena: „Sjećanje na stvari o kojima me pitaš ulijevaju strah. Vjeruj mi, opate Zosime, da sam kroz sedamnaest godina trpjela tolike i takve napasti da bi me, bez osobite Božje milosti, mnogo puta bile nadvladale i vratile u prijašnji život. Sjećala sam se Egipta, ondašnjih jela,

tjelesnih užitaka koji su me naslađivali, riječi i pjesama kojima sam zavodila. A poslije, vrativši se k sebi, prolijevala sam mnogo suza, udarala se u prsa, sjećala se Majke Božje čijem sam Sinu obećala popravak života i molila da mi pomogne pobijediti napasti. Molila sam prignuta do zemlje dok me nije obasjalo nebesko svjetlo koje je od mene tjeralo napasti i ostavilo me svu radosnu.“ Zosim: „Čime si se oblačila?“ Žena: „Odijelo se nakon prijelaza Jordana brzo istrošilo. Ostala sam gola. Zimi sam trpjela nesnosnu zimu, ljeti vrućinu. Uvijek mučena. Nakon sedamnaest sam godina dobila izvanredne Božje milosti hraneći se božanskom riječju i oblačeći se njegovom milošću. Sve to vrijeme nikad nisam srela ljudsko biće do danas. I to je bila Božja volja da ti sve to kažem. Slijedeće godine nećeš, prema samostanskom običaju, izaći u pustinju. Ostat ćeš u samostanu. Na blagdan Gospodnje večeri uzmi sakrament Tijela i Krvi Gospodnje i donijet ćeš mi blizu rijeke Jordana da se pričestim jer se nisam pričestila od dana ulaska u pustinju u crkvi svetog Ivana Krstitelja. Nije mi bilo moguće. Nije bila Božja volja da odavde iziđem. Reći ćeš samo svom opatu Ivanu da bdije nad samostanom jer se ondje događaju stvari koje treba ispraviti. To ne reci odmah, već kad ti Gospodin naredi.“ Susret s Isusom Nakon tih riječi, žena ode bez zadržavanja. Zosim se radovao. Pruži se po zemlji, poljubi mjesto na kojem je stajala pokornica. Tješila ga misao da će je sresti sljedeće godine. Želio je susret čim prije. Činilo mu se da dani prolaze sporije nego inače. Kada je opet nadošla Korizma i redovnici otišli u pustinju, Zosim je bio bolestan. Ostao je u samostanu. Nikome nije rekao što mu se dogodilo sa tom svetom ženom. Na blagdan Gospodnje večere tajno u kaležu po Božjem

nadahnuću uze Presveti sakrament. Uz to nešto smokava, datulja i leće. Čekao je na obali Jordana nadajući se pokornici. Čekao je neko vrijeme ražalošćen što nije došla. Pomisli da neće doći, ili se nisu sreli, pa je otišla. Gorko zaplače. U toj muci zagleda Ženu kako dolazi s druge strane rijeke. Silno obradovan, usta i pođe joj ususret. Opazi kako nad vodom čini znak križa. Prilazi rijeci i hoda po vodi kao po suhu dok nije stigla na mjesto gdje stajaše Zosim. Bila je noć. Mjesečina. Dobri starac htjede kleknuti pred Ženom. „Ne čini to, reče glasno, Boga držiš u ruci.“ Zosim se suzdrži, očaran kako je hodala po vodi. Kad se približi, pokloni se Presvetom Sakramentu zahvaljujući što se dostajao doći. Izmole zajedno Vjerovanje i Očenaš. Žena se pričesti na koljenima plačući od radosti, uzdignutih ruku k nebu. Nakon pričesti opetovala je riječi svetog Šimuna kad je na ruke primio dijete Isusa: „Sad otpuštaš, Gospodine, slugu svoga u miru, jer oči moje vidješe spasenje tvoje.“ Okrenuta k Zosimu zamoli za uslugu da je slijedeće godine pohodi na mjestu gdje ju je sreo prvi puta. Obeća. Zamoli neka uzme košaricu sa stvarima koje joj je donio. Pruži ruku, uze samo tri zrna leće, stavi na jezik uvjeravajući ga kako je to dosta, tražeći samo da za nju moli. Zamoli i on nju da moli za njega i za svu Crkvu. Žena se oprosti od starca, udalji, prijeđe rijeku kao po suhu znamenujući je križem. Zosim se vrati u samostan, žalostan što je nije pitao za ime. Tješio se što će to možda saznati druge godine. Kad je opet nadošla Korizma, krenu Zosim žarkom željom da sretne sveticu. Molio je: „Gospodine, otkrij mi taj skriveni biser. Pokaži mi to janje koje živi na zemlji i nitko nije dostojan da mu bude sličan.“ Bio je nadomak mjestu prvog susreta. Opazi svijetle zrake slične sunčevim. Kad se približi, nađe sveticu. Priđe, tijelo joj je pruženo po zemlji prema Istoku. Dobri se starac spusti, poljubi noge, izmoli Časoslov za mrtve prema tadašnjim običajima.

