Bekim Sejranović - Ljepši kraj by Aleksandra Rasic

Književna radionica Rašić

Beograd, 2015.

Bekim Sejranović

Ljepši kraj

1 Sjedim u staroj kolibi na djedovom „ranču“. Noć je banula u dolinu i zapljusnula šumom zagrnuta brda. Tu sam već neko vrijeme i u meni više nema nemira. Osjećam se kao čovjek koji je jednom htio napisati nekakvu priču, ali nije uspio, jer je priča preuzela kontrolu nad stvarnošću. Nije više bilo jasno što je stvarno, priča ili život. I piše li život priču ili je možda obratno. Puh rovenda po tavanu bez ikakvog zazora. Jedne sam se noći probudio i ugledao njegov rep kako skače iznad ruba ishabanog kauča na kojem sam spavao. Nestao je u rupi na zidu ispod karniše. Žarulja na stropu pali se i gasi, vjerojatno zbog prekida kontakta. Zidovi kolibe puni su rupa od otpale žbuke. Ispod se vide daske od kojih je koliba prvobitno bila napravljena. „Ranč“ je njiva od sedam i pol duluma koju je djed bio kupio kad je otišao u mirovinu i tu posadio voćnjak šljiva. Sjećam se svega, ali to sada nije bitno. Nema više ni djeda ni majke (tako sam zvao baku), ni moje stare, njihove kćeri. Nema ni „ranča“. Sad je to u šipragu i u zaboravu zarobljen voćnjak. Imanje pripada tetki Ziki koja me pustila da tu boravim koliko hoću. Ne znam točno kad sam došao, ali ljeto se primicalo kraju, a šljive trulile jer nije bilo nikog da ih pobere. Danju bi stršljeni zujali u borbenim formacijama i prežderavali se sokom prezrelih „mađarica“. Ptice raznih veličina i boja kriješteći su skakale po gudurama i kljucale malo plodove, a malo jedna drugu. Navalili su nekakvi okrupnjali skakavci, a i one sitne, nepodnošljive mušice što ti se zalijeću ravno u oči.

Pričam si istu priču nebrojeno puta, kao da se nadam da ću jednom smisliti ljepši kraj. Priča može započeti kad sam tog listopadskog popodneva, prije dvije godine, pao u Savu. Izašao sam tada iz rijeke na muljevitu obalu. Dok sam se penjao uz strmu blatnu stazu, okliznuo sam se, pao na guzicu i otklizao se pola metra natrag prema rijeci. Kad sam se napokon popeo na vrh nasipa, skinuo sam jaknu i majicu. Iz tijela je izlazila para. Sjedio sam neko vrijeme na zemlji očekujući nešto. Mislio sam da ću zaplakati, da ću, kao u nekom lošem filmu, tu na obali rijeke pustiti suze da mi cure niz lice. Da ću se onda smiriti, obrisati suze, nasmiješiti se. Zatim se dignuti i laganim korakom krenuti u nekakvu budućnost. Bilo kakvu. Ali nisam. Sjedio sam na obali gol do pojasa i gledao kako mi se bradavice na sisama ukrućuju.

3 Već neko vrijeme čujem glasove. Ima ih nekoliko. Pojedine raspoznajem i znam da pripadaju nekom meni. Za druge nisam siguran. Izranjaju kao iz bezdana, oglase se jednom ili dvaput i zatim zauvijek nestaju. Jedan od poznatih glasova podbada me da baš i nije siguran u taj, nazovimo ga tako, pokušaj utapanja. Čini mu se da sam se samo nespretno pokliznuo i pljusnuo u muljeviti plićak. Zvrnda zajedljivo kako nemam muda za takvo što i ja mu, iako nevoljko, priznajem da je u pravu. Vidim se i sam kako zamišljen stojim na obali Save i držim cigaretu. Gledam u rijeku, oko mene se čuje graktanje vrana, srce počinje nabijati u prsima. Osjećam da me dim cigarete guši, znao sam da će me uhvatiti onaj moj napadaj s kojim živim već nekoliko godina, a koji ne znam kako bih nazvao. Panično bacam cigaretu u blato ispred sebe i gasim je đonom tenisice. Gledam svoju nogu kako se mrda i kako do ispod nje izmiče. Tad shvatim da padam u rijeku. Dodir hladne vode prizvao me svijesti. Mahnito zaplivam prema obali udaljenoj pola metra, prije nego što shvatim da je dubina tek malo iznad pasa.

1 Sjedim u kolibi, palim šibicu i brojim do pet. Plamen liže jagodice prstiju i bol je tu. Na nju se uvijek možeš osloniti. Očekujem huk sove koji se svake noći začuje iz obližnje šuplje kruške. Pokušavao sam sebi ispričati što se događalo u posljednje dvije godine, ali nisam uspijevao. Priča se mijenjala ovisno o tome koji ju je od mojih glasova pričao. Neki od glasova potpuno bi zaboravljao pojedine epizode, dok bi kod drugoga one zauzimale središnje mjesto. A imao sam i previše vremena za razmišljanje u djedovoj kolibi. Počeo sam vjerovati da se sve što se ima dogoditi zapravo već dogodilo. Umislio sam da, analizirajući prošlost, mogu predvidjeti budućnost.

2 Ustao sam tog listopada prije dvije godine s blatnog tla, iscijedio mokru majicu i navukao je na sebe. Bradavice su se i dalje nazirale kroz vlažnu tkaninu. Ponovo sam mislio na bivšu ženu i na njezine sise. Bile su tek malo veće od mojih, ali imale su potpuno drugačiju formu i poetiku. Bradavica zašiljenih i tvrdih poput vršaka pruskih kaciga iz Prvog svjetskog rata. Kad ih zagrizeš, pucaju zubi, ispadaju nekvalitetne amalgamske plombe. U tom sam razdoblju pokušavao ne misliti na nju, zaboraviti je poput neugodne uspomene. Nisam je volio, više je stvarno nisam volio, govorio sam si. – Pitanje je da li si je ikad volio dodavao bi glas iz kakvog mračnog budžaka moje svijesti. – Ne, pitanje je može li on uopće ikoga voljeti? začuo bi se promukli glas nekog psihijatra iz drugog kuta. 7

– Voli sebe, samo sebe voli. Samo sebe! kriještao je nov, nepoznat glas. – Najmanje sebe voli smireno dodaje psihijatar. – Glasovi su me počeli proganjati otkad me je ona ostavila. Izdržao sam još nekoliko mjeseci u Oslu radeći na fakultetu, a zatim sam na kraju zimskog semestra spakirao ruksak, podigao sav novac s računa i pobjegao u Brazil. Lutao sam neko vrijeme bez nekog određenog cilja da bih se nakon nekoliko mjeseci ugnijezdio na otočiću Morro do Sao Paolo na sjeveru zemlje. Ondje sam se zaljubio u djevojku koja kao da je bila dvojnica moje bivše žene. Kad sam je prvi put vidio, nisam mogao vjerovati. Isto visoko čelo, iste bezobrazne oči, pune usne, gipko tijelo koje se uvija u taktu glazbe i ista mršava, skoro nepostojeća stražnjica. Jedino što je ova bila crnkinja. Voljeli smo se preko dva mjeseca i glasovi u meni su utihnuli. Već sam bio počeo maštati, planirati čak, kako zauvijek ostati na tom otoku. Vidio sam gomilu svoje tamnopute djece kako se ganjaju po beskrajnim pješčanim plažama. A onda je jednog dana došla sva uplakana i rekla da mora ići dalje. Objašnjavala mi je kroz suze, koje su mi se činile iskrenima, da joj je muž u zatvoru i da se mora brinuti o svoje troje djece koja je čekaju u nekom gradiću u zabačenoj pokrajini Mato Grosso kod njezine majke. Ja ništa nisam shvaćao, pokušavao sam je umiriti poljupcima i nježnim riječima na lošem portugalskom. Na kraju ju je uhvatila histerija, počela je vrištati kako je Brazil odvratna zemlja i kako sam glup i da se vratim odakle sam i došao. Kad se smirila, tražila je novac. Dao sam joj koliko sam imao. Poljubila me, zahvalila i otišla. Tada su mi se glasovi vratili u glavu, a ja, nakon još nekoliko mjeseci lutanja Brazilom, opet u Oslo. Na fakultetu me dočekao otkaz jer sam nestao na više od pola godine a da se nikome nisam javio. Možda se nešto i moglo srediti, bio sam drag profesoru Pettersenu, mom mentoru, ali nije imalo smisla. Znao sam da ću opet nestati prvom prilikom, čim skupim dovoljno novca. Izdržao sam u Oslu nekako do jeseni, uglavnom radeći po čitave dane. Kad je bilo posla, kao prevoditelj, a kad nije, kao građevinski radnik. Na jesen me ponovo uhvatio nemir i tako sam opet otišao, najprije u Hrvatsku pa u Bosnu. Razmišljao sam o tome kako bi bilo baciti se u Savu i nestati, ali nije to lako. Tada sam se okliznuo i pao u muljevitu rijeku.

