Dominantan

1

TARA SUE ME

Dominantan

www.crowarez.org www.bosnaunited.net

2

Mojim roditeljima, koji su mi usadili ljubav prema knjigama, i obitelji mojega supruga jer su podržavali moje pisanje.

Možda vam svima jednog dana otkrijem svoj pseudonim.

Ali vjerojatno neću.

3

Prvo poglavlje

Telefon na mojem radnom stolu oglasio se dvaput jedva čujnim tonom.

Pogledao sam na sat. Šesnaest i trideset. Moja tajnica dobila je jasne upute da me ne smije ometati, osim ako me zovu dvije osobe. Bilo je još prerano da to bude Yang Cai iz Kine, znači ostaje samo jedna osoba.

Pritisnuo sam gumb za uključivanje zvučnika. “Da, Sara?”

“Gospodin Godwin na liniji jedan, gospodine.”

Izvrsno.

“Je li stigla kakva pošiljka od njega danas?” upitao sam. Čulo se šuškanje papira. “Da, gospodine. Da vam je donesem odmah?”

“Uzet ću je kasnije.” Isključio sam zvučnik i prebacio se na slušalice. “Godwine, očekivao sam da čete nazvati ranije. Šest dana ranije.”Toliko sam dugo, naime, čekao pošiljku.

“Ispričavam se, gospodine West. Jedna od prijava stigla je kasno, a želio sam je uključiti u ovu isporuku.”

No dobro. Te žene ne znaju da sam naveo rok. O tome ću s Godwinom raspraviti kasnije.

“Koliko ih je ovaj put?” “Četiri.” Kao da mu je laknulo što sam prebacio temu s kašnjenja isporuke. “Tri s iskustvom i jedna bez iskustva i preporuka.”

Naslonio sam se dublje u stolac i ispružio noge. Ovaj je razgovor zaista nepotreban. Godwin bi već trebao znati što tražim. “Znaš kakav je moj stav prema neiskusnima.”

“Znam, gospodine”, rekao je, a ja sam ga mogao zamisliti kako briše znoj s čela. “Ali ova je drukčija - tražila je baš vas.”

Protegnuo sam jednu nogu, a zatim i drugu. Trebalo mi je ugodno i dugo trčanje, ali to če morati pričekati do kraja večeri. “Sve one traže mene.” Iz mene nije progovarala taština, već iskrenost.

“Da, ali ona želi služiti vama. Ne zanima je nitko drugi.” Uspravio sam se u stolcu. “Stvarno?”

“U njezinoj prijavi izričito stoji da želi biti pokorna vama i nikome više.”

Postavio sam pravila o prethodnom iskustvu i preporukama jer, iskreno, nisam imao vremena obučavati pokorne. Želio sam neku s iskustvom, neku koja može brzo svladati moj stil. Neku kojoj mogu objasniti sve na brzinu. U prijavu sam uvijek uključivao poduži upitnik kako bih se pobrinuo za to da zainteresirane strane dobro znaju u što se upuštaju.

“Pretpostavljam da je dio s upitnikom popunila kako treba. Nije označila da bi radila sve i svašta?” To se jedanput dogodilo. Godwin bi stoga trebao biti pametniji.

“Da, gospodine.”

“Pretpostavljam da bih mogao pogledati tu prijavu.”

“Posljednja u snopu, gospodine.”

Zbog nje je, dakle, kasnila isporuka. “Hvala, Godwine.” Završio sam razgovor i izašao iz ureda.

Sara mi je pružila omotnicu.

“Zašto ne odeš kući, Sara?” Gurnuo sam omotnicu ispod ruke. “Do kraja večeri ne bi trebalo biti previše posla.”

Sara mi je zahvalila, a ja sam ušetao natrag u ured.

Uzeo sam bocu vode, stavio je na stol i otvorio omotnicu.

4

Na brzinu sam pregledao prve tri prijave. Ništa posebno. Ništa što bi odskakalo od uobičajenog.

Mogao bih dogovoriti kakav probni vikend sa svakom od te tri žene i vjerojatno među njima ne bih uočio nikakvu razliku.

Protrljao sam potiljak i uzdahnuo. Možda predugo radim ovo. Možda bih se trebao skrasiti i biti “normalan”. Ali ne s Melanie ovaj put. Stvar je u tome da je moj način života doma bilo nešto što trebam. No, želio sam da taj moj način života bude upotpunjen nečim posebnim.

Otpio sam poveći gutljaj vode i pogledao na sat. Pet sati. Bila je mala vjerojatnost da ću to nešto posebno pronaći u posljednjoj prijavi. Budući da žena nije imala iskustva, pregledavanje njezine dokumentacije bilo je traćenje mojeg vremena. Bacio sam prijavu na hrpu papira koji su bili namijenjeni uništavanju. Preostale tri stavio sam na stol jednu do druge i iznova pročitao njihove naslovne stranice.

Ništa. U osnovi nije bilo ničega po čemu bi se te tri žene razlikovale. Trebao bih jednostavno zatvoriti oči i odabrati jednu nasumce. Ova u sredini mogla bi proći.

Ali čak i dok sam pregledavao njezine podatke, pogled mi je lutao prema hrpi koja je trebala završiti u rezaču papira. Odbačena prijava predstavljala je ženu koja želi biti moja pokorna.

Potrudila se popuniti moju detaljnu papirologiju, a Godwin je zbog gospođice Nemam-iskustva-iželim-samo-Nathaniela-Westa odgodio slanje cijele pošiljke. Mogao sam barem iz poštovanja pročitati njezine podatke.

Podignuo sam odbačenu prijavu i pročitao ime.

Abigail King.

Papiri su mi kliznuli iz ruke i raspršili se po podu.

U očima svijeta bio sam oličenje uspjeha.

Bio sam vlasnik i glavni direktor međunarodne korporacije za trgovanje vrijednosnicama. Za mene su radile stotine ljudi. Živio sam u palači koja je krasila stranice časopisa Architectural Digest.

Imao sam sjajnu obitelj. Devedeset devet posto vremena bio sam zadovoljan svojim životom. Ali postojao je taj jedan posto...

Taj jedan posto koji mi je govorio da sam potpuni, čisti promašaj.

Da sam okružen stotinama ljudi, ali da me tek nekolicina njih poznaje.

Da moj stil života nije prihvatljiv.

Da nikad neću upoznati nekoga koga ću voljeti i tko će voljeti mene.

Nisam nikad požalio zbog svoje odluke da živim životom doma. Uglavnom sam se osjećao vrlo ispunjenim, a trenuci u kojima se tako nisam osjećao bili su iznimno rijetki.

Nisam se osjećao ispunjenim onda kad sam došao u gradsku knjižnicu i ugledao Abby.

Naravno, dok njezina prijava nije stigla na moj radni stol, nisam mogao pojmiti zna li ona da ja uopće postojim. Do tog trenutka Abby je predstavljala onaj jedan posto koji nedostaje. Naši su svjetovi bili toliko različiti; nisu se mogli, niti željeli, sudariti.

Ali ako je Abby pokorna i želi biti moja pokorna...

Dopustio sam svojim mislima da odlutaju putovima koje sam davno zatvorio. Otključao sam vrata svoje mašte i prepustio se slikama.

Abby gola i vezana za moj krevet. Abby preda mnom na koljenima. Abby preklinje da je bičujem. Oh, da.

Podignuo sam njezinu prijavu s poda i počeo čitati.

Pogledom sam preletio podatke s imenom, adresom, brojem telefona, zanimanjem. Okrenuo sam stranicu i potražio podatke iz zdravstvenog kartona: jetrena funkcija je normalna, uredna krvna slika, negativni nalazi na HIV i hepatitis, u urinu nema tragova konzumacije droge. Jedini lijek koji je uzimala bile su kontracepcijske pilule, što sam i tražio.

Krenuo sam na iduću stranicu na kojoj je bio moj upitnik. Godwin nije lagao kad je rekao da Abby nema iskustva. U upitniku je označila samo sedam stvari: vaginalni seks, masturbacija, povezivanje očiju, pljeskanje po stražnjici, gutanje sperme, drkanje i nestašica seksa. U polju za 5

upisivanje komentara pokraj stavke nestašica seksa dodala je: “Ha, ha. Nisam sigurna imamo li jednake definicije”. Nasmiješio sam se. Ima smisla za humor.

Nekoliko stavki bilo je označeno s “Ne, stroga granica”. Poštivao sam to. Imao sam i ja vlastite stroge granice. Pregledavši upitnik ustanovio sam da se neke poklapaju s njezinima. A neke se ne poklapaju. Nema ničega lošeg u tome - granice se mijenjaju; upitnici se mijenjaju. Kad bismo duže bili skupa Što je meni? Razmišljam li ja ozbiljno o tome da pozovem Abby na probu?

Da, dovraga, razmišljam.

Ali znao sam u sebi, znao sam, da ne bih ni pogledao tu prijavu da je stigla od neke druge žene.

Poderao bih je i zaboravio da je uopće postojala. Nisam poučavao pokorne.

Ali prijava je stigla od Abby i nisam je želio poderati. Želio sam proučavati njezinu prijavu sve dok ne upamtim sav njezin sadržaj. Želio sam sastaviti popis stvari koje je označila “voljna probati” i pokazati joj zadovoljstvo ostvarenja tih stvari. Želio sam joj proučavati tijelo sve dok njezina silueta ne ostane trajno urezbarena u mojoj glavi. Sve dok moje ruke ne nauče i ne prepoznaju svaku njezinu reakciju. Želio sam gledati kako se potpuno predaje svojoj prirodi pokorne žene. Želio sam biti njezin dom.

Mogu li to? Mogu li privremeno zaboraviti svoje misli o Abby, fantaziju koja se nikad neće ostvariti i umjesto toga imati pokornu Abby?

Da. Da, mogu.

Jer ja sam Nathaniel West, a Nathaniel West nikad ne griješi.

I kad Abby King više ne bi postojala. Ili kad bi je zamijenila Abigail King...

Podignuo sam telefonsku slušalicu i nazvao Godwina.

“Izvolite, gospodine West”, rekao je. “Jeste li odlučili?”

“Pošaljite Abigail King upitnik koji sam popunio. Bude li i dalje zainteresirana nakon što ga pročita, neka nazove Saru i dogovori sastanak idući tjedan.”

6

Drugo poglavlje

Abigail je zakazala sastanak za utorak u šesnaest sati. Cijeli ponedjeljak čekao sam da mi Sara kaže da je nazvala i otkazala, ali do utorka u trinaest sati prihvatio sam činjenicu da će se Abigail vjerojatno pojaviti. Zbog toga sam bio nemiran. Šetao sam od svojega radnog stola do prozora i natrag prisjećajući se trenutka kad sam posljednji put vidio Abby - strpljivo je poučavala nekog srednjoškolca i tiho se nasmijala nečemu što je tinejdžer rekao. A zatim sam je zamišljao onako kako si sada mogu dopustiti - kao svoju pokornu, spremnu i voljnu da mi služi. Da poštuje svaku moju zapovijed.

Odšetao sam natrag do stola i sjeo. Treći put u posljednjih sat vremena otvorio sam podatke koje sam pripremio za nju i pročitao ih iznova. Još sam jedanput provjerio je li sve u redu.

Moj bratić Jackson nazvao me u petnaest i trideset, što mi je pomoglo da ne poludim od nervoze.

“Hej”, rekao je. “Vrijedi li još dogovor za skvoš u subotu?” Uzdahnuo sam. Zaboravio sam da sam obećao Jacksonu da ćemo odigrati revanš u subotu. Pristane li Abby na probni vikend, hoću li je htjeti ostaviti? S druge strane, možda će biti dobro maknuti se od nje nekoliko sati. Uzeti kratak odmor od vikenda koji će vjerojatno biti žestok.

Jackson je osjetio moje premišljanje. “Okej je ako ne možeš. Uvijek mogu otići skakati padobranom.”

Njegovo posljednje skakanje padobranom umalo mu je okončalo karijeru braniča, stoga sam znao da se šali. Barem sam se nadao da se šali.

“Nemoj me ucjenjivati”, rekao sam mu. “Ne pokušavam se izvući. Samo provjeravam da nemam ništa zakazano toga dana. Možda ću imati spoj.”

“Spoj? Opet si u igri nakon Biserne Djevojke?”

“Taj nadimak uopće nije u redu prema Melanie.” I bio je daleko od istine. Odigrao sam već puno igara nakon Melanie.

“Ma samo kažem da mi je drago da si je napucao.”

“Dosta o meni i mojem ljubavnom životu”, rekao sam. Mislim da Jackson nema pojma kakav je uistinu moj seksualni život. “Koga ćeš povesti na dobrotvornu zabavu svoje majke?”

“Trenutačno nikoga. Hvala što si me podsjetio”, rekao je uz mrvu sarkazma.

Još smo kratko razgovarali i konačno se pozdravili dogovorivši se da ćemo u subotu odigrati revanš.

Jackson je umnogome bio brat kojeg nikad nisam imao. Moji su roditelji poginuli u prometnoj nesreći kad mi je bilo deset. Nakon toga odgajala me majčina sestra Linda.

Todd Welling, uz njegovu suprugu Elainu, bio je treća osoba iz kruga mojih prijatelja koji su mi bili poput obitelji. Todd i njegova obitelj živjeli su u kući pokraj Clarkovih dok smo odrastali. Elaina je živjela u blizini, a ona i Todd hodali su tijekom srednje škole i koledža. Vjenčali su se mjesec dana nakon što je ona diplomirala. Todd je postao psihijatar, a Elaina modna kreatorica.

Zavidio sam Elaini i Toddu na njihovu odnosu. Ljubav i strast koju su osjećali bila je opipljiva.

Davno sam odustao od toga da ću i ja imati s nekim vezu poput njihove, ali takav je bio i moj način života.

Bude li mi Abby pokorna, to bi moglo nadoknaditi gotovo sve.

Moj telefon oglasio se dvaput jedva čujnim tonom. “Da, Sara?” Pogledao sam na sat - petnaest i četrdeset pet. Abigail je bila točna. Još jedna pozitivna stvar. “Gospođica King je ovdje.”

“Hvala, Sara. Javit ću ti kad je budem spreman primiti.” Prekinuo sam razgovor.

7

Otpio sam malo vode i još jedanput pregledao stranice. Sve je bilo spremno. Uzeo sam njezinu prijavu i pročitao je iznova, iako ne znam zašto. Već sam je znao napamet.

Pet minuta nakon šesnaest sati nazvao sam Saru i rekao joj da pošalje Abby k meni.

Duboko sam udahnuo, otvorio prazan dokument na računalu i stao tipkati.

Nathaniel West najveći je jebeni idiot na svijetu.

Koji kurac radiš?

Idiote.

Abigail je otvorila vrata i tiho ušla zatvorivši vrata za sobom.

Potpuni. Jebeni. Idiote.

Nisi je trebao pozvati.

Ovo će ti biti najveća pogreška u životu.

Stala je nasred mojega ureda, opuštenih ruku i stopala razmaknutih u širini ramena, koliko sam mogao vidjeti krajičkom oka. Kvragu.

Kvragu. Kvragu. Kvragu. Kvragu. Kvragu. Kvragu. Kvragu. Kvragu. Kvragu. Kvragu. Sranje. Sranje.

Sranje. Kvragu.

Nastavio sam tipkati i povremeno virkao prema njoj. Duboko je udahnula. Oči su joj bile zatvorene.

Saberi se, Weste, tipkao sam. Ona je ovdje zbog tebe. Kako bi bila tvoja pokorna. Možeš se barem ne ponašati kao potpuni šupak.

Toliko si puta ovo već radio. Ona želi biti tvoja pokorna. Ti si dom. Ona nije ništa novo. Ništa posebno.

Vrlo je, vrlo, jednostavno, zato prestani komplicirati.

Daj joj ono što želi. Ono što joj treba.

Uzmi ono što ti daje.

I ono za što nije ni svjesna da ti nudi.

Tipkanje mi je pomoglo razbistriti glavu. Kao sviranje klavira. Napisao sam još nekoliko redaka, duboko udahnuo i podignuo pogled.

“Abigail King”, rekao sam.

Trgnula se. To sam zapravo i očekivao. Pogled joj je i dalje bio uprt u pod, no blag drhtaj prostrujao je njezinim tijelom. Htio sam posegnuti za njom i dodirnuti je, uvjeriti je da joj nikad ne bih učinio ništa nažao.

Umjesto toga uzeo sam njezinu prijavu i snop papira koji sam joj planirao dati prođe li sastanak dobro i skupio ih sve zajedno.

I dalje je držala glavu pognutom.

Jako dobro.

Odmaknuo sam se od stola i odšetao prema sredini ureda. Njezino se drhtanje pojačalo, ali neznatno. Stao sam iza nje i podignuo ruku. Bilo je vrijeme da je dodirnem i shvatim da ona nije ništa drugo nego žena od krvi i mesa. Ništa više. Ništa manje.

Maknuo sam joj dugu, tamnu kosu u stranu i primaknuo joj se. “Nemaš prijašnjeg iskustva.”

Bila je to istina, ali ja sam zapravo htio vidjeti kako joj se na onom delikatnom mjestu prema dnu vrata ubrzava puls.

Da. Upravo tako.

Primaknuo sam joj se još bliže, tako da su sada moje usnice bile tik uz njezin vrat. “Želio bih da znaš da me ne zanima obučavanje pokorne. Moje su pokorne uvijek bile vrlo iskusne.” Želi li ona znati zašto sam u njezinu slučaju učinio iznimku? Jesu li joj moje riječi natuknule da je ona bila drukčija?

8

Vjerojatno nisu. Ali trebale su. To nije bio način na koji sam inače funkcionirao. Mijenjao sam sva svoja pravila zbog nje.

A ona to nije ni znala.

Primio sam je za kosu i povukao. “Jesi li sigurna da želiš ovo? Moraš biti sigurna.”

Malen dio mene htio je da kaže ne, da podigne pogled i ode. I da se ne vrati nikad više. Ali najveći dio mene želio je da ostane. Želio je nju.

Nije se pomaknula. Nije otišla.

Nakašljao sam se i otišao natrag do stola. Oboje smo bili tvrdoglavi. Možda će ovo ipak ići dobro.

Kvragu, želio sam da ide dobro. “Pogledaj me, Abigail.”

Naši su se pogledi sreli prvi put. Imala je duboke, smeđe oči uokvirene gustim trepavicama. U tim očima vidio sam svaku njezinu misao. Nervozu, požudu, iskreno proučavanje dok je prelazila pogledom po meni.

Kuckao sam prstima po stolu. Pogled joj se zamutio i činilo se da je malčice posramljena.

Ah, imala je prljave, prljave misli. To mi je izmamilo smiješak, ali dosta sad o tome.

“Ne zanima me zašto si poslala prijavu. Odaberem li tebe i pristaneš li na moje uvjete, tvoja prošlost neće biti važna.” Jer prošlost je prošlost. Ono što je bilo važno jest sadašnjost. Složio sam dva snopa papira jedan na drugi. “Znam što trebam znati.”

I dalje se nije micala. Niti govorila.

“Nemaš iskustva”, rekao sam joj. “Ali vrlo si dobra.”

Okrenuo sam se prema prozoru. Ulica je utonula u tamu, ali svjetla mojega ureda učinila su od prozora zrcalo. Mogao sam vidjeti sve što je Abigail radila. Na trenutak su nam se pogledi sreli i onda je spustila glavu.

Ne može to tako.

“Prilično mi se sviđaš, Abigail King. Ali ne sjećam se da sam ti rekao da odvratiš pogled.”

Tako treba, pomislio sam kad se nam se pogledi opet sreli. Napredovat ćemo.

Imao sam je u rukama i nisam je namjeravao pustiti.

“Mislim da slijedi probni vikend.” Okrenuo sam se od prozora i olabavio kravatu. “Ako se slažeš, doći ćeš na moje imanje ovog petka navečer točno u osamnaest sati. Poslat ću automobil po tebe. Otići ćemo na večeru i neka to bude početak.”

Odložio sam kravatu i otkopčao gornji gumb košulje. Činilo se da joj zbog toga nije bilo nimalo neugodno, možda ju je uzbudilo, ali neugodno joj nije bilo.

“Od svojih pokornih očekujem određene stvari.” Moja pokorna. Abigail King na dobrom je putu da postane moja pokorna. “Od nedjelje navečer do četvrtka moraš spavati barem osam sati na dan. Imat ćeš uravnoteženu prehranu - poslat ću ti plan e-poštom. Uz to, trčat ćeš kilometar i pol triput na tjedan. Dvaput na tjedan radit ćeš vježbe snage i izdržljivosti u mojoj teretani. Članarina ti počinje teći od sutra. Postoji li nešto što ti ne odgovara? Šutjela je.

Lijepo.

“Možeš slobodno reći.”

Ovlažila je usnice. Ružičastim jezikom prešla je preko ruba svojih usnica. Od tog prizora probudila mi se kita. Polako, pomislio sam. Bit će vremena za to poslije. Molim te, Bože, da poslije bude vremena za to.

“Nisam baš... neki sportski tip, gospodine West. Nisam dobra trkačica.” joj.

“Moraš naučiti oduprijeti se svojim slabostima, Abigail.” Budući da je to spomenula, pomoći ću Odšetao sam natrag do stola i zapisao joj ime i broj telefona učitelja joge iz svoje teretane.

9

“Triput na tjedan imat ćeš i sate joge. Također u teretani. Još što?”

Odmahnula je glavom.

“Jako dobro. Vidimo se u petak navečer.” Pružio sam joj papire. “Ovdje je sve što trebaš znati.”

Prišla je mojem stolu i uzela papire. Zatim je pričekala.

Savršeno.

“Možeš ići.”

10

Treće poglavlje

Iako nikad nisam bio u izviđačima, svim sam se srcem slagao s njihovim geslom “budi spreman”. Upravo zahvaljujući spremnosti, moj je posao bio toliko uspješan. Spremnost je djelomice bila razlog zbog kojeg moje pokorne nikad nisu upotrebljavale svoju sigurnu riječ. Kad bi ljudi jednostavno bili spremniji, cijeli bi svijet bolje funkcionirao.

Zbog toga sam dio svojeg poslijepodneva u srijedu proveo u omiljenoj draguljarnici. Prođe li probni vikend s Abigail kako treba, želim imati ogrlicu spremnu. Nakon što je bila toliko dobra na testu u uredu, bio sam uvjeren da hoće.

Promatrao sam ponudu ogrlica. Moje pokorne inače su nosile obične srebrne gušilice, ali za Abigail želio sam nešto više.

“Gospodine West”, prišao mi je voditelj draguljarnice. “Što vam danas mogu ponuditi?”

Ništa što sam vidio nije me oduševilo. “Tražim usku ogrlicu. Platinastu. S dijamantima možda?”

Voditelju draguljarnice oči su zasjale od uzbuđenja. “Imam upravo to što tražite. Tek je jutros stigla, nisam je još uspio izložiti.”

Odjurio je i vratio se nekoliko trenutaka kasnije s kožnatom kutijom u ruci. U njoj se nalazila elegantna uska ogrlica s dva isprepletena lanca nalik na uže, optočena dijamantima.

Odmah sam je mogao zamisliti na Abigail.

Moja ogrlica.

Moja pokorna.

“Savršeno”, rekao sam draguljaru.

Odlučio sam sam pripremiti večeru za Abigail u petak navečer. Želio sam da se opusti prije nego išta počnemo. Dati joj priliku da pita što je zanima ili da kaže muči li je što. Želio sam da joj tijekom našeg vikenda bude ugodno - koliko god je to moguće, u svakom slučaju.

Pripremio sam neka od svojih omiljenih jela i ponovio svoje planove za vikend. Još neće biti penetracije s Abigail. To može pričekati dok ne iskušam druge stvari. I testirat ću vlastitu samokontrolu - imat ću je tako blizu, tako blizu, a neću je smjeti dodirnuti.

Uveo sam i novo pravilo - neću je ljubiti. Činilo se ispravnim uvesti novo pravilo, kad sam već prekršio toliko postojećih.

Dio mene znao je da je smiješno misliti da će to nekako osigurati odgovarajuću emocionalnu distancu. Ali istina je da je ona htjela biti moja pokorna, a ne ljubavnica. Dok god tijekom vikenda budem svjestan toga da je naš odnos seksualan, i ništa više od toga, bit će sve u redu.

Automobil se zaustavio pred mojom kućom u sedamnaest i četrdeset pet.

Otvorio sam vrata i našao je na koljenima, kako gladi Apolla. Očekivao sam da će se Apollo držati podalje od nje, jer bi se inače povukao pred nepoznatima. Bilo je vrlo neobično što ga je privukla. Iako kažu da psi imaju šesto ćutilo što se tiče ljudi. Činjenica da se svidjela Apollu uvjerila me da je naš vikend bio dobra ideja.

“Apollo”, pozvao sam ga. “Dođi.”

Nije čula kad sam otvorio vrata. Vidjelo se to po načinu na koji je naglo podignula glavu.

Smijala se dok joj je Apollo lizao obraze.

“Vidim da si upoznala Apolla”, rekao sam. “Jesam.” Ustala je i obrisala hlače. Zbog sunca na zalazu kosa i oči bile su joj još zagasitije, još tajanstvenije. “Vrlo je drag.”

“Nije. Obično ne dočeka strance s oduševljenjem. Imaš sreće što te nije ugrizao.”

11

Apollo je ne bi ugrizao, naravno. Ne bih ga ostavio vani da sam mislio da će ugristi nekog. Ne znam zašto sam to rekao. Možda je dio mene želio da ona ode.

Uveo sam je u kuću. “Večerat ćemo u kuhinji za stolom. Kuhinjski stol možeš smatrati svojim slobodnim prostorom. Uglavnom ćeš jesti ondje, a kad ti se pridružim, tada možeš slobodno govoriti. Veći dio vremena služit ćeš mi u blagovaonici, ali mislio sam da bismo večer mogli početi manje službeno. Je li to jasno?”

“Da, gospodaru.”

Naglo sam se okrenuo, zatečen njezinom pogreškom. “Ne. Još nisi zaslužila da me zoveš tako.

Dok ne zaslužiš, obraćat ćeš mi se s gospodine' ih ,gospodine West'.”

“Da, gospodine. Oprostite.”

Krenuo sam dalje, još uvijek iznenađen njezinom pogreškom. Nadam se da će ostatak vikenda ići bolje.

Odveo sam je u kuhinju i pričekao da sjedne. Ruke su joj drhtale dok je izvlačila stolac. Bila je nervozna; ništa drugo. To je bilo razumljivo.

Ali bila je ovdje. U mojoj kuhinji. Kako bi bila moja pokorna.

Taj me apsurd ušutkao.

Nekoliko smo minuta jeli u tišini. Slasno je progutala moju piletinu. Meškoljio sam se u stolcu zato što ona sjedi ovdje za mojim stolom i uživa u jelu koje sam joj pripremio.

“Jeste li ovo vi skuhali?” upitala je.

Ona govori. Konačno.

“Ja sam čovjek s mnogo talenata, Abigail.” I ne mogu dočekati da ti ih sve pokažem. Nije rekla više ništa.

“Zadovoljan sam time što smatraš da nema potrebe ispunjavati tišinu beskrajnim brbljanjem”, rekao sam joj kad smo završavali s jelom. “Nekoliko je stvari koje ti trebam objasniti. Ne zaboravi, za ovim stolom možeš govoriti slobodno.”

Prestao sam govoriti i pričekao. “Da, gospodine.” Dobra cura.

“Već si saznala iz mojeg upitnika da sam poprilično konzervativan dom. Ne vjerujem u javno poniženje, ne sudjelujem u igrama koje uključuju ekstreman bol i ne dijelim. Nikad.” Kao što nikad ne bih dijelio Abigail s nekim da je moja. “Iako, budući da sam dom, mogu to promijeniti kad god hoću.”

“Razumijem, gospodine.”

Zaista razumiješ? Umalo sam je upitao.

“Ono što još moraš znati”, rekao sam, “jest da se ne ljubim u usta.” Čini se da ju je to zbunilo. “Kao u Zgodnoj ženi? To je previše osobno?”

Da, upravo tako. To je previše osobno. Htio sam da osobne stvari budu što dalje od svega ovoga.

“Zgodna žena?”

“Znate, onaj film?”

“Ne znam. Nisam ga gledao”, odgovorio sam. “Nema ljubljenja u usta jer je to nepotrebno.”

Nepotrebno za nas. Pitaj me zašto. Činilo se da joj to ne odgovara, ali samo je uzela još zalogaj piletine pa sam nastavio govoriti.

“Razumijem da imaš vlastite nade, snove, htijenja, želje i stavove. To si sve stavila na stranu kako bi ovoga vikenda bila moja pokorna. Stavljanje u takav položaj zaslužuje poštovanje, i ja te poštujem.

Sve što činim tebi ili za tebe, činim s razlogom. Moja pravila o spavanju, prehrani i vježbanju za tvoje su dobro. Kazne koje ti budem određivao bit će za tvoje dobro.” Prstom sam kružio po rubu svoje čaše i smješkao se u sebi zbog načina na koji je pogledom pratila taj moj pokret. “I svako zadovoljstvo koje ti budem pružio...” A pružat ću ti zadovoljstvo, Abigail, znaj - puno zadovoljstva.

“Pretpostavljam da nemaš nikakvih problema po pitanju zadovoljstva.”

Da. Razumjela je. Oči su joj se zatamnjele, a disanje izmijenilo.

12

Imao sam je točno ondje gdje sam htio.

Odmaknuo sam stolac i ustao, spreman da nastavim s večeri. “Jesi li završila s jelom?”

“Da, gospodine.”

“Moram prošetati Apolla. Moja je spavaća soba na katu, prva vrata nalijevo. Doći ću za petnaest minuta. Ti ćeš me čekati. Stranica peta, prvo poglavlje.”

Izveo sam Apolla kako bih razbistrio glavu, kako bih se što bolje pripremio za ono što će se zbivati u mojoj spavaćoj sobi. Iznova sam odvrtio cijeli plan u svojoj glavi. Abigail je uživala u pružanju oralnog seksa - znao sam to iz upitnika. Budući da je to i inače bila jedna od mojih prvih točaka s pokornima, bilo je logično da naša večer počne tim činom.

Tijekom pružanja oralnog seksa podsjetim pokornu na to kakav je njezin položaj i koje su njezine zadaće. Na koljenima, tik uz moje noge, iskorištavam je za svoje zadovoljstvo. Iako sam mogao iskorištavati pokorne na bilo koji način koji sam želio, bila je to odgovornost koju nisam shvaćao olako.

Zamišljao sam spavaću sobu onako kako sam je ostavio - posvuda upaljene svijeće, jastuk nasred sobe, spavaćica koju sam kupio. Hoću li je naći u spavaćici, na koljenima? Nadao sam se tomu. Možda ću je naći kako me čeka u predsoblju da mi kaže da se predomislila. Toga sam se bojao.

“Dođi, Apollo.”

Kad smo se vratili u kuću, zaustavio sam se u praonici i skinuo džemper. Stavio sam ga u košaru za rublje da ga moja domaćica odnese na kemijsko čišćenje. Abigail nije bila u predsoblju pa sam se popeo gore, s Apollom uz nogu. Pokazao sam na pod ispred moje spavaće sobe i on je legao uzdahnuvši i naslonivši glavu na šape.

Ušao sam u sobu i našao je kako čeka. Na sebi je imala spavaćicu i klečala je na jastuku.

To. Zatvorio sam vrata. “Vrlo lijepo, Abigail. Možeš ustati.”

Ustala je polako. Spavaćica joj je sezala do gornjeg dijela bedara, a blago ružičasto rumenilo njezine kože koje se naziralo ispod prozirne spavaćice odavalo je njezino uzbuđenje.

“Skini spavaćicu i ostavi je na podu.”

Drhtavim je prstima svukla spavaćicu preko glave. Bila je nervozna, ali bradavice su joj bile krute, a usne blago razmaknute.

“Pogledaj me.” Čim joj se pogled susreo s mojim - da, bila je uzbuđena jednako kao i ja - skinuo sam remen i prišao joj. “Što misliš, Abigail? Hoću li te kazniti zbog onog tvog gospodaru?”

Zamahnuo sam remenom koji ju je udario po gornjem dijelu bedara. Još nisam bio njezin gospodar i to je trebala znati.

Ubrzo jednog dana, možda... “Što god želite, gospodine”, šapnula je.

Dobar odgovor. “Što god želim?” Želio sam mnogo toga, ali zasad...

Stao sam ispred nje, otkopčao hlače i spustio ih skupa s boksericama. Iskočila mi je kita u punoj erekciji. “Na koljena.” Čekao sam, znajući da gleda. Što je dobro. I treba vidjeti.

“Služi me svojim ustima.”

Nagnula se naprijed i moj je kurac ušao u njezina usta. Usta su joj bila vruća i vlažna i još mi se više ukrutio. Jebote, kako je dobar osjećaj biti u njezinim ustima. Došao sam joj do kraja grla.

“Cijelog.” Mogla je to.

Učinit će to.

Međutim, malo je oklijevala dok je podizala ruke da me primi za dno mojega kurca, a ja nisam volio oklijevanje.

13

“Ako ga ne možeš primiti u usta, ne možeš nigdje drugdje”, rekao sam jer sam točno znao gdje ga želi. Zbog te sam pomisli stao nabijati jače i gurnuo ga dublje u njezino grlo. “Da. Upravo tako.”

Pogledao sam dolje i taj prizor Abby na koljenima, s mojim kurcem u ustima, doveo me gotovo do svršavanja. Neću moći izdržati dugo, “Volim grubo i žestoko i neću ti se smilovati samo zato što si nova.” Zgrabio sam je za kosu. “Primi me čvrsto.”

Obgrlila je moja bedra, a ja sam ga izvukao kako bih ga odmah zabio u njezina usta.

Rukama sam joj micao glavu i jebao je u usta, grubo i žestoko. Baš onako kako sam volio.

“Upotrijebi zube”, rekao sam joj, a ona je strugala cijelom njegovom dužinom dok sam ga gurao unutra i van. A zatim se više opustila, oblizivala ga i pušila.

“Da”, stenjao sam. Zatvorio sam oči i iskorištavao je još žešće.

Da. Jebote.

Stvrdnula su mi se jaja i znao sam da sam blizu. Zastao sam, želeći da osjećaj potraje - osjećaj njezinih usta na meni, nagovještaj mojeg orgazma koji me moli da ga oslobodim, užitak toga što sam toliko blizu, a suzdržavam se od potpune predaje.

Pušila mi je još jače i znao sam da se neću moći još dugo suzdržavati.

“Progutaj sve”, rekao sam joj pripremajući je. “Progutaj sve što ti dam.”

Svršio sam u nekoliko obilnih štrcaja, ali primila je sve. Progutala je sve, nije ispustila ni kap.

Izvukao sam ga teško dišući jer, jebiga, bila je dobra. “To je to, Abigail”, rekao sam, “to je ono što želim.” Navukao sam hlače i primijetio da čeka moju iduću naredbu. Želio sam je baciti na krevet i dobro izjebati. Želio sam joj držati ruke iznad glave i nabijati u nju opet i iznova sve dok ne bi vrištala od zadovoljstva koje joj pružam. Želio sam Dosta!

Dobila je dovoljno za jednu noć.

Trebala je vremena da se privikne. Koliko god željela to, ipak je bila nešto posve novo u mojem svijetu. Nisam mogao niti želio zaboraviti to.

Pričekao sam dok mi se disanje umirilo. “Druga vrata nalijevo je tvoja soba”, rekao sam. “U mojem krevetu spavaš samo kad te ja pozovem onamo. Možeš ići.”

Odjenula je spavaćicu i skupila svoju odjeću. “Želim doručak u blagovaonici točno u sedam sati.”

14

Četvrto poglavlje

Nikad mi nije trebalo mnogo sna. Većinom sam funkcionirao s četiri ili pet odspavanih sati, što je bilo dobro jer, nakon što su Abigailina usta gutala moj kurac, nije bilo nikakve šanse da zaspem.

Prošao sam prstima kroz kosu i pokušavao se usredotočiti na tablicu na ekranu mojega laptopa, ali brojevi su mi se brkali u glavi. Od čiste sam frustracije opsovao. Kvragu. Što sam to učinio?

Prisilio sam Abigail da klekne i jebao je u usta a da je uopće nisam pitao ni što misli, ni kako se osjeća, ni želi li to.

Ali, raspravljao sam sa samim sobom, to je bilo ono što je htjela. Imala je slobodnu volju. Mogla mi je u bilo kojem trenutku reći da prestanem i ja bih prestao. Bio sam svjestan toga, ali činjenica je da nije htjela da prestanem. Željela je da dominiram njome, inače ne bi bila u mojoj kući, a kamoli spavala dvije sobe dalje.

Zaklopio sam laptop i otišao u hodnik.

Vrata njezine sobe bila su zatvorena, a svjetlo ugašeno. Spavala je.

Još jedan dokaz da je to željela.

Više nisam sumnjao u to. Otišao sam u sobu za igru i pripremao se za iduću večer.

Kasno nakon ponoći konačno sam legao u krevet. Probudio sam se četiri i pol sata kasnije, u pet i trideset. Napravio sam nekoliko vježbi istezanja, a zatim krenuo niz hodnik prema Abigailinoj sobi.

Vrata su bila zatvorena - još je spavala. Pitam se hoće li se probuditi na vrijeme da mi pripremi doručak. Razmišljao sam čak o tome da je odem probuditi. Ali na kraju sam odlučio da je ne želim navikavati na to pa sam se okrenuo i spustio niza stube prema svojoj kućnoj teretani.

Završio sam s trčanjem u šest i četrdeset i čuo Abigail kako lupa posudama u kuhinji. Moguće je da se probudila kasnije nego što je planirala, ali bila je uporna u svojoj namjeri da mi pripremi doručak. Izašao sam iz teretane i otišao pod kratak tuš. Točno u sedam sati ušao sam u blagovaonicu, a moj me doručak čekao.

Promatrao sam je krajičkom oka dok sam jeo. Bila je ležerno odjevena, a kosa joj je bila nemarno svezana u konjski rep. Vjerojatno se nije istuširala. Malčice je ubrzano disala, ali trudila se kontrolirati to; čini se da je nastojala sakriti to koliko je brzo pripremala doručak. Jutros se zaista potrudila. Što je značilo da ostatak vikenda doista obećava.

Doručkovao sam polako. Nije bilo potrebe za žurbom, a i želio sam da Abigail ima dovoljno vremena da sredi misli.

“Uzmi si tanjur i jedi u kuhinji”, rekao sam joj kad sam završio. “Za sat vremena dođi u moju sobu. Stranica pet, drugo poglavlje.”

Dok sam šetao Apolla, nazvao sam Jacksona.

“Ne zoveš kako bi otkazao, zar ne?” pitao je.

“Ne. Zovem da vidim hoćemo li ručati zajedno nakon igre.”

“Odlična ideja.” Spustio mu se ton glasa. “Spoj nije bio baš neki?”

Nasmijao sam se. Eh, kad bi znao. “Spoj je bio sasvim u redu. I više nego u redu, zapravo.

Dogovorili smo se i za večeras.”

“Bravo!” rekao je. “Bod za tebe.” Kad bi znao barem pola priče.

“Onda? Kakva je?” upitao je. “Je li lijepa? Ima li sestru?” Sagnuo sam se kako bih pogladio Apolla. “Ispričat ću ti sve o njoj za ručkom.”

15

Koliko sam se god trudio da zamislim kako će Abigail izgledati ispružena na mojem krevetu, prizor me ipak ostavio bez teksta. Kasnojutarnje sunce pružalo je svoje žarke zrake na moj krevet i obasjavalo njezino tijelo. Izgledala je kao da svjetluca.

Oči su joj bile zatvorene, zbog čega sam je mogao nekoliko trenutaka promatrati u miru. Počeo sam od njezinih usnica koje su se lagano micale, kao da razgovara sama sa sobom. Pogledom sam nastavio prelaziti preko njezina tijela, klizeći najprije po nježnu vratu. Gledao sam je kako guta, kako joj se mišići pod kožom neznatno pomiču. Skrenuo sam pozornost na pokret njezinih ruku, ali samo je prstima prešla preko pokrivača. Oči su joj i dalje bile zatvorene.

Grudi su joj bile savršene veličine, dovoljne da popune moje dlanove. I dalje sam je gledao, a ona je duboko udahnula i podignula su joj se prsa. Bradavice su joj bile zagasito ružičaste boje, krute od uzbuđenja. Žudio sam da ih stavim u usta. Da joj osjetim okus Kasnije.

Stisnuo sam šake i spuštao pogled prema dolje, niz blag nagib njezina trbuha, prema mjestu na kojem je raširila noge. Pogledao sam malo niže i shvatio da je već vlažna.

Vlažna za mene. Spremna za mene.

Kita mi se digla na samu tu pomisao.

Kasnije, Weste. Nauči se suzdržati.

Ne nastavim li s planom, strgat ću odjeću sa sebe i uzeti je sad i ovdje. Ali to nije bio moj plan, a ja uvijek radim sve prema planu.

Gotovo sve.

Imati Abigail u kući predstavljalo je kršenje gotovo svih pravila koja sam ikad donio i svih planova koje sam ikad stvorio.

Ovo se ne vrti oko tebe, rekao sam si. Jednostavno joj daj ono što traži.

Opustio sam šake i prišao krevetu. “Ne otvaraj oči.”

Trgnula se. Bila je toliko usredotočena na svoje misli da nije Čula kad sam ušao.

“Sviđa mi se vidjeti te dok ležiš ovako. Uzmi svoje ruke i pretvaraj se da su moje. Diraj se.”

Pokaži mi što ti se sviđa, što voliš.

Oklijevala je. Opet.

“Sada, Abigail.” Morao sam imati više strpljenja nego obično. Ipak je ona bila sasvim nova u ovome.

Krenula je rukama prema grudima i, iako je isprva bila nježna, počela se dirati grublje, žešće, vrtjela je jednu bradavicu, a zatim i drugu. Uhvatila je jednu prstima i uštipnula se, zbog čega je tiho zastenjala od užitka.

Uh, to. Voljela je grubo.

Jednom je rukom klizila niz trbuh, a drugom je i dalje dirala bradavice. Gurnula je prst među noge. Samo jedan?

“Razočarala si me, Abigail.” Primaknuo sam joj se tako blizu da sam mogao osjetiti njezin dah na svojem licu. Zatreptala je. “Ne otvaraj oči.”

Pogledao sam niže i promatrao ubrzano lupanje njezina srca. Bih li mogao učiniti da tuče još brže?

“Bio sam ti u ustima sinoć, a ti sad guraš jedan prst koji bi trebao predstavljati moj kurac?”

Oh, i te kako mogu. Pogledaj kako divlja to srce.

Gurnula je još jedan prst unutra.

Još jedan.

Nakratko je zaustavila dah, ali gurnula je i treći prst i stala polako micati ruku.

A polako nije bilo dovoljno.

“Jače. Ja bih te jebao jače.” Jer to je bila istina. Uskoro ću joj pokazati koliko jače.

16

Blago rumenilo preplavilo joj je prsa. Da, sviđalo joj se kad joj govorim prljavo. Voljela je prljavo, grubo i dominantno. Osjećao sam kako mi se diže dok sam zamišljao sebe na mjestu njezinih prstiju. Svoj kurac kako pumpa unutra i van. Svoj kurac zbog kojeg ona stenje.

Bila je blizu. Disanje joj se ubrzalo i prsa su joj se još više zarumenjela. Otvarala je i zatvarala usta.

Nagnuo sam se još bliže. “Sad.” Prepustila se i, jebote, nije bilo prizora ljepšeg na ovom svijetu od Abigail dok svršava - ta usredotočenost na njezinu licu, napetost tijela dok ju je preplavljivao orgazam, nježno stenjanje koje se probijalo iz njezinih usta.

Idući put, obećao sam svojem napetom kurcu. Idući put kad bude svršavala, bit ćeš u njoj.

Otvorila je oči i pogledala me. Pogled joj se spustio na moje hlače.

Vidiš? Htio sam joj reći. Vidiš što mi činiš?

“Do ovog si orgazma došla lako, Abigail”, rekao sam umjesto toga kad se njezin pogled opet susreo s mojim. “Nemoj očekivati da će se to događati često.”

“Imam već nešto dogovoreno za danas poslijepodne i neće me biti na ručku. U hladnjaku su odresci koje ćeš mi poslužiti u osamnaest sati u blagovaonici.” Pogledao sam njezino još uvijek rumeno tijelo koje je sad bilo prekriveno sićušnim kapima znoja. “Trebaš se istuširati jer jutros nisi imala vremena. U teretani imaš DVD-e o jogi. Posluži se njima. Možeš ići.”

Ne želim ispasti hvalisav, ali totalno sam rasturio Jacksona u skvošu. To sam pripisao golemoj seksualnoj frustraciji.

“Kvragu”, rekao je Jackson kad smo sjeli u separe njegova omiljenog sportskog bara. “Što te spopalo?”

“Abigail King.”

“Abigail”, rekao je dok je proučavao jelovnik. “Za tebe Abby. Meni dopušta da je zovem Abigail, ali drugi je zovu Abby.”

Upitno je podignuo obrvu.

“Ma to je nešto između mene i nje.” Pogledao sam jelovnik želeći promijeniti temu. “Ti ćeš uobičajeno?”

“Da. Zašto mijenjati dobru stvar?”

Voditelj bara prišao nam je kako bi pročavrljao s Jacksonom. Katkad je stvarno dosadno biti u rodu sa slavnom osobom. Pogledao sam u svoj telefon, preletio preko nekoliko eporuka. Ništa hitno.

“Dakle”, rekao je Jackson kad se voditelj udaljio s našim narudžbama, “pričaj mi malo o toj Abby. Gdje si je upoznao?”

“Radi u knjižnici Mid-Manhattan.”

“Knjižničarka? Nisam znao da fantaziraš o knjižničarkama.”

“Puno je stvari koje ne znaš o meni.”

Smijao se u nevjerici. “Vodiš je na maminu dobrotvornu zabavu?”

“Ako bude htjela. Koga ti vodiš?”

“Ne pada mi nitko na pamet. Ako nađeš neku, javi mi.”

Kao da poznajem toliko slobodnih žena. Sjetio sam se žene s kojom sam bio nakon Melanie pokorna koja je imala potrebu za žestokom boli. Ne trebam ni reći da je ta veza trajala kratko.

“Naravno, Jacksone. Svakako ću te nazvati.”

Nakon ručka provozao sam se do ureda. Iz nekog razloga nisam želio biti u kući. Htio sam da se Abigail privikne na moj dom i smatrao sam da će joj to biti lakše ako nisam u blizini.

U osamnaest sati ušao sam u blagovaonicu i našao Abigail kako me čeka s odreskom od kojeg su mi rasle zazubice.

17

“Uzmi si tanjur i pridruži mi se”, rekao sam i zarezao odrezak. To je bilo prvo pravo jelo koje mi je pripremila i nije me razočarala - odrezak je bio sočan i mekan.

Pridružila mi se, ali jeli smo u tišini. Činilo se da je zadubljena u misli, što me malo zabrinjavalo.

Pitao sam se zašto je u tako misaonom raspoloženju. Možda je razmišljala o odlasku. Možda joj je bilo dosta. Možda ipak nije htjela sve ovo.

Postojao je samo jedan način da saznam.

“Dođi, Abigail”, rekao sam joj kad smo završili s jelom.

Izašli smo iz blagovaonice i krenuli uza stube u sobu za igru. Stao sam pokraj vrata i rukom joj dao znak da uđe prva.

Ušla je i nakon tri koraka okrenula se i stala zuriti u mene - bila je to upravo onakva reakcija kakvu sam očekivao.

“Vjeruješ li mi, Abigail?”

Pogledala je najprije mene, a zatim lisičine. “Ja... Ja...”

Prošao sam pokraj nje i skinuo jedne lisičine. “Što si mislila da će naš odnos uključivati? Mislio sam da dobro znaš u što se upuštaš.”

Nisam očekivao njezin odgovor, naravno. Samo sam želio naglasiti činjenicu da nismo ljubavnici. “Želiš li da napredujemo, moraš mi vjerovati.” Vjeruj mi, Abigail. Molim te. “Dođi.”

Opet je oklijevala i znao sam da ću prije ili kasnije morati učiniti nešto u vezi s time.

“Ili”, rekao sam želeći joj dati i drugu mogućnost, “možeš otići iz moje kuće i nikad se više ne vratiti.”

Krenula je prema meni. Nije željela otići.

“Vrlo dobro. Skini se.”

Tijelo joj je drhtalo dok je skidala košulju i grudnjak. Ne gledajući me, pustila je traperice i gaćice da joj skliznu na tlo i izašla iz njih.

Uzeo sam joj ruke i okovima joj ih vezao iznad glave. Radio sam to polako želeći upiti svaki trenutak. Stao sam ispred nje i otkopčao košulju, a ona me promatrala uzbuđenim, divljim pogledom.

Ne, još nisam želio da gleda.

Otišao sam natrag do velikog stola nadesno i otvorio ladicu. Evo ga - veliki crni šal. Tako ću se pobrinuti da ne gleda.

Pokazao sam joj ga tako da ga može vidjeti, da može znati što planiram. “Tvoja druga osjetila pojačat će se kad ti povežem oči.”

Svezao sam joj šal oko glave pobrinuvši se dobro za to da su joj oči pokrivene. Da, tako je bolje.

Prešao sam pogledom preko njezine ranjive figure. Sad je bila posve u mojoj milosti. Svezana, čeka ono što ću joj činiti.

Oh, Abigail, što bih ti volio činiti, što ti namjeravam činiti...

Otišao sam natrag do stola i izvadio svoj omiljeni bič.

Laganim sam je korakom obišao i stao joj iza leđa. Maknuo sam joj kosu s vrata. Trznula se na moj dodir. Pitam se kad će se prestati trzati svaki put kad je dodirnem. “Što osjećaš, Abigail?” upitao sam je. “Budi iskrena.”

“Strah. Osjećam strah.”

Naravno da je osjećala strah. Koja razumna osoba ne bi?

“Razumljivo, ali potpuno nepotrebno”, pokušavao sam je uvjeriti. “Nikad te ne bih ozlijedio.”

Stao sam ispred nje. Disala je teško; pokušavala je čuti što radim. Ali još uvijek nije imala povjerenja u mene. Kružio sam vrhom biča po njezinoj bradavici. Uzdahnula je od užitka.

“A što sad osjećaš?”

18

“Iščekivanje.”

Puno bolje. Opet sam kružio po njezinoj dojci. “A kad bih ti rekao da je ovo jahački bič, što bi osjećala?”

Bila je to jedna od mojih omiljenih igračaka. Dopusti da ti pokažem što mogu s njim. Kako ti može goditi. Dopusti da ti pokažem užitke mojega svijeta.

Duboko je udahnula. “Strah.”

Privukao sam bič k sebi i nježno zamahnuo njime. Pljesnuo ju je po grudima. Neke se stvari lakše objasne bez ijedne riječi.

Naglo je uzdahnula, ali ne od bola. Prije bi se reklo od iznenađenja.

“Vidiš? Nema straha. Neću ti nauditi.” Nježno sam je udario po koljenima. “Raširi noge.”

Ovaj put nije bilo oklijevanja. Odmah je poslušala.

Odlično. Proučavao sam joj lice - uzbuđenje, iščekivanje, spremnost.

Klizio sam vrhom biča uz njezina koljena prema vlažnom organu, ne podižući ni trenutka bič s njezine kože. “Mogao bih te bičevati po ovom dijelu. Što misliš o tome?”

Zbunila se. “Pa... ne znam.”

Pomoći ću ti da saznaš.

Zamahnuo sam iz zgloba ruke i pljesnuo je po tom nabreklom, spremnom mesu. Jedan.

Opet je naglo udahnula. Dva. Zastenjala je. Tri. “A sad?” pitao sam je, iako nisam trebao - lice joj je bila otvorena knjiga. Ali htio sam da zna kako se brinem o tome kako se osjeća, kako ću uvijek uvažavati njezine misli i želje.

“Još. Trebam još.”

Opet sam kružio bičem po njoj i pljesnuo je po klitorisu. Nije mogla suspregnuti svoju reakciju i vrisnula je, potežući lance.

Njezina me reakcija iznenadila. Nikad ne bih pomislio da će tako reagirati. Da će tako uživati u onome što joj činim. Da će tako žudjeti za time.

Htio sam je držati svezanu cijelu noć, dovoditi je do ruba užitka opet i iznova prije nego što joj dopustim da svrši. Ali podsjetio sam se da joj je sve ovo novo i da će možda sutra ujutro preispitivati vlastitu reakciju. Znao sam da ne smijem navaljivati.

“Tako dobro izgledaš svezana preda mnom, potežeš moje lance, u mojoj kući, stenješ i moliš za moj bič.” Klizio sam bičem natrag prema njezinoj dojci. “Tvoje tijelo moli za orgazam, zar ne?”

“Da”, stenjala je.

“I dobit ćeš ga.” Još sam je jedanput pljesnuo bičem po klitorisu, nisam mogao izdržati. “Ali ne večeras.”

Otišao sam do stola i odložio bič te izvadio melem iz ladice i stavio ga u džep. Čuo sam zveckanje lanaca iza sebe.

Netko je gorio od želje za seksom, baš kao i ja.

“Sad ću ti skinuti lance”, rekao sam dok sam joj opet prilazio. “Otići ćeš ravno u krevet. Spavat ćeš gola i nećeš se dirati. Bit će ozbiljnih posljedica ne poslušaš li me.” Skinuo sam joj lance i odvezao šal. “Razumiješ li me?”

Progutala je knedlu. “Da, gospodine”, odgovorila je i vidio sam da razumije.

“Odlično.” Izvadio sam melem iz džepa i otvorio ga. Nježno sam ga utrljao najprije na zglob jedne ruke, a zatim i druge.

Mislim da nije prežestoko potezala lance, ali bolje je biti oprezan.

“Evo ga”, rekao sam kad sam završio s mazanjem. “Možeš ići u svoju sobu.”

Gledao sam za njezinom vitkom, golom figurom dok je izlazila iz sobe i znao sam da sam gotov.

Učinit ću što god treba da je zadržim.

19

Peto poglavlje

Namjeravao sam učiniti nešto loše. Iako sam samog sebe mrzio zbog toga, znao sam da moram to učiniti.

Planirao sam Abby dati lažnu sigurnu riječ. Ustao sam iz kreveta i stao koračati po sobi. To je bilo pogrešno, zaista pogrešno. S mojim sam pokornima inače upotrebljavao standardni sustav, zeleno-žuto-crveno. Sigurna riječ koja bi označila kraj naše veze i koju sam namjeravao dati Abby bila je varka. I to je bilo loše. Toliko loše da bi me izopćili iz zajednice kad bi saznali za to.

Ali kako bi saznali? Abigail neće nikome ništa reći. Ja pogotovo neću nikome ništa reći.

Moje pokorne nikad nisu trebale upotrijebiti svoju sigurnu riječ. Rekao sam samome sebi da ću čitati Abigailine znakove i da nikad neću prelaziti njezinu granicu. Često ću preispitivati ono što radim. Kad bi se tako inače razmišljalo, kome bi uopće trebala sigurna riječ?

Razumnim osobama sklonim dogovorima i igri na sigurno.

Ali ja mogu biti razumna osoba sklona dogovorima i igri na sigurno i bez te riječi. Znam da mogu. A Abigail bi dvaput razmislila hoće li upotrijebiti svoju sigurnu riječ kad bi znala da nakon toga mora otići. Bio je to savršen način da se pobrinem da ostane uz mene.

Da, odlučio sam. Nas dvoje možemo bez sigurne riječi.

Otišao sam do svojega noćnog ormarića i otvorio gornju ladicu. Ondje je bila kožnata kutija s ogrlicom. Podignuo sam njezin poklopac. Planirao sam ponuditi Abigail ogrlicu idućeg dana.

Bit će to još jedno pravilo koje ću prekršiti - svojim pokornima nisam nikad stavljao ogrlice prije nego sam spavao s njima. Nikad. Ponudit ću Abigail ogrlicu, a još uvijek nisam spavao s njom.

Zašto sam to činio?

Na to pitanje nisam mogao odgovoriti. Znam samo da sam to planirao učiniti.

Držao sam ogrlicu u rukama i pokušao zamisliti kako će izgledati na njoj. Kako će izgledati na tom dugačkom, elegantnom vratu. Nosit će je tijekom cijelog tjedna i, iako će svi drugi vidjeti samo lijepu ogrlicu, Abigail i ja znat ćemo istinu - pripadala je meni. Mogao sam raditi s njom što želim.

Mogao sam je zadovoljavati kako želim. I ona će zadovoljavati mene onako kako ja želim.

Vratio sam ogrlicu natrag u kutiju i zatvorio ladicu. Staviti pokornoj ogrlicu...

Prošlo je više od godine dana otkad sam nekome bio stavio ogrlicu. Moja veza s Beth završila je nešto prije nego sam odlučio pokušati s Melanie. Beth je željela nešto više, a ja nisam. Na kraju smo se odlučili razići. Nedugo nakon što je Beth otišla, nazvala me Melanie, a ja sam pomislio: zašto ne?

Daj priliku normalnoj vezi.

Ako se išta u vezi s Melanie moglo nazvati normalnim. Ali nekim čudnim zaokretom sudbine Melanie je odlučila da želi da dominiram njome. Ili je barem mislila da to želi.

“Veži me, Nathaniele.”

“Pljesni me po guzi, Nathaniele.”

Naša je veza bila osuđena na propast još od prvog telefonskog poziva. Melanie je bila pokorna onoliko koliko i ja.

Staviti nekom ogrlicu bilo mi je važno. Čim pokornoj stavim ogrlicu, postajem monogaman. I monogaman sam onoliko koliko traje veza. Pokorne kojima bih stavio ogrlicu nikad nisam dijelio s drugima, a one se nikad nisu morale brinuti da ću se igrati s nekom drugom.

Uzdahnuo sam i sjeo na krevet, uzeo Stanarku napuštene kuće Anne Bronte u kožnatom uvezu i prelistao stranice. Pogled mi se nasumce zaustavio na jednom odlomku: Moj slikarski pribor ležao je na stolu, pokriven tek krpom, spreman za sutrašnju upotrebu. Smjesta ga je otkrio i odloživši svijeću na stol stao ga je namjerno bacati u vatru. Paletu, boje, zdjelice, olovke, kistove, lak -

20

plamen je sve proždirao. Slikarski noževi pucali su na dva dijela, a ulje i terpentin cvičali su i zavijali u dimnjaku. A zatim je pozvonio posluzi.

Kako li se Helen morala osjećati kad je Arthur spalio njezin slikarski pribor. Jednako kao što bih se ja osjećao kad bi Abigail otišla.

Terpentin.

Terpentin u vatri.

Plamen je sve proždirao.

I koliko se god apsurdnim činilo, bila je to savršena sigurna riječ.

Idućeg jutra u pet i trideset bio sam potpuno budan. Istuširao sam se kratko i sišao u kuhinju kako bih pripremio doručak. Abigail je trebala donijeti važnu odluku, a ja sam htio učiniti sve što je potrebno da joj to olakšam.

U šest i trideset čuo sam je gore kako korača. Sigurno se pitala što namjeravam.

Oh, Abigail, kad bi samo znala što sam sve isplanirao...

Vjerojatno sam joj sinoć trebao reći da ću ja danas pripremiti doručak, ali mislio sam na mnoge stvari, a doručak nije bio jedna od njih.

Na kuhinjski stol stavio sam dva tanjura jer sam htio da Abigail govori slobodno. Bio sam uvjeren da ima pitanja. Pitanja o ljubljenju, zašto nije bilo seksa, što mislim o njoj, koja su mi očekivanja.

U sedam sati ušla je u kuhinju, a ja sam sjedio za kuhinjskim stolom.

Danas je taj dan, Abigail. Danas postaješ moja.

“Dobro jutro, Abigail.” Rukom sam joj pokazao da sjedne nasuprot meni. “Jesi li dobro spavala?”

Imala je podočnjake. Uopće nije dobro spavala, ali pogledala me ravno u oči - poslušala je moju posljednju naredbu.

“Ne. Ne baš.”

“Hajde, jedi.”

Pogledala je gozbu na stolu, a zatim je upitno pogledala u mene. “Spavate li vi kad?”

“Povremeno.”

Gledao sam je kako jede uživajući u pokretima njezine vilice i izrazu čista zadovoljstva kad je zagrizla mafin.

Razgovaraj sa mnom, poželio sam joj reći. Pitaj me nešto.

Ali, hoće li misliti da previše navaljujem? Hoće li govoriti samo zato što sam ja dom i zato što sam joj ja tako rekao?

Tko zna? Morao sam smisliti drukčiju taktiku.

“Bilo mi je ugodno ovaj vikend. Htio bih nastaviti s našom vezom.”

Zalogaj joj je zastao u grlu. “Stvarno?”

Zašto su je moje riječi iznenadile? Zašto nije svjesna toga koliko me zadovoljila?

“Vrlo sam zadovoljan tobom. Zanimljivo mi je tvoje ponašanje i imaš volju za učenjem.”

“Hvala, gospodine.”

U mislima sam se vratio na jučerašnji dan i to kako je ležala ispružena na mojem krevetu, gola, rumena, zadihana. Kad stavi moju ogrlicu - Prestani!

Najprije je moraš pitati.

“Danas moraš donijeti važnu odluku”, rekao sam. “O pojedinostima možemo razgovarati nakon doručka i tvojeg tuširanja. Siguran sam da mi želiš postaviti neka pitanja.”

“Mogu li vas nešto pitati, gospodine?”

Nisam li joj upravo rekao da mi postavi pitanja?

21

“Kako ste znali da se jučer ujutro, ili jutros, nisam tuširala? Živite li ovdje preko tjedna ili imate kakav stan u gradu? Kako ste - “ “Jedno po jedno pitanje, Abigail”, rekao sam i umalo se nasmijao. Ona je govorila. “Izuzetno dobro zapažam. Kosa ti jučer nije izgledala kao da je oprana. Pretpostavljam da se jutros nisi tuširala jer si uletjela u kuhinju kao da te đavo goni. Ovdje živim vikendom, a imam i stan u gradu.”

“Niste me pitali jesam li slijedila upute koje ste mi dali sinoć.

Točno. Vjerojatno sam je trebao pitati, ali znao sam da jest. “Jesi li?” Jesam.

Otpio sam gutljaj kave. “Vjerujem ti.”

“Zašto?”

“Zato što ne znaš lagati. Lice ti je otvorena knjiga.” Ali to je sigurno znala. “Nemoj nikad igrati poker. Izgubit ćeš.”

“Mogu li vas pitati još nešto?” Što god želiš. “Još sam uvijek za stolom.”

“Recite mi nešto o svojoj obitelji”, rekla je.

Stvarno? Htio sam reći. Od svih stvari koje me možeš pitati, pitaš me o mojoj obitelji? Ali bilo je to ono što je htjela, stoga sam joj rekao nešto o svojim roditeljima, njihovoj smrti te o svojoj tetki Lindi.

Abigail je spomenula da bi jednu njezinu prijateljicu mogao zanimati Jackson, što me malo iznenadilo. Pretpostavio sam da je pročitala svu moju dokumentaciju i da joj je bilo jasno da o našoj vezi ne smije govoriti nikome, čak ni članovima obitelji i najbližim prijateljima.

“Koliko si toga rekla svojoj prijateljici o meni? Mislim da su dokumenti koje sam dao Godwinu bili vrlo jasni glede mojega stava o povjerljivosti”, rekao sam što sam mirnije mogao.

“Nije to.” Rekla je brzo. “Felicia mi je sigurnosni poziv. Morala sam joj reći. Ali ona razumije.

Neće nikomu ništa reći. Vjerujte mi. Poznajem je od osnovne škole.”

“Tvoj sigurnosni poziv?”To objašnjava zašto je rekla prijateljici. “Živi li i ona ovim načinom života?”

“Ne, upravo suprotno, ali znala je koliko mi je ovaj vikend bio važan i pristala je biti moj sigurnosni poziv.”

Pomislio sam kako je Felicia sigurno posebna prijateljica kad podupire Abigail usprkos tomu što se ne slaže s njezinim načinom života. “Jackson ne zna ništa o mojem životnom stilu i, da, slobodan je. Malo se zaštitnički ponašam prema njemu - često je bio meta sponzoruša.”

Kad mi je ispričala sve o Feliciji, odlučio sam reći Jacksonu za nju i dati mu njezin broj telefona.

Pitao me znam li koga, a činilo se da će mu Abigailina prijateljica odgovarati.

No, nisam želio razgovarati o Jacksonu i Feliciji. Htio sam vratiti na nas dvoje. “Što se tiče onoga što sam ranije govorio... Želim da nosiš moju ogrlicu, Abigail. Zamolio bih te da razmisliš o tome dok se tuširaš. Nađimo se u mojoj sobi za sat vremena. Ondje ćemo nastaviti razgovor.”

Izašla je iz kuhinje, a ja sam očistio stol i otišao u svoju sobu pripremiti se. Kad sam čuo da se tušira, stavio sam joj na krevet ogrtač, te grudnjak i gaćice iz istoga kompleta.

U moju spavaću sobu ušla je točno na vrijeme. Srebrna boja isticala je njezinu finu, svijetlu put; sva je sjala. Tamna kosa meko joj je padala niz ramena, a oči su joj pogledavale po sobi.

Opet je bila nervozna.

“Sjedni”, rekao sam joj. Poput kraljevske princeze sjela je na pojastučenu klupicu.

Izvadio sam ogrlicu iz kutije i stao ispred nje. “Odlučiš li nositi ovo, bit ćeš označena kao moja.”

Pokazao sam joj ogrlicu. “Moja, da s tobom mogu raditi što želim. Slušat ćeš me i nikad nećeš preispitivati ono što radim. Svoje vikende posvećivat ćeš meni; ispunjavat ću ih kako želim. Tvoje je tijelo moje i radit ću s njim što želim. Neću nikad biti okrutan prema tebi niti ti činiti nešto zbog čega ćeš imati trajne posljedice, ali neću biti blag gospodar, Abigail. Morat ćeš raditi stvari koje nisi ni smatrala mogućim, ali pružat ću ti zadovoljstvo koje ne možeš ni zamisliti.”

22

Želim te, htio sam joj reći. I želim biti tvoj. “Razumiješ li?” pitao sam je. “Razumijem, gospodine.”

Iako sam znao da ne razumije, ne sasvim, srce mi je stalo tući ubrzano. Još jedno pitanje...

“Hoćeš li je nositi?” Opet je kimnula. Da. Ona to želi.

Stao sam iza nje; nisam želio da vidi koliko sam bio uzbuđen zbog njezina odgovora. Bila je moja. Pristala je biti moja pokorna. Stavio sam joj ogrlicu i maknuo joj kosu s vrata.

Jebote, kako dobro izgleda s mojom ogrlicom.

Mojom ogrlicom.

Htio sam je okrenuti prema sebi i pritisnuti svoje usne uz njezine, reći joj koliko me usrećila, ali opet, nisam dovoljno vjerovao sam sebi da bih je pogledao u oči - i uveo sam ono pravilo o ljubljenju.

“Izgledaš kao kraljica”, rekao sam i skinuo joj ogrtač.

Jebote, kako je divno bilo taknuti je. Koža joj je bila svilenkasta i meka, još mrvu vlažna od tuširanja.

“I sada si moja.” Htijući dokazati svoje riječi, gurnuo sam ruke u njezin grudnjak i primio njezine grudi, zadovoljan time što su joj se bradavice ukrutile. “Ovo je moje.”

Moje ruke nastavile su putovati niže, klizeći joj niz bokove. “Moje”, rekao sam jer je cijelo njezino tijelo bilo je moje. Obuzela me čista požuda. Nagnuo sam se kako bih je ljubio u vrat i uživao u njezinu okusu.

Ugrizao sam je. Stenjala je i drhtala zbog mojeg dodira. “Moje”, rekao sam. I nikad to nemoj zaboraviti.

Moji prsti stigli su do svojeg odredišta. Razmaknuo sam joj fine, satenske gaćice. “A ovo?”

Gurnuo sam prst u nju. “Samo moje.”

Da, to je bilo moje.

Bila je uska i mokra i pružala je još bolji osjećaj oko mojeg prsta nego što sam to zamišljao. Digla mi se kita i gurnuo sam još jedan prst u nju. Uska i vruća. Gurnuo sam prste još dublje. Najdublje što sam mogao. Zastenjala je i zabacila glavu unatrag.

Da, Abigail. Vidi što ti mogu činiti.

Nastavio sam zabijati sve dok nisam počeo osjećati da će uskoro svršiti; tada sam izvukao prste. “Čak su i tvoji orgazmi moji.” Bolje da to shvati prije nego kasnije.

Očajnički je zastenjala.

“Ubrzo”, šapnuo sam. “Zaista ubrzo, obećavam.” Podignula je ruku i dodirnula ogrlicu.

“Jako ti lijepo stoji.” Okrenuo sam se i uzeo jastuk s kreveta. Hoće li se usprotiviti mojim sljedećim riječima ili će ih prihvatiti? “Tvoja je sigurna riječ terpentin. Ako je izgovoriš, prekida se sve. Skidaš ogrlicu, odlaziš i nikad se više ne vraćaš. Inače, dolazit ćeš ovamo svakog petka. Katkad ćeš doći u osamnaest i onda ćemo zajedno večerati u kuhinji, a katkad ćeš dolaziti u dvadeset sati i odlaziti ravno u moju sobu. Moje naredbe u vezi s prehranom, spavanjem i vježbanjem na snazi su i dalje. Razumiješ li?”

Zadržao sam dah.

Kimnula je.

“Odlično. Često me pozivaju na zabave i ceremonije. Ići ćeš sa mnom na njih. Jedna zabava održava se iduće subote navečer - riječ je o dobrotvornoj zabavi moje tetke, prikuplja sredstva za jednu od neprofitnih organizacija koju podržava. Ako nemaš svečanu haljinu, dat ću ti je. Reci ako imaš kakvih pitanja.” Ili mi reci koliko sam lud zbog sigurne riječi.

Ugrizla je donju usnicu. “Nemam nikakvih pitanja.”

Mmmm. Njezine usnice. Nagnuo sam se prema njoj. “Nemam nikakvih pitanja...”

Izgovori to. Želim čuti kako to izgovaraš.

Trebam čuti kako to izgovaraš.

23

Ali nije znala na što mislim.

“Izgovori to, Abigail”, šapnuo sam joj. “Zaslužila si.”

Shvatila je. “Nemam nikakvih pitanja, gospodaru.”

Gospodaru. Gotovo sam viknuo od zadovoljstva što čujem tu riječ kako silazi s njezinih usana.

“Da. Vrlo lijepo.” Kurac mi je bio nepodnošljivo tvrd i pritiskao me u hlačama. Otkopčao sam ih. “A sada dođi i pokaži mi koliko si sretna što nosiš moju ogrlicu.”

Skliznula je s klupice i kleknula preda me na jastuk. Oblizala je usnice. Željela je ovo koliko i ja.

Ispustila je zvuk koji je bio nešto između uzdaha i stenjanja. Nagnula se naprijed i stavila ga u usta. Položio sam ruke na njezinu glavu da održim ravnotežu dok me primala sve dublje.

“Cijelog, Abigail. Uzmi me cijelog.” I znao sam da joj neće biti teško primiti više od samog kurca u svoja usta. Ona je imala moć uzeti mi i tijelo i dušu.

Ali nisam mogao misliti o tome. Jedino na što sam se mogao usredotočiti bio je osjećaj njezinih usta koja gutaju moj kurac. Primio sam je za potiljak i stao se micati naprijed-natrag.

“Sviđa ti se to?” upitao sam je. “Sviđa ti se kako te jebem u tvoja slatka, vruća usta?”

Prigušeno je zastenjala iz dubine grla zbog čega su mojim tijelom prostrujile vibracije. Uhvatio sam je čvršće za kosu.

Pušila mi je sve jače, a ja sam pognuo glavu kako bih gledao svoju kitu kako klizi u njezina usta.

Imala je spušten pogled. Zadrhtao sam od pogleda na nju i to kako me uzima cijelog. Lagano je razmaknula usnice kako bi mogla kliziti zubima cijelom mojom dužinom.

Sjetila se.

“Jebote, Abigail.”

Pokušao sam zadržati taj osjećaj duboko u jajima. Zatvorio sam oči kako bih blokirao prizor njezinih usta na meni. Ali ta je slika bila duboko urezana u moje misli i nije imalo smisla poricati ono što Abigail izaziva u meni.

“Svršavam”, rekao sam joj kad mi se kurac trznuo u njezinim ustima. “Ne mogu - “ Zabio sam joj ga u grlo još jedanput i svršavao joj duboko u ustima. Ona je gutala, pomičući grlo oko mojega glavića, a ja sam siktao kroza zube od zadovoljstva.

Kad je završila, odmaknuo sam se i navukao hlače. “Možeš se obući.”

Ustala je, lica rumena od uzbuđenja. Znam, htio sam joj reći. I ja se osjećam tako.

Tog je poslijepodneva otišla, nakon što sam joj rekao da dođe opet u petak u osamnaest sati.

Svim sam se silama trudio obuzdati svoje uzbuđenje dok sam se dogovarao za idući vikend. Ona, naime, nije znala što sam sve planirao. Samo sam ja znao koliko će tjedan biti dug i s kakvim ću nestrpljenjem čekati dan kad ću konačno uzeti njezino tijelo.

Rekao sam joj da postavi još koje pitanje ako želi, a ona me zamolila da joj donesem kakvu svečanu haljinu za subotu, ako mi nije teško. Supruga Todda Wellinga, mojeg prijatelja iz djetinjstva, bila je modna kreatorica i znao sam da će imati nešto savršeno za Abigail.

“Naravno. U subotu će te čekati haljina. Pronaći ću tvoje mjere u prijavi.”

“Hvala, gospodaru.”

“Nema na čemu. I budeš li imala kakvih pitanja tijekom tjedna, slobodno me nazovi na mobitel.”

Zaista sam se nadao da će me nazvati, ali znao sam da neće. Nazovi me, Abigail. Želim to.

24

Šesto poglavlje

U ponedjeljak sam nazvao Elainu. “Elaina, djevojka koju vodim na zabavu u subotu, treba haljinu - možeš li mi donijeti nešto?”

“Imaš spoj?” upitala je. “Stvarno?”

Bijesno sam pogledao svoj mobitel, a zatim odustao od toga. Ionako me ne može vidjeti.

“Odlučio sam da to neću shvatiti kao uvredu”, rekao sam joj.

“Nisam znala da se viđaš s nekim otkako si prekinuo s Melanie. Osim toga, na takvim se zbivanjima uglavnom pojavljuješ sam.”

Bila je u pravu. Nisam joj mogao proturječiti. Ali uglavnom nisam imao Abigail kao svoju pokornu. Svoje pokorne obično nisam vodio na obiteljske zabave, čak ni one koje su nosile moju ogrlicu. Paige i Beth bile su jedine koje sam upoznao sa svojom obitelji.

“Dobro, prestani se čuditi i nađi haljinu”, rekao sam, “jer imam spoj.”

“Bilo je i vrijeme.”

Malo je nedostajalo da joj poklopim slušalicu. Nisam vidio smisla u slušanju toga. Ali Abigail je tražila haljinu i dobit će je, čak i ako budem morao otrpjeti još ovakvih, ne baš smiješnih, komentara.

Znao sam da Elaina ne misli ništa loše. Samo voli zadirkivati.

“Haljina”, podsjetio sam je.

“Da, da”, rekla je, a u pozadini se čulo šuškanje papira. “Što ona želi?” Želi ono što joj ja dam, htio sam reći. Ali nisam Elaina nije poznavala detalje mojega privatnog života. “Nešto seksi, ali ne smije otkrivati previše. Sofisticirano seksi.”

“Oh, Nathaniele, reci to opet.”

“Da kažem što?”

“Seksi. Želim čuti kako kažeš seksi.”

“Daj ušuti. Imaš li nešto ili nemaš?”

“Koja veličina?”

“Trideset šest.”

“Pričekaj.” Čuo sam još šuškanja. Kretala se po svojem uredu, vjerojatno je prebirala materijale, haljine ili nešto slično.

“Imam baš ono što tražiš”, rekla je konačno. “Crne boje.”

“Srebrne.” Sjetio sam se satenskog ogrtača. “Srebrna paše uz njezin ten.”

“Je li tražila srebrnu ili je to moj prijatelj, generalni direktor i radoholičar, nekim slučajem primijetio da određena boja pristaje ženskom tenu?”

Stao sam kuckati kemijskom po stolu. “Okej, otkrila si me. Ja sam generalni direktor i radoholičar koji je konačno shvatio što boja može učiniti tenu žene.” Uzdahnuo sam. “Imaš li je u srebrnoj boji ili ne?” “Žalim slučaj. Samo crnu. Ali da nisam zatrpana rokovima, tvojoj djevojci lijepa tena izradila bih i srebrnu.”

“Hvala, Elaina.” Pitao sam se koliko će brzo ovoj tračerici trebati da razglasi to svima. Bio sam uvjeren da će nazvati Todda čim završimo razgovor.

“Trebaju li joj i odgovarajuće cipele i torbica?” upitala je Elaina.

“To bi bilo super. Veličina trideset sedam.” Opet šuškanje. “Crne cipele s visokom potpeticom broj trideset sedam stižu.”

25

“Hvala, Elaina.”

“A kad ću je upoznati?”

“U subotu navečer, kad i svi ostali.”

Još smo malo razgovarali o nadolazećem vikendu i Toddovu poslu. Kad sam poklopio slušalicu, pokušao sam se usredotočiti na izvještaj pred sobom, ali brzo sam odustao. Nema šanse da išta uspijem završiti - bolje da to prihvatim odmah. Nazvao sam svojeg bratića.

“Jacksone”, rekao sam čim se javio. “Idemo na ručak.” Danas?”

“Da.” Pogledao sam na sat. Bilo je tek jedanaest. “Možemo li se naći u Delphini za sat vremena?”

“Može. Vidimo se ondje.”

Odabrao sam Delphinu zato što mi je to bio jedan od omiljenih restorana i zato što nije bio sportski. Jako sam volio Jacksona, ali katkad je bilo lijepo jesti na mjestu na kojem televizori sa sportskim programima nisu blještali sa svih strana.

“Hej”, rekao je sat vremena kasnije kad je kliznuo u separe. “Što se zbiva?”

“Uobičajeno. Gospodarstvo ide nizbrdo. Moji zaposlenici su zabrinuti. Imam spoj za subotu.”

“To što imaš spoj za subotu ne spada pod uobičajeno.” Uzeo je jelovnik i bacio oko na nj. “Zar ovdje imaju hranu samo za pičkice?”

“Neki od nas vole hranu za pičkice”, odgovorio sam mu. “Nećeš umrijeti ako katkad pojedeš salatu.”

“Hoću, dovraga.” Okrenuo je jelovnik. “Oh, da, imaju crveno meso.”

Prišao nam je konobar i uzeo naše narudžbe, ali prije nego smo nastavili razgovor, zazvonio mi je telefon.

Isključio sam ton i uzdahnuo. Taj poslovni suradnik može pričekati. Nisam bio raspoložen za raspravu o Wall Streetu.

“Ne smeta mi ako se moraš javiti”, rekao je Jackson vidjevši izraz mojega lica.

“Neću kvariti ručak razgovorom o negativnim trendovima na burzi.”

“Gospodarstvo je stvarno u kurcu, je l’ da?”

“Ne zarađuju svi milijune dolara na godinu, znaš.”

“Ne tjeraj me da se osjećam loše”, upozorio me. “I ti zarađuješ toliko. Možda i više.”

“Ne i ove godine.”

“Molim?”

“Ove godine nemam plaću.” Slegnuo sam ramenima. “Ionako ne moram biti plaćen. Moja godišnja zarada bit će usmjerena na zbrinjavanje mojih zaposlenika.”

Gledao me u čudu. “Jebote, pa ti si ozbiljan.” Da, jesam.

“Znaju li tvoji zaposlenici što činiš za njih?” Konobar se vratio s našim pićem. Otpio sam gutljaj vode. “Ne”, rekao sam. “Ali uvjeren sam da će saznati kad vide godišnji financijski izvještaj.”

“Je li tvrtka u opasnosti?”

“Ne”, odgovorio sam. “Ni na koji način. Zapravo nam ide bolje nego većini. Samo sam oprezan.”

“Gospodin Pripravni, to si ti.” Nasmijao se i opet me pogledao. “Dakle, Felicia?”

“Da?” Nacerio se od uha do uha. “Znam da je još rano govoriti išta, ali hvala. Preko telefona zvuči božanstveno.”

“Abigail je rekla da je crvenokosa i da radi kao odgojiteljica u vrtiću.”

“I što još možeš tražiti u ženi?”

“Drago mi je da sam ti mogao pomoći.”

26

Naslonio se. “Pričaj mi o tvojoj Abby.”

Tvojoj Abby, rekao je.

Moja Abby.

Nakašljao sam se. “Ona je prekrasna, pametna žena koja zna pripremiti izvrstan odrezak.”

“Već ti je kuhala?” Jackson me gledao radoznalo. “Ozbiljno?” I dvaput mi je pušila. Ozbiljno.

Kita mi se trznula na samu tu pomisao. Promeškoljio sam se u stolcu. “Ozbiljan koliko mogu biti nakon jednog vikenda.”

Konobar je donio moju salatu s pečenom piletinom i Toddov hamburger. Stavio sam ubrus na krilo i pogledao Jacksona. Zurio je u mene pomalo čudno. “Jebeno, stari.”

“Nešto ne valja s tvojim hamburgerom?” S ove strane izgledao je dobro, ali nikad ne znaš. “Čovječe”, rekao je kratko, kao da je znao nešto što bih i ja trebao znati. “Što je?”

Opet me pogledao, a zatim odmahnuo glavom. “Nema veze.”

Kratko sam se namrštio, a zatim počeo jesti. Jackson nije običavao postati tako čudan iz čista mira. Možda je jučer dobio previše udaraca u glavu.

U četvrtak poslijepodne otišao sam iz ureda ranije nego obično. Na odlasku sam rekao Sari da me ne očekuje u petak. Malo se začudila, ali brzo se uozbiljila i kimnula.

Dio prijepodneva u petak proveo sam šetajući po svojem zemljištu s Apollom. Pokušavao sam odlučiti koje ću biljke dati posaditi u proljeće. Bilo je prekasno za sadnju tulipana, a moj je vrtlar predložio da posadimo ljiljane. Nisam se mogao odlučiti, bojao sam se da se cvijeće egzotična izgleda neće uklopiti među moje neupadljive biljke. U šetnji sam, međutim, poprilično živnuo misleći na noć koja slijedi. Neupadljivo je dosadno. Moj je vrt trebao više egzotičnoga. Kao što je Abigailino pokoravanje unijelo egzotiku u moj život.

Nije me nazvala. Koliko god sam želio provjeriti kako je, suzdržao sam se. Nisam je želio salijetati i htio sam joj dati vremena za razmišljanje.

Oko četrnaest sati čuo sam automobil kako se zaustavlja na mojem kružnom prilazu. Krenuo sam prema dvorištu. Zacijelo su stigli Todd i Elaina. Apollo je išao za mnom.

“Nathaniele”, Elaina se požurila prema meni i zagrlila me. “Kako si?”

“Dobro, Elaina”, rekao sam. “Hvala.”

Todd je držao torbu za odjeću i kutiju s cipelama. “Nathaniele”, rekao je sa smiješkom.

“Hej,Todde.” Uzeo sam torbu i kutiju. “Pretpostavljam da je ovo za mene?”

“Naravno, stari”, rekao je. “Srebrna je tvoja boja.”

U kurac. Elaina mu je sve rekla. “Čuo sam da čini čuda za ten”, dodao je.

Elaina ga je gurnula rukom. “Budi dobar.”

“Uđite”, rekao sam im i krenuo u kuću, ignorirajući komentar o tenu.

Objesio sam torbu u ormar s odjećom. Kasnije ću je odnijeti u Abigailinu sobu. Ušli smo u kuhinju i sjeli za stol. Pokušavao sam ne misliti na to da ćemo za nekoliko sati ovdje sjediti Abigail i ja. I ubrzo nakon toga otići ćemo gore i “Dakle”, Elaina je prekinula tijek mojih misli. “Što radiš kod kuće danas?”