Gledajući gdje bi je mogao sahraniti, opazi na zemlji riječi: „Tu pokopaj, Zosime, tijelo grešnice Marije! Vrati zemlji što joj pripada, pokrij prah prahom.“ ... „Moli Boga za mene da prijeđem iz ovoga života, u noći spasonosne muke Kristove 9. travnja, nakon primljene pričesti.“ Te riječi otkriše Zosimu tajnu imena svete žene koja je bila Marija i shvati da je nakon one primljene pričesti stigla na mjesto u jedan sat vremena kamo je on pješačio dvadeset dana. Dobri je starac nad svim stajao zadivljen. Osjećao je veliku žalost što nije mogao biti bliže blaženici. Sahrana u pustinji Nije znao kako ju pokopati. Ništa nije imao sa sobom. Iz misli ga trže lav koji je lizao Svetičine mrtve noge. Napravi znak križa i zapovijedi da šapama iskopa rupu. Zosim je sve vrijeme plakao što u pustinji mora ostaviti tijelo. Skine plašt koji joj je bio dao da se pokrije, zadrži ga kao Svetičinu relikviju, tijelo položi u zemlju. Lav pokri tijelo i udalji se kao pitoma ovčica. Zosim blagoslivljajući i slaveći Boga vrati se u samostan. Ispriča sve opatu i ostalim redovnicima što mu se dogodilo sa tom svetom pokornicom. Svi su zahvaljivali Bogu koji se pokazuje divan u svojim svetima. Pamtili su onaj dan slaveći blagdan svete Marije Egipatske. Opat pomno istraži samostan prema poruci koju mu je svetica bila poslala preko Zosima. Otkri neke nepravilnosti svojih monaha koje ispravi i poboljša. Zosim je živio u samostanu do stote godine. Na kraju sveto umre. Svetica je bila umrla kako je rečeno 9. travnja godine Gospodnje 522., ili prema nekima 526. Sveta je Marija Egipatska u Srednjem vijeku bila jedna od najčašćenijih svetica. Može zbuniti zašto Crkva tako visoko uzdiže jednu grešnicu. U stvari, to je poruka kako za svakoga ima nade kakogod duboko posr-

nuo. Milost je Božja jača od ljudske opakosti. Marija Egipatska je izuzetno zoran primjer kako čovjek, po Božjem planu, ima ovladati i nadrasti svoje tijelo.

Neraspadnuti desni kažiprst Svetog Eutiha, patrijarhe, +582. Relikvijar, muransko staklo XVI./XVII. st. Blagdan je 19. travnja.

BRANITELJ PRAVOVJERJA Životni izbor Među svetima u Vodnjanu na posebni je način označen i sv. Eutih. Eutih se rodio u Thaionu u Frigiji. Bio je odgojen u Augustinopolisu, raskošnom gradu podignutom u čast cara kao što samo ime kaže. Studirao je u Carigradu, glavnom gradu Istoka, u kojem je imao priliku dobro upoznati svijet i njegove ponude. Kasnije ga nalazimo u Amaseji, glavnom gradu grčkog poluotoka. Živeći u svjetskoj vrevi, Eutih prosuđuje kako je duhovnost ipak najvažnija. Odlazi u samostan, mjesto nauke i molitve. Ozbiljna nauka i molitva idu pod ruku. Njegove intelektualne sposobnosti, teološka naobrazba i iznad svega asketske vrline, izdvajaju ga iznad mnogih u ono vrijeme. Živi u Carigradu, gradskoj četvrti Urbicius u Strategionu kraj crkve Majke Božje. Prati carigradskog nadbiskupa, slovi kao njegov službeni teolog. Sa 33 je godine zaređen za svećenika, čime se definitivno opredjeljuje za duhovni poziv. Vraća se u samostan u Amaseji i neko vrijeme kao najsposobniji upravlja samostanom. Oko njega raste zajednica, pronalazi sredstva, dograđuje samostan. Velikima je sve moguće. Predsjedatelj koncila Prava se Eutihova veličina zrcali u činjenici što ga biskup Amaseje kao svog teologa zadužuje i šalje na koncil koji ima osuditi krivovjerje tzv. „Tri poglavlja“. U Carigradu zatiče teško bolesnog patrijarha Menasa koji je umro 21. kolovoza 552.