Ostavio sam bio tada, prije dvije godine, rijeku Savu iza sebe. Ostavio sam i kuću i ulicu i tu kasabu u kojoj sam bio dijete i u kojoj sam nekoć bio bliže sebi nego ću to ikad poslije biti. Ostavio sam iza sebe urušene zidove, uvenule bašte, mezare i grobove po razlokanim ledinama. Nakon tog pada u Savu, ipak sam osjetio neku nejasnu nadu, počela je u meni gorjeti nekakva jadna i slabašna vatrica. Nisam još točno bio znao što uraditi, ni kako, ali za početak sam presvukao mokru odjeću, sjeo u djedov stojadin zvan „zelenko“ i krenuo prema Splitu. „Zelenka“ mi je djed ostavio u oporuci. Stao je na cesti malo prije Mostara i više se nije htio pokrenuti. Ostavio sam ga s ključevima u bravi i krenuo cestom stopirajući s ruksakom na leđima. Nitko mi nije stao, naravno. Ljudi na toj cesti voze kao mahniti.

III

1 Budim se naprasno pred zoru potpuno mokar od znoja. U prvi tren ne shvaćam gdje sam, srce dušmanski udara po grudnom košu. Ostaci sna još razuzdano plešu po djedovoj kolibi i ja se naglo dižem, razmičem zavjesu ne bih li u sobu pustio javu. Kroz prozor dopire kao smrt blijeda svijetlost, nedovoljna da rastjera stravu sna. San: Ja sam zli duh. Gone me tri dobra duha. Letimo poput kometa po golemoj zgradi koja podsjeća na moju osnovnu školu: „Narodni heroj Zaim Mušanović“. Oni me love kao što bijesni lovci gone plijen koji im je dotad već mnogo puta za dlaku izmakao. Znam, ako me dohvate, sve je gotovo. Dok bjesomučno letimo kroz dugačke hodnike, gore-dolje po stubama, po poznatim učionicama, oni prijete i govore mi što me sve čeka kad me se dočepaju, a ja se uglavnom cerekam i psujem im sve što stignem. Jedan me strelovito prati prema zatvorenom prozoru; ja naglo skrenem, on udara o prozor. Otvaram prozor, guram dobrog duha kroz njega, zatim ga zatvaram i fijuknem poput metka kroz školsku dvoranu gdje smo nekad čuvali počasnu stražu pokraj Titove slike. Preostala dva dobra duha presavijaju se od boli i bijesa. Vrište i cvile, psuju, kunu otrovno. Ja im dobacujem poganluke, ali osjećam kako me hvata strah, kakо panika svladava moje nematerijalno tijelo i osjećam da će se njihove prijetnje prije ili poslije obistiniti. Ovakva buđenja uobičajena su kad prestanem pušiti hašiš. Desetak godina duvao sam svaki dan uz povremene prekide. Ponekad bih prestao jer nisam mogao nabaviti robu, a ponekad da razbistrim misli. Posljednjih godina, kad god bih prestao duvati, noću bih se znojio. Taj je znoj ljepljiv i ima slatkasto-kiselkast miris. Zatim bi se počeli vraćati snovi. Kad duvaš, ne sanjaš. Kad prestaneš, sanjaš.

2 10

Tog listopada prije dvije godine letio sam natrag za Oslo. U avionu sam se trudio ne gledati lica ljudi oko sebe, ne slušati njihove glasove; ne zanimaju me njihove otužne priče kako su proveli odmor, koliko su platili smještaj, a koliko lignje na žaru u nekoj konobi na Hvaru. Uzimam pivo, otvaram ga i nespretno prospem pola limenke po hlačama mladog Norvežanina što sjedi do mene i nešto poneseno govori svojoj djevojci. Ona je nezdravo mršava, s umecima u grudnjaku i malim crvenim bubuljicama po licu koje neuspješno pokušava sakriti puderom. Mladić me pogleda najprije iznenađeno, zatim ljutito. Počinje dlanom otresati pjenu s hlača, psujući glasno na sjevernonorveškom dijalektu. Ja šutim i gledam ga kao što čovjek gleda gnjidu koja će mu popiti pola litre krvi kad postane uš. Potegnem malo piva, progutam valium i okrećem glavu na drugu stranu. Prije nego što ću utonuti u blaženstvo besvijesti, pomislim kako bi bilo najbolje da se avion sruši nakon što zaspim. Negdje u Alpama, ako može.

3 Budim se prije nego što će avion sletjeti u zračnu luku Gardemoen, pedesetak kilometara od Osla. Kroz mene struji val straha kojem ne znam pravi izvor, ali koji i te kako dobro poznajem. Uvijek je bilo tako: taj je strah uvijek bio tu, to nezadovoljstvo samim sobom i ostatkom svijeta. Bilo je to zapravo tragikomično. Kada bih bio u Norveškoj, sve bi mi išlo na živce: norveška muzika i muzičari, književnost i pisci, novinski. naslovi, televizijske vijesti, norveški jezik i svi dijalekti, norveška povijest, zemljopis, priroda, planine i fjordovi, nordijske mračne, beskonačne zime, beskrajni ljetni dani, norveški zakoni, vlada, kralj, kraljica, princ i princeza, ljudi na ulici, dosadni, starmali dječaci i umišljene djevojčice, isfrustrirane djevojke s napumpanim guzicama i utegnutim sisurinama, usukani, iskompleksirani mladići, a o nogometu i politici da i ne govorim. Istodobno, sve što je imalo veze s Balkanom bilo je kao izmišljeno: ljudi su neposredni, topli, buntovni, nema te norveške ovčje poslušnosti, ne sputava te paukova mreža zakona, vlada javašluk, nemar i kaos, ciganluk plodni koji je, baš takav kakav jest, sa svim svojim lošim stranama, ipak bliži ljudskom biću nego hladna, metalna, savršeno organizirana i u svakom dijelu pomno kontrolirana društvena struktura. Kaos je život, razmišljao bih u nekoj od svojih iznajmljenih sobica u istočnom dijelu Osla. Palio bih 11

džoint za džointom i zaključivao: organizirati kaos znači težiti ništavilu. Slušao bih balkansku, orijentalnu ili afričku muziku, čitao knjige na našem, kupovao novine, pratio vijesti. Bilo je istine u svem tom mom naprđivanju, ali nitko me nije tjerao da budem u Norveškoj. Mogao sam se vratiti na Balkan. I nije da nisam pokušavao, ali upravo bi u takvim trenucima moja unutarnja mašina zaribala. Kad bih odlazio u Hrvatsku, Bosnu, Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju, nakon početnih tjedana, ispunjenih susretima s prijateljima i razuzdanim dernecima, sve bi poprimalo drugačiji oblik. I razuđena Norveška i brdoviti Balkan. Probudio bih se tako jednog jutra u Rijeci, Splitu, Zagrebu, Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Beogradu, Novom Sadu, nebitno, obično mamuran, ispumpan, svijesti sužene od kakve droge, i odjednom bi se sve okrcnuio naizvrat. Zaskočila bi mc mješavina gađenja i panike, osjećaj potpunog promašaja. Nakon dva tjedna povlačio bih se u samoću, počeo slušati norvešku muziku, čitati knjige na norveškom, a ako bih se već napio, počinjao bih gnjaviti o ljepotama norveške prirode, o njihovoj istančanoj kulturi, razvijenoj demokraciji, klasnom miru i ostalim tricama. *** Završetak sna: Dva preostala dobra duha me sustižu, osjećam njihov bijes, čujem njihovo zapjenjeno režanje, već pružaju rugobne šake prema tankom plinovitom repu što ostaje iza mene dok letim mijenjajući smjer što brže mogu. Posustajem, osjećam da gubim snagu, da sam možda i zaslužio sve to čime mi prijete, možda bih i stao, ali želio bih samo znati: zašto? Sve je ovo strašno samo zato što ne mogu dokučiti zašto sam ja zli duh, a oni dobri, zašto ja bježim, a oni progone, zašto se ja plašim, a oni su snažni i bahati. Letimo dalje, više ne prepoznajem prostorije ni zgradu, dolazimo na vrh, ja izlijećem na krov, ondje je velik dimnjak, i osjećam da se možda tu na trenutak mogu sakriti i odmoriti. Šušnem nečujno u njega, prolijećem kroz gustu, čadavu tamu i tada se budim sav u znoju. S užasom shvaćam da je ovaj svijet samo mračan dimnjak u koji sam se na trenutak sklonio od potjere.