Ustao sam i natočio nam ledenog čaja. “Uzeo sam slobodan dan.”

“Ti nikad ne uzimaš slobodne dane”, rekao je Todd.

“Naravno da uzimam.” Donio sam im čaše. “Uzeo sam slobodan dan na Silvestrovo. Na Božić.”

Namreškao sam čelo kao da sam zadubljen u misli. “I prilično sam uvjeren da nisam radio ni na Dan zahvalnosti. Ni dan nakon, kad malo bolje razmislim.”

Vratio sam vrč s čajem natrag u hladnjak.

27

“Znaš dobro o čemu govorim”, rekao je Todd.

Slegnuo sam ramenima. “Jednostavno sam poželio uzeti slobodan dan. Prošetati s Apollom, kužite?”

Todd i Elaina razmijenili su poglede. Dovraga. Bio je to pogled kakav je imao i Jackson na ručku početkom tjedna. Pa zar su svi na nečemu? “Što je?” rekao sam.

“Ništa”, odvratio je Todd i namignuo Elaini. “Vrijedi li još runda golfa za ovaj vikend?”

Prije nego što sam stavio ogrlicu Abigail, dogovorio sam se s Jacksonom i Toddom da ćemo ovaj vikend igrati golf. Nisam se mogao tako lako izvući iz toga.

“Naravno”, odgovorio sam. “Sutra igramo golf.”

Tko sad može govoriti o tome što će biti sutra? Tko uopće može razmišljati dalje od onoga što će biti večeras?

Koliko još ima do šest? Pogledao sam na sat. Jebeno predugo.

“Je li sve u redu?” upitala je Elaina. “Djeluješ smeteno.” Naravno da sam smeten, htio sam povika ti. Tko ne bi bio smeten?

Ali umjesto toga samo sam sjedio i otpio malo čaja. Bio sam smiren. Mogu biti smiren. “Nisam nimalo smeten”, rekao sam. “Zašto si dobila taj dojam?”

Mislim da mi nisu povjerovali. Čuo sam taksi kako se zaustavlja pred kućom. Otvorio sam vrata. Dok je izlazila iz automobila, Abigail je pogledala ravno prema meni i uputila mi sramežljiv smiješak.

“Abigail”, rekao sam. “Lijepo je vidjeti te večeras.”

“Hvala.”

Bila je nervozna. Vidjelo se to po načinu na koji je pogledavala uokolo. Nekoliko je puta pogledala mene i tada bi joj se pogled zatamnio od želje i požude. Možda je i njezin tjedan bio dug kao moj. Odmah sam znao da je poslušala zapovijed koju sam joj uputio prošlog vikenda kad je odlazila - tijekom tjedna nije se smjela dirati.

Poveo sam je u kuhinju u kojoj smo sjeli kako bismo pojeli umak od školjaka. Pripremio sam ga nakon što su Todd i Elaina otišli. Kuhanje me umirilo.

“Kakav ti je bio tjedan?” pitao sam nakon što je počela jesti.

U kutu usana pojavio joj se sićušan smiješak. “Dug. A vaš?”

Nisam joj mogao reći da je tako bilo i meni. Da sam previše vremena proveo planirajući ovu noć, zamišljajući je. Previše bih se odao. Zato sam samo slegnuo ramenima i pravio se kul. Ona je trebala nekog tko ima kontrolu.

Nastavili smo jesti. “Apollo je ubio vjevericu”, rekao sam.

Izgledala je pomalo iznenađena, a obrazi su joj se neznatno zarumenjeli. Nije očekivala da ću početi normalan razgovor. Zbog toga je njezina želja za mnom bila još jača, bila je još uzbuđenija.

Dominirati njome bit će prava poslastica. Želim uživati u svakoj minuti.

Seks ne počinje u krevetu. Seks počinje načinom na koji se krećeš, na koji govoriš. Seks se šapuće i izražava u nježnu pogledu. “Žena mojega prijatelja Todda, Elaina, donijela ti je haljinu danas”, rekao sam jer poslije večere nećemo imati priliku govoriti o dobrotvornoj zabavi. “Raduju se što će te upoznati.”

“Vaši prijatelji? Zar netko zna za nas?” U glasu joj se osjetila nervoza.

Polako sam namotavao tjesteninu na vilicu. Imam potpunu kontrolu nad ovim, Abigail. Vjeruj mi.

Pojeo sam cijeli zalogaj prije nego što sam joj odgovorio na pitanje. “Znaju da te dovodim sa sobom na zabavu. Ne znaju ništa o našem dogovoru.”

28

Naslonio sam se i gledao je kako jede. Nesvjesno je rezala svoju tjesteninu i uzimala male zalogaje. U jednom trenu podignula je pogled s tanjura, vidjela da je gledam, a zatim je nastavila proučavati svoje jelo.

Još nekoliko sekunda i imat ću je upravo ondje gdje sam želio.

Odjednom je spustila vilicu. “Pa, planiraš li me dirati ovaj vikend ili ne?” izlanula je. Da. “Pitaj me to na pristojniji način, Abigail. Ovo jest tvoj stol, ali to ne znači da mi se možeš obraćati na bilo kakav način.”

Spustila je pogled. “Hoćete li me dirati ovaj vikend, gospodaru?”

“Pogledaj me”, rekao sam jer sam joj htio vidjeti oči.

Bila je zbunjena - znala je da se pogrešno izrazila, ali ovoga ću joj puta progledati kroz prste. A budući da je pitala...

“Planiram i više od toga. Planiram te jebati. Žestoko i bez prestanka.”

Lagano je zinula i raširila oči od uzbuđenja; više nije mislila na večeru. Oh, da...

Ustao sam se od stola. “Počnimo, može? Za petnaest minuta želim te vidjeti golu na svojem krevetu.”

29

Sedmo poglavlje

Trenutak je stigao.

Polako sam se penjao stepenicama. Htio sam da trenutak traje što duže. Ostavio sam Apolla pred vratima i zakoračio u sobu ispunjenu svjetlošću svijeća. Abigail me čekala na krevetu. Gola, upravo onako kako sam tražio.

Početkom ovog tjedna shvatio sam da je neću moći uzeti prvi put a da joj ne pokrijem oči. Bilo bi to previše - odao bih se. I nisam želio da me dira. Bilo bi to preintimno. Htio sam je najprije uzeti vezanu, kako bih se mogao naviknuti na njezino tijelo. Moći će me dirati kasnije, i gledati, bit će vremena za to.

Pratila me pogledom dok sam prilazio krevetu i znao sam u tom trenutku da sam pametno odlučio. Stao sam pokraj ruba kreveta i izvadio okove. Razrogačila je oči i na tren mi se učinilo kao da će se okrenuti i otići iz sobe.

Nešto u njoj govorilo joj je da je ovo pogrešno, da mi ne bi smjela dopuštati da joj ovo činim. Ali drugi dio nje znao je što želi, i taj je drugi dio odlučio.

“Nisam planirao učiniti ovo”, rekao sam joj dok sam je raširenih ruku i nogu vezivao za krevet, “ali vidim da ti još uvijek nije sasvim jasno. Ti pripadaš meni. Ponašat ćeš se i raditi onako kako ja kažem. Kad idući put budeš nepristojna, dobit ćeš po guzici. Kimni ako razumiješ.” Činilo se ispravnim vezati je i pokriti joj oči i zaista sam mislio ozbiljno kad sam joj rekao da će dobiti po guzici. Previše sam joj puta dopustio da se izvuče.

Kimnula je, a na licu joj se pojavio blag osmijeh.

“Moja bivša pokorna mogla je učiniti da svršim tri puta u jednoj noći.” Htio sam da Abigail bude bolja od nje. “Želim pokušati četiri puta. I želim te potpuno u svojoj milosti.”

Iz džepa sam izvukao crni šal. Opet sam joj vidio u očima da vodi bitku sa sobom. Vjeruj mi.

Povezao sam joj oči i odmaknuo se.

Upravo je dopustila meni, potpunom neznancu, da je sveže i pokrije joj oči. Nudila mi se na najintimniji način koji postoji. Vjerovala mi je.

Nisam zavrijedio njezino povjerenje.

Pogledom sam prešao preko njezine nage figure. Htio sam da joj bude dobro, da dobije ono što želi. Ono što traži.

Otkopčao sam hlače i odmah mi je ispala kita, u punoj erekciji. Kvragu, toliko je bila tvrda da je boljelo. Popeo sam se na krevet i sjeo pokraj nje. Sad je bila moja. Mogu je dirati. Oboje smo bili spremni. Konačno. Stavio sam ruke na njezina ramena i vidio kako joj srce tuče. Snažno.

Kao i moje.

Vrhovima prstiju klizio sam po njoj. Moje ruke putovale su preko vanjske strane njezinih grudi da bi se sastale opet na njezinu trbuhu. Toliko je bolje nego prošli put. Onda je sjedila u ogrtaču i pristup mi je bio donekle ograničen, ali sada... ležala je preda mnom gola.

Jednim prstom prešao sam preko njezine pičkice - već je bila vlažna. “Koliko je dugo prošlo, Abigail? Koliko je dugo prošlo otkad je netko drugi imao ovo što je sad moje? Odgovori mi.”

Stavio sam prst u usta da osjetim njezin okus.

Tako je slatka. Poželio sam zariti glavu u njezino međunožje i cijelu je okusiti, i učinio bih to da moj kurac nije imao druge planove.

“Tri godine.”

30

Tri godine? Nije čudo da je tako uska. Opet sam gurnuo prst u nju. Nagnuo sam se bliže i šapnuo joj: “Nisi još spremna. Moraš biti spremna jer te neću moći jahati onako žestoko kako bih želio.”

Duboko sam udahnuo i spustio se do nje; dopustio sam si da joj okusim vrat. Njezina koža uz moje usnice bila je tako meka. Polako sam je grickao sve do ključne kosti. Svjetlost svijeća treperila je u biserima na njezinoj ogrlici i ja sam je lagano maknuo kako bih mogao kružiti jezikom po njezinu vratu. Spuštao sam se gledajući kako joj se prsa ritmično uzdižu i spuštaju, kako su joj dojke napete, bradavice krute. Ljubio sam je prema jednoj dojci i kružio joj oko bradavice. O, Bože. Kakav okus.

Sisao sam joj dojku, uživajući u tome kako mi je ispunjavala usta.

Mmm. Lizao sam joj bradavicu i palucao jezikom po njoj. Micala je bokovima po krevetu i stenjala.

Lagano sam je gricnuo, a zatim joj krenuo sisati drugu dojku. Stavio sam je u usta i ugrizao, ovaj put jače.

Izvijala se prema meni. Očajnički.

Pružio sam joj dio onoga za čim je čeznula. Snažno sam povlačio prste po njezinu tijelu, a zatim ih gurnuo u nju. Nasmijao sam se u sebi kad je opet podignula bokove. Bila je spremna. Konačno.

Otrgnuo sam se od njezine dojke i opkoračio je, namjestivši se tako da mi je kita ležala među njezinim grudima, točno ondje gdje joj je lupalo srce.

“Misliš li da si spremna, Abigail? Jer umoran sam od čekanja. Jesi li spremna? Odgovori mi!”

“Da, gospodaru. Molim vas. Jesam.”

Gurnuo sam kitu prema njezinim ustima, htio sam da je osjeti. “Poljubi mi kurac. Poljubi ga prije nego što te pojebe.”

Primaknula je glavu i ovlaš ga dodirnula usnicama, ah zatim je izvadila jezik i polizala ga.

Zamalo sam joj svršio po cijeloj faci.

Jebem ti.

Ne smije to činiti, ne smije biti neposlušna. Nježno sam je pljusnuo po obrazu. “Nisam ti rekao da to učiniš.”

Kliznuo sam niže, prema njezinu međunožju. Jednom sam joj rukom pridignuo bokove, a drugom ga namjestio na njezin ulaz. Duboko sam udahnuo.

A Abigail je načas potpuno prestala disati.

Vrlo, vrlo polako ulazio sam u nju. Bila je uska, vlažna i vruća i osjećaj je bio bolji nego s ijednom ženom na svijetu. Gurnuo sam dublje. Želio sam zatvoriti oči i pustiti sva osjetila da uživaju, ali istodobno sam ih želio držati otvorenima kako bih mogao gledati kako Abigailino tijelo konačno postaje moje.

Uska. Bila je tako uska.

Sranje.

Kut nije bio dobar. Nisam mogao cijeli stati unutra.

“Kvragu.” Gibao sam se naprijed i natrag i gurnuo ga malo dublje, ali to nije bilo dovoljno.

“Kreći se sa mnom.”

Podignula je bokove i da, to je bilo to. Kliznuo sam dublje.

Pogledao sam dolje - bio sam gotovo cijelom dužinom unutra. Zatvorio sam oči i zabio ga snažno. Iz mojega se grla probio jecaj kad sam konačno bio sasvim u njoj.

Ostao sam tako trenutak, uživajući u tom osjećaju, pokušavajući je tako vruću i vlažnu oko mene urezati u sjećanje. Pogledao sam naša spojena tijela i upijao prizor Abigail vezane za moj krevet.

Bilo je bolje od svake fantazije koju sam imao.

31

Ali ovo nije bila fantazija, ovo se događalo, rekao sam si. Izvukao sam ga i gledao kako klizi natrag u nju. Izvijala se poda mnom. Gladna. Potrebita.

I odjednom sam i ja bio tako gladan i potrebit. “Misliš da si spremna?” Gotovo cijelog sam ga izvadio, opet ga zario, a zatim jednakom brzinom izvadio.

Pogledao sam je da se uvjerim da je dobro. Bila je dobro. Povlačila je lance.

To je moja curica. Moja zločesta, zločesta curica.

Opustio sam se. Zabijao sam se u nju i puštao svoje tijelo da vodi. A ona mi je uzvraćala, izvijala bokove i pratila me. Kapljice znoja stale su mi izbijati na čelu i znao sam da neću dugo izdržati.

Poda mnom, Abigail je lagano razmaknuta usnice. Bližio joj se orgazam. Zabio sam ga jače, ubrzao svoje gibanje, htio sam nas istodobno dovesti do vrhunca. Počela je dahtati.

“Svrši kad želiš”, rekao sam joj i zatim osjetio kako me stišću njezini mišići u orgazmu.

Gurnuo sam ga dublje i ostao tako. Izvio sam leđa od užitka što svršavam u nju. Ali znao sam da joj mogu dati više i zabijao sam joj ga i dalje, sve dok me nije nagradila svojim drugim orgazmom.

Pognuo sam glavu i borio se da dođem do daha.

Kad sam konačno opet disao, spustio sam se bliže njoj i šapnuo joj u uho: “Jedan.”

Tijelo joj je bilo rumeno od užitka koji sam joj pružio, a na usnicama joj je plesao osmijeh. Malo se pomaknula pa sam provjerio smetaju li joj okovi, je li joj previše neudobno. Činilo se da je dobro.

A pod “dobro” mislim totalno, jebeno dobro.

Ustao sam s kreveta i prišao ormariću. Iz gornje ladice izvadio sam melem i stao uz dno kreveta. Oslobodio sam joj desnu nogu i utrljao melem na mjesto na kojem su bili okovi. Učinio sam to polako jer sam se želio uvjeriti da je nisam ozlijedio i da je ništa ne boli. Isto sam učinio i s njezinom lijevom nogom.

“Znaš li zašto sam ti oslobodio noge?”

Odmahnula je glavom.

Spremio sam melem natrag u ladicu. Stao sam pokraj uzglavlja jer sam htio da me dobro čuje.

“Kad me obgrliš nogama oko struka, moj će kurac biti toliko duboko u tebi da ćeš ga osjetiti skroz do grla.”

Promrmljala je nešto, ali lice joj je bilo rumeno, a srce joj je tuklo snažno.

“Malo istegni noge”, rekao sam joj i tako joj dao priliku da se riješi mogućeg bola.

Popeo sam se natrag na krevet i nježno prelazio dlanovima po njezinim rukama, sve do ramena.

Masirao sam ih i provjeravao stišću li je okovi ili je možda previše potežu. Pogledao sam joj i lice i vidio joj lagano razmaknute usnice. Spustio sam glavu i prislonio usnice ondje gdje joj završava vrat i nježno je ljubio. Pod jezikom sam osjećao slankast okus znoja koji je svjetlucao na njezinoj koži.

Zatvorio sam oči kako bih još više oslobodio svoja ostala osjetila i grickao joj meku kožu sve do ruba pazuha.

Udahnula je.

“Paše li ti to, Abigail?”

Zastenjala je. “Želiš li da učinim da ti bude još bolje?”

“Da, gospodaru”, odgovorila je tako tiho da sam je jedva čuo.

Uhvatio sam joj bradavicu prstima i nježno je okretao, zadovoljan načinom na koji je reagirala na moj dodir. “A paše li ti ovo?

“Da, gospodaru”, ponovila je izvijajući leđa.

“Reci mi paše li ti ovo”, rekao sam i nježno je ugrizao za taj osjetljivi dio tijela.

Uzdisala je, a ja sam grizao još jače, sisao sam i lizao vrh njezine bradavice.

“Ah, ah, daaa...” mrmljala je.

32

Spustio sam ruku na njezina bedra i polako ugurao prst u nju. Podignula je bokove; htjela je da uđem dublje.

“Jesi li spremna vidjeti koliko duboko mogu ući?”

“Ako vas to... zadovoljava.”

“Oh, Abigail”, rekao sam i opkoračio je. “Zadovoljavaš me.” Moja erekcija sad je pritiskala njezin trbuh. Čak sam se i ja iznenadio koliko sam se brzo oporavio od našega prvog puta. “Osjeti koliko me zadovoljavaš.”

Opet je zastenjala i podignula bokove.

Rukom sam namjestio kurac na njezin mokri ulaz i polako ga gurnuo unutra. “Tvoje noge.

Omotaj ih oko mene. Uzmi me cijelog unutra.”

Poslušala je, a ja sam ga gurnuo u njezinu usku toplinu. Nakratko sam se zapitao neće li joj možda biti prerano nakon prvog puta, ali vidio sam kako je zabacila glavu i čuo je kako stenje.

Gurnuo sam ga još dublje i čuo i sebe kako stenjem.

Izvukao sam ga, a zatim krenuo ujednačenim ritmom, ne tako brzim kao prvi put. Htio sam ići polakše, dublje. Htio sam da osjeti koliko smo duboko povezani. Zabijao sam ga, a ona je podignula bokove i čvršće me primila nogama.

Jebote.

Ubrzao sam ritam. Kvragu, što mi je činila. Osjećao sam kako gubim kontrolu dok su me njezine pete udarale po guzici svaki put kad bih joj ga zabio. Počeo sam se gibati još brže.

Stenjala je, a ja sam zastao tek toliko da provjerim kakav joj je izraz lica. Cisto zadovoljstvo.

Gurao sam još brže, a kad je počela vrtjeti bokovima, zamalo sam izgubio kontrolu.

“Svrši za mene, Abigail.”

Zabio sam joj ga najdublje što sam mogao i osjetio kako joj se mišići stežu oko mene.

“Tako”, rekao sam, zabivši joj ga opet.

Svršila je. Nekoliko sekundi kasnije, i ja sam. Spustio sam se pokraj nje, pazeći da je ne pritišćem svojom težinom.

Prije nego što sam ponovno ustao, nekoliko sam se minuta odmarao i uživao u osjećaju imanja nje pokraj sebe. Iz donje ladice ormarića izvadio sam debeo pokrivač i pamučne plahte i stavio ih na pod pokraj mojega kreveta, skupa s jednim od mojih jastuka. To je bio najudobniji ležaj koji sam mogao napraviti.

“Noćas spavaš u mojoj sobi, Abigail”, rekao sam i odvezao joj ruke i oči. Pratila je svaki moj pokret. “Uzet ću te opet u neko doba noći. Ne želim se gnjaviti šetanjem niz hodnik. Napravio sam ti ležaj.”

Upitno je podignula obrvu. Uskoro ću to morati riješiti. “Smeta li ti što u vezi s mojom zapovijedi?” Odmahnula je glavom, a ja sam bio sretan što se nije usprotivila.

Ipak...

Sišla je s kreveta, iskušavajući polako svoje noge. Lagano se zanjihala prije nego što se sklupčala na poplunu i uvukla među plahte. Ležao sam na krevetu dok nisam začuo ujednačeno, mirno disanje koje mi je govorilo da je zaspala. Tada sam ustao i pogasio sve svijeće osim jedne.

Bližila se ponoć. Trebala je odspavati nekoliko sati. Nisu svi mogli funkcionirati spavajući malo poput mene. Uvukao sam se u krevet, stavio ruke iznad glave i zurio u strop. Tek sam si tada dopustio da mislim o činjenici da Abigail King spava u mojoj sobi. Da sam je upravo uzeo.

Dvaput.

Naslonio sam se kako bih je mogao gledati. Usnice su joj bile lagano otvorene, a kosa rasuta po jastuku. Bila je najljepša žena koju sam ikad vidio.

Počela je stenjati u snu.

Isprva tiho, gotovo poput šaptanja, ali postupno sve glasnije. Zatim se stala micati i plahta joj je skliznula s ramena otkrivši joj gole grudi.

33

Bacio sam se natrag na leđa i zatvorio oči.

Nećeš je još probuditi.

Nećeš je još probuditi.

Nećeš je još probuditi.

Pokušavao sam misliti o današnjim cijenama dionica. Izdrži do dva. Možeš je probuditi u dva.

Uzdahnuo sam. Bit će to duga dva sata.

“Probudi se, Abigail.” Bilo je dva i petnaest. Čekao sam i više od dva sata da je probudim. Dva sata slušanja tog mekog “jebi me” stenjanja, dva sata ležanja u krevetu u gotovo mrklom mraku, a njezino jedva pokriveno tijelo leži na podu pokraj mene.

Bio mi je tvrđi nego što je smio biti nakon što sam dvaput svršio u nju.

“Na krevet. Na sve četiri. Brzo.”

Trepnula je nekoliko puta, ali popela se na krevet ne pogledavši me.

Još mi se više ukrutio gledajući je u toj pozi, kako me čeka. “Osloni se na laktove.”

Istog se trena spustila na laktove tako da su njezina guza i pica gledale prema meni.

Ovo neće biti nježno. Neće biti nimalo lagano.

Prstima sam klizio duž njezinih leđa i razmaknuo joj noge. “Onako si bila uska, ali ovako ćeš biti još uža.”

Moje su se ruke opet vraćale prema prednjem dijelu njezina tijela, kružeći po njezinim grudima.

Igrao sam se njima. Kad sam gurnuo prst u nju, već je bila vlažna.

Nešto si slatko sanjala, Abigail?

Pokupio sam malo njezine sluzi i povukao prst prema stražnjici. “Je li te ikad itko jebao ovdje?”

Ne. Ne, nije. To sam već znao iz njezine prijave, ali htio sam da mi ona to kaže.

Odmahnula je glavom.

“Ja ću to učiniti.”

Najednom sam osjetio njezinu napetost pod rukom i to me iznenadilo. Analni seks nije bio jedna od njezinih strogih granica. Opet sam u glavi odvrtio njezin upitnik. Ne, nije bio jedna od njezinih strogih granica.

“Uskoro”, rekao sam joj kad sam spustio prst. Vidio sam njezino olakšanje dok je drhtavo ispuštala dah.

Bojala se. To je bilo u redu. Mogu se nositi s tim. Bit ću nježan i strpljiv i polako razbijati taj strah. Na kraju će ga zavoljeti.

Ali noćas Namjestio sam kurac na njezinu mokru pičkicu i zgrabio je za kosu, omotavši je oko svojega zgloba. Ta je kosa protekla dva sata ležala rasuta po mojem jastuku. Kosa za kojom sam želio posegnuti i kroz koju sam htio provlačiti prste. Bila je mekša nego što sam upamtio. Držeći je za kosu, gurnuo sam joj ga treći put te noći.

Hoće li mi ikad dosaditi osjećaj kliženja u nju? Dovraga, nadam se da neće. Stenjala je.

Je li i njoj bilo tako dobro? Dovraga, nadam se da jest.

Izvukao sam ga i opet joj ga zabio. Jebote, kako je bila uska. Zabacio sam glavu. Uska, vruća i vlažna. Kad je počela gurati guzicu prema meni, ispustio sam glasan uzdah. Bojao sam se da sam možda pregrub, ali zvukovi koje je ispuštala govorili su mi suprotno. Gurao sam joj ga i dalje, sve jače i jače.

A ona je gurala guzicu natrag prema meni i stenjala.

Oh, da.

Zabio sam joj ga još jedanput i ostao tako dok je vikala od užitka svršavajući. Stiskanje njezinih mišića izazvalo je i moj orgazam i dahtao sam od njegove snage.

34

Srušila se na krevet čim sam sišao s nje. Nekoliko dugih trenutaka gledao sam je i pitao se planiram li možda previše za jednu noć. Ali svršila je sva tri puta, podsjetio sam samog sebe. I uživala je svaki put.

Pomislio sam na prizor otprije nekoliko trenutaka, njezina kosa u mojim rukama, moj kurac duboko u njoj. Posljednjih nekoliko sekunda kad je doslovce vrištala od užitka.

Jebem ti, opet mi se diže.

Ali znao sam da je ne mogu opet uzeti. I ovako će je kasnije sve boljeti.

Dakle, promjena plana...

Okrenuo sam je na leđa, a ona je naglo otvorila oči. Zar je bila zaspala?

Nisam bio siguran, ali sad je bila potpuno budna. Gurnuo sam bokove prema njezinu licu. “Četvrta runda, Abigail.” Pogledavala je po sobi. Što radi?

“Pogledaj me.” Primio sam je za lice i okrenuo natrag prema sebi. “Sad sam ja tvoja briga. Ja i ono što ti kažem. A sad želim da me služiš svojim ustima.”

Poslušno, voljno, otvorila je usta, a ja sam se spustio na koljena i zajahao je naslonivši glavu na uzglavlje kreveta.

Ona je spustila glavu i primila me duboko u svoja usta. Ruke je stavila na moja jaja dok sam ga ja gurao unutra-van.

Jebemu.

Ruke su joj bile čarobne. Gladile su i igrale se mojim jajima dok su joj usta izvodila vlastite čarolije. Stenjao sam dok sam se kretao u ritmu njezinih usta koja su stvarala najslađe moguće trenje na mojoj kiti.

Zaista prerano, osjetio sam kako mi se bliži orgazam.

“Svršit ću”, upozorio sam je dok sam ga gurao posljednji put. Zario sam ga duboko u njezino grlo i ostao tako dok sam ispuštao nekoliko dugih štrcaja.

Jebote, kako je to bilo moguće? Nakon što sam svršio već triput? Srušio sam se pokraj nje, bez daha. Okrenula se prema meni i ja sam joj se primaknuo bliže. “Mislim da si upravo oborila moj rekord.”

Smiješila se i čekala.

“Možeš natrag na pod.” Bilo mi je malo žao, ali iako sam je želio u svojoj sobi, nisam još bio spreman dijeliti krevet s njom. Bilo bi to previše, prerano. Morao sam barem donekle držati konce u rukama.

Ustala je s kreveta i sklupčala se na svojem ležaju.

A ja sam se uvukao u svoje pokrivače i gotovo istog trena zaspao.

35

Osmo poglavlje

Idućeg sam jutra spavao duže; nisam se budio sve do sedam sati. Ustao sam iz kreveta i protegnuo se. Osjećao sam se izvrsno. Nikad u životu nisam tako dobro spavao kao sinoć.

Uvjeren sam da četiri orgazma imaju nekakve veze s tim. Abigail je spavala čvrsto, sklupčana na boku. Više nije stenjala, koliko sam čuo. Gledao sam je, a ona se smješkala u snu. Pitao sam se o čemu sanja, zbog čega se tako smiješi. Možda se neće sjećati kad se probudi.

Negdje tijekom noći plahta joj je skliznula s ramena i opet otkrila njezine savršene grudi.

Posegnuo sam rukom prema dolje i pokrio je do brade - nisam želio da se prehladi. Nešto je promrmljala i okrenula se na drugu stranu.

Trebao sam se istuširati i spremiti za golf, ali odlučio sam najprije ispeći mafine od borovnica.

Svidjeli su se prošli tjedan Abigail.

Bilo je gotovo devet kad sam je čuo gore u sobi. Nisam joj zamjerao što je spavala duže - dugo sam je držao budnom sinoć, a probudio sam je i usred noći. Večerašnja dobrotvorna zabava značit će još jednu dugu noć i trebala se naspavati.

Skuhao sam dva jaja dok se ona tuširala i stavio ih u pećnicu da se ne ohlade.

Jackson mi je poslao poruku upravo onda kad sam čuo Abigail kako se spušta niza stube.

Pogledao sam svoj mobitel - paničario je jer se večeras sastaje s Felicijom. Iskreno, bilo mi je smiješno što je moj bratić, poznati sportaš, paničario zato što će upoznati nekakvu djevojku, ali znao sam da mu je to teško. Nikad nije mogao znati zanimaju li se djevojke za njega ili za njegov status i bankovni račun.

Odgovorio sam mu da je Felicia sigurno nervozna kao i on. I da ćemo svi biti ondje večeras i, iskreno, bila je to Abigailina najbolja prijateljica - koliko loša može biti?

Kako je knjižničarka iz tvoje fantazije? napisao mi je.

Razbit ću te budeš li još jedanput to spomenuo, upozorio sam ga, upravo onda kad je Abigail polaganim hodom ušla u kuhinju.

Izgledala je umorno i djelić mene posramio se. Ipak sam ja bio razlog njezina manjka sna, razlog zbog kojeg je tako oprezno hodala. Ali još me nije bio napustio ushit zbog nevjerojatnog seksa.

“Naporna noć?” upitao sam je ne podižući pogled s telefona. “Još pitate.”

Nasmiješio sam se. Nisam si mogao pomoći. Bila je umorna, bolna, smušena, ali svejedno joj je bilo do šale. “Naporna noć?” upitao sam je opet. Uzela je mafin i sjela nasuprot meni.

Dobar potez s tim mafinima, ,Weste - ali trebalo joj je nešto više. “Trebaš bjelančevine”, rekao sam.

“Ovo mi je dovoljno”, rekla je prije nego što sam joj uspio reći da sam joj pripremio jaja.

“Abigail”, upozorio sam je. Kvragu, nisam je želio kazniti. Ne nakon protekle noći.

Ustala je, oprezno krenula prema hladnjaku i izvadila paketić slanine. Bio sam zadovoljan. Iako je bila u bolovima, pripremala bi obrok s bjelančevinama samo zato što sam ja tako tražio.

“Stavio sam ti dva kuhana jaja u pećnicu da se ne ohlade”, rekao sam joj. S olakšanjem je spremila slaninu natrag u hladnjak. “Ibuprofen je na prvoj polici, drugi ormarić pokraj mikrovalne.”

“Ispričavam se.” Izvadila je bočicu iz ormarića i istresla dvije tablete na dlan. “Prošlo je... poprilično vremena.”

“Smiješno je ispričavati se zbog toga. Mene više zabrinjava tvoje ponašanje jutros. Nisam te morao pustiti da spavaš duže.”

Sjela je i spustila pogled. Kosa joj je padala preko očiju.

“Pogledaj me”, rekao sam joj. “Moram ići. U šesnaest i trideset čekaj me u predsoblju, spremna za odlazak na zabavu.”

36

Kimnula je. Tko zna kako će izgledati u haljini koju je donijela Elaina. Poželio sam, i to nije bio prvi put, da se nisam dogovorio za golf i ručak s obitelji. Poželio sam da mogu provesti dan s Abigail.

Poželio sam da mogu biti normalan.

Ali koji je bio smisao toga? Ona nije željela nekoga normalnog niti sam ja to mogao biti.

Uzdahnuo sam. “U gostinskoj sobi nasuprot tvojoj nalazi se velika kada. Okupaj se.” Možda će se osjećati bolje nakon duge kupke.

Kao što sam i mislio, ručak je bio dug, a golf još duži. Obično sam uživao provodeći vrijeme s obitelji i Toddom, ali zbog činjenice da je Abigail u mojoj kući, sama, činilo se da danu nema kraja.

Da, rekao sam Toddu. Djevojka s kojom večeras dolazim na zabavu knjižničarka je.

Ne, po stoti put rekao sam Jacksonu da nemam čudne fantazije o knjižničarkama.

Stigao sam kući u petnaest i trideset i otišao ravno u svoju sobu. Abigailina vrata bila su zatvorena. U šesnaest sati i petnaest minuta već sam bio u predsoblju i čekao. Čuo sam korake na stepenicama i okrenuo se. Zamalo sam ispustio šal koji sam držao.

Haljina je milovala njezine obline upravo onako kako treba, a dubok izrez otkrivao je njezina nježna ramena. Kosu je na potiljku skupila u jednostavnu punđu, iz koje se spuštalo nekoliko pramenova i dodirivalo joj vrat.

“Izgledaš prekrasno.” Očaravajuće, zapravo.

“Hvala, gospodaru.”

Raširio sam šal. “Hoćemo li?”

Prišla mi je i stala pokraj mene. Omotao sam joj šal oko ramena, ne žureći se, kako bih iskoristio priliku da dodirnem tu meku kožu i udahnem dašak njezina cvjetnog parfema. Kad bismo barem mogli ostati kod kuće...

Ali ne. Vjerojatno ju je još uvijek boljelo. Morao sam imati to na umu. Moram imati to na umu.

Dok smo hodali prema automobilu, palo mi je na pamet da bismo mogli biti poput svakog drugog normalnog para koji izlazi na običan spoj, jedne obične večeri. I ovu večer, odlučio sam, bit ćemo upravo to. Normalan par.

Vozili smo se u tišini, Abigail pokraj mene na suvozačevu sjedalu. Sjetio sam se dviju pokornih koje sam upoznao sa svojom obitelji. I Beth i Paige upoznale su moju tetku Lindu, Jacksona, Todda i Elainu. No, ja sam ih predstavio kao svoje djevojke, ništa drugo, i ako je itko posumnjao da postoji nešto drukčije u našem odnosu, držao je to za sebe.

Prije nego što su upoznale moju obitelj, dao sam im dugačak popis onog što očekujem od njih kako trebaju razgovarati s mojom obitelji, kakvo je ponašanje prihvatljivo, a kakvo nije. Abigail nisam dao nikakve upute.

Htio sam da Abigail bude ono što jest. Htio sam gledati kako upoznaje ljude do kojih mi je stalo.

Htio sam vidjeti kako razgovara i šali se s najboljom prijateljicom.

Htio sam djelić normalnog.

Uključio sam radio. Svirao je jedan od mojih omiljenih klavirskih koncerata. Tu sam skladbu i ja svirao dok sam učio svirati klavir. Pitao sam se koju vrstu glazbe sluša Abigail. Znao sam tako malo o njoj, ne uključujući ono što je napisala u prijavi. “Kakvu glazbu voliš?”

“Ovo je u redu.”

Htio sam joj postaviti još pitanja - kakva je bila kao dijete, kako je naučila kuhati, koja joj je bila omiljena boja. Htio sam saznati pojedinosti koje zasebno ne znače ništa, ali u ukupnoj slici čine nju, Abigail.

Postavim li joj pitanja, hoće li na njih odgovarati iskreno ili će reći ono što misli da ja očekujem od nje?

Evo zašto ne mogu biti normalan, rekao sam si. Previše zbrke. Previše sivoga, neodređenoga.

Nisam volio sivu - život je bio ljepši crno-bijel.

37

Čim smo stigli i ostavili šalove i kapute, ugledao sam Elainu kako ide prema nama.

“Nathaniele! Abby! Stigli ste!” rekla je Elaina vukući Todda za sobom.

“Dobra večer, Elaina”, rekao sam, iznenađen načinom na koji je zagrlila Abigail. Upitno sam podignuo obrvu. Jesu li se upoznale nedavno ili se znaju otprije? “Vidim da se vas dvije već poznajete?”

“Ma smiri se”, rekla je Elaina i lagano me udarila u prsa. “Popila sam čaj s Abby kad sam popodne svratila do tebe - dakle, Nathaniele, da, upoznale smo se.”

Abigail mi nije spomenula da je Elaina navratila, ali nismo se ni vidjeli gotovo cijeli dan. Uz to, nije baš otvoreno pokazivala ono što joj se vrti po glavi. Nisam više ništa govorio, samo sam stajao i promatrao je u društvu mojih starih prijatelja. Pristojno je čavrljala s Toddom, smiješila se i činila se opuštena sa svima. Iako sam Toddu ranije pričao o Abigail, nije imao pojma da je to žena koju je upoznao večeras.

Prišla nam je Linda. Upoznao sam je s Abigail koja je inzistirala na tome da je moja tetka zove Abby. Morao sam se nasmiješiti na to.

Dok su Linda i Abigail čavrljale o knjigama, primijetio sam kako se Todd i Elaina čudno pogledavaju, kao i jučer u mojoj kući.

Ali upravo je Linda, moja draga teta koja me voljela kao vlastitog sina, imala izraz lica koji me najviše zbunio. Bio je to izraz najslađeg olakšanja i radosti. To mi uopće nije bilo jasno. Hoću reći, razgovarale su samo o knjigama, ni o čemu drugom.

Približio sam se Abigail. Tako je, samo o knjigama. I dalje mi nije bio jasan taj izraz.

Vino. Ova večer zahtijeva vino.

“Donijet ću nam malo vina”, obratio sam se Abigail. “Crno ili bijelo?”

Odjednom je bila sva napeta i iznenađeno sam je pogledao. To je bilo tako beznačajno pitanje.

I tada mi je sinulo. Ti nisi normalan. Ti si njezin dom. Ona vjerojatno misli da mora odgovoriti na određeni način.

Kvragu.

“Nemam skrivenih namjera”, šapnuo sam joj kako bih je umirio. “Jednostavno želim znati.”

Crno.

Eto, pomislio sam. Zar je to bilo tako teško?

Da, dovraga, bilo je. Pitanje želi li crno ili bijelo vino ne bi joj smjelo izazivati strah. To bi trebalo biti jednostavno pitanje upoznavanja određene osobe.

Ali što je u našem odnosu bilo jednostavno, zapitao sam se.

Nijedna jebena stvar.

Otišao sam nam po piće i u tom je trenu do mene dotrčao Kyle. Bio sam u registru davatelja koštane srži još od faksa, a prije nekoliko godina primio sam poziv kojim su mi rekli da moja srž odgovara osmogodišnjem dječaku koji treba presađivanje. Cijeli postupak bio je težak, ali prije godinu dana upoznao sam Kylea - primatelja moje koštane srži - i znao sam da je bilo vrijedno svih muka. Bio je živ i zdrav. Cijela situacija bila je da čovjek padne na koljena.

“Nate”, rekao je i zagrlio me.

“Kyle”, rekao sam mu i nasmijao se. “Kako si?”

“Odlično, čovječe. Jednostavno odlično.” Povukao je ovratnik svojega odijela. “Iako moram nositi ovaj kostim.”

“Baš si zgodan. Da te barem cure iz razreda mogu vidjeti.”

Nasmijao se i pogledao u pod. Dobro se sjećam kakvi mogu biti jadi mladog tinejdžera. Ni za što na svijetu ne bih se vratio u to doba.

“Ako vidiš Jacksona”, rekao sam mu, “obavezno ga gnjavi oko Super Bowla. Mislim da bih nam mogao srediti karte ako New York pobijedi.”

38

Kyle se nasmiješio i otrčao potražiti Jacksona. Natočio sam dvije čaše vina i vratio se Abigail.

Uzela je svoju čašu, tiho zahvalila i otpila malen gutljaj.

Tijekom večere gledao sam kako se uključivala u razgovore - katkad je govorila živahno, katkad je samo sjedila i slušala. Bila je jako bliska s Felicijom. Vidjelo se po načinu na koji zadirkuju jedna drugu.

Jedini put kad se učinilo da joj je nelagodno bilo je onda kada je ustala s namjerom da krene u toalet, a svi muškarci za stolom ustali su zajedno s njom. Ljuti me što se nijedan muškarac iz njezinih prijašnjih veza nije ponašao prema njoj kao prema dami.

Baš, progovorila je moja savjest, kao da si se ti sinoć ponašao prema njoj kao prema dami.

Tomu nisam mogao proturječiti, ali bio sam odgojen tako da se u javnosti prema ženi ponašam lijepo. Nasreću, Elaina je ustala i krenula u toalet s njom. Moram joj zahvaliti kasnije.

“Felicia”, okrenuo sam se prema Abigailinoj najboljoj prijateljici. “Čujem da radiš kao odgajateljica u vrtiću?”

“Da.” Jedva me je pogledala.

“Je li naporno raditi s tako malom djecom?”

“Katkad”, odgovorila je ravnodušno.

Pitao sam se zašto je Felicia tako hladna. Činilo se da joj se iskreno sviđa Jackson; njih dvoje proveli su dobar dio večeri razgovarajući blisko. Čak i dok je razgovarala s Lindom i Elainom, bila je prijateljski raspoložena.

Nisam imao vremena razmišljati o tome jer su se nekoliko trenutaka kasnije Abigail i Elaina vratile za stol. Abigail je bila lagano rumena. Pitao sam se je li joj Elaina rekla što dok ih nije bilo.

Zbog čega bi joj moglo biti neugodno?

Pridržao sam joj stolac dok je sjedala. Jedva sam se suzdržavao od toga da je dodirnem - njezina je haljina na leđima imala otvor dovoljno dubok da otkrije njezina meka, ženstvena ramena. Ništa u tom trenu nisam želio više nego milovati je po toj nježnoj koži.

Kasnije. Moći ćeš to činiti kasnije.

Kad je večera je završila i stolovi su bili očišćeni, počeo je svirati bend. Nisam plesao baš često.

Svega sam nekoliko puta u životu zamolio ženu za ples. Jednostavno me to nije zanimalo.

Ali ova je večer bila drukčija. Abigail je bila drukčija. Ja sam se osjećao drukčije.

I želio sam plesati.

Kad je počela lagana pjesma, ustao sam od stola i okrenuo se prema njoj. “Hoćeš li plesati sa mnom?”

Nisam je to pitao kao dom. Pitao sam je kao da smo na običnom spoju, a na tom teritoriju nisam se osjećao ugodno. Što ako me odbije? Što ako pristane? Čuo sam Lindu s druge strane stola kako je uzdahnula, a Elaina se nagnula i šapnula nešto Toddu. Idu mi na živce.

Ali u tom trenu Abigail me primila za ruku i više mi nije bilo važno što netko kaže ili čini.

“Hoću”, rekla je.

Obgrlio sam je rukom dok smo išli prema podiju, privukao je i primio joj dlan. Osjetio sam kako drhti.

“Zabavljaš li se?” pitao sam je da je umirim. “Da. Jako mi je lijepo.”

“Očarala si sve.” I mene. Privukao sam je još bliže dok je pjesma svirala. Kad se vratimo kući, pokazat joj koliko me očarala.

Nešto kasnije otišao sam s Toddom i Jacksonom po kapute, a žene su čekale za stolom. Todd me lagano udario u rame. “Sviđa mi se”, rekao je.

“Abigail?” upitao sam.

“I Felicia je draga”, odgovorio je, “ali, da, mislio sam na Abby.”

39

“Hvala”, rekao sam neobično zadovoljan. “Hvala, stari”, rekao je Jackson prišavši mi. “Felicia je genijalna.”

“Stvarno?” pitao sam.

Samo se smješkao. “I tvoja Abby također je nešto posebno.” Zaista jest.

Apollo je dotrčao do nas čim sam otvorio vrata. Abigail se prestrašila, a ja sam uzdahnuo.

Trebam ga malo prošetati prije nego što se posvetim Abigail.

“Ostani u haljini i čekaj u mojoj sobi”, rekao sam. “U istom položaju kao onaj dan u mojem uredu.”

Deset minuta kasnije ušao sam u sobu i pronašao Abigail kako stoji pognute glave. Dignuo mi se na sam pogled na nju.

Polako sam kružio oko nje i primijetio da lagano drhti. Stao sam joj iza leđa i lagano prelazio prstima po gornjem dijelu haljine i po onom dijelu njezina tijela koji sam toliko želio dodirnuti ranije na večeri.

“Bila si sjajna večeras.” Nagnuo sam se i pomirisao joj kosu. Mmm. Vrlo, vrlo polako vadio sam ukosnice iz njezinih kovrči i gledao kako joj padaju na ramena. “Moja će obitelj večeras govoriti samo o tebi.”

I dalje je drhtala. Zar se bojala?

“Zadovoljila si me večeras, Abigail”, rekao sam joj. Usnice sam toliko približio njezinoj koži da sam joj gotovo mogao osjetiti okus. “A sad je red da ja zadovoljim tebe.”

Povukao sam patentni zatvarač njezine haljine i skinuo joj haljinu s ramena. Počeo sam je ljubiti po leđima, uživajući u okusu njezine kože. Bila je slatka, tek s malim nagovještajem soli. I dalje je drhtala, ali znao sam da su to bili trnci iščekivanja.

Haljina je pala na pod, a ja sam odnio Abby na krevet. “Lezi.”

Učinila je kako sam rekao. Popeo sam se do nje i nježno joj skinuo cipele. Pogledao sam je u oči, a zatim sam se sagnuo kako bih joj poljubio gležanj. Uzdahnula je.

Polako sam se poljupcima penjao uz njezinu nogu i pomislio na to kako joj to nikad nitko nije činio.

Kakvi su to bili njezini muškarci a da se nikad nisu potrudili posvetiti se njezinoj pičkici? Kako su se uopće uspjeli suzdržati?

Posegnuo sam rukom prema njezinim gaćicama namjeravajući ih skinuti.

Stavila je ruku na moju glavu. “Ne.” Zaškrgutao sam zubima, ali u tom sam se trenu podsjetio da joj je to novo i da se boji. “Nemoj mi govoriti što ću raditi, Abigail.”

Jednim pokretom skinuo sam joj gaćice i smjestio se među njezina koljena. Već je bila vlažna.

Vlažna i nabrekla.

Zurio sam u nju, spreman da joj pokažem koliko me zadovoljila. Da joj pokažem kako ću je nagraditi zbog toga što me zadovoljila.

Počeo sam s ljubljenjem njezina klitorisa. Poskočila je. Pomalo. Nježno sam joj puhao duž klitorisa, a zatim mekano ljubio njezin ulaz. Činio sam to vrlo polako, lagano, čekajući da se sasvim privikne na mene. Želeći upijati doživljaj. Želeći joj pružiti zadovoljstvo.

Nježno sam je raširio prstima, kako bih svojem jeziku potpuno oslobodio put. Dobro sam joj polizao cijeli ulaz. Bila tako ukusna. Slatka kao med. Opet sam je polizao.

Mmmmm.

A zatim sam je stao nježno grickati. Još je bila malo natečena, morao sam biti nježan. Počela je zatvarati noge oko moje glave i gurnuo sam joj koljena. “Nemoj da te moram vezati”, rekao sam joj.

Nastavio sam je obrađivati ustima, pohlepno lizao njezine sokove, progutao svaku njezinu kap.

Podignuo sam pogled i vidio kako prstima gnječi pokrivač. Noge su joj drhtale dok sam grickao njezin nabrekli klitoris. Uživala je konačno.

40

Još sam se više potrudio. Gurnuo sam jezik unutra, a rukama sam je dirao po tijelu. Milovao sam joj trbuh i krenuo prema grudima. Dotaknuo sam joj bradavice, a ona je ispustila uzdah uzbuđenja i cijelo joj se tijelo napelo.

Da, ljepotice moja. Svrši za mene.

Stao sam joj sisati klitoris, lagano ga dotičući zubima, i lizao sam upravo ondje gdje je najviše željela. “Oh...” Izvila se i primaknula mi se.

Podvukao sam ruke pod njezinu guzicu i čvrsto je obgrlio; držao sam je tako dok ju je tresao orgazam.

Nekoliko je minuta ostala ležati, nepokretna, a ja bih bio pun sebe da mi kurac nije bio tvrd kao kamen. Polako sam sjeo i namjestio hlače.

“Mislim da je vrijeme da odeš u svoju sobu”, rekao sam joj. “A vi? Ne bismo li sad trebali...?”

“Dobro sam.”

“Ali moja je dužnost da zadovoljim vas.” Željela me je zadovoljiti. Zar nije znala koliko me zadovoljavala cijelu večer? Da sam želio da ovaj trenutak bude samo njezin? Htio sam joj pokazati da naš dogovor nije uključivao samo njezino zadovoljavanje mene - i ja sam želio zadovoljiti nju. Dala mi je odgovornost da shvatim što joj treba, a večeras je trebala zadovoljenje koje ne treba uzvraćati.

“Ne”, rekao sam. “Na tebi je da radiš ono što ti kažem, a kažem da je vrijeme da odeš u svoju sobu.”

Nije mi više proturječila. Sišla je s kreveta i izašla iz sobe zatvorivši vrata za sobom. Zastenjao sam. Apollo je još uvijek ležao u hodniku.

Skinuo sam smoking i otišao u kupaonicu. Pustio sam vodu da teče, vruću koliko sam mogao podnijeti. Nekoliko dugih minuta samo sam stajao dok se voda slijevala po meni i vrtio u glavi prizor Abigail kako svršava. Okrenuo sam glavu prema tušu i prisjetio se kako mi je bilo noć ranije, kad je svršavala sa mnom duboko u sebi.

Uzeo sam ga objema rukama i zatvorio oči.

Ona je vezana nad pojastučenim stolićem u sobi za igru. Igramo se već satima i oboje već žudimo za orgazmom.

“Jesi spremna, Abigail?” pitao sam dok sam povlačio kitu po njezinoj guzici.

“Ako vas to zadovoljava”, rekla je, glasom napetim od čiste želje. Odmaknuo sam se od nje da osjeti kako hladan zrak struji između nas.

“Zadovoljava me kad kažeš što želiš.” “Želim...”

“Reci.”

Gurnula je dupe prema meni.”Želim vaš kurac.” Lagano sam se nasmijao i nagnuo nad nju, prsima pritišćući njezina leđa.”Naravno da želiš. Ali reci mi gdje ga želiš.” Tišina.

Pljesnuo sam je po bedrima. “Reci mi ili ću te poslati u sobu i bez čega.”

“U guzicu”, šapnula je.

“Glasnije” 'Pljesnuo sam je jače. “Nisam te čuo.”

“Molim vas, gospodaru.” Sad je govorila glasnije. “Molim vas, jebite me u guzicu.”

“Kako želiš.” Uzeo sam lubrikant i razmazao si ga po prstima. Polako sam klizio prema njezinu otvoru.

Gurnuo sam najprije jedan prst, a zatim i drugi, duboko. Gurala je dupe prema meni, željela je još. Željela je mene.

“Strpljenja” Lagano sam joj raširio guzove.”Moraš imati strpljenja” Kad je bila spremna, lagano sam gurao svoj vlažni glavić unutra, probijajući se polako. Ušao sam do kraja. Zastenjala je.

“Sviđa ti se imati moj kurac u guzici?”I zvukao sam ga i opet joj ga stavio.”Tako si jebeno uska ovako.”

Opet sam ga izvukao.”Tako si dobra.”

41

Gurala je guzicu prema meni, primajući me sve dublje unutra, i zabacila glavu.

“Upravo tako, Abigail”, rekao sam gibajući se sve brže. “Tako duboko. Tako je dobro.”

Uzdisala je od zadovoljstva.

“Uh, jebote.” Zabio sam ga jače.”Svršit ću. Napunit ću ti tu lijepu guzicu.”

Svršio sam si u ruku i ispustio glasan uzdah.

Obrisao sam se i izašao u hodnik u kojem je i dalje mirno sjedio Apollo. Abigailina vrata bila su zatvorena. Sišao sam na donji kat i otišao u knjižnicu. Apollo je išao sa mnom.

Knjižnica je bila jedna od mojih omiljenih soba. Bilo je to omiljeno mjesto mojih roditelja i u njoj nisam mijenjao ništa od njihove smrti. Nešto mi je govorilo da će se knjižnica svidjeti i Abigail pa sam joj je odlučio pokazati idući vikend.

Ali u tom trenu želio sam samo svirati klavir. Sjeo sam na klupicu i prstima klizio po tipkama, svirao ljestvice. Prestao sam svirati i zatvorio oči. Zamišljao sam Abigail, kako je izgledala ranije meka i podatna u mojem naručju dok smo plesali. Izvijenih leđa i zabačene glave dok sam je zadovoljavao. Zamišljao sam je, a moje ruke počele su svirati melodiju koja se vrtjela u mojoj glavi.

Abigailina pjesma.

Abbyna pjesma.

42

Deveto poglavlje

Prije nego što sam se idućeg jutra spustio u teretanu, otišao sam u sobu za igru, izvadio klupu za bičevanje i odnio je u svoju spavaću sobu. Smatrao sam to potrebnim - sinoć sam o Abigail mislio kao o Abby, što mi je bila potvrda da moram dovesti vezu u red. Bio sam previše velikodušan, zanemarivao njezine pogreške, pravio se da ne vidim njezina oklijevanja i neka ponašanja. Takav nisam bio ranije i nije mi se svidjelo što puštam Abigail da se izvuče.

Odlučio sam je lagano upozoriti. Pokazat ću joj klupu za bičevanje, što će biti podsjetnik na to da sam ja dominantan i da se ispunjavaju moja očekivanja. Možda će to biti dovoljno i kazna neće biti potrebna.

Iz sobe za igru donio sam i čep. Moja fantazija pod tušem još je više učvrstila moju želju da joj pokažem kakav joj užitak mogu pružiti. Užitak kakav ne očekuje. Stavio sam vibrator u ormarić, zajedno s lubrikantom.

U sedam sati Abigail mi je poslužila doručak u blagovaonici. Prelila je moj savršeno pripremljen pohani kruh umakom, koji je izgledao slasno. Jedva sam ga čekao kušati.

“Uzmi si tanjur i sjedni.” Otišla je u kuhinju, a ja sam počeo jesti. Mmm, banane... Jebote, kako je dobro kuhala.

Sjela je za stol i počela jesti svoj doručak.

“Danas imam planove za tebe, Abigail. Planove koji će te pripremati za moj užitak.”

I tvoj.

“Da, gospodaru.”

“Jedi, Abigail. Ne možeš mi služiti prazna želuca.”

Pojela je još malo, ali to nije bilo dovoljno. Ni približno dovoljno. Usporio sam s jelom kako bih uhvatio korak s njezinim. Završili smo otprilike u isto vrijeme, a ona je odmah skočila pospremati stol.

Da, bit će sve u redu. Sam pogled na klupu za bičevanje bit će dovoljan.

Vratila se u blagovaonicu i stala pokraj mene. Lagano je drhtala.

“Imaš previše odjeće na sebi”, rekao sam joj. “Odi u moju sobu i skini sve.”

Ona je otišla gore, a ja sam izveo Apolla. Njuškao je po dvorištu, nanjušio nekakav miris i odjurio prema šumi. Vratio sam se u kuću. Bit će mu dobro vani kojih sat vremena.

Kad sam ušao u sobu, našao sam Abigail kako stoji gola i gleda klupu.

“To je klupa za bičevanje”, rekao sam. Prestrašila se kad je čula moj glas. “Služi mi za kažnjavanje, ali i za druge stvari.”

Nemoj me natjerati da mi služi za kažnjavanje.

I dalje je zurila u klupu, možda je pokušavala dokučiti što znače moje prethodne riječi.

“Popni se”, rekao sam joj. “I lezi na trbuh.”

Osjeti je, Abigail. Shvati da je ne želim upotrijebiti za kažnjavanje, ali možda ću morati. Dotakni je. Shvati da su moja pravila stvarna. Da neposlušnost ima posljedice.

A tada ću ti dopustiti da siđeš s nje kako bih te mogao zadovoljiti na krevetu.

“Abigail”, rekao sam uzdahnuvši. “Ovo već postaje naporno. Ili to učini ili reci svoju sigurnu riječ. Neću te pitati opet.”

Neće valjda upotrijebiti svoju sigurnu riječ? A što ako je upotrijebi? Očekivao sam da će oklijevati prije nego što se popne na klupu, ali pretpostavljao sam da će ipak poslušati moju zapovijed. Što ako sam se preračunao? Što ću onda?

Prije nego što sam mogao smisliti odgovor, ona je duboko udahnula i legla na klupicu.

43

To. Otišao sam do ormarića i izvadio čep i lubrikant. Čep sam namazao lubrikantom i stavio ga pokraj nje.

“Sjećaš se onoga što sam ti rekao u petak navečer?” Gledao sam joj golo i ispruženo tijelo, čeka me. Kurac mi se dignuo i pritiskao me u hlačama.

Nisam očekivao njezin odgovor, naravno, samo sam želio da zna kamo ovo vodi. Gledao sam je, tražeći kakav znak ili pokret koji bi mi pokazao da razumije. Ali nije bilo ničega. Možda joj je trebalo osvježiti pamćenje. Stavio sam joj ruke oko struka i polako ih povlačio do dupeta. Ukočila se.

Da, shvatila je.

“Opusti se.” Rukama sam opet klizio prema njezinim leđima i nježno je masirao. Nije se opustila, naravno. Odmaknuo sam se i razodjenuo. Kao što sam i očekivao, sad je bila još napetija.

Moj pokus s klupom za bičevanje završio je. Možda je shvatila i možda neću morati upotrijebiti klupu za kažnjavanje. A sad je bilo vrijeme za drugu fazu mojega plana.

Ali samo nakratko, dok sam je gledao tako golu na mojoj klupi za bičevanje, dopustio sam si malo maštanja.

Bič od zečjeg krzna.

Počeo bih s nečim jednostavnim za njezin prvi put. Tim mekim i prozračnim bičem pljeskao bih je lagano po bedrima, guzici, donjem dijelu leđa. Raspalio bih vatru u njoj, doveo je do samog vrhunca užitka, ostavio ondje, a zatim konačno, konačno, sunovratili bismo se preko ruba zajedno.

Uzeo sam svoj kurac u ruku i počeo žešće drkati, puštajući svojoj fantaziji da se još neko vrijeme odigrava u mojoj glavi; ispustio sam uzdah. Jednog dana. Jednog dana, uskoro, možda.

“Premjesti se na krevet, Abigail.”

Polako je sišla s klupe. Da, shvatila je. Ne bi se željela ubrzo opet naći na klupi. Gledao sam kako se nervozno, drhteći, penje na krevet.

Krenuo sam za njom, uzeo je u naručje i stavio čep pokraj nje. “Moraš se opustiti. Ovo neće ići ako se ne opustiš.”

Ljubio sam je po vratu, a ona se čvrsto primila za mene. Polako sam je ljubio sve niže, preko prsa, niz struk. Lisnicama sam joj klizio po tijelu, a njezina napetost polako je nestajala. Zbog toga sam se osjećao moćno.

Njezin strah ublažio sam rukama, a njezinu strast ustima raspirio u najžešći plamen. Zabacila je glavu.

Da, upravo tako.

Opet sam klizio natrag prema prsima. “Što god činim, činim za tvoj užitak jednako kao i za svoj.

Vjeruj mi, Abigail.”

Nikad ti neću lagati. Toliko trebam tvoje povjerenje. Trebam tvoje povjerenje kako bih ti mogao pružiti zadovoljstvo za kojim žudiš. Zadovoljstvo koje zaslužuješ. “Želim samo najbolje za tebe”, rekao sam dok sam joj ljubio trbuh. “Dopusti da ti dam to.”

Ispustila je uzdah kad sam je dodirnuo prstom, htio sam vidjeti koliko je vlažna.

“Pružit ću ti zadovoljstvo, Abigail.” Razmaknuo sam joj koljena i namjestio se. “Zadovoljstvo koje ne možeš ni zamisliti.”

Ovoga puta htio sam joj vidjeti oči. Htio sam također da ona gleda mene dok ulazim u nju. To je bilo važno. Morala je razumjeti ovu lekciju. Morala je shvatiti da su njezin užitak i zadovoljstvo uvijek na prvom mjestu u mojoj glavi. I kad smo zajedno u krevetu, neće biti ničega drugog osim užitka.

Iako je njezin pogled sadržavao toliko pitanja na koja nisam imao odgovor, prisilio sam se na to da je gledam u oči dok ulazim u nju. Bilo bi tako jednostavno zatvoriti oči i isključiti sve osim osjećaja koji ona pruža, uska i vlažna oko mojega kurca. Ali nisam mogao. Trebala je vidjeti tu vezu između nas, tu bliskost dok se stapamo u jedno.

44

Čvršće me zagrlila i pogledala u čudu. Jednom rukom polako je klizila niz moja leđa.

Da. “Opusti se, Abigail.” Jebote, kako dobar osjećaj. Sad je i drugom rukom klizila niz moja leđa, dok mi je kurac bio duboko u njoj. “U mojem krevetu nema mjesta strahu.” Nikad.

Bokove sam micao sve brže i sve je više privlačio k sebi. “Da, Abigail.” Zabio sam ga jače.

“Osjeti što ti mogu dati.” Počela se stezati oko mojega kurca. “Je li tako da je dobro?”

Upalilo je. Strah je ostavila daleko za sobom; vjerojatno je već zaboravila kakvi su bili moji planovi. Uspravio sam se i pridignuo joj bokove, gurajući ga još dublje. Omotala je noge oko mene, privlačeći me.

I dalje duboko u njoj, uzeo sam čep koji je bio pokraj njezinih koljena i gurnuo joj ga u guzicu.

Vrištala je od orgazma, što je izazvalo i moj, a zatim smo oboje pali omotani jedno oko drugog na krevet.

Kad su mi otkucaji srca konačno usporili, sjeo sam i pogledao je ravno u njezine velike, začuđene oči.

“To je čep”, objasnio sam i dalje pokušavajući uhvatiti dah. “Nosi ga svaki dan nekoliko sati.

Raširit će te. Pomoći će ti da se pripremiš.”

Ugrizla si je usnicu.

“Vjeruj mi”, rekao sam joj. Kimnula je, ali svejedno sam vidio da mi ne vjeruje potpuno. Nisam mogao učiniti više ništa - povjerenje će doći s vremenom.

Dignuo sam se s kreveta i navukao hlače. “Moram izvesti Apolla. Ručat ćemo u kuhinji.”

Za ručkom nije govorila puno, ali imala je bolji apetit nego za doručkom. Možda je moja lekcija djelovala. Zamislio sam kako će izgledati idućih nekoliko tjedana i vidio nas kako ulazimo u ugodnu rutinu. Početak svake veze donosi svoje teškoće, ali osobe se postupno navikavaju jedna na drugu, saznaju više jedna o drugoj.

Abigail, dakle, nije govorila puno - i to će doći s vremenom.

Znao sam, kako vrijeme bude odmicalo, da će mi biti sve lakše vidjeti je kao Abigail i da ću zaboraviti na svoju viziju Abby.

Prošlo je već poprilično vremena otkako sam se bavio pojedinostima i mukama novopečene veze. Iz duge veze s Beth odmah sam ušao u vezu s Melanie, koju sam poznavao oduvijek. Nema smisla nabrajati pokorne s kojima sam izlazio nakon Melanie - nisam im nikad stavio ogrlicu i te su veze završavale prije nego što bi i počele.

“Petak u osamnaest”, rekao sam Abigail kad je odlazila. Kimnula je.

Nešto kasnije pozvao sam Jacksona na večeru. Kuća je bila pretiha i trebalo mi je malo buke.

Jackson je uvijek bio dobar za stvaranje buke.

Dok smo jeli, neprestano je pričao i nekoliko me puta nasmijao tračevima o svojoj momčadi.

Obično bih se isključio kad bi počeo govoriti o nogometu, ali ovog sam puta slušao. Nešto je s njim bilo drukčije, a bio sam uvjeren da je to zbog Felicije.

“Kako je Felicia?” upitao sam kad smo nakon večere sjeli na kauč. Jackson je prebacivao TVprograme i pokušavao pronaći rezultate današnjih utakmica.

“Odlično.” Izvadio je telefon iz džepa. “Upravo mi piše.” Pročitao je Felicijinu poruku. “Gleda film s tvojom knjižničarkom.”

“Jacksone, kunem ti se da ću - “ “Znam, znam.” Podignuo je ruku. “Ne brini se. Neću joj reći to u lice.”

Dok je Jackson odgovarao na Felicijinu poruku, pogledao sam na sat iznad televizora. Dvadeset dva i trideset tri. Dvadeset dva i trideset tri?

Izračunao sam u glavi. Abigail se obično budila u šest ujutro kako bi se spremila za posao. To sam znao iz njezine prijave. Potraje li film do dvadeset tri, odspavat će samo sedam sati.

Sranje.

45

Osjetio sam kako u meni raste ljutnja. Istog dana kad sam joj pokazao klupu za bičevanje ona prekrši pravilo i odspava manje nego što sam odredio. Koji vrag?

Progunđao sam i pomislio na vikend koji slijedi. Najednom sam bio zadovoljan jer sam imao pet dana za pripremu. Pet dana.

46

Deseto poglavlje

“Nathaniele?” rekao je Jackson i trgnuo me iz mojih misli. “Jesi li dobro? Odlutao si.”

“Molim?” nekoliko sam puta zatreptao. “Dobro sam, samo sam malo umoran.”

“Ti? Umoran?” Nije baš izgledao uvjeren. “Nema šanse.”

Odjednom više nisam htio buku. Htio sam tišinu. Tišinu tako da mogu misliti. “Zapravo, Jacksone, mislim da ću ići u krevet. Sretno sutra na utakmici.”

Pogledao me čudno, ali ustao je i pokupio svoj kaput. “Okej, ako tako želiš.”

Otpratio sam ga do vrata, još jedanput izveo Apolla i krenuo uza stube. Klupa za bičevanje još je bila u spavaćoj sobi. Mogao bih je i ostaviti ondje. Činilo se da će mi trebati u petak navečer.

Kvragu, Abigail.

Možda, ali možda, nekako odspava osam sati. Teško, ali svejedno se nadam tomu.

Sjeo sam na krevet i razmišljao o Paulu, domu koji mi je bio mentor. Jedina osoba kojoj sam ikad bio pokoran. Dao mi je nekoliko uputa za kažnjavanje, a prvo pravilo bilo je da nikad ne kažnjavam iz ljutnje. Dosad to nisam učinio i bio sam uvjeren da ću se do petka navečer smiriti.

Upute koje sam dao Abigail uključivale su i posljedice za neposluh. Pokraj rubrike “pomanjkanje sna” naveo sam “udarci po guzici”, i to dvadeset po satu izgubljena sna.

Tada mi je to imalo smisla; sad mi se čini da je kazna malo prevelika. Hoću li je promijeniti? Bi li Abigail primijetila?

Ne. Ne smijem je promijeniti jer izgubio bih dio njezina poštovanja mene kao doma. Dobit će dvadeset udaraca.

Sjetio sam se nečeg što mi je Paul rekao - neka joj prvo kažnjavanje ostane u sjećanju i nakon toga je dugo nećeš morati kažnjavati.

Da. Učinit ću da joj ostane u sjećanju, a usput bih mogao ispraviti još neka njezina ponašanja neće više biti upitnih pogleda ni oklijevanja.

Unutarnji glas rekao mi je da je ne mogu kažnjavati zbog stvari koje su prošlost. Pustio sam da se izvuče i to je bila moja krivnja. Njihovo ponovno spominjanje ne bi bilo ispravno.

Ali bude li kazna dovoljno upečatljiva, imat će preventivan učinak.

Uzdahnuo sam i otišao u sobu za igru, gdje sam odabrao kožnati remen. Vratio sam se u sobu i stavio ga na ormarić. Budem li cijeli tjedan gledao remen i klupu, do petka ću biti spreman.

Mogao sam to. Znao sam da jesam.

Na koncu, bio sam Abigailin dom i bilo je vrijeme da počnem igrati svoju ulogu.

Paul me naučio trima vrstama udaranja po stražnjici - erotskom udaranju, zagrijavanju i kažnjavanju.

Tijekom našeg prvog vikenda jahačkim sam bičem pokazao Abigail kakvo je erotsko udaranje.

Erotski udarci izluđuju primatelje, pojačavaju njihov užitak - dovode ih na višu razinu. Za razliku od preostale dvije vrste udaraca. Zagrijavanje će biti vrlo važno s Abigail. Njezina je koža svijetla, fina, nježna. Lako joj ostaju modrice. Moram paziti na to, pobrinuti se da joj ne ostaju tragovi koji će biti vidljivi dugo.

Dvadeset udaraca kožnatim remenom ostavit će joj modrice ako joj ne pripremim stražnjicu kako treba. Čak i pri zagrijavanju morat ću biti vrlo, vrlo oprezan, pratiti joj stanje kože, njezine reakcije, njezine emocije. Njezine emocije... Plakat će.

Rasplakat ću je. Hoću li moći to?

Morat ću ako želim da naša veza napreduje. Ako ne mogu podnijeti da je vidim kako plače, ne mogu biti njezin dom. To je bila hladna i neoboriva činjenica u našoj vezi.

47

U srijedu sam rekao Sari da me spoji s Abigail. Sljedeći vikend, za razliku od prethodnih, neće početi jelom za kuhinjskim stolom. Prvo i osnovno, nisam mislio da ću moći jesti s Abigail malo prije nego što je namjeravam kazniti. Drugo, naredim li joj da dođe u dvadeset sati i ode ravno u moju sobu, bit će jasnije u kakvu će se tonu nastaviti večer.

Nazvao sam obližnju štenaru i sredio da Apollo te večeri bude ondje. Ako Jackson i njegova momčad pobijede u doigravanjima, morat ću ga zatvoriti i idućeg vikenda. Bit će mu lakše ako ga pripremim na to unaprijed. Uz to, priznao sam si, nisam želio da bude kod kuće.

U petak navečer stajao sam pokraj prozora i gledao u prilaz. Čekao sam da stigne Abigail.

Konačno, čuo sam zvuk automobila. Zatvorio sam oči.

Ti to možeš.

Ti to moraš.

Sav sam postao napet kad sam čuo kako su se zalupila vrata automobila. Je li se iznenadila što je nije dočekao Apollo? Je li joj promjena vremena našeg sastanka otkrila da znam da me nije poslušala? Hoću li joj kad uđe u kuću vidjeti kajanje na licu?

Zazvonilo je zvono.

Otvorio sam vrata. Izgledala je zbunjeno, ali ne kao da se kaje. Možda je odspavala duže u ponedjeljak i dobila tih osam sati sna.

“Abigail”, rekao sam i pozvao je u predsoblje. Ušla je i pogledavala naokolo.

“Kakav ti je bio tjedan?” pitao sam je i očekivao da mi odgovori. “Možeš odgovoriti.”

“Bio je dobar.”

Njezin je možda bio dobar. Moj nikako nije. Moj je bio strašno težak jer sam pokušavao smisliti najbolji način da riješim ono što se dogodilo u nedjelju navečer.

“Dobar?” upitao sam, lagano uzrujan njezinim odgovorom. Ali možda, možda, nije prekršila nijedno pravilo. Dat ću joj još jednu priliku prije nego što je upitam izravno. “Nisam sasvim siguran da je dobar odgovor koji tražim.”

Bila je zbunjena.

Da. Bio je dobar. Nije prekršila moja pravila. Kazna neće biti potrebna. Prvi put u pet dana osjetio sam da mogu disati.

Uzdahnula je, a moje nade pale su u vodu.

“Abigail.” Duboko sam udahnuo. “Želiš li mi reći što?”

Pogledala je u pod. “U nedjelju navečer odspavala sam samo sedam sati.”

Zatvorio sam oči.

Kvragu i Jackson što izlazi s Felicijom. Kvragu i Abigail što je prekršila pravilo. Kvragu i ja što sam mislio da je dvadeset udaraca ispravna kazna za jedan izgubljeni sat sna.

I kvragu što mi je palo na pamet da mogu biti Abigailin dom. Ali...

Objasnio sam joj pravila, zapisao sam kakva je kazna i, kvragu sve, bio sam njezin dom.

Uspravio sam se. “Gledaj me dok mi govoriš.”

“U nedjelju navečer odspavala sam samo sedam sati”, rekla je jasno ovaj put. Abigail je bila žena koja je znala priznati svoje pogreške.

“Sedam sati?” prišao sam joj bliže. “Misliš li da sam sastavio plan za tvoje dobro zato što mi je dosadno i nemam pametnijeg posla? Odgovori mi.” Možda je stvar bila u tome. Možda joj je sve to bila šala. Nikad neće shvatiti ovo ozbiljno ako je ne kaznim.

“Ne, gospodaru.”

Ispričaj se što si prekršila moje pravilo.

Ali ona je samo stajala, rumena i preplašena.

48

“Imao sam planove za tebe večeras”, rekao sam. “Htio sam ti nešto pokazati.” I sad će knjižnica morati pričekati. “Umjesto toga, morat ćemo večer provesti u mojoj sobi i poraditi na tvojoj kazni.”

Htio sam da zna da vikend nije trebao početi ovako. Njezin neposluh promijenio je sve.

Hoće li se ispričati? “Žao mi je što sam vas razočarala, gospodaru.”

“Bit će ti još više žao kad završim s tobom. U moju sobu. Smjesta.”

Gledao sam je kako ide uza stube, a zatim sam i ja krenuo gore. Zastao sam kako bih se uvjerio da zbog ljutnje neću reagirati pregrubo i malo sam se pribrao. Abigail će ionako biti previše preplašena - morao sam imati kontrolu.

Zavrnuo sam rukave i krenuo uza stube. Čekala je, gola, na klupi za bičevanje. Prošlog vikenda pogled na njezino golo dupe raspalio je moju maštu. Ovaj vikend podsjetio me, koliko god fantazije bile divne, da u našoj vezi postoje pravila i da je Abigail prekršila jedno od njih. Kršenje pravila imalo je posljedice. A kao tvorac pravila morao sam se brinuti za njihovo provođenje i kažnjavati je.

Rukom sam prošao kroz kosu. Nije mi se moralo sviđati i nisam morao uživati u tome, ali morao sam to učiniti.

Prišao sam klupi i nježno pljesnuo Abigailinu guzu. Poskočila je. Živci.

I ja sam se tako osjećao.

“Upotrebljavam tri različite vrste udaraca po guzi”, rekao sam namjeravajući joj objasniti svoje metode. “Prvi su erotski udarci. Oni služe za pojačavanje tvojega užitka, za uzbuđenje. Primjerice, udarci jahačkim bičem.”

Klizio sam prstima preko njezinih guzova prema toploj pički, mjereći joj pritom cijelu stražnjicu i planirajući gdje ću je udariti kad bude vrijeme za to. Iako večer neće biti dobra, htio sam da zna da udarci mogu biti i ugodni, da je udarcima mogu i uzbuditi i kazniti.

Moj je dodir postajao sve grublji. Pratio sam joj promjene boje kože. Nisam još dovoljno dobro poznavao njezino tijelo i ovo će mi pomoći da procijenim kako će joj koža reagirati. “Druga vrsta udaraca je kažnjavanje i tu nema nikakva zadovoljstva. Uveo sam pravila za tvoje dobro, Abigail.

Koliko sati na dan moraš spavati od nedjelje do četvrtka? Odgovori mi.”

“Osam”, promucala je.

“Da, osam. A ne sedam.” Nepoštivanje mojih pravila značilo je nepoštivanje mene. “Očito si zaboravila. Možda će ti bolna stražnjica pomoći da se sjetiš toga ubuduće.”

Možda smo oboje zaboravili neke stvari, a ovo će nam pomoći oboma.

“Treća vrsta udaraca jest zagrijavanje. Zagrijavanje prethodi kažnjavanju.” Sagnuo sam se i podignuo remen s poda. “Znaš li zašto te moram zagrijati?”

Tišina.

Stavio sam remen na klupu, točno pokraj njezina lica. Htio sam da ga vidi.

“Zato što tvoja guzica neće moći odmah podnijeti kažnjavanje.

Zato što bi ti mogle ostati modrice.

“Dvadeset udaraca kožnatim remenom, Abigail.” Ali morao sam je podsjetiti na to da postoji izlaz. Može upotrijebiti svoju sigurnu riječ. Nijedno od nas nije moralo činiti sve ovo. “Osim ako imaš nešto reći.”

Ako je stupila u ovaj odnos zbog ikakva drugog razloga osim onog da bude moja pokorna, ako nije bila sasvim sigurna da želi da dominiram njome, saznat ću to sada. Trebala je samo izgovoriti onu riječ i okončati našu vezu.

Nije govorila.

“Jako dobro.” Ako ona to može podnijeti, mogu i ja.

49

Uspravio sam se i počeo je udarati. Počeo sam lagano, trudeći se da je moja ruka pljesne svaki put na drugo mjesto. Postupno sam zagrijavao područje na kojem ću upotrijebiti svoj remen - ne previsoko, htio sam se više usmjeriti na mekše dijelove, poput mjesta na kojem joj završava guza i počinju bedra.

Mogao sam razaznati kad su se udarci iz ugodnih pretvorili u bolne jer se stala savijati svaki put prije nego što bih je pljesnuo. Guza joj je sad bila ružičasta i počeo sam je udarati malo jače.

Nakon nekoliko minuta, prestao sam. Dlanom sam prelazio po njezinoj koži, ispitujući, provjeravajući koliko se žari. Gledao sam mogu li nastaviti. Nije se trznula na moj dodir. Koža joj je bila crvena, ali znao sam da će moći podnijeti ono što slijedi.

Barem sam se nadao.

Uzeo sam remen. “Broji, Abigail.”

Podignuo sam ruku i zamahnuo remenom. Udarac je bio snažan. “Au!” “Molim?” pitao sam podignuvši opet ruku. “Jedan”, rekla je. “Htjela sam reći jedan.” Udario sam još jedanput.

“Sranje!” rekla je, a zatim se ispravila. “Mislim, dva.”

“Pazi na rječnik”, rekao sam joj i zamahnuo treći put. “T-tri”, mucala je.

Malo sam se pomaknuo kako bi joj četvrti udarac mogao pasti na drugi dio kože. Usredotočio sam se na stražnjicu i unaprijed planirao gdje će sletjeti sljedeći udarci. “Če-četiri”, rekla je i kad sam podignuo ruku kako bih je udario peti put pomaknula je svoju kako bi se pokrila. Zastao sam i dobro pogledao crvenu guzu pred sobom. Dobro je znala da nema micanja. Kvragu. Zar neće naučiti?

Sagnuo sam se do nje i šapnuo joj: “Pokrij se još jedanput i vezat ću te i dodati još deset udaraca.” Bio sam umoran od njezina neposluha. To će prestati. Danas. Ovog trena.

Zamahnuo sam peti, šesti i sedmi put. Brzo i poslovno. Brojila je svaki put.

Osmi udarac pogodio je drugo mjesto. Počela je plakati. Os... osam.

Zašto sam uopće odlučio da je dvadeset udaraca prikladna kazna? Zastao sam na tren i rukom si prošao kroz kosu. Još je bila dobro. Neće joj ostati modrice.

Od devetog do dvanaestog udarca svim sam se silama trudio isključiti mozak, ali nisam mogao.

Morao sam se usredotočiti na nju, na njezine reakcije, uvjeriti se da nisam pregrub. Je li plakala od šoka? Je li bol zaista bio prejak?

“Tri...naest.”

Opet sam zastao. Sranje. Još sedam.

Da prestanem?

Da izgovorim sigurnu riječ?

Ne, ne još. Bila je dobro. Morao sam nastaviti. “Četrnaest.”

Kod petnaestog udarca prestala je brojiti. “Abigail”, jedva sam izgovorio.

“Oprostite.” Pokušavala je doći do daha. “Pet... naest.”

Još pet. Koncentracija mi je bila razbijena u tisuću komadića. A preda mnom je ležala Abigail King, žena za kojom sam godinama žudio i koju sam godinama obožavao.

Rasplakao sam je. I rasplakat ću je još više.

Samo obavi to.

Moji su udarci sada bili lakši, ali znao sam da ne može to primijetiti. I lagani dodir zabolio bi je nakon ovog što sam joj priuštio.

“O, Bože. Šesnaest.” Udahnula je isprekidano. “Molim vas.”

50

Zastao sam i stavio ruke na njezine bokove. Ni u što više nisam bio siguran. Nisam bio siguran mogu li nastaviti. Nisam bio siguran trebam li. Hoće li konačno upotrijebiti sigurnu riječ? Hoće li je ovo slomiti? Dvadeset udaraca kožnatim remenom?

Zbog jednog izgubljenog sata sna? Odmaknuo sam se i opet zamahnuo.

Cijelo joj se tijelo trznulo. “Sedamnaest. Molim vas”, jecala je. “Bit ću bolja.” Samo obavi to.

Još jedanput prešao sam dlanom po njezinoj stražnjici. Hoće li izdržati još tri udarca? Možda, budu li lagani.

“Osamnaest”, šaptala je. “Spavat ću deset sati na dan.” Još dva,Weste. Izdrži.

“Prestani moliti.” Nisam mogao podnijeti to. Udario sam opet. Mekše nego ikad. “Devet... devetnaest.”

Uspravio sam leđa. Hoće li ovo ikad završiti?

Nakašljao sam se. Prisilio sam se da govorim. “Koliko sati moraš odspavati na dan, Abigail?

Odgovori mi.”

Sva je drhtala i trzala se na klupi. “O...osam”, jedva je izgovorila kroz suze.

Još jedan, rekao sam si. Još jedan. Sigurno možeš podnijeti još jedan. I u tom trenu znao sam da govorim o sebi jer više nije bilo nikakve sumnje da je Abigail jača od mene, da može podnijeti sve što joj dam.

Zamahnuo sam posljednji put.

“Dva... deset.”

Njezini jecaji ispunili su cijelu sobu.

Pobogu, Weste, što si to učinio? Pogledaj što si učinio ovom prekrasnom biću. Ja sam bolesnik.

Gadio sam se sam sebi, gadilo mi se ono što sam učinio.

Morao sam je poslati van iz sobe. Nisam je mogao gledati. Nisam mogao gledati što sam učinio.

“Umij se i odi u svoju sobu. Moraš nadoknaditi san”, rekao sam najstrožim tonom kojim sam mogao. Čekao sam da izađe iz sobe, a potom sam se naslonio na klupu i zario svoje lice u dlanove.

51

Jedanaesto poglavlje

Zvuk vode koja teče polako je prodirao do moje svijesti. Lagano se sam uspravio. Činilo se da je Abigail još jedanput dokazala da je jača od mene. Kad sam joj rekao da se umije i ode u svoju sobu, pokupila se bez oklijevanja. Za razliku od mene. Ja sam čamio u svojoj sobi, utonuo u samosažaljenje.

Unutarnji glas šaptao mi je da bih trebao otići k njoj. Pružiti joj njegu koja joj je trebala. Ali ponos mi to nije dao.

Odem li k njoj i slomim li se, čega sam se bojao, ona će htjeti znati zašto je jedan dom s toliko godina iskustva tako slomljen nakon što ju je kaznio. Jedna stvar vodila bi drugoj i otkrila bi istinu da sam znao za nju daleko prije nego što je njezina prijava stigla na moj stol. Čekao sam dok se zvuk vode u kupaonici nije utišao, a zatim sam zastao i osluškivao, punih nekoliko minuta prije nego što sam izašao u hodnik.

Plakala je.

Opet.

Prišao sam njezinim vratima. Plakanje je prestalo.

Stavio sam ruku na kvaku, ali krivnja mi nije dala da je okrenem. Znao sam kako će izgledati.

Pun nos. Zamagljene oči. Obrazi prošarani suzama.

Ali što me najviše mučilo, što bi otkrivao njezin izraz lica? Mržnju? Strah? Bol? Posegnem li da je dodirnem, hoće li se uplašiti? Kažem li joj što, hoće li me slušati?

Uzdahnuo sam.

Ne mogu to. Ne mogu se suočiti s njom. Prislonio sam dlan na njezina vrata.

Ne mogu, Abigail. Nisam dovoljno snažan. Oprosti mi.

Bilo je prerano za krevet - nije bilo ni devet sati - a u kući je bilo pretiho. Počeo sam žaliti zbog odluke što sam Apolla večeras odveo u štenaru.

Otišao sam u kuhinju i uzeo telefon da provjerim kako je Apollo.

“Dobra večer, gospodine West”, rekla je recepcionarka kad sam se predstavio. “Kako ste?”

Nisam raspoložen za čavrljanje. “Kako je Apollo?” upitao sam. “Dobro je, gospodine. Puno bolje nego prošli put.” Nisam mogao prikupiti energije da budem sretan zbog toga. “Dolazite po njega sutra ujutro u deset i trideset?” upitala je. Da. “I ostavljate ga opet idući petak.” U glasu sam joj osjetio kako se smiješi. “Ako pobijedimo ovaj vikend, naravno.”