Na njegovo mjesto nekoliko dana kasnije car Julijan imenuje Eutiha. Na blagdan Bogojavljenja, 6. siječnja 553. Eutih pismeno izvješćuje Papu Julijana, koji je upravo doputovao u Carigrad, da prihvaća zaključke svih koncila i izjavljuje vjernost i poslušnost svim Papinim odlukama, posebno onima Pape Leona Velikog. Što se tiče rasprave o „Tri poglavlja“, prihvatiti će zaključke koncila. Koncil je započeo 5. svibnja pod predsjedanjem patrijarha Eutiha. Već to govori kako je bio najutjecajnija crkvena ličnost na Istoku onog vremena. Koncil je raspravio i osudio krivovjerje „Tri poglavlja“, zaključke je potpisao Eutih. Progonstvo i povratak Tadašnji car Julijan bavio se teologijom. Iako dobronamjeran, upao je pod utjecaj krivovjernih astartodoketa koji su naučavali da tijelo Isusovo nije moglo trpjeti osim na neki čudesni ili prividni način. Patrijarha Eutih je odlučno osudio krivovjerje, ali ga je to skupo stajalo. Car je na blagdan sv. Timoteja 25. siječnja 565. poslao u crkvu za vrijeme svete mise četu vojnika da uhite i zatvore patrijarhu. Nije bilo jednostavno obračunati se s patrijarhom uz kojega pristaju brojni vjernici. Zbog sprečavanja većih nemira, zatvoriše ga u samostan Choraukidim. Odatle ga odvedoše u Nosij i na kraju u Pinkip. Nakon tri tjedna prognan je u Amaseju gdje se sklonio u svoj nekadašnji samostan. Na patrijaršijskoj ga je stolici naslijedio Ivan III. Skolastik koji je 31. kolovoza 577. umro. Već 12. rujna iste godine novi car Justin II. Eutiha vraća na patrijaršijsku stolicu. Njegovo su ime i vrline poznate. Grad ga prima oduševljeno. Nepravde se ponekad poravnavaju već pred našim očima. Ali treba biti strpljiv. Istina kad tad pobijedi.

Eutih je pet godina proživio u plodnom i mirnom radu. Imao je samo jedan spor sa Papinim izaslanikom budućim Papom Grgurom Velikim. Naime, Eutih je u brojnim spisima i raspravama nespretno tvrdio da tijelo po uskrsnuću ostaje nedodirljivim, čemu se Papin izaslanik žestoko usprotivio. To su nijanse koje samo duše velike vjere i naobrazbe mogu zamijetiti. Eutihova je rasprava spaljena. Eutih je umro 6. travnja 582. Životopis mu je napisao, očito svjestan da se takvog velikana vjere ne smije zaboraviti, Mauricije (582-602.). Do danas su sačuvana Eutihova djela „Pismo Papi Vigiliju“ i „Govori o uskrsnuću i Euharistiji“. Zadivljuje nas Eutihovo pravovjerje u ona, za kršćanstvo mutna vremena, koje se tek probijalo iz poganskog svijeta. Isto tako i ljubav prema istini koju je želio ponuditi drugima. Danas u vrijeme sekti i jednog površnog vjerskog znanja ili posvemašnjeg neznanja, Eutih nam se pokazuje kao cjeloviti čovjek. Zaista je neshvatljivo kako ljudi u ovom životu imaju stručna znanja, ali su u vjerskom pogledu, i u spoznajama o vječnome životu, često puta posve neupućeni ili iznakaženi krivovjerjem.

Oltar iza kojeg se Ä?uvaju Sveta Tijela.