1 Sjećam se kako izlazim iz aviona, tup od valiuma, prolazim kroz kontrolu putovnica zijevajući. Niz obraze mi klize suze. Policajac ljubazno pozdravlja, gleda u moju crvenu norvešku putovnicu, pita odakle dolazim, ja mu odgovaram usporeno, kroz nos. On udara pečat na slobodnu stranicu i govori: Dobro došao kući! Pogledam ga začuđeno, na licu mu tražim tragove sarkazma, ali ono je iskreno i rumeno. Odgegam se dalje. Uzimam prtijagu, jedan stari plavi ruksak koji sam nekoć davno ukrao u vešeraju u studentskom domu u Oslu, i idem prema izlazu. Na carinskoj kontroli, svaki sa svoje strane prolaza, stoji jedan policajac s psom, čiju rasu ne mogu sa sigurnošću odrediti, i jedna policajka. Pas njuši ljude dok prolaze. Kad sam mu prišao, vidljivo se uzbudio, počeo mahati repom i vrtjeti se oko mene. Ipak mislim da je riječ o labradoru. Policajka pita bih li mogao s njom poći u prostoriju s desne strane. Krećem bez riječi. Moli da prtljagu stavim na stol te da otvorim veliki i mali ruksak. Pita znam li zašto su me zaustavili. Kažem da znam. – Znaš li kakav je ono pas? – Znam. – Zašto je reagirao na tebe? – Možda zato što sam u ovom ruksaku donedavno imao trave odgovaram zijevajući. Ona kao da se obraduje, tiho ponavlja moju rečenicu od riječi do riječi. Počinje kopati po malom ruksaku koji sam nosio kao ručnu prtljagu. Pita imam li još nečeg takvog kod sebe. Gledam je i šutim. Ona ponavlja pitanje. Pitam izgledam li joj baš toliko glup. Zatim moram vaditi sve stvari iz oba ruksaka, uglavnom prljavo rublje i pokoju knjigu. Pita me pušim li hašiš, ja odgovaram potvrdno. – Pušiš? ponavlja i na trenutak prekida rovariti po neseseru. 13

– Pušim odgovaram i osjetim lagano ali ispunjavajuće zadovoljstvo jer sam tako jebeno hladan. Znam da je to zato što me onaj valium iz aviona još drži i da je moja „flegma“ lažna, ali briga me. Policajka pita kad sam zadnji put pušio. – Na aerodromu u Splitu. Zatim dolazi drugi policajac, odvodi me u susjednu prostorijicu. Ondje mi ljubazno naređuje da se skinem do gola. Skidam se bez ikakvog srama, na trenutak pomislim kako bih mogao i zaplesati. Policajac, naviknut da je ljudima neugodno, pokušava započeti razgovor. Dok mi pretresa jaknu, hlače, čarape, cipele, uljudno pita kamo sam putovao, što sam radio, što sam po zanimanju i takve stvari. Ja skinem gaće, pružam mu ih, ostajući potpuno gol. Kažem mu da mi se uopće ne da pričati, nego neka on radi svoj posao, a ja ću svoj. – Okej? dodajem s visine. – Okej odgovara mirno. Gleda mi usta, ispod pazuha, i na kraju preostaje još samo da mi gurne prste u čmar. Ali vidim da se u posljednjem trenutku predomišlja i odustaje od svega. – I bolje ti je pomislim zlobno. Tu ni ja ne bih gledao.

2 Vrata se uz rezak elektronski zvuk rastvaraju, prolazim kroz njih. Zakoračim preko zelene crte na podu i uđem u Norvešku. Gomila ljudi ispred očekuje nekog svog. Jedna djevojka prolazi iza mene, prilazi joj mladić s buketom cvijeća, ona mu trči u zagrljaj, ne ljube se, samo stoje dugo zagrljeni, on joj šapuće u uho. Ja stojim s jednim ruksakom na leđima, a drugim u lijevoj ruci, i zvjeram oko sebe, tobože tražim nekog tko me čeka. – Norveška... pomislim i polako krenem dalje. Jedan onizak i brkat muškarac u ruci drži komad papira na kojem piše „Helena“. U drugoj ruci drži norvešku zastavicu. Koračam usporeno, očekujem nešto, nalet osjećaja, sjećanja, čekam da netko uzvikne moje ime, uhvati me za rame... Zastanem, okrećem se... Ništa. Utihnuli su čak i glasovi u mojoj glavi. Vidim ljude oko sebe kako hodaju, vuku prtljagu, drugi ih dočekuju radosno, vidim kako pričaju, rastežu usne u osmijehe, poneseno mašu rukama. Sve se usporava, glasovi postaju dublji, ja se okrećem oko sebe, osjećam kako glasovi postaju udaljena jeka, kako 14

polako nestaju negdje u potiljku, noge mi postaju mekane, crni mramorni pod kao da se pretvara u savski mulj i počinjem se okretati već sasvim izgubljeno, poput soma u vrši, čujem jedan od glasova kako dolazi odnekud iz kičmene moždine, čujem kako s podsmijehom spominje godine potrošene u Norveškoj, kako se smije i pjeva neku cigansku pjesmu, ali podrugljivo i izazivački, pokušavam ga zagušiti, ali on pjeva i ne haje nimalo, poželim pasti u nesvijest, okrećem se polako i dalje, neki stariji par prolazi pored mene zagledajući mi u zjenice, jasno to vidim, koljena napokon počinju klecati, vidim onog brku sa zastavom, prilazi mu visoka plavuša, može biti Ruskinja, on joj pruža zastavicu, ona je prima i vidi se da ne zna što bi s njom, a ni s njim, pomislim kako sam i ja mogao uzeti komad papira i napisati „Helena“ i čekati. Pomislim: Norveška... Osjećam hladnu vodu na licu, netko me lagano pljuska po obrazima, polako dolazim k sebi. Iznad mene nekoliko glava značajno kima, zadovoljne što su bile svjedoci jednom „nesvakidašnjem“ događaju, sretne što su napokon nešto doživjele. Hvatam tu ruku što me pljuska, pripada sredovječnoj prodavačici u kiosku ispred kojeg sam se srušio. Na lijevoj dojci okačena joj je pločica na kojoj piše: Cathrine. Cathrine je plavuša, ima frizuru Ljupke Dimitrovske i zabrinuto brblja na južnonorveškom dijalektu. Najprije sam pomislio da se obraća meni, ali onda se nagnula, izbacila sise pred moj nos, pljuskala me po obrazima i ja shvatih da govori samoj sebi. Maknem joj ruku i jedino što uspijevam izgovoriti jest: – Šećera, dajte mi šećera... Diže se, odlazi do svog kioska i iz hladnjaka vadi colu. Nakon što sam otpio malo zašećerene gazirane vode, ustao sam, a ljudi oko mene stadoše se razilaziti. Predstava je završena. Cathrine se vraća za pult u svom kiosku, neki muškarac već nestrpljivo čeka da plati novine. Ja prilazim poslije njega, zahvaljujem joj na pomoći, želim platiti colu, ona odmahuje rukom, kaže da to nije ništa, bila se zabrinula, vidjela me izdaleka kako teturam. Ja napokon dižem pogled s njezinih sisa i pogledam je u oči. Ispod te pedesetak godina oblikovane maske gleda me tužna djevojčica. Poznavao sam takve poglede i, da budem iskren, plašio sam ih se. Zahvalio sam, podigao ruksak na leđa, okrenuo se i izašao. Dok sam izlazio, pogled mi pada na naslovnice novina. „Princeza Mette-Marit najelegantnija na balu“, „Каkо uštedjeti tisuće kruna na struji“, „40 mrtvih u Iraku“, „Big Brother Kristine operirala grudi“…

3 Sjeo sam na vlak do grada, sišao na Oslo Sentralstasjonu, izašao iz zgrade kolodvora i stao. Bila je večer, neonske reklame palile su se i gasile, tramvaji su zujali i zvonili, crvena, žuta i zelena svjetla na semaforima izmjenjivala, ljudi po komandi kretali i zaustavljali se, sretali se i razilazili, vraćali se s dosadnih poslova, išli svojim domovima, išli po djecu u vrtić, sjedali za stolove s na brzinu zgotovljenom hranom, razgovarali o tome kako su proveli dan, stavljali djecu u krevete, zatim uključivali televizore, čekali omiljene serije, spavali. Lijevo od zgrade glavnog kolodvora nalazi se Plata, prostrani travnjak gdje su se okupljali narkomani. Bauljali su u grupicama, okupljali se u veće, potom razilazili, sređivali robu, razmjenjivali psovke i njima bitne informacije, dovikivali jedni drugima, napadno žicali novac od prolaznika, prepirali se s policijom koja bi ih s vremena na vrijeme rastjerivala. Spuštam se u tamu podzemne željeznice i hvatam vlak prema istočnom dijelu Osla, do postaje Тøуеn.

1 Tada, prije dvije godine, dok sam se vozio metroom prema postaji Тøуеn, cijedio sam iz sebe posljednje kapi optimizma. Pokušavao sam misliti da ipak sve još može biti dobro, da se može početi ispočetka, da ljudi dožive svašta, padnu i opet se dignu, da ne treba od svega praviti dramu i tragediju, koji kurac sebi umišljaš, misliš da je samo tebi teško, misliš da se cijeli svijet okreće samo zbog tebe? To misliš? Baš kao što ti je i tvoj stari govorio.