Sad se očekivalo da počnem veselo čavrljati o nogometu. Nažalost, nisam se osjećao veselo.

“Vidimo se sutra”, rekao sam i poklopio.

Prošetao sam kućom i još jedanput provjerio sve brave i alarme. Osluškivao sam ne bih li čuo korake kako se spuštaju s gornjeg kata, ali nije ih bilo. A to je bilo dobro. Ako jedno od nas bude spavalo noćas, neka to bude ona.

Bez razmišljanja krenuo sam prema knjižnici i svojem klaviru. Gotovo me zaboljelo kad sam se sjetio kakav nam je vikend trebao biti. Budem li imao sreće i Abigail ostane sa mnom, možda ću joj pokazati knjižnicu kasnije.

Sjeo sam za klavir i pokušavao odlučiti što da sviram. Pjesma koju sam skladao prošlog vikenda, pjesma o Abigailinoj ljepoti, kao da mi se rugala. Jesam li imao pravo svirati je nakon onog što sam učinio?

Nisam imao nikakvo pravo na to.

52

Ljutnja mi je preplavila tijelo. Pustio sam svu svoju frustraciju da se izlije na tipke, i svirao note bijesa koje su mi tutnjale u glavi. Dugo sam ostao tako izgubljen u svojoj ljutnji, ali kao i uvijek, sviranje mi je pomoglo da vratim svoj mir. I nakon nekog vremena osjetio sam njezinu ljupkost, njezino biće kako prevladava, i nisam mogao ništa drugo nego potpuno mu se predati.

Nisam kukavica, govorio sam samome sebi idućeg jutra. Davao sam Abigail još vremena.

Vremena za što? Nisam znao reći. Znao sam samo da nisam bio spreman suočiti se s njom, a činilo mi se da se i ona tako osjeća.

Otišao sam iz kuće malo nakon šest sati i odvezao se u grad, u svoj ured. Tri sata kasnije vidio sam da se nisam maknuo s jedne točke. Pomislio sam na poruku koju sam ostavio u kuhinji. Hoće li je Abigail naći? Hoće li u podne kad se vratim još biti u kući?

Morao sam razgovarati s nekim, nekim tko me razumije. Pogledao sam na sat, zgrabio telefon i učinio nešto što nisam već mjesecima - nazvao sam Paula.

“Halo”, javio se veseo ženski glas.

“Christine, zdravo”, rekao sam. “Ovdje Nathaniel.” Christine i Paul bili su vjenčani već tri godine. Christine je također bila njegova pokorna.

“Nathaniele. Prošlo je tako dugo.”

“Znam”, odgovorio sam, i dalje nevoljan za čavrljanje. “Je li Paul ondje?”

“Evo ga. Pričekaj.” Čuo sam prigušene glasove, a zatim nešto što je nepogrešivo bio poljubac.

“Nathaniele”, javio se Paul. “Što je novo?”

Potpuno sam mu se otvorio. Govorio sam mu o Abigail, rekao da je bila neiskusna, da sam postao njezin dom i ispričao sinoćnje pojedinosti. Rekao sam da sam postavio pravila, da je ona prekršila jedno od njih, da sam je kaznio.

Paul me pustio da govorim cijelo vrijeme i davao prikladne komentare. Da, kazna je bila potrebna. Da, uvijek je teško kazniti pokornu. Da, ja sam normalan. Da, preboljet ću to. Da, naša veza samo će rasti nakon ovoga.

Paul je znao točno što trebam. Već nakon nekoliko minuta osjećao sam se bolje.

“I što si učinio poslije?” pitao je.

“Pa nazvao sam tebe”, rekao sam bez razmišljanja. Shvatio sam svoju pogrešku čim sam izgovorio te riječi.

“To mi je jasno”, rekao je. “Ali što si učinio za nju?”

Nisam mogao reći ništa. Prvi put u svojem životu bio sam bez teksta.

“Nathaniele”, rekao je dok je na mojoj strani i dalje bila tišina. “Molim te, reci mi da pogrešno tumačim ovu tvoju šutnju. Kakvu si joj njegu pružio nakon toga?”

“Pa... nisam, mislim... nisam mogao...”

“Njega, Nathaniele”, ponovio je. “Što si učinio?”

Zatvorio sam oči. “Ništa.”

“Kožnati remen upotrijebio si dvadeset puta na neiskusnoj pokornoj i nisi nakon toga učinio ništa?”

“Nisam se mogao suočiti s njom... Nisam mislio da bi ona htjela - “Ušutio sam.

Nije bilo izlike za moje ponašanje.

“Nisam, nisam, nisam...” rugao mi se Paul. “Ovo nema veze s tobom, Nathaniele, i ako ti to nije jasno, onda nemaš što raditi kao dom.”

Bio je u pravu. Nisam mu mogao proturječiti.

“Ta je žena postala tvoja pokorna, a tvoja je odgovornost ponašati se prema toj pokornosti s dužnim poštovanjem.” Čuo sam kako je udario šakom u stol. “Jebem ti, Nathaniele, nisam te ovako

53

obučio. Jesi li sve svoje pokorne tretirao na ovakav način? Jesi li zaboravljao da su njihove potrebe važnije od tvojih?”

“Nisam”, rekao sam tiho. “Želim da shvatiš nešto”, rekao je mirnim i hladnim tonom kakvim je govorio kad je htio pokazati svoje nezadovoljstvo. “Jedini razlog zbog kojeg sad neću uskočiti u prvi avion za New York i izudarati te četrdeset puta kožnatom lopaticom jest taj što će Christine za nekoliko dana roditi naše prvo dijete.”

On bi to učinio. Znam da bi. I iako nikad nije bio moj gospodar, ja bih mu to dopustio. Radije bih izabrao to nego ovu bol koja me ždere. Četrdeset udaraca kožnatom lopaticom i sad bi bili gotovi. Iza njih ne bi ostala ova tupa bol.

“Ne mogu vjerovati, zaista ne mogu.” Zastao je na trenutak. “Gdje je ona? Daj da razgovaram s njom.”

“Nije ovdje. Ja sam u uredu, u gradu.”

“Ostavio si je samu? Samu samcatu?”

“Da.” S druge strane čula se samo tišina. Konačno je rekao: “Dio mene nada se da te neće dočekati u kući kad se vratiš. Nada se da će te ostaviti”.

Moj najveći strah.

“Ali drugi dio mene smatra”, nastavio je, “da ćeš se tako izvući prelako. Želim da bude ondje i želim da se suočiš s njom.” Šutio sam. “Što ćeš učiniti?” upitao je. “Kako ćeš to ispraviti?”

Duboko sam udahnuo i ispričao mu svoje planove. Nakon što sam mu rekao sve pojedinosti i obećao da ću ga nazvati poslije, poklopio sam slušalicu.

Pokupio sam Apolla iz štenare i dovezao se kući. Odahnuo sam kad sam parkirao automobil i vidio nekakvo kretanje kroz kuhinjski prozor. Tiho sam ušao u kuću, ali Apollo je nanjušio svoj put, prošao pokraj mene i pojurio prema kuhinji stružući šapama po drvenom podu. Iz hodnika se začulo prigušeno cviljenje, a zatim glasno “vau!” i ja sam se nasmiješio, usprkos sebi.

Još je bila ovdje. Štoviše, bila je u kuhinji. Pripremala je ručak. Kruh, ako dobro prepoznajem miris koji je dopirao do hodnika.

To mi je govorilo o nečemu čega sam se bojao - vjerojatno nije sjela cijeli dan. A trebala je.

Trebala je sjesti i vidjeti da joj guza nije toliko bolna kao što je mislila.

Ušao sam u dnevni boravak i s kauča uzeo jedan od jastuka. Iz ormara iz donje kupaonice izvadio sam hrpu ručnika i stavio ih u sušilicu da se ugriju. Potom sam otišao u blagovaonicu i jastuk stavio na stolac pokraj mojeg.

Trebam se ponovno usredotočiti na nju. Odmah.

Srce mi je poskočilo kad je u podne ušla u blagovaonicu. Poskočilo jer sam iznenada saznao da postoji i gore u životu od Abigailina lica koje pokazuje bol, strah, čak i mržnju.

A najgore od svega bilo je Abigailino lice koje ne pokazuje ništa.

Ruke su joj lagano drhtale dok je stavljala tanjur preda me, ali njezin pogled bio je prazan.

Vidiš li što si učinio? Ubio si svjetlost u njoj.

“Jedi sa mnom”, rekao sam. To je bilo jedino što sam mogao izgovoriti.

Otišla je natrag u kuhinju, a ja sam iskoristio trenutak da zatvorim oči i sredim misli.

I dalje je bila ovdje. Željela je ostati. I dalje je htjela da budem njezin dom.

Vratila se u blagovaonicu i zastala na trenutak kad je izvukla stolac i vidjela jastuk.

Sjedni, Abigail. Sjedni i vidi da nije tako strašno kao što misliš.

Polako je sjedala, ispitujući svoju reakciju. Gotovo sam mogao čuti uzdah olakšanja kad je konačno sjela.

54

Da sam bio pravi dom, bio bih kod kuće i za doručkom i rekao bih joj onda da sjedne.

Jeli smo u tišini. Naravno da smo jeli u tišini - ona nije smjela govoriti za ovim stolom. Zašto joj nisam rekao da ćemo jesti u kuhinji?

Zato što si kukavica. Zato što nisi želio da kaže što misli. I zato sad progutaj ponos i razgovaraj s njom. “Pogledaj me, Abigail.” Trznula se.

Sranje. Opet smo na početku.

Pogledala me bezizražajnim pogledom. Skupio sam snage da nastavim. “Nije mi se svidjelo kažnjavanje tebe.” Blago rečeno. “Ali imam pravila i budeš li ih kršila, kaznit ću te, brzo i ozbiljno.”

Koliko god je protekla noć bila bolna za oboje, morala je shvatiti smisao ako mislimo nastaviti.

“Ne dajem komplimente bez razloga, ali sinoć si bila dobra. Puno bolja nego sam očekivao.”

Moje riječi pogodile su žicu jer je nešto zasjalo u njezinim očima na trenutak.

Nisam zaslužio taj sjaj.

“Završi s jelom i pridruži mi se za pola sata u predsoblju, samo u ogrtaču.”

Otišao sam od stola, odnio ručnike van i uključio masažnu kadu. Vratio sam se unutra, presvukao u kućni ogrtač i pričekao Abigail da mi se pridruži.

“Pođi sa mnom”, rekao sam joj kad je stigla.

Oči su joj bile pune pitanja, ali nije rekla ni riječi dok smo prolazili kroz dnevni boravak. Nije nimalo oklijevala kad sam otvorio vrata - jednostavno je izašla, kao da je bilo sasvim normalno biti vani u kućnom ogrtaču usred siječnja.

Kad smo se našli pokraj kade, stala je i čekala upute. Prišao sam joj bliže i osjetio njezin prekrasan miris. Da, još je bila ovdje. Da, ovo između nas će ići.

Odvezao sam joj ogrtač; sa strepnjom sam čekao da vidim je li kazna ostavila kakve dublje tragove.

Samo da ne bude nikakvih tragova.

“Okreni se”, rekao sam joj.

Okrenula se polako, gotovo posramljeno.

“Dobro je”, rekao sam prolazeći rukom preko njezine blijede stražnjice. Nije se trznula. “Neće ti ostati modrice.”

Skinuo sam i svoj ogrtač, uhvatio sam joj ruku i poveo je u kadu.

“Malo će te peckati”, upozorio sam je. “Ali to će odmah nestati.” Htio sam da uđe u vodu, da se malo opusti.

Uzdahnula je kad je ušla u vodu. Znao sam da će je nakratko peckati, ali znao sam i što treba njezinu tijelu. Znao sam da će se osjećati bolje nakon toga.

“Danas nema bola. Samo užitak”, rekao sam, privukao je da mi sjedne u krilo i namjestio je da nema nikakva pritiska na njezinu stražnjicu.

Nisam zaslužio da mi sjedi u krilu. Nisam imao pravo na to. Ali bio sam pohlepni gad i htio sam još. Htio sam da me dira. Htio sam njezine ruke na svojem tijelu.

Grickao sam joj vrat. “Diraj me”, šapnuo sam. Diraj me. Reci mi da je sve u redu između nas.

Reci mi da možemo krenuti dalje nakon onog sinoć.

Molim te.

Bojažljivo je klizila rukom niz moja prsa. Stenjao sam od užitka. To. Krenula je rukama još niže i zgrabila me. Udahnuo sam. “Objema rukama.”

Uhvatila je moj kurac objema rukama i čvrsto ga stisnula. Znala je što volim.

“Brzo učiš.” Nježno sam je okrenuo tako da me može zajahati, pazeći pritom da nema pritiska na stražnjicu.

Bio sam opijen užitkom. Užitkom što je ona još uvijek sa mnom, užitkom što možemo opet biti ovako zajedno.

55

Milovao sam joj ruke. “Jesi li dobro? Možemo samo sjediti ovdje ako želiš.”

Odmahnula je glavom.

“Reci mi”, molio sam je. Držao sam je točno iznad kite i bilo mi je jebeno teško razmišljati bistro. Želi li samo sjediti, bolje da to kaže što prije. “Želim - “ počela je govoriti, a mene je razveselio zvuk njezina glasa. “Želim da me dirate.”

Nije trebala reći dvaput. Klizio sam rukama niz njezina leđa, trljao ih i masirao. Mišići su joj bili tvrdi i napeti, a ja ništa nisam želio više od toga da osjetim kako se opušta pod mojim rukama. Da joj pružim užitak.

Lagano je otvorila usta dok sam polako kružio po njezinim grudima i milovao joj rebra.

Pogledala me upitno. “Što je?” upitao sam je. “Reci mi.”

Oblizala je usnice. “Mogu li vas dirati?”

Nasmiješio sam se, uzeo joj ruke i stavio ih na svoja prsa. “Koliko god želiš.”

Idućih nekoliko minuta istraživali smo jedno drugo, nježno se milovali, ispod i iznad površine vode. Nisam žurio i polako se njezino tijelo opuštalo za mene. Malo kasnije sva napetost i bol nestale su, ostavljajući za sobom samo bol čiste požude. I kako je njezino tijelo reagiralo na moj dodir, tako se moja bol topila. Moja žudnja ponovno je oživjela.

Mogu ovo, rekao sam si. Mogu biti njezin dom. Preživjeli smo prvo kažnjavanje i možemo nastaviti.

Gurnuo sam prst u nju, a ona se lagano propela. “Spremna si, je li tako, Abigail?” zadirkivao sam je.

“Da, molim vas”, šapnula je.

Primio sam je za bokove i polako spustio na moj kurac. Bila je toplija od vode u kojoj smo sjedili. Rukama sam je dizao i spuštao, pazeći da joj ne dodirujem stražnjicu. Stavila je svoje ruke oko mojeg vrata i gurnula se dublje na mene. Držao sam joj bokove tako da se ne mora micati i nježno joj ga zabijao.

“Pusti da ja sve radim, Abigail. Ti samo osjećaj.”

Spustila je glavu prema naprijed, zarila prste u moju kosu i tiho šapnula: “U redu.”

Micao sam bokove prema njoj, izluđivao je, mamio je. Trudio sam se da osjeti svaki mogući djelić užitka. U vodi je bila lagana kao perce. Vidio sam kako joj se čelo orosilo znojem i zabio sam ga jače, želeći je dovesti do orgazma. Želeći samo to da sinoćnju bol zamijenim užitkom.

“Svrši za mene”, rekao sam dok sam micao bokovima i gurnuo ga još dublje. “Daj da vidim kako svršavaš.”

Ugrizla je usnicu i ispustila glasan uzdah dok su se njezini mišići stezali oko mene. Zabio sam joj ga još jedanput - njezin orgazam izazvao je i moj. Ispraznio sam se u nju.

Naslonila je glavu na moje rame dok smo se odmarali. Konačno sam je primio i opet je posjeo sebi u krilo. Uživao sam u pari i vrućini kade, upijao trenutak koji je uslijedio nakon našeg zajedničkog zadovoljenja.

“Ostanimo malo sjediti ovako i odmarati se”, rekao sam joj, najednom umoran od emocionalnih previranja prethodne noći i proturječnih osjećaja ovog jutra.

Sjedili smo u tišini; nijedno od nas nije bilo spremno za bilo kakav dublji razgovor. Oboje smo samo trebali utjehu da je među nama i dalje sve u redu.

Nakon nekog vremena primijetio sam da joj je lice vruće i znao sam da treba izaći iz kade. Ustao sam prvi, uzeo ručnik i ispružio ga prema njoj. “Abigail.”

Izašla je iz kade, a ja sam je zamotao u ručnik i nježno brisao. Zatim sam uzeo i svoj ručnik.

“Kako se osjećaš?” upitao sam je brišući svoje noge, a zatim i ostatak tijela.

Zijevnula je. “Umorno.”

56

Naravno da je bila umorna. Vjerojatno sinoć nije puno spavala, a ako i jest, taj je san vjerojatno bio nemiran. “Hoćeš ići malo odspavati?” upitao sam. Iznenađena, nasmiješila se. “Da.” Poveo sam je natrag u kuću i otvorio joj vrata. “Odi se odmoriti i ne brini se za večeru. Ja kuham.”

57

Dvanaesto poglavlje

U nedjelju navečer, kad je Abigail otišla, razmišljao sam o tome kako je protekao ostatak našeg vikenda. Kako je odmorno izgledala u subotu navečer. Kako je uživala u večeri koju sam pripremio.

A najviše sam razmišljao o razgovoru koji sam u subotu navečer vodio s Paulom. Smirio se i više mi nije prijetio s četrdeset udaraca. Ali i dalje sam mislio da ih zaslužujem.

Kad je Abigail otišla, odvezao sam se k Lindi na večeru. Jedanput na mjesec Jackson, Todd, Elaina i ja okupili bismo se kod moje tetke na večeri. Te smo se večeri namjeravali dogovoriti o odlasku u Philadelphiju idućeg vikenda.

Htio sam iznenaditi Abigail pa joj nisam spominjao Philadelphiju. Kad stigne u petak navečer, odvest ću je na aerodrom i uzletjet ćemo mojim privatnim zrakoplovom. Provest ćemo vikend u Philadelphiji, u nedjelju pogledati utakmicu i tog dana navečer vratiti se u New York. Savršen vikend.

Elaina me čekala u predsoblju Lindine kuće. “Gdje je Abby?” upitala je dok sam stavljao kaput na vješalicu.

Samo zvuk njezina imena izmamio mi je smiješak na lice. “Večeras je imala druge planove.”

Nisam je pozvao, htio sam reći. Nisam želio da osjeća obvezu. “Je li Jackson doveo Feliciju?”

Elaina je zakolutala očima. “Jackson se još nije vratio.”

“Eto”, rekao sam. “Abigail bi bilo neugodno, zar ne? Ona je tu, a Felicia nije pozvana.”

“Kako je Abby ovog vikenda?”

“Dobro je.” I to je bila istina. Bila je više nalik na samu sebe kad je odlazila iz moje kuće. Mislio sam o našem rastanku. “Želim ti ugodan tjedan, Abigail”, rekao sam i vrhovima prstiju pomilovao je po ruci.

“Hvala.'' Pognula je glavu.

“Pogledaj me”, zapovjedio sam joj. Kad me pogledala u oči, nasmiješio sam se. “Petak u šest?”

Lice joj se ozarilo.”U šest” “Vidimo se”, rekao sam i otvorio joj vrata, a zatim gledao za njom dok je ulazila u automobil. Još pet dana.

“Nathaniele?” Elaina me zazvala.

“Hm?” rekao sam. “Oprosti. Sjetio sam se Abigailina pohanog kruha.”

“A-ha. Pohanog kruha. Danas se to tako naziva?” Malo sam bio zbunjen. “Ne, pravi pohani kruh. Abigail je izvrsna kuharica.”

“Ma šalim se. Daj stari, živni malo.”

Ušli smo u blagovaonicu. Zagrlio sam Lindu i poljubio je u obraz.

“Nathaniele”, rekla je. “Nadao sam se da ćeš dovesti Abby.”

“Možda idući put. Trebaš pomoć?”

“Ne, Todd mi pomaže.”

Todd je ušetao u blagovaonicu noseći pladanj slasne kornvalske piletine i svi smo pošli sjesti za masivni stol.

“Nathaniele.” Elaina je sjela. “Jesi li rekao da Abby radi u gradskoj knjižnici u centru?”

“Da.” “Dobro.” Stavila je ubrus u krilo. “Pozvat ću je na ručak u četvrtak. Misliš li da će htjeti doći?”

58

Dio mene zapitao se koliko Elaina zna o mojem privatnom životu. Mislio sam da ga dobro skrivam, ali bilo je nečega u načinu na koji me Elaina gledala. Katkad bi nešto rekla zbog čega bih se zapitao.

“Uvjeren sam da bi išla na ručak s tobom”, odgovorio sam. “Želiš li njezin broj?”

“Ne. Iznenadit ću je.”

Elaina me nazvala u četvrtak oko pola dvanaest. “Upravo sam razgovarala s Abby. Sastajemo se u Delphini za pola sata. Ispričat ću joj sve tvoje skrivene, mračne tajne.”

“Samo naprijed.” Smijao sam se, uvjeren da ne postoji ništa što bi joj Elaina mogla reći a što bi je uplašilo i udaljilo od mene. Ne nakon prošlog vikenda. “Javi kako ti ide.”

Sjedio sam za stolom i razmišljao o tome da je i ja odvedem u Delphinu. Jesam li se zatvorio u vezu koja će uvijek biti definirana našim seksualnim odabirom? Hoću li je moći pozvati van i očekivati da me prihvati kao muškarca? A ne samo kao doma?

Paul i Christine su uspjeli, ali Paul i Christine nisu imali prošlost kao Abigail i ja. Počeli su jednostavno kao dom i pokorna, ali njihova se veza s vremenom pretvorila u nešto više.

U usporedbi s čime, zapitao sam se. Sanjarenjem o djevojci kojoj nikad nisi imao petlje prići kao običan muškarac?

Ali ja nisam bio običan muškarac. I znao sam da nikad neću moći biti običan muškarac. Uvijek ću biti dom. Možda ću jednog dana moći spojiti te dvije težnje, ali želim li to doista iskušati s Abigail?

Bi li ona htjela da spojim te dvije težnje?

Ne, rekao sam si. Bolje je o Paulu i Christine misliti kao o nečemu iz knjige - nečemu što nikad neću imati. Bilo je sigurnije sanjariti nego zaista pokušati i doživjeti neuspjeh.

Doživio sam neuspjeh s Melanie. Još uvijek me proganja sjećanje na to.

Na početku naše veze rekao sam joj kakve su moje seksualne sklonosti. Znala je sve o djevojkama koje su mi bile pokorne, neovisno o tome jesu li nosile moju ogrlicu ili ne. Bila je potpuno svjesna moje prošlosti i presretna što sam želio s njom pokušati nešto tradicionalnije.

Seks s Melanie bio je samo seks. Jednostavno se događao. Nema se što previše reći o tome.

Pripisivao sam to svojoj prirodi doma i govorio samom sebi da će seks s vremenom postati bolji.

Samo sam se trebao naviknuti na to da sam postao normalniji.

Nikad Melanie nisam rekao koliko me seks s njom ostavljao neispunjenim, ali pretpostavljao sam da je znala. S vremena na vrijeme nagovarala me da je vežem ili udarim po dupetu. Uvijek bih se nasmiješio i rekao “možda kasnije”, iako sam dobro znao da “kasnije” neće doći nikada.

Punih pet mjeseci nisam si želio priznati. Punih pet mjeseci moja je potreba bivala sve jačom.

Postao sam nemiran. Sve sam više bio grub i razdražljiv. Čekao sam da stigne četvrtak. Četvrtkom uvečer Melanie je večerala s roditeljima, a ostatak večeri provela bi u posjetu baki. Pričekao bih do sedam, a zatim bih uzeo ključ svoje sobe za igru i ušao u tu prostoriju koju sam mjesecima izbjegavao.

Hodao sam uokolo dirajući svoju opremu. Prisjećao se. Došao sam u napast da pozovem nekog i da odigramo scenu, samo jedanput. Ali nisam mogao. Nisam to mogao učiniti Melanie. Osjećao bih se kao propao slučaj. Rekao sam Melanie da sam svoju prošlost ostavio iza sebe i mislio sam ozbiljno.

Ali zašto sam onda i dalje imao sobu za igru? Zašto nisam sve bacio?

Zato što sam znao da se ne mogu odreći toga.

Sa zida sam skinuo bič od antilopa i rukom prolazio kroz resice, prisjećajući se posljednjeg puta kad sam ga upotrijebio...

Nakon prekida s Beth, bio sam pozvao svojega bliskog prijatelja, također doma, i njegovu pokornu k meni u moju sobu za igru.

59

Nekoliko sati kasnije, bili smo duboko u sceni. Jen je klečala pred Carterom i pušila mu. Na Carterov zahtjev ja sam je udarao bičem od antilopa. Udarce sam uskladio s pokretima Carterovih bokova, a pogled sam fokusirao na Jen, na njezine uzdisaje i kretnje.

Kita mi se dignula dok sam čekao da Carter svrši u njezina usta. Nije se žurio, prste je zario u njezinu kosu i suzdržavao se koliko je god mogao.

“Jebote, Nathaniele”, rekao je. “Usta su joj tako vruća. Ako želiš da i tebe služi, neće mi to smetati.”

Poznavao sam domove koji su svoje pokorne dijelili s drugima. To mi je bilo okej, ali osobno nisam bio tip koji dijeli svoje. Hoću li ispasti licemjeran ako prihvatim Carterovu ponudu?

Ponovno sam usmjerio svoju pozornost na Jen. Cijelo joj se tijelo napinjalo od muke što mora kontrolirati vlastitu požudu.

Uh. Napaljivao sam je bičem. Uzbuđivao je. Kurac me pritiskao u hlačama.

Hoću li učiniti to?

“Tako, moja Jennie”, rekao je Carter. “Dobro i žestoko.”

Jen se nastavila gibati i svi smo bili usklađeni - Carterovi bokovi, Jen, moj bič.

“Ne mogu više izdržati”, dahtao je Carter. “Kaži što ćeš, Nathaniele. Stvarno bi je trebao jebati u usta.”

Otkopčao sam hlače.

“Nathaniele!”

Melanien glas razbio je igru u mojoj glavi i otvorio sam oči. Ispao mi je bič iz ruke. Tijekom sanjarenja nesvjesno sam bio ot kopčao hlače i drkao.

“Koji vrag?” vrištala je Melanie.

Stajala je na ulazu u moju sobu za igru, držeći ruke na boko vima, potpuno blijeda. “Čekaj me dolje”, rekao sam zakopčavajući hlače.

“Ne dok mi ne kažeš - “ “Odmah!”

Bijesno se okrenula i odstupala dolje. Izašao sam iz sobe i za tvorio za sobom vrata.

Melanie je koračala po dnevnom boravku.

“Hoćeš li mi objasniti kojeg sam vraga to sad vidjela?”

Srušio sam se na kauč. Osjećao sam se kao da mi je stotinu godina. “Znala si. Nikad nisam skrivao ono što jesam.”

“Rekao si da ćeš pokušati. Da nećeš više to raditi.” Hodala je prema kaminu.

“Nisam radio ništa, Melanie.”

“Nije mi tako izgledalo. Što je bilo ono... ona stvar u tvojoj ruci?”

“Bič.”

“Bič?” pitala je u nevjerici. Prestala je koračati. “Ti bičuješ ljude?”

“Nemoj me tako gledati. Može pružiti dobar osjećaj ako bičevatelj zna što radi.”

“A ti znaš, pretpostavljam?”

“Naravno da znam što radim.” Osjetio sam da u meni polako kuha bijes. “To radim jako dugo.”

Opet se namrgodila, a zatim se okrenula da me ne gleda. “Ta soba. Ta soba sa svim tim stvarima... nisam znala...” Trznula je ramenima. “Mislila sam da ću te večeras iznenaditi. Mama je ostala s bakom. Ali čini se da sam ja ta koja je iznenađena, ha?”

Ustao sam i zagrlio je. “Žao mi je. Mislio sam da te neće biti. Samo sam htio... htio sam prisjetiti se. Mislio sam da će mi to pomoći. Pomoći nama. Nisam htio da saznaš.”

Plakala je. Mrzio sam to što sam bio uzrok njezinim suzama.

60

“Melanie”, rekao sam tiho. “Evo zašto nikad nisam htio takvu igru s tobom. Ne bi ti se svidjelo.

Jednostavno... ne bi funkcioniralo.” Kao što ni mi ne funkcioniramo, htio sam dodati.

Okrenula se prema meni, očiju punih suza. “Mogu pokušati, Nathaniele. Molim te, daj mi priliku da pokušam.”

“Nemoj. Molim te. Nisi ti kriva. Ja sam kriv.” Milovao sam joj leđa dok je plakala. “Sve sam ja kriv.”

Reda radi ostao sam s njom još nekoliko mjeseci. Pretvarali smo se da je sve u redu. Spavali smo zajedno, izlazili, pokušavali zaboraviti taj četvrtak.

Nije išlo.

Ja sam bio ono što jesam i Melanie je bila ono što jesi.

Rekao sam joj da zaslužuje boljeg od mene. Nekog tko će je voljeti onako kako treba biti voljena.

Netko kome ne treba ovakav ludi stil života. Molila me da joj stavim ogrlicu, da pokušam neku igru s njom, ali nisam mogao. Duboko u sebi znao sam da Melanie nikad neće moći biti pokorna.

A znao sam da ću ja uvijek biti dom.

Zazvonio mi je telefon i vratio me u sadašnjost. Pogledao sam tko zove. Elaina.

“Hej, Elaina”, javio sam se. “Što je novo?”

“Ispričala sam Abby tvoje najdublje, najmračnije tajne i rekla je da je nije briga.”

“Baš si smiješna, to sam ti i ja mogao reći.”

“Zaista mi se sviđa. Bolje ti je da je ne puštaš.”

“I ne planiram. Gdje ste?”

“Upravo smo izašle iz Delphine. Idem do Linde, a Abby je upravo... Abby!” Elaina je najednom vrisnula. “Stani!”

Naglo sam ustao, a moj uredski stolac otklizao je na drugi kraj. “Elaina!” Čuo sam zvuk strašnog udarca, a zatim Elainu kako tiho jeca: “O, Bože. Abby.”

“Elaina!” vikao sam u slušalicu. “Gdje je Abby? Što se dogodilo?” Nije odgovarala. “Elaina!”

“O, Bože. Nathaniele”, rekla je. “Abby. Nije... nije dobro.”

Osjećao sam se kao da je moje srce stisnuo najveći čovjek na svijetu. Nisam mogao disati i glavom mi je jurila jedna jedina misao.

Abby Abby.

Abby.

61

Trinaesto poglavlje

“Elaina!” povikao sam opet, ali nije me čula. S druge strane čuo sam uznemirene glasove i kako je netko zalupio vratima automobila. “Elaina!” Što se dogodilo Abby? O čemu je govorila Elaina kad je rekla da Abby nije dobro? Ima li to veze s glasnim udarcem koji sam čuo maloprije?

A zatim sam čuo vikanje.

“Zovite hitnu!”

“Diše li?”

“Možete li napipati puls?”

Disanje? Puls?

Abby?

“Elaina!” urlao sam. Ništa.

“Abby”, konačno sam čuo Elainu. Ton njezina glasa nije baš bio utješan. Pokušavao sam saznati još nešto. “Abby, probudi se. Probudi se, Abby.”

“Nemojte je micati”, čuo sam nekoga kako govori. “Možda joj je slomljen vrat.”

Sav sam se tresao, a koljena samo što me nisu izdala. Slomljen vrat? Abby? Drhtavim prstima posegnuo sam za ključem od auta. Taksijem ili autom?

“Elaina!” pokušao sam je opet dozvati. Podignuo sam ključeve, ali oni su opet pali na stol.

“Elaina! Kvragu! Reci nešto!”

Opet sam uzeo ključeve i ovaj ih put držao čvršće. Autom. “Živa je, Nathaniele”, Elaina je jecala.

Opet su mi ispali ključevi. Živa? Zar je bilo u sumnje u to? Zgrabio sam ključeve i gurnuo ih u džep. “Gdje ste?” pitao sam dok sam jurio iz ureda.

“Gospodine West”, rekla je Sara i naglo ustala od stola.

“Moram ići. Ne znam kad ću se vratiti.” Opet sam govorio u slušalicu. “Elaina, gdje?”

“Lenox”, rekla je drhtavim glasom. “Reći ću da je odvedu tamo. Nazvat ću Lindu.”

Ne sjećam se previše vožnje do bolnice. Putem sam pokušao još nekoliko puta dobiti Elainu, ali nije se javljala. Nije se javljala ni Linda.

Zaustavio sam se na parkiralištu, izjurio iz auta i otrčao na odjel hitne pomoći. Je li već stigla?

Zašto se Elaina nije javila? Jer Abby nije bila dobro. Uhvatila me mučnina.

Pogoršalo se. Ili joj je vrat bio slomljen. Ili je njezin puls Nisam mogao misliti o tome. Nisam mogao.

Projurio sam kroz vrata bolnice, a recepcionarka me pogle dala i nasmiješila se. Srećom, poznavao sam je otprije, kad sam ovdje posjećivao Lindu.

“Gospodine West”, rekla je. “Jeste li - “ “Došao sam vidjeti pacijenticu.” Mahnito sam pogledavao po prostoriji.

“Ime pacijentice?”

“Abigail King.”

“Ne vidim to ime ovdje”, rekla je gledajući ekran. “Možda su je tek doveli.”

“Da!” povikao sam iako sam se pokušao suzdržati. Kvragu, kad će me više pustiti unutra? “Tek su je doveli.”

“Pričekajte.”

62

Da pričekam? Da pričekam? Je li cijeli svijet poludio?

Razgovarala je tiho s nekim na telefon, a činilo se da razgovor traje godinama. Podignula je pogled. “Ona je na odjelu za traumu, soba četiri. Pustit ću vas unutra, ali morat ćete čekati ispred sobe.”

Vrata s moje desne strane konačno su se otvorila i ja sam projurio kroz njih.

Već sam bio ovdje, kad sam posjećivao Lindu. Trčao sam niz hodnik i skrenuo lijevo. Posvuda su bili liječnici i medicinske sestre, ali moj pogled bio je usmjeren samo na sobu na kraju hodnika.

Abby!

Kad ću više doći do te sobe? Kad ću stići? Zar je hodnik uvijek bio toliko dugačak?

“Nathaniele!” Elaina je trčala prema meni. “Dobro je. Bit će dobro.”

Gurnuo sam je u stranu i otvorio vrata. “Abby! Abby!” A zatim sam ustuknuo.

Liječnici su užurbano radili, kretali se prostorijom, svi su govorili istodobno. U središtu njihove pozornosti bila je Abby. Ležala je gola, potpuno nepokretna, a njezina krv natopila je plahtu ispod nje. Tek kad bi je netko dotaknuo, tijelo bi joj se pomaknulo. Bila je tako ranjiva. Tako krhka.

Abby?

Držao sam se za okvir vrata da ne izgubim ravnotežu. Prigušeni glasovi. Zvuk metala.

“Primili smo poziv još prije nekoliko sati”, rekao je dubok muški glas. 'Trebalo nam je prilično vremena da se spustimo u tu provaliju. Ne vjerujem da je itko preživio.”

Nisam mogao otvoriti oči. Previše je boljelo. Gdje je mama? Gdje je tata? Zašto su prestali pričati?

“Vjerojatno su proklizali. Kad su pali u provaliju, nije im više bilo spasa.”

“Muškarac i žena. Mrtvi na mjestu. Kvragu, koliko krvi.”

“Na stražnjem sjedištu je dijete!”

To nisu bili mamini i tatini glasovi. Čiji su to bili glasovi? Što se dogodilo?

Otvorio sam jedno oko. Manje boli ako pomičem samo to oko. “Hej! Ne smijete biti unutra!”

Prenuo sam se i pogledao opet Abby. Je li disala? Provjeravali su joj infuziju, mjerili krvni tlak, prikopčali je na monitore. To je bio dobar znak, nije li? Ako stanu, to je loš znak.

“Ja sam Nathaniel West”, uspio sam izgovoriti. “Ja sam Lindin nećak.”

“Nije me briga tko ste. Ne smijete biti ovdje!”

Stajao sam na mjestu, nisam mogao odvojiti pogled od Abby i krvi. Sve te krvi.

“Zašto nećete - “ počeo sam govoriti.

“Nemojte me tjerati da zovem osiguranje!”

Dvije nježne ruke primile su me za ramena. “Nate.”

“Linda!” Naglo sam se okrenuo. “Je li joj dobro? Zašto ne zaustave krvarenje?”

“Dobro je. Pusti ih da rade svoj posao.” Izgurala me kroz vrata. “Ne smiješ biti tu. Doći ću za nekoliko minuta.”

Vrata su se zatvorila, a preda mnom je stajala Elaina. Lice joj je bilo umrljano maskarom. Šmrcala je. “Je li joj i dalje dobro?”

Okrenuo sam se prema zatvorenim vratima. “Ne znam.”

Vrijeme je stalo. Pokušavao sam ga mjeriti brojem svojih uzdisaja. Želio sam da i Abby diše.

Nitko više nije ulazio u sobu. Ali nitko nije ni izlazio. Je li to bio dobar ili loš znak? Što ću ako se nešto dogodi Abby?

Sigurno joj se ništa neće dogoditi. Ne sada. Ne sada kada je konačno našla svoje mjesto u mojem životu. Ako je više nikad ne vidim - Prestani!

Sagnuo sam se i uhvatio za koljena. Ne smijem tako razmišljati. Neću tako razmišljati.

Konačno su se otvorila vrata i izvezli su je iz sobe.

63

“Što se zbiva?” pitao sam i dotrčao do nje. Još je bila u nesvijesti, ali više bilo krvi. Barem ne toliko. “Je li ona dobro?” Zašto mi nitko ništa ne govori? “Abby”, rekao sam i krenuo niz hodnik za njima. “Nathaniel, Elaina”, prišla nam je Linda s leđa. “Sjednimo.” Pokazao sam niz hodnik. “Htio sam - “ “Znam, ali ne možeš s njima.” Linda je sjela na klupu i dlanom pokazala na prazno mjesto pokraj nje. “Sjedni.”

“O, Bože.” Opet su mi zaklecala koljena i nisam mogao disati. “Loše je. Jako je loše.”

“Nathaniele!” rekla je malo žešće. “Bit ce dobro. Sjedni.”

Sjeo sam.

“Ništa nije slomljeno”, rekla je, a Elaina je sjela s njezine druge strane. “Mislimo da ima potres mozga, ali trebamo napraviti CT glave da vidimo kojega stupnja.”

“Zašto se ne budi?”

“Mozak je nevjerojatan organ”, rekla je Linda blagim, umirujućim glasom. “On zna što tijelu treba, čak i kad mi to ne vidimo. Uvjerena sam da će se ubrzo probuditi. Smjestit će je na peti kat, u hodnik G. Zašto ne biste otišli gore i pričekali je?” Ustala je. “I netko bi trebao nazvati Feliciju.”

Sat vremena kasnije Abby su dovezli u njezinu sobu. Ušao sam za njima, napet, jedva sam čekao da je vidim i dodirnem. Uz nju je ostala još samo jedna medicinska sestra koja je mjerila njezine vitalne znakove.

“Je li budna?” upitao sam.

“Ne još, gospodine West.” Namjestila je Abbyn pokrivač i krenula prema vratima. “Vratit ću se kasnije da provjerim kako je. Zovite me ako se probudi.”

Polako sam prišao njezinu krevetu. Kako je disala, tako se plahta podizala i spuštala. Glava joj je s jedne strane bila omotana zavojem, a na licu je imala sitne posjekline. Nježno sam joj maknuo kosu sa čela. Zastenjala je.

“Probudi se, lijepa moja”, molio sam je. “Probudi se za mene.” Ništa.

“Kojeg vraga ti radiš ovdje?” Naglo sam se okrenuo. Felicia.

“Dobro je”, rekao sam smiješeći se. “Abigail će biti dobro.”

“Abigail”, prezirno je rekla. “Njezino ime je Abby. Leži ovdje u bolničkom krevetu, a ti je ne možeš ni nazvati pravim imenom. Znala sam da imaš srce jebene životinje.” Oslonila je ruke o bokove. “Ne znam zašto si uopće došao.”

Stisnuo sam zube. “Nemaš pojma o čemu govoriš!”

Prišla mi je korak. “Znam sve o tebi i Abby. O vašim malim vikend-igricama. Služi ti za zadovoljenje tvojih nastranih potreba, to je sve.”

Nije bilo potrebe za svađom, nisam trebao nikome opravdavati svoj način života. I nije bilo u redu da se svađamo pred Abby, bila ona pri svijesti ili ne.

“Ne znaš ništa o nama”, rekao sam joj.

“Dobro onda!” Nogom je udarila u pod. “Zašto mi onda ne objasniš!”

Odmaknuo sam se od Abbyna kreveta. “Neću stajati ovdje i opravdavati ti se.” Bijesno sam zurio u nju. “Ne moram nikome polagati račune, ali kad već želiš znati, jako mi je stalo do ove žene i nećeš me - “ “Gospodine West!” prekinula nas je sestra. “Čuje vas se do kraja hodnika. Morat ću vas oboje zamoliti da se smirite, a jedno od vas mora izaći iz sobe. Ometate pacijente. Ovaj metež škodi gospođici King.”

Felicia je uperila prstom u mene. “Ti izađi. Ja sam tek stigla.”

Kimnuo sam. “Imaš dvadeset minuta.”

Izašao sam u čekaonicu u kojoj su stajale Linda i Elaina. “Što je pokazao CT?” upitao sam.

64

“Nathaniele”, obratila mi se Linda. “Ako se ti i Felicia ne budete mogli svladati, morat ću zamoliti jedno od vas da ode.”

Oštro me pogledala. “A Abby ju je navela kao kontakt-osobu u slučaju nužde.”

Uzdahnuo sam. “Razumijem.”

“Dobro. CT je pokazao umjereni potres mozga. Sad samo čekamo da se probudi.”

“A kad će se to dogoditi?” Kad će konačno otvoriti te prekrasne oči?

“Vjerojatno ubrzo. Otići ću je vidjeti čim Felicia ode.” Lagano mi je stisnula rame. “Bit će sve u redu. Obećavam.”

“Hvala ti.”

Otišla je, a ja sam se okrenuo prema Elaini. “Ispričaj mi što se dogodilo.”

Prokleti vozač nije stao na znak za zaustavljanje.

Još sam kipio od bijesa kad je Felicia izašla iz sobe.

Ljutito me pogledala. “Imaš dvadeset minuta. Idem nazvati njezina tatu.”

Linda se tiho nasmijala iza mene. Otvorili smo vrata i ušli u sobu.

Abby je mirno ležala. Usredotočio sam se na gibanje plahte. Disala je. Bila je dobro.

Maknuo sam se u stranu kako bi je Linda mogla pregledati.

Ali kad će se probuditi? Zašto se ne budi? A što ako je njezin mozak ozlijeđen više nego što je CT pokazao? Što ako se više nikad ne probudi?

Stao sam pjevušiti u glavi, u ritmu podizanja i spuštanja njezinih prsa.

Probudi se.

Probudi se.

Probudi se.

Zatreptala je.

Oh, molim te.

“Abby?” zazvala ju je Linda.

Otvorila je oči. Umalo sam pao na koljena od zahvalnosti. Ovlažila je usnice. “Dr. Clark?” Glas joj je zvučao promuklo. “U bolnici si, Abby. Kako se osjećaš?”

Pokušala se nasmiješiti, ali trznula se od boli. Nemoj se micati, Abby. U redu je. Dobro si.

Preplavilo me olakšanje. Pomalo, Abby.

“Sigurno mi je loše kad je šefica osoblja u mojoj sobi.”

“Ili si jako važna.” Stala je u stranu kako bi me Abby mogla vidjeti.

Vidio sam uzbuđenje u njezinim očima. Bože, prekrasna je. Zavoji su joj prekrivali lice, tjednima će biti puna modrica, ali i dalje je bila najljepša žena koju sam ikad vidio.

I bila je sretna što me vidi.

“Hej”, rekla je.

Prišao sam joj polako, pokušavajući zatomiti sve emocije koje su kolale mojim tijelom. Primio sam joj ruku. Tako je bilo dobro dodirnuti je. “Uplašila si me.” “Žao mi je.” Namreškala je čelo. “Što se dogodilo?”

Nije se sjećala. Što ako je izgubila pamćenje? Ali prepoznala me, prepoznala je Lindu. Bila je dobro. Moram si to ponavljati.

“Kamion za odvoz smeća naletio je na tvoj taksi”, rekao sam joj. “Prokleti vozač nije stao na znak stop,” “Pretrpjela si umjereni potres mozga, Abby”, rekla je Linda. “Zadržat ću te preko noći. Bila si u nesvijesti duže nego što je uobičajeno za pacijente s potresom mozga. Ah nema unutarnjeg krvarenja. Ništa nije slomljeno. Samo će te boljeti idućih nekoliko dana.”

65

“Jesam li ja to čula Feliciju?” upitala je Abby, a ja sam spustio glavu. Ne, ne još. Nisam je još bio spreman predati Feliciji.

Moja joj se teta. nasmiješila. “Imamo nova bolnička pravila. Nathaniel i Felicia ne smiju se približiti jedno drugom.”

Ma nema stresa. Bravo, Linda.

“Došlo je do malog nesporazuma između nas”, ubacio sam se. “Ona je vani, s Elainom. Išle su nazvati tvojeg tatu.”

“Mogu li - “ počela je Abby. Što? Što želi? Što mogu učiniti?

“Trebaš se odmoriti”, rekla je Linda. “Idem obavijestiti ostale da si budna. Nathaniele?”

Reći će Feliciji da je Abby budna. Imam nekoliko trenutaka. To je sve.

Abby me pozvala da joj priđem bliže. Što joj treba? Sve ću učiniti za nju. “Propustila sam sat joge danas”, šapnula je. Govori li ona ozbiljno? Zar misli da ću je kazniti zbog sata joge? Zagladio sam joj pramen iza uha. “Mislim da ću ti progledati kroz prste ovaj put”, rekao sam u slučaju da je mislila ozbiljno. “I vjerojatno ću propustiti trčanje ujutro.” Lijekovi. To sigurno govori zbog lijekova.

“Vjerojatno”, zadirkivao sam je.

“Ali pozitivno je to”, rekla je zijevajući, “što mislim da dovoljno spavam.”

Nisam znao bih li se nasmijao ili zaplakao. “Šššš”, šapnuo sam umjesto toga i pomilovao je po čelu. Vidio sam kako su joj vjeđe zatreperile.

Zaspala je.

Sjedio sam tako nekoliko dugih minuta i gledao je. Je li ikad na svijetu bilo savršenijeg bića?

Srce mi se topilo. Bila je dobro. I sve će biti u redu.

Pomilovao sam je po ruci i čvrsto je primio među svoje dlanove. Proučavao sam joj blijedu, meku kožu. Podignuo sam njezine prste k svojem licu i ljubio joj zapešće, točno ondje gdje joj je puls udarao, snažno i ujednačeno.

“Abby”, šapnuo sam.

Naglo su se otvorila vrata. “Čujem da je budna”, rekla je Felicia. “Kad si me planirao pustiti da je vidim?”

Obrisao sam oči. “Upravo odlazim.”

“Ma nemoj.”

“Opet je zaspala.”

Felicia je prišla krevetu, a ja sam primio i drugu Abbynu ruku. “Znači, dobro je?”

I u tom trenu, unatoč našim nesuglasicama i razlikama, Felicia i ja bili smo složni.

Sat vremena kasnije svi smo bili u Abbynoj sobi. Linda i Felicia čavrljale su pokraj vrata, a Elaina i ja sjedili smo uz Abby.

“Imam Abbynu ogrlicu”, rekla je Elaina ozbiljnim tonom. “U torbici mi je.”

“Hvala”, rekao sam. “Možeš mi je dati kasnije.”

Je li Elaina znala? Je li znala da je to više od obične ogrlice? Je li me bilo briga uopće?

Nije.

“Samo sam htjela da znaš.” Igrala se zalutalim končićem na plahti. “Vidim da je stalno nosi, očito joj je važna.”

Kimnuo sam, ali nisam mogao razmišljati o tome. Samo sam htio da se Abby opet probudi.

U sobu je ušao zaposlenik bolnice noseći poslužavnik i svi smo se okrenuli prema njemu. “Čekajte malo”, rekao sam i podignuo poklopac. “Što je to?”

“Pileća juha.”

66

“Ovo nije pileća juha.” Zagrabio sam malo žlicom i pustio da tekućina kaplje natrag u posudu.

“Ovo je voda s malo soli i papra.” Vratio sam poklopac i dodao bolničaru poslužavnik. “Ovo ne bih dao ni svojem psu.”

“Ja samo nosim hranu u sobe”, bolničar je odgovorio, nimalo smeten. “Moj posao nije nositi je natrag.”

“Onda ću ja to odnijeti”, rekao sam.

Elaina se cerekala, a Felicia je prevrnula očima.

“Vraćam se odmah”, rekao sam i izašao iz sobe.

Netko je, vjerojatno Linda, obavijestio kuhinjsko osoblje da dolazim.

“Vi nećete kuhati ovdje”, rekao je kuhar koji me dočekao prekriženih ruku. Stajao je ispred štednjaka kao da čuva nekakvo blago.

Pokazao sam mu poslužavnik. “Neću dopustiti da popije ovo.” “Što je, tu je.”

“Ne. Ja ću govoriti, a vi kuhajte.” Kuhar je uzdahnuo, ali nastavio sam. “Najprije uzmete dva komada piletine, ne odvajate meso od kosti...” Činilo se da je nešto drukčije kad sam se približio Abbynoj sobi. Čuo sam glasove. Uzbuđene glasove. Ali, što je još važnije - čuo sam Abbyn glas. Bila je budna!

“Je li se Uspavana Ljepotica probudila?” rekao sam sa smiješkom i ušao u sobu. Odložio sam poslužavnik i primaknuo joj ga. “Trebaš vidjeti što ovdje nazivaju hranom. Pileću juhu poslužuju iz konzerve” “Jesi li ti skuhao ovo?”

“Ne, nisu mi dopustili. Ali diktirao sam im.”

Nasmiješila se. Taj bi osmijeh mogao zapaliti nebesa.

Pogledao sam Lindu. “Jeste joj rekli?” Odlučili smo da će Abby provesti vikend sa mnom dok su svi ostali u Philadelphiji. Felicia je malo gunđala, ali na kraju se složila.

Linda je odmahnula glavom. “Ne, tek se probudila. Elaina, hajdemo nešto pojesti. Felicia, želiš s nama?”

“Evo me za minutu.”

Stavio sam Abby poslužavnik na krevet, pripremio joj žlicu i ubrus, namjestio jastuke, pobrinuo se da sjedi dovoljno uspravno. “Jedi.”

“Kvragu, Nathaniele”, rekla je Felicia. “Ona nije pas.” Uputio sam joj bijesan pogled. “Znam.”

“Stvarno?”

Zar se prema Abby ponašam kao prema psu? Što sam to učinio da me tako napada?

“Felicia”, opomenula ju je Abby.

Felicia je sijevnula pogledom prema meni i ljutito izašla iz sobe. Jacksonu neće biti baš lako s njom, ali drago mi je da je Abby imala tako brižnu prijateljicu.

“Oprosti zbog ovoga. Felicia je...” Abby je uzdahnula. “Felicia.”

Sjeo sam na rub kreveta; htio sam joj biti što bliže. Trebao sam to. “Nemoj se ispričavati. Feliciji je stalo do tebe i želi samo najbolje za tebe. Nema ničega lošeg u tome.” Pokazao sam joj zdjelu.

“Moraš jesti.”

Kušala je. “Ovo je dobro.”

“Hvala.”

Sjedio sam i gledao je. Uživao sam u prizoru nje budne. Žive. Kako se miče. Kako diše.

Uživao sam u prizoru Abby. “Ogrlica je kod Elaine.”

Okej, nije mi bilo dovoljno samo biti pokraj nje. Morao sam je dodirnuti. “Znam. Rekla mi je.

Uzet ćemo je kasnije.”

67

Polako sam prstom kružio po njezinoj nozi i milovao je od gležnja do koljena. Dirao sam je.

Uvjeravao sam se da je dobro, da je živa. “Što si mislio ranije, kad si pitao jesu li mi rekli?” upitala me. “Rekli što?”

“O vikendu.” Zagledao sam joj se u oči. Bile su inteligentne, bistre. “Sutra će Felicia i svi ostali krenuti u Philly, kao što je planirano. Ali budući da ne smiješ biti sama, ostat ćeš sa mnom.” “Žao mi je. Propustit ćeš Jacksonovu utakmicu zbog mene.”

Kao da me bilo briga za Jacksonovu utakmicu dok je ona u bolnici.

“Znaš li ti koliko sam puta gledao Jacksonove utakmice?” pitao sam.

“Ali ovo su doigravanja.”

“Gledao sam i doigravanja milijun puta. Ne smeta mi što ću ih ovaj put propustiti. Možemo ih gledati na televiziji.” Nasmiješio sam se. Nije znala za iznenađenje koje sam bio pripremao. “Ali žao mi je što ćeš ti to propustiti.”

“Ja?” Pogledala me slatko zbunjena.

“Ti i ja trebali smo sutra navečer odletjeti u Philly mojim privatnim zrakoplovom. Provesti vikend u gradu. U nedjelju pogledati utakmicu.”

Gladio sam je po nozi, još uvijek nisam mogao prestati dodirivati je. “A sad ćemo se morati snaći samo s kaučom i hranom za van.”

I dalje je imala zbunjen izraz lica.

“Ali ne brini se”, rekao sam joj smijući se u sebi. “Ako pobijede, uvijek nam ostaje Super Bowl.”

Opet je stala jesti. Sjetio sam se onoga što je prije rekla o jogi i trčanju i odjednom sam joj htio razjasniti.

“I još nešto, Abigail. Ovaj ćeš se vikend samo odmarati.”

68

Četrnaesto poglavlje

Završila je s jelom i odmaknula poslužavnik. “Postoji li ovdje kakvo ogledalo?”

“Ne znam”, odgovorio sam. Htjela je vidjeti kako izgleda. Je li to bila dobra ideja? Da joj dopustim to? Ja mislim da je lijepa, ali što će ona reći? “Mislim da ne bi...”

Prešla je prstom preko obraza i trznula se. “Je li strašno? Izgledam li tako užasno?”

Ustao sam i otišao do umivaonika. Ako joj ja ne donesem ogledalo, Felicia će. Pronašao sam ogledalce i odnio joj ga. Gledao sam kako proučava svoje lice.

“Jadno dijete bilo je zarobljeno u autu dobra tri sata, samo je gledao i slušao kako mu roditelji umiru.”Govorili su tiho. Nisu znali da ih slušam. Nisu znali da sam budan.”Tko zna kako će to utjecati na njega” “Uh”, rekla je Abby. “Imat ću šljivu na oku. Izgledam kao da me netko tukao.” “Čovjek bi pomislio da bi mu bilo bolje da je - “ Gdje sam? Jesu li mama i tata ovdje?

“Gledaj. Čini se da je budan” “Što je ovo? Što se dogodilo?” pitala je Abby.

Prenuo sam se i pogledao je. Dodirivala je svoj zavoj.

“Ozljeda glave”, rekao sam. “Bilo je krvi posvuda. Nisi prestajala krvariti, ali oni nisu marili za to. Brinuli su se da nisi možda slomila vrat ili da nije došlo do unutarnjeg krvarenja.”

Vadili su mamu i tatu iz auta. Zašto su prekriveni crvenom bojom? je li to sve krv?

“Pri ozljedama glave puno je krvi. Sjećam se toga.”

“Izvadite dječaka! Izvadite ga odatle!”

Abby je rekla nešto, ali nisam je čuo.

“Molim?”

“Krvarenje. Prestalo je.”

Da, Abby je prestala krvariti. Bila je dobro. Bila je živa i bila je sa mnom.

“Da. Kad su utvrdili da ti vrat nije slomljen, zamotali su ti glavu.” Uzeo sam njezin poslužavnik. “Odnijet ću ovo.”

Linda je stajala vani i razgovarala s Abbynom medicinskom sestrom. Odložio sam poslužavnik i prišao im. “Dobro je. Pojela je svu juhu.”

“Odlično.” Nasmiješila se. “Ostaješ ovdje noćas?”

A kamo bih išao? “Planirao sam to.”

“Nabavit ću ti nekakvo bolničko odijelo. Bit će ti ugodnije nego u tvojem odijelu.”

“Dobro.” Zaboravio sam da sam još uvijek u odijelu. “Koliko će još biti u bolnici?”

“Jedva čekaš da je odvedeš svojoj kući?”

“Znaš li koliko ljudi godišnje umre od infekcija koje zarade u bolnicama?”

Odložila je papire koje je proučavala. “Da, zapravo, znam. Ali Abby je vrlo zdrava. Neće umrijeti od bolničke infekcije.”

“Doma joj barem mogu skuhati pošten obrok.”

“I ne diraj moje kuhinjsko osoblje. Teško je naći dobre zaposlenike.”

“A da mi odeš pronaći to bolničko odijelo?”

“Sve će biti sasvim u redu, vidjet ćeš.”

Poželio sam, i to ne prvi put u životu, da dijelim njezin optimizam .

69

Nedugo kasnije vratile su se Felicia i Elaina. Dignuo sam se s kreveta kako bi Felicia mogla sjesti.

“Jesi li jela, Abby?” upitala je Felicia.

“Mmm.” Kimnula je Abby. “Najbolja pileća juha u životu.”

Elaina me potapšala po ramenu. “Izađi na trenutak.”

Izašli smo van i vrata su se polako zatvorila za nama.

“Moram ići, ali htjela sam ti prije toga dati ovo.” Izvadila je novčanik i dala mi Abbynu ogrlicu.

“Možeš joj je vratiti.”

I u tom sam trenu shvatio da Elaina zna. “Hvala ti.”

“Vratit ću se sutra i donijeti joj neku odjeću.” Poljubila me u obraz. “Ostaješ ovdje noćas?”

“Da.” Nasmijala se. “Sretno. I Felicia ostaje.”

Progunđao sam. Naravno da Felicia ostaje.

Kad sam ponovno ušao u sobu, Felicia je stajala uz krevet i razgovarala s Abby. Držala je Abbynu ruku i nešto joj govorila u uho.

Prišao sam im i pogladio Abby po obrazu. “Ja ću ostati s tobom noćas.”

Felicia je bijesno puhnula. “Imaš kakvih problema?” pitao sam je. “Ja noćas ostajem s Abby.”

“Stvarno?” uzvratio sam joj. “I ja isto.”

Pokazala je torbu u kutu sobe. “Već sam donijela torbu s rezervnom odjećom i četkicom za zube.”

Svađala se sa mnom. Opet. Pred Abby. Srećom, ovaj put nije me bilo briga. “Linda će donijeti bolničko odijelo.”

“Mislim da je to neprilična upotreba bolničke opreme.” Uperila je prstom u mene. “Možda te prijavim upravi.”

Svađala se sa mnom i prijetila mi. Barem je to pokušavala.

“Linda je članica uprave”, odgovorio sam joj.

U sobu je opet ušla medicinska sestra kako bi izmjerila Abbyne vitalne znakove i s neodobravanjem prolazila između nas.

“Oboje ćemo ostati.” Mogu provesti jednu noć u istoj sobi s Felicijom. Preživjet ću. “Žao mi je, gospodine West”, rekla je sestra. “Samo jedan posjetitelj može ostati u sobi preko noći. To je pravilo.”

Pravilo. Ne mogu tek tako prekršiti bolničko pravilo. Pogotovo ne nakon što sam kaznio Abby jer je prekršila moje.

“Razumijem.” Pogledao sam Abby. Bila je rumena u licu. “Felicia, možeš ostati.” Prišao sam Abby. “Bolje mi je da odem prije nego što pozovu osiguranje. Vidimo se odmah ujutro.”

Nagnuo sam se i šapnuo joj u uho: “Lijepo spavaj”.

Do dvadeset dva sata u bolnici više nije bilo nikog, osim osoblja i posjetitelja koji ostaju preko noći. Abbyna noćna sestra bila je niska, punašna žena prijateljskog pogleda i topla osmijeha. Kad sam vidio da otvara vrata čekaonice, uzeo sam svoje stvari i krenuo za njom.

Ostala je u Abbynoj sobi pet minuta. Vrata su bila lagano otvorena i provirio sam unutra.

Omamljena Abby podignula je ruku kako bi joj sestra mogla izmjeriti vitalne znakove. Felicia je sjedila sklupčana u naslonjaču. Pogledi su nam se sreli nakratko.

Zaustavio sam sestru kad je izašla iz sobe.

“Je li dobro?” upitao sam je ne dajući joj da prođe.

“Vi ste Nathaniel West. Drago mi je što sam vas upoznala.”

“Da, oprostite.” Pružio sam joj ruku. “Ma samo sam... zabrinut.”

70

“Abby je dobro. Vjerojatno će je sutra pustiti kući.”

“Hvala vam”, rekao sam.

Namignula mi je. “Uskoro ću je opet obići.”

Kad se sestra udaljila, iz sobe je provirila Felicia. “Vrijeme posjeta je završilo.”

“Ja nisam u posjetu.” Rukom sam pokazao na čekaonicu. “Ja čekam.”

“Bit ćeš ovdje cijelu noć?”

“Ovdje u hodniku? Ne. Ovdje u bolnici? Da.” Podignuo sam svoje bolničko odijelo da ga vidi.

“Upravo sam se spremao presvući se u bolničko odijelo koje sam dobio od uprave.”

“Dobro. Samo nemoj smetati Abigail. Mora se odmarati.”

“Jebote, Felicia, zar misliš da ću joj upasti u sobu i igrati zločeste igrice s njom? Navaliti na ženu koja je dobar dio poslijepodneva provela u nesvijesti?” Prišao sam joj korak bliže. “To misliš o meni? Da mislim samo na sebe? Na svoje potrebe? Ona mi je najvažnija. Razumiješ li? Kad god smo zajedno, Abigail mi je na prvom mjestu. I ono što želi. Ono što treba.”

Prvi put osjetio sam promjenu u Feliciji. Ništa značajno, doduše. Znao sam da joj se ne sviđam ili joj se nije sviđalo ono što Abby i ja činimo, ali možda sam, možda, mijenjao njezino mišljenje o meni. Ne znam zašto me ta pomisao veselila.

Namrštila se. “Ne vjerujem ti.”

“I ne očekujem to.”

Te noći nisam spavao baš najbolje. Kauč u čekaonici nije bio moje veličine, a plahte koje mi je Linda pronašla bile su grube. Ali, naravno, glavni razlog ležao je troja vrata niže niz hodnik. Abby.

Više nisam mogao misliti o njoj kao o Abigail, ne nakon današnjeg dana. Ne nakon što sam je zamalo izgubio.

Abbyna medicinska sestra opet je bila u hodniku i ustao sam s kauča kako bih je slijedio. Abby je i dalje bila u polusnu, a Felicia je bila sklupčana u naslonjaču.

Nas četvero nekoliko smo puta tijekom noći odigrali istu scenu. U šest i četrdeset pet sestra se pripremala da preda smjenu, a Felicia je drijemala nemirno. Otišao sam do kuhinje da se pobrinem za Abbyn doručak.

“Ne vi opet”, rekao je kuhar kad sam se pojavio u kuhinji.

“Došao sam nadgledati pripremu doručka.”

“Današnji je doručak pureća kobasica, kajgana ili vafli.”

“Omlet sa šunkom i sirom”, rekao sam. “Prava jaja, svježe nariban sir i ona šunka.” Pokazao sam na veliku šunku koju sam bio ugledao čim sam ušao u kuhinju.

“To je za ručak.”

“Kriškica-dvije mogu se iskoristiti za doručak.”

Uzdahnuo je. “Spremim li omlet, hoćete li mi obećati da ćete ručak naručiti iz obližnjeg restorana?”

“Pa da propustim naše male ćakule?”

“Ručak iz obližnjeg restorana i napravit ću omlet tako lagan i mekan da će vam suze poteći.”

Podignuo je karton jaja. “Vi odlučite.”

Bio sam dovoljno pametan poslovni čovjek da znam prepoznati dobru ponudu. “Prihvaćam.

Ručak iz obližnjeg restorana.”

Petnaest minuta kasnije hodao sam prema Abbynoj sobi s poslužavnikom u rukama. I njezin drugi doručak baš je trebao biti poslužen.

“Izvolite.” Gurnuo sam poslužavnik bolničaru u ruke. “Ona će dobiti ovaj doručak.”

Pogledao je poslužavnik, ali nije me ništa pitao.

71

“Doručak”, rekao sam čim sam ušao u sobu. Pripremio sam Abbyn stol. Izgledala je umorno, s tamnim kolutima oko očiju. Modrice su joj sad bile izražajnije. jedva čekam da je odvedem odatle.

“Omlet sa šunkom i sirom jutros.”

“Moram ići, Abby.” Felicia je poljubila Abby u obraz, potpuno me ignorirajući. “Moram se pakirati. A ti odmaraj. Zvat ću te kad god mogu.” Okrenula se i bijesno me pogledala. “Povrijedi je i odrezat ću ti kitu i dati je tebi za doručak.”

“Felicia Kelly!” prekorila ju je Abby.

Felicijin mi je ispad zapravo bio zabavan.

“Oprosti”, rekla je Felicia.

Ali znao sam da se ne ispričava iskreno. “Jednostavno je izletjelo iz mene.”

Uperila je prst u mene. “Ali mislim ozbiljno.” Felicia je uzela svoju torbu i izašla iz sobe. “Ne znam što joj je”, rekla je Abby.

Sjeo sam pokraj nje, zadovoljan što je imam samo za sebe. “Bila je prilično uzrujana jučer. Ne želi da te itko povrijedi.”

“Hoćeš li mi reći zašto ste se svađali?”

“Neću.”

Pojela je jedan zalogaj. “Jedu li svi pacijenti u ovoj bolnici omlet sa šunkom i sirom?”

“Ne zanima me previše što ostali pacijenti jedu za doručak.” Ne zanima me ništa osim činjenice da je Abby dobro.

Kad je Abby otišla na svoj, nadam se posljednji, CT, došla je Elaina s odjećom.

“Puštaju li je kući danas?”

“To je plan zasada.”

“Nedostajat ćeš nam u Philadelphiji.”

“Možda svi odemo u Tampu zajedno.” Zagrlila me i čvrsto stisnula. “Čuvaj Abby.”

“A ti se pobrini da Felicia ne zove svaki čas. Želim da se Abby odmara.”

Iz bolnice smo izašli nešto prije jedanaest. Osoblje je inzistiralo na tome da se Abby izveze u kolicima. Ona je protestirala, ali bez uspjeha. Otišao sam po automobil na parkiralište i dovezao se pred ulaz bolnice. Izašao sam iz auta i pobrinuo se da se udobno smjesti; spustio sam sjedalo kako bi se ona mogla nasloniti dublje. “Što se dogodilo vozaču taksija?” upitala me kad smo izašli na cestu.

Znao sam da će pitati za njega pa sam ranije nazvao Lindu i raspitao se o tome. Također sam donio još neke odluke.

“Manje ogrebotine. Pustili su ga još jučer. Ne volim taksije. Kupit ću ti auto.”

“Molim? Ne.” Ne? Je li mi se to Abby upravo usprotivila? Je li se konačno opustila dovoljno da može razgovarati sa mnom? “Što je loše u tome da ti kupim auto?”

“Nije u redu.” Šmrcala je. Pogledao sam je. Jesu li joj to oči vlažne? Kvragu.

“Plačeš?” upitao sam.

“Ne”, odgovorila je, ali odalo ju je šmrcanje. Plakala je zbog auta? Zaista?

“Da, plačeš. Zašto?”

“Ne želim da mi kupiš auto.”

Htio sam se pobuniti, ali ona je nastavila govoriti. “Zbog toga bih se osjećala kao...”

“Kao što?”

“Osjećala bih se prijavo, kao da sam kurva.”

Uhvatio sam volan čvršće kako bih se usredotočio na cestu. Kurva? Osjećala se kao kurva?

72

“Zar tako misliš o sebi?” O, Bože. Što sam joj učinio?

“Ne”, konačno je odgovorila. “Ali ja sam knjižničarka. A ti... ti si jedan od najbogatijih ljudi u New Yorku. Kako bi to izgledalo?”

Prisilio sam se da ostanem smiren i oduprem se porivu da nazovem Feliciju i kažem joj da otkaže put u Philadelphiju i odvede Abby k sebi. Abby nije kurva. Bio sam spreman istog trena prekinuti našu vezu kako se ona više ne bi osjećala tako.

“Abigail.” Eto, uspio sam govoriti. Čak sam zvučao razumno. “Trebala si davno prije razmisliti o tome kako će stvari izgledati. Nosiš moju ogrlicu svaki dan.”

“To je drugo.”

Odmahnuo sam glavom. “To je isto. Moja je odgovornost brinuti se o tebi.” Kako to da nije bila svjesna toga? “Tako da mi kupiš auto?”

Ako treba. “Tako da se pobrinem da su sve tvoje potrebe zadovoljene.”

Tako sam rekao i Feliciji u bolnici - to je bila moja najvažnija odgovornost. Zar Abby nije shvatila to?

Više se nije prepirala sa mnom. Nakon nekog vremena zatvorila je oči, ali znao sam da ne spava. No, ta mi je tišina dala vremena za razmišljanje. Nakon nesreće postala je opuštenija u razgovoru sa mnom. Abby koja se prije dva tjedna pojavila u mojem uredu ne bi se prepirala oko automobila. Bio sam zadovoljan što je postala opuštenija sa mnom.

Ali nije mi bilo jasno njezino odbijanje. Ja sam bio njezin dom i imao sam sredstva pomoću kojih ću se brinuti o njoj. Zašto se ne bih brinuo o njoj?

Zato što bi to izgledalo kao da joj plaćam za seks. Kao da je kurva.

Jedva sam se suzdržao da ne povičem.

Je li se osjećala jeftino zbog mojega ponašanja? Nikad nije bila u ovakvoj vezi. Sve joj je bilo novo. Sjetio sam se naših razgovora u kuhinji - nijednom nije bila baš pričljiva.

Kad bih barem mogao učiniti da mi se preda i dušom, a ne samo tijelom...

Zaustavili smo se pred kućom. Izašao sam iz auta i otvorio joj vrata. “Razgovor o autu još nije gotov, ali sad moraš ući u kuću i odmarati se. Razgovarat ćemo kasnije.”

Uveo sam je unutra, svim se silama trudio da spriječim Apolla da ne skače na nju i smjestio je na kauč. Zatim sam otišao u kuhinju. Ranije sam iz bolnice nazvao svoju domaćicu i rekao joj da napuni hladnjak i smočnicu hranom za cijeli vikend.

Pripremio sam joj sendvič s puretinom, sirom i avokadom te joj donio tanjur s grožđem i narezanom jabukom. Iz hladnjaka sam izvadio bocu vode i pridružio joj se u dnevnom boravku.

Uzela je tanjur. “Izgleda slasno. Hvala.”

Odolio sam porivu da joj pomilujem čelo. “Jedi ono što želiš.” Pogledao sam Apolla koji se smjestio pokraj nje na kauču. “Možeš se odmarati ovdje ili u svojoj sobi. Apolla mogu izvesti van ako ti smeta.”

Pogladila ga je po glavi. “Ne, dobar je.”

Upalio sam televizor i dao joj daljinski. “Idem si složiti sendvič. Pridružit ću ti se za koji trenutak.”

Nekoliko minuta kasnije sjeo sam za svoj radni stol i uključio laptop. Poslao sam Sari kratku poruku da me neće biti do ponedjeljka i brzinski pregledao e-poštu.

Pročitao sam poruku koju je poslao Yang Cai i uzdahnuo. Vjerojatno ću ove godine morati otputovati u Kinu. Odgovorio sam mu i napisao da ću mu se javiti s više pojedinosti nakon vikenda.

Kad sam podignuo pogled, Abby je spavala. Ustao sam, uzeo njezin tanjur i odložio ga na stolić.

Pokrio sam je dekom.

A zatim sam sjeo i gledao je kako spava.

73

Prošli vikend htio sam joj pokazati knjižnicu. Što ako odem korak dalje? Što ako joj dam knjižnicu? Za kuhinjskim stolom rijetko se koristila svojom prilikom da bude slobodna. Dam li joj cijelu prostoriju, hoće li biti opuštenija?

Postojao je samo jedan način da saznam.

Probudila se u petnaest i trideset i nekoliko puta zatreptala kako bi se razbudila. Gledala je uokolo i nasmiješila se kad me ugledala.

“Osjećaš se bolje?” pitao sam.

“Malo.” Dohvatila je tablete protiv bolova koje sam joj donio dok je spavala, a zatim je ustala i protegnula se.

“Pođi sa mnom.” Prišao sam joj i ispružio joj ruku. “Želim ti pokazati istočni dio kuće.”

Bez pitanja primila me za ruku, a ja sam palcem lagano prešao preko zglobova njezinih prstiju.

Krenuli smo niz hodnik prema knjižnici.

Hoće li joj se svidjeti?

Pustio sam njezinu ruku, otvorio dvokrilna vrata i odmaknuo se u stranu kako bi ona ušla prva.

Uzdahnula je. “Želim da ovo bude tvoja soba”, rekao sam joj. “Kad si ovdje, možeš biti ono što jesi. Tvoje misli. Tvoje želje. Sve je tvoje. Osim klavira. Klavir je moj.”

Uzmi je, Abby. Molim te, budi ono što jesi. Otvori mi se.

Oduševljeno je hodala prostorijom. Klizila je prstima preko knjiga, zastajkujući kako bi pročitala pokoji naslov. Zrake sunca odbijale su se o njezinu kosu. Izgledala je kao da svijetli.

Ali što je mislila?

“Abigail?”

Okrenula se. Niz obraze su joj tiho klizile suze. Je li to bio dobar znak?

“Plačeš”, šapnuo sam, preplavljen emocijama koje je mogla probuditi u meni. “Opet.”

“Predivna je.”

Svidjela joj se. Nasmiješio sam se. “Sviđa ti se?” Prišla mi je bez riječi i bacila mi se oko vrata.

“Hvala.”

“Nema na čemu”, šapnuo sam joj u uho.

74

Petnaesto poglavlje

Iduća dva dana njegovao sam Abby. Gledao sam je kako se odmara i brinuo se da joj bude ugodno. Ona je provodila vrijeme ljenčareći u knjižnici, čak je nekoliko puta i jela ondje, na jednom od kauča, posve zadubljena u knjigu. Katkad bih joj se pridružio i pokušao početi razgovor, ali nikad nije razgovarala opušteno.

Možda sam previše ozbiljno shvatio njezinu primjedbu da se osjeća kao kurva. Ako joj naša veza odgovora, odgovara i meni. Njezine potrebe. Uvijek njezine.

U nedjelju popodne sjedio sam za malim radnim stolom u knjižnici. Pitao sam se hoće li mi se pridružiti.

Došla je. “Je li sve u redu?” pitao sam je. “Trebaš li što?”

“Da. Tebe.” Skinula je majicu. Sranje.

“Abigail”, rekao sam, pokušavajući ignorirati trzanje mojega kurca, “trebaš se odmarati.”

Nije me slušala. Otkopčala je hlače i pustila da padnu na tlo. Zamalo sam zastenjao. Željela me.

Tražila je seks.

I moje bivše pokorne znale su od mene tražiti seks. Katkad bih pristao, katkad ne bih.

Zadovoljavao sam njihove potrebe, ali ujedno sam im dao do znanja da ih mogu i hoću odbiti ako tako odlučim.

Nisam želio odbiti Abby.

Je li bila spremna?

Je li osjećala obvezu prema meni jer se brinem o njoj?

Znam da sam je vjerojatno trebao odbiti. Trebala je odmor i nisam želio da mi nudi seks zato što misli da mora.

Odbijem li je, hoće li me ikad više pitati?

Posegnula je iza svojih leđa, otkopčala grudnjak i nježno skinula naramenice. Grudnjak je kliznuo na pod, otkrivši još više njezino tijelo - vjerojatno više nego što je namjeravala u početku. Na desnom ramenu vidjela joj se ljubičasto-plava modrica.

Odlučio sam je odbiti. Objasniti joj da nije stvar u njoj, da je silno želim, ali da se mora odmarati.

Prstima je uhvatila pojas svojih gaćica i svukla ih preko bokova.

Ustao sam. Nisam je mogao odbiti. Ne nakon što sam joj dao ovu sobu i rekao joj da ovdje može biti ono što jest. Ne nakon što se skinula gola preda mnom. Ako me želi, ako želi užitak koje joj moje tijelo može pružiti, imat će me.

Otvorio sam ladicu radnog stola i izvadio kondom. Polako sam joj prišao. Morat ćemo ići polako. Pustit ću da preuzme kontrolu i odredi ritam.

Stavio sam ruke na njezina ramena, pazeći na modricu, i prstima joj klizio niz ruke. Naježila se od mojeg dodira, a ja sam uživao u tome. Pogledom sam upijao meke linije njezina tijela konture vrata, punoću grudi, padine njezina trbuha. Nježno sam joj primio ruku i u dlan joj stavio kondom. Gledala me upitno.

Oh, Abby. Nikad te ne bih mogao odbiti. Ni za što na svijetu. Moje je tijelo tvoje. Uzmi ga. put.

Stavio sam njezine ruke na svoja prsa, dajući joj na taj način do znanja da želim da ona vodi ovaj Otvorila je dlan, pogledala kondom i uzdahnula. Osmijeh joj je ozario lice.

Mislila je da ću je odbiti.

Zamalo je i jesi odbio.

Idiote.

75

Kondom je pao na pod, a ona mi je počela otkopčavati košulju. Skinula ju je i dirala mi prsa, a ja sam se morao ugristi za unutarnju stranu usta kako ne bih vrisnuo od užitka. Toliko sam je želio dotaknuti u bolnici, ali nisam bio svjestan toga koliko sam ja trebao njezin dodir. Koliko sam želio njezine ruke na svojem tijelu.

Obilazila je oko mene i dirala mi lopatice. Zatvorio sam oči kako bih se što više usredotočio na njezine ruke i udahnuo sam kad mi je poljubila leđa.

A zatim me lizala, lizala, duž cijele kralježnice i nježnim se poljupcem zaustavila točno iznad mojih hlača.

Stisnuo sam šaku kako bih svladao svoju potrebu da je zgrabim i bacim na kauč.

Njezin način, Weste. Pusti je da to čini na svoj način.

A njezin način dovest će me do ludila.

Kleknula je preda me i dirala mi prednji dio hlača. Nisam mogao prestati stenjati. Otkopčala mi je remen i namjerno nastavila me dodirivati kako bi potom krenula otkopčavati i hlače.

Spustio sam pogled i promatrao je kako me skida i kako mi žestoko hvata kitu. Već mi se vrtjelo u glavi, a još nisam bio ni sasvim gol. Prisilio sam se da držim oči otvorene i uživam u njezinim reakcijama, njezinim pokretima. Oblizala je usnice i povukla moje hlače i bokserice nadolje. A zatim ga je stavila u usta.

Jebote.

Njezina usta.

Na mojem kurcu.

Rukama je obujmila moju stražnjicu i povukla me prema sebi. Ušao sam još dublje. Umalo sam se srušio, ali održao sam ravnotežu stavivši ruke na njezinu glavu.

Polako, rekao sam si. Još je uvijek boli.

Pušila mi je, a ja sam se gorljivo nadao da će ubrzo prestati kako joj ne bih svršio u usta. Htio sam biti u njoj kad svršim. Duboko u njoj, dok je čvrsto grlim pružajući joj zadovoljstvo koje traži.

Upravo onda kad sam mislio da ću je morati povući gore da ustane, ona me pustila i otvorila kondom. Sigurnim pokretom navukla mi ga je i žestoko mi stisnula kurac. Ustala je, vragolasto se nasmiješila i lagano me gurnula.

Kauč. Želi me na kauču.

I, dovraga sve, mislim da će me jahati.

Kurac mi je bio već toliko tvrd da me je boljelo, ali koraknuo sam unatrag i pao na meku kožu kauča. Abby me zajahala. O, da.

Grudi su joj poskočile točno pred mojim očima. Nisam se mogao svladati. Nagnuo sam se i stao joj lizati jednu sisu. Mmm. Zaboravio sam kako je slatka. Kružio sam jezikom oko njezine bradavice i osjećao kako postaje sve kruća u mojim ustima.

Podignula je ruku i gurnula me opet da se naslonim, izvukavši sisu iz mojih usta. Zatim se oslonila na mene objema rukama i podignula bokove.

Kurac mi je vapio od želje da bude u njoj.

Micala se polako, jebeno polako, osjećao sam svaki centimetar dok me primala cijelog u svoju usku toplinu.

“Abigail”, vrtio sam bokovima htijući joj ga zabiti dublje, ali ona je uzmaknula i nastavila se polako spuštati. I konačno, konačno, bio sam sasvim u njoj. Ostali smo tako trenutak.

Zastenjala je, a ja sam otvorio oči. Je li je boljelo? Oči su joj bile zatvorene, usnice razmaknute i glava zabačena unatrag.

Bila je dobro.

Hvala nebesima.

Počela se micati, a ja nisam bio svjestan ničega osim osjećaja nje na sebi, kako me jaše, kruži bokovima. Nisam mogao skinuti ruke s nje, prestati je dirati, uvjeravati sam sebe da joj je dobro.

76

Njezin uski struk, čvrsta kralježnica, prekrasne grudi - bilo joj je i više nego dobro i, u tom trenu, pripadala je meni.

Pripadala je meni.

Uhvatio sam je za struk i pomagao joj da se miče dok sam joj ga gurao jače. Neću se moći dugo kontrolirati i želio sam da ona svrši prva. Jaja su me već boljela od potrebe za olakšanjem, ali suzdržao sam se i dražio je sve dok se nije počela gibati brže.

Tada sam i ja počeo brže micati bokovima i vodio je prema orgazmu koji joj je se bližio. Zastala je dok su se njezini mišići stiskali oko mene. Orgazam joj je strujao tijelom. Zabio sam ga još jedanput i ostao tako dok sam svršavao u kondom.

Drhtala je cijelim tijelom. Zagrlio sam je. Seks vjerojatno i nije bio baš najbolja zamisao.

Prevrnuo sam je preko sebe tako da ja budem na rubu kauča. Ako tko padne, neka to budem ja.

Pomilovao sam joj leđa. Otvorila je oči.

“Jesi li dobro?” upitao sam je.

“Sad jesam.”

Bila je prava vražica.

Prstima je prešla preko mojih prsa i znao sam da je ta riječ ni izbliza ne može opisati. Stoga, u slučaju da je imala drugih zamisli i da joj ruka ne bi krenula kliziti niže, zaustavio sam je. Uhvatio sam joj ruku i privukao je k sebi. “Želim da se odmaraš ostatak dana.”

Složila se, ali uz vragolast, samozadovoljan smiješak.

Morao sam se maknuti od nje, inače ću doći u napast da je uzmem opet i održim joj taj smiješak na licu. Odmaknuo sam se i ustao. Pogriješio sam pogledavši je opet - golu i ispruženu na mojem kauču.

Njezinu kauču.

Sranje. Misli na nešto drugo. Brzo.

Pogledao sam na sat. Utakmica. Trebao sam pripremiti sve za gledanje utakmice. “Kakvu pizzu voliš?” upitao sam je, ne podižući pogled s dugmadi moje košulje.

Nije odgovorila, ali vidio sam da se premišlja.

Točno. Pizza. To baš i nije na planiranom jelovniku.

“Obitelj Clark mora jesti pizzu i ljuta pileća krilca tijekom svakog doigravanja”, objasnio sam joj. “Ako ne jedemo i Giantsi izgube, Jackson bi nas se odrekao.”

Polako se dizala s kauča. “Čula sam i za luđe oblike praznovjerja. Nemoj mi samo reći i da nosi uvijek isto, neoprano donje rublje.”