RIJEKA ŽIVOTA I SMRTI Upoznavši svete: Sebastijana, Leona, Nikolozu, Olinija, Barbaru, Mariju Egipatsku i Eutiha, muškarce i žene, koje možemo stjecajem okolnosti sresti na jednome mjestu i po tjelesnim ostacima, zadivljeni smo pred tolikom veličinom. Imali su na raspolaganju, kao i mi, samo tijelo – šačicu zemlje, dušu i vrijeme, a učinili su tako divne stvari. Nadrasli su sebe, izdigli se iznad sitničavog egoizma, sve svoje usmjerili prema Bogu. Na putu ih ljubavi prema Bogu ništa nije moglo zaustaviti. A ljubiti Boga znači ljubiti čovjeka kao bogoliko i vječno biće. Opredijeliše se za razvoj i život. Ima, nažalost, i drugi smjer. Smrt! Ostati na razini tijela, brinuti se isključivo za tijelo, izgled i zdravlje, tužno je, jer tijelo prolazi. Afirmacija života izgledom, sportom, materijalnim uspjesima, isto tako dovodi u slijepu ulicu, jer se smrću sve napušta. U naše vrijeme postoje čitavi pokreti za čovjekovom apsolutnom slobodom i neovisnošću. Umjesto vjere i prijateljevanja sa Stvoriteljem svega, stvaraju se tehnike, vještine, traže prirodne i kozmičke energije, podlaže položaju zvijezda, krši moralni red, čime se tobože može postati apsolutni gospodar. Sve vrvi od poruka i obećanja o sigurnom uspjehu. Spretni trgovci na lakovjernim ljudima zarađuju velike novce i sve se, nažalost, polako pretvara u novu trgovinu bijelim robljem. Postoje već stanovita razočaranja u tom pravcu. Iskustvo da se tijelom i posvemašnjom slobodom ne postiže smisao života proživljavaju mnogi, a ima ljudi koji su obišli sve sekte i iskušali lažna obećanja. Ceh su platili tjeskobom, depresijom, porivom za samouništenjem, agresivnošću na sebe i na javna dobra, na druge ljude koji nose tragove uspjeha i radosti. Ima potajnih planova satanizma za uništenjem svega. Svaku školu treba platiti, kaže poslovica.

Sigurno optimistično prihvaćanje tijela i sve veća čovjekova samosvijest i sve spretnije prodiranje u tajne prirode, novi je oblik napretka, ali ne i cilj života. Pošto su mnogi cilj zamijenili sredstvima, nakon totalne zbrke i tjeskobe, vjerojatno predstoji velik duhovni zaokret, ili „duhovno proljeće“, kako reče papa Ivan XXIII. Nad čovjekom, živio dugo ili kratko, više ili manje slobodan, zauvijek stoji sud Božji „određeno je čovjeku jednom umrijeti i stati pred sud Božji“. Smrt i sud, ne kao osvetnički Božji čin, već kao očinski dar, jer Bog želi sve, bar kad-tad dovesti k sebi i očitovati nam svojim sudom neprolaznu vrijednost. Zato se stoljećima u katekizmu Katoličke crkve govori: Na svijetu smo zato da Boga spoznamo, ljubimo i k njemu dođemo! A sveci kažu: Služiti Bogu znači kraljevati. Pismo kaže kako se pred čovjeka stavlja Život i Smrt. Čovjek kamenog doba, Srednjeg vijeka, ili našeg vremena, kad sve ide brzinom svjetlosti, ima isti izbor: usmjeriti se k Životu ili Smrti. Likovi koje smo upoznali na prethodnim stranicama ukrcali su se na rijeku Života. Zato su tako privlačni i besmrtni.

ODJECI POSJETITELJA Spomenute relikvije ovih i 300 drugih različitih svetaca nalaze se u Vodnjanu od 1818. godine. Domaći su stanovnici uvijek znali „za svece“ u Vodnjanu, ali se posebno ništa nije znalo. Ljudima je bilo dosta imati „tajnu“. Danas smo više racionalisti i radoznali. Želimo sve taknuti prstom. Na blagdan svetog Blaža hodočasnici su uvijek prolazili uz ostatke svetih. Dragocjenim su predmetima i rukama dirali sarkofage sa relikvijama. Godine 1976. prvi su puta neraspadnuta Tijela pokazana na Zagrebačkoj televiziji otkada se krug posjetitelja širi. Mnogo je novina pisalo o vodnjanskom slučaju. Godišnje ovuda, bez posebne promidžbe, prođe desetak i više tisuća ljudi. Svi odlaze pod dubokim dojmom. Mnogi nas kore zašto se to više ne reklamira. Smatraju to dragocjenim za svakog čovjeka. Nažalost, uvjeti i prostor u kojima čuvamo ostatke svetaca nisu prikladni za masovniji posjet. Trebalo bi oko deset milijuna eura da se to stavi na prave noge, u adekvatan prostor i izloži na primjeren način. Što posjetitelji osjećaju ovdje, ostaje uglavnom nepoznatim. Ipak ima onih koji doživljaje ne mogu zatomiti. Ima svakakvih svjedočanstava, usmenih i u knjizi utisaka. Iz Tijela svetih i nekih relikvija dolazi „aura“, ista onakva energija kao što dolazi iz živog ljudskog organizma. Neki osjetljiviji registriraju auru tijelom, bolesnim organima, ekstremitetima. Ima onih koji drhte, slučajeva ljudi koji su se našli na zemlji. Ima ih koji se obraćaju, kao ona Slovenka koja je u dva dana ovdje boravila triput i rekla: „Mnogo sam toga počinila u Istri. Želim sve to ostaviti ovdje i početi novim životom.“ Ima ljudi koji ovdje dolaze na molitvu, ostaju dugo u sabranosti. Ima ih koji tvrde da su ovdje opet našli smisao i snagu za život, onih koji tvrde da su ozdravili. Tri su mlade obitelji ovamo došle s novorođenima. Nisu dugo imali djece. Medicina im nije pomogla. Dolazili su, kako