2 Izašao sam na Тøуеnu i popeo se uzbrdicom uz Hagegate. Pored mene prolaze tri mlade Somalijke. Jedna je pokrivena i nosi veo preko lica, a druge dvije utegnute su u džins i nabadaju visokim štiklama po pločniku. Smiju se i mašu rukama po zraku. Na trgu Тøуеn na jednoj od klupa sjede dva neprirodno mršava mladića. Jednome glava pada na prsa, a drugi zuri u nešto što drži u poluotvorenoj šaci. Prvi podiže glavu na trenutak, psuje, zatim mu glava ponovo pada naprijed. Dolazim do broja 52. Na jednome zvoncu pronađem Egilovo prezime: Johansen. Pozvonim. Neki glas odgovara, predstavljam se i vrata se otvaraju. Ulazim i penjem se uz drvene stube na drugi kat. Na otvorenim vratima stoji Egil i srdačno me pozdravlja. Nema ljubljenja i grijenja kao na Balkanu. Tamo se moraš ljubiti s ljudima koje viđaš svaki drugi dan. S djevojkama bih to još nekako i podnio, ali s muškarcima bi mi zbilja išlo na živce. Najgori su oni koji se još i uvrijede ako ih, po njihovom sudu, ne izljubiš dovoljno strasno. Pa onda moraš paziti hoćeš li nekog poljubiti dva ili tri puta, a bilo je i onih koji su osjetjivi i na to u koju ćeš mu stranu dati 17

prvi poljubac. Izgubio sam zbog tog ljubljenja nekoliko ljudi za koje sam mislio da bi mi mogli biti prijatelji. Egil je bio mršav i visok, nije mnogo govorio, niti je pokazivao osjećaje na bučan način. Kad bi stavio šešir, podsjećao bi na jako mršavog Clinta Eastwooda. Bio je deset godina mlađi od mene i prije nekoliko godina predavao sam mu južnoslavenske književnosti na Sveučilištu u Oslu. Tako smo se i upoznali, a nakon nekog vremena i zbližili. Ponekad bismo znali zapaliti džoint ili popiti pivo poslije predavanja. Upoznao sam ga s ciganskom muzikom i jako mu se svidjela. Sada, rekao mi je, studira arapski i radi kao DJ po klubovima u Oslu. Pušta arapske, afričke i ciganske stvari obogaćene elektronskim bitovima. Rekao mi je da će jedna od soba u tom četverosobnom stanu biti slobodna za tjedan dana te da se, ako hoću, mogu useliti. Dotad mogu spavati u dnevnoj sobi na sofi. U stanu su, osim Egila, živjela još dva mladića. Jedan od njih dvojice odlazi sljedeći tjedan. Pristao sam i nakon toga više nismo imali o čemu razgovarati. Nakon nekoliko minuta tišine Egil je rekao da ide u svoju sobu jer mora učiti, a ja sam se otišao istuširati.

3 Nakon tuširanja napravio sam sebi postelju na sofi ispred televizora. Egil i ostala dvojica stanara naizmjence su ulazili i izlazili iz kupaonice i zatim se povukli u svoje sobe. Sutra je novi radni dan, treba ranije leći da bi se naspavalo. Ja liježem na sofu, pokrivam se vrećom za spavanje i uključujem televizor. Pedeset programa, ali ni na jednom se nisam mogao zaustaviti dulje od pet sekundi. Ugasio sam televizor i pokušao spavati. Ali prije nego što ću zaspati, kroz glavu mi počeše prolaziti svakojake misli. Najprije sam razmišljao o tome što ću sada u Norveškoj. Naći nekakav posao, raditi od 8 do 16, pušiti hašiš sam u svojoj sobi od 17 do 24, vikendom se opijati, pokušati nešto povaliti, nedjeljom mamurati, gledati porniće ili ležati ispred televizora i vrtjeti pedeset programa, čekati ponedjeljak, čekati utorak, čekati srijedu, čekati... Ili se zaljubiti u neku djevojku, provoditi vikende s njom, ići na izlete, darivati joj sitnice, voditi ljubav na neobičnim mjestima, varati je, čekati da ona mene prevari, prekidati pa se ponovo miriti, tješiti je i brisati joj suze, rastezati taj odnos dok netko od nas ne nađe nekog drugog ili dok ona ne zatrudni. Pomislio sam to i skoro se počeo smijati jer 18

se, naravno, sjetih bivše žene. Ponekad nisam bio siguran je li stvarna ili je samo demon zadužen da mi muči dušu. Nakon ovakvih misli nisam mogao zaspati. Nisam imao hašiša pa me pomalo hvatala kriza. Uzeo sam valium, progutao ga i okrenuo se glavom prema naslonjaču.

1 Probudio sam se. U stanu je tiho, čini se da sam ostao sam. Svi su već otišli na fakultet ili na posao. U stanu je, osim Egila, još jedan Norvežanin, student kojeg jedva da sam vidio sinoć kad sam došao. On se trebao iseliti, a ja preuzeti njegovu sobu za tjedan dana. U posljednjoj sobi, odmah pored kuhinje, živi Francuz, dopisnik nekakvih francuskih novina. Upoznao sam ga sinoć. Visok je i krupan, onako rumenih obraščića podsjeća na sitog i razmaženog dječaka. Ustajem i pospremam vreću za spavanje. Odlazim u kupaonicu, dugo se tuširam vrelom vodom. Brijem se, perem zube, odijevam čisto rublje, navlačim hlače, majicu, gornji dio trenirke, gledam se u ogledalu, ne razmišljam. Sjedam na sofu u dnevnoj sobi i ne znam što da radim. Pogledam kroz prozor na ulicu. Oblačno je i ulice su mokre. Kiša je već zasigurno nekoliko puta počinjala padati pa prestajala. Sitna, hladna i predvidljiva. Automobili prolaze i zastajkuju na semaforu na križanju malo ispod naše zgrade. Malobrojni prolaznici žure stišćući kišobrane.

2 Pet je dana prošlo. Ustajao bih nakon što bi Egil, Francuz i onaj treći koji se trebao iseliti, a kojem nisam upamtio ime, otišli obavljati svoje dnevne obveze. Istuširao bih se, obrijao, odjenuo kao da ću izaći, sjeo na sofu pored prozora i gledao na ulicu. Vani se ništa nije mijenjalo. Isto sivo nebo, ista mokra ulica, isto raskrižje, semafor na kojem su se izmjenjivala svjetla, užurbane siluete koje su krupnim koracima grabile ka svojim odredištima. U neko doba, malo poslije podneva, otišao bih do prodavaonice, kupio 20

novine, kruh i limenku skuše u umaku od rajčica, vratio se kući, čitao novinske naslove, žvakao ribu. U jednoj limenci skuše u umaku od rajčica ima sve što čovjeku treba za jedan dan. Kada bi se moji sustanari vratili kući, oko pet popodne, pozdravili bi me ovlaš i otišli spremati ručak u zajedničkoj kuhinji. Ja bih sačekao da zgotove svoja jela, a zatim izlazio da im ne smetam dok objeduju. Jeli su u dnevnoj sobi gledajući televiziju. Egil bi me pozvao da jedemo skupa, ali ja bih uljudno zahvalio i odbio. Rekao bih mu da sam jeo skušu u umaku od rajčica i da je to sve što mi treba za taj dan. On ne bi odgovorio, samo bi smireno nastavio jesti svoju hranu. I Francuz me nudio jelom. Prilično je loše govorio norveški, pa smo se sporazumijevali na engleskom. Govorio je poput Renea iz britanske humoristične serije Alo, alo. Treći sustanar nije nudio hranu, niti je što govorio. Šestog dana mog boravka u stanu, u subotu, on se iselio iz sobe, a ja se uselio u nju.

3 Unio sam svoja dva ruksaka i spustio ih u kut. Soba je bila prostrana, s krevetom, radnim stolom, dva stolca i ormarom. Prozori su gledali na istu ulicu kao i oni u dnevnoj sobi. Stajao sam i gledao bijele zidove koji su poprimili prljavožutu boju. Tu i tamo vidjele bi se rupice ili otkinuti komadići tapeta. Otišao sam do kreveta i sjeo. Pogledao sam kroz prozor i vidio isti prizor koji sam gledao posljednjih nekoliko dana. Pomislim da se, eto, ipak nešto pokrenulo. Sad imaš svoju sobu i možeš je namjestiti kako ti je drago. Možeš sjediti na krevetu i po čitav dan gledati na ulicu. Ne trebaš im se više sklanjati s puta kad dođu kući na ručak. Ne trebaš više izlaziti i penjati se na krov zgrade odakle puca pogled na Oslo. S krova se vidi i džamija koju su prije nekoliko godina izgradili muslimani. U istočnom dijelu Osla dosta je useljenika iz muslimanskih zemalja. Džamija je izgradena od kamena koji su dopremili čak s Bliskog istoka. Ima dvije vitke munare, ali norveške vlasti ne dopuštaju da se pušta ezan, jer smatraju da bi to uznemirivalo ostale građane koji nisu muslimani. Digao sam se s kreveta i otišao do ruksaka. Veliki ruksak primakao sam ormaru i iz njega počeo vaditi odjeću i slagati je na police. Kad sam bio gotov, uzeo sam mali ruksak i iz njega izvadio laptop te nekoliko knjiga i bilježnica i stavio ih na radni stol. Uključio sam kompjutor, pustio kratki

pornofilm i onanirao. Kad sam svrĹĄio, sjeo sam na krevet i ponovo gledao kroz prozor na ulicu.