Zamalo sam se nasmijao, ali u tom sam se trenu sjetio igrača koji zaista nosi uvijek isto, neoprano donje rublje. “Usta su mi zapečaćena.”

“Mm.” Provlačila je prste kroz kosu. “S gljivama. Volim pizzu s gljivama. I slaninom.”

“Onda će biti sa slaninom i gljivama. Zvuči li ti dobro piknik na podu?”

Zastala je i zagledala se u jednu točku.

Zamišlja li ona to nas na podu?

“Abigail?”

Zarumenjela se. “Da?” Jebote. Zamišljala nas je na podu.

“Piknik na podu izvrsna je ideja”, rekla je.

Da, na više načina, htio sam reći, ali znao sam da smo ionako učinili više nego što smo smjeli.

“Ostatak ćeš se dana odmarati”, ponovio sam joj.

Prije nego što je počela utakmica i prije nego što je trebala stići dostava hrane, otišao sam u sobu po Abbynu ogrlicu. U petak sam je spremio u kutiju u kojoj je bilo nešto majčina nakita. Otključao

77

sam kutiju i stavio ogrlicu u džep, ali umjesto da spremim kutiju natrag, izvadio sam nekoliko komada nakita.

U kutiji su ležale dijamantne naušnice koje je tata darovao mami jednog Božića. Te mi je godine Djed Božićnjak donio bicikl pa se ne sjećam previše tih naušnica. Zatvorio sam oči i vratio se mislima u prošlost. Pokušavao sam se prisjetiti. Poljubili su se. Toga se sjećam. Ali tada sam mislio da je ljubljenje odvratno pa sam se okrenuo prema svojem biciklu.

Odložio sam naušnice i izvadio tatin vjenčani prsten. Snažan i čvrst - baš poput njega. Bi li se ponosio mnome i onime što sam postao? Što sam izgradio njegovu tvrtku? Stavio sam ga na lijevi prstenjak. To je izgledalo čudno pa sam ga skinuo i vratio u kutiju.

Zatim sam izvadio i majčin vjenčani prsten. Držao sam ga između palca i kažiprsta. Bio je tako sićušan. Stavio sam ga na mali prst, ali nije mogao doći ni do pola. Čudno. Majku pamtim toliko većom od mene. Naravno da se jednom dječaku činila velikom.

Skinuo sam prsten i upravo ga htio spremiti u kutiju kad sam uočio nešto ispisano na unutarnjoj strani prstena. Primaknuo sam ga licu i napregnuo oči.

A ja ti šaljem žućkasto-bijeli pupoljak.

Okrenuo sam prsten i pogledao piše li još što, ali to je bilo to. Ništa drugo.

Snježnobijel ružin pupoljak?

Izvadio sam opet tatin prsten. Da, i ovdje je pisalo nešto. S rumenim obrubom na vrbu latica.

Odložio sam prsten. Što li je to značilo? Zazvonilo je zvono na vratima.

Uzdahnuo sam i stavio kutiju na krevet. Prstenje će morati pričekati.

Abby nije znala ništa o nogometu tako da sam se između zalogaja pizze i krilaca zaista trudio da je malko poučim tomu.

Na kraju je odmahnula glavom i uzdahnula. “Ja sam izgubljen slučaj. Nikad neću skužiti taj nogomet.”

Htio sam joj reći da će imati dosta vremena da uči o nogometu, da je nogomet velika stvar u mojoj obitelji, ali nisam želio da donosi ikakve zaključke. Možda neće htjeti moju ogrlicu natrag.

Možda je pogleda i kaže mi da se nosim.

Ili će možda biti kao Beth i reći mi da ne želi ogrlicu jer želi više .

Oblio me hladan znoj. Što ako Abby želi više? Mogu li joj dati više?

Gledao sam u sat koji je odbrojavao na ekranu. Kad je došao do nule, ustao sam i ugasio televizor. Nisam imao pojma tko pobjeđuje.

Abby je sjedila na podu, naslonjena na cijelo brdo jastuka. Prišao sam joj i izvadio ogrlicu iz džepa.

“Elaina mi ju je dala u bolnici”, rekao sam. Pogledala me u oči. “Elaina zna. Ali nisam joj ja rekla.” Bio sam u pravu, dakle. Pitam se kako je znala. Ali Abby je bila tako iskrena; ona nije mogla lagati. Za razliku od tebe. Gade lažljivi.

“Nisam ni mislio da si ti. Hvala ti što si iskrena.” Oklijevao sam, skupljao hrabrost. “Htio bih znati želiš li još nositi ovo. Nisam bio siguran...” Pogledao sam je u oči. “Sada znaš više. Možda je... ne želiš.” “Želim.”

Ustala je i spustila glavu. Željela ju je? Bez ikakvih pitanja? “Pogledaj me, Abigail.”

Podignula je glavu, a ja sam kleknuo pred nju. Bio je to prvi put u mom životu da sam kleknuo pred pokornu.

Preplavilo me olakšanje. Željela je ogrlicu. Željela je mene. Zakopčao sam joj ogrlicu na vratu i prošao prstima kroz kosu.

Tako je dobro izgledala u mojoj ogrlici.

Kurac mi se trznuo i prišao sam joj bliže.

Jedan poljubac. Jedan poljubac nikome neće naškoditi.

78

Zaustavio sam se. Ona nije željela više od toga. Željela je ono što smo imali i zbog toga je nisam mogao poljubiti. Morao sam se suzdržati.

Uzdahnuo sam.

Kvragu sve.

Opet sam ustao i upalio televizor.

79

Šesnaesto poglavlje

Bila je srijeda i savršen dan za posjet Abby na poslu. Prvi put kad sam uopće ugledao Abby bilo je jedne srijede. Točnije, stajala je ispred knjižnice.

Neprestano sam si ponavljao kako je ovo samo dio mojega plana za Super Bowl. Kažem li si to dovoljan broj puta, možda povjerujem u to. Seks u javnosti, a pogotovo na mjestu kao što je nogometni stadion, velika je stvar. Moram je polako pripremiti za to. Korak prvi: seks na javnom mjestu, ali na kojem su manje šanse da te ulove - Odjel rijetkih knjiga newyorške Gradske knjižnice.

Ali to nije bio samo prvi korak mojeg plana. Dobro sam to znao. Trebao sam samo gurnuti ruku u unutarnji džep svojega kaputa da mi bude jasno zašto je moj posjet u srijedu značio puno više. Jer ondje, skrivena ondje gdje je nitko ne vidi, bila je savršena žućkasto-bijela ruža. Imala je tek nagovještaj ružičaste na svojim laticama.

U nedjelju nakon što je Abby otišla, provjerio sam na internetu što znače gravure koje sam pronašao na prstenju svojih roditelja. To su bili stihovi pjesme Johna Boylea O'Reillyja. Očaran stihovima, otišao sam u knjižnicu i pronašao tanak svezak njegovih djela.

Ostatak večeri proveo sam čitajući njegove pjesme, ali neprestano sam se vraćao Bijeloj ruži i do kraja večeri knjiga se sama otvarala na toj stranici. Razmišljao sam o značenju te pjesme i pitao se je li Abby čula za nju.

Poklonim li joj ružu žućkasto-bijele boje i rumenih vrhova latica, hoće li prepoznati značenje koje se krije iza toga? Hoće li znati da prema njoj počinjem osjećati više nego što sam ikad mislio da mogu? I za koga?

Jesam li uopće želio da to zna?

Strah je kolao mojim žilama. Ovo mi je bilo tako novo. Tako neočekivano. No, koliko sam bio uplašen, toliko sam želio znati. Morao sam znati osjeća li se i Abby možda jednako.

Na kraju sam odlučio ponijeti ružu u knjižnicu. Držat ću je skrivenu u džepu svojega kaputa, a kasnije ću odlučiti hoću li joj je dati.

Nekoliko minuta samo sam stajao u knjižnici i promatrao Abby kako radi. Bila mi je okrenuta leđima, a pokraj nje stajala je hrpa knjiga.

Bila je zadubljena u posao. U jednom trenu prišao joj je neki muškarac i ona se nasmijala nečemu što je on rekao. On je zatim otišao, a ona je odsutno podignula ruku i dotaknula moju ogrlicu.

Pogodio me divlji, neočekivan nalet ljubomore. Taj ju je muškarac nasmijao. Jesam li je ja ikad nasmijao? Razmišljao sam o kratkom vremenu koje smo proveli skupa. Ne, nisam je nikad nasmijao.

Iznova sam skupio odlučnost i krenuo prema njezinu stolu.

“Trebam vidjeti Odjel rijetkih knjiga”, rekao sam joj.

Nije se ni okrenula. Nije ni provjerila tko je. “Žao mi je. Zbirka je dostupna samo s prethodnom najavom i trenutačno nema dovoljno osoblja. Ja zaista nemam slobodnog vremena danas.”

Možda mi nije prepoznala glas.

“Zaista sam razočaran, Abigail.”

Naglo se okrenula kad sam joj izgovorio ime. Zinula je u čudu i razrogačila oči od iznenađenja.

“Je li trenutak doista toliko nezgodan?” upitao sam je.

“Nije. Ali uvjerena sam da te knjige imate u svojoj kući.”

Da, ali ti nisi u mojoj kući. Ti si ovdje. Mislio sam da je barem to jasno.

“Vjerojatno”, rekao sam.

80

“Osim toga”, nastavila je, prečuvši to što sam maloprije rekao, “morat ćete cijelo vrijeme imati pratnju.”

U tome je smisao, Abby. Želim tebe i želim te u javnoj knjižnici. Odmah.

“Tomu se i nadam. Bilo bi mi prilično dosadno samom na Odjelu rijetkih knjiga.” Skinuo sam rukavicu i gurnuo je u džep. “Znam da nije vikend. Možeš me slobodno odbiti ako želiš. Neće biti nikakvih posljedica.” Smiješ me odbiti. Uputio sam joj blag smiješak. “Hoćeš li biti moja pratnja na Odjelu rijetkih knjiga?”

“D-da”, rekla je. Konačno je shvatila.

“Izvrsno.”

Ali nije se ni pomaknula. Samo je zurila u mene. Kao da ću nestati.

“Abigail, možda te ona gospođa ondje”, pokazao sam na drugu knjižničarku, “može zamijeniti za stolom dok si ti... zauzeta nečim drugim?” Želio sam da priča bude jasna - napusti li svoj stol radi mene, bit ću duboko u njoj za manje od deset minuta. “Abigail?”

“Martha?” rekla je dižući se od stola. “Možeš li me zamijeniti nakratko? Gospodin West ima zakazan posjet Odjelu rijetkih knjiga.”

To je moja cura.

Krenuli smo prema stepenicama. Abby je hodala ispred mene i ja sam ulovio koji trenutak da se divim se njezinom lijepom dupetu.

“Samo za informaciju”, rekao sam, i dalje svu svoju pozornost usmjeravajući na kretnje njezina lijepog dupeta, “postoji li na Odjelu rijetkih knjiga kakav stol?”

“Da.” Naravno da postoji. “Je li čvrst?”

“Pretpostavljam da jest.”

“Izvrsno. Jer planiram na njemu imati još nešto osim knjiga.”

Stigli smo do vrha stepenica i krenuli niz hodnik prema prostoriji s dvokrilnim vratima.

Izvadila je ključeve iz džepa i potom stala prebirati po njima. Konačno je pronašla pravi ključ i otključala vrata.

“Ah, ne. Nakon tebe”, rekao sam kad je otvorila vrata. Zaključao sam vrata za sobom. Skinuo sam kaput i bacio pogled na prostoriju. U sredini je stajao stol koji mi je sezao do struka. To je to.

Ali nisam se žurio. Šetao sam prostorijom, klizio prstima po drugim stolovima, pretvarao se da čitam naslove knjiga. Sve sam to činio namjerno, da bih Abby dao dovoljno vremena da razmisli o onome što slijedi.

“Ovaj”, rekao sam i pokazao joj stol koji sam izabrao. Onaj koji je idealne visine. “Upravo sam nešto ovakvo imao na umu.”

Abby je imala vragolast osmijeh na licu.

“Skini se od struka naniže i sjedni na stol.”

Sve je to učinila jako brzo, a ja sam joj gledao golu guzicu dok se penjala na stol. Ne mogu dočekati da joj ga zabijem. Dignuo mi se na samu tu pomisao.

Otkopčao sam pojas. “Vrlo lijepo. Pete i guzu osloni o rub stola i raširi ta lijepa koljena za mene.”

Jedan pogled na nju, raširenih nogu, kako me čeka, bio je dovoljan da me zabole jaja.

Izvadio sam kondom iz džepa i skinuo hlače. Činio sam to polako jer sam želio da Abby sve gleda. Dakle, sve je bilo s predumišljajem. Navukao sam kondom, susprežući se da ne počnem drkati kurac.

“Prekrasno”, rekao sam. Jer bila je prekrasna. Bila je prekrasna u svojoj pokornosti, prekrasna nudeći mi se tako.

81

Polako sam prišao stolu i još joj više razmaknuo noge.

“Reci mi, Abigail”, rekao sam duboko proučavajući naša tijela, “je li te ikad itko jebao na Odjelu rijetkih knjiga?”

Tijelo joj se ustreptalo od iščekivanja. Čvršće sam je uhvatio za bokove.

“Nije.”

Pogledao sam je. “Ne, što?” Htio sam da izgovori, ili gospodine, ili gospodaru. Što god želi. “Nije, gospodaru.”

Polako sam ulazio u nju. “Puno bolje.”

Malo sam zastao, a ona je zatvorila oči. Ugrizla se za donju usnicu i tiho zastenjala. Znao sam da ne mogu više čekati. Zabio sam ga žestoko i ušao duboko u nju.

Zgrabio sam je za bokove i privukao još bliže k sebi. “Nasloni se na laktove, Abigail. Jebat ću te tako žestoko da ćeš me osjećati sve do petka navečer.”

Naslonila se, a pritom joj se kosa rasula po stolu. Izvijala je leđa i primala me sve dublje.

Gurao sam ga naprijed-natrag. Svjetlo iznad nas odbijalo se od njezine ogrlice i činilo se kao da mi dijamanti namiguju.

Moja.

Bila je moja.

Nosila je moju ogrlicu.

Moja.

Zabio sam joj ga opet, a ona je podizala bokove i primala ga.

Možda je nikad nisam nasmijao, ali zato sam joj mogao činiti ovo. Mogao sam učiniti da bude do boli ispunjena žudnjom, a zatim je cijelu ispuniti, pojačavati njezinu želju prije nego što joj konačno dopustim da svrši; dovoditi je do vrhunca, a zatim je gledati kako leti.

“Moja si”, stenjao sam i gurao joj ga. Širila je noge još više i primala me još dublje.

“Moja. Izgovori to, Abigail.”

Izgovori tu riječ.

“Vaša.”

Uhvatio sam ujednačen ritam i zabijao ga dok je ona ponavljala tu riječ. Vaša. Vaša.

Vaša. Moja. Moja. Moja.

Ispustila je tih uzdah i propela se na pete. Znao sam da je blizu. Zabio sam ga još jedanput i zatim osjetio njezinu eksploziju. Nastavio sam gurati kurac sve jače, prema svojem orgazmu. I onda sam zastao i pustio da mi struji tijelom, prazneći se žestoko u kondom.

Izvadio sam ga, a zatim naslonio glavu na njezin trbuh, pokušavajući doći do daha. Na tijelu joj je svjetlucao znoj. Polizao sam kapljicu.

“Hvala što si mi pokazala Odjel rijetkih knjiga”, rekao sam i ljubio joj trbuh.

“I drugi put”, odgovorila je.

Još sam joj jedanput poljubio trbuh i htio se spustiti još niže, ali nisam želio izazivati sudbinu.

Kasnije, za vikend, rekao sam samom sebi. Imat ćeš dovoljno vremena.

Polako sam se odmaknuo i navukao hlače. Abby se spustila sa stola.

Kad smo se odjenuli, uzela mi je kondom iz ruke. “Ovo ću ja riješiti”, rekla je dok smo izlazili na hodnik. “Vidimo se u petak u osamnaest.” Gurnuo sam ruku u džep kako bih se uvjerio da je ruža još uvijek ondje. “Da, gospodaru.”

Kad sam se vratio u središnji dio knjižnice, Abbyn stol bio je prazan. Izvadio sam ružu iz džepa.

Hoću li je ostaviti na stolu? Hoće li je ona uopće naći? Ja sam bio samo muškarac koji ostavlja ženi ružu, to je sve. Nikakva velika stvar.

82

Osim što to jest bila velika stvar.

“Jeste našli sve što ste trebali, gospodine?”

Okrenuo sam se. Preda mnom je stajala Martha i smješkala se.

“Uh... da”, promucao sam. “Sve.” Martha je pogledala ružu i upitno podignula obrvu. “Oh, niste trebali.”

“To je za Abby.”

“Naravno da jest.”

Je li ona znala što smo radili gore?

“Htjela sam joj je staviti ovdje.” Stavio sam ružu na hrpu knjiga koje je Abby obrađivala. “John Boyle O'Reilly?” Uhvaćen na djelu.

Bilo je prekasno da vratim ružu u džep. Abby će znati. Ali što će Abby znati? Da sam joj ostavio ružu? Da je jednaka onoj koja je opisana u pjesmi? Pa što onda? Zadrhtala su mi koljena.

Uvijek mogu glumiti i praviti se da to nije ništa. Osim ako... Osim ako ona želi pronaći isto značenje koje sam i ja želio pronaći. Kakvo sam značenje želio pronaći?

Praveći se daleko smirenijim nego što sam uistinu bio, iščupao sam jednu laticu i namignuo Marthi. “Naravno.”

83

Sedamnaesto poglavlje

U petak navečer Apollo je stao lajati na zvuk automobila koji se zaustavljao na prilazu. Umirio sam ga i pogledao kroz prozor. “Jesi li spreman vidjeti Abby?”

Nagnuo je glavu u stranu i zacvilio. Stavio sam tanjure za večeru na stol i krenuo pred kuću kako bih dočekao Abby.

Otvorio sam ulazna vrata i gledao je kako se penje uz stepenice. Na sebi je imala smeđ džemper koji je odgovarao boji njezinih očiju. Zagledala mi se u oči i nasmiješila se. Je li dobila ružu? Hoće li mi reći nešto o tome? Vjerojatno neće.

Ali tako sam silno želio znati što misli o njoj. “Sretan ti petak, Abigail.”

Oči su joj zasjale od uzbuđenja. To je sigurno dobar znak.

Uveo sam je u kuhinju i pridržao joj stolac da sjedne. Ovo su bili njezini trenuci. Trenuci koji su je opuštali i pripremali za vikend, trenuci u kojima je mogla reći što želi i što je muči.

Nije govorila, ali povremeno bi joj odlutao pogled. Dao bih sve na svijetu da saznam što se zbiva u toj prekrasnoj glavi. Možda je jednoga dana pitam o čemu je razmišljala. Ali sad je već bilo vrijeme da krenemo gore.

Mrzim što su prvi udarci po guzi koje je Abby primila od mene bili kazna. Početkom tjedna mislio sam o našem prvom vikendu - o našim trenucima u sobi za igru. Istinski je uživala u jahaćem biču. Znao sam da će morati biti još udaranja po dupetu. Ali ovaj put iz zabave - jastuci su već bili namješteni na mojem krevetu.

“Kako se osjećaš danas?” upitao sam je. Pitanje će shvatiti na dva načina: ili će pretpostaviti da je pitam o nesreći ili će misliti da se nadovezujem na ono što sam rekao u srijedu - da će me osjećati sve do petka navečer.

“Boli me baš ondje gdje treba.”

Izvrsno.

“Abigail”, rekao sam glumeći iznenađenje. “Jesi li možda ovoga tjedna bila zločesta curica?”

Pogledala me zbunjeno.

Gledao sam je, nimalo smeten. “Znaš što se događa zločestim curicama, zar ne?”

Lagano je otvorila usta i odmahnula glavom. “Dobiju po guzi.”

Na licu sam joj vidio strah. “Ali vježbala sam jogu i dovoljno spavala, hodala sam umjesto trčanja, onako kako ste rekli.” Ušutjela je i zagrizla donju usnicu.

Sranje. Naravno da se bojala. Ali zato je ovo večeras vrlo važno.

“Abigail”, rekao sam najnježnije što sam mogao. “Koliko vrsta udaraca postoji?”

Nije odgovorila. Samo me gledala zbunjeno.

“Tri”, rekao sam. Htio sam da shvati na što ciljam. “Koja je prva vrsta?”

Hajde, Abby. Sjeti se za mene.

Erotska, sjetila se, a ja sam to znao iste sekunde jer su joj u tom trenu oči zasjale od uzbuđenja, a nestala je zbunjenost i strah. Oh, da. Ovo će biti zabavno. “Penji se.” Odmah je skočila.

Odnio sam naše tanjure sa stola i stavio ih u perilicu posuđa. Budući da sam Apolla izveo van prije večere, pustio sam mu da me slijedi uza stube, a zatim ga ostavio ispred moje sobe i zatvorio vrata.

Abby me čekala gola pokraj kreveta. Ruke su joj bile spuštene niz tijelo. Primijetio sam blagi drhtaj njezina tijela. Opet sam bio zapanjen tom pokornošću. Pokornost sam i očekivao, naravno, ali njezina je uvijek značila nešto više.

Otkopčao sam košulju. “Lezi na trbuh preko jastuka.”

84

Večeras su jastuci na redu. Nema klupe za bičevanje. Nijedno od nas neće još dugo biti spremno za tu klupu.

Popela se na krevet i izložila mi prekrasnu golu guzu. Izvadio sam kondom iz džepa i stavio ga pokraj nje na krevet.

Jebote, kako je bila seksi. Kako leži. Kako me čeka.

Skinuo sam i hlače i stao pokraj uzglavlja. Pobrinuvši se najprije za to da me gleda, izvukao sam traku za vezanje i primio je za ruke. “Ne želimo ti dopustiti da se pokrivaš, zar ne?”

Svezao sam joj zglobove, nježno ih povukao kako bih je namjestio da se osloni o laktove i odmaknuo se korak unatrag. Jebeno savršenstvo, mislio sam dok sam je promatrao u tom nemoćnom položaju.

Popeo sam se kod nje na krevet i rukama je primio za stražnjicu. “Jesi li upotrebljavala čep, Abigail?”

Nije se ukočila kao što je ranije znala. Samo je kimnula.

“Odlično”, rekao sam i raširio joj noge da bude u stabilnijem položaju. “Želim da budeš otvorena za mene.” Prešao sam prstom preko njezina izložena otvora. “Pogledaj ovo, Abigail.” Sa svojeg prsta polizao sam dokaz njezina uzbuđenja. “Već si toliko vlažna. Uzbuđuje li te pomisao na mene kako te udaram po guzici?”

Nije odgovorila, ali spazio sam onaj isti drhtaj koji sam uočio i maloprije. Željela je ovo. Trljao sam slatku točku na njezinu dupetu, a zatim podignuo ruku i pljesnuo je triput zaredom. Zastenjala je.

Pljesnuo sam je još jedanput i vidio kako joj se dupe blago zarumenjelo. “Dobri ljudi New Yorka plaćaju te da radiš u knjižnici, a ne da se iskradaš na Odjel rijetkih knjiga.” Svaki put pljesnuo bih joj drugo mjesto; brinuo sam se o tome da joj ne zadam nepotreban bol.

Samo užitak ovaj put, Abby. Samo užitak.

Opet je zastenjala i gurala se prema meni.

Zgrabio sam joj guzicu i stisnuo je, a zatim posegnuo dublje prstom i vidio koliko je bila uzbuđena. “Tako si vlažna.”

Polizao sam si vrhove prstiju, zamahnuo rukom i pljesnuo je po pici.

Zastenjala je još jače.

Oh, da.

“Sviđa ti se to, Abigail?” upitao sam je i udario opet.

Nisam očekivao odgovor. Još sam jedanput pljesnuo taj meki brežuljak među njezinim nogama.

Išta više od toga moglo bi joj zadati bol, a to nikako nisam želio. Stoga sam nastavio udarati njezinu stražnjicu, sve dok joj koža nije bila svugdje iste nijanse.

“Guza ti je poprimila prekrasnu nijansu ružičaste.” Pomaknuo sam se kako bi mogla osjetiti koliko mi je tvrd. “Uskoro ću činiti više od samih udaraca. Uskoro ću je jebati.”

Nisam više mogao čekati, a mislim da nije ni ona. Otvorio sam kondom i navukao si ga na ukrućen kurac. Jednim pokretom gurnuo sam se u nju.

Zastenjala je.

Izvukao sam ga s bolnom željom da joj ga odmah zabijem natrag. “Večeras nema zvukova ili nećeš dobiti moj kurac.” Opet sam je pljesnuo po guzi. “Razumiješ li? Kimni ako razumiješ.”

Brzo je kimnula.

“Odlično.” Opet sam joj ga gurnuo, a ona je dizala bokove da ga primi još dublje. “Večeras si pohlepna, ha?” pitao sam je ulazeći u njezinu vruću dubinu. “Ja također.”

Zgrabio sam joj bokove i ritmično joj ga zabijao, najdublje i najžešće što sam mogao. A ona je odgovarala na moj ritam i pokretala svoje unutarnje mišiće, hvatala moj kurac sa svakom mojom navalom na nju. Pogledao sam mjesto na kojem smo se spajali, promatrao kako ga guram naprijednatrag.

85

Pitam se kako bi reagirala kad bih...

Zavukao sam ruku između naših tijela i stao joj trljati klitoris. Izvila je leđa i žestoko svršavala, ja također.

Otkotrljala se s jastuka, a ja sam legao pokraj nje, skinuo kondom i odložio ga na pod. Rukom sam joj putovao po tijelu, dodirnuo grudi te protrljao ramena kako bih se uvjerio da nije previše opteretila ruke. Sve je bilo u redu.

“Mislim da u srijedu nisam vidio sve što sam htio. Hoćeš li biti tako ljubazna i zakazati mi posjet Odjelu rijetkih knjiga i iduće srijede?” Pogledao sam je. “U trinaest i trideset?”

“Da, gospodaru”, odgovorila je s vragolastim osmijehom na licu.

“Oh, Abigail. To je vrlo, vrlo zločesto.” Zarumenjela se, a ja sam se podignuo na koljena i odvezao joj ruke. “Mislim da to zaslužuje malu nagradu, što kažeš?”

Maknuo sam jastuke da može leći na leđa. “Pitao sam te nešto, Abigail. Što kažeš o nagradi?” “Što god vas zadovoljava, gospodaru”, šapnula je.

Ispružio sam ruke i opet je svezao. “Što god me zadovoljava”, mrmljao sam si u bradu.

Povlačio sam prste po njezinu tijelu. Najprije sam joj milovao ruke, vrat, zatim grudi. Trljao sam joj napete bradavice, klizio niz trbuh sve dok nisam došao do njezinih bedara. Raširio sam ih.

“Pogodi što će me sada zadovoljiti, Abigail.”

Ugrizla si je donju usnicu.

“Ovo, zločesta moja curice.” Puhnuo sam joj u klitoris. “Zadovoljit će me ako svršiš na mojem jeziku. Pokaži mi koliko ti se sviđa tvoja nagrada. Nemoj se suzdržavati.”

Lizao sam je žestoko i duboko, obrađivao je jezikom. Podignula je bokove i tiho zastenjala.

Grickao sam joj nježnu kožu, izmjenjujući sitnije i krupnije ugrize. Prstima sam joj trljao klitoris, najprije polako, a potom sve brže. Ona je sve brže disala i primicala mi bokove.

“Oh, molim vas”, stenjala je dok sam joj sisao klitoris i kružio jezikom po njemu.

Podignuo sam glavu. “Glasnije, Abigail. Nemam susjede.”

Kako bih je potaknuo, zabio sam dva prsta u nju i okretao ih.

Viknula je.

“Tako je bolje”, rekao sam i pridignuo njezine bokove k mojim ustima. Nastavio sam je lizati, a prste sam gurao sve dublje.

Cijelo joj se tijelo napelo. Podignuo sam pogled da bih je mogao gledati kako svršava. Izvila je leđa, a ja sam gurnuo jezik u nju i prstima joj stao milovati klitoris. Tako iznenadna izmjena podražaja dovela ju je do vrhunca i žestoko mi je svršila na usta.

Polako sam joj spustio bedra natrag na krevet i gledao kako pokušava vratiti dah. Puhnuo sam opet u njezin osjetljivi dio, a ona je stenjala dok joj je tijelo i dalje podrhtavalo od orgazma. “Čini mi se da ti svidjela nagrada?” upitao sam je, naginjući se nad nju i odvezujući joj ruke.

“Da, gospodaru, hvala”, odgovorila je zatvorenih očiju. I dalje je pokušavala umiriti svoje disanje.

Masirao sam joj ruke, od ramena do zapešća. Šapnuo sam joj u uho: “U srijedu ćeš mi moći zahvaliti kako treba.”

Kad sam se istuširao, ugasio sam svjetlo u svojoj sobi i čekao. Nisam znao što točno čekam Abby cijelu večer nije ni spomenula ružu. Možda joj Martha nije ništa rekla. Osjećao sam se kao tinejdžer koji skuplja hrabrost da pozove djevojku na prvi spoj.

Jebote, Weste, pošalji joj poruku. Sviđam li ti se? Označi s da ih ne.

Osluškivao sam ne bih li čuo kakve zvukove u hodniku. Ništa.

A što misliš da će ona učiniti? Upasti u tvoju sobu i reći: “Uh, ispričavam se. Znači li što ona ruža koju ste mi ostavili?” Uspravio sam se i šakom udario u jastuk. Idiote.

86

Trebalo mi je ugodno i dugo trčanje. Ili klavir. Ustao sam i počeo koračati po sobi; hodao sam od kreveta do prozora i natrag. Apollo je podignuo glavu s poda, uzdahnuo i skočio na moj krevet.

Tako je, čak i tvoj pas misli da si lud.

Kleknuo sam uz krevet i pogladio ga. Kad sam opet ustao, čuo sam blago škripanje vrata Abbyne sobe. Zadržao sam dah. I odbrojavao. Nije išla prema mojoj sobi. Kamo se zaputila? Sad sam potpuno ostao bez daha. Knjižnica.

87

Osamnaesto poglavlje

Krenula je u knjižnicu, sigurno. Mogao sam se okladiti u bilo što na svijetu. Nekoliko sekunda razmišljao sam hoću li ostati u sobi. Ali nisam mogao ostati u sobi. Znao sam da moram otići k njoj, da moram vidjeti. Vidjeti hoću li je naći sklupčanu na kožnatom kauču ili će stajati u odjeljku s poezijom, s mojim sveskom Johna Boylea O'Reillyja u rukama.

Nađe li pjesmu, naći će i laticu ruže. Njome sam u srijedu navečer označio stranicu na kojoj je bila pjesma.

Hoću li u njezinu pogledu vidjeti zbunjenost ili čežnju? Stao sam pokraj vrata i duboko udahnuo. Prije nego što sam izašao iz sobe, u džep sam stavio kondom. Nije na odmet biti spreman, pomislio sam, prisjetivši se posljednjeg puta kad smo Abby i ja bili u knjižnici.

Polako sam silazio niza stube. Nisam se žurio jer sam htio odlučiti što ću učiniti kad uđem u knjižnicu.

Ali to je bilo smiješno, zar ne? Ono što ću ja učiniti ovisit će o onome što će učiniti Abby. Stoga sam odlučio biti nošen strujom, barem jedanput u životu. Odlučio sam pustiti da se stvari jednostavno dogode.

Nadao sam se da ću preživjeti. Čim sam ušao u knjižnicu, pogled sam usmjerio u odjeljak s poezijom.

Bila je ondje.

Stajala je ispred prozora. Kroz prozirnu tkaninu ogrtača mogao sam joj vidjeti svaku oblinu.

Kao da je bila obavijena samo mjesečinom, ništa nije bilo skriveno od mojeg pogleda - ni tamna boja njezinih bradavica, ni rumeni obrazi.

Ni izraz silnog zaprepaštenja na njezinu licu.

Znala je.

Srce mi je počelo divlje tući.

Upalio sam malenu lampu na stoliću u kutu. “Abigail.” Zataknula je pramen kose iza uha.

“Nisam mogla spavati.” Dakle, nije željela da znam da ona zna.

“I smatrala si da će te poezija uspavati istog trena?” upitao sam, ali već idućeg trenutka odlučio sam pokušati nešto drukčije. “Odigrajmo jednu igru, može?”

“Gle, ide lijepa kao noć kraja Zvjezdanog neba, vedrih klima, Sve najljepše od mraka i sjaja U liku svom i oku ima...”

Podmuklo sam se nasmiješio. “Reci tko je to napisao.” Malo je nagnula glavu i prekrižila ruke.

“Lord Byron. A sad si ti na redu.”

“Liježem s tobom i budim se s tobom, A ti ipak nisi tu; U zagrljaju čuvam misli o tebi, I njima punim zrak koji udišem.”

Mislila je o meni. Sanjala je o meni. Željela me je.

I unatoč kasnim noćnim satima, ta je misao razbudila cijelo moje tijelo, kao da sam popio pun vrč kave. Nažalost, nisam imao pojma čiji su to stihovi, a sudeći po Abbynu samopouzdanju, ona je

88

znala. “Nisam trebao predložiti takvu vrstu natjecanja s knjižničarkom koja je diplomirala englesku književnost”, priznao sam. “Ne znam tko je to napisao.”

“John Clare. Bod za mene.”

Zatvorio sam oči i pokušavao se dosjetiti pjesme. Bilo koje pjesme. Sjetio sam se jedne i samozadovoljno se nasmiješio. “Pokušaj odgonetnuti ovu”, rekao sam joj.

“Srcu svome vidovitom nemoj dati Zla slutnja da ga ispunja, Sudbini bi moglo se prohtjeti Da ostvari tvoja strahovanja” Daj mi vremena, Abby. Želim pokušati, ali toliko se bojim da ću zeznuti ovo što postoji između nas. Ne znam što ću učiniti ako to zeznem. Na licu joj se vidjelo da razmišlja. “John Donne”, rekla je. “Tvoj red”, rekao sam i kimnuo.

Citirala je pjesmu Johna Boylea O'Reillyja. Prepoznao sam je, bila je jedna od pjesama koje sam čitao u srijedu navečer.

“Dao si mi ključeve svog srca, ljubavi; Zašto me onda tjeraš da kucam?”

Pogled joj je bio mek i pun čežnje. A ja sam bio gotov. U tom sam trenutku znao. Što god se dogodi nakon toga, što god učinio ili što god zajedno učinimo, na koji god način zeznem, bio sam gotov. Bio sam njezin i ničiji više. I zbog toga sam umirao od straha.

Morao bih ići polako. Mi bismo morali ići polako. Nemam iskustva u ovome i ne znam što bih očekivao, kako bih se ponašao. Ali imamo vremena, zar ne? Imamo sve vrijeme ovog svijeta.

Sigurno ćemo smisliti nešto.

“John Boyle O'Reilly”, rekao sam. “Dodjeljujem si bod jer znam i sljedeći stih: “Oh, to bilo je jučer, Sveci na nebu!

A sinoć sam - promijenio bravu!”

Sva sreća da je stajala na drugoj strani sobe. Možda odatle nije mogla vidjeti kako mi srce tuče.

Trebao sam obući majicu. Barem se pokušati pokriti.

“Znači, izjednačeni smo.” Hodala je s druge strane kauča, polako i proračunato, i klizila prstom po kožnatom naslonu. “A zašto si uopće došao u moju knjižnicu u ove sitne sate?”

Došao sam te vidjeti. Kao i u srijedu. Zbog tebe. Uvijek zbog tebe.

“Došao sam svirati”, rekao sam kimnuvši prema klaviru. Svirat ću, pokušat ću se umiriti, dati glazbom smisao cijeloj situaciji.

Sjela je na kauč. “Smijem li slušati?”

“Naravno.” Prišao sam klaviru i sjeo na klupicu. Zatvorio sam oči i duboko udahnuo. Abbyna pjesma. Bila je to jedina melodija koju sam mogao čuti, jedina melodija koju sam mogao svirati. Bila je to jedina stvar koja je imala smisla u tom ludom, zbunjujućem trenutku.

Kao i uvijek, zanio sam se notama i usredotočio ponajprije na svoje osjećaje. Mislio sam o mekoći Abbyne kože, o njezinoj divnoj osobnosti, gracioznu tijelu, beskrajnoj boli koja ostaje u mojem srcu - sve sam to pustio da teče iz mene. Znao sam da nikad neću moći pretočiti u riječi ono što mogu izraziti glazbom i stoga sam pustio klavir da govori umjesto mene.

Dok sam svirao, svijet u kojem sam živio, u kojem je sve bilo ili crno ili bijelo, počeo se mijenjati i stapati u jednu boju. Poprimio je najljepšu i najprivlačniju nijansu sive. Dok je trajala pjesma, siva je bila savršena. Siva je označavala dvoje ljudi iz različitih svjetova koji su se našli posve neočekivano i stvorili nešto novo. Siva je pronašla ono najbolje u nama i spojilo to u nešto veće.

89

Glazba je prestala i ja sam ostao sjediti u tišini. Ovo je bila njezina soba. Rekao sam joj da ovdje bude ono što jest. I ja ću biti ono što jesam. U ovoj sobi zaboravit ću sva pravila i neću mariti za posljedice.

“Dođi k meni”, rekao sam tiho.

Ustala je i krenula prema meni. “Ovo je moja knjižnica.”

“A ovo je moj klavir”, rekao sam, i oboje smo se u tom trenutku odricali nečega. Jedno drugom dopustili smo da zavirimo u daleka, tajna mjesta naših duša.

Stala je ispred mene, a ja sam pružio ruke prema njoj i privukao je u krilo. Imao sam osjećaj da je tako krhka i sitna. Milovao sam joj kosu, ramena, grlio joj struk. Uzdahnuo sam, spustio glavu na njezina prsa i upijao njezin sladak miris.

Zarila je prste u moju kosu i samo na djelić sekunde pokušala mi podignuti glavu. Ništa na svijetu nisam želio više nego podignuti glavu i pritisnuti svoje usne uz njezine. Okusiti ih. Okusiti joj usta, istražiti usnice.

Ali uveo sam to pravilo i nisam još bio spreman prekršiti ga. Previše je toga bilo na kocki učinim li to. Umjesto toga, okrenuo sam glavu i stao joj sisati bradavicu, kružeći jezikom po tanašnoj spavaćici.

Odmaknuo sam se i pogledao je u oči. “Želim te. Želim te ovdje. Na svojem klaviru. Usred tvoje knjižnice.”

Upravo sada, Abby. Jedino tako znam izraziti ove osjećaje koje ne razumijem. I upravo ovdje, u sobi u kojoj oboje možemo biti ono što jesmo.

“Da”, šapnula je zatvorenih očiju.

Bila je to jedina riječ koju sam trebao čuti. Pomogao sam joj da ustane i svukao joj spavaćicu preko glave. Ona je rukama klizila niz moja prsa i odvezala mi hlače.

“Moj džep”, šapnuo sam prije nego što ih je skinula.

“Netko je zaista siguran u sebe, je li?” Izvadila je omot i otvorila ga.

Ne, nisam. Prije sam bio siguran u sebe, ali sad više nisam. Kad sam s tobom, više ni u što nisam siguran.

Navukla mi je kondom i sigurnim pokretom stisnula moj kurac točno uz jaja. Posjeo sam nas na klupicu. Obujmila me nogama, licem okrenuta prema meni.

“Sviraj za mene”, rekla je i stavila mi ruke oko vrata.

Njezina soba, njezine želje.

Melodija koja je s mojih prstiju klizila na tipke klavira bila je nova - dražila je i bila je senzualna, baš poput Abby u njezinoj knjižnici. Bilo koje druge noći istrgnuo bih komad papira iz bilježnice koju držim u klupici i zapisao note. No s Abby u mojem krilu sve što sam mogao bilo je svirati.

Polaganim pokretom sjela je na moj kurac.

“Samo nastavi”, rekla je jer su moji prsti počeli odustajati od tipki. Jahala me polako i svakim pokretom bokova primala sve dublje u sebe. Povlačila me dublje u sivu boju u koju smo se stapali.

Grickala mi je uho, a njezin vruć dah odašiljao je strujne valove kroz moje tijelo. Zatim je šapnula: “Volim taj osjećaj kad si u meni.”

Jebote, govorila je prljavo.

“Tijekom tjedna maštam o tvojem kurcu - o njegovu okusu.” Stala se nabijati jače i stiskati svoje unutarnje mišiće oko mene. Stenjao sam.

Mislila je na mene tijekom tjedna.

Samo na tvoj kurac, rekao sam si, ne na tebe.

“I kakav mi osjećaj pruža”, nastavila je, a ja sam se svim snagama borio da održavam ritam jednak njezinom. “Brojim sate do našeg susreta. Do onda kad ćemo opet biti ovako zajedno.”

Sviranje je gotovo. Glazba je prestala jer sam je htio grliti; ništa nisam želio više od toga da je dodirujem.

90

Ona je zastala. “Nastavi svirati.”

Opet sam zasvirao. Brže. Očajnički.

“Nikad se nisam osjećala ovako”, rekla je. “Samo ti. Samo mi ti možeš činiti ovo.”

Bilo je to previše. Nisam više mogao. Nisam to više mogao poricati. Poricati nas. Nisam želio više poricati.

Rekla je da se nikad nije osjećala ovako.

I ona je bila zbunjena. Ovo joj je sve bilo novo.

Naravno.

Prsti su mi skliznuli s tipki i konačno, konačno, Abby mi je bila u rukama.

“Misliš da je meni drukčije?” pitao sam je. Kako to da nije znala što mi čini? Podignuo sam ruke i čvrsto joj obujmio ramena kako bih ga mogao zabijati najjače što sam mogao. “Zašto misliš da je meni drukčije?”

I ja brojim sate do vikenda. Mislim na tebe tijekom tjedna. I meni je tako. Ni ja se nikad prije nisam osjećao ovako.

Ostani sa mnom, Abby. Izdrži dok ne riješim sve ovo u svojoj glavi.

Molim te.

Počela se micati brže, a ja sam sve više podizao bokove, gladno i požudno, i dočekivao svako njezino nabijanje na mene. Stiskala je svoje mišiće oko mene, a ja sam zavukao ruku između naših tijela kako bih je doveo do vrhunca koji toliko traži. Zgrabila me i povukla za kosu.

Trljao sam joj klitoris sve jače; očajnički sam želio osjetiti kako svršava oko mojega kurca.

Podignula je bokove i, kad sam i ja podignuo svoje da joj ga zabijem jače, osjetio sam kako je trese orgazam. Gurnuo sam ga duboko u nju i ostao tako dok sam žestoko svršavao u kondom.

Nismo se micali. Otkucaji mojeg srca polako su usporavali i u tom trenu vratio sam se u stvarnost. Što smo to učinili? Što sam to ja učinio? I što sada? Kako ćemo dalje? Bolji bi čovjek razgovarao s njom o tome.

Ali ja nisam bio bolji čovjek. I nisam još želio razgovarati. Imamo dovoljno vremena, smatrao sam. Razmišljat ću o nama, o ovome, kasnije. Kasnije, preko tjedna, kad ona nije pokraj mene. Ali u ovom trenutku trebao sam nas vratiti ondje gdje smo bili. Pripremiti nas na ostatak vikenda.

“Doručak u osam u blagovaonici, Abigail”, rekao sam i maknuo je sa sebe. Nisam bio spreman jesti s njom u kuhinji. Trebao sam najprije razmisliti o ovome što se upravo dogodilo.

“Pohani kruh?” upitala je odijevajući spavaćicu. “Što god želiš.” Bacio sam kondom i gledao kako odlazi iz knjižnice u svoju sobu.

91

Devetnaesto poglavlje

Idućih sat vremena proveo sam u svojoj sobi, koračajući amo-tamo. Opet. Što god se upravo dogodilo, što god je to bilo između Abby i mene, trebalo je biti privremeno zaustavljeno i ispitano.

Dok to ne uspijem dokučiti.

Sad je cijeli vikend bio pred nama, a uz to sam trebao planirati i odlazak na Super Bowl. A to je zahtijevalo moj povratak u odgovarajuće stanje uma.

A što je još važnije, i Abby se trebala vratiti u odgovarajuće stanje uma. Moj doručak u blagovaonici bio je prvi korak prema tome. Je li primijetila da sam želio da odspava duže nego inače? Da nadoknadi naš kasni odlazak u krevet sinoć?

Vjerojatno sam joj trebao to reći. Dati joj do znanja što radim.

Vjerojatno sam joj trebao reći još puno toga.

Pitao sam se, i to ne prvi put, kako su to izveli Paul i Christine. Kako su iz doma i pokorne prerasli u... nešto više. Je li ih to zbunjivalo? Kako su spojili to dvoje?

Poznavao sam i druge takve parove, naravno, ali nikad nisam razmišljao kako je i zašto došlo do toga.

Ne večeras, rekao sam samome sebi. Kasnije. Imaš dovoljno vremena.

Odgovarajuće stanje uma.

I meni i njoj trebao je podsjetnik.

U središtu pozornosti treba biti naš trenutačni odnos.

Stavio sam jastuk na pod i lubrikant na ormarić, a zatim sam se zavukao u krevet.

Idućeg jutra ponosno je ušetala u blagovaonicu noseći mi tanjur na kojem je bio njezin ukusni pohani kruh. I dalje me je htjela služiti, udovoljavati mi.

Nasmiješio sam se na tu pomisao.

“Uzmi i sebi tanjur i pridruži mi se.” Pojeo sam komadić kruha s preljevom dok sam čekao da se vrati.

Odgovarajuće stanje uma. Dovedi se u odgovarajuće stanje uma.

Dovedi i nju u odgovarajuće stanje uma.

“Protekla noć ne mijenja ništa”, rekao sam čim je sjela. “Ja sam tvoj dom, a ti si moja pokorna.”

Nastojao sam zvučati mirno i sabrano. Ja sam bio gospodar kontrole, a ovo nije ništa drukčije od ostalih situacija.

“Stalo mi je do tebe, zaista”, rekao sam. Najblaže rečeno. “To nije ništa neobično. To je, zapravo, i očekivano.”

Na koncu, bilo mi je stalo do svih mojih pokornih. Bilo mi je stalo čak i do Melanie. Međutim, ono što sam osjećao za Abby bilo je... intenzivno. Previše intenzivno. Ali u tom trenu nisam joj to mogao reći. Bilo je to previše, prerano; bilo je previše moćno, previše je zbunjivalo.

“Seks nije isto što i ljubav.” Ljubav?Ta me misao preplašila. Je li to ono što osjećam? “Iako pretpostavljam da mnogi miješaju ta dva pojma.”

Kao što sam i planirao, nije ni riječ prozborila za doručkom. Tiho je sjedila za stolom i jela.

Vidjelo se da luta mislima. Osjećao sam se bolje jer ju je u mojoj sobi na podu čekao jastuk. Trebam je podsjetiti na to zašto je ovdje, a to moram učiniti brzo.

Gledao sam je kako dovršava svoj doručak.

“Počisti stol i odi u moju sobu”, rekao sam joj. “Brzo ću ti se pridružiti.”

Odnijela je naše tanjure u kuhinju. Kad sam čuo zvuk vode, izveo sam Apolla u šetnju.

92

Zazvonio mi je telefon. Pogledao sam zaslon. Kyle. “Dobro jutro”, rekao sam.

“Nathaniele”, javila se Kyleova majka. “Oprostite što vam smetam, ali htjela sam vas obavijestiti da Kyle ima visoku temperaturu već nekoliko dana. Nisam sigurna hoće li ga liječnici pustiti na utakmicu idući vikend.”

Nešto mi se stisnulo u želucu. Toliko se veselio Super Bowlu. “Žao mi je što to čujem, ali nemojmo nagliti. Imamo karte i bude li mogao ići, volio bih da letite s nama u mojem privatnom zrakoplovu.”

“Hvala. Javit ću vam.”

“Svakako.” Apollu sam dao znak da se vratimo u kuću. “Recite mu da imam karte za Yankeese.”

“Tako ste dobri prema njemu, Nathaniele”, rekla je i šmrcnula. “Hvala vam.”

Ušao sam u kuću i uspeo se stubama, a Apolla sam ostavio pred vratima sobe. Abby je klečala na jastuku i gledala me.

Da, protekla noć bila je čudna, ali još smo uvijek bili ovdje. I dalje je išlo. I dalje smo to željeli.

A ostalo će doći s vremenom, pretpostavljam.

Prišao sam joj. “Jako dobro, Abigail. Zadovoljan sam što znaš predvidjeti moje potrebe.”

Skinuo sam hlače. Već mi se bio dignuo. Bez imalo oklijevanja, nagnula se i počela mi ga pušiti.

Zario sam prste u njezinu kosu i polako joj ga gurao u usta. Nisam se žurio. Htio sam nas vratiti ondje gdje smo trebali biti.

Micala je glavom u ritmu sa mnom, odgovarala je na moje pokrete dok sam je povlačio za kosu.

Zabio sam joj ga u grlo i osjetio kako se sve više opušta i prima me sve dublje. Bojažljivo je podignula ruku i gladila me po jajima.

Pružala mi je tako dobar osjećaj. Znam da je nisam zaslužio. Nisam zaslužio da bude moja pokorna.

Ali bio sam pohlepni gad i uživat ću u tom njezinu daru. I uživat ću dok god mi ona to dopušta.

Gibao sam se sve brže, zabijao joj ga do grla. Dahtao sam od užitka, a iznenadio sam se kad sam shvatio da sam stiskao zube.

Gurao sam joj ga u usta, a ona je radila jezikom. Čvršće sam je uhvatio za kosu i gibao se sve brže prema orgazmu.

Neću je upozoriti da ću svršiti. Želim vidjeti kako će reagirati, hoće li znati čitati znakove mojega tijela. Zabio sam joj ga duboko i svršio joj niz grlo.

Nije propustila ni kap.

Pustio sam joj kosu i uzdahnuo. Da, ovo je bilo dobro. Mi smo bili dobro.

Pružio sam ruku i pomogao joj da ustane, pitajući se pritom je li primijetila lubrikant na ormariću. Je li uopće imala pojma što ću sad učiniti?

Otkopčao sam joj košulju i pustio je da padne na pod. Iduće na redu bile su njezine hlače i ona ih je ležerno skinula. Pogledavala je po sobi i ukočila se kad je ugledala lubrikant.

“Pogledaj me, Abigail”, rekao sam joj i nježno je primio za ruke. “Želim da mi odgovoriš na pitanja.”

Bit će joj lakše ako odgovara naglas. Pogurao sam je prema krevetu i uzeo lubrikant s ormarića.

“Gdje se nalazimo?”

Popela se na krevet i pogledala me svojim dubokim smeđim očima. Silno mi je željela vjerovati.

“U vašoj sobi.”

Sjeo sam na krevet pokraj nje. “A gdje u mojoj sobi?”

“Na vašem krevetu.” Sjela je i oslonila se o pete.

Opet mi se dignuo, ali ignorirao sam to. Sad je ona bila važna. Trebalo ju je opustiti. Pripremiti.

Moje potrebe morat će pričekati.

93

“Što se zbiva u mojem krevetu?” upitao sam dok sam prstima klizio niz njezine bokove. Sva se naježila od mojega dodira.

Zatvorila je oči u iščekivanju. “Užitak.”

“Tako je.” Uzeo sam je u naručje i nježno spustio na leđa. Da. U mojem krevetu samo užitak.

Samo to. Uvijek.

Spustio sam se i grickao joj vrat, a rukama sam odavao počast njezinim grudima. Najprije sam joj nježno primio obje sise u šake, a zatim lagano dlanovima dodirivao bradavice. Izvijala se prema meni.

Usnicama sam klizio sve niže, kružio jezikom po vratu, nježno grickao. Sisala je ubrzano.

“Osjeti to, Abigail”, šapnuo sam joj. Dodirnuo sam joj prsa i osjetio kako joj lupa srce. Da, sve ide kako treba.

Moji prsti putovali su niže, među njezine noge, ispitivali su koliko je spremna.

Još. Trebala je još.

Spustio sam se niže i usnicama klizio po njezinu glatku trbuhu. Ruke su joj čvrsto stiskale posteljinu na krevetu dok sam joj lizao pupak.

Bila je tako slatka. Svaki dio njezina tijela bio je sladak.

Pratio sam liniju njezina trbuha i klizio nježno prema nabreklom mesu među nogama. Polako sam gurnuo prst u nju, a ona se stala trljati o moj dlan.

“Da”, rekao sam, a usnice su mi i dalje bile priljubljene uz njezin trbuh. “Osjeti to.”

Namjestio sam se među njezine noge i raširio ih kako bi bila otvorena za mene. Podizala je bokove od nestrpljenja. “Čekaj”, rekao sam joj i ljubio joj unutarnju stranu bedara, prema onom dijelu na kojem me željela najviše. Stenjala je. “Čekaj .”

Gurao sam jezik u nju i lizao je. Zavukao sam ruke pod njezina bedra i namjestio je tako da su joj se koljena odmarala na mojim ramenima.

Jecala je od užitka.

O, da.

Nastavio sam je lizati, uživajući u ukusnom dokazu njezina uzbuđenja, a prstom sam joj kružio po klitorisu. Pogledao sam je. Gužvala je posteljinu i izvijala se kako bi bila što bliže mojim ustima.

Dohvatio sam lubrikant. Lizao sam je oko klitorisa, jedva ga dotičući, i iscijedio malo lubrikanta na prste.

Ovo joj je bilo novo. Bilo joj je nelagodno svaki put kad bih to spomenuo. Htio sam da maksimalno uživa u ovom iskustvu.

Htio sam joj pokazati koliko joj zadovoljstva mogu pružiti ako ima povjerenja u mene.

Opet sam joj grickao picu i polako prstima klizio prema njezinu drugom otvoru, tek toliko da osjeti da su ondje. Milovao sam joj to mjesto. A zatim sam joj lizao klitoris, konačno joj pružajući trenje za kojim je toliko žudjela. Istodobno, gurnuo sam prst u njezin anus.

Duboko je udahnula.

“Užitak, Abigail. Samo užitak”, podsjetio sam je. Gurao sam prst naprijed i natrag, a svaki put išao sam sve dublje.

Uskladio sam kretnje prsta s jezikom i obrađivao je na dvije strane. Grickao sam je mrvicu žešće, a ona je išla prema vrhuncu. Čuo sam kako isprekidano diše i vidio kako joj podrhtavaju bedra.

“Opusti se”, rekao sam jer će je ono što slijedi malo zaboljeti. Polako sam gurnuo i drugi prst unutra, ne prestajući raditi jezikom.

“Oh.” Cijelo joj se tijelo napelo.

Nježno sam povlačio zube po njezinu klitorisu, a ona je ljuljala bokovima uz moja usta. Oba moja prsta bila su u njoj. Nježno sam išao sve dublje i polako je rastezao.

94

“Oh, ah”, dahtala je.

“To je to, Abigail”, hrabrio sam je. “Opusti se. Daj da ti pružim užitak.” Vjeruj mi.

Uskoro će svršiti. Cijelo joj je tijelo drhtalo. Gurnut ću prste još samo jedanput, dvaput, odlučio sam i nastavio lizati njezin klitoris. A zatim sam je lagano trljao zubima i gurnuo prste što sam dublje mogao.

Viknula je dok je svršavala.

Lagano sam je spustio na krevet i sa zadovoljstvom gledao kako joj tijelo i dalje drhti od orgazma. Ja sam to učinio. Ja sam joj pružio taj užitak.

Ja. Polako je otvorila oči i gledala me iznenađeno.

“Jesi li dobro?” upitao sam je. Nije trebala odgovoriti na to pitanje, naravno; vidjelo se na njoj koliko joj je dobro.

“Mmmm”, promrmljala je i okrenula se na bok.

Primaknuo sam je bliže sebi. “Mogu li to shvatiti kao potvrdan odgovor?”

Blago je kimnula i naslonila glavu na moja prsa.

Preplavilo me nešto što nikad nisam osjetio i privio sam je čvrsto uza se. Poželio sam da je ne pustim više nikad.

95

Dvadeseto poglavlje

Kad sam u srijedu ušao u knjižnicu, Abby je opet sjedila za stolom, ali ovaj put bila je okrenuta prema ulaznim vratima. Usuđujem li se pomisliti da me je čekala? “Dobar dan”, pozdravio sam.

“Dobar dan, gospodine”, rekla je sa zavodljivim osmijehom.

Dovraga. Dignuo mi se samo na riječ gospodine.

“Odgovara li ti još uvijek ovo vrijeme?” Nisam želio ništa nagađati. Srijede nisu bile dio našeg prvotnog dogovora i želio sam da me odbije ako to želi. Silno sam se nadao da me neće odbiti, ali odluka je bila njezina.

“Trinaest i trideset”, pokazala je na ekran svojeg računala. “Tako ovdje piše.”

Zagledao sam joj se duboko u oči, ne mogavši, i ne želeći, sakriti ono što osjećam. No, mislim da nije shvatila ništa iz mojeg pogleda. “Hoćeš li mi biti pratnja na Odjelu rijetkih knjiga?”

“Da”, šapnula je.

Primili smo se za ruke i ona je ustala od stola i prišla mi. Nekoliko trenutaka samo sam stajao i gledao je.

Na sebi je imala haljinu dugih rukava koja je grlila njezine obline, isticala grudi i liniju njezinih bokova.

“Izgledaš jako lijepo”, rekao sam joj.

Uzvratila je osmijehom. “Hvala.”

Bio je to čudan osjećaj, stajati ondje i neobavezno čavrljati, a oboje smo znali što slijedi. Što ćemo za nekoliko minuta raditi.

Osvrnuo sam se oko sebe ne bih li vidio Marthu. Stajala je pokraj odjeljka s biografijama.

“Ja ću te zamijeniti, Abby”, rekla je i mahnula. “Samo ti odi.”

Abby je pustila moju ruku. “Odite za mnom.” Kao da bih mogao išta drugo.

Penjali smo se uza stube, a Abby je hodala ispred mene. Kad smo stigli do prostorije, otvorila je vrata i ušla prva. Zatvorio sam ih i zaključao za nama. Ona je čekala.

“Skini cipele”, rekao sam.

Poslušala je i skinula najprije jednu cipelu, a potom i drugu. Jebote. Čak i dok skida cipele, Abby je seksi. Posegnula je prema dolje i skinula sićušne čarape koje se nisu vidjele od cipela. Jedva sam se suzdržao da ne zastenjem. Bila je još više seksi dok skida čarape.

“Okreni se”, rekao sam joj, a ona se okrenula prema onom istom stolu od prošle srijede. Prišao sam joj s leđa i stavio ruke na njezina ramena. Drhtala je od iščekivanja. “Odi do stola”, zapovjedio sam joj i nježno je gurnuo.

Odšetala je do stola i stala ispred njega. Pritisnuo sam se tijelom uz nju kako bi mogla osjetiti moju erekciju.

Nagnuo sam je nad stol i milovao joj ruke, a potom sam je gurnuo na laktove i malo je jače pritisnuo kurcem.

“Sviđa mi se ova tvoja haljina”, rekao sam. Malo sam se odmaknuo i klizio prstima po njezinoj stražnjici. “Dijeli nas samo jednostavan komadić tkanine.”

Gurnula je dupe prema meni, a ja sam se nasmiješio od zadovoljstva.

Bila je zločesta.

“A znaš li što je još novo?” upitao sam. Gurnuo sam joj ruku pod haljinu i podignuo je, otkrivši njene bljedoružičaste gaćice. Svukao sam joj ih niz bedra. “Više nam ne treba kondom.”

96

Srednjim prstom prešao sam preko njezina ulaza. Već je bila vlažna. “Moći ću osjetiti sve kad ti ga gurnem.” Otkopčao sam hlače i pustio da kliznu na pod. Pritisnuo sam se uz nju. “I ti ćeš moći osjetiti mene.”

Zastenjala je.

“Sviđa ti se to, Abigail, je li tako?”

“Da, gospodaru, molim vas.”

Gurnuo sam dva prsta u nju, ponovno ispitujući koliko je uzbuđena. “Jesi li mislila na mene cijeli dan? Jesi li zamišljala da ti činim ovo?”

Dahtala je i kimnula.

Polako sam radio prstima. “Reci mi. Reci mi to riječima.”

“Mislim na vas cijeli dan, gospodaru. Zamišljala sam što ćete mi raditi.”

“Iako si trebala raditi?” upitao sam je hineći iznenađenje. Izvukao sam prste iz nje. “Da, gospodaru.”

Pljesnuo sam je po guzici. “Sram te bilo.” Pljesnuo sam je opet, a ona je zastenjala. “Ti si jedna zločesta curica, Abigail.” Pljesnuo sam je i posljednji put. Nagnuo sam se i šapnuo joj na uho: “Znaš li što radim zločestim curicama nakon što dobiju po guzi?”

“Ne znam, gospodaru.”

“Jebem ih.”

Nešto je promrmljala.

“Ispruži ruke, uhvati se za rub stola i pripremi se.” Gledao sam kako se prstima hvata za rub stola. “Nemaš pojma koliko si jebeno seksi u ovoj pozi.”

Jednom sam rukom držao kitu i draškao je, pritiskao, ali nisam išao dalje od toga. Jecala je od nestrpljenja. Jednim glatkim pokretom kliznuo sam u nju i oboje smo zastenjali.

Nikad nije bilo ovako. Nikad. U prijašnjim vezama vikendi su mi bili dovoljni. Nikad mi nije palo na pamet da svoje bivše pokorne potražim tijekom tjedna. Zašto je sve s Abby bilo toliko drukčije? Zašto od nedjelje poslijepodne do petka navečer nisam mogao izdržati a da je ne vidim?

Da je ne dodirujem?

Počeo sam joj ga zabijati, izbacivši iz glave sve osim nje. Osim osjećaja koji ona pruža mojoj kiti.

Načina na koji se njezini mišići stežu svaki put kad je uronim u nju.

Naša tijela zabijala su se u stol. Zaista ne bismo smjeli činiti ovo. Mogla bi se naći u neprilici. Ali nisam mogao stati.

I dok sam nas oboje vodio prema orgazmu, shvatio sam. Nikad je se neću zasititi i nikad neću moći stati. Trebao sam to shvatiti prije toliko godina, kad mi je postalo nemoguće biti daleko od nje.

Trebalo mi je to biti jasno kad je prije nekoliko tjedana ušla u moj ured. Trebao sam to priznati kad sam je prvi put uzeo. Zaglibio sam duboko. Njezin miris, dodir, sama srž njezina bića. Sve je to bilo dio mene.

Nešto kasnije, kad smo skupljali našu odjeću i odijevali se, opet sam načeo temu auta.

“Razmišljao sam o onome što si rekla o autu.”

Lice joj je poprimilo tvrdoglav izraz, ali ton glasa ostao joj je smiren. “Stvarno?”

A ja sam govorio mirnim tonom, znajući da sam donio pravu odluku. “Odlučio sam da te neću sad gnjaviti s tim.”

“Molim?”

“Zbog tog prijedloga bilo ti je jako nelagodno, i premda dio mene i dalje misli da je sigurnije da sama voziš, tvoje psihičko zadovoljstvo jednako mi je važno. Ne želim da se ikad više osjećaš kao kurva.”

Izgledala je zaista iznenađeno. “Hvala.”

97

“Primanje i davanje, Abigail, to je bit svake veze.” Okrenuo sam se kako bi vidjela koliko me košta iduće priznanje. “Cijenim to što si tako iskrena o svojim osjećajima, ja osobno imam teškoća s time.”

Naglo je ustala od stola. “Možda možemo zajedno poraditi na tome.”

Prošli su me ledeni trnci, ali zanemario sam to i otvorio vrata. “Možda.”

Vodio sam je niza stube na središnji kat. “U petak moramo biti na aerodromu u četiri. Ako ti to ne odgovara, javi mi. Imaš moj broj.” “Četiri je u redu. Nazvat ću te bude li što iskrsnulo.”

Stajali smo na ulaznim vratima.

“Do tada”, rekao sam i pomilovao joj obraz.

Abby nije zvala, ali zato Kyleova mama jest. Temperatura mu nije popuštala i zbog toga nije mogao na Super Bowl. Razgovarao sam s njim u subotu popodne. Rekao sam mu da uvijek postoji druga sezona i da ću učiniti sve kako bih mu nabavio kartu za svjetsko prvenstvo ako se Yankeesi probiju.

U petak u šesnaest sati Abby i ja sastali smo se na terminalu na kojem je bio moj privatni zrakoplov.

“Dobar dan, Abigail. Hvala ti što si sredila da odeš s posla ranije.”

Primila me za ruku i uspeli smo se stepenicama u kabinu. Pilot nam je mahnuo. “Uskoro ćemo biti spremni za polijetanje, gospodine West.”

Poveo sam je do naših sjedala. Sjela je pokraj mene i ruke stavila u krilo. S vremena na vrijeme pogledavala je po kabini i poravnavala nepostojeće nabore na hlačama.

Naravno da je nervozna, pomislio sam. Sve joj je bilo novo. Morao sam je opustiti, natuknuti joj što da očekuje. Na koncu, veći dio vikenda provest ćemo na javnom mjestu s mojom obitelji i mojim najbližim prijateljima.

Imali smo nekoliko minuta prije nego što stjuardesa uđe u kabinu.

Abby je duboko udahnula i zatvorila oči. “Želim razgovarati s tobom o vikendu”, rekao sam joj i ona je otvorila oči. Bile su pune zahvalnosti. “Ogrlicu ne skidaš. I dalje si moja pokorna. Ali moja teta i Jackson ne moraju znati detalje iz našega privatnog života.”

Zapitao sam se je li Felicia rekla što Jacksonu, ali zaključio sam da nije. Seksualni život bratića njezina dečka vjerojatno nije bila među temama o kojima je Felicia htjela raspravljati.

“Također, nećeš mi se obraćati s gospodaru, gospodine ili gospodine West. Potrudiš li se, možeš sasvim izbjeći izgovaranje mojeg imena.” Pogledao sam je u oči. Bila je to delikatna ravnoteža, ovakav naš način života, ali bilo je izvedivo. “Nećeš me zvati imenom osim ako je to zaista neizbježno.” Kimnula je.

“A danas, to jest sada”, rekao sam, pokušavajući sakriti uzbuđenje u glasu, “učit ćeš o kontroli.”

U kabinu je ušla stjuardesa. “Hoću li vama i gospođici King donijeti što, gospodine West?”

“Ne. Pozvat ćemo vas budemo li trebali što.”

Nasmiješila se. “U redu, gospodine.”

“Ostatak leta provest će u pilotskoj kabini, osim ako je zatrebamo”, rekao sam, otkopčao sigurnosni pojas i pružio joj ruku. “Ali nećemo. Dođi sa mnom.”

Odveo sam je u malu spavaću sobu i zatvorio vrata. “Skini se i lezi na krevet.”

Abby je u upitniku igru voskom označila s “voljna probati”. Igra voskom koja uključuje prave svijeće može postati vrlo intenzivna i nisam želio brzati s upotrebom sojinih ili parafinskih svijeća.

Umjesto toga, naručio sam posebne svijeće za nju. Kad bi se zagrijavale, pretvarale su se u ulje za tijelo, a otapale su se pri nižim temperaturama nego što je to bio slučaj sa sojinim i parafinskim svijećama. Bit će to savršeno za njezin prvi put.

98

Dok se Abby razodijevala, iz ormarića sam izvadio grijač na baterije. Već sam ga bio uključio.

Svijeća se lijepo topila. Umočio sam prst u vosak da provjerim temperaturu. Baš kako treba. Stavio sam povez za oči u džep.

Abby je ležala gola na krevetu. Savršena pokornost. Nije bilo ni mrve oklijevanja. Unatoč tome što je stjuardesa u susjednoj prostoriji.

Stavio sam grijač na pod, a zatim raširio Abbyne ruke. “Ostani ovako pa te neću vezati.”

Dohvatio sam opet grijač i sjeo na rub kreveta. “Ovo je grijač za vosak. Radi na baterije. Obično se služim pravom svijećom, ali pilot ih ne dopušta. Pravila su pravila.”

A ja sam osoba koja poštuje pravila, uglavnom.

Val uzbuđenja preplavio joj je tijelo i bradavice su joj se ukrutile. Zastao joj je dah. Samo na sekundu. O, da. Željela je ovo.

Izvadio sam povez iz džepa. “Bolje je kad su ti povezane oči.”

Svezao sam joj povez oko glave i još jedanput provjerio njezinu reakciju. Htio sam se uvjeriti da je spremna nastaviti. Tijelo joj je drhtalo od nestrpljenja. “Većini ljudi ovaj osjećaj vrućine predstavlja velik užitak.”

Nagnuo sam grijač. Kap voska kliznula joj je na nadlakticu. Samo kap, i to na siguran dio njezina tijela - dio na kojem sam najbolje mogao testirati i vosak i njezinu reakciju. Prosiktala je, ali od užitka. Trljao sam joj kožu uljem i objasnio joj što je to i kako djeluje.

Opet sam nagnuo grijač. Kap je pala na njezinu drugu ruku, a ja sam joj je nježno utrljao u kožu.

Njezina koža pod mojim prstima bila je meka i podatna. Polako sam kapao još ulja na nju, uvijek nježno, uvijek polako, čineći je sve opuštenijom i polako potpirujući vatru u njoj. Nježno sam je trljao i tako svaki put nagradio njezino povjerenje u ovo što radim. Htio sam joj pokazati kako ću nagraditi njezinu posvemašnju pokornost. Bio je to važan dio mojega plana za ostatak večeri - htio sam dovesti njezino tijelo do ludila tako da može uživati u onome što slijedi nakon večere.

Pogledao sam na sat. Imali smo još deset minuta prije nego što se morala opet odjenuti. Kako će reagirati na ovo? Zagrabio sam prstom malo otopljena voska iz grijača i pustio da kaplje po njezinoj bradavici. Glasno je uzdahnula.

Utrljao sam joj ulje i dirao je po sisi. “Sviđa ti se ta vrućina, Abigail?” šapnuo sam joj u uho i istresao kapljicu na drugu sisu.

Zastenjala je.

Da, svidjelo joj se. Žudjela je za tim.

Malo sam više nagnuo grijač i vosak je potekao niz njezine grudi. Odložio sam grijač i opkoračio je. Masirao sam joj cijelo tijelo dugim i intenzivnim pokretima. Razmazivao sam joj ulje po sisama, po struku, temeljito ga utrljavao. Davao sam sve od sebe da je opustim i pojačam njezinu želju.

“Kontrola, Abigail. Kome pripadaš? Odgovori mi.”

“Vama.”

“Tako je. A do kraja večeri preklinjat ćeš za moj kurac.” Učinim li sve kako treba. “Budeš li dobra, možda ti ga i dam.”

Ustao sam s kreveta kako bih joj dao vremena da dođe k sebi i da razmisli o noći koja slijedi.

Prišao sam jedanput prozoru i pogledao van. Približavali smo se Tampi - Abby se trebala odjenuti.

Moja avionska posada napunila je hladnjak prije nego što smo uzletjeli. Izvadio sam bocu vode i vratio se u sobu.

Abby je još ležala na krevetu raširenih ruku i svezanih očiju.

Sjeo sam pokraj nje i prstom prešao preko njezina ramena. “Abigail.”

Okrenula je glavu prema meni.

Odvezao sam povez, a ona me pogledala očima punim povjerenja. “Vrijeme je da se odjeneš.”

Primio sam je za ruke i skupio joj ih ponovno uz tijelo. “Donijet ću ti vode.”

Oblizala je usnice, a ja sam se nasmiješio.

99

Stigli smo u naš hotelski apartman i ja sam pokazao Abby njezinu sobu. Imali smo sat vremena prije nego što se sastanemo s ostalima na večeri, a to je bilo sasvim dovoljno vremena da se spremimo. Nešto kasnije pojavila se u dnevnom boravku našeg apartmana, odjevena i prekrasna.

“Vrlo lijepo, ali vrati se i skini najlonke.” Pogledala me upitno. “Želim da si potpuno gola ispod haljine. Želim da izađeš van svjesna da ti mogu podignuti suknju i uzeti te kad god mi to padne na pamet.”

Nisam, naravno, planirao to večeras. Moja obitelj bit će s nama, ali u nedjelju... Pripremao sam se za nogometni stadion.

Okrenula se i otišla natrag u svoju sobu. Vratila se nekoliko trenutaka kasnije.

“Podigni suknju.”

Prstima je posegnula za rubom haljine. Podignula ju je do struka. Ispod haljine nije bilo ničeg osim same Abby. “Sad smo spremni”, rekao sam i pružio joj ruku.

Jackson je rezervirao večeru u jednom mesnom restoranu u centru grada. Briljantan plan, s obzirom na to kolika je gužva vladala u centru. Probijali smo se kroz mase ljudi sve dok konačno nismo stigli do restorana.

Svi su sjeli za velik, okrugao stol u sredini restorana. Mnogi gosti zadivljeno su gledali Jacksona, ali nitko mu nije prilazio. I Abby i ja smo sjeli, a ona je počela čavrljati s Lindom i Elainom. Naslonio sam se i promatrao je kako opušteno razgovara sa svima, a u razgovor sam se ubacio samo kako bih se našalio s njom onda kad je rekla da je naš let bio “okej”.

Konobar nam je natočio vina. Izvrsno. Abby se treba sasvim opustiti prije nego što se vratimo u našu sobu. S druge strane, ja si ne smijem dopustiti više od jedne čaše. Nikad ne pijem više od jedne čaše prije igre. Uz to, ono što sam planirao za večeras zahtijevalo je krajnju koncentraciju; alkohol mi ne smije remetiti rasuđivanje.

Pogledao sam Abby. Proučavala je jelovnik zabrinuta izraza lica. Bio sam ljut na sebe što se nisam ranije sjetio jelovnika.

“Juha od jastoga je izvrsna”, rekao sam joj. “I salata Cezar. Također bih ti preporučio biftek ili file.”

Preplavilo ju je olakšanje i zatvorila je jelovnik. “Dakle, juha od jastoga i file.”

Razgovor je tekao glatko i sve je bilo u redu dok Todd nije otkrio da je Abby diplomirala na Columbiji. Nekoliko minuta uspoređivali su omiljena mjesta za izlazak i prisjećali se raznih događaja. U glavi mi je zvonio alarm. Trebao sam promijeniti temu, i to brzo. Što ako se Todd sjeti moje opsesije jednom studenticom s Columbije? Hoće li to spomenuti Abby? Nisam bio siguran.

Elaina i Todd voljeli su me zadirkivati. Mogao bi to spomenuti. Ubacio sam se u razgovor spomenuvši nekoliko svojih priča i uspomena s Dartmoutha. Razgovoru se pridružila i Elaina; polako ali sigurno priča je skrenula s opasne teme o Columbiji.

Ispustio sam uzdah olakšanja i svoju pozornost usmjerio na Abby. Stiglo je vrijeme za drugu fazu mojega plana.

100

Dvadeset prvo poglavlje

Razgovor za stolom nastavio se, a ja sam gurnuo ruku ispod stola i dirao Abbyno koljeno.

Mazio. Milovao. Dražio. “Abby”, rekla je Linda, “već te dugo planiram pozvati na ručak. Idući tjedan mi ne odgovara, ali što kažeš na srijedu tjedan nakon toga?”

Nastavio sam dirati je po koljenu, čekajući njezin odgovor Lindi.

“Srijeda mi ne odgovara”, odgovorila je Abby. “Imamo jednog korisnika koji srijedom posjećuje Odjel rijetkih knjiga. Budući da ondje ne smijemo pustiti nikoga bez pratnje, moram biti s njim.”

Zamalo sam prasnuo u smijeh.

Moja je teta uzdahnula. “To je vjerojatno naporno, ali valjda korisnicima treba uvijek stajati na usluzi.”

“Nije mi problem”, Abby je rekla. “Divno je kad je osoba tako temeljita.”

Rukom sam klizio dublje. Smatrala me temeljitim? Jedva čekam da joj pokažem koliko temeljit mogu biti.

“A odgovara li ti utorak?” upitala je Linda. “Ne dolazi valjda i utorkom?”

Srce mi je poskočilo od radosti što moja teta želi provoditi vrijeme s Abby. Bio sam sretan zbog načina na koji ju je moja obitelj prihvatila.

“Može u utorak”, odgovorila je Abby.

“Dakle, dogovoreno je.” Linda se nasmiješila.

Opet sam gurnuo ruku ispod stola i milovao Abbyno koljeno. Todd me pitao nešto o nadolazećim lokalnim izborima. Znao je da se ne mogu suzdržati od rasprava o politici. Doduše, nije mi smetalo - to mi je odvlačilo pozornost od onoga što sam radio lijevom rukom.

Moja si, govorio sam joj prstima. Čak i za ovim stolom. Mogu činiti što god želim.

A ona mi je to dopuštala.

Dodao sam Feliciji kruh. Ne bih mogao reći da se prema meni odnosila s toplinom, nipošto, ali nije bila ni onako hladna kao što je bila u bolnici. Možda će s vremenom shvatiti.

Spustio sam ruku natrag u krilo i polako primicao prste Abby. Ovaj put uz bedro. Tek toliko da je malo podsjetim. Elaina me pitala nešto i ja sam podignuo svoju vilicu dok sam joj odgovarao.

Htio sam dati Abby do znanja da ne privlači pozornost na sebe. Ono što smo činili bilo je između nas. A u očima moje obitelji bili smo kao svaki drugi par koji zajedno večera.

Ali ispod stola...

Posegnuo sam opet kako bih joj dodirnuo koljeno, ali noge su joj bile prekrižene. Ne možemo tako. Lagano sam joj gurnuo nogu i ona je na to opet raširila koljena.

Sad je puno bolje.

Polako sam se prstima penjao sve više, zadignuo joj suknju, a zatim sam se vratio svojoj salati.

Pogledavao sam oko sebe - Felicia se smijala nečemu što je Jackson rekao; Linda je čavrljala s Elainom. da -

Pustio sam svoje misli da prebiru po planovima za ostatak večeri. Hotelskom osoblju rekao sam Abbyno gušenje vratilo me u stvarnost.

Nekoliko puta potapšao sam je po leđima. “Jesi li dobro?”

“Jesam”, rekla je, rumena i lagano posramljena. “Ispričavam se.”

“Znaš”, rekao je Todd s druge strane stola. “Ne bi smio tapšati osobu po leđima kad se guši.T o bi moglo biti opasno.”

101

“Hvala vam, dr. Welling”, odvratio sam mu.

“Samo pokušavam pomoći.”

“Ne moraš se tako jako truditi.”

Nacerio mi se. “A gdje je onda zabava?”

Konobar je pokupio naše tanjure. Abbyna čaša bila je prazna pa sam joj natočio još vina. Želio sam je sasvim opuštenu. “Što čitaš osim poezije?” trljao sam je po gornjem dijelu bedra. Bili smo uobičajen par koji razmjenjuje nježnosti.

Naravno da jesmo.

Otpila je gutljaj vina. “Svašta. Najviše volim klasike.”

Nasmiješio sam se. Uživao sam u našoj igri pogađanja pjesnika prošlog vikenda, stoga sam tijekom ovog tjedna na pauzama za ručak čitao izreke poznatih književnika. Jedva sam čekao da joj pokažem svoje znanje. '“Klasici su knjige koje ljudi hvale, ah ih ne čitaju.' Mark Tvvain”, rekao sam.

Abby se vragolasto nasmiješila i oči su joj zasjale. '“Ne mogu dobro misliti o čovjeku koji se poigrava ženskim osjećajima.' Jane Austen.”

Da, pretpostavljam da se jesam malčice poigravao njome. Ali Jane Austen nasuprot mojega Marka Twaina? Znala je da se njih dvoje nisu trpjeli, zar ne?

Nasmiješio sam joj se. '“Ali kada mlada dama naumi biti junakinja, ni tvrdokornost četrdesetak okolnih obitelji ne može je spriječiti u tome.'“ Što kažeš na to. “Jane Austen.”

Nije ni trepnula kad sam joj gurnuo ruku pod haljinu, već je mirno odvratila: “'Istina je čudnija od fikcije.' Mark Twain.”

U redu, sredila me. Sredila me pošteno. Nasmijao sam se i time privukao pozornost ostalih.

“Odustajem.” Opet sam stavio ruke na stol. “Pobijedila si. Ali samo ovaj put.”

“Hej, vas dvije”, Elaina se obratila Abby i Feliciji. “Linda i ja ćemo sutra u toplice na masažu i tretman lica i noktiju. Zakazale smo termin i vama. Mi častimo. Hoćete s nama?”

Nazvao sam Elainu ranije ovog tjedna kako bih joj to predložio, a ona me iznenadila rekavši mi da je već zakazala termine za Abby i Feliciju.

“Kako lijepo od vas.” Opet sam joj milovao koljeno. Mrzio sam što dan moram provesti bez nje, ali želio sam da upozna moju obitelj. “Pretpostavljam da se Todd i ja možemo zabavljati igrajući golf? Želiš li ići s curama, Abby?”

“Svakako.”

Naravno da želi. Koja bi žena odbila dan u toplicama? Pogledao sam Todda.

Todd mi je namignuo. Gotov si, mogao sam mu pročitati s usana.

Isprašit ću ti tur preko cijelog terena, doktore, odvratio sam mu. “Samo probaj”, rekao je naglas.

Linda se nakašljala. “Ispričavam se”, rekao sam.

Vratio sam se jelu i krajičkom oka pratio Abby. Smješkala se cijelo vrijeme i razgovarala sa svima. Nije bila nimalo sramežljiva, nimalo umišljena. Samo prelijepa.

A bila je i već toliko napaljena da joj neće trebati dugo da eksplodira.

Nisam to želio. Ne još.

Nisam je dirao dok smo jeli predjelo. Ali bio sam pokraj nje. To je bilo dovoljno. Mogao sam osjetiti svaki njezin dah - vidjeti blago micanje njezina tijela, dizanje i spuštanje prsa.

Nasmijala se nečemu što je rekla Felicia i elegantnim pokretom ruke zagladila kosu. Misli su mi odlutale. Zamišljao sam njezine ruke na svojem tijelu. Želio sam te ruke na svojem tijelu.

Natočio sam joj još vina i gledao je kako otpija gutljaj.

Htio sam ta usta na sebi.

102

Primio sam je za ruku i primaknuo je svojem nabreklom kurcu. Vrlo polako, pazeći da ne privučem pozornost ostalih, podignuo sam bokove i utrljao se kratko u njezin dlan.

Vidiš? Htio sam je pitati. Vidiš što mi činiš?

Vidjela je. Ugrizla si je donju usnicu i ostavila svoju ruku na meni. Bilo je to previše.

Nježno sam joj stisnuo dlan i vratio joj ruku u natrag u krilo.

Uskoro, obećao sam. Uskoro. Nadam se da ćemo oboje izdržati.

Nastavio sam je rajcati u autu - zadignuo sam joj haljinu do struka i otkrio njezinu mokru picu.

“Umrljat ćeš sjedala unajmljenog automobila.” Dirao sam joj mokri ulaz i gurnuo prst unutra.

“Kad si tako vlažna.”

Krajičkom oka vidio sam kako grize unutrašnjost svojeg obraza. Da, moj plan djeluje. Kladim se da bi preklinjala kad bih joj to naredio. Poigravao sam se njome još malo, klizio prstom u njezinu unutrašnjost, draškao joj klitoris.

Zaustavio sam se pred hotelom i spustio Abbynu haljinu prije nego netko priđe autu. Dao sam hotelskom službeniku ključeve i otvorio Abby vrata da izađe. Pružio sam joj ruku i ona je izašla, a mi smo opet bili poput svakog drugog para.

Dizalom smo se uspeh do našeg apartmana. Stisnuo sam joj guzicu, samo zato što sam to mogao, a ona je zastenjala.

“Ne još”, rekao sam joj.

Držao sam ruku iznad njezinog dupeta dok smo hodali prema našem apartmanu. Drhtala je od iščekivanja.

Oh,Abby, pomislio sam. Nemaš pojma što sam isplanirao za tebe večeras.

Ili možda imaš.

Otvorio sam vrata i pustio je da uđe prva. Hotelsko osoblje učinilo je sve prema mojim uputama - sva su svjetla bila pogašena osim blagog svjetla u dnevnom boravku. Poveo sam Abby prema svojoj spavaćoj sobi u kojoj je također prigušeno gorjela samo jedna lampa. Krevet je bio pripremljen.