kažu ovamo moliti, i dobili djecu. Bračne su prstene ostavili svecima u znak zahvalnosti. Nedavno nam je iz Osijeka stiglo pismo anonimne osobe koja zahvaljuje za emisiju koju je gledala o svecima pred Božić. U pismu kaže kako je u njenom životu i obitelji bilo sve potrošeno i bez nade. Za vrijeme je emisije osjetila neki nutarnji šok. Počela se moliti posebno svetoj Nikolozi. I kod njih se sve sredilo. Žive radosno i mirno. Navedeni slučajevi i drugih oko 150 koje je župnik zabilježio, imaju karakter samo ljudskog svjedočanstva. To nije službeni stav ni Župe u Vodnjanu, ni Crkve. Crkva rijetko priznaje čudesna ozdravljenja. A kada priznaje onda je to na temelju znanstveno utvrđenih činjenica, proučavanja povijesti bolesti i praćenja bolesnika nakon ozdravljenja. Pošto u Vodnjanu takve znanstvene suradnje nema, sve ima karakter samo privatnih svjedočanstava. Ali jedno je sigurno: sveci su za sve korisni i ljekoviti jer nas svojim primjerom usmjeruju na ispravan put života, na prijateljstvo s Bogom, na zdravi i smisleni život po vjeri i moralu. A nije li to veće čudo od bilo kojeg tjelesnog ozdravljenja?

SADRŽAJ UVOD 5 SVETI LEON BEMBO Sveti vojnik i patrijarha 6 Profesionalni vojnik 6 Izbor za biskupa 7 Čudesna zbivanja 8 Proglašenje svetim 9 SVETI IVAN OLINI Posred pakla 12 Nesretna vremena 12 Vođa naroda 13 Nastupni govor 14 Heroj posred bijede 15 Prijateljevanje s mrtvim župnikom 16 Papina intervencija 16 Ozdravljenje djevojke 19 SVETA NIKOLOZA Žena čudesnih sposobnosti 20 Odaziv Bogu 20 Opatica na glasu svetosti 21 Čudesna ozdravljenja 22 Prijenos u katedralu u Veneciji 23 Niz iznenađenja 23 Ozdravljenje u Vodnjanu 24 SVETI SEBASTIJAN Šef carske tjelesne straže 26 Progon kršćana 26 Čudesno ukazanje 28 Obraćenje suca Kromacija 28 Na stratištu 29 Smaknuće 30

SVETA BARBARA Zaštitnica protiv gromova 32 U kućnom pritvoru 32 Djevojka zadivljujuće ljepote 33 Odgovor neba 34 SVETA MARIJA EGIPATSKA Pobjednica tijela 37 Za život potrebno vrlo malo 37 Zrijanje u pustinji 37 Susret s pokornicom 38 Žena u levitaciji 39 Opsjednuće Sotonom 40 Nevidljiva prepreka 41 Pobjeda tijela 42 Susret s Isusom 43 Sahrana u pustinji 45 SVETI EUTIH Branitelj pravovjerja 47 Životni izbor 47 Predsjedatelj koncila 47 Progonstvo i povratak 48 RIJEKA ŽIVOTA I SMRTI

ODJECI POSJETITELJA

SADRŽAJ 56

Izdaje: Ĺ˝UPNI URED VODNJAN Sv. Roka 4 - tel. 052/511-420 E-mail: marijan.jelenic@zupavodnjan.com www.zupavodnjan.com