VII

1 Nakon što su šljive oko djedove kolibe napokon popadale i sagnjile, stigla je jesen. Počele su kiše koje u Bosni nazivaju „heftenjače“, što znači da će padati po tjedan dana. Glasovi u mojoj glavi polako su se stišavali i bilo je dana kada više uopće nisu razgovarali ni sa mnom, a ni međusobno. Slike koje bi me zaskakivale u snu, ali i dok sam bio budan, sve su više blijedjele. Možda je razlog bio i to što sam o onome što se događalo u Oslu sada počeo pisati. Najprije sam zapravo s prednje strane ružičaste bilježnice počeo pisati o tome što mi se dogadalo u kolibi, ali nije se tu imalo bogzna što reći. Nakon nekog vremena sa stražnje sam strane bilježnice počeo neurotično škrabati pojedine riječi koje su se ticale dogadaja iz Osla. Riječi su se poslije, malo-pomalo, sklapale u oblike koji su sličili na priče. Činilo se kao da sam glasove iz glave ponekad uspijevao zarobiti na tom papiru. Kad su naišle kiše, počeo sam izlaziti iz kolibe i šetati po okolnim brdima. Bilo je blatno i teško se hodalo. Ponegdje bih propao u ljepljivu zemlju do koljena, ali nema ništa ljepše od hodanja šumom dok pada kiša. Čuješ je kako sipi, i kako kapi udaraju o već uvenule listove, i kako zatim polako klize i udaraju u meko šumsko tlo, i vidiš kako poneki list padne, i kako tanki mlazovi vode prate usjeke na hrastovoj kori. Sve je drugo utihnulo, nema zujanja kukaca, nema cvrkuta ptica, nema vjeverica niti šušnja oku nevidljivih životinja. Svi su se zavukli u svoja skrovišta, gnijezda i jazbine, zajedno sa šumom prepustili se jesenjoj kiši.

Volio sam hodati po kiši i zato što sam bio siguran da po okolnim njivama i proplancima neću sresti seljake ili čobane. Prije si ih mogao čuti kako se cijeli dan dovikuju s brda na brdo. Pokušavao bih odgonetnuti što to jedan drugome imaju reći, ali nisam mogao. Sve što sam čuo bilo je otegnuto, neartikulirano eeeooooo, koje bi se najprije začulo s jednog brda, a zatim oooooeee s drugog. Možda je to značilo mnogo više od onoga što sam mogao naslutiti. A možda nije značilo ništa. Koliba je od sela udaljena osam kilometara. Prašnjav, razlokan makadamski put pratio je rječicu koja je izvirala negdje gore u planini. Do sela sam se spuštao kada bi mi ponestalo namirnica, otprilike jednom na tjedan. Imam jednu, 37 godina staru, razdrndanu bubu, koja je taj put prelazila bez problema. Kad sam prvi put bubom prolazio selom, dječaci koji su igrali nogomet nasred ceste ukloniše se hitro i već uvježbano, te stadoše buljiti i cerekati se pokazujući prstom na auto. Jedan viknu: Aaa, vidi ga, fićo! Ostali prihvatiše: „Fićo, fićo!“ i počeše se izrugivati i kreveljiti. Parkirao sam ispred prodavaonice preko puta džamije i ušao. Za pultom u dućančiću stajala je djevojka, nije mogla imati više od 18-19 godina. Bila je tamnoputa i imala svjedosive oči. Kosa joj je bila crna, duga i gusta, začešljana unatrag. Imala je visoko čelo. Na trenutak zastanem i gledam je dok poslužuje staru ženu u dimijama. Potom uzimam potrebne namirnice: brašno, ulje, jaja, paprike, rajčicu, tjesteninu, rižu i još ponešto. Ona me samo kratko pogleda dok govori koliko sve to košta. Izašao sam, a oko bube naguravala su se djeca. Preko puta, na klupi ispred džamije, sjedili su starci, njih pet. Zmirkali su na suncu i gledali me bez riječi. Trojica od njih na glavama su imala tamnoplave beretke.

3 Dok sam vozio natrag prema kolibi, glasovi i slike u glavi počeše se vrtjeti poput mlinskog kamena. U bljeskovima vidim svoju bivšu ženu i njezinog sina kako zajedno plaču, mali gleda u mene plavim očima. Tu je i Cathrine sa svojim punim usnama i brižnim, zaštitničkim osmijehom i njezina kći koja se hihoće i nespretno ali bezobrazno, vrhovima kažiprsta i palca, trlja bradavice svojih sisa. Dodajem gas, auto poskakuje po neravnom putu. Pričinjava mi se da me jure seoska djeca i prijeteći se kese, viču: „Fićo, fićo!“ Starci sjede na klupi i odobravajući kimaju, rastežu suha usta i pokazuju bezube vilice. 24

Jureći, umalo se ne sudarih s jednim starim bijelim mercedesom koji je naišao iza krivinc. Obojica naglo zakočismo. Nismo mogli proći jedan pored drugog jer je put bio preuzak. Mercedes nije pokazao ni najmanje volje da se pomakne unatrag, pa sam to učinio ja. Dok je auto prolazio pored mene, na vozačkom mjestu ugledam mrkog muškarca od četrdesetak godina s bradom do prsa. Brada je bila neuredna i nepotkresana. Malo sam se trznuo. Mahnuo sam mu, kao što je i običaj kad se dva auta mimoiđu na puteljku, ali nije me ni pogledao. Na zadnjem sjedalu sjedile su dvije zamotane ženske prilike. Bradonja je dao gas i nestao niz blatnu cestu. Nakon što sam proveo nekoliko dana u kolibi, s trijema sam nekoliko puta vidio isti taj mercedes i istu onu bradam priliku za volanom. Poslije su prolazili i neki drugi auti, pa i kombiji, i svi su vozači imali dugačke brade.

VIII

1 Jesen je trajala i nemilosrdno natapala zemlju kišom, potoci su hučali nizbrdo i slijevali se u rijeku koja je nabujala, zamutila se i nosila sve pred sobom. Ja sam lunjao po okolnim šumama u djedovim starim, gumenim čizmama „rudarkama“ i osluškivao kako vjetar s grana trga uvenulo lišće. Noću bih slabo spavao pa sam čitao ili, rjeđe, pisao. Budući da se električno svjetlo cijelo vrijeme palilo i gasilo, koristio sam se parafinskom lampom. Kad bih je upalio, unutrašnjost kolibe postajala bi toplija. Sve je poprimalo zagasito crvenkastu boju, svaki predmet dobio bi izduženu sjenu. U staru peć zvanu „bubnjara“ ubacivao sam bukovinu i brzo zatvarao vratašca. Najprije bi bilo tiho. Zatim bi plamen zahvatio drvo i u peći bi zatutnjalo. Nije trebaio puno pameti da znaš da će nakon ovakvih kiša doći snijeg i da će do sela biti nemoguće doći autom, a pješice jako teško. Trebale su mi nordijske skije. Jednog sam dana sjeo u auto i namjeravao potegnuti i do Sarajeva ako treba i nabaviti ih. Vratio sam se u kolibu nakon četiri dana s novim nordijskim skijama marke Fisher. U Sarajevu sam morao pričekati dva dana da mi ugrade vezove. Kupio sam i sasvim solidne skijaške cipele.

2 Oslo, prije dvije godine. Nekoliko sam dana sjedio na prozoru u svojoj sobi i promatrao ulicu. Svakog dana razmišljao sam o tome što mi je raditi. Imao sam još nešto ušteđenog novca. Mogao sam platiti sobu za dva mjeseca unaprijed i još bi mi ostalo za hranu i nekoliko izlazaka i pijanstava. Mogao sam sebi kupiti deset grama hašiša i provesti još barem tjedan dana na prozoru i napušavati se. Između svakog džointa pogledati pornić, onanirati, 26

zatim čitati neku knjigu, malo klopati, gledati kroz prozor, misliti kako bi najjednostavnije bilo umrijeti. Ali ni to nije imalo smisla. Koliko se god život činio besmislenim, smrt se činila još besmislenijom. Tada bih počeo motati novi džoint i, dok bih ležao u krevetu i gledao u strop pušeći, zaključio bih kako mi ni jedno ni drugo, ni život ni smrt, pretjerano ne odgovaraju.