Izvrsno.

Pustio sam je da stoji pokraj kreveta i otvorio sam svoju putnu torbu. Izvadio sam topli gel i vibrator i stavio ih na krevet. Razrogačila je oči.

Kad bolje promislim, možda i nije imala pojma što sam planirao.

“Bio sam strpljiv, Abigail”, rekao sam čvrsto, ali ipak nježnim i umirujućim tonom. “Bit ću najnježniji što mogu, ali trenutak je stigao. Spremna si.”

Vjeruj mi. Ne bih ovo činio kad bih mislio da nisi spremna.

Prišao sam joj. Ona je i dalje stajala kao skamenjena.

“Razodjeni me”, rekao sam kako bih joj misli usmjerio na nešto drugo.

Nemirnim pokretima prstiju skinula mi je sako i dirala me po rukama. Jebote, kako sam volio njezine ruke na sebi. Velikom brzinom otkopčala je gumbe moje košulje, a zatim mi ju je svukla i bacila na pod. Iduće na redu bile su hlače i bokserice - skinula ih je jednim potezom.

“Ovo je za tebe”, rekao sam joj čim je iz bokserica ispao moj kurac u erekciji. “Zato što si bila tako dobra na večeri, dopustit ću ti da ga malo okusiš.”

Odmah se spustila na koljena i stavila ga u usta. Osjetio sam kako stenje dok sam ga zabijao u njezinu toplu unutrašnjost.

Na koljenima će se moći bolje usredotočiti na mene. A ne toliko na predmete koje sam stavio na krevet. Barem sam se tako nadao. U krajnju ruku, taj će je položaj podsjetiti na to da će cijelu noć biti pod mojom kontrolom. Bio sam spreman oboje nas voditi kroz sve ovo. Zatvorio sam oči i pozornost usmjerio na nju. Na osjećaj koji mi pruža svojim ustima dok joj ga zabijam u grlo, na njezinu svilenu kosu među mojim prstima.

103

Nakon nekoliko minuta izvukao sam joj ga jer nisam želio još svršiti. Pomogao sam joj da ustane. Malo je zateturala. Ponadao sam se da nije popila previše vina.

“Skini se za mene”, rekao sam joj. “Polako.”

Polako je skidala cipele, jednu pa drugu. Jebote. Zašto je to bilo toliko seksi? Ne skidajući pogled s mene, posegnula je iza leđa i povukla patentni zatvarač. Lijevom rukom polako je svukla haljinu s desnog ramena.

Moram češće tražiti da se skida preda mnom.

Haljina je pala na pod, a ona je otkopčala grudnjak. Uzela ga je, podignula i bacila na pod.

Jednostavno je sjala na mjesečini. Lagano se zaljuljala, a nje zine sjene plesale su po krevetu.

Sjeo sam. “Diraj se.”

Posve nesputano dirala si je grudi i vrtjela bradavice dok se nisu sasvim ukrutile. Uštipnula je jednu, a zatim drugu. Oči su joj bila zatvorene i stenjala je od užitka. Još se jedanput zaljuljala.

Jednom rukom dirala se dolje, a drugom se nastavila igrati sisama. Bilo je to nešto najerotičnije što sam vidio u životu.

“Dosta”, rekao sam kad se počela trljati o svoj dlan. “Dođi ovamo.”

Zanosno vrteći bokovima, prišla je krevetu, a ja sam je zgrabio oko struka. Uzdahnula je kad sam je polegao na krevet i opkoračio je.

Mazio sam joj se uz vrat, upijajući njezin miris i osjećajući slatkoću njezina daha. Grickao sam joj rub brade, a ona je zarila prste u moju kosu.

Nastavio sam putovati njezinim tijelom. Jezikom sam joj istraživao vrat ispod brade, a ruke su mi bile na njezinim grudima. Uštipnuo sam je za bradavicu i nastavio je dirati sve niže, prema bokovima.

Sad sam i ustima klizio niže i uživao u okusima dok sam joj pohlepno lizao pupak i draškao joj nabrekli klitoris. Zabacila je glavu unatrag. Bila je spremna.

Polako sam se usnicama penjao natrag uz njezino tijelo, i dalje je dirajući, ali sad malo nježnije.

Stenjala je poda mnom. Uzbuđena, pohotna.

Polako sam je okrenuo na bok i milovao joj ruke.

Dobro je. Bit će ti dobro. Vjeruj mi.

Dodirom sam izgovarao te riječi, a ona je izvijala leđa i primaknula svoju glavu meni.

Dohvatio sam topli gel i istisnuo ga na svoja dva prsta. Istisnuo sam još gela duž svoje bolne kite.

Vrlo, vrlo polako, sitnim sam joj pokretima kružio po klitorisu, a drugom sam pritisnuo njezin analni otvor. Lagano se trznula. Pretpostavljam da je to bilo zbog temperature gela. Prošli vikend nisam upotrijebio topli gel.

Za svaki sam slučaj još više usporio i polako joj gurao prst unutra, dok sam joj drugom rukom i dalje obrađivao klitoris. Usredotočio sam se na njezine reakcije i tražio bilo kakav znak neugode.

Nije bilo nijednog. Samo se čuo uzdah zadovoljstva kad sam joj gurnuo prst do kraja.

Sve sam ponovio i s drugim prstom. Htio sam je raširiti polako, pripremiti je za svoj kurac.

Trljala se klitorisom o moju ruku, gurala se prema meni i primala moje prste sve dublje. Svejedno sam išao vrlo polako.

Imamo sve vrijeme na svijetu. Cijelu noć, bude li potrebno. Kretat ću se puževim korakom samo da njoj bude ugodno.

I dalje se gurala prema meni.

Ostani sa mnom, Abby.

Izvadio sam prste iz nje i podignuo joj nogu. Jednom rukom namjestio sam kitu na njezin anus.

Drugom sam kružio po klitorisu i umakao prste u njezinu vlažnu picu. Lagano sam se pritisnuo u nju, želeći joj dati do znanja gdje sam i što se spremam učiniti.

Bila je mirna. Prihvaćala me.

104

Nije se ni trznula, ni zadrhtala. Nije odavala nikakve znakove nelagode.

Gurnuo sam ga tek toliko da u nju uđe samo vrh.

Polako, rekao sam samome sebi. Nagon da se zabijem u nju bio je prejak, ali suzdržao sam se znajući da se moram potpuno usredotočiti na nju. Svoje potrebe gurnuo sam u stranu. Abby mi je vjerovala i bio sam u stanju učiniti sve kako bih nagradio to povjerenje.

Gurnuo sam ga dublje, a ona je ispustila glasan uzdah. Ne pomičući donji dio svojeg tijela, stao sam se truditi više oko njezina klitorisa, s namjerom da je opet dovedem u stanje neizdržive požude.

Opuštala se, a ja sam ga gurao naprijed, a potom opet zastao. Dražio je prstima.

Nježno sam probijao njezin prirodni otpor i polako gurnuo cijeli glavić unutra. Opet sam osjetio snažnu potrebu da joj ga zabijem do kraja i ponovno sam se uspio oduprijeti tomu, usredotočivši se na tu ženu u svojem naručju, na povjerenje koje mi je poklonila. Neću uništiti to povjerenje.

Uvukla je dah.

Kvragu, boljelo ju je.

Maknuo sam prste s njezina klitorisa i uhvatio joj ruku. “Jesi li dobro?” upitao sam je.

Nisam mogao učiniti da bol sasvim nestane, ali htio sam joj pokazati da znam da je bolno. Htio sam joj reći da ću biti nježan. Da ću je paziti.

Opet je uvukla dah. “Jesam.”

Ne bi lagala. Da želi da prestanem, rekla bi mi. Kad bi mi rekla da joj nije dobro, prestao bih istog trena.

Stisnuo sam joj ruku i približio joj se kako bih joj poljubio zatiljak. “Izvrsna si”, šapnuo sam.

S jednim dubokim uzdahom sva je napetost nestala i ona se topila uz mene.

Dohvatio sam vibrator i uključio ga. Jednom rukom privukao sam je svojim prsima, a dlan sam nastavio držati među njezinim grudima kako bih joj mogao pratiti disanje.

Drugom rukom držao sam vibrator i klizio njime po njezinu tijelu. Htio sam da zna što činim.

Cijelo mi je tijelo drhtalo od želje da joj ga zabijem do kraja, ali umjesto toga gurnuo sam joj vibrator. Zastao joj je dah dok sam joj punio obje strane - paralelno s vibratorom gurao sam kurac sve dublje.

Držao sam je čvrsto. Oboje smo bili napeti.

Samo još malo. Ostani sa mnom, Abby.

Još malo.

A zatim, konačno, ušao sam do kraja. Ispustio sam dah koji sam tako dugo zadržavao. “Jesi i dalje dobro?” pitao sam je, iznenađen hrapavošću svojega glasa.

“Da”, odgovorila je. I njezin je glas bio hrapav. Opet sam zastao, puštajući je da se privikne na osjećaj posvemašnje ispunjenosti. Bilo je nevjerojatno.

Samo tanka koža dijelila je moj kurac od vibratora koji je zujao i dovodio me do ludila.

Očajnički sam joj ga htio zabijati. Očajnički sam joj ga trebao zabijati. Trebao sam učiniti bilo što kako bih utažio svoju bolnu žeđ.

Njezino je srce tuklo o moj dlan, a dah joj je bio isprekidan.

Ja je neću, neću, povrijediti.

Zato sam stisnuo zube i čekao da se opusti.

Ostajući unutra, polako sam izvukao vibrator. A zatim sam opet gurnuo vibrator i odmaknuo bokove. Gurao sam joj kurac i vibrator naprijed i natrag - u suprotnim smjerovima.

Bila je tako jebeno uska. Stenjao sam dok sam joj ga zabijao. Opet sam osjetio vibrator. Privio sam je još čvršće uza se, a njezino srce divlje je udaralo.

Počeo sam se kretati brže, i dalje pomičući kurac i vibrator u suprotnim smjerovima. Ona je mirno ležala i stenjala. Nagnuo sam vibrator da joj pritisne klitoris, a ona me nagradila sitnim jecajem užitka.

105

Gurao sam ga još brže i zabijao vibrator dublje. Stiskala je svoje mišiće oko mene i ja sam umalo izgubio kontrolu.

Znoj mi je tekao niz obraze dok sam nas oboje vodio prema orgazmu. Htio sam da upije svaki mogući djelić užitka.

Zabacila je glavu unatrag i stenjala.

Nisam se više mogao svladati. Gurnuo sam ga još jedanput, a ona je vrisnula od orgazma i nabila se jače na mene. Zgrabila me svojim mišićima sa svih strana, povlačila me dublje, pritiskala vibrator uz moj kurac.

Jeeeebote.

Tresao me orgazam i gurnuo sam ga jače, ugrizavši je za rame. Opet je vrisnula. Svršavala je i drugi put, jednako žestoko kao i prvi.

Nekoliko trenutaka nije se micala, ali srce joj je mirno udaralo o moj dlan. Duboko je disala.

“Abigail?”

“O, Bože.”

“Jesi li dobro?”

Promrmljala je nešto, ali i dalje se nije micala. Ništa na svijetu nisam želio više od toga da ostanem tako i nikad se više ne pomaknem, ali morao sam se pobrinuti za Abby. Morao sam joj pomoći da se sredi, opustiti je kako ujutro ne bi osjećala bolove. Dati joj do znanja koliko mi znači što mi je vjerovala.

“Vraćam se odmah”, rekao sam joj. Otkotrljao sam se s kreveta i otišao u kupaonicu.

U kupaonici sam upalio svjetlo koje je meko obasjalo cijelu sobu. Stao sam pokraj kade. Od kuće sam ponio Abbyne higijenske potrepštine i dok je topla voda punila kadu, izlio sam unutra malo njezina gela za tuširanje. Za nekoliko minuta kupaonica je bila ispunjena vlažnom vrućinom koja mirisala na Abby Vratio sam se u sobu. Abby je ležala u istom položaju u kojem sam je i ostavio. Primio sam je u naručje i odnio u kupaonicu. Nježno sam je položio u kadu.

Uzdahnula je kad joj je voda obavila cijelo tijelo. Uzeo sam krpicu za tuširanje i umočio je u vodu, a zatim sam joj je cijedio po ramenima i nježno joj prao najprije jednu, a potom i drugu ruku.

Nagnuo sam je prema naprijed i oprao joj leđa, a potom sam joj pažljivo podignuo kosu i trljao vrat. Nježno sam je ljubio ondje gdje sam joj ranije ostavio trag. Kad sam završio s leđima, prešao sam krpicom po njezinim grudima i gledao kako joj među njima klize mjehurići sapuna.

Nakon toga oprao sam joj trbuh, prisjetivši se toga kako se napinjao od užitka pod mojim rukama. Umočio sam opet krpicu, podignuo joj koljena i prao noge.

A ona je cijelo vrijeme ležala zatvorenih očiju. Sićušan smiješak plesao joj je na usnicama.

Gurnuo sam joj krpicu između nogu, najnježnije što sam mogao.

“Pođigni guzu za mene, lijepa moja”, rekao sam.

Podignula je guzu, a ja sam posegnuo dublje i oprao joj ostatke gela i tragove moje sperme.

Nakon toga izvukao sam čep iz kade i pustio vodu da oteče.

Podignuo sam je i posjeo na rub kade. Jednim sam je ručnikom omotao, a drugim sam joj brisao stopala. Polako sam se pomicao prema gore i osušio svaki centimetar njezina savršena tijela.

Kad sam završio, uzeo sam četku i četkao joj kosu dugim i nježnim pokretima. “Bila si divna.

Znao sam da ćeš biti.” Opet se nasmiješila.

Dohvatio sam spavaćicu koju sam ranije donio i navukao joj je preko glave, a zatim sam je opet podignuo i odnio u njezinu spavaću sobu.

Već je spavala kad sam je nježno poljubio u čelo.

106

Dvadeset drugo poglavlje

Probudio sam se u pet i trideset. Išuljao sam se iz apartmana i spustio se u hotelsku teretanu.

Ali prije nego što sam izašao, zavirio sam u Abbynu sobu. Spavala je čvrsto i vjerojatno se neće probuditi prije nego što se vratim.

U mislima sam se vratio na proteklu noć, kako se topila uz mene, na njezino potpuno, posvemašnje povjerenje. Ta je noć označila prekretnicu u našoj vezi. Sad možemo zaroniti dublje u igru. Pokazat ću joj još više zadovoljstva. Činit ću češće da vrišti od užitka.

Kad sam se nešto više od sat vremena kasnije vratio, naručio sam doručak u sobu i istuširao se.

Na povratku u dnevni boravak ponovno sam ušao u Abbynu sobu i ostavio joj bocu vode i ibuprofen. Možda će je boljeti kad se probudi. Čuo sam kucanje kad sam izlazio iz njezine sobe. Otvorio sam vrata hotelskoj posluzi.

Kad je posluga otišla, čuo sam kako teče voda u Abbynoj sobi.

Izvrsno.

Sjeo sam za stol i jeo svoj doručak dok sam čekao da se pojavi. Nije da sam brojio, ali u dnevnu sobu ušla je dvadeset minuta kasnije.

“Sjedni i doručkuj, Abigail.” Sjela je i počela jesti.

“Linda i Felicia rekle su da budeš u toplicama u devet i trideset”, rekao sam. “Ne znam kakvi su im planovi, ali vjerojatno ćeš biti gotova tek poslijepodne.”

Jela je u tišini, a ja sam pio svoju drugu šalicu kave. Pitao sam se što joj se mota po glavi.

Nakratko sam razmišljao o tome da je pozovem da provede dan sa mnom umjesto odlaska u toplice - izvukao bih se od igre golfa i radili bismo nešto zajedno. Ali tada sam se sjetio koliko želim da provodi vrijeme s mojom obitelji i odustao sam.

“Dođi ovamo”, rekao sam joj kad je završila s jelom. Slijedila me u dnevnu sobu.

Stao sam joj iza leđa. “Elaina i Felicia znaju kakva je naša veza. Volio bih misliti da moja tetka ne zna - čak i u slučaju da zna.” Otkopčao sam joj ogrlicu. “Nema razloga da joj je stavljaš pod nos.”

Okružio sam je i stao ispred nje. “Dobit ćeš je natrag popodne.”

Spustila je glavu.

Je li se uzrujala što sam joj skinuo ogrlicu? Zar ju je htjela nositi u toplice? Ondje gdje ljudi mogu zuriti u nju? Gdje bi se moja teta pitala zašto ne želi skinuti ogrlicu?

Ili možda...

Možda je nije htjela skinuti zbog onog što ona predstavlja. Podignuo sam joj bradu i zagledao joj se u oči. “I dalje si moja”, tješio sam je. “Čak i kad ne nosiš ovo.”

Jackson je sjedio u predvorju hotela. Barem se činilo da je to Jackson.

Na sebi je imao majicu s kapuljačom, sunčane naočale i periku načinjenu od tamnih dredova.

“Hej, stari”, rekao je. “Stigao si.”

“Kojeg si to vraga obukao?”

“Prerušio sam se.”

Pogledao sam uokolo - privlačili smo svakakve poglede. “E, pa mislim da ne pali. Izgledaš samo kao nogometni igrač koji se prerušio.”

“Da, ali koji igrač?” Značajno me pogledao. “Nitko ne zna i nitko još nije tražio autogram.”

“To ne znači da tvoja maska djeluje. To samo znači da plašiš ljude.” Nasmiješio sam se. “Ali sad kad sam ti ja prišao, možda će se i drugi ohrabriti.”

“Sranje.” Povukao je kapuljaču unatrag i izložio svoje dredove.

“Jesi li možda dobio previše udaraca u glavu na treninzima? Što radiš ovdje sam?”

107

“Htio sam razgovarati s tobom prije nego što odem na trening i prije nego što ti odeš s Toddom.”

Bacio sam pogled na prostrano predvorje hotela. Malo dalje u kutu bili su stolci.

“Imam dvadeset minuta”, kimnuo sam prema kutu. “Idemo tamo.” “Što se zbiva?” pitao sam ga kad smo sjeli. “Felicia i ja sinoć smo - “ “Skini te naočale. Ne mogu se usredotočiti ni na jednu tvoju riječ dok izgledaš tako.”

Skinuo je naočale. “Felicia i ja...”

Nije mi uopće bilo jasno kamo to vodi. Je li Felicia rekla nešto? Jesu li ona i Jackson prekinuli?

Ako su prekinuli, kako će to utjecati na moju vezu s Abby?

“Da?” rekao sam.

“Nikad nisam učinio takvo što. Samo smo razgovarali, kužiš? Razgovarali. I zatim smo još razgovarali.” Mahao je glavom, kao da ni on ne može vjerovati. “Ona je nevjerojatna. Drukčija je od ostalih. A uz to je i jebeno zgodna.”

Kimnuo sam. Pretpostavljam da je zgodna. Ako se palite na crvenokose. Sjetio sam se Abby, njezine bujne smeđe kose, gracioznih oblina. Felicia Kelly nije ni do koljena Abby King.

“Odrastao sam gledajući mamu i tatu”, rekao je Jackson. “Gledao sam Todda i Elainu kako se zaljubljuju. Mislim” - uozbiljio se - “nikad nisam mislio da ću i ja pronaći nešto slično.”

Znam točno o čemu govori.

“Ali sada”, nastavio je, “kad god sam s njom, osjećam da je to ondje. Kao da mogu posegnuti i dohvatiti to.” Odmahnuo je glavom. “Ne znam. Možda bih trebao razgovarati s Toddom. Ali pomislio sam, ako ti razumiješ, ako ti smatraš da je moguće pro naći nekoga...”

Zašto je on mislio da ja išta znam? Ja? Ja mu nisam mogao ponuditi nikakav savjet. Osobito na tu temu. Sigurno mu je to bilo jasno. Nisam imao nikakva znanja ni iskustva o vezama. I zbog toga je i mene iznenadilo ono što sam rekao iduće.

“Naravno da mislim da je to stvarno”, rekao sam mu. “Da i ti to možeš naći. A ako si to pronašao s Felicijom, onda sam jako sretan zbog tebe.”

Todd me pobijedio u golfu. Bila je to napeta igra, ali na kraju, kao što sam mu rekao, svi smo znali da liječnici zapravo ne rade ništa. Samo igraju golf po cijele dane. Naravno da je pobijedio.

Nakon igre pozvao sam ga na piće. Ne znam zašto sam odlučio razgovarati s njim. Možda sam još osjećao ushit nakon protekle noći.

Ili je to možda bilo zato što je Todd znao sve o mojem načinu života i zato što sam se konačno osjećao kao da mogu razgovarati o tome s bliskom osobom. Ne znam. Mislim da sam jednostavno htio razgovarati s nekim.

Abby i ja dogovorili smo se za večeru s Elainom i Toddom, ali večera je bila satima daleko i nisam želio sve to vrijeme provesti sam u hotelskoj sobi. Sad kad razmišljam o tome, to je piće sToddom bila najbolja, ali i najgora odluka koju sam ikad donio.

Nekoliko minuta sjedio sam i razmišljao o tome kako uopće načeti temu mojeg načina života s Toddom. Na kraju sam odlučio biti izravan.

“Abby mi je rekla da znate sve o našem životnom stilu”, rekao sam mu nakon što je konobar preuzeo našu narudžbu.

Todd je razrogačio oči. Očito mu nije bilo ni na kraj pameti da ću odabrati izravan pristup.

Slegnuo sam ramenima. “Htio bih jednostavno to izbaciti iz sebe. Ne želim da to bude stvar o kojoj se izbjegava govoriti.”

Naslonio se u separe. “To je poprilično velika stvar, Nathaniele. Jesi li siguran da želiš razgovarati o tome?”

“Zašto ne? Nemam što skrivati. Ali samo da te pitam - kako ste saznali?”

“Prije nekoliko mjeseci posjetila nas je Melanie.” Kratko je zastao, a ja sam kimnuo. “Mislim da joj je teško pao vaš prekid. Htjela je vidjeti poznata lica i čim je došla, slomila se.”

108

“Znao sam da veza s njom neće biti dobra ideja.”

“A zašto ste onda prohodali?”

Upitno sam podignuo obrvu. “Nećeš sad valjda početi s psihoanalizom?”

Nasmijao se. “Ti si mi najbolji prijatelj. To bi se protivilo mojoj struci.” Lagano se nasmiješio.

“Iako bi bilo zabavno podvrgnuti te psihoanalizi.”

“Daj, ušuti.”

“Oprosti. Ne mogu si pomoći.” Opet se uozbiljio. “Zašto si prohodao s njom?”

“Htio sam vidjeti mogu li biti u normalnoj vezi. Bilo je prošlo već dosta vremena.”

“Koliko vremena?” Pogledao je oko sebe. Kafić je bio gotovo prazan. “Čuj, stari, ne moraš odgovarati pitanja na koja ne želiš odgovarati. Ako odem predaleko, kaži mi da umuknem, u redu?”

Kimnuo sam. “Okej. Bio sam još na faksu u Dartmouthu. Imao sam par veza, ništa ozbiljno, ništa previše uzbudljivo. Nisam bio magnet za cure kao Jackson. Nisam upoznao ljubav svojega života u pješčaniku kao ti. Linda nikad nije rekla ništa, ali znao sam da joj nije drago što sam uvijek sam.”

“Nikad nisi nikoga doveo kući.”

“Nikad nisam ni pronašao nekoga koga bih doveo kući. Imao sam prijatelja Paula koji je bio dom. Bio sam s njime na nekoliko tuluma, neko se vrijeme družio s njim.” Zatvorio sam oči i prisjetio se tih dana. “Nisam nikad previše razmišljao. Uživao sam u takvu načinu života i razvio ga do one mjere do koje mi je to bilo potrebno. Pitao sam se tijekom godina ima li moje djetinjstvo veze s tim.”

“Vjerojatno nema.”

“Mislio sam da nećeš krenuti s psihoanalizom.” Todd je podignuo ruke. “Bez psihoanalize.

Samo moja razmišljanja.“ “Imaš iskustva s takvim slučajevima?”

“Ne, ali mislim da smrt tvojih roditelja nema nikakve veze s tim. I mislim da nije riječ samo o jednom uzroku. Čuj, zašto neki ljudi više vole zelenu, a drugi plavu? To je jednostavno način na koji nam mozak funkcionira.”

“Ne misliš da je razlog tomu moja prevelika potreba da sve kontroliram?”

“Misliš li ti to?”

Razmislio sam o tome. Sjetio sam se trenutaka s Melanie, Paige i Beth. I s Abby. “Ne”, odgovorio sam iskreno. “Okej, eto ti odgovora.”

Ispustio sam uzdah olakšanja. “Uvijek sam mislio da možda nešto nije u redu sa mnom.”

“Znaš da nije tako.”

“Ma znam.” Prebirao sam po kikirikiju koji nam je konobar donio. “Samo je teško katkad.”

“Ne izgleda kao da ti je baš teško u posljednje vrijeme.” Nasmiješio se. “Ti i Abby, ha?”

Spustio sam pogled, a glavom su mi proletjeli sinoćnji prizori. “Ona je... nikad nisam upoznao nekog takvog.”

“A to je dobro?”

“Vrlo dobro.” Nakon prošle noći, naša će veza samo napredovati.

“Nešto vrlo dobro i trajno?”

“Dovraga, Todde, zajedno smo tek nešto više od mjesec dana. Daj me pusti na miru.”

“Okej, okej.” Strpao je nekoliko kikirikija u usta. “Ali ima potencijala da postane trajno?”

“Ne znam. Ne znam jesam li stvoren za to.”

“Eto, vidiš?” Uperio je prst u mene. “Ovo što si upravo rekao? Mislim da to ima veze s tvojim djetinjstvom.”

109

“A ovo “ Uperio sam i ja prst u njega. “Ovo što si ti upravo rekao? Mislim da ima veze s tim kad ti ja kažem da umukneš.” Nasmiješio sam se kako bih mu pokazao da se ne ljutim, ali i da ozbiljno mislim.

“Oprosti. To je takav posao. Teško je znati kad treba stati, kužiš?”

“Ne treba mi psihić.”

Nije obraćao pozornost na to što mu govorim. “Gle, kad moj najbolji prijatelj radoholičar ima novu žensku, korača s poletom i neprestano se smješka...”

“Otkači, Todde.”

“I jesu li ono dijamanti na njezinoj ogrlici?” Namreškao je čelo. “Ne sjećam se da je ijedna tvoja bivša nosila dijamante.”

“Stvarno to mislim.”

“A koliko je dugo poznaješ? Nekoliko tjedana?” Ustao sam.

“Okej, okej”, rekao je. “Prestat ću. Sjedni i popij to pivo.”

Otpio sam obilan gutljaj i pogledao na sat. Bilo je još prerano da djevojke budu gotove. Kvragu.

Zašto sam mislio da je dobro da Abby i ja budemo razdvojeni toliko dugo, a vikend je?

Opet sam počeo razmišljati o protekloj noći. Kako sam je držao u naručju i pružio joj takav užitak da je vrištala.

“Htio sam te pitati”, nastavio je Todd, prenuvši me iz mojih ugodnih misli. “A što je bilo s tom djevojkom s Columbije koja ti se sviđala? Možda ju je Abby poznavala.”

Misli su mi još bile u magli prethodne noći. To je bio jedini razlog kojim sam mogao objasniti moje nesmotreno priznanje.

“To je bila Abby.”

Odložio je svoju bocu piva na stol i nagnuo se prema meni. “Stvarno?”

“Stvarno.”

“Nevjerojatno.” Otpio je gutljaj piva i vrtio bocu u ruci. “Kako je reagirala kad si joj rekao?”

Oblio me hladan znoj. Sranje.

“Pa... uh... ja...”, mucao sam.

Pogledao me upitno. “Priznao si joj da si bio pomalo opsjednut njome, zar ne?”

“Ne baš.”

“Kako misliš, ne baš?”

“Nisam joj mogao reći dok je još studirala na Columbiji”, rekao sam. “Tada sam već bio dom i nisam je želio kvariti. Znao sam da ne bismo mogli biti u normalnoj vezi. Zato joj nikad nisam prišao.”

“Ali to je bilo prije šest godina. Sigurno si joj rekao kad... kad je postala tvoja pokorna.”

“Nisam joj baš rekao ni tada.”

“Molim?”

Već sam priznao sve što sam trebao priznati - više nije bilo razloga za laganje. “Nisam joj rekao.” Toj rečenici nisam dodao “još”. Nisam bio siguran hoću li joj ikad reći.

Todd je stisnuo zube. “Nisi joj rekao?”

“Ne, nisam. A ti nemoj glumiti moralnog murjaka.” “Čekaj malo.” Podignuo je ruku. “Pratio si tu žensku godinama - “ “Nisam je nikad pratio.”

“Pa gotovo da jesi.” Uzdahnuo je. “Znao sam da ne smišljaš ništa dobro, ali ovo... jebote.” Ne miješaj se.

“Neću vraga. Neću se pretvarati da kužim stvari povezane s tim tvojim stilom života, ali ono što znam jest da su iskrenost i povjerenje dvije najvažnije stvari.”

110

“Tako je”, odvratio sam mu. “I ne kužiš. Zato se nemoj pretvarati da kužiš. Što si radio?

Pročitao par knjiga? Surfao po netu?”

“Razumijem ovo”, rekao je povisivši malo ton. “Lagao si Abby.”

“Nikad nisam lagao Abby.”

“Lažeš joj svake sekunde kad joj ne govoriš istinu.”

Bio je u pravu. Bio je u pravu i ja sam to znao. Izgovarao je naglas moj najveći strah. U riječi je pretočio ono što me muči svake večeri kad legnem u krevet.

Nisi u pravu, tvrdile su mi moje misli.

Reci joj, uporno su mi govorile.

Ignorirao sam ih i pretvarao se da ih ne čujem, ali sve sam više gubio tu sposobnost.

Stoga sam učinio jedino što sam mogao - svu ljutnju koju sam osjećao usmjerio sam na Todda.

“Ušuti”, rekao sam mu. “Ti ne znaš ništa. Ništa. Sve ide kako treba - “ “Kako treba?” prekinuo me. “Kako treba? Smatraš da bi i Abby tako mislila? Vidio sam je, Nathaniele. I vidio sam tebe. Ta je žena zaljubljena. Ako misliš da joj neće smetati to što činiš - “ “A tko će joj reći? Ti?” “Možda i hoću.”

“Ne bi se usudio.”

“Iskušaj me.”

Zurili smo jedno u drugo nekoliko dugih trenutaka, a pivo i kikiriki stajali su pokraj nas netaknuti.

“Ne mogu joj reći”, priznao sam. Ne još. Ne više. Kažem li joj sad, možda će me zamrziti. Je li ona stvarno bila zaljubljena u mene? Kvragu, moram van. Moram razmisliti.

“Nemaš izbora”, rekao je Todd.

“Vraga nemam.”

“Volim te, Nathaniele. Znaš to. Ali ne mogu stajati po strani i gledati kako ćeš je povrijediti.

Pogriješio sam što sam šutio prije šest godina. Neću više učiniti istu pogrešku.”

“Daj mi vremena”, molio sam ga. Osjećao sam se kao da moje riječi postaju sve beznačajnije.

“Koliko vremena?”

Ne znam.

“Bolje ti je da se odlučiš.” Ustao je iz separea i stavio šaku novčanica na stol. “Ili ću ja to učiniti umjesto tebe.”

“Kvragu, Todde.”

“To je jedini način.” Stao je pokraj stola. “Ali čuvat ću tvoju tajnu. Neću reći Elaini.”

“Hvala na toj maloj usluzi”, nasmiješio sam se ironično.

“Jednog dana bit ćeš mi zahvalan”, rekao je i krenuo prema izlazu. “Vidimo se na večeri.”

Todd je izašao, a ja sam zario glavu u šake.

111

Dvadeset treće poglavlje

Vratio sam se u apartman. Bilo je još prerano da se Abby vrati iz toplica pa sam sjeo na kauč i zurio u njezinu ogrlicu. Todd je sve znao.

Todd je znao. Prisilit će me da priznam i Abby će se uzrujati. Kako bi drukčije reagirala na činjenicu da sam je promatrao? Lagao sam joj. Prešutio sam joj istinu, zapravo, ali to je jednako laži.

Hoće li mi ikad više vjerovati?

Morat ću joj reći o načinu na koji sam je promatrao. A to će dovesti do mojega smiješnog odabira sigurne riječi, do mojega lažnog odabira sigurne riječi. Znat će da sam je zavarao.

Ne. Nikad mi više neće vjerovati.

Neću je kriviti zbog toga, ali... Ne moram joj reći. Što god Todd odlučio, ja joj neću reći. A on neka čini što hoće.

Nakon prošle noći moja se veza s Abby promijenila, krenula je nabolje. Ne mogu i ne želim uništiti to. Ne nakon svega što smo prošli i ne zbog nečega tako bezazlenog.

Zbog čega je to uopće bilo važno? Promatrao sam je, pa što onda. Nikad joj nisam prišao. Nisam manipulirao njome. To što sam činio uopće nije bilo strašno.

Osim što jest.

Naša je veza, možda i više od drugih veza, zahtijevala potpuno povjerenje i iskrenost. Znao sam to. U to sam vjerovao. Abby je to i zaslužila.

Ali nisam to mogao učiniti. Sjetio sam se apsolutnog povjerenja koje mi je prošle noći poklonila i znao sam da je ne mogu pogledati u oči i priznati joj. Bio sam jebena kukavica.

Nakon večere prići ću Toddu i reći mu. Abby neće saznati ništa. To je moja posljednja riječ.

Uzeo sam novine i bacio oko na naslovnicu. Nije bilo ničega značajnog. Druga stranica bila je još gora. Pogledao sam na sat. Trebala bi stići svaki čas.

Jedva sam čekao da je vidim.

Konačno, čuo sam kako se otključavaju vrata.

Ušla je, prekrasna. Dan u toplicama bio je izvrsna ideja - jednostavno je zračila. Meke kovrče padale su joj niz ramena, a lice joj je blistalo.

“Jesi lijepo provela dan?” upitao sam je.

“Da, gospodaru”, odgovorila je i spustila glavu.

Uh. Kako volim kad mi kaže “gospodaru”. Zašto mi se svaki put digne kad to čujem?

Ustao sam i podignuo ogrlicu. “Je li ti nedostajalo što?”

Kimnula je.

Prišao sam joj. “Želiš li je natrag?” Opet je kimnula.

“Izgovori to.” Htio sam čuti to. Trebao sam čuti to. “Reci da je želiš.” “Želim je”, šapnula je. “Želim vašu ogrlicu.”

Moju ogrlicu. Upravo tako. Nosila je moju ogrlicu. Bila je moja. Neka sam proklet ako je Todd otjera od mene.

Skinuo sam joj majicu. Na ramenu joj se još uvijek vidio trag mojega ugriza. Maknuo sam joj kosu u stranu i poljubio joj tu modricu. “Sinoć sam te označio. Označio sam te kao svoju i učinit ću to opet.” Grickao sam joj meku kožu. “Mogu te označiti na puno načina.”

Stavio sam joj ogrlicu oko vrata. Jebote. Od samog pogleda na tu ogrlicu na njezinu vratu dignuo mi se još više. Najviše od svega na svijetu želio sam je gurnuti na kauč i jebati dok joj pamet ne stane.

112

Ali umjesto toga zakopčao sam joj ogrlicu. “Nažalost, sad moramo na večeru s Toddom i Elainom. Odi se presvući. Odjeća te čeka na krevetu.”

Stajao sam pokraj kauča kad je opet izašla iz sobe. Bila je odjevena u pamučnu haljinu koju sam joj stavio na krevet jutros nakon što je otišla. “Nagni se preko naslona kauča, Abigail.”

Nagnula se, poduprijevši se rukama o kauč. Zadignuo sam joj haljinu. Nije obukla gaćice.

Nasmijao sam se u sebi. “Kako mi čitaš misli.” Rukom sam pomilovao tu nježnu kožu. “Šteta.

Radovao sam se da ću te istući po dupetu prije večere.”

Elaina je još početkom tjedna rezervirala stol u malom restoranu na obali. Sjetio sam se da je Abby večer ranije jela crveno meso. Sad bi joj odgovarao pristojan riblji obrok pa sam joj u autu rekao da naruči ribu.

Kad smo stigli, Todda i Elaine nije bilo nigdje na vidiku. Abby i ja sjeli smo u separe i čekali ih.

Uzela je jelovnik i proučavala ga, a ja sam gledao prema vratima.

Todd je ušao prvi. Odmah nas je spazio. Elaina je izgledala zabrinuto. Dakle, znala je da se nešto dogodilo. Pogledao sam Abby - i dalje je proučavala svoj jelovnik.

Neću joj reći, poručio sam Toddu nečujno kad nam je prišao.

Izraz lica malčice mu se smrknuo. “Abby”, rekao je promuklim glasom.

Abby ga je oprezno pogledala. Sranje. Sad joj je jasno da nešto nije u redu. Abby ga je pozdravila, ali Todd je i dalje pogled fiksirao za mene.

Svi smo sjeli. Prišao nam je konobar i preuzeo narudžbu za piće.

Moraš joj reći, pročitao sam Toddu s usana dok su Abby i Elaina čavrljale.

Odmahnuo sam glavom.

Konobar je otišao, a Todd je tresnuo svojim jelovnikom o stol.

“Nathaniele”, počela je Elaina, silno se trudeći unijeti malo mira za stol. “Gdje je Apollo ovaj vikend?”

“U štenari”, odgovorio sam. Mogu normalno razgovarati. Održavati razumnu atmosferu za stolom. To je bilo moguće.

“Dakle, dobro mu je?” upitala je. “Možeš ga ostaviti ondje?” Eto. Razgovarali smo o mojem psu.

Sasvim razuman razgovor.

“Malo je bolji nego prije”, rekao sam.

“Drago mi je da netko jest”, promrmljao je Todd.

Toliko o razumnom razgovoru.

Srećom, u tom trenu prišao nam je konobar s našim pićima. “Jeste li uspjeli pogledati jelovnik?”

Točno. Jelovnik. Vjerojatno bi bilo dobro odlučiti što naručiti.

U tom trenu primijetio sam kako konobar odmjerava Abby. Odmjerava. Abby.

“Gospođice?” Kladim se da ju je zamišljao golu.

“Ja bih lososa.” Jer sam joj ja rekao da naruči ribu, a ona je uvijek činila što joj ja kažem. Dodala mi je jelovnik.

“Odličan izbor”, rekao je odbojni konobar. “Losos nam je jedno od najpopularnijih jela.” A zatim joj je namignuo. Namignuo. Abby.

Nakašljao sam se.

“Da, gospodine”, rekao je, “što biste vi željeli?”

“Lososa”, odgovorio sam i pružio mu jelovnike dok je on zapisivao Toddovu i Elaininu narudžbu. Sad će otići.

Ali umjesto toga ljuljao se na petama. “Onda, ekipa, u gradu ste zbog utakmice?”

Rekao je ekipa, ali gledao je ravno u Abby. Ona se primaknula bliže meni.

Tako je, seljačino, htio sam mu reći. Ona je došla sa mnom. Sjedi sa mnom. Otići će sa mnom. I kad ti noćas budeš sam, ona će biti sa mnom.

113

“Naravno. Naprijed, Giantsi”, rekla je Elaina, trudeći se opet unijeti mira za stol. Jadnici je večeras dodijeljena ta uloga.

Konobar se glupavo smijuljio. “Čuj”, rekao sam mu, “ako odneseš naše narudžbe u kuhinju, prije ćemo dobiti svoje jelo i prije ćemo otići odavde.”

Konobar je konačno otišao bacivši prije toga još jedan pogled na Abby.

Napetost se mogla rezati nožem. Gotovo sam poželio da se konobar vrati, barem radi toga da odvuče dio pozornosti s Todda i mene.

Elaina je ustala od stola. “Moram u toalet. Abby?”

“Naravno”, odgovorila je, s očitim olakšanjem u glasu. Todd i ja ustali smo da one izađu i oboje smo gledali za njima. “Činiš veliku pogrešku”, rekao mi je kad smo opet sjeli, a one su bile dovoljno daleko da nas ne mogu čuti. “Ali pogreška je moja.”

“Moguće, ali ako ta pogreška povrijedi Abby, onda se to više ne tiče samo tebe.”

“Ta pogreška neće je nikad povrijediti jer ona nikad neće saznati za to.”

Nagnuo se preko stola. “Nemoj se kladiti u to. Kad sazna za to, a hoće, bit će lakše ako joj ti to kažeš. I ako joj kažeš prije, a ne kasnije.”

“Pusti. To. Kako. Jest.” Sad sam se i ja nadvio nad stol.

“Ti si pametan, cijenjen čovjek”, nastavio je Todd. “Svoj si posao izgradio na načelima poštenja i iskrenosti. Cijeli život živiš u skladu s tim vrijednostima. To zahtijevaš od svojih zaposlenika. Što bi učinio kad bi znao da nešto tajim Elaini?”

“Vjerovao bih da ćeš donijeti pravu odluku. O svojem privatnom životu.”

“Vraga bi”, rekao je povisivši ton. “Ti bi joj sam rekao.”

Lupio sam šakom o stol. “Nećeš je otjerati od mene.”

“Kvragu, Nathaniele”, rekao je. “Ne želim je otjerati od tebe. Želim da ostane s tobom jer zavređuješ povjerenje koje ti poklanja.” Pogledao je u stranu. “Bolje ti je da se smiriš. Vraćaju se.”

Potrudio sam se da se smirim prije nego što one ponovno sjednu za stol. Bio sam uvjeren da je Abby posumnjala da nešto nije u redu, ali ujedno sam znao i to da me neće ispitivati o tome. Moji prijatelji, zapravo, nisu bili njezina briga.

Ne sjećam se nijednoga svojeg zalogaja, samo sam na kraju večere shvatio da mi je tanjur prazan. Sjećam se samo da sam se prepirao sa sobom.

Reci joj.

Nemoj joj reći.

Izgubi je.

Zadrži je.

Vrtio sam razne mogućnosti u glavi. Nisam znao što učiniti. Nisam se mogao odlučiti.

Nešto kasnije, kad smo se dizalom penjali do našeg apartmana, znao sam jedno - u tom trenutku, te noći - ona je bila moja.

Ušli smo u apartman i zalupio sam vrata za nama. Zgrabio sam Abby za ruku, okrenuo je i pritisnuo u vrata, a zatim sam joj zavukao ruku ispod haljine.

“Kvragu. Kvragu. Kvragu.” Udisao sam njezin miris. Pripadala je meni. Njezin miris pripadao je meni. Njezino tijelo pripadalo je meni. Njezina duša pripadala je meni. Naglim potezom svukao sam joj haljinu i strgnuo grudnjak.

Stajala je preda mnom gola.

Otkopčao sam hlače, a zatim sam mahnito strgnuo košulju sa sebe, ne mareći za to što gumbi frcaju na sve strane. Abby je zurila u mene divljim, začuđenim pogledom.

Podignuo sam je i pritisnuo u vrata. “Idući vikend nećeš imati na sebi ni mrvu odjeće, otkad stigneš, dokad ne odeš iz moje kuće.”

114

Bio sam već toliko napaljen da sam shvatio da neću izdržati do sobe. Uzet ću je točno ondje, na vratima.

Gurnuo sam dva prsta u nju. Hvala nebesima da je bila već vlažna. Nisam bio raspoložen za predigru. “Uzet ću te kad god želim i gdje god želim.” Okretao sam prste, a ona je stenjala. “Samo u petak navečer jebat ću te pet puta.”

Jer to mogu. “Želim da ukloniš sve voskom idući vikend, Abigail. Neka ne bude nijedne dlačice.”

Samo je pogledala u mene.

“Raširi noge i savij ih”, rekao sam joj. “Neću više čekati.”

Bez imalo oklijevanja raširila je noge i savila koljena. Malo sam se spustio i glatkim pokretom gurnuo kurac u nju. Odmah sam ga počeo nabijati.

Jebote.

Izvukao sam ga i opet joj ga nabio, gurnuvši je snažno u vrata. Lagano je poskočila i obujmila me nogama oko struka. Zavrtjelo mi se u glavi.

Ali to nije bilo dovoljno. Sve jače i jače zabijao sam nas u vrata. Gurao sam ga sve dublje; htio sam je potpuno posjedovati.

Ona je rukama s mojega vrata stala kliziti po mojim leđima.

“Da”, vikao sam dok me grebala noktima. Označi me. Ovladaj mnome. “Kvragu. Da.” I u tom trenutku znao sam da i ona posjeduje mene, jednako koliko ja posjedujem nju. Ta me misao, misao da me ona posjeduje, dovela u stanje još većeg ludila. Gurao sam ga jače, želeći biti u njoj još dublje.

Stenjala mi je u rukama.

“Ne još, Abigail.” Gurao sam je sve snažnije o vrata, zabijao ga još dublje. “Nisam još završio.”

Neću nikad završiti s njom.

Opet je zastenjala. Osjetio sam kako joj se mišići stežu oko mojega kurca.

“Bolje ti je da ne svršiš prije nego što ti ja to kažem”, rekao sam zabijajući se i dalje u nju. “Ponio sam kožnati remen.”

Zarila je opet nokte u moja leđa. Osjetio sam kako ostavlja trag. Pomisao kako me označila još je više pojačala vatru u meni i opet smo se zabili u vrata. Ponovno je zastenjala. Znao sam da nije u redu od mene što joj ne dopuštam da svrši. Ali pružala mi je tako dobar osjećaj. Malo sam savio koljena i namjestio se tako da pogodim drugo mjesto u njoj. Stenjala je od užitka.

Tako je,Abby. Tvoji uzdasi i stenjanje moji su.

Samo moji.

Zabio sam joj ga još tri puta i znao sam da se više neću moći kontrolirati. Neću moći zbog nje. A ni zbog sebe.

Zacviljela je, a na licu joj se vidjelo koliko se trudi da ne svrši. “Sad”, šapnuo sam joj.

Uzdahnula je s olakšanjem i već se grčila u orgazmu. Opet i iznova, njezini su se mišići stiskali oko mojega kurca. Pognuo sam glavu, ugrizao je za rame i svršio i ja, i to duboko, duboko u nju; nisam se više mogao svladati.

Drhtavim rukama držao sam je i dalje pritisnutu o vrata. Pokušavao sam povratiti dah. Oslonila je svoje tijelo o moje, a ja sam malo odmaknuo glavu kako bih je mogao vidjeti. Maknuo sam joj kosu s lica.

Izgledala je pošteno izjebana.

Uspravio sam je na noge i oteturao do kupaonice. Pokraj umivaonika visjelo je nekoliko ručnika i krpica za tuširanje. Uzeo sam jednu i namočio je toplom vodom.

Vratio sam se do ulaznih vrata, a Abby se još nije bila ni pomaknula. Razmaknuo sam joj noge i obrisao tragove njezina uzbuđenja i moje sperme. Rio sam nježan. Nakon prošle noći i ovog što se sad zbilo, bio sam uvjeren da je boli. Ili će je boljeti kasnije.

115

Oprao sam je, pogledao te oči pune povjerenja i znao sam što moram učiniti.

Moram joj reći.

“Oprosti”, rekao sam. Nisam znao zbog čega se ispričavam - zbog grubog seksa, zbog istine koju sam joj prešutio, zbog boli koju će osjećati kad joj priznam. Zbog svega, možda. “Moram izaći.

Vratit ću se malo kasnije.” Jer je u tom trenu nisam mogao pogledati u oči znajući da sam joj lagao.

116

Dvadeset četvrto poglavlje

Idućeg jutra otišao sam trčati. Razmišljao sam o prethodnoj večeri i razgovoru s Toddom.

Nakon što sam sinoć izašao iz sobe, pokucao sam Toddu na vrata. Iznenadio se što me vidi, ali pristao je razgovarati sa mnom. Sjeli smo u jedan od hotelskih salona.

Vidjelo se da mu je drago što sam odlučio reći Abby. A ja sam bio svjestan da najteži dio, razgovor s njom, tek slijedi. Todd i ja sjedili smo ondje nekoliko sati i on mi je uporno ponavljao da sam donio ispravnu odluku. Činilo se da je zadovoljan i mojom odlukom o tome kad ću joj reći.

Naime, reći ću joj za tri tjedna.

Cijelo vrijeme glavom mi je strujila jedna misao: više nemam sve vrijeme ovog svijeta. Imam tri tjedna. Tri tjedna.

Todd je otišao, a ja sam se spustio u predvorje i sjeo za hotelski klavir. Naravno, jedina pjesma koja mi je padala na pamet bila je Abbyna pjesma. Dok sam svirao, brojio sam koliko mi ostaje.

Tri tjedna.

Dvadeset jedan dan.

Petsto četiri sata.

Još nisam znao kako ću joj reći, ali znao sam jedno - nema šanse da joj išta kažem ovaj vikend.

Svirao sam satima. Pustio sam glazbi da zavlada mojim mislima, kao što je Abby zavladala mojom dušom. Sa svakom idućom notom bivao sam sve smireniji. Kad sam se te noći konačno vratio u apartman, osjećao sam se pomirenijim sa samim sobom. A tako se nisam osjećao već tjednima.

Rekao sam si da sam i dalje isti muškarac. Potpuno isti muškarac. Osim što je sad u moj život ušla Abby. Za nekoliko tjedana reći ću joj istinu i...

Nisam znao što će se dogoditi nakon toga. Nisam želio razmišljati o tome. Ne još. Još nam ostaje ovaj vikend.

Završio sam s jutarnjim trčanjem i vratio se u apartman. Zavirio sam u Abbynu sobu i vidio da još spava. To je dobro. Imam vremena istuširati se prije nego što se probudi.

Kad je konačno ušla u dnevnu sobu našeg apartmana, ja sam se već bio istuširao i odjenuo.

Stajala je na vratima, odjevena u hlače i siv džemper. Na licu je imala vragolast osmijeh.

Ispustio sam uzdah olakšanja. Nije izgledala uplašeno nakon sinoćnjega grubog seksa. Činila se... svježom... ispunjenom. Zrelom za jebanje.

Zavodljivim korakom prišla je vrču za kavu, natočila si šalicu i, Bože, pomozi, zanjihala je dupetom.

Zamalo sam prolio svoju kavu.

Linija gaćica, idiote. Pokazuje ti da nosi gaćice.

Abby je htjela da je istučem po guzi.

Kurac mi se dignuo za manje od tri sekunde.

“Abigail”, rekao sam mirno. “Vidim li ja to gaćice?”

Ostala je mirna nekoliko sekunda. Stajala je i pustila mi da se divim njezinoj guzi.

Odložio sam šalicu na stol. “Dođi ovamo.”

Okrenula se prema meni, a na licu joj je i dalje bio vragolast osmijeh.

“Nosiš gaćice.” Obišao sam je i stao joj iza leđa. “Skini ih. Sad.” Drhtavim rukama otkopčala je hlače i spustila ih do gležnjeva, gaćice skupa s njima.

“Nagni se preko kauča, Abigail.”

117

Polegla se preko kauča i podignula guzu u zrak.

Snažno sam je pljesnuo. “Do kraja vikenda nema gaćica.” Pljesnuo sam je još jedanput. “Kad završim, otići ćeš u svoju sobu i donijet ćeš mi ih sve.” I još jedanput. “Dobit ćeš ih natrag kad ja odlučim.” Još jedan udarac. “A to neće biti ni idućeg vikenda.” Još jedan. “Rekao sam ti sinoć što će se dogoditi idućeg vikenda.”

Opet sam je pljesnuo. Dupe joj je poprimilo prekrasnu nijansu ružičaste. Gurnuo sam joj ruku između nogu. Jebote, što je bila vlažna. Gurala je guzicu prema meni.

“Ne jutros.” Opet sam je pljesnuo. Volio bih da imamo vremena, vjeruj mi. “Obuci hlače i donesi mi što sam tražio.”

Polako je ustala i obukla hlače. Na licu joj se vidjela požuda.

Idućeg vikenda, Abby. Obećavam. Imat ćemo sve vrijeme ovog svijeta.

Barem iduća tri tjedna.

Opet se vragolasto nasmiješila i otišla u svoju sobu. Vratila se ruku punih gaćica.

“Planirala si duže ostati u Tampi, Abigail?” rekao sam uzevši joj gaćice.

“Volim biti spremna, gospodaru”, rekla je spuštena pogleda. Uh. Stigli smo na svečani doručak. Bacio sam oko na salon. Mnogi moji poslovni partneri bili su ondje. Nekoliko Jacksonovih prijatelja okupilo se u nekakvu razgovoru, a dalje u kutu stajale su Felicia i Linda. Blizu je stajao i jedan par. Duboko sam udahnuo.

Melanieni roditelji. Vidjeli su nas kad smo ušli.

Nisam htio pustiti Abby, ali znao sam da moram izmijeniti barem nekoliko riječi s njima i nisam to htio učiniti u Abbynoj prisutnosti. Abby je znala da sam izlazio s Melanie. Pretpostavljam da je znala i da mi Melanie nije bila pokorna. Ali Melanieni roditelji nisu znali ništa o mojem načinu života. Barem mislim da nisu.

“Malo smo uranili.” Zagrlio sam Abby oko struka. Htio sam da Tompkinsi znaju da sam s njom.

Vijest će, naravno, stići do Melanie. Nadam se da će na taj način shvatiti da je priča gotova.

“Moram razgovarati s nekim ljudima”, rekao sam Abby. “Hoću li te odvesti k Lindi i Feliciji ili ti je dobro ovdje?”

“Dobro mi je ovdje.” Pogledala je prema mjestu na kojem su stajali Elaina i Todd.

Htjela je razgovarati s Elainom. Vjerojatno je htjela vidjeti hoće li joj Elaina reći nešto o prošloj večeri. Bio je to dobar pokušaj, ali znao sam da neće upaliti. Znao sam da Todd neće iznevjeriti moje povjerenje.

Nježno sam je pomilovao po ramenu. “Neću dugo.”

Tompkinsi su gledali kako im se približavam. Nastojao sam biti ozbiljan. Nisam razgovarao s njima otkad sam prekinuo s Melanie.

“Ivane”, rekao sam i rukovao se s njezinim ocem. “Kako ste?”

“Nathaniele.” Bio je uljudniji nego što bih ja bio na njegovu mjestu.

“Drago mi je da ste došli”, rekao sam i pogledao Melanienu majku Tabithu. “Čuj.” Potapšao me po leđima. “Odlučili smo da prošlost ostane prošlost. Katkad nešto jednostavno ne ide.”

Primijetio sam da Tabitha ne dijeli njegovo mišljenje.

“Kako je Melanie?” pitao sam ih.

“Još je u New Yorku”, odgovorio je njezin otac.

Naravno da je još u New Yorku. Da nije došla u New York, ne bi ništa rekla Elaini i Toddu i možda se ja sad ne bih morao suočavati s rokom od tri tjedna. “Želim joj svako dobro”, rekao sam.

Tabitha je samo ispustila ironično “hm”.

118

“Znam da želiš, Nathaniele”, rekao je Ivan. “Naše obitelji njeguju dugotrajno i lijepo prijateljstvo. To se neće promijeniti samo zato što između tebe i Melanie nije išlo.”

“Ivane, gledaj”, rekla je Tabitha. “Nije li ono Samuel?”

“Da, to je on.” Okrenuo se opet prema meni. “Oprosti, Nathaniele, moramo te napustiti.”

“Naravno, gospodine.”

Namignuo mi je. “Vratit ću se kasnije pa ćeš me upoznati sa svojom prijateljicom.”

Laknulo mi je. Tabitha će reći Melanie i ona će konačno nastaviti sa svojim životom. Pronaći nekog tko će je voljeti onako kako zaslužuje.

Kad su se Tompkinsi udaljili, nekoliko sam minuta proveo ćaskajući s kolegama koji su doputovali u Tampu kako bi gledali utakmicu. Loža je glasila na moje ime, ali Linda je unajmila salon. To uopće nije bila slučajnost, ni s moje ni s Lindine strane, što Melanie nije bila pozvana ni na ručak ni na utakmicu. Rekao sam Lindi da pozove njezine roditelje, u nadi da ću se pomiriti s njima. Čini se da je taj zadatak obavljen uspješno.

Dok sam se vraćao Abby, prišla mi je Linda. “Kako je prošlo s njima?”

“Kao što se moglo i očekivati. Ivan je bio okej, ali mislim da je Tabitha i dalje uzrujana što ne može naručiti ručnike s monogramom.”

“Ja sam razgovarala s njom još prije nekoliko tjedana. Čak sam spomenula i Abby - “ “Linda.”

“Ne brini se.” Pogladila me po ruci. “Bolje da sazna prije nego kasnije. Melanie nikad neće postati West.”

“Ja se ne ženim ni s kim.”

“Odi spasiti Abby. Elaina je davi otkad ste došli.”

Prišao sam Abby, Toddu i Elaini i otišli smo prema švedskom stolu. Nakon toga sjeli smo za stol, a pridružila nam se i Felicia. Jackson će, dok ne završi utakmica, biti s članovima svoje momčadi.

“Nathaniele”, pozdravila me Felicia kad je sjela. Nikad mi se dosad nije obratila tako prijateljskim tonom.

Mrzila bi me kad bi znala što sam učinio Abby. Ako ikad sazna da sam je godinama pratio... Čak i ako mi Abby oprosti, Felicia neće.

“Felicia”, uzvratio sam joj pozdrav. Imam tri tjedna. Tri tjedna mogu se pretvarati da je sve u redu. “Kako je Jackson?”

Nekoliko je minuta čavrljala o Jacksonu, o utakmici, o igračima koje je upoznala prošle večeri, njihovim suprugama. Shvatio sam što se Jacksonu svidjelo kod nje. Imala je nešto... što paše njegovu karakteru.

Ali, naravno, ona nije bila kao Abby.

“Koliko dugo radiš u knjižnici, Abby?” upitao je Todd.

Lagano mi se dizao tlak. Koji kurac?

Nabola je vilicom komadić ananasa. “Sedam godina u gradskoj knjižici, ali prije toga radila sam i u knjižnici na faksu.”

“Stvarno?” nastavio je Todd. “Tko zna jesam li te vidio kad. Mnogo sam vremena provodio u knjižnicama našeg kampusa.”

Udario sam ga nogom ispod stola. Kojeg vraga radiš? nečujno sam mu rekao.

Srećom, Abby to nije vidjela. “Ne znam”, odgovorila je. “Vjerojatno bih te se sjećala.”

“Tko zna”, rekao je Todd, a ja sam ga udario jače. Odjebi, mogao mi je pročitati s usana. Upitno je podignuo obrve.

Elaina je gledala malo svojeg muža, malo u mene. Pribrao sam se, znajući da i Abby gleda.

Todd se lagano nakašljao. “Gradska knjižnica ti se sviđa više nego knjižnica na kampusu?”

119

“Ima više različitih ljudi”, odgovorila je Abby. Nasmiješila se, ali vidio sam da je osjetila tihu napetost za stolom. “Osim toga, studenti stvarno znaju biti grozni. Jesam li ti kad morala reći da se stišaš ili da ne kidaš stranice knjiga?”

Todd se nasmijao i napetost je nestala. “Ne. Toga bih se sigurno sjećao.”

Elaina je pitala Feliciju još nešto o Jacksonu i razgovor je glatko skrenuo na temu Super Bowla.

Todd je ustao da ponovno napuni svoj tanjur, a ja sam krenuo za njim.

“Koji je kurac to bio?” upitao sam ga.

“Samo ti malo pomažem.” Uzeo je komadić slanine s poslužavnika. “Izgleda li ti ovo dovoljno hrskavo?”

“Jebe mi se za slaninu.” Todd je uzeo još jedan komadić slanine i stavio ga na tanjur. “A kako mi točno pomažeš?”

Krenuo je prema poslužavniku s kajganom. “Ako se Abby sjeti da ju je netko tada vrebao, možda će ti biti lakše.”

“Hoće kurac.”

“Mogao bi staviti nešto hrane na tanjur, inače će joj biti jasno da si ustao samo kako bi gnjavio mene.” Zagrabio je punu žlicu kajgane. “Hoćeš malo?”

“Zašto ne.”

Stavio je kajganu na moj tanjur. “Gle, ako želiš da se ne petljam, samo reci i neću se petljati.”

“Ne petljaj se”, zarežao sam. “Ne petljam se više.”

I zaista, tijekom doručka više nije spomenuo ni Columbiju ni knjižnice i više ga nisam morao gurkati nogom.

Kad sam ušao u ložu s Abby, ugledao sam torbu na podu. Sagnuo sam se. Da, bila je to torba koju sam naručio. Dvije deke, karte za gornje redove u sredini, vrećica sa zatvaračem i kratka suknja bit će unutra.

Zatvorio sam oči i usredotočio se na svoj plan.

Seks na javnome mjestu. Abby je to u mojem upitniku označila s “voljna probati”.

Konačno će dobiti priliku doživjeti to.

Bio sam sretan zbog neobično prohladna vremena na Floridi. Da je to bila uobičajena veljača, moj plan ne bi uspio - barem ne na Super Bowlu. Siguran sam da bih pronašao drugi način da je upoznam s užicima seksa na javnome mjestu, ali ovako...

Ovako će biti nezaboravno.

Tijekom prvog poluvremena čavrljala je s Lindom i Felicijom. Svako malo pogledavala je prema meni i uputila mi sramežljiv osmijeh.

Nisam ni znao koji je rezultat. Previše sam bio obuzet prekrasnom brinetom pokraj sebe.

Nekoliko minuta prije završetka druge četvrtine uhvatio sam joj ruku i odveo je do Linde.

Objasnio sam Lindi da imamo ne kog posla i da ćemo se vratiti kasnije. Abby me ništa nije pitala.

Nije rekla ni riječi kad sam podignuo torbu s poda.

“Moj plan? Upravo počinje.”

Zbunjeno me pogledala.

Pružio sam joj torbu. “Odi se presvući. U torbi je još jedna karta. Nađimo se ondje prije nego što počne show između poluvremena.”

Bez riječi uzela je torbu i otišla prema toaletu.

Provjerio sam jesu li mi karta i kondom u džepu, a zatim sam krenuo prema našim novim sjedalima. Stao sam nekoliko redova iznad jer sam želio gledati kako dolazi.

Nisam trebao čekati dugo da mi se ostvari želja. Penjala se prema novim sjedalima, probijala se kroz gužvu i pogledavala uokolo kao da me traži. Obukla je suknju. Mogao sam stajati ondje cijelu noć i gledati je, ali bilo je hladno. Trebala je deku.

120

A ja sam trebao nju.

Spuštao sam se niz stepenice. Jedva sam čekao da se nađem opet pokraj nje. Da je imam opet pokraj sebe.

Sjeo sam pokraj nje i zagrlio je. Pitao sam se kako će reagirati na moje iduće riječi. “Znaš li da troje od četvero ljudi mašta o seksu na javnome mjestu?”

Nije se pomaknula.

Licnuo sam joj uho i gledao je kako drhti. “Ja kažem”, opet sam je licnuo, “zašto fantazirati kad možeš to iskusiti?” Primaknula mi se.

“Jebat ću te dok traje Super Bowl, Abigail.” Grickao sam joj uho, a ona me nagradila stenjanjem.

“Dok god si tiha, nitko neće znati.”

Prekrižila je noge, a zatim ih opet raširila. Pogledala je oko nas. Nitko nas nije gledao, naravno.

Nitko nije mario za nas. Svi su bili obuzeti sobom.

Milovao sam joj rame, mazio je. Na licu joj se pojavio blag osmijeh.

Da, željela je to. “Želim da ustaneš i omotaš se dekom. Neka bude otvorena straga. Jednu nogu stavi na ogradu ispred sebe.”

Odmah je ustala i zamotala se u deku, onako kako sam tražio. Pogledao sam uokolo i pomno proučio rulju. I dalje nitko nije gledao u našem smjeru. Bit ćemo samo još jedan par u gomili ljudi, koji se stišće jedno uz drugo kako bi se ugrijali.

Pogled mi je prešao s gomile koja nas je okruživala na ekran s rezultatom. Druga četvrtina završit će za nekoliko sekunda. Uzeo sam drugu deku, ustao, a zatim se privio uz Abby. Jackson i njegova momčad otrčali su s terena. Navukao sam si deku oko ramena i krajeve omotao oko Abby.

Moja ruka pronašla je put kroz njezinu košulju. Dirao sam je po sisi. Povukao je za bradavicu.

Tiho je zastenjala.

“Moraš biti tiha”, ponovio sam joj. Što ću ako bude preglasna i uhvate nas?

Ali bilo je prekasno - oboje smo bili već zaneseni trenutkom i nije nas bilo briga. Stoga sam se opustio i utonuo u sadašnjost.

Privio sam se još više uz nju. “Ne mogu dočekati da budem u tebi.” Moje ruke istraživale su njezino tijelo, stiskale njezine grudi. “Pružaš mi tako dobar osjećaj. Toliko me napaljuješ.” Gurnuo sam bokove u nju. “Vidi što mi činiš.” Gurao sam se u njezino dupe. “Osjeti kako mi je tvrd zbog tebe.”

U tom trenu stadion se zamračio i ja sam se odmaknuo tek toliko da otkopčam hlače i navučem kondom. “Samo se mrvicu nagni nad ogradu.”

Pogledala je prvo udesno, a zatim i ulijevo i nagnula se.

“Nitko ne zna.” Zadignuo sam joj suknju. “Ljudi su toliko zaokupljeni svojim malim svjetovima da ne primjećuju što se zbiva oko njih.” Kao onoga puta kad si pomogla nekom prije književne večeri o Hamletu. “Događaj života može im se zbivati pred nosom, a oni će ga propustiti. U ovom slučaju, naravno, to je dobro.”

Povici, pljesak i zvižduci ispunili su cijeli stadion. Počela je glavna točka. U tom kaosu iskoristio sam priliku i gurnuo kitu u Abby. Zajecala je.

Gurao sam se bokovima u nju, u ritmu glazbe. Jebote, kako je dobar osjećaj biti u njoj tako duboko. Uhvatio sam krajeve deke i čvršće je obujmio rukama. Privlačio sam je sebi. Ona je bez mojeg traženja raširila noge i namjestila se da uđem u nju još dublje.

Još sam jedanput pogledao gomilu oko nas. “Toliko ljudi, a nitko ne zna što radimo.” Malo sam ga izvadio, a zatim joj ga opet zabio. “Vjerojatno bi mogla vrištati.” Zadirkivao sam je i pokušavao natjerati da vrisne povlačeći je za bradavicu, ali nije ispustila ni glasa.

Zbog iduće pjesme usporio sam pokrete. Bilo je dobro. Mogu ja i sporo - mogu zastati na trenutak i jednostavno uživati samo zato što sam u njoj. U pamćenje urezati taj osjećaj koji mi pruža.

121

Osjećaj Abby u svojem naručju. Osjećaj njezine topline kako me obavija. Kako usporava svoje disanje, iako joj srce divlje tuče pod mojim dlanovima. Raširio sam ruke preko njezinih grudi i osjećao lupanje unutra.

I, dovraga sve, iduća je pjesma bila još sporija. Jedva sam se micao, ali povezanost, naša povezanost, i dalje se osjećala. I da nemamo više ništa, ovaj naš trenutak bio bi dovoljan. Uživao bih i uzimao upravo ovaj dio Abby - njezinu pokornost i povjerenje koje mi daje ovoga trenutka - ne bih uopće razmišljao o budućnosti.

Kad je počela posljednja pjesma, cijeli svijet jednostavno je nestao. Gibao sam se sve brže i znao sam da neću još dugo izdržati. Stavio sam ruku na Abbyn klitoris i stao ga trljati. Gurnula je guzicu prema meni, a njezini mišići počeli su se stiskati oko mojega kurca.

Gurao sam joj ga sve jače, pritiskao je o ogradu, zabijao ga sve dublje. Kružio sam i ljuljao bokovima dok je završavala pjesma. Opet su se upalili reflektori. Čvrsto sam je privio uza se i iskoristio posljednjih nekoliko taktova pjesme.

“Svrši sa mnom”, šapnuo sam joj, zabio ga još jedanput i ostao tako dok sam se praznio u kondom i dok je ona svršavala oko mene.

Nisam se još odvajao od nje. Nisam želio privući pozornost na nas i htio sam da se gomila malo umiri. Ali najviše od svega uživao sam što imam Abby u svojem naručju, pod svojim tijelom. Je li osjetila kako mi srce tuče? Je li bila svjesna toga kako utječe na mene?

Kad se gomila konačno vratila na svoja sjedala, povukao sam Abby s ograde, ali nisam je puštao iz svojeg naručja. Skinuo sam kondom, stavio ga u plastičnu vrećicu koja je bila u torbi i zakopčao hlače. A zatim sam posjeo Abby sebi u krilo - još je nisam ni htio ni mogao pustiti.

Priljubio sam joj se uz vrat. Mirisala je na seks.

“E, to je bio nevjerojatan show između poluvremena”, šapnuo sam.

122

Dvadeset peto poglavlje

Bio sam uzbuđen kao tinejdžer na prvom spoju. Naravno, mnogo sam se puta seksao na javnom mjestu: u napuštenom parku, na praznom parkiralištu, u toliko popularnom posljednjem redu u kinu, ali nikad nisam sudjelovao u nečem toliko drskom i smionom poput seksa na krcatom nogometnom stadionu za vrijeme jednog od najgledanijih sportskih događaja u zemlji. Što ako nas je snimila televizija?

Provukao sam prste kroz Abbynu kosu. Okružio me miris cvjetnog šampona.

Koga je uopće briga za to? Bilo je toliko mračno dok je trajao show da nas nitko nije primijetio.

A sad je trebalo napustiti tribine i vratiti se u ložu...

Oduvijek sam imao pokeraško lice i mogao sam dobro sakriti svoje emocije iza svoje čvrste fasade, ali sad sam čak i ja sumnjao da ću moći sakriti izraz svojega lica koji je govorio “uh, što sam se dobro jebao”.

Abby je uzdahnula i naslonila glavu na moje rame. Znao sam da ni ona neće moći sakriti svoj izraz lica. Uostalom, dobar dio vikenda proveli smo s mojom obitelji i prijateljima. Htio sam biti malo s Abby, unatoč tome što smo u tim našim trenucima bili okruženi strancima.

Stoga smo ostali sjediti ondje cijelu treću četvrtinu. Uživali smo što smo zajedno. Pretvarali se da gledamo utakmicu.

Prije kraja treće četvrtine Abby se pomaknula u mojem krilu i znao sam da će biti još toga što ću morati sakriti ne vratimo li se u ložu. Već mi je ionako bio napola tvrd.

“Trebali bismo se vratiti u ložu”, rekao sam joj, ali svejedno sam je čvrsto držao. Nisam je još želio pustiti. “Znaš li zašto smo morali čekati?”

Vedar osmijeh ozario joj je lice. Što li joj se mota po glavi?

“Jer se na tvojem licu sve vidi”, odgovorio sam umjesto nje. “Ti si otvorena knjiga.”

Osim sada. Trenutačno nemam pojma o čemu razmišljaš.

Nasmijala se, i taj mi je zvuk izmamio smiješak na lice. Uspio sam - nasmijao sam je. Konačno.

Iako nemam pojma zašto se nasmijala.

“Bolje ti je da se presvučeš.” Pokazao sam glavom na suknju. “Felicia će mi odrubiti glavu ako te vidi u toj suknji.”

Vratili smo se u ložu, ali nisam više pratio utakmicu. Shvatio sam da je New York pobijedio tek kad je Jackson pogledao prema nama i poslao Feliciji poljubac. Nadam se da mu je bilo jasno koliko mi duguje.

Abby i ja otišli smo nedugo nakon dodjele trofeja. Dogovorio sam se s Lindom da ćemo se vidjeti u utorak na večeri i pozdravio sam se s Toddom i Elainom. Zagrlio sam Todda. Bio sam još uvijek mrvicu ljut na njega zbog njegovih razgovora o prošlosti jučer na svečanom doručku, ali vjerovao sam da je imao najbolje namjere.

Kad smo se ukrcali u moj avion, pogledao sam na sat. Bilo je kasno. U ovo doba Abby bi već otišla iz moje kuće. Najviše na svijetu želio sam je odvesti u svoju sobu i opet je uzeti, ali nisam to učinio. To bi bila još jedna stvar koja izlazi iz granica našeg dogovora. Što me podsjetilo na...

“Jesi li me zabilježila za srijedu?” upitao sam je, svjestan toga da ću morati čekati barem do srijede prije nego što je opet uzmem. “Ili ti je to bio samo izgovor za Lindu?”

Vragolasto se nasmiješila. “Nadala sam se da ćeš navratiti.”

Zabilježila me za srijedu. Prekrižio sam noge da sakrijem erekciju i nasmiješio sam se. “Dakle, srijeda?” Sjetio sam se što je rekla Lindi. “Istraživanje?”

123

“Tebi zaista treba pomoć kad je riječ o književnosti. Ako se potrudiš, sigurna sam da ćeš idući put otići dalje od Marka Twaina i Jane Austen.”

“Stvarno?” A ja sam mislio da sam bio dobar u citiranju Marka Twaina. “A što predlažeš?”

“Shakespearea.” Naslonila se i zatvorila oči.

Srećom, imao sam gomilu svezaka Shakespeareovih djela kod kuće.

U utorak popodne nazvao me Todd. Htio se ispričati zbog svojeg ponašanja u nedjelju. Rekao je da je samo htio pomoći i priznao da nije bilo u redu od njega što je pokušavao testirati Abbyno pamćenje. Prihvatio sam njegovu ispriku. Zahvalio mi je i dodao da zna da mi je teško, ali da sam donio ispravnu odluku.

Razmišljao sam o tome da nazovem Paula, ali sjetio sam se kako je poludio zbog mojeg ponašanja prema Abby nakon što sam je kaznio. Sigurno bi odmah rezervirao let za New York kad bih mu rekao i to da sam joj lagao. Bio bi u pravu, ali tek sam uspio umiriti Todda i nisam želio da mi opet netko soli pamet.

Nešto kasnije večerao sam s Lindom. Bila je sva uzbuđena zbog skorog ručka s Abby.

Prigovorila mi je zato što je nisam doveo na večeru, ali izvukao sam se rekavši joj da Abby nije htjela ostaviti Feliciju. Linda je odmahnula glavom i rekla da je i Felicia dobrodošla.

Iskoristio sam taj trenutak da počnem razgovor o Super Bowlu i za nekoliko minuta više nije bilo govora o Abby i pitanja zašto je nisam doveo na obiteljsku večeru.

Kad sam se našao s Abby na Odjelu rijetkih knjiga u srijedu, vidio sam da još nije bila na depilaciji voskom. Zbog toga sam do kraja tjedna bio nervozan. Što ako prekrši moju zapovijed?

Došlo mi je da lupam glavom o zid. Morat ću je kazniti. Dovraga.

Kakav bi to bio početak vikenda s golom Abby - u mojoj sobi, na klupi za bičevanje.

Nije bilo nade da će biti ičega drugog osim kazne. A budući da nisam bio zapisao kakve su sankcije zbog izbjegavanja depilacije, morat ću nešto smisliti.

Dvadeset udaraca za izgubljen sat sna bilo je previše. To mi je sad jasno. Koja bi kazna bila prikladna za nepoštivanje izravne zapovijedi? Ne dvadeset. Petnaest? Deset? Nešto između?

Trinaest?

Bih li je mogao udariti trinaest puta?

Da. Da, mogao bih.

Jer ovaj put pružit ću joj pravu njegu nakon kazne. Ovaj put bit ću spremniji. Ovaj put neće biti kao prošli.

Otišao sam iz grada još u petak ujutro. Odlučio sam odraditi dio posla na svojem imanju kako bih imao vremena pripremiti se za vikend. Najprije sam pojačao grijanje. Abby će biti gola cijeli vikend i nisam želio da se prehladi. Provjerio sam temperaturu vode u masažnoj kadi i pogledao ima li čistih ručnika u sjenici. Za večeru sam pripremio paellu.

Odnio sam klupu za bičevanje u svoju sobu.

Izveo sam Apolla i nekoliko se minuta igrao s njim. Cijeli prošli vikend proveo je u štenari i još ga dugo nisam želio slati nikamo.

Učinio sam sve da bude savršeno, a zatim sam koračao amo-tamo.

Koračao sam po cijelom predsoblju. Hodao od ulaznih vrata do kuhinje i natrag. Naćulio sam uši i osluškivao kad će se na prilazu zaustaviti automobil.

Apollo ga je čuo prije mene.

“Dolje, dečko”, rekao sam mu kad je otrčao do vrata i stao grepsti po njima. Okrenuo se prema meni i zacvilio.

Ovo nije bila dobra ideja.

Brzo sam ga odveo u kuhinju i zatvorio vrata. Zvono na ulaznim vratima zazvonilo je upravo onda kad sam se vratio u predsoblje.

124

Polako sam otvorio vrata. Molim te, molim te, molim te.

Ušla je u predsoblje, a na licu je imala onaj vragolasti osmijeh koji sam obožavao.

Oh, Abby. Ovo nije isto kao i ono s gaćicama. Prošle nedjelje nisam ti dao zapovijed o gaćicama, već o depilaciji voskom.

Pokazao sam na njezinu odjeću. “Skini je. Dobit ćeš je natrag u nedjelju.”

Polako je svukla džemper preko glave, okrenula se i bacila ga na pod. A zatim me pogledala preko ramena i otkopčala grudnjak. Uh. Izvodila je sićušan striptiz. A to znači da se depilirala, zar ne? Grudnjak je pao na pod pokraj džempera. Možda mi je striptizom pokušavala odvratiti pozornost. Prebacivao sam se s noge na nogu.

Okrenula se opet licem prema meni, a meni se dignuo samo zbog pogleda na njezine sise. Ruke su joj klizile prema gumbu njezinih traperica.

Da, skini ih. Daj da vidim.

Spretnim pokretom otkopčala je traperice. Virnula je prema meni i polako ih svukla preko bokova. Nekoliko puta zavodljivo se zanjihala i Jebote. Nije imala gaćice.

Traperice su kliznule niže.

Depilirala se.

Teret cijelog svijeta pao mi je s leđa. Traperice su pale na mramorni pod, zaboravljene, a ja sam pojurio prema njoj i uzeo je u naručje. Zbog pogleda na njezinu picu bez ijedne dlačice, bio mi je tvrd kao kamen. Neće biti nikakve kazne. Nikakve. Samo nas dvoje. Zajedno.

Gurnuo sam je na plišanu klupicu koja je stajala nasred predsoblja. “Jako sam zadovoljan što si poslušala moju zapovijed.” Sjela je na rub klupice, a ja sam joj raširio noge. “Moram priznati da si me malo zabrinula u srijedu.” Spustio sam se do razine njezine pičkice. “Trebao bih te istući po guzi zbog toga, a možda i hoću kasnije.” Pogledao sam je i nasmiješio se kako bi shvatila na što točno mislim. “Ali sada mislim da trebam kušati ovu slasnu, ćelavu picu.”

Poljubio sam joj vrh klitorisa. Zastenjala je i legla na klupicu. Raširio sam je prstima i polizao svu vlažnost koja se nakupila među stidnim usnama. Uh. Slatko. Uvijek je tako slatka. Nisam žurio; bio sam presretan što neće biti kažnjavanja i potpuno sam se usredotočio na nju. Htio sam joj još jedanput pokazati kako ću bogato nagraditi njezinu poslušnost.

Uhvatio sam je za koljena i podignuo joj noge tako da su joj pete bile na rubu klupice. Taj njezin položaj omogućavao mi je bolji pristup njezinu tijelu. Igrao sam se i draškao joj bradavice. Izvijala je leđa i bokove gurala bliže mojim ustima. Polizao sam joj ulaz i još jedanput poljubio klitoris.

Osjećao sam kako se sve više opušta i predaje mi se dok joj je užitak strujio tijelom. Još sam je jedanput polizao, želeći pokupiti sve do jedne kapi, želeći joj osjetiti okus dok svršava. Zaigrano sam je grickao i uživao u tome kako drhti pod mojim usnama.

Sve svoje olakšanje pretočio sam u njezino zadovoljenje. Prstima i ustima pokazivao sam joj koliko sam sretan. Milovao sam je jagodicama, draškao usnicama, grickao zubima. A ona je zauzvrat drhtala pod mojim rukama. Njezino stenjanje odjekivalo je cijelom prostorijom i odbijalo se od mramornog poda.

Gurnuo sam jezik dublje u nju i osjetio kako se steže oko mene. Da. Ubrzao sam pokrete, najviše od svega na svijetu želeći osjetiti kako svršava oko mojega jezika.

“Oh, molim vas...” stenjala je.

Da. Disanje joj se ubrzalo. Sisao sam joj klitoris, a njezini bokovi trzali su se oko mene. Nakratko joj se napelo cijelo tijelo, a zatim je nastavila svršavati u valovima.

Polako sam joj spustio stopala na pod i privukao koljena. Ispustila je uzdah zadovoljstva.

“Sviđaš mi se ovakva”, rekao sam joj i još jedanput prešao rukom po njezinoj goloj koži.

Zadrhtala je još jedanput. “Bez ijedne dlačice, za mene. Je li jako boljelo?”

125

“Bilo je podnošljivo.”

Volio sam da moje pokorne nemaju nijednu dlačicu dolje. Nije mi to bilo pravilo, ali nakon nekoliko mjeseci često bih to zatražio. Jednim dijelom bilo mi je žao što sam to tražio od Abby tako naglo. Ali samo jedan pogled na nju i zaboravio sam na taj svoj dio koji žali.

Listao sam i pružio joj ruku. “Spremna za večeru?”

Očekivao sam da će biti sramežljiva. Da će pokazati nelagodu zbog svoje nagosti. No, iznenadila me. Uspravila se i prošla rukom kroz kosu. Pogled mi se spustio na njezine grudi.

“Da, gospodaru, molim vas.”

Da, molim vas?

A što to?

Primila me za ruku i ustala. “Što ste pripremili?”

Ah, točno. Večera. Jelo. Hrana.

Ne znam kako ću preživjeti ovaj vikend.

Paella je bila izvrstan odabir. Abby je očito bila zadovoljna začinjenom rižom, sočnim škampima i piletinom. Pojela je gotovo sve što je bilo na tanjuru.

Okej, odlučio sam, neće biti nikakvih dubokoumnih razgovora za večerom. Vjerojatno ih neće biti do kraja vikenda. Ne dok je Abby gola.

Razmišljao sam o tome da je odvedem u sobu za igru. Bio sam to i planirao. Naravno, to je bilo prije onog s Toddom u Tampi.

Odlučio sam umjesto toga ostati na starom: na igri u mojoj sobi. Barem dok joj ne kažem istinu, a ona odluči ostati sa mnom. Samo da ostane sa mnom.

Ali budući da sam odlučio da joj još neću reći ono, gurnuo sam te misli u stranu i usredotočio se na ovdje i sada. Na Abby, golu, kako sjedi za mojim stolom. Na moje planove za večeras...

“Abigail”, rekao sam odloživši vilicu. Pogledala me je i čekala da nastavim. “Bojim se da sam u svojem... hm... stanju jakog uzbuđenja prošlog vikenda možda, hm, precijenio vlastite mogućnosti.”

Zastala je s vilicom u rukama. “Molim?”

“Pet puta bilo bi” - malo sam se nakašljao - “pravo postignuće.”

Nakrivila je glavu. “Mislim da ste već postignuli jedan zgoditak.” Zarumenjela se i zagledala u svoj tanjur. “Čuj”, nastavio sam, “nema veze kako će meni biti poslije - pet puta svakako će ostaviti posljedice na tebi.” Podignuo sam čašu i otpio poduži gutljaj vina. “A to će svakako omesti moje planove za sutrašnji dan.”

Rekao sam to, ali u svojoj glavi htio sam je odvesti gore, baciti je na krevet i držati ondje nekoliko dugih, znojnih sati. Odmaknuo sam stolac, namjeravajući se pokrenuti i ostvariti svoj naum barem dva ili tri puta, kad sam se sjetio nečega - klupe za bičevanje.

Još je bila u mojoj sobi.

“Abigail. Počisti stol i čekaj me u predsoblju. Vraćam se odmah.”

Ostavio sam je u kuhinji, pojurio uza stube i odnio klupu natrag u sobu za igru. Tko zna je li čula što radim.

Kad sam se opet spustio dolje, ona je stajala u predsoblju i čekala. Nježno je prstima klizila po naslonu plišane klupice. Bila mi je okrenuta leđima. Čula je da sam sišao i pogledala preko ramena.

Pogledi su nam se sreli.

Vrijeme se usporilo. A zatim je sasvim stalo.

Ona pripada ovdje.

Moj je život bio slagalica kojoj je nedostajao dio. A taj dio upravo je sjeo na svoje mjesto. Abby.

Moj jedan posto.

Slika je bila potpuna. Stajao sam kao opčinjen i gledao je kako se okreće prema meni.

126

Elegantno je podignula obrvu, samo malčice, a zatim se nasmiješila.

Fiksirao sam je pogledom dok sam skidao košulju i otkopčavao hlače. Zamalo sam svršio kad sam oslobodio kitu iz hlača. A ona je čekala.

Nećemo izdržati do kreveta.

“Dođi ovamo”, rekao sam hrapavim glasom, a ona je mi je prišla.

Nećemo izdržati ni do vrha stuba.

Blago svjetlo u predsoblju odražavalo se u dijamantima na njezinoj ogrlici. Moja.

Uhvatio sam joj prstom ogrlicu i povukao je prema sebi. “Želim te. I uzet ću te. Baš ovdje.”

“Da, gospodaru.”

“Sjedni na treću stepenicu.”

Namjestila se na stepenicama, a ja sam polako navlačio svoj kurac.

Stube nisu bile moj plan, ali bile su sasvim u redu. Planovi se mogu mijenjati. Promjena je dobra stvar.

A pogotovo kad ta promjena uključuje seks s Abby na stubama.

“Stavi stopala na drugu stepenicu i osloni se o laktove.” Počeo sam drkati sve brže. Ovo neće biti polagano. Možda treća runda bude išla polagano. Druga runda bit će brza i žestoka, na stepenicama.

Spustio sam se na nju, pazeći da je ne pritisnem svojom težinom. “Sviđa ti se ovo?” U ovom položaju grudi su joj bile potpuno izložene - gole i ranjive. “Želiš da te uzmem na stepenicama?”

“Samo vam želim služiti.” Pogled joj je bio zagasit i požudan. “Kako god vi želite.”

“Budi mirna.” Uhvatio sam joj sisu i draškao joj bradavicu. Tijelo joj se napelo, ali nije se micala.

“Onda me služi na stepenicama.”

Mogao sam satima uživati samo u pogledu na nju raširenih nogu, ali bio sam već tvrd i spreman. Znao sam da neće trebati dugo da i ona bude spremna kao ja. Igrao sam se njezinim tijelom, služio se svim pokretima koje voli - počeo sam s laganim, nježnim milovanjima i postupno bivao sve grublji. Isprobavao sam njezine okuse - od lagane slanoće njezinih grudi, do blagog okusa srebra na njezinu vratu. Cijelo vrijeme bila je mirna. Doduše, disala je ubrzano, a srce joj je divlje tuklo.

Spustio sam se malo na njoj i jednom joj rukom uhvatio oba zapešća. “Opusti se, Abigail.” Tijelo joj se izvilo poda mnom. “Pomiči se kako želiš.”

Obujmila me nogama oko struka i privukla bliže sebi.

“Jesi spremna za moj kurac?”

“Da, gospodaru”, odgovorila je tiho i požudno.

Ali želio sam je još dražiti. Slobodnom rukom dirao sam joj guzicu. “Jednog dana, uskoro, pokazat ću ti svoj bič.” Disanje joj se još ubrzalo. Uštipnuo sam je za obraz. “Svidjet će ti se.

Obećavam.”

Oslobodio sam joj ruke i oslonio laktove uz njezinu glavu. Namjestio sam bokove i osjetio njezinu sluz na svojem kurcu. “Uzmi moj kurac i stavi ga u sebe.”

Gurnula je ruku između nas i uhvatila me toplim prstima. Palcem je trljala moj glavić. Nije više čekala. Namjestila me unutra i podignula bokove kako bi me primila dublje. Oboje smo zastenjali.

“Da”, rekao sam. “Upravo tako.”

Uživao sam biti u njoj, ali prisilio sam se na to da ostanem miran. “Trljaj se oko mene. Pokaži mi koliko želiš moj kurac.”

Podignula je bokove, hvatala sve dublje, gibala se brzo i ritmično. Spustio sam glavu na njezin vrat i udisao joj miris, a ona me obavijala svojom vlažnom toplinom.

127

Nisam više mogao ostati miran. Stao sam se nabijati u nju, bez prestanka. Noge su joj kliznule s mojeg struka i ona ih je oslonila o stepenice. Bilo mi je jasno da neću još dugo. Počeo sam joj trljati klitoris.

“Svrši žestoko, za mene”, rekao sam joj, a ona je počela stezati svoje mišiće oko mene. “Uh, jebote. Sad.” Nježno sam je uštipnuo za klitoris i potaknuo njezin orgazam.

Gurnuo sam joj ga još jedanput i prepustio se i vlastitom.

Zabacila je glavu, a njezino tijelo zgrčilo se oko mene i drugi put.

Privio sam je uza svoja prsa dok nam se disanje ne uspori. “Možeš li ustati?”

Protegnula je noge, kao da ih iskušava.

Masirao sam joj bokove i pogladio joj koljena, htio sam ukloniti bilo kakvu nelagodu.

“Dođi.” Ustao sam i pružio joj ruku. “Idemo gore. Htio bih pokušati nešto.”

Lagano sam je zagrlio oko struka dok smo se penjali uz stepenice. Uživao sam u tome kako je njihala bokovima. Kad smo stigli do njezine sobe, stao sam i okrenuo se prema njoj.

“Malo se odmori. Nađimo se u mojoj sobi za deset minuta.”

Abby je otišla u svoju kupaonicu, a ja sam za to vrijeme pripremio svoju sobu - zapalio svijeće, razmaknuo plahte. Spustio sam se u predsoblje i pokupio našu odjeću. Svoju sam odnio u praonicu, a Abbynu sam stavio na njezin krevet.

Htio sam malo usporiti. Htio sam da oboje uživamo jedno u drugom. Nisam znao koliko nam je još vremena ostalo, ali ako nam je ostalo malo, želio sam da Abby sa sobom ponese lijepe uspomene.

Dio mene očajnički ju je želio imati pokraj sebe u krevetu cijelu noć, spavati s njom u naručju, ali ne još, rekao sam si. Ako ostane sa mnom za dva tjedna, pozvat ću je u svoj krevet cijelu noć. Činilo se da joj nije bilo nimalo nelagodno kad je ušla u moju sobu. Vidjela me kako stojim pokraj kreveta, a zatim pogledala u pod.

“Stavio sam još jastuka na krevet”, rekao sam joj. “Popni se i namjesti na sve četiri.”

Bez oklijevanja popela se na krevet. “Nasloni glavu na jastuk.”

Slijedila je moje upute. Položila je glavu na jastuk, a podlaktice je stavila uz glavu.

Posegnuo sam rukom ispod jastuka. “Znaš li što skrivam ovdje?” Nije rekla ništa. Izvadio sam igračku. “Jahački bič.”

Naježila se od uzbuđenja.

“Mmmm.” Klizio sam bičem niz njezinu kralježnicu. Nježno. Tek toliko da zna da je bič ondje.

“Sjećaš se što sam ti rekao u predsoblju?”

Opet tišina.

“Cijelu srijedu uvečer, cijeli četvrtak i većinu današnjeg dana bio sam zabrinut.” Klizio sam joj bičem natrag uz kralježnicu. “Mislim da si zaslužila da te istučem po guzi zbog toga.” Gurnuo sam joj bič između nogu. “Malo više raširi koljena.”

Razmaknula je noge i objema rukama uhvatila jastuk.

Lagano sam je pljeskao bičem po bedrima. “Jako si zločesta što si me tako zabrinula.” Vukao sam bič do njezinog dupeta i udario je malo jače. Zastenjala je i zatvorila oči. “Sviđa ti se to, je li?”

Opet sam zamahnuo bičem, a ona je zagrizla jastuk.

Gurnuo sam prst u njezin ulaz. “Tako si zločesta, Abigail.” Polizao sam njezinu sluz sa svojeg prsta. “Uzbudio te jahački bič.” Opet sam je lagano udario bičem. “Želiš me upravo ovdje, zar ne?

Jastuk joj je još uvijek bio u ustima.

Nasmijao sam se u sebi i nekoliko je puta lagano pljesnuo po pičkici. Promrmljala je nešto.

Nisam razumio jer je govorila u jastuk. Opet sam joj povlačio bič prema guzi i nekoliko je puta pljesnuo. Tek toliko da ostane svjetloružičast trag. Tek toliko da je dovedem blizu vrhunca.

128

Nakon toga odložio sam bič i odmaknuo se korak unatrag. Dao sam joj nekoliko sekunda da shvati da sam prestao. Kad joj se disanje usporilo, nagnuo sam se nad nju.

“Reci mi, Abigail”, šapnuo sam joj. “Je li itko ikada pogodio tvoju G-točku?

Odmahnula je glavom.

“Odgovori mi.” Uhvatio sam joj sise. “Želiš li vidjeti hoću li je ja pronaći?”

“Da, molim vas.”

Pljesnuo sam je po guzici. “Da, molim vas što?”

“Da, gospodaru, molim vas.”

“Mm.” Rukom sam prešao preko njezina gola ulaza i kurac mi se još više ukrutio. “Misliš da je ovdje?” Ništa. Gurnuo sam prst unutra. “A ovdje?” Opet tišina. Stavio sam još jedan prst. “Ovdje?”

Ništa. Malo sam savio prste i gurnuo ih dublje. “A ovdje?”

Gurnula je bokove prema meni i ispustila sitan jecaj.

O, da. Baš tu.

“Mislim da sam je našao.”

Opet sam joj gurnuo prst u isto mjesto, a ona je umalo pala s kreveta. Izvadio sam prste i zamijenio ih svojim kurcem. “Hajdemo vidjeti mogu li je opet pronaći.” Jednim pokretom gurnuo sam ga duboko u nju.

Zadovoljno je uzdahnula.

Jedva sam se svladavao da joj ga ne počnem zabijati. Želio sam da ovaj put idemo polako. Bez žurbe. Neka traje.

Lagano sam ga izvukao i rukama je gladio po leđima. Raširio sam prste preko njezinih finih lopatica, a zatim ih zario u njezinu kosu. “Tako je dobro kad si poda mnom.”

Gurnula se prema meni.

“Tako si pohlepna.” Dirao sam je po grudima. “A imamo cijelu noć. Cijeli vikend.” Ruke su mi kliznule na njezin struk. “Želim urezati u pamćenje svaki tvoj detalj. Dirati svaki tvoj djelić. Vidjeti svaki centimetar.”

Uhvatio sam je za bokove i počeo ga gurati laganim, ujednačenim ritmom, trudeći se da pogodim njezinu delikatnu točku. “Je li ovdje?” upitao sam je kad mi je uzvratila guranjem svoje guzice prema meni. “Je li je moj kurac pronašao?” Malo sam se nagnuo i nastavio ga gurati, a ona je stenjala. “O, da. Mislim da je imam.”

Već su me boljela jaja i kita me molila za olakšanje, ali svejedno sam se trudio gibati se polako i smireno. Nabijao sam je s dovoljno žestine da je dovedem do ludila, ali opet ne dovoljno da još svrši. Oboje smo se ljuljali na rubu.

Održavao sam isti ritam još nekoliko dugih minuta, ali znao sam da oboje želimo više. Polako sam se ubrzavao. Najprije sam ga gurao samo mrvicu žešće. Ali nije prošlo mnogo, a naša su tijela izgubila kontrolu i ja sam joj ga zabijao najjače što sam mogao.

Jadna Abby. Toliko sam je dugo rajcao i izluđivao svojom prethodnom igrom. Cijelo joj je tijelo drhtalo poda mnom, a glavu je zabijala u jastuk.

“To je to”, rekao sam i povukao je za kosu. Nisam prestajao zabijati. “Svrši žestoko za mene.”

Njezino tijelo odmah je odgovorilo; svršila je istog trena, a njezini napeti mišići potaknuli su i moj orgazam. Povukao sam je snažnije za kosu dok sam se praznio duboko u njoj.

Ova žena, pomislio sam kad smo se oboje prevalili na krevet, ova će me uništiti.

Drugi dan imala je još više samopouzdanja. Gledao sam je kako je zadovoljna u svojem tijelu dok šeće po kući. U subotu u kasno prijepodne omotao sam je debelim, mekanim ogrtačem i izveo van u masažnu kadu. Sjeli smo u toplu vodu i opuštali se. Nebo je bilo čudno - teško i sivo - i bilo je jako hladno, ali mi smo bili previše zauzeti jedno drugim da bismo marili za to.

Tog poslijepodneva, zadovoljan načinom na koji se ponaša, dao sam joj drugi ogrtač i rekao joj da može provesti malo vremena u knjižnici. Idućih nekoliko sati sjedila je sklupčana na kauču i 129

čitala, a nožni prsti virili su joj ispod topla ogrtača. Nešto kasnije pridružio sam joj se i malo svirao klavir. Tog poslijepodneva svatko je utonuo u svoj svijet.

Idućeg jutra probudio me moj mobilni telefon. Nekoliko sam puta zatreptao, okrenuo se u krevetu, a zatim podignuo slušalicu. “Što je?” rekao sam, i ne provjerivši tko je.

“Reci Abby da sam pokupio Feliciju.” Bio je to Jackson. “Sa mnom je.”

“Molim?” Dovraga, treba mi kava.

Uzdahnuo je. “Reci. Abby. Da. Sam. Pokupio. Feliciju.”

“Jacksone.” Uspravio sam se i protrljao oči. “Koji me kurac zoveš u” - pogledao sam na sat pokraj kreveta - “u nedjelju u pet i pol ujutro?”

S druge strane čuo se dubok uzdah. “U slučaju da ti je promaknulo, New York je pogodila najteža snježna oluja u nedavnoj povijesti.”

Skočio sam iz kreveta i prišao prozoru. “Molim?”

“Spustila se preko noći. Sve nas je zatekla nespremne.” Bijelo. Dokle god mi je sezao pogled, sve je bilo bijelo. I padalo je još bijeloga.

“Kad... što?”mucao sam.

“Pa zar nisi gledao vijesti jučer? Predviđali su snijeg, ali ništa ovakvo.”

Ne. Nisam gledao vijesti.

Nisam palio računalo niti provjeravao e-poštu. Bio sam previše obuzet Abby. I jebanjem.

“Halo?” govorio je Jackson u slušalicu. “Nathaniele?” Ponovno sam protrljao oči. “Čuo sam te.

Da, reći ću Abby.” Srce mi je počelo ubrzano tući. “Ona još spava.”

“Okej. Reci joj da nazove Feliciju kad se probudi.”

“Reći ću joj. Hvala ti, Jacksone.”

Obukao sam čistu odjeću i spustio se dolje u kuhinju skuhati kavu. Prozor je bio pun snijega napadalo ga je više od metra. I nije prestajalo sniježiti.

Snježna oluja.

Nema kako otići.

Kad se Abby probudi, reći ću joj da se odjene kako joj ne bi bilo nelagodno goloj dok razgovaramo o ovome. Ovo je zahtijevalo nova pravila, novu situaciju, sve novo.

Abby i ja zatvoreni u mojoj kući tko zna koliko dugo.

Nisam se mogao oteti dojmu da ovo neće dobro završiti.

130

Dvadeset šesto poglavlje

Prije nego što sam razgovarao s Abby, pokušao sam isplanirati tjedan. Izmjenjivat ćemo se u kuhanju. Tijekom radnih dana ne mora me služiti. Ona jest bila moja pokorna, da, ali bili smo jednaki u svakom smislu te riječi. Neću joj dopustiti da me služi tijekom tjedna.

Abby se nije činila uzrujanom zbog situacije. Postavila je nekoliko pitanja, ali sve u svemu, činila se smirenom. A ja, s druge strane, bio sam na rubu cijelu nedjelju. Bilo bi preblago reći da je snježna oluja poremetila moje planove. No svoj sam nemir držao ispod površine i nadam se da Abby nije ništa primijetila.

Nisam imao pojma koliko ćemo dugo biti zameteni - cijeli tjedan, pretpostavljao sam. Mogao bih izdržati tjedan dana, govorio sam samome sebi. Kuća je bila golema i mogao sam raditi u miru.

Ali toliko vremena s pokornom - osobito s Abby -- plašilo me. Bojao sam se da neću moći skrivati svoje emocije toliko dugo. Negdje će nešto puknuti.

Vjerojatno ja.

U nedjelju popodne poslao sam Abby u njezinu sobu da se presvuče, a ja sam otišao u kuhinju.

Domaće pecivo i zdrava juha od govedine i povrća zvučali su kao izvrsna ideja. Mijesio sam tijesto i to me ponavljanje pokreta zaokupilo. Kao kad sviram klavir.

U osamnaest i trideset Abby je ušla u kuhinju. Na sebi je imala dolčevitu i traperice. Cijeli vikend gledao sam je kako se gola kreće po kući, ali bila je jednako prekrasna i odjevena. Gledao sam je i mislio na ono što je skriveno ispod te odjeće.

“Jesi li spremna za večeru?” upitao sam je i odmaknuo joj stolac.

“Da, hvala.” Sjela je. “Miriše divno.”

Zaista, kuhinja je mirisala na svježe ispečen kruh, pomiješan s daškom luka, češnjaka i govedine. Divno se slagalo uz snijeg koji je padao vani.

Malo sam prigušio svjetla u kuhinji i upalio vanjska svjetla. I dalje je sniježilo, a pahulje su izgledale kao da svjetlucaju. Neko smo vrijeme samo sjedili u tišini i promatrali snijeg.

Učini to, govorio sam samom sebi. Čvrsto sam stisnuo žlicu. Osjetio sam kako mi srce tuče brže.

Učini to.

Lagano sam se nakašljao. “Jesi li odrasla u New Yorku?”

“Ne, u Indiani. Felicia i ja došle smo ovamo nakon srednje škole.” Progutala je malo juhe.

“Sviđa mi se ovaj grad. Uvijek je isti, ali opet drukčiji.”

Naslonio sam se dublje u stolac. Vidiš? Rekao sam si. Možeš nastaviti ugodan razgovor. “Sviđa mi se kako razmišljaš”, rekao sam joj.

“Jesi li kad razmišljao o tome da živiš negdje drugdje?”

Razmislio sam trenutak. “Ne. Jedanput mi je na pamet pao Chicago, tek toliko da vidim kako bi izgledalo živjeti u drugom gradu. Ali moji su korijeni ovdje: moj dom, posao, obitelj. Ne želim otići odavde.” I ja sam se zapitao je li ona razmišljala o životu u nekom drugom gradu. Ta me pomisao rastužila. “A ti?”

“Ne. Ne mogu se zamisliti nigdje drugdje.”

A nakon toga zavladala je ugodna tišina. Promatrali smo snijeg. Čavrljali o sitnicama. Nakon večere počistio sam stol i složio suđe. Abby je obrisala stol i radne plohe u kuhinji, iako sam joj rekao da ne treba.

Nešto kasnije otišao sam u dnevni boravak, a Abby je krenula niz hodnik prema knjižnici. To mi je i odgovaralo. Htio sam pogledati vijesti, a Abby je očito željela biti malo sama.

Idućeg jutra pripremila je doručak, svoj posebni pohani kruh. I dalje je sniježilo, ali ne tako obilno. Rekla mi je da je sinoć nazvala Feliciju i da je s njom i Jacksonom sve u redu. Objasnio sam 131

joj da će u njegovu luksuznom stanu biti sasvim na sigurnom dok traje oluja. Imat će i društvo u blizini, a Jackson će se lijepo brinuti o njoj.

Kad smo završili s doručkom, izveo sam Apolla, a zatim otišao u svoju sobu. Telefonirao sam, čitao e-poštu, a zatim sam sjeo i zurio kroz prozor. Razmišljao sam što da pripremim za ručak kad se najednom odozdo začula glasna glazba.

Abby?

Sišao sam niz stepenice. Apollo je hodao uz mene.

Brisala je prašinu. Barem mi se tako činilo. U rukama je imala perušku za prašinu i vrtjela ju je u ritmu pjesme koja je dopirala iz zvučnika. Plesala je, a ja sam stajao, očaran. Bio sam svjestan toga da je lijepa, ali vidjeti je kako se tako kreće, vidjeti je kako pleše... probudio se nekakav primarni nagon u meni.

Pjesma je svirala još nekoliko minuta, a ona je čistila moj dnevni boravak uopće ne primijetivši da sam ušao. Što je bilo dobro - da je znala da je promatram, vjerojatno bi prestala.

Sve mora završiti, tako je i pjesma došla do svojega kraja. Još je jedanput peruškom prošla po mojem stoliću i okrenula se.

Prestrašila se kad me ugledala. Uhvaćena je na djelu.

“Abigail, što radiš?” Jedva sam se suzdržavao da ne prasnem u smijeh.

“Brišem prašinu.”

Briše prašinu. Kao nekakva zaposlenica.

“Za takve zadatke plaćam domaćicu.” Ona nije bila moja zaposlenica. Ne bi smjela raditi u mojoj kući.

“Da, ali ona ovaj tjedan neće moći doći, nije li tako?”

Okej, bila je upravu. “Pretpostavljam da neće. Ako se stvarno želiš osjećati korisnom, možeš oprati plahte na mojem krevetu.” Plahtama je zaista trebalo pranje, pogotovo nakon naših aktivnosti tijekom vikenda, iako bih radije uživao u tome što mirišu po Abby. “Netko ih je uprljao ovaj vikend.”

Stavila je ruku na bok. “Stvarno? Kakva drskost.”

Dignuo mi se kurac samo na pomisao na protekli vikend. U našem razgovoru u nedjelju ujutro rekao sam joj da ne očekujem ništa od nje u seksualnom smislu tijekom tjedna. Rekao sam da ćemo se ponašati prirodno. Ali iskreno, seks mi se nije činio dobrom idejom. Trebao sam se držati našeg izvornog dogovora, a to je značilo da nema seksa dok smo zatrpani snijegom.

“Usput”, dodao sam. Nešto mi je palo na pamet. “Skidam jogu S tvojeg rasporeda za vježbanje.”

“Stvarno?” upitala je. Nikad prije nisam vidio takvo olakšanje na njoj.

“Da. I dodajem brisanje prašine.” Ostavio sam je ondje i otišao pripremati ručak.

Odlučio sam pripremiti salatu s piletinom. To je i Abby bila pripremila dan nakon što sam je kaznio. Njezina je salata sadržavala brusnice i orahe, a moja je bila više tradicionalna. I nije bila tako ukusna.

“Nije tako dobra kao tvoja”, rekao sam joj kad sam joj donio tanjur na stol. “Ali može proći.”

“Sviđa ti se moja salata s piletinom?” pitala je.

“Ti si izvrsna kuharica.” Jesam li joj to kad rekao? “Pa to znaš.

“Lijepo je čuti to s vremena na vrijeme.” Oči su joj se smijale.

“Da”, rekao sam uz značajni smiješak. “Slažem se.”

Na trenutak je izgledala zbunjeno, ali odmah je shvatila da je zadirkujem i brzo rekla: “I ti si izvrstan kuhar.” Sjetio sam se našeg prvog vikenda i odlučio da joj moram opet pripremiti svoju piletinu s medom i bademima.

“Htjela sam pitati”, rekla je nakon što je pojela zalogaj salate, “smijem li popodne izvesti Apolla?”

132

Podignuo sam pogled. Imala je mrvicu majoneze u kutu usnica. Htio sam posegnuti i obrisati je.

Ili polizati.

Mogao bih polizati tu majonezu.

Apollo je podignuo glavu. Točno. Htjela ga je izvesti. “Mislim da je to dobra ideja. On mora van i čini se da mu se sviđaš.”

“A što je bilo s njim, ako smijem pitati? Elaina je u Tampi spomenula nešto zbog čega sam pomislila da je bio bolestan.” Uzela je ubrus i obrisala majonezu.

Ah, dobro. Možda drugi put.

Usredotoči se. Htjela je razgovarati o Apollu.

Pogladio sam Apolla po glavi. “Apollo je bio lutalica. Sa mnom je već više od tri godine. Kao štene bio je zlostavljan i zbog toga nije prijateljski raspoložen prema ljudima. Iako nikad nije imao nikakvih problema s tobom - možda psi imaju šesto ćutilo?”

Još smo malo razgovarali o Apollu, o tome kako mu je teško kad je dugo odvojen od mene, kako je bilo teško dresirati ga. Abby me iznenadila neskrivenim prijezirom prema ljudima koji zlostavljaju životinje.

Razgovor o Apollu odveo nas je na temu davatelja koštane srži i moje odluke da doniram srž.

Ili, bolje rečeno, na to kako tu zapravo nisam trebao odlučivati.

“Neki ljudi ne bi tako mislili.”

“Volim misliti da ne spadam među neke ljude”, rekao sam i pokušao razvedriti ton razgovora.

Ali shvatila me pogrešno.

“Oprostite, gospodine.” Izgledala je preplašeno. “Nisam mislila...”

“Znam da nisi. Samo se šalim.”

Gledala je u svoj tanjur. “Katkad je to teško prepoznati.”

“Možda bih idući put trebao staviti nekakav znak.” I dalje nije podizala pogled s tanjura. Pružio sam ruke prema njoj i nježno joj podignuo bradu. “Radije bih da ne skrivaš oči dok razgovaraš sa mnom. Imaš tako izražajne oči.”

Pogledala me u oči, a ja više nisam mogao odvratiti pogled. U dubinama njezinih očiju pronašao sam odgovor na svako pitanje koje je moje srce ikad postavilo. Vidio sam odraz vlastite čežnje i usamljenosti.

Oh, Abby. Zar i tebi nedostaje onaj jedan posto?

Spustio sam ruku.

Mogu li ikako biti ono što ona traži? Što bih joj ja mogao ponuditi? Kako je mogu upotpuniti?

Bilo je to apsurdno. Bilo je divno. Bilo je zastrašujuće.

Abby je prva odvratila pogled i pitala za Kylea.

Sigurna tema. Kyle nije prijetnja nikomu.

“Bliski smo”, rekao sam. “Prošle godine odveo sam ga na nekoliko bejzbolskih utakmica.

Nadao sam se da će moći ići na Super Bowl. Veselio se tome.”

Kad god sam govorio o Kyleu, preplavio bi me osjećaj postignuća. Jasno, po pitanju toga nisam ništa učinio - jednostavno se pogodilo da moja koštana srž odgovara njegovoj. Svatko bi postupio tako.

“A zašto nije mogao na Super Bowl?” upitala je Abby.

“Bio je bolestan”, odgovorio sam i prisjetio se razočaranja u njegovu glasu. Razgovarao sam s njim onog dana kad smo Abby i ja krenuli u Tampu. “Možda iduće godine.”

“Felicia je spomenula da se Jackson planira povući? Hoće li igrati druge godine?”

“Mislim da hoće, ali to bi mogla biti njegova posljednja sezona.” Sjetio sam se našeg razgovora prošli tjedan. Nemoj mi govoriti da je prerano, rekao je. Ne želim to čuti. “Želio bi se skrasiti”, rekao sam Abby. “Ako je Felicia spremna.”

133

“Jesi li ti spreman prihvatiti Feliciju kao člana obitelji?” Ne baš.

“Prihvatit ću je zbog Jacksona.” Opet sam je pogledao u oči. “I ona zaista ima nevjerojatnu najbolju prijateljicu.”

Nakon ručka otišao sam u svoju sobu. Htio sam nazvati svoje zaposlenike, uvjeriti se da su svi na sigurnom. To nije bio jednostavan zadatak s obzirom na broj ljudi koji su za mene radili, ali osjećaj spokoja koji će uslijediti nadoknadit će sve to vrijeme.

Napravio sam poštenu rupu na svojem popisu poziva kad sam čuo smijeh koji je dolazio izvana. Ustao sam i prišao prozoru. Abby i Apollo igrali su se u snijegu. Gledao sam je kako radi i baca snježnu grudu. Apollo je pojurio za grudom, ali stao je i zbunjeno gledao kamo je nestala.

Ona pripada ovdje, pomislio sam. Ona je moj jedan posto.

Dovraga, čak i moj pas misli tako.

Neće joj se svidjeti kad sazna istinu. Mrzit će te.

Možda neće. Možda je neće biti briga za to.

Bacio sam oko na popis brojeva telefona na mojem radnom stolu, a zatim opet pogledao van, u utjelovljenje svih svojih potreba.

Moji će zaposlenici morati pričekati.

Prije nego što sam izašao, presvukao sam se u topliju odjeću i zapalio vatru u kaminu u knjižnici. Abby i Apollo i dalje su bili pokraj garaže i igrali se. Izgledala je tako bezbrižno i nesputano. I ja sam se želio osjećati tako.

“Zbunjuješ mojeg psa”, rekao sam joj kad je bacila još jednu grudu.

Okrenula se i nasmiješila. “Sviđa mu se to.”

Apollo je pojurio za još jednom grudom, u čvrstoj namjeri da je uhvati, a Abby se nasmijala kad je naglo stao.

“Mislim da mu se sviđa osoba koja ih baca.” Odlučio sam i ja iskušati njezinu novu igru.

Upalilo je - Apollo je pogledao prema meni, vidio da sam bacio grudu i trčao kružeći.

“Ukrao si mi igru”, rekla je. “Sad se neće više htjeti igrati sa mnom.”

Oduševljeno sam gledao kako skuplja grudu snijega i baca je prema meni. Odrastao sam s bratićem koji je postao profesionalni igrač američkog nogometa - zapravo sam i očekivao da će me gađati. Ali bacila je predaleko i promašila me.

“Oh, Abigail”, rekao sam i hodao prema njoj. “To je bila velika pogreška.”

“Nemaš slučajno nekakav znak da se šališ?”

“Ni slučajno.”

Počela je uzmicati i podignula ruke kao da se predaje. “Gađala si me snježnom grudom.”

Napravio sam grudu i prebacivao je iz ruke u ruku. Pratila me pogledom. “Promašila sam.”

“Svejedno si pokušala.” Podignuo sam ruku i pretvarao se da ću je gađati grudom, ali u posljednji čas bacio sam je Apollu.

Doduše, bilo je prekasno jer je potrčala prije nego što sam bacio grudu i pala licem u snijeg Potrčao sam prema njoj, htio sam vidjeti da se nije ozlijedila. Što ako je nešto slomila?

Prišao sam joj, a ona je zastenjala i prevrnula se na leđa.

“Jesi li dobro?” Ispružio sam ruku prema njoj. Izgledala je dobro. Bila je mokra, doduše, ali bila je dobro.

Drhtala je. “Nisam povrijedila ništa osim svojega ponosa.”

U knjižnici je sigurno već bilo lijepo i toplo. Vatra gori već neko vrijeme. Primila me za ruku i stala na noge.

“Idemo unutra?” pitao sam je. “Jesi li za što toplo pokraj vatre?”

Potisnuo sam razne prizore koji su se pojavili u mojoj glavi - Abby i ja pokraj vatre, isprepletenih ruku i nogu, koža joj blista pod tim nježnim svjetlom.

134

Sjeti se svojega plana, rekao sam si. Ovaj tjedan nema seksa.

Plan je vrlo polako, ali sigurno, odlazio kvragu.

135

Dvadeset sedmo poglavlje

Vratili smo se u kuću. Abby je šmrcala u onako mokroj odjeći. Odveo sam je u knjižnicu i posjeo pokraj vatre te otišao gore kako bih joj pronašao suhu odjeću. Bacio sam pogled u kuhinju prije nego što sam krenuo uza stube. Trebalo joj je toplo piće. Da skuham kavu?

Odnio sam joj odjeću u knjižnicu, a pogled mi je pao na ukrasne staklene boce koje sam držao izložene ondje. Konjak.

Natočio sam nam dok se Abby odijevala. Sjela je opet ispred kamina i ja sam joj pružio čašu.

Pomirisala je čašu. “Što je to?”

“Konjak. Razmišljao sam o kavi, ali zaključio sam da će nas ovo brže ugrijati.”

Vrtjela je čašu u rukama. “Shvaćam. Pokušavaš me napiti.”

“Abigail, ja u osnovi nikad ništa ne pokušavam.” Kimnuo sam prema njezinoj čaši. “Ali sadrži više od četrdeset posto alkohola zato nemoj popiti više od jedne čaše.”

Oprezno je otpila gutljaj i lagano se zakašljala kad joj je vatrena tekućina kliznula niz grlo.

Pogledala me, slegnula ramenima i otpila još jedan gutljaj.

“Mm”, rekla je tako tiho da sam je jedva čuo.

Zavalio sam se u kauč i zatvorio oči. Alkohol je polako vraćao toplinu u moje tijelo. Prišao mi je Apollo i položio glavu na moja stopala. Preplavio me osjećaj zadovoljstva - Abby je bila pokraj mene, bili smo na sigurnom i toplom u mojoj kući, i Apollo je bio dobro. U tom kratkom trenutku mogao sam zatvoriti oči, a moj život bio je savršen.

Abbyn glas prekinuo je moje sanjarenje. “Je li knjižnica bila dio kuće ili si je uredio nakon što si je kupio?”

Otvorio sam oči. Sjedila je, i dalje vrteći čašu u ruci.

I htjela je razgovarati.

Konačno.

“Nisam kupio ovu kuću”, rekao sam gledajući je. “Naslijedio sam je.”

Razrogačila je oči. “Ovo je bila kuća tvojih roditelja? Odrastao si ovdje?”

“Da. Promijenio sam dosta toga, poput sobe za igru.”

Primaknula mi se. “Je li teško živjeti ovdje?”

Linda mi je postavila isto pitanje kad sam diplomirao i obznanio joj svoje planove o preuređenju kuće.

“Mislio sam da će biti teško, ali toliko sam je preuredio da više ne nalikuje na kuću iz mojeg djetinjstva. Ali knjižnica je uglavnom ostala ista.”

Osobito kad je Abby ondje - opet je postala središte kuće. Ona ju je ispunila svjetlošću, toplinom, životom.

“Tvoji roditelji očito su obožavali knjige”, rekla je.

Osvrnuo sam se oko sebe. Pitam se jesam li zato dao Abby tu sobu - da vratim djelić nečega što ovoj kući nedostaje još od smrti mojih roditelja.

Mami i tati svidjela bi se Abby. Tako bi se dobro slagali. Dio mene znao je to, iako sam bio malen kad su umrli.

“Moji roditelji bili su gorljivi sakupljači knjiga. I često su putovali.” Pokazao sam na dio na kojem su stajale zemljopisne karte i atlasi, prisjetivši se očeva užitka i majčine radosti svaki put kad bi donijeli nov svezak knjiga. “Mnoge knjige donijeli su iz dalekih zemalja. A neke su već generacijama u njihovim obiteljima.”

136

“Moja je mama također voljela čitati, ali uglavnom ju je zanimala popularna literatura.”

Odložila je čašu i zagrlila svoja koljena.

“Svaka knjižnica ima dio s popularnom literaturom. Čuj, današnja popularna literatura sutra može postati klasik.”

Nježno se nasmijala. “I to kaže čovjek koji tvrdi da klasike nitko ne čita.” Ah, sjetila se.

“Nisam to bio ja.” Stavio sam ruku na prsa. “To je bio Mark Twain. To što sam ga citirao ne znači da se slažem s njim.”

“Pričaj mi o svojim roditeljima”, rekla je, a ja sam se u mislima vratio na onaj dan u bolnici nakon njezine nesreće.

“Onog poslijepodneva kad su poginuli, vraćali smo se iz kazališta.” Već godinama nisam govorio o smrti svojih roditelja, još otkad sam bio dječak. Linda me bila poslala na razgovor sa psihologom. “Padao je snijeg. Tata je vozio. Mama se smijala nečemu. Sve je bilo kao obično. Valjda tako uvijek bude.”

Mama je bila tako lijepa. Tata ju je pogledao i nasmiješio se. Smijala se nečemu što je rekao.

Auto je naglo skrenuo.

“Naglo je okrenuo volan kako bi izbjegao jelena”, rekao sam. “Auto je naletio na nekakav nasip i prevrnuo se. Barem mislim da se prevrnuo. Bilo je to davno. Nastojim ne razmišljati o tome.”

“U redu je”, rekla je Abby. “Ne moraš mi pričati o tome.”

Ali želio sam joj pričati. Želio sam taj dio svojega života podijeliti s njom. Svoj tajni dio života.

“Ne”, rekao sam joj. “Dobro sam. Razgovor mi pomaže. Todd mi uvijek kaže da bih trebao više pričati o tome.”

Naš automobil padao je dugo. Konačno je stao, a ja sam se pitao zašto. Što ga je zaustavilo? Hoće li se opet pokrenuti?

Nathaniele?

Nathaniele?

Mama je vikala.

“Ne sjećam se svega”, nastavio sam. “Sjećam se vikanja. Vikali su da vide jesam li dobro. Jecali su. Tiho su šaptali jedno drugome. Ruka je posegnula prema meni.” Mamina ruka. Nisam je mogao dosegnuti. “A zatim se više ne sjećam ničega.”

Tata se više nije micao.

Zašto je tako tih?

“Morali su nas izvući dizalicom. Mama i tata bili su mrtvi već neko vrijeme, ali kao što sam rekao, ne sjećam se svega.”

Nije mi se svidjela bolnica. Svi su me gledali tužno i puno su razgovarali ispred moje sobe.

Netko mi je donio medvjedića. Bilo mi je deset godina. Bio sam prestar za medvjediće. Nisam htio medvjedića. Htio sam mamu.

“Linda je bila divna. Toliko joj dugujem”, rekao sam. “Bila mi je velika podrška.” Popio sam još malo konjaka. “I odrastanje s Jacksonom mi je pomoglo. I sToddom. I s Elainom, kad se doselila u naše susjedstvo.”

Uvijek su bilo tako razigrani, uvijek je bilo zabavno.

“Imaš divnu obitelj”, rekla je Abby.

“Oni su više nego što zaslužujem”, rekao sam i ustao. “Morat ćeš me ispričati. Trebao bih se vratiti poslu.”

I završiti telefonske pozive jer više nisam bio desetogodišnjak. Bio sam muškarac. Imao sam razne odgovornosti. Moje popodnevno igranje završilo je.

I ona je ustala. “A ja moram početi pripremati večeru. Uzet ću to.” Pružila je ruku prema mojoj čaši.

137

Zagledao sam joj se duboko u oči. Danas sam s njom podijelio više nego s ijednom osobom dosad. Sjedila je i slušala, jednostavno je bila ondje.

“Hvala ti”, rekao sam tiho.

Dovršavao sam telefonske razgovore dok je Abby spremala večeru. Moji zaposlenici bili su dobro i na sigurnom. Prije nego što sam se spustio na večeru, nazvao sam Jacksona. S uzbuđenjem u glasu pričao je kako mu je lijepo s Felicijom. Prema tonu njegova glasa dalo se zaključiti kako više nema nikakvih sumnji da je to ono pravo.

I, na kraju, nazvao sam Lindu. Bila je kod kuće kad je počela snježna oluja. Pokušala je doći do bolnice, ali morala se okrenuti i odvesti natrag. U glasu sam joj mogao osjetiti da je još uzrujana što mora sjediti kod kuće, daleko od akcije.

Kad sam se spustio niza stube, osjetio sam mirise od kojih su mi proradile zazubice. Abby je pripremila mesnu štrucu. Ne sjećam se kad sam posljednji put jeo mesnu štrucu. Uživao sam u tom jelu, ali nikad mi nije palo na pamet da ga sam pripremim. Opet sam ponjušio. I pire krumpir.

“Nešto lijepo miriše”, rekao sam i sjeo.

“Hvala.” Donijela je naše tanjure na stol. “Već dugo nisam pripremila mesnu štrucu.”

“I ja je već dugo nisam jeo.” Zastala je. “Ne voliš mesnu štrucu?”

“Molim te.” Rukom sam joj dao znak da sjedne. “Obožavam mesnu štrucu. Samo si je dugo nisam pripremio.”

Stavila si je ubrus u krilo. “Ni ja je ne spremam često, ali mojem je ocu to jedno od omiljenih jela.”

Njezin otac - to je bio uvod koji sam čekao. “Reci mi nešto o svojim roditeljima. Cime ti se otac bavi?”

Prožvakala je svoj zalogaj, a ja sam kušao malo pire krumpira. Crveni krumpir s korom, mrva češnjaka i malo parmezana. Savršenstvo.

“On je građevinar”, odgovorila je. “Gradi kuće otkad pamtim.”

“A majka?” upitao sam nastojeći zvučati što smirenije. Bio sam na opasnu terenu.

Abby me gledala oprezno. “Mama mi je umrla. Bila je srčani bolesnik.”

Nisam to znao. “Žao mi je.”

“U redu je. Ali bila je tako mlada. I tek je nanovo sredila svoj život nakon prekida s mojim ocem.” Činilo se prirodnim upitati je kako je njezina majka sredila svoj život, ali bojao sam se da ću otkriti svoju upletenost postavim li ikakvo pitanje. Umjesto toga pojeo sam komadić mesne štruce i zatim brzo promijenio temu.

U utorak nakon doručka sjedili smo u dnevnom boravku. Abby je razgovarala na telefon s ocem, a ja sam provjeravao svoju beskrajnu e-poštu. Yang Cai postajao je sve nestrpljiviji - više nije bilo nikakve sumnje u to da ću otputovati u Kinu. Samo nisam znao kad će to biti. Pogledao sam kalendar. U lipnju, možda. Ili u srpnju.

Abby je izašla iz boravka - primijetio sam da je nema tek kad sam podignuo pogled i vidio da se vraća. Na licu je imala vragolast osmijeh.

“Da?” upitao sam.

“Hoćeš li mi pomoći s ručkom?”

Nešto je smjerala, bio sam uvjeren u to. Ali što god to bilo, bilo je bolje nego brinuti se oko Yang Caija. “Možeš li pričekati deset minuta?”

“Deset minuta odgovara mi savršeno.”

Otišla je, a ja sam naćulio uši ne bih li čuo nešto iz kuhinje. Možda opet pleše? Je li stvarno htjela da joj pomognem s kuhanjem?

Zašto sam rekao da ću doći za deset minuta? Nisam se više mogao usredotočiti ni na što. Sjedio sam za radnim stolom i tupo zurio u svoj laptop. Kad je prošlo osam minuta, otišao sam u kuhinju.

138

Abby je stajala uz radnu plohu u kuhinji i zurila u dvije konzerve bez ikakve oznake na njima.

“Abigail?”

Nije se ni pomaknula. “Pokušavam zaključiti zašto netko poput tebe drži konzerve bez naljepnica u kuhinji.”

“U ovoj manjoj su talijanske papričice.” Prišao sam joj. “A u većoj su ostaci moje bivše pokorne koja je zabadala nos i gnjavila me oko konzervi na kojima nema naljepnica.”

“Znak?”

“Znak.”

“Ozbiljno”, nastavila je, zaigrana pogleda, “zašto su u tvojim kuhinjskim ormarićima konzerve na kojima nema nikakve naljepnice? Zar to ne krši barem stotinu tvojih pravila?”

Nasmiješio sam se, zadovoljan zato što me tako opušteno zadirkuje.

“U manjoj su zaista papričice iz Italije. U većoj bi trebale biti rajčice od istog proizvođača.

Naručio sam ih putem interneta.” “Što se dogodilo s naljepnicama?”

Prisjetio sam se dana kad su konzerve dostavljene - bilo je to prije nekoliko mjeseci. “Takve su stigle. Vjerojatno u njima jesu papričice i rajčice, ali nisam se usuđivao otvoriti ih i nikad ih nisam poslao natrag. Što ako su unutra ukiseljeni kravlji jezici?” Uzdahnuo sam. “Nemam dovoljno vjere, valjda.”

Uozbiljila se. “Sve je u životu vjera. To što nešto ima naljepnicu na sebi ne znači da će uvijek odgovarati onomu što se nalazi unutra.”

Poput tvoje naljepnice, željela mi je poručiti.

“Vjeruj mi”, rekla je. “Katkad sama naljepnica traži više vjere. Nemoj se bojati onog što je unutra. Ja mogu učiniti čuda s onim to što je unutra.”

Mogu učiniti čuda s tobom, htjela je reći - ali ja sam znao bolje.

Oh, Abby. Ne možeš. Jednostavno ne možeš.

Dio mene želio joj je vjerovati. Pogladio sam je po obrazu. “Kladim se da možeš”, rekao sam, a u njezinim očima vidio sam da zaista vjeruje u to što je rekla.

To mi je bilo previše. Spustio sam ruku. “Dakle, s čim trebaš pomoć?”

Znala je da ne treba navaljivati. Stoga se okrenula i otvorila kutiju koja je stajala sa strane.

“Htjela bih pripremiti rižoto od gljiva, ali ne mogu miješati rižu i raditi sve ostalo u isto vrijeme.

Možeš li ti miješati?”

Zaista je htjela samo da kuham s njom? “Rižoto od gljiva? Rado ću miješati.”

Stavila je pileći temeljac i bijelo vino pokraj povrća koje je već stajalo na radnoj plohi. “Bilo bi dobro da skineš taj džemper. Vjerojatno će postati vrlo vruće ovdje.”

Nije valjda mislila da ćemo...? U kuhinji?

Skinuo sam džemper i prebacio ga preko naslona stolca.

“Narezat ću gljive i češnjak”, rekla je. “Ti stavi kuhati rižu.”

Rekla je to tako nonšalantno, tako spontano. Vladala je kuhinjom, “Prava si šefica, je li?” zadirkivao sam je.

Podignula je obrvu i stavila ruku na bok. “Ovo je moja kuhinja.”

Njezine riječi prostrujile su mnome i uzbudile me više nego što sam mogao zamisliti.

Gurnuo sam je na radnu plohu i protrljao bokove o nju. “Nije. Rekao sam ti da je tvoj kuhinjski stol, a ostatak je kuhinje moj” Pogled joj se zatamnio i znao sam točno koji joj je plan. Jedino pitanje bilo je što ću ja učiniti.

“Nego”, rekao sam, “što si ono rekla za rižu?”

Uključio sam plamenik i pripremio tavu. Abby je izvadila bocu vina.

139

“Da, molim”, rekao sam, a ona nam je natočila svakom po čašu prije nego što se bacila na sjeckanje luka.

Usuo sam rižu u tavu, malo promiješao i kapnuo malo maslinova ulja u nju. Ulio sam i malo vina iz boce.

“Jesi li spreman?” upitala me pokazujući luk.

“Ja sam uvijek spreman.” Samo nisam planirao ništa učiniti. Promeškoljio sam se. Moj prokleti kurac nije se slagao s tim.

Provukla se ispod moje ruke i stavila luk u tavu. “Evo, izvoli.” Dupe joj je okrznulo moj kurac.

Još mi se više dignuo.

Maknula se i počela sjeckati gljive. Ja sam zapeo pred štednjakom i miješao rižu. Bacio sam oko na pileći temeljac. Je li bilo vrijeme da ga ulijem malo?

Primijetila je da gledam temeljac. “Da ti dodam pileći temeljac?” Nije čekala odgovor već se opet provukla ispod mene i dohvatila vrč. Okrznula me rukom dok je ulijevala temeljac u rižu.

U kurac. Koji je plan?

Nema seksa. Nema seksa tijekom tjedna. Točno. Natrag na plan.

Možda je vidjela moju odlučnost i odustala - idućih nekoliko minuta samo je sjeckala gljive.

Sve dok jedna nije pala na pod i otkotrljala se do mojih stopala.

“Ups”, rekla je. “Ja ću je dohvatiti.”

Ugurala se između mene i štednjaka, dok sam ja i dalje miješao, i sagnula se da dohvati gljivu.

Dodirnula mi je bedro, a zatim me uhvatila oko struka kako bi si pomogla da ustane. Točno sam znao što radi.

Ali imaš plan, podsjetio sam samog sebe. Ne tijekom tjedna. Ali ako je Abby to željela... Ne. Ne tijekom tjedna.

Prepirao sam se sa sobom dok se rižoto krčkao. Mislio sam jedno, ali na kraju sam odlučio nešto drugo. Mislio sam da seks u kuhinji nije tako loša ideja, ali onda sam odlučio da seksa neće biti za vrijeme radnih dana.

Abby je opet nekako osjetila moje premišljanje jer više nije pokušavala ništa. Umjesto toga pripremala je pileća prsa i dodala mi nasjeckane gljive.

Ali zatim je skinula džemper i ja sam shvatio da uopće nije osjetila moje premišljanje.

Opet je podignula vrč s temeljcem. “Trebaš još?”

Sve je bilo okej. Mogao sam joj odoljeti. “Samo mrvicu.”

Ispod džempera imala je bijelu majicu bez rukava. Zurio sam u nju dok je dolijevala temeljac. Je li imala grudnjak?

Nekako je uspjela izliti temeljac više po sebi nego u tavu. I ne, nije imala grudnjak.

“Dovraga”, rekla je. “Vidi što mi se dogodilo.”

Ispod tanke majice nazirale su joj krute bradavice. Htio sam ih okusiti... Htio sam okusiti nju...

“Mislim da moram skinuti ovo prije nego što se mrlja ne osuši. To bi mogao biti problem.”

Odšetala je do sudopera i, u kurac, skinula je majicu.

Sabrao sam se još samo toliko da isključim plamenik da ne izgori cijela kuća. Pojurio sam prema njoj i zgrabio je za struk. “Imam još veći problem za tebe.”

Znala je točno o čemu govorim jer joj je pogled pao na moj napeti kurac u hlačama.

Podignuo sam je i odnio na radnu plohu. Gurnuo sam na pod sve što mi je smetalo. Nešto se razbilo, ali nisam pogledao što. Nije me bilo briga. Umjesto toga otkopčao sam joj traperice.

Uh. Nije imala gaćice.

Odmaknuo sam se i svukao i svoje traperice. “Jesi li ovo tražila?”

Nisam čekao odgovor. Prišao sam joj bliže, a ona me obujmila nogama.

140

“Jesam.” Njezine ruke pronašle su put ispod moje majice, a ja sam je dirao palcem po bradavici.

“Molim te”, rekla je. “Molim te. Sad.” Dirao sam je po cijelom tijelu. Još mi nije dolazilo do glave da je Abby u mojoj kuhinji, gola, u utorak. Ovo zaista nije bilo ono što sam planirao. Nisam htio navaljivati. Nisam nas htio zbunjivati.

“Nisam htio... nisam mislio...” počeo sam, ali u tom su trenu njezine usne bile na mojem vratu.

“Previše misliš”, šapnula je.

Upravo tako. Do kraja poslijepodneva uopće neću misliti. Uhvatio sam joj noge, raširio ih i stavio joj ga. Kut je bio malo nezgodan pa sam namjestio bokove i gurnuo ga dublje.

“Oh, da. Još”, rekla je kad sam ga malo izvukao. “Još, molim te.

Zabijao sam se u nju na svojoj radnoj plohi, gurao joj ga sve jače, želeći biti što dublje. Davao sam joj ono što je željela i uzimao ono što mi daje. Udarila je glavom u ormarić pa sam malo usporio pokrete.

Ali nije joj se to svidjelo. “Jače”, molila je. “Molim te, jače.”

“Jebote, Abigail.” Čvrsto sam je držao i nabijao ga žešće.

“Još.” Ugrizla me za uho. “Dovraga. Još.”

Njezine su me riječi dodatno raspalile i micao sam bokovima brže i jače. Bilo je tako dobro. Htio sam još. Htio sam još nje. Nagnuo sam se i gurnuo ga duboko u nju.

“Da”, rekla je dašćući. Zabacila je glavu. “Baš tu.”

Njezino pričanje i dalje me uzbuđivalo. “Ovdje?” Zabio sam joj ga opet i pogodio opet u njezinu točku. “Ovdje?”

Znao sam da sam je pogodio jer je počela jecati od užitka. Trljao sam je bokovima i gurao, vodio nas oboje prema orgazmu. Stavio sam dlan na njezin klitoris.

“Jače”, stenjala je. “Još malo.”

Zabijao sam se u nju što sam jače mogao i trudio se da ne svršim prije nje.

“Ja... Ja... Ja...” mucala je.

Stezala se oko mene, a ja sam ga gurnuo duboko i svršavao u nju. Mišići su mi drhtali, konačno sam pustio da me svlada orgazam.

Nekoliko minuta nisam mogao reći ništa. Kuhinja oko nas bila je u neredu, rižoto se ohladio, a piletina je vjerojatno bila prepečena.

Nije me moglo biti manje briga za to.

“Jebote...” rekao sam kad mi se povratio glas. “Ovo je bilo...”

Nevjerojatno.

Prekrasno.

Savršeno.

“Znam”, rekla je. “Slažem se.”

Spustio sam je s radne plohe. U ladici pokraj pećnice stajali su ručnici. Izvadio sam jedan i nježno je obrisao.

Nevjerojatno, prekrasno i savršeno, da. Ali ne smije se više ponoviti.

141

Dvadeset osmo poglavlje

Te sam večeri pjevušio dok sam nam pripremao jelo. Možda biti zameten nekoliko dana nije najgora stvar na. svijetu. Zasad sve ide dobro. Popodne smo malo gledali televiziju. Kad su nam dosadile vijesti i vremenska prognoza, otišli smo u knjižnicu. Abby je sjedila ispred kamina, a ja sam bio za svojim radnim stolom. Pretvarao sam se da radim, a zapravo sam čitao zbirku Shakespeareovih citata. Apollo nas je slijedio kamo god bismo pošli i nas smo ga dvoje naizmjence vodili u šetnju.

Namjeravao sam otvoriti jednu od svojih konzervi bez naljepnice. Zatvorit ću oči, nadati se najboljem i, bude li sve išlo prema planu, pripremiti izvrsnu marinaru.

Abby je sjedila za kuhinjskim stolom iza mene i pila crno vino. Iznenadio sam se što je odlučila biti sa mnom dok kuham. Obično je sjedila u knjižnici.

Dohvatio sam otvarač za konzerve, a ona je ustala i propinjala se na nožnim prstima iza mene kako bi provirila u njihov sadržaj. “Samo provjeravam”, rekla je.

Konzerve bez naljepnica - tko bi pomislio da nas mogu tako zabaviti i zaokupiti našu pozornost? Odložio sam otvarač i polako podizao poklopac.

“Rajčice”, rekli smo uglas kad smo ugledali to crveno povrće. “Bez veze”, rekla je. “Nadala sam se ukiseljenim kravljim jezicima ili sumnjivim dijelovima tijela.”

Izvadio sam vilicom jednu rajčicu. “Totalni antiklimaks, zar ne?

“Ma ne.” Spustila se natrag na pete. “Bolje je znati na čemu si.” Uvijek je bolje znati na čemu si.

Reci joj, navaljivao je moj unutarnji glas.

“U pravu si”, rekao sam. “A uz to će nam poslužiti za pripremu izvrsne večere.”

Izlio sam rajčice u tavu. Miris sočne rajčice pomiješao se s mirisom prženog luka i gljiva. Abby se nije vratila za stol, već je stajala iza mene. Bacio sam pogled na radnu plohu i sjetio se riječi koje mi je govorila jučer dok sam je jebao.

Jače. Molim te, jače.

“Miriše dobro”, rekla je i opet provirila preko mojeg ramena. Okrenem li se, skinut ću je golu za manje od deset sekunda. “Odi sjesti”, rekao sam joj. “Htio bih pojesti barem jedno toplo jelo danas.”

Nije se pomaknula. “Doručak je bio topao, a ručak vruć. Barem je ono što je prethodilo ručku bilo vruće.”

“Abigail.”

“Evo, sjedam”, rekla je uzmičući prema stolu. “Sjedam.”

Jednom rukom diskretno sam si namjestio hlače, a drugom sam nastavio miješati. Umak je napredovao dobro, ali bilo je potrebno još malo vremena da se skuha do kraja. Dok se to krčka, pripremit ću tanjure i možda izvaditi još bocu “Znaš”, rekla je. “Danas si ostvario golem napredak.”

“A u čemu?” upitao sam jer nisam znao o čemu govori.

“Otvorio si jednu od svojih konzervi bez naljepnice”, rekla je, a ja sam lagano odahnuo. “Mislim da to zaslužuje proslavu.” “Što si imala na umu?”

Na licu joj se pojavio vragolast smiješak. Nevolja. Ova žena bila je čista nevolja. “Piknik bez odjeće u knjižnici?” Kao što rekoh...

Stavio sam lonac s vodom na štednjak i uključio plamenik. “Tako zamišljaš proslavu?”

“Trebala sam ispeći kruh za večeru”, rekla je. Što? Kruh? O čemu ona govori? Je li to značilo da neće biti piknika bez odjeće?

142

“Ti si učinila dosta za danas”, rekao sam. Ali nema veze, učinimo još nešto.

“Da”, rekla je, “Tako ja zamišljam proslavu.” Hvala nebesima.

“Okej. Piknik bez odjeće u knjižnici. Za pola sata.”

Ustala je od stola. “Idem sve pripremiti.”

“Imaš još deka u ormaru s posteljinom”, viknuo sam za njom.

Izvadio sam tjesteninu na tanjure i prelio je marinarom. Piknik bez odjeće u knjižnici. Ode moj plan. Opet.

Ali, je li to važno? Pa što onda ako se poseksamo? Bila je to njezina knjižnica. I prije smo se seksali ondje. Nakon toga ništa se nije promijenilo, pa zašto bi večeras bilo drukčije?

Toddov glas odzvanjao mi je u glavi. “Veza poput tvoje... potpuna iskrenost i povjerenje...”

Ignorirao sam taj glas.

Bilo je vrijeme za piknik.

Skinuo sam se u praonici i otišao u knjižnicu. Na podu ispred polica s knjigama ležale su debele deke i barem pet jastuka. A Abby...

Abby je sjedila na dekama. Duga kosa dodirivala joj je bradavice, a jednu nogu držala je savijenu i tako otkrivala svoju golu, blistavu “Trebaš pomoć?” upitala je.

Progutao sam knedlu. Golemu knedlu. “Ne, sve je u redu. Samo ću odložiti ovo i otići po piće.

Još vina?”

Odlazak u hladan vinski podrum bilo je upravo ono što mi je trebalo da se malo priberem.

“Da, molim.”

Djelovalo je. Kratka šetnja niza stube prema vinskom podrumu ohladila me dovoljno da dovede moju kitu u red. Vratio sam se Abby i natočio nam vina.

Namotala je tjesteninu na vilicu i kušala moju marinaru bez naljepnice. Odmah je pojela još jedan zalogaj, a zatim još jedan.

“Ovo je odlično”, rekla je i namotala još malo tjestenine na vilicu. “Pohvale kuharu.”

“Za konzerve bez naljepnice”, rekao sam podignuvši vilicu i nastojeći joj ne gledati usta i ostale dijelove tijela.

“Za konzerve bez naljepnice”, ponovila je i također podignula vilicu.

Ali, koji vrag? Marinara iz konzerve bez naljepnice nekim je slučajem sletjela s njezine vilice na moj...

Zurio sam dolje. “Pao ti je umak na moj kurac.” U glasu joj se osjetio smiješak. “Ups.” “Makni. To.” Podignuo sam pogled. Nije se ni trudila prikriti taj smiješak. “Lezi.” Uzela je moj tanjur i odložila ga pokraj mene. Ovo je ludo. Zamišljao sam da će seks doći poslije jela. “Abigail.”

Gurnula mi je ramena prema dolje. “Želiš da upotrijebim salvetu?”

Dovraga, ne. Htio sam da ga poliže.

Spustio sam glavu na jastuk i zatvorio oči, a ona je rukama klizila niz moja prsa. “Umak, Abigail.”

Prstima mi je prelazila preko bradavica. “Stižem do toga.”

“Stigni do toga. Brže.”

Nije me slušala. Počela je s mojim prsima i polako me grickala sve niže, lizala i strugala zubima niz padine mojega trbuha. A zatim me ugrizla, točno ispod pupka.

Stisnuo sam šake. me.

Konačno je stigla tamo gdje sam je želio - i puhnula topao zrak na vrh mojega kurca. Zajebavala

143

Cijelo tijelo drhtalo mi je u iščekivanju njezinih usta. I konačno, konačno, isplazila je jezik i lizala me. Dovraga. Nemoj stati.

Nije stala, ali nije me ni uzela u usta. Umjesto toga poigravala se mojim kurcem - sisala je glavić, lizala ga i drkala. Izluđivala me; htio sam joj ga gurnuti u grlo. Ali ostao sam mirno ležati, stisnutih šaka.

I baš kad sam to najmanje očekivao, stavila ga je duboko u usta. Primila je cijelu moju dužinu i opustila se kad joj je kliznuo u grlo.

“Jebote”, rekao sam.

Pustila me je. “Mogu ja i prestati.”

“Dovraga, ne”, rekao sam. “Prebaci noge ovdje. Želim okusiti tu slatku pičku.”

Okrenula se i namjestila. Savršeno.

Zgrabio sam joj bokove, namjestio je u pozu “šezdeset devet” i gurnuo jezik duboko u nju.

Udovoljavao sam svojoj silnoj potrebi da joj pružim užitak.

“Mmmm.” Lizao sam joj klitoris. “Slađe od najslađeg vina. I pit ću iz tebe sve dok ti ne ostane nijedna kap.”

I primio sam se posla, a ona je opet gutala moj kurac.

Moji pokreti bili su odraz njezinih - njezino lizanje i grickanje poklapalo se s mojim. Njezini zubi klizili su mojim kurcem svaki put kad bih i ja nju grizao. Opet sam je lizao, a ona je primaknula bokove bliže mojem licu.

Okrenuo sam nas na bok kako bismo imali bolji pristup jedno drugome. Ovako sam joj ga mogao gurati duboko u usta. A ona je odgovarala na moje pokrete trljajući se o moj jezik. Gurnuo sam tri prsta u nju, a ona je zastenjala u moj kurac.

Sviđa ti se to, je li?

Lizao sam joj klitoris i radio prstima. Pokušavao sam dosegnuti točku koju sam našao prošli vikend, ali bilo je teško izvesti to u položaju u kojem smo bili.

Ona je s mojih jaja rukom klizila prema guzici, a ja sam joj ga instinktivno zabio dublje u usta.

Trenje koje je stvarala svojim ustima bilo je nevjerojatno. Izvanredno. A pomisao da i ja nju zadovoljavam u isto vrijeme, njezino kruženje bokovima oko mojih prstiju, tjerala me da ga guram još jače.

Stenjala je i odašiljala vibracije oko mojega kurca, a ja sam joj počeo sisati klitoris i trljati je zubima. Zadrhtala je, a zatim se napela dok je doživljavala orgazam. I ja sam zastenjao jer sam također svršavao, duboko u njezina usta, a ona je progutala sve.

Nježno sam joj ljubio golu picu, a zatim je povukao da legne na mene. Grlio sam je drhtavim rukama.

“Večera se ohladila”, rekla je, glave položene na moja prsa.

Pomilovao sam je po leđima. “Jebeš večeru.”

Nakon nekog vremena ipak sam nas oboje posjeo. “Moramo jesti.”

U pogledu joj se vidjelo pitanje, ali nije ga izgovorila. “Da, Abby. Sad je hrana na redu.

Dodao sam joj tanjur i podignuo svoj. Tjestenina se nije sasvim ohladila. Mogu samo zamisliti kakav je okus imala dok je bila topla. Iako, kad bih morao birati između tople tjestenine i Abby...

Abby bi uvijek pobijedila.

Malo se namrštila, kao da joj se nešto mota po glavi. Gledala je u svoju tjesteninu. Što joj je toliko zaokupilo misli? Podignula je pogled, a ja sam se brzo zagledao u svoj tanjur.

“Koliko dugo živiš kao dom?” upitala je.

Ah. Htjela je postavljati osobna pitanja. Osjećaj nelagode zaškakljao me u trbuhu.

“Gotovo deset godina.”

“Jesi li imao puno pokornih?”

144

S ogrlicom ili bez? I definiraj imao.

Ali uspio sam se izvući. “Pretpostavljam da to ovisi o tome što misliš pod puno.”

Zakolutala je očima. Nije se smela. “Znaš na što mislim.”

Iako sam bio zadovoljan što joj je dovoljno ugodno sa mnom da mi postavlja pitanja, trebao sam postaviti nekoliko temeljnih pravila.

“Nemam ništa protiv ovakva razgovora, Abby. Ovo jest tvoja knjižnica. Ali, znaj, to što mi postavljaš pitanja ne znači da ću ti na njih i odgovoriti.”

Na licu sam joj i dalje vidio odlučnost. “Pošteno.”

“Dakle, pitaj.”

Njeno me prvo pitanje iznenadilo. “Jesi li ti ikad bio pokoran kome?”

Sjetio sam se vremena provedenog s Paulom - raznih igara u kojima mi je bio mentor, nekoliko puta kad sam mu bio pokoran. Naš odnos nije bio seksualne prirode, ali on je smatrao da dom mora znati kako je to biti pokoran.

“Da”, odgovorio sam, a ona je razrogačila oči. “Ali samo nakratko, samo u nekoliko igara”, požurio sam dodati.

Začudo, nije željela znati više o tim igrama. “Je li ijedna tvoja pokorna morala upotrijebiti svoju sigurnu riječ?”

“Nije”, rekao sam i pogledao je da joj vidim reakciju.

“Nikad?”

“Nikad, Abigail.”

Prva je odvratila pogled.

“Pogledaj me”, rekao sam. Htio sam da zna da govorim istinu. “Znam koliko ti je sve ovo novo.

Sad te pitam, jesam li ikad otišao dalje od onoga što možeš izdržati?”

Znao sam odgovor i prije nego što sam postavio pitanje, ali želio sam da shvati zašto je to pitam.

“Ne.” Da.

“Jesam li nježan, strpljiv i brižan?” upitao sam je. “Znam li predvidjeti svaku tvoju potrebu?”

“Misliš li da sa svojim bivšim pokornima nisam bio nježan, strpljiv i brižan? Da nisam predviđao njihove potrebe?”

U njezinu pogledu vidjelo se da je konačno shvatila. “Aha.” “S tobom idem polako jer vidim ovo kao dugotrajan odnos. Postoji toliko toga što možemo raditi zajedno.” Milovao sam joj nadlakticu i zamišljao je ponovno u svojoj sobi za igru. “Postoji toliko toga što tvoje tijelo može; nisi ni svjesna toga. I kao što ti moraš naučiti vjerovati mi više, ja moram naučiti više o tvojem tijelu.”

Progutala je knedlu i naježila se od uzbuđenja.

“Moram naučiti koje su tvoje granice, zato te obrađujem polako. Ali postoje mnoga, mnoga područja koja još moramo istražiti.” Primio sam je za zapešće i nježno stisnuo. “I želim ih istražiti sve do jednog.” To bi bilo dosta, Weste. “Je li to odgovor na tvoje pitanje?”

“Da.” “Imaš još koje pitanje?”

Uspravila se. “Ako tvoje bivše pokorne nisu upotrijebile svoju sigurnu riječ, kako su veze onda završile?”

Hoću li joj reći da je Beth otišla jer joj nisam mogao dati ono što je htjela? Ili me izaziva u vezi sa sigurnom riječi?

“Završile su kao što veze obično i završavaju”, rekao sam igrajući na sigurno. “Udaljili bismo se i na kraju krenuli svatko svojim putem.”

“Jesi li ikad bio u romantičnoj vezi sa ženom koja ti nije bila pokorna?”

145

Prokleta Elaina. Kad je se dočepam...

“Jesam”, odgovorio sam kratko.

Gledala me svojim smeđim očima. “Kako je to išlo?”

Nikako. Bio je to strašan neuspjeh.

Ja sam bio strašan neuspjeh.

Ja, Nathaniel West, koji uvijek uspijeva u svemu, nisam uspio s Melanie.

“Ti si ovdje”, rekao sam joj, opet igrajući na sigurno. “Je li to bilo retoričko pitanje?”

“Melanie?”

Ta mi je kap prelila čašu. Nakon večere nazvat ću Elainu i reći joj da nema pravo govoriti Abby sve o mojem privatnom životu. “Što ti je Elaina rekla?”

“Da ti Melanie nije bila pokorna.”

Odahnuo sam s olakšanjem. Elaina vjerojatno ne zna kako je moja i Melaniena veza završila?

“Volio bih da moje bivše veze ostanu prošlost”, rekao sam. “Što god da smo Melanie i ja činili, ili nismo činili, nema veze s nama.”

Gledala je u tanjur i prebacivala tjesteninu vilicom. Uzrujao sam je.

“Abigail. Da sam htio biti s Melanie, bio ih s Melanie. Ali ovdje sam, s tobom.”

“Jeste li ikad priredili piknik bez odjeće?” Piknik bez odjeće s Melanie? Pokušao sam zamisliti taj prizor.

Na podu, Nathaniele? Bez odjeće? Šališ se, zar ne? Reci mi da se šališ.

“Ne”, odgovorio sam. “Nikad.” Pobjedonosno se nasmiješila. “Imaš još pitanja?”

“Zasad, ne.”

Hvala Bogu. Koliko god sam bio zadovoljan što je dovoljno hrabra da mi postavlja pitanja, postojale su neke stvari o kojima nisam želio raspravljati.

I ne moram, još desetak dana.

146

Dvadeset deveto poglavlje

Elaina se javila nakon drugog zvona. “Halo”, rekla je. “Elaina Grant Welling”, rekao sam joj najstrožim mogućim glasom. “Što je? Što sam učinila?”

“Kad bih želio da Abby sazna sve detalje moje veze s Melanie, sam bih joj ih rekao.”

Odšetao sam do prozora svoje spavaće sobe i gledao kako se Abby i Apollo igraju vani. Htjela ga je izvesti još jedanput prije odlaska u krevet, što mi je i odgovaralo. Naime, nisam želio da bude u kući dok razgovaram s Elainom.

“Ah, to.”

“Da, to.”

“Nisam joj ništa rekla, osim da Melanie nije bila tvoja...” Zastala je sekundu. “Abby ti je rekla.”

“Ne smeta mi što znaš kakav život vodim. Ali smeta mi kad se miješaš.”

“A po čemu je to što sam rekla Abby da ti Melanie nije bila pokorna miješanje?” jer je Abby htjela znati zašto između Melanie i mene nije išlo. Htjela je znati zašto sam prestao biti dom i pokušao nešto “normalno”, a zatim opet postao dom.

“Miješaš se svaki put kad mojoj pokornoj kažeš nešto što sam joj ja odlučio prešutjeti.”

“Tvojoj pokornoj?”

“Da, mojoj pokornoj.”

“Ona ti je samo to, ništa više?”

“A što ti to znači? Ti nemaš pojma što znači imati pokornu.” Opet sam pogledao kroz prozor i vidio kako Abby gladi Apolla po glavi. Uzdahnuo sam; svoju bitku nisam vodio protiv Elaine. “Ne želim raspravljati o tome s tobom. Ne znaš što sve moj način života uključuje i nemam volje otkrivati ti pojedinosti večeras.”

“Jednostavno sam mislila da bi ti ona mogla biti nešto više, jednog dana. Mislila sam da bi mogla biti... posebna.”

Nešto posebno što mi nedostaje. Zatvorio sam oči.

“To je moj život, Elaina. Pusti me da ga rješavam sam.”

“Znam. Oprosti. Neću se miješati.”

Još smo malo pročavrljali o snježnoj oluji, a zatim poklopili slušalicu. Pitala me hoću li razgovarati s Toddom, ali odbio sam.

Mrvicu sam otvorio prozor. Tek toliko da uđe nešto svježeg zraka u sobu. Naravno, s njim je ušao i Abbyn smijeh. Njezin smijeh ispunjavao me toplinom, unatoč hladnu zraku koji mi se uvlačio u kosti.

Odšetao sam do kreveta i sjeo. Zašto je sve postalo tako zamršeno? Zašto sam uopće pustio Abby u svoj život? Bilo bi lakše da sam ostavio sve kako jest - da je Abby tek netko o kome maštam, a koga nisam upoznao. Netko koga promatram, ali komu nisam prišao.

Ona je prišla tebi. Htjela je tebe.

Htjela me kao svojeg doma, a ja sam joj maloprije u knjižnici rekao da sam predvidio i zadovoljio sve njezine potrebe. Ali to nije istina. Nisam uvijek bio nježan, strpljiv i brižan. Iznevjerio sam je jednako koliko i Melanie. Vjerojatno i više.

Ali ona je još uvijek ovdje.

Zato što ne zna.

147

Zastenjao sam i uhvatio se za kosu. Nisam više mogao razmišljati bistro. Više ništa nije imalo smisla. Ništa. Imao sam još tjedan i pol da joj sve priznam i umjesto da smislim najbolji način da joj kažem istinu, ja sam vrijeme provodio čitajući Shakespeareove citate i uživajući u piknicima bez odjeće. Čuo sam korake na stepenicama i ustao kako bih je dočekao na vratima. Apollo je stigao prvi do moje sobe i gurnuo svoju hladnu njušku u moj ispruženi dlan. Abby je hodala iza njega.

“Sav se smočio”, rekla je. “Pokušala sam ga osušiti, ali...”

Stavio je šapu na moje koljeno i odmah sam osjetio koliko je mokar.

“Nema pomoći kad je vrijeme ovakvo”, rekao sam. “Hvala što si ga izvela.”

Još ga je jedanput pogladila. “Volim se igrati s njim. Jako je zabavan.” Okrenula se i pošla prema svojoj sobi.

Ništa na svijetu nisam želio više nego uzeti je u naručje i sve joj priznati. Reći joj na uho koliko je želim. Koliko je trebam. Reći joj da je ona jedan posto koji mi nedostaje - moje posebno nešto.

Poljubiti je. “Abigail?”

Okrenula se. “Da, gospodine?”

U kurac. Rekao sam pogrešno ime. Želiš li da ona povjeruje da je tvoj jedan posto, trebao si joj se obratiti s Abby. Ništa ne možeš učiniti kako treba.

Zbog čega se ne moram ni truditi.

“Laku noć”, rekao sam tiho.

Nježno se nasmiješila. “Laku noć.”

Iduće jutro ostao sam u sobi sve dok nisam čuo da je sišla u kuhinju. Bacio sam knjigu na noćni ormarić i otišao joj se pridružiti.

Sunčeve zrake probijale su se kroz prozore i pružale savršenu svjetlost dok je Abby plesala po kuhinji. U ruci je držala vilicu.

Ušao sam u kuhinju i naslonio se na radnu plohu. '“Reći ću joj da vedra je k'o ruža kad jutarnja je rosa okupa'“, rekao sam i nacerio se.

Prestala je plesati i ležerno došetala do štednjaka te okrenula slaninu. '“Na usnama su vam vradžbine.'“ Svidjelo joj se. Voljela se tako igrati.

“Svijet je pozornica“, rekao sam. '“na kojoj svako igra svoju ulogu.'“ “Život je samo sjenka koja hoda, kukavni glumac što na pozornici.'“ Maknula je jaja sa štednjaka i žlicom ih prebacila u zdjelu. '“Sat-dva se šepuri i razbacuje, a potom ga više nema.”'

Bilo je vrijeme da malo začinimo igru. Prišao sam štednjaku da me može vidjeti dobro. Zauzeo sam što je bilo moguće dramatičniju pozu te stavio jednu ruku na prsa, a drugu ispružio prema prozoru.

“Ah tiho! Kakva svjetlost prodire Kroz ovaj prozor tamo? To je istok, A Julija je sunce Izađi sada i udavi mjesec, Što zavidan je, smućen i blijed Od bijesa, što si ljepša ti od njega.“ Nasmijala se, a taj je zvuk topio moje srce. Zbog čega sam se ono brinuo? Nisam se više mogao sjetiti.

Pogledala me ozbiljna izraza lica. “Da, magarci su stvoreni da nose, pa tako i vi.“ Ukroćena goropadnica? “Žene stvorene su da nose - tako i vi“, citirao sam idući stih, ne mogavši zatomiti svoj ponos.

148

Isključila je plamenik, maknula tavu sa štednjaka i stavila je na podmetač. Okrenula se prema meni. “Ja drugih razloga nemam, osim onih ženskih: o njemu mislim tako, jer tako o njemu mislim.“ Nasmijao sam se. Dovraga, bila je dobra.

A meni je ponestalo Shakespeareovih citata.

Imao sam još jedan. Nisam mogao pronaći onaj u kojem bili je nazvao svadljivicom, ali ovaj je bio jednako dobar. “Oh Huljo, huljo nasmijana, ukleta huljo“ “Nazvao si me huljom.”

“A ti mene magarcem.”

“Izjednačeno?”

Pretvarao sam se da razmišljam o tome. “Ovaj put, ali želio bih da se zabilježi da sam te sustignuo.”

Stavila je slaninu na tanjur. “Dogovoreno. Kad smo već kod sustizanja, moram se poslužiti tvojom teretanom danas. Moram otrčati nekoliko kilometara na pokretnoj stazi.”

“I ja bih trebao malo trčati.” Njezina slanina izgledala je savršeno. Hrskava baš onoliko koliko treba, a nije zagorjela. Uzeo sam komadić. “Imam dvije pokretne staze. Možemo vježbati zajedno.”

Nakon ručka počistio sam stol i otišao u knjižnicu. Kao što sam i očekivao, Abby je sjedila sklupčana na podu s knjigom u krilu. Apollo je ležao pokraj nje.

Sjeo sam za radni stol. Između rižota s gljivama i piknika bez odjeće nisam uspio baš puno raditi. Otvorio sam laptop i počeo odgovarati na e-poruke.

Nekoliko sati kasnije zazvonio mi je telefon. Pogledao sam zaslon. Jackson.

“Jacksone”, javio sam se. Abby je ustala i izašla iz knjižnice.

“Nathaniele”, šapnuo je Jackson. “Hej.” Stišao sam glas kako bi bio jednak njegovu. “Zašto šapćeš?”

“Ne želim da me Felicia čuje.”

Oh, ne. Nešto nije u redu? Pogledao sam kroz prozor. Snijeg se danas ponešto otopio. Ako se nešto dogodilo između Jacksona i Felicije, trebala bi se moći vratiti u stan. Zapitao sam se hoće li Abby ostati sve do kraja vikenda...

“Nathaniele?” rekao je opet Jackson.

“Oprosti. O čemu si ono pričao?”

Nervozno se nasmijao. “Učinit ću to.”

Nisam imao blage veze o čemu govori. “Učiniti što?”

Još se više stišao. “Pitat ću je.”

“Pitati što?”

“Ma daj. Uključi se. Zaprosit ću je. Pitat ću Feliciju hoće li se udati za mene.”

“Stvarno?” Piljio sam u zaslon svojeg laptopa i čekao dok mi Jacksonove riječi sasvim ne sjednu.

“Stvarno?”

“To je ludo, zar ne?” Nije čekao da mu odgovorim. “Ah čini mi se da je to to. Znam da je to to.

Svi uvijek kažu da to jednostavno znaš. E, pa ja znam.”

Srce mi je stalo brže tući. Znaš? Tek tako? Zar je to tako jednostavno? Zapitaš se je li to to i - bum - odmah znaš?

“Uh, Jacksone... ja...” Mucao sam. “Ne znam što bih... Čestitam.”

“Hvala, stari. Čuj, nemoj reći Abby. Neka je Felicia iznenadi.”

“Pretpostavljaš da će ona pristati.”

“Da, hoće. Znam to.”

149

Čim smo završili razgovor, ja sam se počeo pripremati za nadolazeću bitku. Nathaniel koji zna da nije sposoban za normalnu vezu borit će se protiv Nathaniela koji očajnički to želi pokušati.

Dohvatio sam snop papira s radnog stola i prelistao ih, iako uopće nisam vidio kakvi su to papiri.

Ti nisi normalan i nećeš nikad biti normalan, rekao sam si. Prihvati to i kreni dalje. Ovo između tebe i Abby sasvim je dobro. Zašto to upropastiti? Ona je sretna. Ti si sretan. Uživaj u onome što imate.

Opet sam prelistavao papire.

Saberi se, Weste. To što će se Jackson i Felicia vjenčati ne mijenja ništa. On ti je poput brata.

Trebao bi biti sretan zbog njega.

I bio sam. Bio sam sretan zbog njega i Felicije. Ali zašto nisam mogao “Nathaniele Weste.”

150

Trideseto poglavlje

Trgnuo sam se i podignuo pogled. Koji vrag?

Baš mi je to trebalo. Kao da nisam bio već dovoljno zbunjen, Abby je odabrala upravo ovaj trenutak da uđe u knjižnicu i oslovi me imenom i prezimenom.

Nisam li joj rekao da mi se tijekom ovog tjedna obraća s gospodine? Pokušavao sam se prisjetiti.

Da, jesam. Bilo je to jedno od pravila koje sam joj postavio u nedjelju ujutro. Nije se nikad namjerno oglušila o zapovijed. Kojeg vraga onda smišlja?

“Pretpostavljam da ćeš se ispričati zbog te pogreške, Abigail”, rekao sam joj.

“Nema šanse.” Pokazala mi je kutiju slatkiša koju je skrivala iza leđa. Bila je to kutija koju sam držao u kuhinji. “Što je ovo?”

Koji kurac? Što je više odmicao, dan je postajao sve zamršeniji. Oslovila me imenom zbog kutije slatkiša? Stvarno?

Možda je trebalo pomnije razmotriti situaciju. Odložio sam papire i pogledao je ljutito. “To su čokoladice, Abigail. Piše ti na kutiji.”

Ustao sam, a ona se nije ni pomaknula. “Znam što je to, Nathaniele. Ali ono što želim znati jest što to radi u kuhinji?”

Ne samo da je dan postajao sve zamršeniji, već je polako odlazio u kurac. Kojeg me vraga Abby pita zašto držim čokoladice u kuhinji?

“A što se to tebe tiče?” upitao sam je.

Zatresla je kutijom prema meni. “Tiče me se jer to nije prema tvojem planu prehrane.”

Nije prema mojem planu prehrane? Ja nisam imao plan prehrane. Ona je imala plan... Aha. Sad mi je jasno.

Htjela je igrati ulogu. Nisam nimalo sumnjao u to da Abby nikad ne bi htjela biti domina. Ali, ako se želi malo poigrati...

Dio mene znao je da bi to moglo biti opasno, još više zamagliti granice. Ali drugi dio mene želio je znati dokle će ići. Rekao sam joj da ovoga tjedna nema druženja u mojoj spavaćoj sobi ni u sobi za igru. Gdje bi to odigrala? Je li već sve isplanirala?

Postojao je samo jedan način da saznam.

“Misliš li da sam sastavila plan tvoje prehrane zato što mi je dosadno i nemam pametnijeg posla?” Pobjedonosno me pogledala. “Odgovori mi.”

Bile su to moje riječi od one večeri kad sam je kaznio. Stao sam sa strane spuštenih ruku. “Ne, gospodarice.”

Dramatično je uzdahnula. “Bila sam nam isplanirala nešto za danas, ali sad ćemo morati provesti vrijeme unutra i poraditi na tvojoj kazni.”

Nisam znao što je imala na umu, ali u tom trenutku nije me bilo briga. Znao sam da će biti divno provesti poslijepodne s Abby, što god radili. “Žao mi je što sam vas razočarao, gospodarice.”

“Bit će ti još više žao kad završim s tobom. Idem u svoju sobu. Imaš deset minuta da mi se pridružiš.”

Okrenula se i otišla u sobu. Pogledao sam Apolla i nasmiješio se. “Odi u kuhinju, Apollo.”

Nagnuo je glavu u stranu i nakratko podignuo šapu.

“Mislim ozbiljno.”

151

Uzdahnuo je i izašao iz knjižnice, a ja sam ostao sam. Ne trebam ni reći da su mi se misli rojile na sve strane. Što je Abby smjerala? Koliko ću joj daleko dopustiti da ode? Kad bi to bila prava igra u kojoj sam ja pokorni, ušao bih u njezinu sobu gol. Budući da to nije bio slučaj, odlučio sam ostati odjeven.

Penjao sam se stubama prema sobi, a u glavi mi je i dalje bio košmar. Trebao mi je plan. Trebao sam odlučiti što ću joj točno dopustiti da mi čini i koliko dugo. Dati joj jasno do znanja kad ću prekinuti njezinu igricu. Ali kako ću planirati kad ne znam što je ona isplanirala?

Sjetio sam se onoga što mi je rekla onog dana u kuhinji. Previše razmišljaš.

Bila je u pravu, naravno. Zaista jesam previše razmišljao. Stoga večeras neću to činiti.