3 Nisam kupio hašiš. Peti dan nakon što sam se bio uselio u sobu bilo je jasno da tako više ne ide. Il' umri il' živi, jebote, rekao sam sebi, a ne ovako, ko mutav trut. Digao sam se i osjećao dobro. Istuširao se, obrijao već pet dana staru bradu, odjenuo najljepšu odjeću. – A sad idemo van među ljude, van na kišu, jebeš kišu, nek pada, nisi od šećera, nećeš se istopiti, idemo naći posao, curu, malo živjeti, jebeš to cmoljavo uzdisanje, tu patetičnu tugu, tu nostalgiju koja i nije ništa drugo do izgovor za lijenost, jebeš to, čovječe, pa nisi još mrtav. Umrijet ćeš i ovako i onako, kamo se žuriš? Tako je govorio poznati glas u glavi, glas koji bi me često tjerao da se dignem iz mrtvila, glas koji bi spašavao od depresija, koji bi izvlačio iz mulja nezdravog odustajanja od života, od kukavičluka koji nije dopuštao ni da živim, a ni da sebi prekratim muke. Međutim, treba biti iskren pa reći kako me taj isti glas još češće gurao tamo gdje mi nije bilo mjesto, izbacivao bi me iz orbite, tjerao me da činim ludosti, da ne mislim na posljedice, da zaboravim kako ponekad, negdje i nekako, treba prikočiti, usporiti i sletjeti. Bio bih raketa neko vrijeme, ali uvijek bi mi u presudnom trenutku ponestalo goriva. I zatim bih padao ostavljajući plameni trag iza sebe, padao dugo i bolno, bez ičega da me uspori. Na kraju bih opizdio o tlo. Volio sam ja taj glas, da se razumijemo; zbog njega sam ponekad i mislio da vrijedi živjeti, ali mrzio sam ga kad bi me napuštao. Preciznije, mrzio sam to što je nesrazmjer između života s tim glasom i bez njega bio tako ogroman; raspon između najviše i najniže točke životne krivulje bio je za moj ušljivi život jednostavno prevelik. Ali tog dana, tog listopadskog jutra prije dvije godine u Oslu, bilo je neophodno da se pokrenem, iako sam već tada znao da će to kad-tad negdje zapeti. 27

1 Napokon izlazim, silazim niz Hagegatu, vjetar nanosi kišu u lice. Debela žena čeka zeleno svjetlo na pješačkom prijelazu. Naginje kišobran prema naprijed da bi se zaštitila. Prolazim pored nje ne obazirući se na svjetla na semaforu i prelazim cestu. Iza sebe čujem kako joj vjetar okreće kišobran naizvrat. Kiša će ubrzo prestati, jer oblaci su niski, a vjetar ih tjera poput neposlušnih ovaca. Zatim će se tek na trenutak pojaviti sunce, ljudi će sklopiti kišobrane, poskidati jakne, kao po zapovjedi nabaciti sunčane naočale, rastezati usta u osmijehe zahvalni na tim rijetkim trenucima blijede svjetlosti. Zatim će iz fjorda doći nov nalet vlažnog zraka, oblaci će poput kamikaza jurnuti na sunce, ponovo zasuti grad tepihom od vodenih kapi i rastjerati ljude s ulica. Nisam otišao na postaju podzemne željeznicc Тøуen, nego pješice prema centru spuštajući se niz Tøyengatu. Sve je načičkano malim dućanima punim voća i povrća. Natpisi na dućanima su na urduu, arapskom, somalijskom, kurdskom, turskom. Poslije prolazim kroz Grønland, ispred ulaza u podzemnu maloljetni Somalijci napadno dilaju hašiš, idem dalje preko Youngstorgeta, gdje Južnoamerikanci prodaju kape i pončose od ljamine vune. Penjem se pored knjižnice Deichmansk, koja me iz nekog razloga podsjeća na Berlin tridesetih godina prošlog stoljeća. Prolazim i nastavljam uzbrdo prema Sant-Hanshaugenu, kroz groblje Vrfrelsens, gdje je sahranjen Ibsen. Zastajem pored njegova groba, koji se sastoji od velike grobne ploče i obeliska na kojem je urezan čekić. Prije sam često znao prolaziti tuda. Znao sam doći i noću kad bi se bircevi pozatvarali, a meni se nije dalo ići kući. Sjeo bih na crnu mramornu ploču Ibsenovog groba i pušio. Ponekad bih ovamo doveo i kakvu pripitu djevojku i pripovijedao joj o Ibsenu i lagao joj kako znam za jednu klupu u blizini na kojoj je Knut Hamsun sjedio i pisao. Tko zna, možda je to i bila istina. Ja bih u to vjerovao, baš tada, baš tu, a i djevojkama je bilo uzbudljivo. Jednom sam skoro i pojebao jednu na tom groblju. Ali bilo je previše hladno, ja previše 28

pijan, a ona previše napadna, pa nisam. Iako sam poslije neko vrijeme svima pričao da jesam.

2 Nakon groblja ulazim u park na Sant-Hanshaugenu. Hodam kroz park i sjećam se kako sam tuda nekad hodao s bivšom ženom. Praznina u meni puni se tjeskobom. Izlazeći iz parka nastavljam dalje prema Sveučilištu. Gledam zgradu u kojoj smo nekad živjeli. Na prozorima su nečije zavjese. Stojim i gledam poput mutavca. Kiša je opet počela, nakon desetak sekundi opet prestala. Želio sam ovdje malo stajati i čekati, ali nije bilo nikoga koga treba sačekati. Krenem dalje, prolazim pored Veterinarskog fakulteta. U jednom koralu, ograđenom visokom žičanom mrežom bilo je pet konja. Četiri smeđa, s bijelom šarom na čelu, a jedan prljavobijel, onakav kakvog, po Bibliji, jaše Smrt. Stajao je blizu ograde i gledao uvis kao da nešto njuši. Zatim je spustio pogled na mene i tako smo se gledali nekoliko trenutaka. Krenuo sam dalje uzbrdicom koja je pratila tramvajske tračnice. Bilo mi je ostalo još nekoliko stotina metara do Blinderna, gdje je Sveučilište. Vrhovi zgrada već su se mogli nazrijeti.

3 Sveučilište na Blindernu izgrađeno je šezdesetih godina prošlog stoljeća. Sve su zgrade od zagasito crvene cigle. Proveo sam tu desetak godina, što studirajući, što radeći. Posljednji sam put bio ovdje prije otprilike godinu i pol. Kada sam tek počeo raditi, najprije kao pomoćni predavač, a zatim asistent, bio sam ponosan. Ali ubrzo mi je to, kao i sve ostalo, dosadilo. Vidio sam svoju budućnost. Vidio sam kako uspješno branim doktorsku disertaciju, kako dobivam mjesto docenta, pa izvanrednog profesora, kako moje znanstvene radove objavljuju i kako te knjige postaju obvezna lektira, kako provodim sate i dane i godine i desetljeća proučavajući raznolikost metaforičkih oblika i njihove funkcije u ranom modernizmu, ili motiv otuđenosti u ranim Hamsunovim romanima, ili utjecaj ruskih pisaca na europsku književnost u razdoblju od 1928. do 1935. Vidio sam kako mi nestaje kosa, kako mi raste dioptrija, kako hodam poput utvare hodnicima 29

fakulteta, kopam po zaboravljenim knjigama, dolazim do velikih književnopovijesnih otkrića o kojima nadugačko i naširoko pripovijedam ljudima za stolom nakon dvije ispijene boce vina, kako slinim po mladim studenticama, a one me sažaljivo guraju od sebe, kako odlazim kući u svoj knjigama pretrpan stan i čitam svoje nikad objavljene stihove i plačem nad njima, uključujem kompjutor i pišem novu pjesmu, zatim u kompjutor ubacujem neki pornić, ali previše razmišljam o toj novoj pjesmi, kako je dotjerati da joj forma bude još izbrušenija, da joj struktura bude još sabijenija, ubaciti još jedan stih na kraju možda, kao neki izlaz, kao neku nedorečenost. Sve sam vidio i shvatio da to ne mogu. Čak i da hoću. Ali nisam mogao tek tako dati otkaz, jer kako dati otkaz na poslu na kojem ti mnogi zavide? Nije to lako, treba priznati, voliš kad ti ljudi zavide. Iako znaš da nemaju na čemu. Bogatstvo je bezvrijedno ako ti ga drugi ne žele preoteti. Sada se pak pješice penjem na deseti kat, gdje je ured profesora Pettersena, mog nekadašnjeg mentora. Imao sam sreće i našao ga u uredu. Iznenadio se što me vidi i bio je jako srdačan. Rekao je da se žuri na neki sastanak, ali da bi me volio sresti kad bude imao više vremena. Rekao sam da nema problema i prilično drsko upitao ima li neko mjesto za mene na njegovom institutu. On je skupljao papire sa stola, malo zastao, pogledao me i duboko uzdahnuo. – Znaš da je to nemoguće. Nakon svega. – Znam. – Ne znam što da ti kažem. Ali, ako bude nešto, javit ću ti. Sad stvarno moram ići. Javi se obavezno, najbolje popodne. Možeš i svratiti jedan dan, ali ne ovaj tjedan, sad mi je ludnica. Izlazi mi nova knjiga, znaš... – Znam rekao sam. Obećao sam mu da ću se javiti i izašao. Zajedno smo došli do dizala. Spustili smo se do prizemlja, pozdravili i otišli svaki u svom pravcu. Krenuo sam nazad u grad, ali drugim putom. Sunce je ponovo zasjalo. Pored mene su koračale rijeke studenata i studentica. Gledao sam im u lica, zamišljao im živote. Pokušao sam zamisliti i svoj, ali nisam mogao. Od toga mi je došlo nekako lakše i oslobođeno sam koraknuo nizbrdicom prema centru. U Oslu se ne možeš izgubiti. Samo ideš nizbrdo i uvijek dođeš u centar.