Otpustit ću kočnice, bit ću spontan. Pratit ću njezinu igru, a u slučaju da je trebam u jednom trenutku prekinuti - prekinut ću je. Činilo se vrlo jednostavnim, zapravo.

Stajala je uz kraj kreveta, odjevena u srebrni ogrtač koji sam joj dao onog dana kad sam joj stavio ogrlicu. Danas je izgledala još ljepše, ako je to uopće moguće.

Prekrižila je ruke i lupkala nogom u pod. “Što imaš reći u svoju obranu, Nathaniele?”

Nathaniele.

Način na koji je izgovarala moje ime. Način na koji bi joj kliznulo s usana.

Spustio sam pogled. Nisam htio da vidi kako djeluje na mene. “Ništa, gospodarice.”

“Pogledaj me.”

Ne. Molim te, ne. Samo ne to. Pogledam li je, bit će joj sve jasno. Sve će znati. Nisam to više mogao skrivati. Bio sam tako umoran od skrivanja.

“Ja nisam gospodarica”, rekla je. “Ja sam boginja.” Razmaknula je ogrtač i izložila svoje prekrasno tijelo. “Obožavat ćeš me.”

Njezine riječi očarale su me istog trena. Bila je u pravu. Nikad nije bila toliko u pravu.

Bila je boginja.

I treba je se obožavati.

A večeras ću joj to i dokazati. Pokazat ću joj kako djeluje na mene, kako se osjećam zbog nje.

Možda će mi zauzvrat pokazati kako djelujem na nju.

Potpuno napustivši tu našu igru uloga, prišao sam joj i izbrisao svaku udaljenost između nas.

Nježno sam je uzeo u naručje i posjeo nas na krevet.

Zagledao sam joj se duboko u oči. Što li sam to osjetio svaki put kad bih je pogledao? Što mi je to učinila a što nitko drugi dosad nije uspio? Kako sam uopće zaslužio primati sve ono što mi ona daje?

Jedino u što sam bio siguran bilo je to da je ona jedan posto koji mi nedostaje. Neka sam proklet ako to nastavim poricati.

Nesvjesno sam podignuo ruku i pomilovao joj obraz. “Abby”, šapnuo sam, uživajući u slobodi izgovaranja njezina imena.

Izgovaranje toga, izgovaranje njezina imena... Kako je nešto tako jednostavno uzburkalo cijelo moje biće? Jesam li pronašao ono za čim sam cijeli život tragao? Ona je pripadala meni, a ja njoj, i da se u tom trenu dogodio smak svijeta, umro bih znajući tu najdragocjeniju istinu.

Ali svejedno sam htio više. Trebalo mi je više. Trebao sam...

Njezine usnice.

Klizio sam prstom po tim usnicama. “Poljubac žudnje...”

Nisam mogao dovršiti stih. Bilo je to previše. Drhtao sam cijelim tijelom i pokušavao ostati miran.

Kao moj jedan posto, znala je na što mislim. Znala je ono što nisam mogao izgovoriti. “... na usnama”, dovršila je.

152

Nisam se više mogao svladavati. Predugo sam si to uskraćivao. Kad sam si rekao da će poljubac učiniti našu vezu previše osobnom, stvorio sam pravilo koje zapravo nije bilo važno i koje se nije moglo poštivati do kraja. Ionako nije pomagalo ničemu.

Približio sam joj se, ali prisilio sam se da se ne žurim - želio sam uživati u trenutku, cijeniti ga.

Bio sam toliko blizu da sam joj mogao osjetiti okus, miris, toplinu. Duboko sam udahnuo, a zatim, vrlo nježno, prislonio svoje usnice uz njezine.

O, Bože.

Moje tijelo nije se moglo nositi s tolikom radošću koja me obuzela. Moja krhka ljuštura sigurno nije bila stvorena za primanje tako dubokih emocija.

Ali moje srce i dalje je tuklo. Primirio sam se i poljubio je opet.

I nastavio sam živjeti - ili sam tek počeo živjeti. Više nisam bio siguran.

Znao sam da je se nikad neću moći zasititi. Nikad se neću zasititi njezinih usnica na svojima, osjećaja koji mi pruža dok je u mojem naručju. Pohlepni gad u meni tražio je još i nije mu bilo dovoljno samo doticanje njezinih usnica. Morao sam je uzeti cijelu. Morao sam joj se cijeli prepustiti.

Primio sam joj lice i opet je poljubio. Duže. Ali i dalje nježno - ona je bila boginja koju treba obožavati, a ja sam bio samo ponizan podanik koji žudi za milošću njezina dodira.

Jezikom sam klizio linijom njezinih usnica, zadirkivao je, iskušavao okuse. Nježno je otvorila usta, a meni je srce poskočilo. Pružit će mi tu čast. Nakon svega što sam joj već uzeo, ona će mi dati još.

Znao sam odmah da će mi njezin okus ostati u pamćenju dok sam živ. Ruke je zavukla u moju kosu i privukla me bliže sebi, a ja sam zastenjao.

Otkopčala mi je košulju ne odvajajući svoje usnice od mojih i brzo je svukla s mojih ramena.

Dlanovima je klizila po mojim prsima.

O, Bože. Da, Abby, diraj me. nje.

Konačno sam se uspio malo odmaknuti kako bih ustao i skinuo hlače. Nisam skidao pogled s Ispružila je ruke. “Voli me, Nathaniele.” Da je volim? Je li to bilo to?

Ljubav? Je li Jackson mislio na to? Je li to ono što su imali Elaina i Todd? Ne, nikako. Sigurno nitko nikad nije doživio nešto ovako snažno. Ali ako je ljubav jedina riječ kojom se to može opisati, neka to onda bude ljubav.

Ljubav.

Volim Abby.

Kakva sam budala bio.

“Uvijek sam te i volio, Abby.” Primio sam je u naručje i privio je uza se još jedanput. “Uvijek sam te i volio.”

Nježno sam nas spustio na krevet, opet je ljubio i pustio svojim osjećajima da nas potpuno preplave. Ovaj put, za razliku od drugih, nije bilo riječi, jer riječi nisu bile potrebne.

Bilo je kao da sam je dodirnuo prvi put. Čak su i njezine ruke na mojem tijelu bile kao nešto sasvim novo. Dirale su me, dražile i istraživale, da, ali sad su ti dodiri i milovanja imali novo značenje.

Volim te, govorili su moji prsti dok su klizili niz njezine ruke.

Volim te, odvratili su njezini prsti dok su milovali moja leđa.

Njezine usnice plesale su uz moje; zajedno su se kretale u beskrajnoj i nesputanoj ljubavi.

Naše je spajanje bilo nježno i imalo je svrhu. Zatvorio sam oči jer su me emocije preplavile takvom silinom da nisam mogao izdržati. Cijeli svoj život služio sam se seksom kao sredstvom postizanja tjelesnog zadovoljstva. Uvijek sam se trudio da moje partnerice i pokorne prime zadovoljstvo zauzvrat, ali to je bilo samo to - zadovoljstvo bez značenja. A sad sam znao istinu. Seks

153

može biti, i treba biti, puno više od toga. Moje tijelo ne bi mi smjelo služiti samo za pružanje i postizanje zadovoljstva, već bih njime trebao pokazivati ljubav, pružati ljubav, davati sebe.

Istina je eksplodirala iz mene dok sam svršavao, a iz oka mi je pobjegla suza.

Privukao sam je sebi na prsa i milovao je po kosi. Nisam mogao skinuti ruke s nje. Zadovoljno je uzdahnula, namjestila glavu točno iznad mojeg srca i za nekoliko minuta već je usnula.

Međutim, meni san nije mogao doći na oči tako brzo. Umjesto toga, na mene se srušila java. Što smo to učinili? Što sam to ja učinio?

Zatvorio sam oči i očajnički sam htio zadržati osjećaj koji je bio prisutan prije nekoliko minuta.

Ali nisam bio dovoljno snažan i demoni su se vratili.

Mrzit će me zbog toga što sam učinio. Mrzit će me kad otkrije da nisam bio iskren prema njoj.

Možda će ostati sa mnom, ali s vremenom će početi osjećati samo sažaljenje. A ja ne bih mogao podnijeti njezino sažaljenje.

Njezine oči svakim će danom sve više gubiti sjaj kad otkrije da nisam ono što traži. A što je značilo ovo moje prosvjetljenje prije nekoliko minuta? Je li moj život doma bio ono što treba biti?

Kako mogu pomiriti ono što jesam i ono što osjećam? Čvršće sam zagrlio Abbyno usnulo tijelo. Kako joj mogu ponuditi manje nego što zaslužuje?

Kako je noć odmicala, bivalo mi je sve jasnije.

Volim je. Sve bih za nju učinio, baš sve.

I zato ću je pustiti.

154

Trideset prvo poglavlje

Nagnuo sam se i pogledao na sat na noćnom ormariću - bilo je dva ujutro. Još otprilike četiri sata prije nego što ću morati napustiti njezin krevet.

Zatvorio sam oči i pokušao urezati u pamćenje cijelo njezino biće. Duboko sam udisao sladak miris njezine kose, uživao u cvjetnome mirisu njezine kože. Klizio sam joj rukom niz leđa i prisjećao se kako se privijala uz mene dok smo vodili ljubav, kako joj je cijelo tijelo podrhtavalo na valovima zadovoljstva koji su nas oboje ponijeli.

A sad joj je tijelo bilo opušteno u spokoju sna. Koža joj je bila tako meka, tako besprijekorna.

Savršena, kao i sve drugo na njoj.

Usnice su joj imale savršen oblika slova O dok je spavala. Primaknuo sam svoje usnice njezinima, ali zaustavio sam se - više nisam imao pravo na njih. Zbog onog što sam namjeravao učiniti za nekoliko sati. Umjesto toga, nježno sam je poljubio u vrat. Imala je okus seksa i znoja - bio je to gorko-sladak podsjetnik na ono što smo doživjeli zajedno. “Žao mi je”, šapnuo sam. “Ništa od toga neću misliti ozbiljno. Nadam se samo...”

Zastao sam. Čemu se nadam?

Da će razumjeti? Nisam to smio očekivati. Da će mi jednog dana oprostiti? Možda. Možda, nakon puno godina.

Jesam li se nadao da neće biti povrijeđena? Nisam bio tako slijep ni glup da mislim da neće patiti. Naravno da će patiti. Ili se jedan sićušan dio mene nada tomu da će ona znati da ne mislim ozbiljno? Bio sam uvjeren u to da će mi proturječiti, ali znao sam što će je na kraju otjerati. Svoju reputaciju gada nisam stekao bez razloga.

Zatvorio sam oči kako bih zatomio tople suze koje su mi navirale i gotovo me cijelog obuzele.

Kako to mogu učiniti sebi? Kako mogu to učiniti njoj?

Jer tako je najbolje. Nakon ove noći više nisam bio siguran ni u što. Nisam znao trebam li nastaviti sa svojim načinom života; nisam znao što bi Abby učinila kad bi saznala istinu - kad bih joj rekao kako sam je zavarao, kako sam izigrao njezinu naivnost.

Nisam se usuđivao pitati je da ostane sa mnom dok se ne sredim. Bolje je za oboje ako ode. Ako je otjeram.

Bit će to najgora stvar koju sam ikad učinio, ali činim to zbog nje.

Uzdahnula je u snu i privila se još više uz mene. Opet sam bacio pogled na sat: još dva sata. Još dva sata moći ću uživati u njoj.

U šest sati polako sam je maknuo sa sebe i izvukao se iz kreveta. Stajao sam pokraj nje i gledao kako se namjestila dublje među pokrivače.

Nježno sam je poljubio u čelo i potisnuo riječi koje sam tako očajnički želio izgovoriti.

Zaboravi. Nemaš pravo reći joj to. I zato sam u sebi vikao. Volim te. Volim te. Volim te.

Spustio sam se u kuhinju i pristavio kavu. Nisam to učinio jer mi se pila kava, već me taj uobičajeni, svakidašnji čin umirivao. Izveo sam Apolla u vrt. Ljudi koji uređuju moju okućnicu jučer su očistili sav snijeg tako da bi Abby trebala otići bez problema. Čak su i novine bile dostavljene. Uzeo sam ih, vratio se u kuću i sjeo za stol u blagovaonici. Pola sata zurio sam u naslovnicu prije nego što sam shvatio da nisam pročitao ni riječ. Zatvorio sam oči i usredotočio se na ono što trebam učiniti, što trebam reći.

Nešto kasnije čuo sam njezine korake gore u sobi. Slušao sam zatim kako korača hodnikom i silazi niza stube. Najprije će otići u knjižnicu. Svoje sam dane ovoga tjedna počinjao upravo ondje.

Htio bih što prije biti u njezinoj sobi, blizu svega što je njezino.

155

Bila je sve bliže. Čuo sam kako ulazi u kuhinju. Zastala je. Sad će ući u blagovaonicu. Otvorio sam novine i ne gledajući na koju stranicu i pretvarao se da čitam.

Još samo nekoliko sekunda.

“Dobro jutro”, rekla je s vrata.

Zatvorio sam oči. Predstava počinje.

Spustio sam malo novine. “Oh, tu si.”

Pogled na nju očarao me. Bila je još ljepša na jutarnjem suncu. Kosa joj je bila lagano neuredna, usnice pune. Poželio sam baciti novine, zgrabiti je u naručje i ljubiti do besvijesti.

“Baš sam mislio kako bi danas mogla otići kući”, rekao sam joj.

Namreškala je čelo. “Molim?”

Odložio sam novine. “Ceste su očišćene. Trebala bi se bez problema dovesti do stana.” Čelo joj se još više namreškalo. Vidio sam koliko se trudi razumjeti ono što govorim. “Ali zašto bih išla kući?” upitala je. “Ionako se vraćam sutra navečer.”

Zurio sam negdje između njezinih očiju. “Da, u vezi s tim. Većinu vikenda provest ću u uredu, moram nadoknaditi mnogo toga nakon ove oluje. Bilo bi najbolje da ne dolaziš.”

Bila je to laž. Morao sam obaviti neke telefonske pozive, ali neću zato biti zauzet cijeli vikend.

“Pa moraš doći kući, kad-tad”, rekla je.

“Ali to će biti samo nakratko - “ Zastao sam. Izgovori to. Natjeraj ie da ode. “Abigail.”

Uvukla je dah kao da sam je udario. “Zašto si me nazvao tako?” rekla je tiho.

“Uvijek te zovem Abigail.” Riječi su izlazile same od sebe. Bio sam mrtav iznutra.

“Sinoć si me zvao Abby.”

Sinoć...

O, Bože.

Skupio sam snage. “Pa to je bila igra.”

“Kako to misliš?” upitala je.

“Zamijenili smo uloge.” Mislio sam da će laž manje boljeti kad je izgovorim, ali nije. Svaka riječ koju sam izgovorio zabola mi se u srce i ubila dio mene. “Htjela si da te zovem Abby.”

“Nismo se zamijenili.”

Crnina. Proždirali su me crnina i smrt. “Jesmo. To si htjela kad si ušla u knjižnicu s onim slatkišima.”

“To je bila moja prvotna namjera”, rekla je, a ja sam znao da ne namjerava još odustati.

“Ali poljubio si me. Nazvao si me Abby. Spavao si u mojem krevetu. Cijelu noć.”

Dovrši to. Sad. Spustio sam ruke i stisnuo šake, što sam jače mogao. Učini to.

Duboko sam udahnuo. “Ali nikad te nisam pozvao tebe da spavaš u mojem.”

Moje su riječi pogodile svoju metu. Bol joj je preplavila lice. “U kurac. Ne radi to.”

“Pazi kako se izražavaš.”

“Nemoj mi govoriti kako da se izražavam dok sjediš ovdje i pretvaraš se da ono sinoć nije značilo ništa.” Skupila je šake. “To što se dinamika naše veze promijenila, ne znači da je loše.

Priznali smo si neke stvari. Pa što onda? Idemo dalje. Zbog toga će naša veza biti bolja.”

“Jesam li ti ikad lagao, Abigail?” Lagao sam joj upravo sada.

Samo to što je nazivam Abigail bila je laž. Ali pobjeđivao sam. Šteta je počinjena. Uskoro će sve biti gotovo.

Obrisala je nos. “Ne.” “A zašto onda misliš da sad lažem?”

156

“Jer se bojiš. Voliš me, i to te plaši. Ali znaš što? U redu je, jer i ja sam malo uplašena.”

“Ja nisam uplašen.” Još jedna laž. “Ja sam hladnokrvni gad. Mislio sam da to znaš.”

Zatvorila je oči i spustila ramena. Bilo je gotovo. Odustala je prije nego što sam mislio, ali bilo je i bolje tako.

Vidio sam pomirenost na njezinu licu. Posegnula je prema vratu. Pripremio sam se.

Ogrlica je pala na stol uz tanak metalni zvuk. “Terpentin.”

Riječi koje sam tjednima ranije pročitao odjekivale su mi u ušima.

Terpentin.

Terpentin u vatri.

Plamen je sve proždirao.

157

Trideset drugo poglavlje

Planirao sam to. Očekivao sam to. Unatoč tome, bilo je nečega toliko konačnog u načinu na koji je skinula ogrlicu, u tome kako je ta ogrlica na stolu izgledala slomljena.

Nisam mogao skinuti pogled s ogrlice. Nisam mogao pogledati u Abby gola vrata. Više nije tvoja.

Zatvorio sam oči i potisnuo bol. Nisam još mogao misliti na to. Morao sam odigrati ulogu do kraja.

“U redu, Abigail”, rekao sam i konačno je pogledao. “Ako tako želiš.”

“Da”, odvratila je. “Ako se budeš pretvarao da je ono sinoć bila samo igra, to je ono što želim.”

Znala je. Znala je da se pretvaram. Možda će joj tako biti lakše nositi se s time kasnije.

Kimnuo sam. “Poznajem mnogo domova u New Yorku. Rado ću ti dati neke brojeve telefona.”

Protekle sam noći u glavi vrtio razna imena. Znao sam da će prije ili kasnije zatrebati nekog doma, ali nisam se mogao odlučiti ni za jednog koji bi bio dovoljno dobar za nju. Nadam se da neće shvatiti da blefiram nisam joj mogao dati nijedno ime.

“Ili im mogu dati tvoj broj.”

Htio sam da moja ponuda bude pristojna, uputila mi je pogled pun boli, tuge. Nije shvatila. Je li znala koliko me je boljelo ponuditi joj takvo što uopće? Zamisliti je, makar na trenutak, s nekim drugim?

“Imat ću to na umu”, rekla je.

Sjedio sam ondje tiho i nepomično.

“Idem pokupiti svoje stvari.” Okrenula se i otišla.

Kad sam čuo kako se penje stubama, spustio sam glavu u šake. O, Bože. Činila je to. Napuštala me. Hoću li je vidjeti još jedanput prije nego što ode ili će bol na njezinu licu dok sam je ubijao svojim riječima biti njezin posljednji prizor?

Apollo, koji je ležao uz moja stopala, ustao je i nagnuo glavu prema meni.

“Idi”, šapnuo sam mu. “Idi k njoj.” Ostao je uz mene.

Nekoliko minuta kasnije sišla je niza stube. Apollo ju je čuo i odjurio prema njoj.

“Oh, Apollo”, rekla je iz predsoblja. “Budi dobar dečko.”

Spustio sam glavu i vukao se za kosu. Ovo je bilo gore od najgore noćne more.

“Nedostajat ćeš mi”, rekla je mojem psu. “Ne mogu više ostati ovdje i neću te više vidjeti. Budi dobar i... obećaj da ćeš čuvati Nathaniela, može?”

Jecaj mi se probio iz grla. Njezine posljednje misli bile su o meni. Ulazna vrata otvorila su se i zatvorila.

Smogao sam snage i ustao. Ostao mi je još jedan, posljednji zadatak u ulozi Abbyna doma trebao sam se pobrinuti za to da sretno stigne kući.

Nekoliko sati kasnije, nakon što sam potajno vozio za njom skroz do grada, vratio sam se u praznu kuću. Bilo je gotovo. Otišla je.

Ušao sam u predsoblje, a moji su koraci odjekivali u praznini. Čak i nedjeljom, nakon što bi Abby otišla, kuća se nije činila tako pustom.

Bilo je to zato što se više nikad neće vratiti. Kuća će se zauvijek činiti pustom.

Nisam mogao podnijeti tu prazninu; morao sam učiniti da nestane.

Apollo je gledao iza mene, kao da je očekivao da će ući i Abby. Ali ja sam ga samo kratko pogledao i otišao u knjižnicu.

158

Na šanku su stajale razne boce. Pošao sam ravno prema njima, nisam se ni trudio pogledati ostatak knjižnice. Nisam mogao podnijeti i to. Konjak ima četrdeset posto alkohola, neće trebati proći mnogo da učini svoje. Što sam više pio, svaka je čaša klizila niz grlo sve lakše. Iskreno, nakon treće prestao sam brojiti.

Ako popijem dovoljno, ako se dovoljno napijem, možda neće tako boljeti. Možda se neću osjećati kao da mi je netko iščupao srce.

Naravno, nije pomoglo. Bol je postala samo gora.

Apollo je sjedio pokraj mene i cvilio.

“Okej je, Apollo”, promrmljao sam dok sam točio još jednu čašu. “Bolje je ovako. Vjeruj mi.”

Soba mi se lagano zavrtjela. Zateturao sam prema kožnatom kauču i srušio se. Još. Trebalo mi je još. Konjak mi više nije ni žario grlo. Čuo sam kako čaša pada na pod, a potom... više ništa.

Zaslijepila me sunčeva svjetlost koja je dopirala kroz prozor. Za škiljio sam. Kod zastora se nešto pomaknulo. Okrenulo se prema meni.

“Abby?” izustio sam jedva. Beskrajna radost prostrujila mi je tijelom. Uspravio sam se. “Abby!” rekao sam glasnije. Nasmiješila mi se.

“Znao sam da mi nećeš povjerovati. Znao sam. I vratila si se. Oh, Abby. Toliko te volim. Žao mi je što ti to nisam rekao ranije.”

Ustao sam. Htio sam je zagrliti. Konačno. Konačno ću joj sve reći.

Prišla mi je. I dalje se smiješila.

Gledao sam je, opčinjen. Sunčeva svjetlost treperila je oko nje. Na sebi je imala prekrasnu haljinu koja je lelujala oko nje dok je koračala. Kretala se tako graciozno, kao da je koračala po oblaku.

Stala je ispred mene, a ja sam joj pomilovao obraz. Njezina koža. Bila je tako savršena.

“Opraštaš mi?” Kimnula je.

Pao sam ničice pred nju. “Žao mi je, Abby. Tako mi je žao.” Milovao sam joj noge i ljubio stopala. “Hvala ti. Hvala ti što si se vratila.”

Sve ono što možemo biti, kakvi možemo biti, prostrujilo mi je glavom u tom trenu. Kako god budemo zajedno, kako god ovo riješimo, bit će dobro. Najvažnije je da smo zajedno. Na koncu, samo je to važno.

Zajecao sam još jedanput, a zatim obrisao oči. Pogledao sam je, a ona je stajala iznad mene i smiješila se.

Polako sam ustao. “Abby.”

Naše usnice nježno su se spojile. Okus nje bio je slađi nego što sam pamtio. Zastenjao sam i privukao je bliže. Topila se u mojem zagrljaju, privijala uz mene.

Nije li bilo čudno što ne govori? Zar ne bi trebala reći nešto? Ali možemo razgovarati i kasnije, zar ne? Imamo dovoljno vremena za to.

Poljubio sam je snažnije, primio joj lice, provlačio svoje prste kroz njezinu kosu. Zašto nije mirisala?

Njezini prsti plesali su niz moja leđa, dražili me. Odmaknuo sam se.

Sjeo sam na kauč i dao joj znak da sjedne pokraj mene. “Evo. Sjedni. Sve ću ti ispričati.”

Odmahnula je glavom. “Molim te, Abby.”

Zakoračila je unatrag. “Prekasno je.”

“Rekla si da mi opraštaš. Vratila si se.”

“Prekasno je, Nathaniele.”

Uzmaknula je još korak.

“Ali želim ti reći”, molio sam je. “Moram ti reći. Čekaj. Ne ostavljaj me.”

159

Uzmaknula je još korak - gotovo se primaknula prozoru - i opet odmahnula glavom. te!”

“Abby?” zazvao sam je, ali nestala je. “Abby?” Zastori su se zanjihali. “Abby, vrati se! Volim

Nešto toplo, meko i vlažno lizalo mi je lice. Protresao sam glavom i uspravio se. Apollo je zacvilio i opet me polizao. Pogledao sam uokolo. Knjižnica je bila prazna. Bio je to san. Jebeni san.

Nije se vratila. Povjerovala je onome što sam rekao i nikad se neće vratiti.

Odgurnuo sam Apolla i posegnuo za svojom čašom. Gdje je? Ustao sam i pod cipelama osjetio zvuk lomljena stakla. Sranje.

Pustio sam te krhotine na podu i otišao si natočiti drugu čašu konjaka. Dobro sam potegnuo, a zatim sam pustio čašu da mi padne iz ruke. Gledao sam kako se razbija u tisuće komadića.

Baš kao i moj život.

Baš kao i moje srce.

Baš kao što sam i ja razbio njezino srce.

Natočio sam novu čašu i iskapio je u par minuta. Pogledao sam prema prozoru - prema mjestu na kojem je stajala Abby u mojem snu. Kao da sam očekivao da će opet biti ondje. Da će se pojaviti niotkuda. Kao da će jednostavno ušetati u moju kuću i vratiti se u knjižnicu, kao da joj nisam iščupao srce.

Osjećao sam se kao da gledam knjižnicu kroz gustu maglu. Sve je bilo mutno i iskrivljeno. Moj um, međutim, funkcionirao je savršeno jasno jer sjećao sam se svakog trenutka koji smo Abby i ja proveh u ovoj knjižnici.

Malo dalje, na podu, imali smo naš piknik bez odjeće.

A ondje, na kauču, skinula se gola za mene.

A na klupi za klavir, uzela me nakon što sam joj svirao.

Vukao sam se za kosu. Možda, potrudim li se dovoljno, uspijem iščupati sjećanja iz glave.

Prizori su mi se stapali pred očima - Abby i ja u knjižnici dok joj sviram, Abby kako čita, kako stoji ispred odjeljka s poezijom, ruža koju sam joj poklonio...

Nikad me nije pitala ništa o ruži.

Zašto nije?

Bi li to promijenilo stvari?

Morala je znati nešto o toj ruži. Sto posto je znala sve. Zaboga, znala je za Melanie.

Zavibrirao mi je mobitel. Izvadio sam ga iz džepa i proškiljio u zaslon.

Jackson?

Nisam želio razgovarati s njim. Ispustio sam telefon na pod i pogledao uokolo po knjižnici.

Kamin je bio prazan. Plamen je sve proždirao. Trebalo je zapaliti vatru.

Trebalo je sve zapaliti - klavir, kauče, jebenu poeziju. Sve. Nasmijao se. Ne bi trebalo potrajati dugo. Proliven konjak po podu pomogao bi.

Dakle, gdje da nađem šibice?

Oteturao sam u kuhinju. Nije mi bilo jasno zašto se pod tako ljuljao. Bilo mi je teško hodati.

Naglo sam povukao ladicu i sav je njezin sadržaj ispao na pod. Čulo se nešto iz druge sobe.

Podignuo sam pogled s nereda na podu. Abby?

Ne. Abby je otišla i nikad se više neće vratiti. Bol u mojem srcu nikad neće nestati. Moram to sam nekako izliječiti.

Ah, da. Zgrabio sam šibice. Baš sam to tražio.

Uzeo sam šibice i krenuo natrag prema knjižnici. Držao sam se za zid; trebao sam njegovu pomoć kako bih uspio proći kroz hodnik.

“Nathaniele?” zazvao me Jackson.

160

Nasmijao sam se. Može mi se pridružiti u paljenju požara. Pretvarao sam se da ga ne čujem i nastavio hodati. “Nathaniele?”

Jebote, što je bio brz. Kako je uspio doći do mene tako brzo? Okrenuo sam se. Bili smo ispred knjižnice. “Čessss... ti...” Mahao sam šibicama po zraku. “Sve najboo... ti...” Kako li se ono kaže? “Da.” “U kurac”, rekla je mrlja koja je bila Jackson. “Pa ti si mrtav pijan.”

Okrenuo sam se i ušao u knjižnicu. “Što radiš?” pitao je.

“Palim.” “Što pališ?” Hodao je za mnom. “Knjiž...nicu.“ Zgrabio me za ramena i okrenuo prema sebi. “Kojega vraga radiš? Što si napravio od ove kuće?” Smijao sam se.

“Nathaniele... jebote.” Protresao me. “Prestani se smijati. Plašiš me.”

Prestao sam se smijati i pokušao se usredotočiti na njegovo lice. Pripremao sam se da mu kažem. “Ostavila... me.”

Bol u mojem srcu eksplodirala je. Zateturao sam prema kauču, ali poskliznuo sam se na proliveni konjak i pao. Porezao sam koljena.

Da. Tako je bolje. Bol u koljenima. Iako nije bila tako strašna kao bol u srcu.

Oslonio sam se rukom o pod kako bih ustao, ali staklo mi je zarežalo i dlan.

Ispružio sam ruku prema Jacksonu. “Dovraga, Nathaniele.”

Odmahnuo sam glavom. “Nikad sssse neće vratiti.” Gledao sam kako mi teče krv iz dlana.

“Nikad... se neće... vratiti.” Najednom je pao mrak.

Već je bila noć kad sam se opet probudio. Na djelić sekunde sve je u mojem svijetu bilo dobro, ali odmah se sve srušilo. Abby je otišla. Zauvijek.

Nisam mogao dokučiti što me više boli - glava ili srce.

“Nathaniele?” odnekud je dopirao Jacksonov glas.

Glava me pakleno boljela, ali srce daleko više.

Pokušao sam sjesti, ali soba se vrtjela takvom brzinom da sam morao ponovno leći. Gdje sam to bio?

Okrenuo sam se oko sebe. Dnevni boravak. Jackson me sigurno donio ovamo.

“Jesi li budan?” upitao je.

“Mislim da je to prilično evidentno obzirom da imam otvorene oči.” Boljelo me kad bih otvorio oči stoga sam ih opet zatvorio. “Gdje je moja cuga?”

“Sve sam maknuo i - “ “Zašto?”

“Zašto što?”

Otvorio sam jedno oko. “Zašto si maknuo moju cugu?”

“Mislim da si popio dovoljno.”

“Ja ću odlučiti kad je dovoljno.” Otvorio sam i drugo oko. Ah, da. Eno ga. Sjedi u fotelji.

“Kad sam došao ovamo, pokušavao si spaliti knjižnicu.”

“A ti si me spriječio?” Jesam li stvarno pokušavao spaliti knjižnicu? Nisam se sjećao toga.

Abby je otišla i u mojem je srcu zjapila golema rupa.

Toga se sjećam.

“Zato ti ne dam da išta više popiješ.” Dohvatio je daljinski i promijenio program na televiziji.

“Je li te ikad ostavila neka žena?”

161

Pogledao me krajičkom oka. “Nema više konjaka.”

“Zamijenit ću ga crnim vinom onda”, rekao sam. “Zdravo je za srce.”

Nije me pokušao spriječiti. Idućih nekoliko dana proveo sam u magli pijanstva. Tako sam se osjećao bolje. Kad bih dovoljno popio, toliko bih se umrtvio da mi Abby nije dolazila u snove.

Najgore mi je bilo kad sam bio budan. Kad sam bio budan, vidio bih je svugdje. Za razliku od priviđenja u mojim snovima, znao sam da je nema, ali mogao sam je osjetiti svugdje - u kuhinji, u dnevnom boravku, u predsoblju. Ostavila je svoj trag u gotovo svakom dijelu kuće.

Nakon tog dana nisam više kročio u knjižnicu i nisam više htio spavati u svojoj sobi. Jackson je navaljivao da ostane sa mnom pa sam mu prepustio svoju sobu, a ja sam spavao u gostinskoj sobi, nasuprot mojoj i Abbynoj sobi. Ondje barem nisam imao nikakva sjećanja na Abby.

Jackson je u ponedjeljak nazvao Saru i rekao joj da me neće biti u uredu nekoliko dana. Ne znam kakvu izliku je upotrijebio. Ali nije me ni bilo briga. Jebena tvrtka može se voditi sama. Čuo sam da je razgovarao s Lindom - čuo sam ga nekoliko puta. Ona nije dolazila. Mogu misliti što joj je rekao.

Mrzio sam to kad bi razgovarao s Felicijom u mojoj prisutnosti. Mrzio i volio. Volio sam to jer to je bila poveznica s Abby. I mrzio to jer je bila poveznica s Abby.

Pitao sam se kako je ona. Jackson nije ništa govorio, a ja nisam pitao. Uopće nije spominjao Abbyno ime. Kad bi vidio da slušam njegov razgovor, izašao bi iz prostorije ili poklopio slušalicu.

Kad bih barem mogao početi iznova.

Kad bih se barem mogao vratiti na onaj prvi dan, pozvati Abby u svoj ured i razgovarati s njom - reći joj sve. Da sam barem bio iskren od početka.

No, kad bih god počeo s tim “kad bih barem”, opet bih počeo piti i ponovno bih se našao u začaranom krugu.

Tog tjedna, ne znam koji je to točno bio dan, čuo sam Jacksona kako govori u telefonsku slušalicu.

“Ne znam, čovječe”, rekao je. “Mislio sam da će mu biti bolje. Ali jednostavno... nije.”

A zatim se čula tišina dok je osoba s druge strane govorila nešto.

“Ne želim dovesti mamu ovamo; to bi samo pogoršalo stvari”, rekao je. “A on ne želi razgovarati. Ne znam što da radim, Todde. On samo bulji u jednu točku, spava ili pije.”

Opet tišina.

“Koga?” upitao je. “Čekaj malo.” Čuo sam kako ide prema stoliću i uzima moj mobilni telefon.

“Paul, kažeš?” Sranje.

Posegnuo sam za čašom koja je bila pokraj mene i pustio alkoholu da učini svoje.

“Nathaniel Matthew West”, rekao je snažan, strog glas nekoliko sati, a možda i dana, kasnije.

Pretvarao sam se da ga ne čujem. Sanjao sam divan san. Abby je bila ondje, ona je “Znam da me čuješ”, rekao je glas. “Probudi se.”

Okrenuo sam se na drugu stranu. Bio sam u krevetu. Dobro je znati gdje si. Krevet je bio dobra stvar. U krevetu možeš spavati. “Odlazi.”

Kad sam se opet probudio, svjetlost je ispunjavala sobu. Nije mi se sviđala svjetlost. Tama mi je više odgovarala.

“Rekao sam Jacksonu da više ne smiješ piti.”

Glas mi je počeo ići na živce. Zašto ne ode i pusti me na miru?

“Odjebi”, rekao sam.

“Dolje se kuha divna kava - “ Navukao sam plahtu preko glave. “Ne želim kavu.”

“Diži to lijeno, cmoljavo dupe iz kreveta, odmah.”

Dovraga. Baš neće ušutjeti. “Nećeš mi govoriti što da radim, Paule.”

162

“E pa, netko bi trebao.”

“Nisam dijete.”

“Onda dokaži to”, rekao je. “I kad smo već kod djece, ostavio sam novorođenog sina i neispavanu ženu kod kuće kako bih mogao doći ovamo i biti s tobom. Zato ustani iz tog jebenog kreveta prije nego što te ja izvučem iz njega.”

Nekoliko sekunda razmišljao sam o svojim mogućnostima, a zatim sam sjeo. “Ne sjećam se da si bio takav davež.”

Paul se nasmiješio. “Onda me se ne sjećaš dobro.”

Idućih nekoliko sati sjedili smo u kuhinji. Ispričao sam mu sve. Sve o Abby, kako sam znao za nju, kako sam je promatrao, kako sam joj lagao. Čak sam mu rekao i za svoj glupi odabir sigurne riječi. Već je znao da se nisam lijepo ponio prema njoj nakon one kazne, stoga sam preskočio taj dio.

Rekao sam mu da sam se zaljubio u nju. I da se ona zaljubila u mene.

Ozbiljno je kimao dok sam mu pričao o našoj posljednjoj noći i kobnom jutru kad sam je otjerao.

“Iskopao si poštenu jamu ispod sebe, zar ne?” konačno je upitao. Čvrsto sam primio svoju šalicu kave i pustio da mi toplina struji u prste. “Da.” “Dakle, što ćeš poduzeti?” Pogledao sam ga. Misli li ozbiljno?

“Ozbiljno te pitam, Nathaniele. Namjeravaš li sjediti ovdje, kukati i plakati zbog svega što si učinio loše ili ćeš biti muškarac i poduzeti nešto u vezi s tim?”

“Otišla je. Što se tu još može učiniti?”

“Tvoji pravi problemi veći su od problema s Abby.” Što? O čemu on priča? Abby je bila središte svega.

“Moraš srediti sebe prije nego što kreneš sređivati stvar s Abby.” Listao je i oprao svoju šalicu.

“Ne može se ništa srediti s Abby.” Bijesno sam zurio u njega. “Upravo sam ti rekao da me ostavila.”

“Ali s dobrim razlogom.” Okrenuo se opet prema meni. “Početak tvojih problema s Abby nije bio u tome što si je zavarao. Početak je tvojih problema s Abby u tebi samome. U onome što misliš o sebi.” Koji vrag? “Čuj, nisam nikakav stručnjak, ali vidim da imaš divnu i snažnu obitelj koja će za tebe učiniti sve. Znaš li što je sve Jackson radio dok si ti bio u nesvijesti? I koliko se bojao za tebe?”

Odmahnuo sam glavom.

“Ti si sebični dječačić zarobljen u tijelu preplašenog čovjeka.” Uperio je prst u mene. “Vrijeme je da odrasteš i suočiš se s činjenicama. Zato te pitam, Nathaniele. Što planiraš poduzeti?”

Spustio sam glavu i piljio u stol, pogođen uvjerljivošću njegovih riječi.

Znao sam što trebam učiniti. Dohvatio sam telefon i nazvao Todda.

“Todde?” upitao sam kad je podignuo slušalicu. “Možeš li mi dati par imena? Trebam pomoć.”

163

Trideset treće poglavlje

Todd je odmah izveo svoju čaroliju i več idućeg dana dogovorio mi razgovor s jednim vrlo cijenjenim psihijatrom. Kad sam se vratio kući s razgovora, osjećao sam se puno bolje. U mojem srcu i dalje je bila rupa i još je boljelo, ali osjetio sam olakšanje što sam razgovarao s nekim.

Ušao sam u predsoblje. Izbjegavao sam pogledati plišanu klupu - za neke stvari još nisam bio spreman. Iako sam se osjećao bolje u vezi sa samim sobom, znao sam da imam još posla po pitanju svojeg odnosa s Abby.

Bacio sam ključeve na radnu plohu u kuhinji. Paul je sjedio za stolom i razgovarao na telefon.

“Imam zakazan let za prekosutra”, rekao je. Vjerojatno je razgovarao s Christine.

Podignuo je pogled kad sam ušao i namignuo mi. Otišao sam do frižidera i izvadio bocu vode.

Nisam popio ni kap alkohola posljednjih dvadeset četiri sata i, iako me glava pakleno boljela, mogao sam bolje misliti i rasuđivati.

Pomislio sam kako Paul sigurno želi razgovarati u miru pa sam krenuo van iz kuhinje, ali on mi je dao znak da ostanem.

“Kad se vratim moram tjedan dana mijenjati pelene i dežurati noću?” pitao je.

Kvragu. Bilo mi je grozno što je Paul zbog mene nije sa svojim sinom.

“Naravno, ljubavi”, smijao se. “Čim skužim kako proizvoditi mlijeko.”

Osjećao sam nelagodu zbog tog intimnog tona njegova glasa. Htio sam izaći i pričekati u dnevnom boravku, ali činilo se da je razgovor već bio pri kraju.

“Poljubi mojeg dječačića za mene.” Usne su mu se razvukle u osmijeh. “I ja tebe volim”, rekao je i poklopio slušalicu duboko uzdahnu vši. “Žao mi je”, rekao sam i naslonio se na kuhinjsku radnu plohu. “Christine me sigurno mrzi.” “Čuj, rekla je da se pazim ne dođem li kući ubrzo.” Sjeo sam za stol. “Je li ti čudno?”

“A što to?”

Mislio sam da je pitanje bilo jasno. “Da tvoja pokorna razgovara s tobom na taj način.”

“Pa nije mi pokorna dvadeset četiri sata na dan i sedam dana u tjednu.”

Slegnuo sam ramenima. “Mislio sam da bi to bio čudan osjećaj.“ “Zato što nikad to nisi doživio.”

“Možda.”

Pogledao me upitno. “Jesi li spreman za ovo? Ako si spreman, možemo razgovarati.”

“Razgovarati o čemu?”

“Ja sam vječni optimist i mislim pozitivno. Čak i ako između tebe i Abby više ne bude išlo, naći ćeš nekoga drugog.”

“Dovraga, Paule.” Prošao sam si prstima kroz kosu. “Ne mogu sad razmišljati o tome.”

“Vjerojatno ne možeš. Ali da si bio spreman, možda bi drukčije postupio s Abby.”

“Ne mogu se zamisliti ni s kim osim s Abby. Ali mislim da mi se ona neće vratiti.”

“Rekao si da te voli. Ako je to istina, možda ti pruži drugu priliku.”

Bilo mi je previše bolno nadati se. Dopustiti si da mislim kako ću se jednog dana moći pomiriti s Abby. Da će ona htjeti razgovarati sa mnom. Gledajući iz ove točke, bio bih sretan kad bi me jednog dana samo pogledala. Naravno, da se to dogodi, morali bismo se naći u istoj prostoriji, a za to nije baš bilo izgleda.

“Reci mi kako vam to uspijeva”, rekao sam. “Kako to funkcionira kod vas.”

164

“U početku smo pokušali izvesti da to bude dvadeset četiri sata na dan, sedam dana u tjednu.

Neću lagati - bilo je teško.” Pogledao me je kao da mjeri moju reakciju. “Bilo mi je teško jer nikad nisam mislio da ona može biti sasvim otvorena i iskrena. A njoj je bilo teško jer ni ona nije mislila da može biti sasvim otvorena i iskrena.”

Sjetio sam se trenutaka u kojem sam očajnički želio da Abby razgovara sa mnom. Sjetio sam se one dobrotvorne zabave kada joj bilo teško reći mi koje vino želi. “Razumijem.”

“Stoga smo prešli na igru vikendom.” Nasmiješio se. “To nam je više odgovaralo. Stvar je u tome da moraš otkriti što tebi odgovara. Što odgovara tvojoj pokornoj. Mora odgovarati i jednom i drugom, ako želiš da sve funkcionira. Poznajem ljude koji se igraju jedanput u nekoliko tjedana.”

Slegnuo je ramenima. “Ponavljam, moraš otkriti što vama odgovara.”

“I to nikad nije smetalo tvojem braku?”

“Ne kažem da mi je brak savršen, ali čiji jest? I dalje se svađamo. I dalje se mirimo. Je li to teško?

Da, ali to je život, i uvijek se mijenja. Morali smo promijeniti neke stvari kad je Christine zatrudnjela. Sigurno će proći tjedni, vjerojatno i mjeseci, prije nego što se vratimo u sobu za igru. Ali to je okej. Tako nam i odgovara. I volimo se. Ja želim ono što ona želi, i obratno.”

Odmahnuo sam glavom. “Ne znam. Mnogi kažu da to nije pravi BDSM ako su uključeni romantični osjećaji.”

Na trenutak je izgledao iznenađen. Htio je reći nešto, ali zaustavio se. Konačno je počeo govoriti. “Kad mi netko kaže da ono što Christine i ja imamo nije stvarno, pozovem ih u svoju sobu za igru i pokažem im koliko je stvarno. Ali ti si već bio u mojoj sobi za igru pa ne moram to učiniti.”

Zastao je. “A moja je druga reakcija ubiti od batina svakoga tko se usudi moju ženu nazvati lažnom pokornom.”

Podignuo sam ruku. “Nisam rekao da je lažna. Samo ponavljam ono što sam čuo.”

“Znam, i imao si težak tjedan. Zato ću biti blag prema tebi.” Zvučao je kao da ne želi biti osobito blag prema meni.

“Cijenim to”, rekao sam umornim glasom. “Ali što kažeš onima koji smatraju da se to ne može nazvati BDSM-om?”

Nagnuo se nad stol i zagledao mi se u oči. “Je li važno kako to nazivaš?”

“Molim?”

“Ako ti i tvoja pokorna dobivate ono što vam treba u fizičkom smislu, je li važno što to dobivaš od osobe s kojom si emocionalno povezan?”

“Je li zbog toga teže?”

“Je li ti bilo teže kad si kaznio Abby?” pitanjem je odgovorio na moje pitanje. “Da.” “Eto ti odgovora. Ali uz to te pitam, je li ti bilo bolje kad si je imao u naručju? Kad si joj pružao užitak? Kad je ona tebi pružala užitak?”

“Oh, da.”

“Dakle, teže je”, rekao je. “Ali zato je i bolje. Barem u tvojem slučaju. Naglašavam, Nathaniele, da nemam odgovor na sva pitanja; znam samo što odgovara Christine i meni. Ne mogu odgovarati u ime drugih, ali, s druge strane, ne očekujem ni od drugih da odgovaraju na moja pitanja.”

“Znači, nije ti važno kako to drugi nazivaju.”

“Ni najmanje”, rekao je. Sigurno je primijetio koliko sam zbunjen. “Nisi još sasvim spreman za to. Možda sam se prenaglio što sam načeo tu temu.” Potapšao me po ruci. “Čuj, kad budeš spreman, nazovi me.”

Stavio sam ruku na njegovu. “Dogovoreno.”

Ustao je i krenuo prema vratima, ali prije nego što je izašao iz kuhinje, okrenuo se još jedanput prema meni. “Eh, da”, rekao je, “kad se ti i Abby pomirite, dovedi je k meni i Christine u posjet.”

Začuđeno sam ga pogledao, a on se samo nasmijao i izašao.

165

Kad je dva dana kasnije odlazio, ponovio je tu svoju želju. Samo sam se nasmiješio i kimnuo. Čuj, svašta se može dogoditi. Zašto bih poricao da ta mogućnost postoji?

U iduća dva tjedna odradio sam sedam seansi s psihijatrom i u emocionalnom smislu osjećao sam se bolje. Nekoliko sam puta u ta dva tjedna razgovarao s Paulom, a jedanput čak i s Christine.

Najprije sam oklijevao kad je Paul predložio da razgovaram s njom, ali kasnije mi je bilo drago da sam pristao na to. Christine je bila divna i vedra i pružila mi je uvid u to kako BDSM funkcionira u romantičnoj vezi s aspekta pokorne.

I dalje nisam mogao spavati u svojoj sobi i nisam još zakoračio u knjižnicu. Ali stvari su išle nabolje.

Donekle.

Bilo je trenutaka kad bih ušao u kuhinju i osjetio cvjetni miris njezina gela za tuširanje. Katkad, dok bih se tuširao, učinilo bi mi se da čujem nešto i okrenuo bih se nadajući se da ću je ugledati.

Nekoliko puta uzeo sam telefon u ruke i krenuo je nazvati. Jednom sam čak utipkao njezin broj, ali prst mi je nervozno drhtao nad tipkom za poziv. Što je radila? Hoće li mi poklopiti slušalicu?

Ne bih to mogao podnijeti.

Jackson je i dalje dolazio k meni, gotovo svaki dan. Nedugo nakon što je Paul otišao, konačno sam se pribrao i čestitao mu na zarukama kako treba. Bojažljivo me pitao hoću li mu biti kum.

Nastojao sam ne misliti na činjenicu da će Abby vrlo vjerojatno biti Felicijina kuma. Vjenčanje je u lipnju. Četiri mjeseca. Hoću li tada biti spreman za susret s Abby, hoću li moći razgovarati s njom?

Nisam imao izbora.

Pokupio sam poštu sa stolića u predsoblju i otišao u dnevni boravak. Sjeo sam i prebirao po hrpi papira. Zašto je ovdje primjerak časopisa People? Prelistao sam nekoliko stranica i još mi uvijek nije bilo jasno. Pogled mi je pao na fotografiju Felicije i Jacksona.

Ah, da. Zaruke. To mi je vjerojatno poslao Jackson. Počeo sam čitati članak.

Nekoliko sati kasnije bacio sam časopis na drugi kraj sobe i dohvatio telefon.

“Jacksone Clarku”, rekao sam kad se javio. “Tko je časopisu People rekao da smo Abby i ja u romantičnoj vezi?”

“To sam možda bio ja”, priznao je.

“Zašto? Zašto bi to učinio? Ona vjerojatno misli da ja imam veze s tim.” A možda to neće vidjeti. Možda neće saznati. Mogao sam se samo nadati.

“Mislio sam da ćete se vas dvoje kad-tad pomiriti”, rekao je. “Što si mislio?” vikao sam.

“Evo u čemu je stvar”, rekao je, istim tonom kojim je govorio svih onih noći kad me nastojao držati podalje od konjaka. “Mama priređuje Feliciji i meni zabavu povodom zaruka.”

Zabava povodom zaruka. Okej. Mogu to podnijeti. Kad je to? U svibnju?

“I onda?” rekao sam. “Želimo da to bude u ožujku.”

“U ožujku? Za mjesec dana?”

“Da.” “U kurac.”

“Mislio sam da će Abby izvući glavu iz dupeta - “ “Stop.”

“Ma znam da joj je bilo teško. Felicia je rekla da joj je bilo teško. Ali mogla te nazvati, znaš, izgladiti stvar.”

“Ni u jednom trenu nisam to očekivao od nje.”

“Ja bogami jesam.”

166

“Zašto?”

“Morala je znati koliko ćeš biti povrijeđen kad te ostavi. Ne razumijem. Znam da joj nedostaješ”, rekao je. “Trebala bi te nazvati. Ili, to je samo prijedlog, nazovi ti nju.”

Nedostajao sam joj? Nedostajao sam joj?

Ostalo što je govorio jedva je dopiralo do mene. “Ne mogu je nazvati.”

“Zašto ne? Kladim se da bi te saslušala.”

“Ne bi. Ja sam kriv za naš prekid.”

“Ali rekao si da je ona ostavila tebe.”

“Ali ja sam kriv. Ja sam je otjerao.”

“Molim? Pa zar namjerno?”

Kimnuo sam, iako me ne vidi. “Namjerno.”

“Stari, sjebaniji si nego što sam mislio.”

“Znam.”

“Pretpostavljam da si onda ti taj koji treba izvući glavu iz dupeta”, rekao je i lagano se nasmijao.

Učinio je to nekako sramežljivo, kao da me nije htio previše izazivati.

“Da, valjda.”

“I? Uspijevaš li?”

“Pokušavam”, rekao sam. “Mislio sam da imam vremena do lipnja. A onda si mi rekao da Linda priređuje zabavu za mjesec dana.” Ali to je možda dobro. To će me prisiliti na to da istjeram svoje demone malo ranije nego što sam mislio. Sve svoje demone. “U redu je, zaista. Bit ću dobro. 1 dobro je da je tako.”

Nadao sam se da je dobro tako. Budem li si to dovoljno puta ponovio, možda na kraju i povjerujem u to.

Jackson je ispustio uzdah olakšanja.

“Svejedno ćeš navratiti popodne?” pitao sam ga. Naravno.

Poklopio sam slušalicu i otišao do radnog stola. Mjesec dana. Mjesec dana prije nego što ponovno vidim Abby. Srce mi je divljački lupalo i zatvorio sam oči kako bih se malo umirio.

Sjeo sam i primio se posla. Utonuo sam u razne rasporede i e-poštu kako bih si odvratio misli od zabave. Odgovorio sam Yang Caiju i počeo planirati putovanje u Kinu za srpanj. Sad kad su mi se nadolazeći proljetni i ljetni mjeseci činili praznima i usamljenima, nije bilo razloga da više odgađam taj posjet. Ionako će mi trebati nešto što će mi malo odvući pozornost nakon vjenčanja.

Netko me upitao hoću li održati prezentaciju na konferenciji u Floridi u listopadu. Zašto ne?

Popunit ću i svoj raspored za jesen.

Tjedan dana prije zabave, sjeo sam za stol i zapisao sve što planiram reći Abby. Objasnio sam svaku laž. Svaku svoju varku. Objasnio sam kakvu kaznu zaslužujem za sve to. A to nisam činio zbog toga što sam se nadao da će mi se vratiti; jednostavno sam joj želio objasniti, priznati svoje pogreške.

I dalje sam posjećivao psihijatra i to mi je pomagalo. Bio sam emocionalno snažniji, ali razgovor s Abby bit će stvarni pokazatelj mojeg napretka.

Jednom sam čak stao pred ogledalo i vježbao što ću joj reći, ali izgledao sam si glupo i prestao sam. Zato sam sve što sam joj želio reći prenio na papiriće i držao ih u džepu. S vremena na vrijeme posegnuo bih u džep i dotaknuo papiriće. Prešao bih prstima preko njih i šapnuo svoju ispriku Abby.

Nekoliko dana prije zabave, dok sam stajao pred svojim ormarom i pokušavao odlučiti što ću odjenuti, nazvala je Elaina. S Elainom sam razgovarao nekoliko puta otkad smo se Abby i ja razišli.

Uvijek je bila vrlo kratka - znala je, iako joj ja nisam ništa rekao, da sam za sve ja bio kriv.

“Hej, seronjo”, rekla je.

Nasmiješio sam se. Elaina se nikad neće promijeniti. “Elaina.”

167

“Jesi li spreman za ovaj vikend?”

Nisam, ali morat ću biti. Ne mogu se izvući.

“Razgovarala sam s njom”, rekla je, ne čekajući moj odgovor.

Srce mi je zakucalo brže. “Jesi?” pitao sam. “Kad?” “Posljednji put jučer, ali razgovarala sam s njom i nekoliko puta prije toga.”

Pitanje mi je visjelo na jeziku. Jesam li htio znati? Da. Svakako moram znati. “Kako... Kako je ona?”

Uzdahnula je. “A što misliš?”

Ljuta je. Uzrujana. Bijesna. Tužna. Zbunjena.

“Ne znam”, odgovorio sam. “Želio sam...” Što sam želio? Želio sam da bude sretna. U tom trenu, koliko god to nisam htio priznati, čak ni pomisliti na to, želio sam je natrag.

Potisnuo sam suze koje su mi navrle na oči. U posljednje sam vrijeme bio vrlo emocionalan zbog razgovora sa psihijatrom. No, emocionalan ili ne, istina je da sam je htio natrag.

“Najradije bi te šutnula u jaja”, rekla je.

Nasmijao sam se. “Zaslužujem to.”

“Znam da zaslužuješ.” Osjetio sam kako se smiješi s druge strane. “I ja sam joj to rekla.”

“Hvala.”

“Nije mi dopustila da joj poklonim haljinu za zabavu. Hoće to učiniti na svoj način.”

To je zvučalo nalik na nju. Njezin način. Njezin potez. Vjerojatno nije htjela imati više nikakve veze s nama. Možda se i ne pojavi na zabavi.

Ma ne. Doći će, radi Felicije. Jednostavno je bila takva osoba. Unatoč tome što će joj biti neugodno, učiniti će to za svoju prijateljicu. A budući da će biti ondje, moći ću razgovarati s njom, konačno.

Ako bude slušala - dobro.

Ako me bude šutnula u jaja - isto dobro.

Svjetlost iz stana u kojem se održavala zabava sjala je kroz prozore. Ostavio sam auto kućepazitelju, a zatim sam stao i zurio u zgradu. Unutra je bila Abby.

Učinio sam pet koraka prema ulaznim vratima i zastao. A zatim sam se vratio četiri koraka unatrag prema kućepazitelju.

Priča tvojeg života, Weste. Dva koraka naprijed, jedan natrag. Prestani s tim. Prestani s tim ovdje.

Prestani sad s tim.

Stoga sam se opet okrenuo, ali samo sam stajao i zurio u vrata. Otvorila su se i izašao je Jackson.

Dotrčao je do mene. “Što radiš?” upitao sam.

Lagano se osmjehnuo. “Pomislio sam da trebaš malo bodrenja.”

“Bodrenja?”

Zagrlio me i krenuli smo zajedno prema vratima. “Znam da sam kriv za to što si morao doći pa sam ti htio pružiti moralnu podršku.” Stao je, okrenuo se prema meni i stavio ruke na moja ramena.

“Ti si dobar čovjek, Nathaniele Weste. A unutra te čeka jedna dobra žena. Ne znam što se dogodilo između vas i nije me briga. Ali stalo mi je da to riješite, okej?” Čvrsto sam ga zagrlio. “Hvala ti, Jacksone. Toliko ti dugujem.”

“Valjda smo sad kvit.”

“Mislim da nismo”, rekao sam mu. Znao sam da me dobro čuje iako mu mrmljam u rame.

“Dugujem ti više nego što ću ti ikad moći vratiti. Da me nisi pronašao onog dana...” Zadrhtao sam.

Nisam se želio ni sjećati toga.

168

Odmaknuo se. “Ali našao sam te. Zato nema brige.”

Potapšao sam ga po leđima. “Nema brige.”

Ušli smo zajedno kroz vrata. Čim smo ušli, Jackson je otišao pronaći Feliciju. Todd se probijao prema meni kroz mnoštvo.

“Dovraga, većinu ljudi ovdje ne poznajem”, rekao je kad je konačno stigao do mene. Poravnao je svoj sako.

“Kako je ovdje?” Zvučao sam smireno, iako me je na kraju rečenice glas malo napustio. Zbog pomisli da trebam ući u glavnu sobu oblio me hladan znoj.

“Dobro”, odgovorio je. “Slušaj, Melanie je ovdje. Mislim da neće učiniti ništa zbog čega bi ti bilo neugodno, ali htio sam da znaš. Uvjeren sam da zna tko je Abby.”

Sranje. Melanie. Naravno da je ovdje.

“Ne brini se”, rekao sam. “Idem ravno k Abby. Reći ću joj da moram razgovarati s njom.”

To je bio moj plan. Mogu to. Učinit ću to. Otići ću ravno k Abby. Zamolit ću je da razgovara sa mnom. Prsti su mi plesali oko papirića u džepu. Žao mi je, Abby.

Todd se nasmiješio. “Unutra je. Razgovara s Lindom.” Kratko sam ga zagrlio, poravnao sako i ušao u glavnu sobu. Dovraga. Todd se nije šalio. Tko su bili svi ti ljudi? Pogledom sam prelazio preko svih tih lica. Gdje je ona? “Nathaniele!”

“Hej, Nathaniele.”

Svi ti ljudi do kojih mi uopće nije bilo stalo i s kojima nisam želio razgovarati prilazili su mi, tapšali me po leđima, htjeli čavrljati. Rukovao sam se s njima, ali nisam se zaustavljao.

Pronaći Abby. Moram pronaći Abby.

Opet sam se rukovao s nekim.

Nije valjda otišla? Da nije čula da sam došao i izašla na stražnja vrata?

“Dobro izgledaš, stari”, rekao je netko. “Nisam te dugo vidio.”

Mogao sam mu i odgovoriti.

Pogledom sam i dalje pretraživao gomilu.

Eno je! Stoji pokraj Linde, baš kao što je Todd rekao.

Bila je prekrasna.

Ni u jednom mojem snu nije izgledala tako savršeno. Bilo je to gotovo previše za mene - njezina podignuta kosa, svjetlucava srebrna haljina, način na koji je grizla donju usnicu. Cijela prostorija nestala je i ostali smo samo ona i ja.

Nisam mogao biti dovoljno brz.

Izgledala je udaljena cijelu vječnost.

A nikamo nije odlazila. Stajala je i čekala, zamišljena, kao da traži nekog.

“Zdravo, Abby”, rekao sam tiho kad sam se konačno našao ispred nje.

Ako se iznenadila što sam je tako nazvao, nije to pokazala. “Nathaniele.”

Dobro je. To je dobro. Nešto sam rekao, ona je odgovorila. Napredak ostvaren.

“Dobro izgledaš”, rekao sam. Izgledala je puno bolje nego “dobro”, ali nisam htio previše navaljivati ili ispasti očajan. Iako sam bio uvjeren da me čita kao knjigu.

“Hvala.”

Dalje niz glavni hodnik bila je malena soba - znam jer sam vidio tlocrt stana. Htio sam je odvesti nekamo da možemo razgovarati nasamo.

Prišao sam joj bliže. “Htio sam ti reći - “ “Ah, tu ste.”

Okrenuo sam se.

169

Melanie?

“Melanie, sad nije dobar trenutak”, rekao sam. Htio sam odmah nastaviti razgovor s Abby.

“Ti si sigurno Abby”, rekla je Melanie i ispružila ruku prema Abby. “Lijepo je konačno upoznati te.”

Sranje. Što namjerava? Čavrljati?

Baš sad?

“Melanie, ja - “ “Nathaniele!” povikao je netko. Pogledao sam preko ramena. Bio je to čovjek koji me zamolio da održim prezentaciju na konferenciji u Floridi. “Upravo tebe čekam. Dođi sa mnom. Želim te upoznati s nekim ljudima.” Što? Ne, želim ostati ovdje i razgovarati s Abby.

Ali Melanie je i dalje stajala ondje i smijuljila se, a nije bilo šanse da ću razgovarati s Abby pokraj Melanie.

Zabava će potrajati nekoliko sati.

Naći ćemo se kasnije.

Ali nismo se našli.

Stalno sam smišljao razloge da ne razgovaram s njom - ili je bila s Felicijom, ili je razgovarala s Elainom, ili ju je Linda upoznavala s nekim.

Onaj mrvičak hrabrosti koji sam tjednima skupljao potpuno me napustio. Imao sam jednu priliku i Melanie ju je upropastila.

Neprestano sam si ponavljao da zabava još nije gotova, da još uvijek imam vremena. Trebao sam samo opet skupiti hrabrost, pronaći je i zamoliti za razgovor. Jednostavno. Vrlo, vrlo jednostavno.

Ali stalno sam to odgađao.

Pogledao sam na svoj ručni sat - bilo je tek osam. Pretpostavljao sam da će zabava potrajati barem do ponoći. Stajao sam s Lindinim kolegama, slušao kako govore o nečemu što se zbiva u bolnici, ali zapravo sam promatrao Abby. Zagrlila je Elainu. “Što misliš, Nathaniele?” upitao me netko od njih.

Zašto je zagrlila Elainu?

“Nathaniele?”

Zar odlazi? Zašto ide prema vratima?

O, Bože. Ona odlazi.

Ona odlazi i neću je vidjeti do lipnja.

NE! “Abby”, zvao sam je, ali naravno, nije me mogla čuti. “Abby”, rekao sam glasnije, ali jebeni ljudi bili su previše bučni.

Pogled mi je pao na DJ-jevu kabinu pokraj mene. Gurnuo sam tipa i ugasio glazbu. Nisam uopće razmišljao kad sam mu zgrabio mikrofon iz ruke.

I dalje nisam skidao pogled s nje kako ide prema izlazu.

“Ne ostavljaj me, Abby.”

Okrenula se naglo.

“Jednom sam te pustio da odeš i to me zamalo ubilo. Molim te”, preklinjao sam. “Molim te, ne ostavljaj me.”

170

Trideset četvrto poglavlje

Nepomično je stajala. Stajala je ondje i gledala me. A meni se činilo da tih nekoliko sekunda traje cijelu vječnost.

Hoće li otići? Hoće li vikati na mene? Hoće li ostati? Konačno, krenula je prema meni. Upalilo je.

Neće otići.

Doduše, nije izgledala jako zadovoljna što ostaje. Osobito onda kad mi je iščupala mikrofon iz ruke.

“Kojeg vraga izvodiš?” pitala je, a iz očiju joj je plamtio bijes. Pogledao sam uokolo.

Sranje. Što sam to učinio? Svi su piljili u nas, kao da smo bili čudaci iz nekakve šašave predstave. Netko koga uopće nisam poznavao gurkao je laktom osobu do sebe i kimao prema meni.

Da, bilo je vrlo neugodno.

“Oprosti”, rekao sam. “Ali nisam te mogao pustiti da odeš. Iako znam da nije u redu što sam te zaustavio na ovakav način.” Pustit ću je da ode. Opet. To će me uništiti, ali pustit ću je. “Daj da te otpratim do auta.”

“Sad sam ovdje”, rekla je. “Možeš odmah reći što imaš.”

Otpuhnula je pramen kose s očiju, a ja sam gurnuo ruke u džepove. Ne smijem posegnuti prema njoj i zataknuti joj taj pramen iza uha. Vjerojatno bi me pljusnula.

Ovo bi bilo daleko jednostavnije da sam mogao razgovarati s njom ranije. Tada se činila više prijateljski raspoložena. A sada je izgledala bijesno.

Duboko sam udahnuo. “Niz hodnik nalazi se malena prostorija...

“Dame i gospodo”, rekao je DJ. “Kum i kuma, Nathaniel West i Abby King!”

Jacksonovo djelo.

Zasvirala je pjesma uz koju sam prvi, i jedini, put zaplesao s Abby. Jackson je znao koja je to pjesma bila, zapamtio je. Jebena budala nikad ništa ne zaboravlja.

A to je značilo da bih sad trebao zaplesati s Abby.

“Ah, kvragu”, rekao sam. Pitao sam se koliko je dugo planirao ovo.

Zadavio bih ga golim rukama. Pogledao sam Abby. I dalje se ljutila.

Možda me neće odbiti pred svim tim ljudima. Naravno, zaslužio sam da me odbije.

Ispružio sam ruku prema njoj. “Hoćeš li?”upitao sam, gotovo ne želeći čuti odgovor. Što ako me odbije?

No, dogodilo se čudo nad čudima, i stavila je svoju ruku na moju.

Sve se u meni uskovitlalo.

Skupio sam hrabrost, pretvarao se da to što me primila za ruku nije neka velika stvar i poveo je prema plesnom podiju. Krajičkom oka vidio sam Jacksona i Feliciju kako se ljube. A zatim smo stigli nasred plesnog podija i nisam vidio više ništa osim Abby.

Stajao sam i pustio da učini prvi korak.

Stavila mi je ruku na rame. U meni se opet sve uskovitlalo.

“Ne znam kako bi ovo moglo biti još neugodnije i nezgodnije nego što jest”, rekao sam, jer od svih scenarija koje sam zamišljao, razgovor s Abby nasred punog plesnog podija nije mi bio ni na kraj pameti.

Zagrlio sam je oko struka. Možda mi se samo učinilo, ali mislim da mi je prišla bliže.

“Za sve si ti kriv”, rekla je. “Da si me pustio da odem, ovo se ne bi dogodilo.”

Ali tada bi otišla - kako joj to nije jasno?

171

“Sve sam učinio pogrešno”, rekao sam opet, sasvim iskreno. “Ali da sam te večeras pustio da odeš, nikad si to ne bih oprostio.”

“Kad si se već osjećao tako, mogao si me nazvati u proteklih mjesec dana.”

“Nisam bio na mjestu na kojem sam trebao biti, Abby.”

“A sad jesi?”

“Ne, ali približavam mu se.”

Duboko sam udahnuo, a njezin se miris opet zavlačio u moju dušu. Nisam mislio da ću više ikad osjetiti taj miris. Znao sam, ako je više nikad ne budem držao u naručju, uvijek ću pamtiti ovaj trenutak, ovu noć, ovu pjesmu.

Večeras nije bilo vrijeme za razgovor. Postigao sam ono važno - prišao sam joj, ona me slušala i nije pobjegla. Budem li iskren prema njoj, možda se pristane naći sa mnom kasnije.

“Pogrešno sam mislio da ću moći izvesti ovo večeras.” I dalje smo bili nasred plesnog podija, ali više nas nitko nije gledao. Prestao sam plesati, ali ona je i dalje držala ruke na mojim ramenima.

“Nemam nikakav razlog da se nadam da ćeš pristati i razumjet ću ako nećeš.” Moraš joj dati izlaz, čuo sam Paulov glas u glavi. “Hoćeš li se naći sa mnom sutra popodne? Da razgovaramo? Da ti objasnim?”

Pripremio sam se na to da će mi se nasmijati u lice.

“Može.”

“Hoćeš?” upitao sam, ne mogavši sakriti svoje iznenađenje. “Stvarno?”

Nasmiješila se. “Da.” Nasmiješila mi se. Srce mi je zakucalo brže. “Da dođem po tebe? Ili bi ti bilo ugodnije da se nađemo negdje? Kako god ti odgovara.” Njezina odluka. Kako god želi.

“Kafić u Ulici West Broadway?”

Savršeno. “Može. Sutra u jedan?”

“Može u jedan.”

Pjesma je završila i više nije bilo razloga da je grlim stoga sam je poveo da stanemo sa strane.

“Hvala ti, Abby. Hvala ti na plesu i hvala na tomu što si se pristala naći sa mnom sutra.”

Iznenadila me što nije otišla odmah nakon toga, već se zadržala još malo. Nakon što je ples završio prišla joj je Felicia. Nekoliko su minuta razgovarale, i to vrlo živahno, moram primijetiti.

Abby je podignula pogled i uhvatila me kako je gledam. Nasmiješio sam se.

Cvijeće. Moram joj poslati cvijeće.

Razmišljao sam o tome gdje da pronađem cvjećarnicu koja je otvorena u ovo doba. Živjeli smo u New Yorku. Nešto je sigurno otvoreno.

Opet sam pogledao Abby. Elaina im se pridružila i zagrlila je. Vjerojatno ju je pitala zašto me nije šutnula u jaja. Trebala je nešto više od cvijeća.

Pogled mi je pao na konobara koji je diskretno provjeravao zdjele s predjelima.

Trebale su joj konzerve.

Konzerve, jer ona je bila ta koja mi je dala do znanja da mogu biti više od onoga što pokazujem svijetu. I mi smo mogli biti više od onoga što pokazujemo svijetu.

Gotovo sam poletio prema konobaru kako bih što prije stigao do njega. “Oprostite”, rekao sam i pružio mu ruku. “Ja sam Nathaniel West, kum i mladoženjin bratić. Htio sam vas zamoliti za malu uslugu...”

Kad je konačno kutija s konzervama bez naljepnica bila u mojem autu, napisao sam jednostavnu poruku: Za Abby, Zato što je bila u pravu kad je govorila o naljepnicama. Nathaniel

172

Provirio sam natrag u zgradu. Todd je stajao i čekao. “Tu si. Već sam mislio da si zbrisao”, rekao je. Pogledao sam preko njegova ramena. Abby je još bila unutra. Plesala je s Jacksonom.

Nisam mogao otići dok je ona još bila ovdje.

“Todde, mogu li te zamoliti za uslugu?” Posljednji put kad smo razgovarali rekao mi je da mi duguje. Smatrao je da je i on imao ulogu u mojem slomu. Nisam se slagao s tim, ali kad je već želio pomoći...

“Naravno, što god ti treba.”

“U mojem je autu kutija. Možeš li je odnijeti do Abbyna stana i ostaviti je pred vratima?”

Podignuo je obrvu. “Nathaniele?”

Dovraga. Vjerojatno je mislio da je uhodim. “Ma ne”, rekao sam mu. “Ništa takvo. Htio sam joj poslati poklon u znak zahvalnosti jer se pristala naći sa mnom sutra.”

“Pristala je razgovarati s tobom?” Oči su mu zasjale. “Pa to je divno.”

“Nadam se da neću zeznuti stvar.”

“Znaš li što ćeš joj reći?”

Izvadio sam papiriće iz džepa. “Sve sam zapisao.”

“Zvuči super. Čini se da imaš sve pod kontrolom. Obećaj mi samo jedno.”

“Naravno, što?”

Pokazao je na papiriće. “Nemoj to pokazati Abby.”

U kafić sam stigao sat ranije i iskoristio to vrijeme da nazovem Paula. Pomogao mi je da se malo smirim i podsjetio me na pravi razlog našeg sastanka - morao sam saznati kako se Abby osjeća.

Morao sam čuti od nje kako je sve što sam učinio utjecalo na nju. Tek joj tada mogu pokušati objasniti.

Nakon razgovora s Paulom izvadio sam papiriće iz džepa i još ih jedanput pročitao. Kad sam završio, duboko sam udahnuo. Nadao sam se da će me saslušati. Nadao sam se da će ipak biti šanse da... bude nečeg između nas dvoje.

Vidio sam je kako ulazi u kafić. Na sebi je imala traperice i svjetloplav pulover. Kosa joj je bila ležerno svezana u punđu, a nekoliko pramenova nehajno joj je padalo niz lice. Drugim riječima, bila je prekrasna, kao i obično.

Još nisam mogao vjerovati da je pristala naći se sa mnom. Sjedio sam kao opčinjen dok mi je prilazila.

Pristojnost, Weste.

Brzo sam ustao i izvukao joj stolac da sjedne. “Abby. Hvala što si se našla sa mnom. Da ti naručim piće?”

Sjela je. “Nema na čemu. I ne, neću piti ništa.”

Naravno da neće. Sastala se sa mnom na javnome mjestu ne zato što želi popiti ili pojesti nešto, već zato što je smatrala da je tako sigurnije.

Ja sam tražio da dođe i stoga ću ja početi. Todd me upozorio da ne vadim papiriće pa sam umjesto toga zgrabio salvetu - bilo što jer nisam znao gdje bih s rukama. “Zapravo ne znam odakle da počnem. Toliko sam puta sve to izvrtio u glavi. Čak sam i zapisao kako ne bih zaboravio. Ali sad... potpuno sam se izgubio.”

Morao sam to izvesti kako treba. Ovo mi je bila posljednja prilika.

“Zašto ne počneš od početka?” rekla je.

Pustio sam salvetu iz ruke. Svoju sam bol već proživio. Počeo sam proces suočavanja s vlastitim demonima. Ali sada... sada sam se trebao suočiti s njezinom boli. Saznati koliko ju je povrijedilo moje ponašanje.

“Prije svega”, rekao sam, jer to je bilo najvažnije, “moram se ispričati što sam te iskoristio.”

Upitno je podignula obrvu. Je li bilo moguće da ne zna?

173

“Znao sam da nikad prije nisi bila u vezi poput naše i ja sam te iskoristio.” Nije bilo drugog načina da to objasnim. Nisam se htio ni truditi. “Sigurna riječ, na primjer. Nisam lagao kad sam ti rekao da nijedna moja pokorna nije trebala upotrijebiti sigurnu riječ. Ali bilo je tu još nečega. Nisam želio da odeš. Mislio sam da me, ako učinim to tako da sigurna riječ ujedno bude riječ kojom se prekida veza, nećeš ostaviti. Naravno, to mi se obilo o glavu, zar ne ?”

“Ti si bio kriv za to.”

Da. Tako je. Ja sam bio kriv - svaka riječ bila je laž, svaki čin varka, svako poricanje samo obmana koja nije imala nikakvu svrhu nego otjerati Abby od mene.

“Da, jesam”, rekao sam. “Poklonila si mi svoje povjerenje. Svoju pokornost.” Ali bilo je tu nečega još važnijeg - nečega što ju je najviše koštalo. “Svoju ljubav. A ja sam uzeo sve tvoje darove i bacio ti ih natrag u lice.”

Nije potvrdila ništa što sam rekao niti se složila sa mnom. Samo mi se zagledala duboko u oči i vidio sam bol s kojom živi.

“Podnijela sam sve od tebe u fizičkom smislu”, rekla je. “I mogla sam i dalje podnositi bilo što u fizičkom smislu, ali u emocionalnom smislu slomio si me.”

Slomio sam je.

Svojim ponašanjem. Svojim riječima. Svojom izdajom. Dubina njezine boli zaista me dirnula.

Bila mi je teža, daleko teža, od vlastite.

“Znam”, šapnuo sam.

“Znaš li koliko je to boljelo? Kako sam se osjećala kad si se pretvarao da ti ona noć nije značila ništa?”

Znao sam - ta noć značila je puno više. Znao sam to. I lagao sam joj.

Udarila je šakom u stol i iznenadila me. “To je bila najljepša noć u mojem životu, a ti si sjedio za onim stolom i rekao mi da je to bio samo igra. Bilo bi bolje da si jednostavno uzeo nož i zario mi ga u srce.”

Da, jer tjelesna je bol podnošljiva. Emocionalna bol bila je daleko jača. To sam trebao znati živim s takvom boli cijeli svoj život.

“Znam. Žao mi je.” Pitao sam se čuje li me uopće. “Toliko mi je žao.” “Želim znati zašto”, zahtijevala je, “zašto si to učinio? Zašto jednostavno nisi mogao reći da ti treba vremena da razmisliš, da idemo prebrzo? Bilo što bilo bi bolje od onog što si učinio.”

Opet je bila u pravu. Ali još uvijek nije znala. Nije znala cijelu istinu.

“Bojao sam se”, odgovorio sam. “Jednom, kad saznaš...”

“Kad saznam što?”

Moram joj reći. Nemam drugog izbora.

“Naša veza bila je kula od karata koju sam izgradio”, rekao sam. “Trebao sam znati da neće trebati dugo da se uruši.”

Promatrao sam je s nelagodom. Hoće li otići kad joj priznam sljedeće?

“Bila je srijeda”, rekao sam. “Prije gotovo osam godina. Bio sam “Kakve veze ima nešto što se dogodilo prije osam godina i s čim?”

“Pokušavam ti reći”, odgovorio sam. “Trebao sam se naći s Toddom na ručku u studentskom kampusu. Rekao je da se nađemo u knjižnici.” Pitao sam se sjeća li se uopće tog dana. Vjerojatno ne.

“Vidio sam neku ženu kako trči uz stepenice. Spotaknula se i pala. Osvrnula se da vidi gleda li je tko. Ja sam joj krenuo pomoći, ali ti si stigla prije mene.” Ja? Okej, ne sjeća se. Nisam ni očekivao da će se sjetiti. Tko bi se sjećao nečijeg posrtanja otprije osam godina?

“Da, to si bila ti. Poznavala si tu djevojku jer ste se obje smijale dok ste skupljale njezine knjige.

Bilo je više ljudi u blizini, ali samo si joj ti pomogla.” Opet sam se ulovio salvete. “Pobrinuo sam se da me ne vidiš i slijedio sam te u knjižnicu. Vodila si grupno čitanje Hamleta. Ti si bila Ophelia.”

174

Zinula je od čuda.

“Stajao sam ondje i gledao te”, rekao sam. “Više od ičega želio sam biti tvoj Hamlet.”

Student koji je čitao Hamleta nije joj bio ni do koljena. Nitko nije zaslužio biti Hamlet njezinoj Opheliji.

Podignuo sam pogled. I dalje me začuđeno gledala.

“Je li ti neugodno zbog ovog što ti govorim?” upitao sam.

“Nastavi.”

“Zakasnio sam Toddu. Bio je uzrujan.” Blago rečeno. Znaš li ti kakav ludi raspored imam, Nathaniele? rekao mi je. Otkazao sam Elaini kako bih se našao s tobom. “Tada sam mu rekao da sam upoznao nekoga. Bila je to sitna laž.”

Ne postoji sitna laž. Nijedna laž nije dobra.

“Zašto mi nisi prišao?” upitala je. “Predstavio se. Kao što bi normalna osoba to učinila.”

Kao normalna osoba? Ona se šali?

“Već sam živio životom doma, Abby. Mislio sam da si samo mlada i osjetljiva studentica. Mislio sam da između nas ne bi nikad išlo. Nisam imao pojma o tvojoj sklonosti da budeš pokorna sve dok se tvoja prijava nije našla na mojem radnom stolu.” Nakratko sam se zapitao bih li postupio drukčije da sam znao. Ne, ne bih, jer tada sam bio u vezi s nekim. “Čak i da sam znao, u to vrijeme imao sam pokornu kojoj sam bio stavio ogrlicu, a kad to učinim, uvijek sam monogaman.”

“Mojoj sklonosti da budem pokorna?”

Zar nije znala? Kako to da nije znala? Tada mi je sinulo - bilo je to zato što nikad nismo razgovarali. Ni o čemu.

Nagnuo sam se prema njoj. “Ti si pokorna u seksu, Abby. To ti mora biti jasno. Što misliš, zašto tri godine nisi spavala ni s kim prije nego što si upoznala mene?”

“Nisam pronašla nikog tko...”

Ah, shvatila je. Konačno.

“Tko bi dominirao tobom onako kako ti treba?” dovršio sam njezinu rečenicu. Spustila je glavu.

“Nemoj da ti bude neugodno”, nježno sam rekao. “To nije ništa čega se trebaš sramiti.”

“Nije mi neugodno. Jednostavno nikad nisam razmišljala na taj način.”

Slagalica se počela sastavljati.

“Naravno da nisi”, rekao sam joj. “Zato si i bila onako ljuta kad sam ti predložio druge domove.”

Bijesno me pogledala. “Mrzila sam te zbog toga.”

Kao što sam i očekivao. “Tako sam se bojao da ćeš me uloviti za riječ”, rekao sam joj. Htio sam da zna koliko mi je bolno bilo izgovoriti to. “Pokušavao sam se sjetiti nekoga tko bi ti odgovarao.

Ali jednostavno te nisam mogao zamisliti s drugim. Ali učinio bih to da si me tražila. Bih.” “Kad si mi predložio da nađem drugog doma, to je bilo zato što si mislio na mene?” upitala je, a ja sam znao da joj je i dalje teško razumjeti moju ponudu.

“Znam da si tražila isključivo mene, ali nakon što si konačno bila pokorna, mislio sam da će ti trebati još. Ali onda sam vidio tvoju reakciju, i zbog toga mi je također žao.” Jer kao njezin dom imao sam tu odgovornost da joj objasnim, a to je bilo još nešto u čemu sam je iznevjerio. Iznevjerio sam je.

“Jackson stalno govori da si ti trebala učiniti nešto više”, rekao sam. “Da si se trebala više potruditi da dopreš do mene. Ali on ne zna sve pojedinosti. Ne zna što sam učinio. Njemu je lako tražiti krivca. On ne zna da ti nisi mogla učiniti ništa zbog čega bih ja tog jutra promijenio mišljenje.

Ništa ne bi promijenilo onakav ishod. Nemoj kriviti sebe.”

Jer ja sam kriv.

“Previše sam navaljivala”, rekla je. “Nisam trebala očekivati tako puno u tako malo vremena.”

175

“Možda ne, ali mogla si očekivati više od onog što sam ti bio voljan dati.” Bilo što osim mojeg odbacivanja ljubavi koju si mi tako spontano dala. “Umjesto toga, odgurnuo sam te od sebe.”

Kimnula je.

“Ali postoji još nešto”, nastavio sam. “Todd?”

Elaina i dalje ne zna ništa, tako mi je Todd rekao. A to je značilo da ni Abby ne zna što se dogodilo u Tampi.

“Nisam te uhodio, ali nisam te mogao ni pustiti da mi pobjegneš. Dolazio bih u knjižnicu i nadao se da ću te vidjeti na tren. On je znao da promatram nekoga, ali bio sam mu rekao da skupljam hrabrost da ti priđem.”

“A on ti je vjerovao?”

Abby je bila pametna žena. Čak mi ni ona nije vjerovala.

“Vjerojatno nije, ali znao je da neću učiniti ništa neprilično.” Nesvjesno sam posegnuo prema njoj. Očajnički sam je htio dodirnuti. Zaustavio sam se točno na vrijeme i povukao ruke natrag - ona još neće htjeti dodirnuti mene.

“I nisam, Abby. Kunem ti se. Gledao sam te samo u knjižnici. Nikad nisam pokušao saznati ništa drugo o tebi. Nikad te nisam pratio.”

“Osim onog jutra kad sam te ostavila.”

Dakle, znala je; vidjela me na cesti. “Padao je snijeg, a ti si bila uzrujana. Morao sam se uvjeriti da si na sigurnom.”

“Kad si spasio kuću moje majke, znao si tko je ona? Znao si da je ona moja majka?”

Dakle, tek je sad to shvatila.

“Da, učinio sam to zbog tebe. Znao sam tvoje ime i prezime iz knjižnice. Bilo je zapisano i na bankovnoj dokumentaciji. Ti si bila boginja koju sam želio obožavati. Moj nedostižni san. Veza kojoj se nikad nisam mogao nadati.”

Podignuo sam pogled prema njoj i zapitao se je li se sjetila riječi koje je izgovorila prije nego što sam je poljubio. Kako je sebe nazvala boginjom.