1 Približava se studeni i šumom prekrivena brda naglo su ćelavjela, poput bolesnika nakon kemoterapije. Na jednom stjenovitom vrhu, čije su morskim fosilima izbrazdane stijene svjedočile da je tu nekad bila južna obala Panonskog mora, rasli su borovi. Rasli su u neprirodno pravilnim formacijama i podsjećali na loše namještenu vlasulju. Zatvaram se u kolibu, palim lampu i dodajem bukove cjepanice u peć. Spremam namirnice u mali hladnjak i u staru komodu u kutu. Spremam se nastaviti pisati o događajima iz Osla, ali malo oklijevam. Umjesto u prošlost, u Oslo, misli mi se gube u pravcu sela, u pravcu sivih, vodnjikavih i tužno hladnih očiju mlade prodavačice. Poznavao sam ja takve oči. Bile su to oči koje su istodobno molile za pomoć, ali i prezirale, ako se makar i nehotice odazoveš tom pozivu. Bile su to oči moje bivše žene. Bile su to oči Cathrinine kćeri. Bile su to sve oči koje sam volio, sve oči koji su me izluđivale, koje su nemilosrdno raspaljivale glasove u glavi i budile moju bezimenu bolest. Oči koje sam otvarao i sklapao, ljubio i prezirao. Oči koje bi me tjerale u djedovu kolibu, na puste otoke, u samoću. Nisam mnogo razgovarao s prodavačicom. Ne više nego što je bilo potrebno. Nisam joj znao ni imena. Ona bi samo pitala treba li mi još štogod. Ja bih tobože razmišljao, pa bih se sjetio nečega, a ona bi mi to izvlačila iz nekog kuta ili skidala s neke police. Zatim bi me gledala nekoliko trenutaka, a meni bi se nešto skupilo u korijenu nosa, neki tlak, i skoro bih prsnuo. Tada mi je izgledala beskrajno nesretno i usamljeno. Ja bih joj onda htio nešto reći, nešto što bi nam izmijenilo živote. Želio bih je maknuti odatle, iza tog pulta, iz tog sela, htio bih je spasiti od dosuđenog joj svijeta. I ona bi to, činilo bi mi se u tih nekoliko trenutaka, shvaćala. Pogledala bi me prezrivo i rekla: I to je sve?

2 U Oslu nije problem naći posao, ako nisi izbirljiv, Meni je bilo sasvim svejedno što ću raditi. Zelio sam samo izbjeći sjedenje na prozoru, promatranje ulice, tupilo koje me pretvaralo u nepokretnu ličinku. Dok sam bio student, radio sam mnoštvo različitih poslova. Bio sam pekar, poštar, prodavač, mornar, ribar, konobar, građevinski radnik i još ponešto što nisam siguran kako nazvati. Najteže je bilo raditi kao „bauštelac“, ali tada sam bio i najsretniji. Radiš cijeli mračni zimski dan na skeli na minus dvadeset. Tegliš gipsane ploče i zakucavaš borove daske. Dođeš kući smoren, gladan i promrzao, istuširaš se, jedeš poput gladne i iscrpljene životinje, spavaš bez hašiša ili valiuma. Radio sam bio neko vrijeme i kao prodavač u 7-Elevenu. Jednog popodneva dućan su opljačkala dva tipa sa sačmaricom, uzevši oko dvije tisuće kruna. Ja sam tog dana imao slobodan dan. Djevojka koja je radila i u koju su uperili dvocijevku morala je ići psihijatru jer je imala traume posle tog događaja. Onda je potpuno prestala raditi jer bi se, po njezinim riječima, sjetila svega čim bi ušla i osjetila miris zagorjelih kobasica i starih komadića pizze što se vrte u staklenom kavezu po cijele bogovjetne dane. Djevojka je bila porijeklom iz Brazila i naučila me nekoliko rečenica portugalskog koje su mi dobro došle kad sam tamo otputovao. Ovaj sam se put zaposlio kao poštar. To sam već bio radio jedno ljeto za vrijeme praznika, dok sam bio student. Sad sam pročitao oglas u novinama da im trebaju novi poštari, privremeno, jer uskoro će Božić, a moguće je i da se ugovor o privremenom radnom odnosu produži. Orišao sam ravno u Centralnu poštu i pitao za šefa smjene. Malo smo porazgovarali i kada je čuo da već imam iskustva te da govorim norveški i da znam pristojno čitati i brojke i slova, nije bilo problema. Odmah sam potpisao ugovor na šest mjeseci. Pripravnički je dva tjedna i plaćen je po zakonu. Počinjem u ponedjeljak. Prva dva tjedna idem u paru s iskusnim poštarom koji me ima naučiti moju rutu. Otišao sam kući zadovoljan.

3 Posao poštara jedan je od boljih koje sam imao. Nije mi bilo baš onako živopisno kao kod Bukowskog, ali bilo je dobro jer si većinu vremena sam. Nitko te ne nadgleda niti ti ikog nadgledaš. Dođeš u zgradu Centralne pošte 32

oko pola šest ujutro. Ondje te već čeka hrpa pisama, razglednica, reklamnih letaka, poneki paket, službene omotnice formata A4, srijedom i petkom besplatne novine Osloposten. Pošiljke razvrstavaš, slažeš ih u police, po ulicama, ulazima, haustorima, katovima, stanovima, uredima. To traje do osam, najkasnije pola devet. Tada izlaziš i trebaš podijeliti svu poštu najkasnije do pola dva. Moja ruta bila je u centni Osla, obuhvaćala je nekoliko ulica, imala šeststo domaćinstava, tridesetak tvrtki i prodavaonica, jednu crkvu i jedan hospicij, odnosno pansion za narkomane. Tip koji me trebao dva tjedna učiti poslu radio je na toj ruti dvadeset godina. Uskoro će prestati nositi poštu, jer je već prestar da vuče onolike torbe i još gura kolica po snijegu. Dobit će namještenje u Kontroli pošte i čekati mirovinu. Prvi dan dok sam išao s njim sve je išlo kao po loju. On je radio i objašnjavao, a ja kimao. Drugog dana nije se pojavio na poslu. Uzeo je bolovanje. Počeo sam razvrstavati pošiljke. To je lako ako imaš istu rutu dvadeset godina i znaš sve napamet. Ako ne znaš, moraš se služiti bilježnicom u koju se upisuju sve osobe i sve adrese, kad se netko doseli ili odseli, umre ili rodi. Tip koji me trebao uvesti u posao nije dopisao ni slova u tu bilježnicu zadnjih deset godina. Vratio sam se s isporuke u pet sati popodne. Polovinu pošiljki nisam isporučio, jer nisam našao primaoca. Kad sam se vratio u Centralnu poštu, ondje je bio još samo portir. Gledao me, vrtio glavom i coktao. Imao je pedesetak godina i rockabilly frizuru koju nije mijenjao još otkad se Elvis udebljao. Ćela na tjemenu bila je tako očita da se vidjela i s prednje strane. Pitao me imam li problema s čitanjem kad sam tako spor. Rekao sam da nemam. Pokazao mi je gdje da ostavim pisma za koja nisam našao primaoca. Morao sam ih razvrstati. Kad sam stigao kući, pripremio sam hranu i, nakon što sam je pojeo, pomislio sam da bih rado zapalio džoint.

1 Nakon dva tjedna napokon sam uspio razdijeliti poštu prije pola dva. U dva sam dogurao crvena poštanska kolica u kojima je bila skoro prazna poštarska torba i tri prazne vreće sa žigom norveške pošte. S kolegama poštarima otišao sam na pivo i pizzu. U tišini su gledali hoću li pojesti komad sa šunkom. Kad su vidjeli da poštu mogu razdijeliti prije pola dva, da jedem svinjetinu i pijem pivo, postao sam jedan od njih. Preko tjedna sam radio, poslije posla išao na pivo ili hodao gradom. Potom bih išao kući, pripremao ručak, pogledao neki film na TV-u zajedno s cimerima, spavao, budio se u pola pet i ponovo išao na posao u poštu. Petkom bismo se napijali kod kuće, a subotom izlazili i opet se napijali. Egil je puštao muziku svake subote u jednom klubu pa sam ulazio besplatno. U klubu su oko pola jedan ujutro svi bili pijani ili naspidirani. Egil bi ubrzavao ritam i svi bi skakali kao raspomamljeni. Momci su prilazili ljepšim djevojkama straga, a one su vrckale utegnutim dupetima i pokušavale oponašati crnkinje s raperskih spotova. Zagorjele i malo manje lijepe djevojke zaskakivale su napaljene momke sprijeda. U tri bi sve završavalo poput racije. I muško i žensko trčalo je van uhvatiti taksi dok se još nije uhvatio kilometarski red. To su činili uglavnom oni ili one kojima se posrećilo pa su ulovili nešto da povedu kući u spavaću sobu. Oni manje sretni išli su na kebab i colu pa onda pješice kući, teturajući i nezadovoljno podvikujući. Nedjeljom između tri i sedam ujutro Oslo je najtužniji grad na svijetu.