“U Tampi, nakon što smo odigrali golf, Todd se šalio sa mnom o toj knjižničarki otprije toliko godina. Sjetio se toga svega dan ranije, na večeri. Rekao sam mu da si to bila ti i on se naljutio.”

Odsutno je kimnula.

“Veza poput tvoje zahtijeva potpuno povjerenje i iskrenost.” Poderao sam salvetu u ruci dok sam citirao Toddove riječi. “Tako mi je rekao Todd. A ja nisam bio iskren kad sam skrivao od tebe činjenicu da sam te poznavao. Htio je da ti kažem, a ja sam se složio s njim. Tražio sam da mi da tri tjedna. Mislio sam da ću tako imati dovoljno vremena da smislim kako ću ti reći i on je mislio da je to razumno.”

“Ali nismo izdržali tri tjedna.”

“Ne. Nismo. Htio bih misliti da bih ti sve priznao da smo izdržali toliko dugo. Zaista sam imao namjeru to učiniti. Ali tada se dogodila ona noć i bojao sam se da ćeš misliti da sam te prevario ili manipulirao tobom.”

“Možda bih i mislila tako.”

Reci joj.

Srce mi je lupalo. Moraš joj reći.

“Nikad ni prema kome nisam osjećao ovo što osjećam prema tebi”, rekao sam. “Prestrašio sam se. Bila si u pravu u vezi s tim. Mislio sam da će mi biti lakše ako te pustim da odeš, ali prevario sam se.”

Nije bilo lakše, ni meni, a što je još važnije, ni njoj.

Nije rekla ništa stoga sam nastavio. “Posjećujem psihijatra, dvaput na tjedan. Čudno mi je priznati to. Rješavam stvari. Cesto se spomene tvoje ime.”

Lagano se nasmijala.

176

“Još ti nisam dao priliku da nešto kažeš, ali vidim da nisi odjurila vičući”, rekao sam. “Smijem li se ponadati da ovo što sam rekao ima barem malo smisla?”

Gledala je u svoje nokte. “Moram razmisliti”, rekla je konačno.

Htjela je razmisliti - možda to znači da će htjeti opet razgovarati. Nije rekla više ništa, ustala je.

Ustao sam i ja. “Da, moraš razmisliti o svemu. To je više nego što sam se mogao nadati.”

Vjerojatno sam prevršio mjeru, ali nisam si mogao pomoći, morao sam je dodirnuti. Primio sam je za ruke i nježno ih poljubio.

“Hoćeš li me nazvati ovaj tjedan?” upitao sam je. “Htio bih još razgovarati.” Nikad, ni jednom u našoj vezi, nije me nazvala. Hoće li ovaj put? “Ako želiš, zapravo.” Jer, opet, odluka je bila njezina.

Ovoga puta neka sve bude njezina odluka.

“Nazvat ću te”, rekla je tiho. “Nazvat ću te bez obzira.”

177

Trideset peto poglavlje

Na putu kući nazvao sam Paula. “Kako je prošlo?” upitao je. “Mislim da je prošlo dobro”, rekao sam prisjetivši se razgovora. “Govorila je, a ja sam slušao. Ja sam govorio, a ona je slušala. Rekla je da će me nazvati. Nadam se da hoće.”

“Sudeći po onome što si mi rekao o njoj, mislim da će nazvati.”

Priključio sam se na autocestu i vozio prema svojem imanju, jedva primjećujući promet oko sebe.

“Nazvat će”, rekao sam. “Samo se nadam...” “Što?” pitao je nakon par sekunda.

“Ma jednostavno - “ Prisilio sam se da priznam istinu. “Želim sve. Želim je izvesti na večeru, pitati je koje joj je omiljeno jelo, što je htjela za Božić kad joj je bilo dvanaest. Želim je odvesti u krevet i ne puštati je cijelu noć.” Zastao sam. “I, Paule, želim je u svojoj sobi za igru.”

Slatko se nasmijao. “Sve si već isplanirao, je l’ da?”

“Većina toga ovisi o njoj.”

“Sve ovisi o njoj”, ispravio me. “Svaki korak odsad nadalje ovisit će o njoj. Ne žuri se. Upoznajte se. Izgradi njezino - “ “Imaj povjerenja u mene. Znam. Znam to. Rekao si mi.”

“Samo provjeravam jesi li me slušao.” Jesam.

“Dobro”, rekao je. “Jer spomeneš li sobu za igru prerano, preplašit ćeš je. A prije nego što uopće pomisliš na povratak u sobu za igru - “ “Moramo razgovarati”, dovršio sam njegovu rečenicu. “Sigurne riječi, novi dogovori. I o ovome smo već razgovarali.”

“Znam da jesmo. Ali ne mogu dovoljno naglasiti koliko je važno za vas dvoje da ovoga puta razgovarate.”

“Ovoga puta”, rekao sam uz podsmijeh. “Govoriš kao da će se to dogoditi.”

“Mislim da hoće”, rekao je. “Kad-tad. Vječni optimist, sjećaš se?

“Aha.” S njegove strane čulo se nešto što je definitivno bio dječji plač.

“Ups”, rekao je. “Spavanje je završilo. Christine je otišla u kupnju. Druženje s curama, kužiš?”

Plač se pojačao. “Nazovi me nakon što razgovaraš s Abby.”

Poklopio sam slušalicu i ostatak vožnje proveo u tišini, razmišljajući o svojem razgovoru s Abby. Kad će nazvati? Hoće li se htjeti opet sastati sa mnom? Ili će mi reći da je pustim na miru?

Ali dopustila je da joj poljubim ruku. Sigurno mi to ne bi dopustila da mi je mislila reći da je pustim na miru.

Primaknuo sam ruku nosu kako bih vidio je li na njoj još ostalo njezina mirisa.

Možda.

Prvi put tišina mi nije bila neprijatelj. Bila mi je prijatelj - davala mi je vremena za razmišljanje.

Još sam jedanput pomirisao svoju ruku, uvjeren da ću osjetiti njezin miris, i dopustio si da podijelim Paulov optimizam.

Kad sam stigao kući, Apollo je dojurio do mene u predsoblje i cijelog me ponjušio. Čučnuo sam, a on mi je lizao lice i cvilio. Pogledavao je prema vratima kao da je očekivao da će se na njima pojaviti Abby.

“Znam. Znam da ti nedostaje.”

Opet je zacvilio i zamahnuo šapom.

178

“Uskoro, možda”, rekao sam nadajući se zbog obojice da sam u pravu.

Nije nazvala u ponedjeljak. Proveo sam dan u uredu i čekao da mi zazvoni mobitel koji sam držao na stolu. I Sari sam rekao da mi javi čim Abby nazove. To je okej, govorio sam si. Treba joj vremena. Trebala je razmisliti.

Nazvao me Kyle i pozvao me na školsku predstavu u kojoj glumi, a koja će se održati idućeg vikenda. Rekao sam mu da ću doći i razmišljao o tome hoću li pozvati i Abby.

Da. Ne. Možda.

Te noći nisam dobro spavao.

U utorak nije bilo ništa bolje. Tog poslijepodneva vratio sam se kući pomalo potišten. Mislio sam da neće nazvati ili da će nazvati i reći da ne želi imati posla sa mnom.

Telefon mi je zazvonio baš nakon što sam pojeo brzu večeru i spremao se izvesti Apolla prije spavanja.

Abby King, pisalo je na zaslonu.

Srce mi je divljački tuklo, a prsti su mi drhtali kad sam pritisnuo gumb za javljanje. “Halo”, javio sam se.

“Nathaniele”, rekla je odrješito i ozbiljno. “Ja sam.”

Znam, htio sam povikati. Znam, vjeruj mi.

“Abby”, rekao sam umjesto toga. Utorak je bio dobar, zar ne? Bio je to dobar znak. Utorak je puno bolji od četvrtka ili čak srijede.

“Malo dalje niz ulicu od knjižnice nalazi se suši-bar”, rekla je. “Hoćemo li se naći ondje sutra na ručku?”

“Naravno”, odgovorio sam. Htjela se sastati sa mnom, razgovarati, ručati. To je sigurno dobro.

“U koliko sati?”

“U podne.”

“Veselim se tome.”

To je bilo to - utorak mi je postao omiljeni dan u tjednu.

Stigao sam u restoran u pet minuta do dvanaest i pogledom potražio prazan stol. U tom trenu naišao sam na najljepše iznenađenje - Abby je već bila ondje, sjedila je za jednim stolom i čekala me. Čekala me.

Poravnao sam kravatu i krenuo prema njoj. Cijelo me vrijeme pratila pogledom, a srce mi je poskočilo kad mi se nasmiješila.

Ja sam jebeni srećković.

“Abby”, rekao sam i sjeo nasuprot njoj.

U kutu usnica vidio joj se smiješak. “Nathaniele.”

Nasmiješio sam se još više. Krenulo je dobro.

Prišao nam je konobar i preuzeo naše narudžbe. Abby je znala točno što želi i vrlo je samouvjereno naručila svoje rolice.

Vratio sam konobaru jelovnik i duboko udahnuo. “Ovo će biti prekrasno proljeće.”

“Ne mogu dočekati da stabla trešnje počnu cvjetati. Ona su mi omiljena.”

Vidiš? Rekao sam samome sebi. Ti znaš čavrljati.

“Imam ih nekoliko oko kuće. Apollo se voli valjati u laticama kad otpadnu.”

Nasmijala se. “Mogu ga zamisliti.”

“To je prizor koji se pamti”, rekao sam, ali nisam govorio o Apollu. Govorio sam o njoj. Sjedi nasuprot meni, spontano čavrlja, smije se. Prekrasna je.

“Apollo je zaista jedinstven.”

“To svakako.”

179

“Kako posao?”

“Dajem svoj doprinos spašavanju globalnog gospodarstva. Kako je u knjižnici? Događa li se što uzbudljivo?”

Malo se uspravila u stolcu. “Organizirala sam čitanje poezije. Klasici - Dickinson, Cummings, Frost. Znaš, one dosadne stvari koje nitko ne čita?” Šalila se sa mnom.

Obožavao sam to. “Činiš veliku uslugu ljudima New Yorka time što se brineš da velikani poezije ne budu zaboravljeni.”

“Ne znam je li baš tako, ali zabavno je.” “Čitaju se svi pjesnici iste večeri?” upitao sam. Nikad nisam bio na čitanju poezije.

“Katkad”, odgovorila je. “Ali sad sam odlučila čitati ih zasebno. U idućih nekoliko tjedana jedno čitanje bit će posvećeno samo jednom pjesniku. Dickinson je prva na redu - iduće srijede.

Možda uspijem dovući Feliciju ovaj put.”

“Felicia”, rekao sam. “Jackson ne priča ni o čemu drugom. Kako je ona?”

“Dobro. Odlučila sam je ostaviti na životu, iako me osramotila kad je pustila onu pjesmu na zabavi.”

“Vrlo plemenito od tebe.”

“Na koncu”, oči su joj zaigrano zasjale, “nije me ona zazvala imenom pred gomilom ljudi.” I dalje se šalila sa mnom.

“U tom slučaju”, rekao sam, “još jedanput pohvaljujem tvoju plemenitost. Zato što si i meni poštedjela život.”

“Nema na čemu. Zapravo mi je drago da si to učinio. Odnosno, sad mi je drago.” Šaljivi ton nije napuštao njezin glas, ali ja sam znao da je vrijeme da krenemo na ozbiljnije teme.

“Prije nego što počnemo i o čemu drugom”, rekao sam, “htio bih ti reći nešto.”

“Okej”, rekla je oprezno.

“Htio bih da znaš da odlazim na terapiju. Radim na svojem emocionalnom zdravlju i problemu s intimnošću. Ali ne pričamo o mojim seksualnim potrebama.”

Moj psihijatar, Paul i Todd, pomogli su mi u određenoj mjeri da shvatim da je moj način života potpuno prihvatljiv. Zašto sam trebao potvrdu, ne znam, ali osjećam se bolje jer sam je dobio.

“Ja sam dom”, rekao sam joj. “I uvijek ću biti dom. Ne mogu i neću odreći se tog dijela sebe. To ne znači da neću uživati u drugim... okusima. Naprotiv, drugi okusi daju raznolikost.” Htio sam tu raznolikost imati s njom. “Ima li ti to smisla?”

“Da. Ne bih ni očekivala od tebe da se odrekneš tog dijela sebe. To je kao da negiraš ono što jesi.” Razumjela je. Bilo joj je jasno. “Dobro”, rekao sam.

“Isto kao što ni ja ne mogu negirati svoju prirodu pokorne.” Zaista joj je bilo jasno. Nasmiješio sam se. “Točno.”

Konobar nas je nakratko prekinuo i donio nam čaj. Osjećao sam se bolje kad sam joj to rekao i vidio da se razumijemo. Ako ikad ponovno budemo zajedno, znat će što može očekivati od mene.

No, nedostajao je još jedan dio slagalice... “Uvijek sam se pitao, ali ne moraš mi reći”, rekao sam, “kako si uopće saznala za mene?” Gledala je u svoj čaj. Što? Pa to je bilo razumno pitanje, nije li?

Najednom me je pogledala i odmahnula rukom. “Ma daj. Svi znaju Nathaniela Westa.”

Nešto mi nije htjela reći. A to je zahtijevalo drastične mjere. “Možda”, rekao sam. “Ali ne znaju svi da lancima veže žene za svoj krevet i bičuje ih jahačkim bičem.”

Zagrcnula se i počela kašljati.

“To si tražila”, rekao sam joj.

180

“Jesam.” Obrisala je usta. “Potpuno.”

Moj domišljati odgovor donekle je ublažio napetost, ali još uvijek nije bilo odgovora na moje pitanje. “Hoćeš li odgovoriti?”

Duboko je udahnula. “Prvi sam te put malo više zamijetila kad si spasio kuću moje majke.”

Dakle, moja djela nisu prošla nezamijećena. Bio sam vrlo sretan.

“Dotad si bio samo tip o kojem sam čitala u trač-rubrikama”, nastavila je, “poznata osoba. No, nakon toga postao si stvarniji.”

Konobar nam je donio hranu, a meni je već išlo na živce što nas stalno prekida. Abby je upravo priznala da je znala za mene i da je godinama pratila vijesti o meni. Trebao sam više, htio sam saznati još pojedinosti. Ta me njezina informacija zaprepastila. Je li moguće da je i ona čekala mene gotovo toliko koliko sam ja čekao nju?

Miješala je svoj sojin umak dok je govorila. “Nedugo nakon toga pojavila se tvoja slika u novinama - ne sjećam se više zašto.”

Koga briga zašto je moja slika bila u novinama? Moja slika uvijek je u novinama. Kako je saznala za mene? Za moj životni stil?

“Uglavnom”, nastavila je. “Samantha, moja prijateljica, navratila je do mene kad sam čitala te novine. Rekla sam kako dobro izgledaš i zapitala se kakav si zapravo.”

Stvarno? Zbog slike u novinama?

“A ona se sva nešto uzvrpoljila”, rekla je.

“Samantha?” upitao sam. Nakratko sam se zamislio, ali nisam se mogao sjetiti nikakve Samanthe iz društva.

“Stara prijateljica. Godinama se već nismo čule.”

Opet sam se pokušao prisjetiti, ali Samanthu nisam mogao smjestiti nikamo. Kako je ona čula za mene?

“Bila je s dečkom na nekakvoj zabavi ili nečemu, nisam sigurna kako se to zove, gdje se okupljaju ljudi s BDSM sklonostima. Njih dvoje katkad su eksperimentirali s drugim parovima.”

Naravno. BDSM tulum.

“Aha”, rekao sam. “A ja sam bio ondje.”

Ako je ta Samantha znala tko sam, očito sam bio sudionik ili instruktor. Očito je bila protiv toga da se Abby spetlja s nekim poput mene pa je prekršila pravilo povjerljivosti. Inače bi me ta vijest razbjesnila, ali pod ovim okolnostima pretpostavljam da bih joj trebao zahvaliti za upoznavanje s Abby.

“Da”, potvrdila je, “i rekla mi je da si ti dom. Rekla je da mi ne bi to smjela reći; da se zaklela da će sve držati u strogoj tajnosti. Nisam nikome ni rekla - dobro, osim Feliciji, i to tek kad sam morala.

Samantha jednostavno nije htjela da maštam o tebi kao o princu na bijelom konju.”

Koliko propuštenih godina. Cijelo to vrijeme žudio sam za Abby i gle čuda - i ona je žudjela za mnom. Kako je to bilo moguće?

“I? Jesi li?” upitao sam. Htio sam znati što je točno mislila o meni.

“Ne”, odgovorila je ležerno. “Ali jesam maštala o tome da budem lancima vezana za tvoj krevet i da me bičuješ jahačkim bičem.”

Jebote.

Sad sam ja bio taj koji se zagrcnuo čajem.

Pogledala me nevinim očima. “To si i tražio.”

Smijao sam se. Abby me željela. Željela me godinama.

I zadirkivala me u vezi s tim.

“Jesam”, rekao sam. “Apsolutno.”

Tražio sam to sto posto.

181

“Osim maštanja, dugo nisam poduzimala ništa”, rekla je. Nevjerojatno. Maštala je o meni.

Godinama. Nije mi to još dolazilo do mozga. Spustila je pogled.

“A zatim sam se počela raspitivati. Nekoliko Samanthinih prijateljica još uvijek živi u tom kvartu i nije im trebalo dugo da pronađu g. Godwina. Mjesecima sam imala njegove podatke prije nego što sam učinila išta.”

I odabrala je savršeno vrijeme. Da je s Godwinom razgovarala ranije, bio bih još u vezi s Melanie i ne bih ni pogledao njezinu prijavu. Duboko sam udahnuo kad sam shvatio koliko smo bili blizu toga da se nikad ne upoznamo.

Slegnula je ramenima. “Ali na kraju sam shvatila da ga moram nazvati - sve je bilo bolje od...”

“Praznine u seksu”, rekao sam misleći na Melanie.

“Ili praznine općenito, u mojem slučaju.” Pogledala me je kao da traži potvrdu. “Nisam mogla biti u normalnim vezama. Jednostavno. .. nisam.”

Dobro sam znao što misli time, naravno. Srećom, zahvaljujući razgovoru s Paulom, mogao sam joj pomoći.

“Smatram da postoje različiti stupnjevi normalnoga, Abby”, rekao sam joj. “Tko zapravo određuje što je normalno?”

Jer više nikad neću nikome dopustiti da određuje mene. Čak ni sebi. I nisam htio da se Abby bori s istim dvojbama s kojima sam se i ja dugo borio.

“Iskreno”, rekla je, “činila sam sve što drugi smatraju normalnim i to je dosadno do suza.”

“Različiti ukusi, a svi okusi mogu biti izvrsni kad ih kušaš s pravom osobom.” Želim ih sve kušati s tobom. “Ali da, prirođene sklonosti doista definiraju ono što smatramo normalnim.”

“Pokušao si jednom imati takozvanu normalnu vezu. S Melanie.

Da, ako mislimo biti u vezi, moram razgovarati s njom o Melanie.

“Da.” Odgrizao sam komadić svoje rolice i žvakao dok ne razmislim o tome što ću reći. “S Melanie. Bio je to užasan neuspjeh.” Trznuo sam se na samu pomisao kako sam je povrijedio.

“Nismo uspjeli iz nekoliko razloga - Melanie nema submisivne sklonosti, a ja nisam mogao potisnuti svoju dominantnu prirodu.” Sjetio sam se one noći kad me našla u sobi za igru. “Ali nije željela priznati da između nas ne ide. I to mi nije bilo jasno.”

Nije mi bilo jasno zašto je otrčala plakati Toddu i Elaini. Zašto je imala potrebu prekinuti moj i Abbyn razgovor na Jacksonovoj zabavi.

“Ako ti išta znači”, rekla je Abby, “čini se da te je preboljela.”

Zapitao sam se opet o čemu su njih dvije razgovarale na toj zabavi. No, ako Abby smatra da me Melanie preboljela, zaista nije bilo ni važno.

“Hvala Bogu”, rekao sam.

Skupio sam hrabrost i upitao je: “A jesi li ti?”

Pogledala me s najljepšom čežnjom u očima. “Nisam.”

Olakšanje, uzbuđenje, iščekivanje i nada naglo su me preplavili.

“Hvala Bogu”, rekao sam opet.

Posegnuo sam preko stola i primio je za ruku. “Ni ja tebe”, rekao sam jer nije mi bilo dovoljno znati što ona osjeća prema meni - morao sam i ja biti iskren s njom.

Pogledi su nam se sreli, a ja sam osjetio kako popuštaju okovi moje prošlosti. Ako smo uspjeli prevaliti ovaj put, možda možemo otići i dalje.

“Učinit ću sve što treba kako bih opet zadobio tvoje povjerenje, Abby. Koliko god to trajalo.”

Duboko sam udahnuo i milujući joj nježno zglobove ruke postavio još jedno pitanje. “Hoćeš li mi dopustiti?”

“Hoću.”

Došlo mi je da skočim na stol. Ali samo sam joj nježno stisnuo ruku. “Hvala ti.”

182

Uspjet ćemo. Prebrodit ćemo ovo i pronaći svoj način - zajedno.

Htio sam još satima razgovarati s njom. Jebeni konobar opet je prišao našem stolu. “Jesi li ikad pripremao suši?” upitala me Abby. Okej, možemo razgovarati o sušiju. “Ne, nisam. Ali uvijek sam to želio naučiti.” Konobar mi je opet napunio čašu. “Mi držimo tečajeve. Idući četvrtak navečer. U devetnaest sati.” Abby me pogledala. Hoćemo li? upitala me pogledom.

Je li to spoj? Uobičajen spoj? Upoznavat ćemo jedno drugo?

Da, naravno. Sve samo da budem blizu nje. Zamalo sam to i izgovorio, ali uto su mi glavom odjeknule Paulove riječi: svaki korak odsad nadalje mora biti njezin.

Pogledao sam je upitno. Ti reci. Ti odlučuješ.

“Može”, rekla je.

Pristala je. Željela je pokušati. U tom trenu odlučio sam je pozvati na predstavu u subotu.

Ulovio sam priliku kad smo izlazili iz restorana.

“Abby”, rekao sam dok sam joj pomagao da obuče kaput. “Kyle glumi u školskoj predstavi. U subotu imaju premijeru i pozvao me. Hoćeš li ići sa mnom?”

Pokušao sam pročitati izraz njezina lica, ali nisam mogao dokučiti što misli.

“Kad?” “Mogu doći po tebe oko pet”, odgovorio sam. “Mogli bismo prije predstave otići nešto pojesti?”

Sve do danas nije htjela da dolazim po nju niti da se sastajemo u njezinu stanu. Je li naš razgovor to promijenio?

“Dogovoreno.”

Kad je Abby otišla, nazvao sam Saru i rekao joj da ću ostatak poslijepodneva raditi od kuće.

Odvezao sam se na svoje imanje s jednim ciljem. Nakon što sam smirio Apolla koji je mahnito njuškao oko mene i pustio ga van, otišao sam niz hodnik. Stao sam pred dvokrilna vrata i zatvorio oči. Vrijeme je. Prošlo je dovoljno vremena. Danas je bio dan kad sam konačno odlučio da prošlost bude prošlost.

Duboko sam udahnuo, otvorio vrata i prvi put u nekoliko tjedana zakoračio u svoju knjižnicu.

Konačno, nakon nekoliko najdužih dana u mojem životu, stigla je ta subota. Najprije sam pomislio da će i Felicia biti ondje, ali Jackson mi je rekao da će večeras biti kod njega.

Pravio sam se da ne primjećujem njegov stav “rekao sam ti”.

Spoj s Abby nije mogao proći bolje. Bila je prekrasna, šarmantna i vrlo razgovorljiva. Pozvala me na čitanje poezije Emily Dickinson, što sam prihvatio bez razmišljanja.

Eh, da, njezino omiljeno jelo bila je pirjana teleća koljenica, a kad joj je bilo dvanaest, za Božić je željela bicikl.

Znao sam da Kyle neće imati veliku ulogu u predstavi, ali kad je izašao na pozornicu kao član kora i vidio me kako sjedim u publici. .. ne mogu riječima opisati ponos koji sam osjetio. Toliko je daleko dogurao od onog boležljivog dječaka kojeg sam nedavno upoznao i toliko se trudio voditi aktivan život.

Cijelu večer davao sam sve od sebe da slučajno ne dodirnem ili okrznem Abby. Slušao sam Paulove riječi i želio sam da Abby odredi tijek naše tjelesne veze. Neodlučan sam bio samo onda kad sam je doveo pred njezin stan. Da je pokušam poljubiti?

“Hvala što si me pozvao”, rekla je dok smo stajali pred vratima. “Zaista mi je bilo lijepo.”

“Drago mi je što si išla sa mnom. Večer ne bi bila ista bez tebe.” Nisam se mogao svladati primio sam je za ruku. “Vidimo se u četvrtak navečer.”

Zagledao sam joj se u oči. Mogu li te poljubiti? htio sam upitati.

Ne još. Neka ona učini prvi korak. Ali što ako ga ne učini? Neće to učiniti.

Nasmiješio sam se i okrenuo se, spreman otići.

“Nathaniele”, rekla je kad sam napravio nekoliko koraka.

183

Srce mi je brže zakucalo, ali okrenuo sam se prema njoj. Krenula je prema meni, a ja sam stajao nepomičan i čekao, ne mogavši skinuti pogled s te vizije koja mi se približava. Je li ona htjela...?

Hoće li...?

Stala je ispred mene i dodirnula mi obraz. Bio je to dodir boginje. Prsti su joj klizili mojom bradom, a zatim se zavukli u moju kosu - kako sam uopće mogao živjeti bez njezina dodira?

I nisam živio.

“Poljubi me”, rekla je. “Poljubi me i neka to bude iskreno.” I neka to bude iskreno, tražila je.

Pokaži mi što osjećaš i nemoj to povući.

Znao sam da neću to učiniti više nikad . Nikad više neću poricati svoje osjećaje prema njoj.

“Oh, Abby”, rekao sam. Mogao bih živjeti tristo godina i ne razumjeti kako sam zaslužio njezin oprost.

Nježno sam joj podignuo lice. Zatvorio sam oči i primaknuo svoje usnice njezinima. Osjetio sam njezinu žudnju čim su nam se usnice spojile. Njezinu želju, koja je tako delikatno odražavala moju.

Upijao sam svaki trenutak, uživao u njoj - u njezinoj mekoći, u našim usklađenim pokretima.

Prišla mi je još bliže, a ja sam je privio čvršće uza se. Razmaknuo sam usnice i primao snagu njezina poljupca.

Načinom na koji sam je ljubio rekao sam joj sve. Prvi put nisam ništa skrivao, a zauzvrat osjetio sam kako mi opet daje sebe. Bio je to dar koji nisam zaslužio i čuvat ću ga dokle god mi ona to dopusti. Čuvat ću je. Uz mene će se osjećati željenom i voljenom.

Osjetio sam kako se sve u meni uskomešalo zbog njezine blizine, zbog njezina dodira, i odmaknuo sam se. Nisam htio da misli kako odmah nešto očekujem. To što mi je dopustila da je poljubim bilo je dovoljno.

Uzdahnuo sam uz njezine usnice. “Hvala ti.”

Hvala ti što me prihvaćaš, što mi opraštaš, što si me spremna opet primiti u svoj život. Hvala što nisi odustala od mene, od nas, unatoč tomu što sam bio odustao.

Pogledala me je, a ja sam je još uvijek držao u naručju. “Nema na čemu.”

184

Trideset šesto poglavlje

Sjedio sam u zadnjem redu i slušao kako čita poeziju Emily Dickinson. Bio sam opčinjen - čitala je pjesme o smrti, gubitku, životu. Jedna me posebno očarala: Raju, priđi mi polako. Čitala ju je tihim, prigušenim glasom, a kad je izgovarala posljednji stih, pogledala me je.

“Raju, priđi mi polako Naviknute nisu moje usne na te Sramežljivo pijem sokove tvoje Kao pčela umorna Koja jedva nađe svoj cvijet I oko odaja njegovih pjevuši A potom broji svoj nektar i prodire Te u miomirisima se gubi!”

Tko bi rekao da poezija može biti tako uzbudljiva?

Promeškoljio sam se u stolcu kad je čitanje završilo. Moj plan da pustim Abby da diktira tijek naše veze činio mi se dobrim, ali nisam bio siguran koliko ću dugo izdržati dok me ona tako zasipa.

No, te večeri kad smo se rastajali, poljubio sam je nježno i nevino.

Iduće večeri učili smo kako se priprema suši. Bilo je divno stajati pokraj nje i učiti nešto novo.

Stajao sam joj toliko blizu da sam mogao osjetiti njezin nježan miris. Jednostavno smo uživali u tome što smo zajedno, smijali se jedno drugom kad bismo nešto zeznuli, bili sretni kad bi jelo ispalo kako treba.

Te je večeri naš poljubac bio strastveniji.

Jackson je pitao hoćemo li izaći s njim i Felicijom na spoj učetvero idućeg vikenda. Bili smo oboje malo neodlučni, ali pristali smo. Svi smo se dobro zabavili. Felicia je ugodno čavrljala sa mnom, a nekoliko puta vidio sam kako Abby upućuje značajne poglede. Kad bi Abby vidjela da ih gledam, samo bi zakolutala očima.

Apollo je postajao sve nemirniji kad god bih se vratio kući nakon spoja s Abby. Silno sam je htio pozvati u svoju kuću, ali bojao sam se da će pomisliti da od nje očekujem nešto u fizičkom smislu.

Konačno, tri tjedna nakon Kyleove školske predstave, svratio sam do nje u knjižnicu. Bio je četvrtak poslijepodne. Odabrao sam četvrtak jer nisam želio navratiti u srijedu - bilo je tu previše uspomena, oboma.

Oči su joj zasjale kad sam se pojavio u knjižnici. “Nathaniele!”

Nagnuo sam se prema njoj i dao joj kratak poljubac. “Kako ti prolazi dan?”

“Dobro. A tebi?”

“Sada bolje.”

Morao sam se nasmiješiti kad sam vidio kako se zarumenjela. Lagano sam se nakašljao. “Htio sam te pitati bi li došla k meni na večeru.”

Nije rekla ništa.

“Da vidiš Apolla”, rekao sam. “Nedostaješ mu, a kad osjeti tvoj miris na meni - “ Podignula je ruku. “Razumijem. Rado bih došla k tebi na večeru i vidjela Apolla. Nedostaje mi.”

“Hvala.” Nije pomislila ni na što loše kad sam je pozvao na večeru - pristala je doći. Apollo će biti tako sretan.

185

Apollo je bio vidovit - bio sam gotovo uvjeren u to. Iduće večeri nije htio biti u kući. Umjesto toga čekao je vani i samo što nije plesao od uzbuđenja. Kad se Abby zaustavila na prilazu u Feliciji nu automobilu, počeo se vrtjeti u krug.

Požurio sam van i bacio poštu na prozor. “Apollo, molim te”, rekao sam. Zamalo ju je srušio u svojoj namjeri da je cijelu izliže. “Moraš mu oprostiti, Abby. Uzbuđen je cijeli dan.”

Pogladila ga je po glavi, a on je ostao uz nju dok se penjala stepenicama. “Nije jedini.”

Poljubio sam je kad je stigla do mene, a ona je lagano potegnula krpu koju sam imao u ruci. “Što kuhaš?”

“Piletinu s medom i bademima”, odgovorio sam. Kao i prvi put.

“Mmm. Obožavam to.”

Sjetio sam se.

Otvorio sam vrata. “Uđi. Ubrzo je gotovo.”

Jeli smo za stolom u blagovaonici. Pomislio sam kako se činilo ispravnim što je ona opet u mojoj kući. Kako je u te mračne, mrtve prostorije udisala život. Ne znam kako sam mogao misliti da je njezin odlazak najbolji mogući ishod i tiho sam zahvaljivao na njezinu oprostu.

Apollo je, naravno, sjedio na njezinim stopalima cijelo vrijeme.

Mislio sam kako će možda ova večera za stolom biti malo neugodna, da će prošlost nekako izbrisati sve ono što smo proteklih nekoliko tjedana gradili. Ali nije. Nisam siguran jesmo li i u jednom trenutku prestali pričati - čudo je da smo išta pojeli.

Ono što me još više iznenadilo jest to što sam mogao nastaviti razgovor nakon što je ona oblizala usnicu jer joj je kapnulo malo umaka. Trebao sam se pribrati. Cilj je bio olakšati joj povratak u moju kuću, na moje područje, a ne provesti cijelu večer razmišljajući o njezinim usnicama.

Film, odlučio sam. Trebali bismo pogledati nekakav film. Tako možemo sjesti zajedno na kauč, možda je mogu zagrliti, možda se ona privije uz mene...

Ustao sam kako bih pospremio stol nakon što smo završili s večerom.

“Pomoći ću ti”, rekla je i ustala.

“Mogu sam.”

“Ma nije mi teško.”

Stavio sam suđe u sudoper. “Ja perem, ti brišeš?” Kimnula je i uzela krpu.

Dok smo prali suđe, razmišljao sam o tome kako si savršeno odgovaramo. Čak i dok radimo uobičajene stvari poput pranje suđa. Bili smo tim. Bili smo suđeni jedno drugom. Sigurno je i ona to znala.

Ali nisam mogao pretpostavljati da će ona to znati. Morao sam joj reći.

No, i dalje sam se prepirao sa sobom.

Nakon filma. Kažeš li joj sad, pomislit će da želiš seks.

Ne, kažeš li joj nakon filma, pomislit će da želiš seks. Reci joj prije.

Bolje je nakon filma.

Ma to je opet tvoje odugovlačenje.

Ruka mi je drhtala dok sam joj dodavao posljednji tanjur. Brzo ga je obrisala i spremila u ormarić, a zatim se vratila i stavila krpu pokraj sudopera.

Sad, Weste.

Duboko sam udahnuo. “Abby - “ “Nathaniele”, rekla je u isti čas. Pogledali smo se i prasnuli u smijeh. “Ti prvi”, rekla je.

Primio sam je za ruku. “Samo sam ti htio zahvaliti što si došla večeras. Apollo mjesecima nije bio tako miran.” Kvragu. Ovo nije ispalo dobro.

“Drago mi je zbog Apolla.” Nježno mi je stisnula ruku. “Ali on nije jedini razlog zbog kojeg sam večeras ovdje.” Znam. Hvala ti. Prestani misliti. Izgovori to.

186

Milovao sam joj ruke, njezinu meku kožu. “Znam.” Sićušan smiješak pojavio joj se u kutu usana. “Vjeruj mi. Ja sam jedno vrlo sebično biće.”

Sebična? Abby? Kako je to uopće mogla pomisliti? Prstima sam klizio rubom njezine brade.

“Nisi. Ti si dobra, pažljiva, znaš opraštati i - “ “Nathaniele” Trebam joj reći. Moram joj reći. Sad. Stavio sam prst na njezine usnice. “Stani. Pusti me da završim.

Nije rekla ništa.

Zagledao sam joj se u te duboke, velike oči i nježno joj primio obraze. “Unijela si toliko radosti u moj život; zbog tebe se osjećam ispunjenim. “Treba čuti te riječi. Reci joj te riječi. “Volim te, Abby.”

Duboko je udahnula.

“Nathaniele.” Naslonila je glavu na moj dlan. “I ja tebe volim.”

Mislio sam da će mi srce eksplodirati. Voli me.

Voli me.

Ona. Voli.

Mene.

“Abby.” Uzdahnuo sam, privukao je k sebi i poljubio je. Samo sam joj tako znao pokazati kako se osjećam. Uzvratila mi je poljubac.

O, Bože. Kakav okus.

Privila se uz mene i provlačila prste kroz moju kosu dok me ljubila sve jače i strastvenije. Ma kakav film - htio sam nju. Neka ona vodi.

Prekinuo sam poljubac i usnicama klizio do njezina uha. “Reci mi da prestanem, Abby.” Molim te, nemoj mi reći da prestanem. “Reci mi da prestanem i prestat ću.”

I prestao bih. Nisam to želio, ali prestao bih. Sve što je trebalo uslijediti ovisilo je o njoj.

“Nemoj”, rekla je.

Dovraga. Htjela je da prestanem. “Nemoj prestati”, rekla je opet. Da. Nježno sam joj pomilovao ruke. Htio sam se uvjeriti da je sigurna u ovo. “Ne želim da pomisliš da sam te doveo radi ovoga.” Poljubio sam joj uho, htio mu osjetiti okus. Nisam se mogao svladati.

“Ne želim da pomisliš kako vršim pritisak.”

Jer, koliko god se moj kurac nije slagao s tim, film i maženje na kauču također bi bili dobri.

Odmaknula se od mene i nasmiješila.

“Dođi sa mnom.” Ispružila je ruku prema meni.

Molim? Da idem s njom? Išao bih s njom bilo kamo.

Vodila me iz kuhinje, niz hodnik, u predsoblje. Još uvijek nisam imao pojma što je smjerala.

Krenula je uza stube.

Jebote. Vodila me uza stube prema mojoj spavaćoj sobi. U koju se još nisam vratio.

Stao sam kao ukopan kad me dovela do kreveta i okrenula se prema meni.

Pomilovao sam joj obraz. “Abby. Moja divna, savršena Abby.” Opet sam je poljubio. Kad sam osjetio kako joj se disanje ubrzalo, odmaknuo sam se, a zatim sam je ponovno privio uza se i ljubio joj vrat. “Dopusti mi da te volim”, mrmljao sam joj uz kožu.

Večeras će se sve vrtjeti oko nje - vodit ću ljubav sa svakim djelićem njezina tijela.

Podignuo sam je i položio na krevet. “Počet ću s tvojim ustima.”

Sve to vrijeme što smo ga proveli zajedno, počevši od prvog dana, kad je ušla u moj ured, varao sam nas oboje time što je nisam ljubio. Idućih nekoliko minuta trudio sam se to nadoknaditi - dražio sam je, dražio nas oboje, mekim grickanjem i nježnim, slatkim poljupcima.

187

Konačno, više se nisam mogao svladavati. Primio sam joj lice i ljubio ga dugo, polako i duboko, najstrastvenije što sam mogao.

Izvila je leđa, a ja sam osjetio njezine grudi uz svoja prsa. Odmaknuo sam se. “Mogao bih ti ljubiti usnice i nikad se ne zasititi tvojeg okusa”, upijao sam prizor nje kako leži na mojem krevetu, “ali i ostatak tvojeg tijela toliko je sladak.”

Otkopčavao sam joj košulju, ali polako. Htio sam da zna što činim. I dalje sam joj htio dati priliku da se povuče. Ali ona se nije micala s mojeg kreveta. Pratila me pogledom dok sam joj skidao košulju.

“Osjećam kako ti srce tuče.” Klizio sam rukom niz njezinu i primio joj dlan. “1 ti osjeti moje”, rekao sam i stavio njezinu ruku na svoje ustreptalo srce.

Svukla mi je majicu preko glave. Čuo sam kako je uzdahnula dok mi je rukama klizila preko prsa i niz ramena. Kako su dobar osjećaj pružale njezine ruke.

Božanstven.

Ali ja nisam bio ni počeo. Ljubio sam je sve niže, klizio po vratu, niz ramena.

“Dio tijela koji je često zanemaren upravo je ovaj” - primio sam joj ruku - “unutrašnja strana lakta.” Poljubio sam joj to mjesto. “Previdjeti ovu ukusnu mekoću bio bi neoprostiv grijeh.” Okus joj je bio tako divan kad sam je polizao da sam je morao malo gricnuti.

“O, Bože”, stenjala je.

Podignuo sam glavu. “A tek sam počeo”, rekao sam, jer morao sam okusiti svaki dio nje počevši od slatkih grudi. Polako sam klizio prema njima, ljubio i lickao. Grudnjak sam joj skinuo brzo jer sam jedva čekao osjetiti njezinu kožu uz svoju.

Nagnuo sam se nad nju i osjetio kako njezine bradavice dotiču moja prsa. Jedva sam se suzdržao da ne zastenjem. Uhvatio sam joj jednu sisu. “Imaš savršene grudi. Baš su prave veličine, a kad učinim ovo” - primio sam joj bradavicu između dva prsta i nježno je vrtio - “tijelo ti drhti od iščekivanja.”

I zaista je zadrhtala.

Savršeno.

“Znaš li koliko su ti slatke bradavice?” pitao sam je, dražeći i sebe i nju. Jedva sam čekao da ih okusim opet. “Ne.” “Šteta, zaista.” Sisao sam joj bradavicu. Mmmm. Kakav okus. Bolji nego što ga pamtim. Nisam se mogao svladati. Sisao sam dublje i gricnuo je onako kako je voljela.

Nagradila me stenjanjem.

Pustio sam joj jednu sisu iz usta i puhnuo u drugu. Gledao sam kako joj se ukrutila bradavica.

Koža joj je bila tako podatna. Nisam se žurio s drugom sisom. Počeo sam odozdo i polako se penjao prema bradavici. Gledao sam kako mi stoji u ruci. Savršeno.

“A ova?” upitao sam. “Jebeno slatka, kao i ova prva.” Oblizao sam usnice i kušao i drugu bradavicu.

Zarila je prste u moju kosu i privijala se bliže uza me dok sam ja nastavljao istraživati njezino tijelo. Bilo je tako savršeno biti nad njom, držati je u naručju. Išao sam polako; htio sam je dovesti do ludila. Imali smo cijelu noć pred sobom i namjeravao sam uživati u svakoj sekundi.

Njezine ruke dirale su mi leđa sve strastvenije. Povukla me gore i poljubila, snažno i duboko.

Jebote. Nikad se neću zasititi ove žene.

Podignula je bokove i kružila njima, u potrazi za mojima. “Čekaj”, rekao sam joj, prekinuvši poljubac. Morao sam nastaviti. “Nisam još došao do najboljih dijelova.”

Pružao sam joj što je htjela i pomicao ruke sve niže, prema trbuhu. Zavukao sam prste pod struk njezinih traperica i povukao ih nadolje.

“Još jedan zanemareni dio tijela”, rekao sam i polizao joj pupak.

188

Uzdahnula je i čvršće me uhvatila za kosu.

“Znaš li koliko se živčanih završetaka nalazi ovdje?” pitao sam je. Malo sam se odmaknuo i puhnuo joj u kožu. Gledao sam kako reagira, ovako mokra od mojeg jezika.

Prekrasno.

Otkopčao sam joj traperice i polako joj ih skidao preko bokova, a moji su joj prsti pritom nježno klizili niz kožu. Kad sam joj ih povukao još niže, pružio mi se pogled na njezine fine bikini gaćice.

Kurac mi je pulsirao, ali potisnuo sam svoje potrebe i usredotočio se na nju.

No ona je imala druge planove. Čim sam bacio njezine traperice na pod, gurnula me na leđa.

“Sad je na meni red.”

Jednim potezom skinula mi je i hlače i bokserice, a njezine ruke dirale su me posvuda.

Uživao sam u njezinim dodirima.

“Abby”, zastenjao sam kad mi dodirnula kurac.

“Okreni se”, rekla je i ja sam legao na trbuh.

Sjela je na moje dupe i zajahala me, a rukama je klizila po mojim lopaticama i niz kralježnicu. A zatim je to činila i usnama. Završila je točno na dnu leđa, a zatim se opet penjala jezikom. Ja sam se bokovima gurao u krevet, već očajan.

Sranje. Morao sam se opet usredotočiti na nju stoga sam se okrenuo, zgrabio je i opet je okrenuo na leđa.

“Zaboravio sam gdje sam stao”, rekao sam i odmjeravao pogledom cijelo njezino tijelo. “Sad moram sve ispočetka.”

Jer povratak na početak dat će mi vremena da se malo smirim i da je dovedem opet do ruba, pojačam joj užitak. Ljubio sam je. Jezikom sam joj razmaknuo usnice, uživao u njezinu okusu.

“Već smo razgovarali o tvojim ustima”, rekao sam kad smo već oboje bili jako zadihani. “I o tvojem vratu”, nastavio sam, klizeći joj nježnom kožom. “Tvojim zanemarenim laktovima i pupku.

A ovog se definitivno sjećam.” Ljubio sam joj grudi i usnicama trljao najprije jednu bradavicu, a zatim i drugu, palucajući je pritom vrškom jezika.

“Oh, da”, rekao sam dok joj je tijelo drhtalo poda mnom. “Sad se sjećam.” Bilo je vrijeme da je izludim do kraja jer je mislila da zna kamo ću dalje ići. Kliznuo sam niže niz njezino tijelo.

“Upravo... ovdje”, rekao sam spuštajući joj se među noge, ali potpuno ignorirajući mjesto na kojem me stvarno željela. Primio sam je za koljeno.

Podignula je glavu i zurila u mene.

“Koljeno je mnogim ljudima erogena zona”, objasnio sam joj.

Opet je zabacila glavu unatrag.

Igrao sam se njezinim koljenom - ljubio ga i milovao. Nježno sam joj podignuo nogu i lizao joj unutrašnju stranu koljena, a zatim sam prešao i na drugu nogu.

“Nathaniele. Popni se malo.”

Hoću. I želim to.

Ali umjesto toga spustio sam se još niže, kraj njezinih stopala. Uhvatio sam joj stopalo i promatrao njegove savršene linije. A zatim sam joj ljubio unutrašnju stranu gležnja i nježno, vrlo nježno, ljubio joj i stopala.

Zaista je bila boginja.

Koju je trebalo još dražiti.

“Hm”, rekao sam. “Čini mi se da sam zaboravio nešto. Što li je to bilo?”

Ali zaboravio sam kako me vragolasto zna zadirkivati.

“Ti si pametan muškarac.” Raširila je noge i pružila mi savršen pogled na svilom pokrivenu picu. “Sigurna sam da ćeš se sjetiti.”

189

Promuklo sam zastenjao - ako tako želi, ja sam i više nego spreman. Dopuzao sam natrag do njezina međunožja i strgnuo tu svilu koja me dijelila od cilja.

Podignuo sam joj noge i prebacio ih na svoja ramena. Nježno sam je lizao. Sjetio sam se koliko je sramežljiva bila kad sam joj prvi put to činio. Sad nije bila sramežljiva - primicala mi je bokove, želeći mi biti što bliže.

“A ovo ovdje je važno mjesto”, rekao sam. “Jer ovo je” - lizao sam je i dalje - “čista, istinska Abby.”

“Dragi Bože.”

Samo ti čekaj, vražice mila.

“Nakon što te satima ljubim u usta” - raširio sam je prstima i vidio koliko je mokra - “mogu te još satima ljubiti, lizati i piti iz tvoje slatke” - umočio sam jezik u nju - “vlažne” - opet sam je polizao - “pičke.”

Namjestio sam usta na nju i gurnuo jezik unutra. Nježno sam joj sisao klitoris i gurao jezik dublje. Nježno je zastenjala i osjetio sam kako se njezini mišići stežu oko mene. Kad joj je orgazam popustio, nastavio sam ljubiti i milovati njezine pregibe, znajući koliko će to pojačati njezin drugi orgazam.

Kad joj se tijelo opustilo, odmaknuo sam se i spustio joj noge natrag na krevet.

“A sad” - penjao sam se natrag uz njezino tijelo - “možemo nastaviti.”

Ispružila se poda mnom kad sam legao na nju. Koljenom sam joj raširio noge i namjestio kitu na njezin vlažni ulaz. Ovoga puta želio sam duboku emocionalnu povezanost pa sam joj primio ruke i isprepleo svoje prste s njezinima.

“Abby”, rekao sam jer su joj oči bile zatvorene, a ja sam želio da budu otvorene, da gledaju moje. Otvorila ih je, a ljubav i čuđenje koje sam u njima vidio zarobili su moje srce.

“Ovo sam ja, Nathaniel”, rekao sam. Gurnuo sam samo vrh u nju, želeći da zna, da osjeti iskrenost mojih riječi i djela. “I ti, Abby.” Gurnuo sam ga dublje. “Ništa drugo.” Nikakva igra.

Nikakva obmana. Nikakva laž. Samo mi.

“Nathaniele”, rekla je.

Samo ljubav.

Poljubio sam je, dugo i duboko. Pomaknuo sam naše ruke preko njezine glave dok sam ga gurao još dublje. Zastenjala je, a ja sam radio bokovima kako bih ušao do kraja. A zatim sam se malo odmaknuo da joj mogu gledati lice kad joj ga nastavim gurati.

Išao sam polako. Držali smo se za ruke i gledali u oči dok samo se zajedno gibali. Zabijao sam ga polako i temeljito, htio sam da oboje osjetimo svaki milimetar jedno drugoga. Htio sam iz našeg spajanja izvući svaki atom užitka.

Izvijala je leđa i privijala se uz mene, željela je više, željela je brže. I moje tijelo gorjelo je za tim, ali prisilio sam se da održim kontrolu, da uživam u trenutku.

“Nathaniele, molim te.”

Poslušao sam je i krenuo se gibati brže, pružajući i sebi i njoj dio onoga što želimo. Ali to još nije bilo dovoljno. Obujmila me rukama i nogama i trljala se o mene. Svejedno, nastojao sam održavati ujednačen ritam.

“Dovraga, Nathaniele. Jebi me.” Ugrizla mi je uho.

Njezine riječi zapalile su vatru u meni i više se nisam želio kontrolirati. Želio sam se prepustiti osjećaju. Neka me moje tijelo i moja želja preuzmu. Uhvatio sam nov ritam i zabijao se u nju jače i dublje.

Zgrabio sam je za bokove i pomicao ih prema gore. Tako sam ga gurao još dublje.

“Nathaniele i” Da. Viči moje ime.

190

I kao što sam otkrio već jedanput - koliko god je bila moja, toliko sam i ja bio njezin. Osjećaj njezina tijela poda mnom, njezina gibanja oko mene, bio je dokaz tome.

“O, Bože, Abby!”

Mišići su joj se počeli stezati oko mene i ja sam stavio ruku između naših tijela. Brinuo sam se o tome da joj dotaknem klitoris svaki put kad joj ga zabijem.

“Ja... ja... ja...” govorila je.

Prepusti se. Podaj mi se.

Vrištala je dok je svršavala, ali održavao sam ritam, znajući da je u njoj još toga. Minutu kasnije, preplavio ju je drugi orgazam i znao sam da više ne mogu suzdržavati svoj.

Zabio sam ga još jedanput i svršavao duboko u njoj, a zatim sam osjetio njezine mišiće kako se stežu oko mene i treći put.

Okrenuo sam nas na bok jer je nisam želio pritiskati svojom težinom. Još je nisam želio pustiti i grlio sam je dok smo oboje pokušavali umiriti svoje disanje.

Podignuo sam glavu i poljubio je. Dok sam je tako držao u naručju, znao sam što želim. Želim da ostane sa mnom u krevetu cijelu noć. Bilo mi je logično da prvu noć natrag u svojem krevetu provedem uz nju. Vjerojatno će me odbiti, ali moram je pitati.

Naravno, ako ne ostane spavati ovdje, ne mora odmah otići. Izvukao sam se iz njezina zagrljaja i otišao do ormarića. Iz gornje ladice izvadio sam svijeće, poslagao ih i upalio.

Kad sam se vratio u krevet, legla je na leđa, a ja sam je opet uzeo u naručje. Sjedili smo tako nekoliko minuta i jednostavno uživali u trenutku. Pomilovao sam joj ramena i poljubio čelo.

“Nisam planirao ovo večeras”, rekao sam joj. Podignula je glavu, a ja sam je nježno poljubio u usta. “Zaista, nisam.”

“Ali drago mi je da se dogodilo.” Uzdahnula je i mirisala mi prsa. “Jako mi je drago.”

Nastavili smo sjediti u tišini, a ja sam razmišljao koliko sam želio da njezino tijelo leži uz moje cijelu noć.

Pitaj je.

Progutao sam knedlu. “Abby? Znam da nisi ponijela ništa, ali hoćeš li ostati sa mnom večeras?”

Odmaknuo sam se i zagledao joj se u oči. “Ovdje. U mojem krevetu.”

Potekla joj je suza niz obraz.

“Molim te”, rekao sam i obrisao joj suzu. “Spavaj ovdje. Sa mnom.”

Izvukla se iz mojeg zagrljaja, a ja sam je gledao, zbunjen. Neće valjda otići?

“Da”, rekla je. “Da, ostat ću.”

Ali prije nego što sam joj stigao reći koliko sam sretan, gurnula me na leđa i zajahala. “Ali pred nama su još sati prije nego što uopće pomislimo na nešto tako uobičajeno kao spavanje. I zato sada” prstom je klizila po mojim usnicama - “dopusti da počnem s tvojim ustima.”

Spavao sam s Abby u svojem naručju cijelu noć. Za razliku od prošlog puta, osjetio sam samo zadovoljstvo i mir - sve je bilo kako treba, i u mojem i u njezinu svijetu. Nisam ni pokušao ostati budan, zaspao sam vrlo brzo nakon što je i ona usnula.

Naravno, probudio sam se u svoje uobičajeno vrijeme, u pet i trideset. No ostao sam ondje gdje sam bio - uživao sam u njezinu tijelu pokraj sebe, kako se privila uz mene, kako je položila glavu na moja prsa, kako joj se kosa rasula po meni.

Dva sata kasnije promeškoljila se, budila i protezala uz mene. Pomilovao sam joj leda, a ona je podignula glavu i nasmiješila se.

“Dobro jutro”, rekao sam. “Jutro.”

“Otišao bih ti pripremiti doručak ili kavu, ali ne da mi se još ustati iz kreveta.”

Izvila je leđa pod mojim dlanom. “Doručak i kava mogu pričekati.”

Sasvim sam se slagao s time. “Jesi li dobro spavala?”

191

“Mmm. Kao nikad u životu.”

Poljubio sam joj čelo. “Hvala što si ostala.”

Toliko mi je značilo što je ostala sa mnom cijelu noć, u mojem krevetu. Bio je to još jedan korak koji je potvrdio ono što imamo, ono što možemo biti. Bila je to potvrda naše zajedničke budućnosti.

“Hvala što si me pitao.”

“Ah, ne. Zadovoljstvo je samo moje.”

Nasmijala se. “Nisam sigurna da je samo tvoje.”

Smijao sam se s njom, a ona mi je primila lice i poljubila me.

Odmaknula se i uspravila. “Mogu te pitati nešto?”

“Bilo što.”

“Tvoje pravilo da nema ljubljenja”, rekla je, “odnosilo se na sve tvoje pokorne ili samo na mene?”

To baš i nije bio jutarnji razgovor kakav sam priželjkivao. Ali morao sam biti iskren s njom.

“Samo na tebe, Abby.” Pomilovao sam je po kosi. “Samo na mene? Zašto?” Iskren. Budi iskren.

“Bio je to način da održim distancu između nas”, odgovorio sam. “Mislio sam da neću toliko osjećati ako te ne budem ljubio.” Idiote. Gdje ti je bila pamet? “Da ću se lakše moći podsjetiti na to da sam tvoj dom.”

Lagano se odmaknula. “Ljubio si svoje druge pokorne”, rekla je tiho.

Sranje.

“Jesam.” Bez obzira na sve, budi iskren, rekao mi je Paul. “Ali mene nisi”, rekla je pomalo razočarano, spuštena pogleda.

Kako ću to ispraviti? Što mogu učiniti? Kako ću je uvjeriti da je prošlost prošlost i da će naša budućnost biti toliko drukčija?

“Znaš što to znači, zar ne?” upitala je, prije nego što sam stigao išta reći.

“Ne”, odgovorio sam. Nisam znao što želi reći.

Približila mi se i šapnula mi u uho: “Morat ćeš puno toga nadoknaditi.”

Okej. To mogu. Bojažljivo sam je poljubio. “Puno?”

“Mmm”, odvratila je, a ja sam je opet poljubio. “S kamatama.”

Aha, opet me zadirkuje. Nasmiješio sam se. “S kamatama?”

“Visokim kamatama”, odgovorila je vragolasto. “Bolje ti je da odmah počneš.”

Kurac mi se trznuo na njezine riječi. “Oh, Abby”, rekao sam. “Ja uvijek otplatim svoje dugove.”

Nathaniele”, obratila mi se u nedjelju popodne. Sjedili smo na kauču u njezinu stanu i zajedno čitali novine. Odložio sam svoje stranice. Činila se pomalo nervoznom. “Da”, rekao sam.

“Razmišljala sam. “A zatim je ušutjela, a ja sam se počeo brinuti .

Primaknuo sam joj se bliže. “Nešto nije u redu?”

Odmahnula je glavom. “Ne želim donositi ikakve zaključke.” Igrala se končićem koji je visio s jastučića. “Samo sam se... pitala.” Pogledala me je. “Kad ćeš mi opet staviti ogrlicu? Učinit ćeš to, zar ne?”

Nježno sam joj pomilovao obraz. “Je li to ono što želiš?”

Kimnula je. “Želim sve od tebe. Želim svaki tvoj dio.”

Palcem sam joj prelazio po usnicama. “A ja želim svaki tvoj dio, sve što mi želiš dati.”

Htio sam da ona prva spomene ogrlicu. Htio sam se uvjeriti da je stvarno želi. Ali nisam očekivao da će se ta tema pojaviti tako brzo. “Želim da znaš...” počeo sam pokušavajući pronaći prave riječi. “Bio sam ljubavnik i bio sam dom. Ali nikad nisam jednoj osobi bio oboje.” Bila je toliko iskrena. Stoga sam i ja morao biti iskren.

192

“Ne znam kako se to radi. Ne znam kako ću ti biti oboje. Tako se bojim da ću uprskati.” Htjela je nešto reći, ali zaustavio sam je. “Uprskat ću, Abby. Znam da hoću.”

Stavila je svoju ruku na moju. “Ne moraš u svemu biti stručnjak.”

Zagledao sam joj se u te prekrasne oči. “Nikad si neću oprostiti ako te povrijedim - “ “Nećeš me povrijediti.”

“Ne govorim samo u fizičkom smislu. Ako ti opet povrijedim osjećaje - “ odmahnuo sam glavom; nisam mogao nastaviti. “Činit ćemo to zajedno.” Zagrlila me. “Ti i ja. Uspjet ćemo. Zajedno.” Usnicama je dotaknula moje uho. “Želim te. Kao svojeg ljubavnika i svojeg gospodara. Mi to možemo.”

“Ali ako - “ “Već sam ti jednom rekla da previše razmišljaš. I dalje je tako. Moraš prestati. Ovo između nas može biti prekrasno.”

Kad sam čuo te riječi, osjetio sam kako mi samopouzdanje raste i privio sam je k sebi. “Ti si vrlo pametna žena, Abby King. Trebao bih te češće slušati.”

Tiho se nasmijala, tik uz moje usnice. “Podsjetit ću te na to.”

“I bolje ti je.”

Počela mi je otkopčavati košulju. “Ne brini se. I hoću.”

“Prije nego što učinimo išta, moramo razgovarati.”

“Kasnije”, rekla je i nastavila otkopčavati moju košulju. “Felicia dolazi na večeru za dva sata.”

“Sutra navečer”, rekao sam između poljubaca. “U mojoj kući. Za kuhinjskim stolom.”

“Upravo sada. U mojem stanu. Na krevetu.”

Uzeo sam je u naručje i odnio u spavaću sobu.

193

Trideset sedmo poglavlje

Zbunjeno me pogledala kad sam iduće večeri pred nju stavio snop papira. “Što je to?” upitala je.

Dao sam joj kemijsku, uzeo svoje papire i sjeo za stol nasuprot njoj. “Želim da ponovno ispunimo naše upitnike.”

“Oboje?” Nasmiješila se i vragolasto me pogledala. “Zašto? Je li se u tvojem nešto promijenilo?”

Uzvratio sam joj smiješak, “U mojem? Ne baš puno, ali mislim da u tvojem možda jest. Barem u jednom ili dva područja.”

Uzela je kemijsku i ispunila podatke na zaglavlju. “Mogu označiti nekoliko novih stvari koje sam iskusila.”

A ja sam prekrižio prvih nekoliko točaka u svojem upitniku. “Pretpostavljam da možeš.”

“I dalje si lud ako misliš da će dugotrajna nestašica seksa ikad više moći proći kod mene.”

Nasmijao sam se. “Popuni taj upitnik, Abby.”

Idućih nekoliko minuta čulo se samo škrabanje kemijske olovke po papiru.

“Znaš”, rekla je. “Mislim da ti ljubljenje nije bilo na popisu strogih granica.”

Kvragu. Mislio sam da smo to već raspravili.

Pretvarao sam se da je ne čujem. “Hm?” “Da sam pogledala tvoj upitnik nakon što si mi stavio ogrlicu, vjerojatno bi mi morao puno toga objasniti.”

Pogledao sam je kako bih joj dokazao iskrenost svojih riječi. “Da si me išta pitala, sigurno bih ti morao puno toga objasniti.”

“Ali ti si dom; nije na meni da ispitujem.”

Odložio sam kemijsku i uhvatio je za ruku. Htio sam da zna koliko mi ovo znači. “Nisam bio u pravu, Abby. I, da, na tebi jest da me ispituješ. Što misliš, zašto sam ti rekao da za kuhinjskim stolom možeš govoriti slobodno? Što misliš, zašto sam ti dao knjižnicu? Ubuduće mi ondje reci kako se osjećaš, molim te.” Pogledala me očima punim razumijevanja. “Želim znati. Trebam znati. Ne možemo napredovati ako ne razgovaramo.”

Palcem mi je pomilovala zglobove šake. “Dobro”, rekla je, ali znao sam da moramo još razgovarati.

“Završimo s upitnicima pa ćemo razgovarati.”

Brzo sam popunio svoj upitnik i gledao je kako dovršava svoj. Svako toliko grickala bi donju usnicu, počela bi nešto označavati, ali stala bi kuckati kemijskom po stolu prije nego što bi donijela odluku.

Toliko je neiskusna. Ne smiješ opet zajebati stvar.

“Okej”, rekla je konačno. “Gotova sam.”

Izmijenili smo upitnike i počeo sam čitati njezin, uspoređujući ga u glavi s njezinim prvim upitnikom. Neke su se njezine granice promijenile, a neke nisu. Podignuo sam pogled, a ona je prstom pratila moj upitnik. Vjerojatno ga je i ona uspoređivala s prijašnjim.

“Imaš li kakvih pitanja?” rekao sam.

“Ne znam odakle da počnem.”

“Hoću li ja prvi?” Kimnula je i nastavio sam. “Želim da znaš da nikad neću prijeći tvoje stroge granice i ne pokušavam te nagovoriti da ih promijeniš, ali moram te pitati - zašto imaš problema sa šibanjem?”

194

“Pitaš li to zato što si ti to označio s” - pogledala je moj upitnik - “jako mi se sviđa?”

“Da. Želim shvatiti zašto ti je šibanje stroga granica, jer malo toga u upitniku jest.” “Čitala sam o nečemu što se dogodilo u Singapuru. Znaš da ondje šibaju ljude?” Nije čekala da odgovorim, već je odmah nastavila. “To im je oblik kazne. Zvuči strašno. Ostavlja krvave tragove i ožiljke.”

Zbunjeno sam zurio u nju. “Misliš da bih te tukao dok ne prokrvariš, da bih ti ostavio ožiljke i da bih u tome uživao?”

“Ne.” Odmahnula je glavom. “Jednostavno... nisam to htjela probati.”

“Nisi htjela?” upitao sam, namjerno naglasivši prošlo vrijeme.

“Moram najprije saznati više o tome.”

“Dobro. Neka to zasad ostane stroga granica. Vidjet ćemo možemo li smisliti način da naučiš više.”

Sranje. Potreslo me to što je mislila da bih se mogao tako odnositi prema njoj. Moram razmisliti kako ću upotrebljavati šibe a da ih ona ne smatra tako strašnima.

“Igra gušenja?” upitala je gledajući moj upitnik. “Stroga granica?”

“Da. Uvijek je bila. I uvijek će biti.” Moje su se granice tijekom godina mijenjale, ali kontroliranje nečije mogućnosti disanja, gušenje, bilo je nešto što nikad ne bih činio.

“Samo sam se pitala kako je to.”

“Previše je opasno. Ne osjećam se ugodno u takvim stvarima.” Ali bilo je toga još, a ovo je bila savršena prilika da govorim o tome i pokažem svoju novu iskrenost. “Beth je htjela pokušati pa sam čitao o tome, razgovarao s drugim domovima, čak sam i gledao jednu igru.” Pogledao sam je. “Ali poznavao sam svoje granice i jednostavno nisam mogao... i ne želim riskirati tako. Žao mi je, Abby.”

Slegnula je ramenima. “Nema veze.”

“Ima veze”, usprotivio sam se. “Nakon mojeg neuspjeha s Melanie - “ “Čekaj malo.” Podignula je ruku. “Kakva je to priča o tvojem neuspjehu s Melanie?”

“Iznevjerio sam je. Nisam mogao biti ono što je htjela da budem.”

“Pogledaj me, Nathaniele”, rekla je ozbiljna pogleda. “Nisi iznevjerio Melanie. Zašto misliš da je sve bila tvoja krivnja? Ne, nisi mogao biti ono što je htjela da budeš, ali nije ni ona mogla biti ono što ti trebaš.”

“Da sam se više potrudio...”

“Oboje biste danas bili nesretni”, rekla je, a u očima joj se pojavio vragolast sjaj. “A što bi onda bilo sa mnom?”

Lagano sam se nasmiješio. “Zaista, što?”

“Nema više govora o tome kako si iznevjerio Melanie”, rekla je skupivši papire i složivši ih opet u snop. “Dakle, gdje smo stali?” Opet je pogledala upitnik. “Eh, da. Igra gušenja. Neće se više spomenuti. Imaš li ti još pitanja u vezi s mojim upitnikom?”

Prošli smo još nekoliko tema, ne toliko radi toga da nešto promijenimo, već radi toga da bolje razumijemo zašto su neke stvari označene onako kako jesu. Objasnio sam joj zašto sam nešto označio kao strogu granicu, a ona je govorila o stvarima koje želi probati.

Bilo je još toga o čemu smo trebali razgovarati, ali nakon što smo raspravljali o našim upitnicima, zgrabio sam je u naručje i odveo u dnevni boravak. Gledali smo film.

Bilo je neobično.

Bilo je čudno.

Bilo je dobro.

Iduće večeri opet smo sjeli za stol kako bismo raspravili o tome kada će se i kako zbivati naša veza. Rekao sam joj da ne želim da mi bude pokorna sedam dana u tjednu. Želio sam da mi bude i ljubavnica.

195

“Možemo li opet uspostaviti naš vikend-dogovor?” upitala je.

To je i bilo ono što sam želio pokušati i laknulo mi je kad je ona to predložila prva. “Mislim da je to odlična ideja.”

“A preko tjedna opet smo Nathaniel i Abby.”

“Sviđa mi se, ali bit će teško. Iz Nathaniela i Abby pretvarat ćemo se u doma i pokornu.” Malo prije toga razgovarao sam s Paulom o tome kako su Christine i on to riješili. “Mislim da je najbolje da odredimo neke rituale i vrijeme kad ću ti stavljati a kad skidati ogrlicu.”

“Stavljati i skidati ogrlicu? Zašto bi mi skidao ogrlicu?”

“Jer smo preko tjedna Nathaniel i Abby”, ponovio sam njezine riječi. “Mogao bih ti stavljati ogrlicu petkom u šest, recimo, i skidati je nedjeljom u tri.”

“Prije sam je nosila svaki dan.”

“Ali stvari su se promijenile.”

“Ne kažem da nisu, ali budem li nosila ogrlicu svaki dan, održavat ću našu povezanost.”

Srce mi se topilo na te njezine riječi, ali ne bi bilo dobro za nju da ogrlicu nosi stalno. Vidio sam kako se ponašala dok je nosila ogrlicu i nisam želio da bude unutar tih okvira i preko tjedna.

“Razumijem da želiš nositi moju ogrlicu svaki dan, ali hoćeš li poslušati jedan savjet? Od nekoga tko ima više iskustva?” rekao sam tiho.

Upitno je podignula obrvu. “Misliš li često igrati na kartu iskustva?”

Suspregnuo sam smijeh. Više od deset godina živim životom doma, a ona me pita mislim li igrati na kartu iskustva?

“Abby, slušaj. Priznala ti to ili ne, ogrlica predstavlja stanje uma u kojem ne želim da budeš svaki dan.” Prije sam želio da bude u tom stanju uma i tijekom tjedna, ali sad to više ne želim. Ne ovoga puta. “Ako te u utorak pitam želiš li grašak ili mrkvu za večeru, odgovor želim dobiti od Abby, a ne od Abigail, svoje pokorne.”

“Znam, ali...”

Imao sam je. Vidio sam joj to u očima. “I ne namećem ti nikakva pravila prehrane, vježbanja niti određujem koliko ćeš spavati.”

“Hvala Bogu. Jer inzistiranje na osam sati sna zaista bi ograničilo naše svakodnevne aktivnosti.”

Uh, zaista bi, a ja sam planirao mnoge svakodnevne aktivnosti. “Slažem se”, rekao sam. “No, vratimo se na ono što sam govorio.

Ako se želim seksati u srijedu, a ti nisi raspoložena za to, želim da slobodno to i kažeš. Ogrlica”, odmahnuo sam glavom, “sputavat će te. Iako misliš da neće.”

“Dobro, samo vikendom onda.” Nagnula se prema meni. “Nego, što si ono govorio o ritualima?”

Govorio sam joj o tome kako će nam rituali pomoći da se petkom prebacimo u odgovarajuće stanje uma i kako će nam olakšati prijelaz na svakodnevni život nedjeljom popodne. Paul mi je rekao da će ti rituali, kad se dobro ustale, postati signal na koji ćemo reagirati.

“Jesi li sigurna da se želiš igrati cijeli vikend?” upitao sam je nakon što smo se složili oko termina i rituala. Želio sam joj reći da ima više mogućnosti. “Možda se možemo igrati samo nekoliko puta. Na taj mi način ne moraš služiti cijelo vrijeme.”

“Misliš na moje kuhanje i posluživanje hrane?”

“Da. Ako ne želiš to raditi...”

Pokušao bih tako. Bilo bi to potpuno drukčije od onog na što sam naviknuo s bivšima, ali pokušat ću. Zbog nje.

“Ne znam”, rekla je. “Zaista volim činiti nešto za tebe. Zapravo, to me uzbuđuje.”

Kurac mi se dignuo na te riječi. “Stvarno?”

“Mmm”, odgovorila je.

196

Onda dobro. Ako joj se to sviđa, to ćemo i činiti. Ako je to uzbuđuje. .. Morat ću još promisliti o tome kako ćemo dalje s tim.

Ali kasnije. Bilo je još stvari o kojima smo trebali večeras raspraviti.

“Trebamo odrediti sigurne riječi”, rekao sam. “Uvijek sam upotrebljavao žuta i crvena, a mislim da bi to i tebi odgovaralo.

Kad-” “Dvije? Nudiš mi dvije sigurne riječi?”

“To je uobičajen sustav.”

“Ali prošli put - “ “Već sam ti objasnio gdje sam pogriješio kad sam to određivao prošli put, Abby. Ne želim da opet odeš.”

Primila me za ruku. “Neću otići. Samo ne znam što će mi dvije sigurne riječi.”

“Zato što ćemo pomicati tvoje granice”, odgovorio sam, misleći na sve ono što je željela probati.

“Kažeš li žuta, znam da idem dalje nego što je dopušteno, ali mogu nastaviti. Crvena sasvim prekida igru.”

“Ali tvoje pokorne nisu nikad morale upotrijebiti sigurnu riječ.“ “Ali ti jesi.” Poljubio sam joj ruku. “Želim da se osjećaš potpuno sigurnom kad si sa mnom. Čak i kad idem predaleko.” “Žuta i crvena.” Razmišljala je. “Kao semafor.”

“Točno”, rekao sam. “A budući da ću pomicati tvoje granice, sigurna riječ pomaže i meni.”

“Tebi?”

“Mogu te iskušavati jer znam da ćeš reći žuta ako trebam usporiti”, objasnio sam. “Ti vjeruješ meni i ja vjerujem tebi da ćeš upotrijebiti sigurnu riječ budem li išao prežestoko, prebrzo ili predaleko. Na taj se način ne moram brinuti.”

“Nisam nikad razmišljala o tome da i ti moraš biti siguran.”

“Znam. Ovaj put želim da sve bude kako treba.” Zastao sam na trenutak. Još sam joj nešto htio reći. “Nisam bio u pravu kad sam te kaznio.” Iznenađeno me pogledala. “Ne toliko zbog kazne, već zbog brige o tebi nakon toga.”

“Brige o meni?”

“Trebao sam ti doći u sobu te noći. Trebao sam razgovarati. Držati te u naručju. Uvjeriti se da si dobro. Provjeriti u kakvu ti je stanju koža. Reći ti da sjedneš odmah ujutro umjesto da čekaš do ručka. Bilo što.”

“Aha.” “Bio sam toliko zaokupljen vlastitim emocijama da ti nisam pružio pažnju koju si trebala.”

Gledao sam je u oči. “To se više nikad neće dogoditi.”

“Ako te budem morao opet kazniti - kad te budem morao opet kazniti”, ispravio sam se. Bilo je to neizbježno. Dogodit će se. “Želim da znaš da će biti drukčije.”

Još smo malo razgovarali o ponašanju nakon kazne i onome što treba očekivati od mene.

Razgovarali smo i o ponašanju koje će rezultirati kažnjavanjem te o oblicima kazne.

Kad više nije bilo pitanja, završio sam razgovor za tu večer i izveli smo Apolla u šetnju.

Pokazao sam joj stabla trešnje i pupoljke koji će uskoro procvjetati. Dok smo šetali, primio sam je za ruku, a naši su se prsti isprepleli.

Moj telefon oglasio se dvaput gotovo nečujnim tonom.

“Da, Sara?” Pogledao sam na sat i nasmiješio se. Sedamnaest i četrdeset pet. Trebao sam pretpostaviti da će uraniti.

“Gospođica King je ovdje, gospodine.”

197

“Hvala. Pošaljite je unutra u osamnaest i pet. Kad uđe, možete otići kući.”

“Da, gospodine”, rekla je i poklopila slušalicu.

Bio je petak navečer. Abby mi je rekla da želi ponovno poslati prijavu Godwinu i vratiti se u moj ured na razgovor. Mislio sam da je to najluđa ideja koju sam čuo i odbio sam je, ali ona je bila uporna. Nakon kraće rasprave shvatio sam zašto je to predložila - to će svemu dati službeniji ton, a Godwin je već znao da ne treba ispitivati ništa u vezi s mojim odlukama. “Želite da vam proslijedim samo prijavu Abigail King?” pitao me. “Ničiju drugu?”

“Tako je. Samo njezinu.”

“Imam i jednu novu. Čini se da obećava. Tražila je vas.”

“Nisam zainteresiran. Nazovite je i recite da nisam slobodan. Do daljnjega. A to se odnosi i na sve druge koje budu pitale za mene.”

Abby je htjela da joj stavim ogrlicu taj vikend. Razgovarali smo o pojedinostima povezanim s vremenom stavljanja ogrlice. Rekao sam joj da nema žurbe, čak sam je tog jutra ispitivao o tome pod tušem, ali nije odustajala.

Opet sam pogledao na sat.

Tri minute nakon osamnaest, okrenuo sam se opet prema računalu i stao tipkati.

Jebeni, usrani srećkoviću.

Vrata su se otvorila i zatvorila. Abigail - Paul mi je rekao da se odmah uživim u ulogu ako vikendom želim razmišljati o njoj kao o Abigail - hodala je od vrata prema meni i stala nasred sobe.

Provirio sam prema njoj. Pognula je glavu, a ruke je držala spuštene sa strane.

Ne znam kako si uopće zaslužio da se ovo divno biće vrati u tvoj ured, tipkao sam.

Jebeni srećkoviću.

Vratila se u tvoj ured i pružila ti drugu priliku da budeš njezin dom.

Voli te iako si bio šupak. Voli te, točka. Jebeni srećkoviću.

U povijesti jebenih srećkovića ti si, Weste, najsretniji jebeni srećković. A sad ustani i daj joj ono što želi.

Prestao sam tipkati. “Abigail King.”

Nije se ni pomaknula. Kao da me ne primjećuje.

Ustao sam od stola i prišao joj s leđa. Zastao sam na trenutak i pomirisao je. Slatko. Primio sam je za kosu i omotao si je oko prstiju.

“Prošli put bio sam blag prema tebi”, rekao sam jer bila je to istina i ona je to znala. Znala je i da ovoga puta neću biti tako blag.

Povukao sam je za kosu, a ona se potrudila i dalje držati glavu pognutom. Izvrsno. Još joj nisam dao dopuštenje da me pogleda.

“Jednom si mi rekla da u fizičkom smislu možeš podnijeti sve što ti dam. Sjećaš li se toga?”

Nije odgovorila - nisam joj dao dopuštenje da govori.

Opet sam je povukao za kosu, snažnije. “Provjerit ću to, Abigail. Vidjet ćemo koliko točno možeš podnijeti.”

Pustio sam joj kosu i stao ispred nje. “Obučavat ću te. Obučavat ću te tako da možeš ispuniti svaku moju potrebu i želju. Odsad nadalje, kad ti zapovjedim nešto, očekujem da me poslušaš odmah i bez pitanja. Svako oklijevanje, podizanje obrva ili neposluh riješit će se na licu mjesta.

Jasno?

I dalje nije govorila.

“Pogledaj me i odgovori”, rekao sam. “Je li ti jasno?” Podignula je glavu, a pogled joj se susreo s mojim. “Da, gospodaru.”

Da, gospodaru? Nazvala me gospodarom prije nego što sam joj stavio ogrlicu? Opet?

“Hm, hm, hm.” Znao sam da će zabrljati. Očekivao sam to, zapravo. Ali nisam mislio da će se to dogoditi odmah u mojem uredu. “Mislio sam da si naučila lekciju prošli put.”

198

Izgledala je potpuno zbunjena.

“Kako me oslovljavaš prije nego što ti stavim ogrlicu?”

“Da, gospodine.”

“Prošloga puta dopustio sam ti da se izvučeš”, rekao sam i otišao natrag do stola. Hoću li moći to? “Ali, kao što rekoh, ovoga puta neću biti tako popustljiv.”

Morao sam. Morao sam joj pokazati da mislim ozbiljno kad kažem da sam prošloga puta bio previše popustljiv.

“Podigni suknju i stavi ruke na moj radni stol”, rekao sam.

Moja kazna za nepravilno oslovljavanje razlikovala se s obzirom na oblik prijestupa te na vrijeme i način na koji se prijestup dogodio. No nisam predvidio kaznu za pogrešno oslovljavanje prije nego što joj stavim ogrlicu.

“Tri udarca”, rekao sam dok se ona namještala. “Broji.”

Najprije sam je pljesnuo po mesnatom dijelu na desnoj strani guze.

“Jedan.”

Drugi udarac sletio je na lijevu stranu.

Moji udarci bili su dovoljno snažni da joj se zarumeni guza - morala ih je osjetiti - ali ne toliko snažni da joj ostave dugotrajniji trag.

Posljednji udarac bio je usmjeren na njezino slatko mjesto. “Tri.” I to je bilo to, završilo je. Osjećao sam se bolje. Ići će nam dobro. Nježno sam je protrljao i primijetio da se nije trznula na moj dodir niti se bojala. Spustio sam joj suknju. “Vrati se ondje gdje si stajala.”

Graciozno je odšetala prema sredini ureda.

“Jesi upamtila sigurne riječi?”

“Da, gospodine, upamtila sam sigurne riječi.”

“Odlično.” Otvorio sam ladicu, izvadio kutiju i podignuo ogrlicu. “Jesi li spremna, Abigail?”

Smiješak joj je ozario lice. “Da, gospodine.”

Prišao sam joj i stao ispred nje s ogrlicom u ruci.

“Klekni.”

Kleknula je, a ja sam joj stavio ogrlicu oko vrata. Moja.

“Stavljat ću ti je svakog petka u osamnaest sati”, rekao sam potvrdivši naš dogovor, “i skidat ću ti je svake nedjelje u petnaest.“ Ogrlica je izgledala jebeno dobro na njoj. Sad će mi ga uzeti u usta - bio je to idući korak rituala koji smo dogovorili - ali najprije sam morao učiniti nešto. “Ustani”, rekao sam joj.

Poslušala je i ustala, iako sam vidio da joj nije sasvim jasno.

Prije, kad bih joj stavljao ogrlicu, obuzela bi me posesivnost. Vidio bih je kako je nosi oko vrata i preplavila bi me radost. U meni bi se probudio nevjerojatan životinjski nagon. I svaki sam je put želio poljubiti.

“Tako dobro izgledaš s mojom ogrlicom oko vrata.”

A ovoga puta to ću i učiniti.

Nježno sam joj primio bradu, privukao je k sebi i priljubio svoje usnice uz njezine. Poljupcem sam joj pokazao kako djeluje na mene. Kako reagiram kad je vidim s mojom ogrlicom. Bila je pomalo bojažljiva u početku, ali prepustila se mojoj strasti.

Konačno sam prekinuo ljubljenje i lagano joj gurnuo ramena.

“Natrag na koljena.”

199

Vratila se u prijašnji položaj i oblizala usnice. “Molim vas, gospodaru, smijem li ga staviti u usta?” pitala je, kao što smo se dogovorili. Stavit ću joj ogrlicu, a ona će zauzvrat pitati smije li me služiti. Smiješ.

Zatvorio sam oči, a ona mi je otkopčavala hlače. Proteklih nekoliko tjedana zadovoljavala me oralno, ali to se uvijek događalo na krevetu, a ne na koljenima. To sam želio sačuvati za trenutak kad joj ponovno stavim ogrlicu.

Uhvatio sam je za kosu i, kad je polako počela stavljati moj kurac u svoja usta, snažno sam ga gurnuo. Pokazivao sam joj da sam glavni. Da ona pripada meni. U cijelosti. I da ću se služiti njezinim ustima kako god poželim.

Jer to je bio njezin dar meni.

To je bio dar koji sam prihvaćao.

Zabijao sam joj ga u usta, a ona se kretala oko njega, lizala ga, pušila duboko. Došao sam joj do kraja grla, a ona me svejedno primala cijelog i pritom se služila svojim zubima baš onako kako sam volio.

“Jebote”, muklo sam stenjao. Čvršće sam je zgrabio za kosu i zabijao ga jače. Uh, kako je dobro biti u njezinim ustima.

Ukrutila su mi se jaja i znao sam da neću još dugo. Shvatila je da sam blizu pa mi je uhvatila bedra i čekala.

Gurnuo sam joj ga još jedanput u grlo i stenjao dok sam joj punio cijela usta. Sve je gutala, povlačeći me pritom dublje u grlo.

Izvadio sam joj ga iz usta i polako otpetljao prste iz njezine kose. Nježno sam je pomilovao po glavi i vlasištu kako bih ublažio moguću bol.

“Zakopčaj mi hlače, Abigail.”

Kad je poslušala moju zapovijed i zakopčala me, rekao sam joj da ustane.

Nježno sam joj primio bradu i podignuo joj lice prema sebi. “Noćas ću te dobro obraditi. Dovest ću te do vrhunca zadovoljstva i pustiti te ondje. Nećeš svršiti dok ne dobiješ moje dopuštenje, a bit ću vrlo škrt s dopuštenjima. Je li ti jasno?”

Tišina.

“Odgovori mi.”

Oči su joj zasjale od požude. “Da, gospodaru.” Jako dobro.

“Kod kuće sam za sat vremena. Želim da me čekaš u sobi za igru, gola.”

Nastavlja se...

by Chia

200

O AUTORICI

TARA SUE ME napisala je prvi roman kada je imala dvanaest godina. Trebalo je proteći dvadeset godina do pisanja drugog.

Nakon što je napisala nekoliko tradicionalnih ljubavnih romana, odlučila se okušati u nečem malo izazovnijem i tako počela rad na Pokornoj. Ono što je otpočelo kao vježba pisanja, ubrzo je poprimilo vlastiti život pa su ubrzo uslijedili nastavci, Dominantan i Obuka. Prvobitno objavljena na internetu, trilogija je stekla veliku čitateljsku publiku diljem svijeta.

Tara je svoj pravi identitet i pisanje tajila. Ni vlastiti suprug nije znao na čemu radi. Do danas samo jako mali broj ljudi zna pravu istinu (premda je u međuvremenu rekla suprugu). S njim i dvoje djece živi u jugoistočnom dijelu Sjedinjenih Država.

201