Prošlo je nekoliko kišovitih i sve mračnijih tjedana. Poštari ne vole kišu, ali meni nije smetala. Došao bih kući mokar, promrzao i gladan. Bilo je pravo uživanje svući sa sebe mokru odjeću, istuširati se vrelom vodom, obući nešto suho i toplo, spremiti juhu od bakalara, srkati je pored prozora, gledati van i ne razmišljati. Ponekad bi Egil napravio ručak za obojicu, a ponekad ja. On se u zadnje vrijeme uglavnom žalio da mora dosta učiti i da mu je već pun kufer kiše i da jedva čeka da padne snijeg pa da možemo ići skijati. Složio sam se da je već stvarno vrijeme da padne snijeg. Zatim ne bismo imali više ništa reći jedan drugom pa bismo odlazili svaki u svoju sobu. To mi je bila sva komunikacija s jedinim prijateljem. Moglo bi se reći da se Egil više služio muzikom nego riječima, tako da se naše druženje uglavnom svodilo na to da je on na tulumima bio DJ, a ja sam plesao. Ponekad bismo, kad je bilo snijega, išli trčati na skijama. Kad nisam radio, tulumario ili skijao, provodio bih vrijeme čitajući, ponekad bih pokušavao i pisati, ali uglavnom samo ležao na krevetu, pušio haš, slušao muziku i gledao kroz prozor. Razmišljao sam često o tome da je samo pitanje vremena kada ću naletjeti na bivšu. Nisam znao da li bih je uopće želio sresti. Možda je najbolje nazvati je, zakazati sastanak, naći se u nekom kafiću, popiti čaj ili kakao, razgovarati pola sata, jer dulje ne mogu izdržati u bircu a da nešto ne popijem. A ako počnem piti, onda je sve gotovo. Što je gotovo? Sve. Zašto se uopće nalaziti s njom? Srest ćemo se prije ili poslije, a možda je bolje prije. Možda. Možda je bolje nikad. Ne treba uopće razgovarati, bit će dovoljno da pogledamo jedno drugo pa će nam biti lakše. Vjerojatno će nam biti lakše. Znaš da neće. Bit će dovoljna jedna njezina riječ pa da pobjesniš. Ili da te potpuno slomi. Ipak je bolje da se sretnemo poslije.

3 Sreli smo se sredinom prosinca. Upravo je počelo sniježiti. Krupne vlažne pahulje obećavale su da se snijeg neće uhvatiti za gradske pločnike. Ali gore u šumama iznad Osla, u Nordmarki, snijeg je već sigurno napadao pola metra. Bio sam završio s poslom i lunjao sam gradom lebdeći kroz snježne pahulje. Nisam imao cilja, samo nisam mogao biti na jednom mjestu. Poslije sam se domislio popeti do groblja pozdraviti Ibsena, pa onda kući pješice preko Grønnerlokke. Na tramvajskoj postaji kod VG-a, natkrivenoj isturenim pročeljem zgrade, stajala je ona. Ispred nje bila su dječja kolica. 35

Dijete, zapravo još beba, nije se moglo vidjeti najbolje, jer je bilo natkriveno krovom kolica i zamotano u vuneni šal. Na glavi je imalo vunenu kapu, tako da sam mu mogao vidjeti samo plave oči. Vrištalo je, činilo se od bijesa. Kad sam im prišao i pozdravio, utišalo se, počelo grcati i trzati glavom u lijevu stranu. Ona je za to vrijeme stajala mirno i zamišljeno gledala ispred sebe. Kad sam je pozdravio, okrenula je glavu prema meni, iskreno se nasmiješila, prišla i zagrlila me prijateljski. Razmijenili smo nekoliko rečenica. Dijete je opet počelo plakati, ali ne tako snažno, jer već se bilo umorilo. Imao sam toliko pitanja, a znao da odgovore ne bih mogao podnijeti. Htio sam je pitati gdje živi, što radi, kako je. Htio sam je pitati čije je ovo dijete. Ali to pitanje nisam joj mogao postaviti sada i ovdje, na tramvajskoj postaji ispred zgrade VG-a dok pada prvi snijeg, a njezino i tko zna čije još dijete leži u kolicima i skviči. Ta joj pitanja nigdje i nikada neću moći postaviti, jer ako odgovori ne bi zaboljeli, ne bih im vjerovao. A ako bi zaboljeli, ne znam da li bih mogao s njima živjeti. Pita me žurim li. Možda možemo negdje na kavu ili čaj? Nije mi se žurilo. Zamišljao sam nas dvoje u kafiću i dijete koje cvili pored nas i razgovor koji bismo vodili i pitanja koja bih htio postaviti, njezina pitanja na koja ne bih htio odgovoriti i na vjerojatnu svađu koju bismo zapodjenuli. I još gore, zamišljao sam da smo završili u krevetu, da se opet zapetljavamo u zatrovano klupko ljubavi, mržnje, nepovjerenja, strasti i ljubomore. Sve sam vidio. Vidio sam sve naše mogućnosti. To je bila moja slabost. Vjerovao sam da vidim budućnost, pogotovo ako nije blistava. Rekao sam da nemam vremena. Ona se obratila djetetu u kolicima i predstavila me kao da govori odraslom čovjeku. Dječje oči bile su mutne od plača, ali pogledale su prema meni. Ona odmota šal ne bih li mu vidio lice. Rekla je da je dječak, ali ne i kako se zove niti koliko je star. Sagnula se, obrisala mu uplakano lice i uzela ga u naručje. Primakla mi ga je da ga bolje vidim. Pružio sam mu ruku i on me uhvatio za prst. Ona se nasmiješi od uha do uha i kaže: – Zar nije sladak? Izvukao sam prst brzo, a dječačić malo ustuknuo te ponovo zaplakao. Gledao me očima koje kao da je ukrao od mene prije tridesetak godina i sad mi ih želi vratiti. Ona mi ga pokuša dati u naručje, ali ja se preplašeno povučem. Kažem joj da prestane. Gleda me, ponovo mi se primakne i pita sva u čudu: – Da prestanem? S čime... da prestanem?

Mičem se od nje, sada već bijesan, ali ne mogu maknuti pogled s dječaka koji plače, zatim vidim nju kako se smiješi, okrećem se, krećem žurno niz ulicu, pahulje su svuda oko mene, čujem da nešto dovikuje, okrenem se još jednom i vidim je kako stoji, drži dijete u rukama i viče, ali ja je ne čujem, ponovo se okrećem i potrčim u mrak, u snijeg, trčim prema groblju, jer znam da ću samo ondje naći mir.

XII

1 Djedova koliba nalazi se na brežuljku poviše makadamskog puteljka. Ako bi se tim putem krenulo nizbrdo u pravcu sjevera, prateći tok male rijeke, došlo bi se do sela M., gdje sam se opskrbljivao, zatim do još jednog sela, pa još jednog, da bi se na kraju spustilo u nizinu Posavine, sve do grada koji leži s bosanske strane Save. Ako bi se pak od kolibe krenulo istim tim puteljkom, samo u suprotnom smjeru, stiglo bi se do seoceta čija nesretna sudbina zaslužuje da ovdje, makar i ovlaš, bude spornenuta. Put je tu završavao. Ne zna se točno kada, ali žitelji sela M. kažu da je to bilo davno, „još od Kulina bana“, jedno je rumunjsko vlaško pleme, ili barem jedan njegov dio, stiglo u podnožje planine Majevice u sjeveroistočnoj Bosni. Tu su ostali i osnovali malo selo. Ljudi su ih zvali Karavlasima, što bi značilo Crni Vlasi, a mnogi, neupućeni, smatrali su ih Romima. No, s bosanskim Romima, koji su se također međusobno dijelili na nekoliko plemena, Karavlasi nisu imalo mnogo zajedničkog. Govorili su drugačijim jezikom, nisu prosili, niti se bavili bilo kakvim oblikom šverca. Ono što ih je razlikovalo jest i činjenica da su se, između ostalog, bavili zemljoradnjom i stočarstvom, a Romima je zemljoradnja jednaka ropstvu. Treba napomenuti da su, za razliku od većine bosanskih Roma koji su bili muslimani, Karavlasi bili pravoslavci. U selu su napravili crkvicu, a iza nje je malopomalo raslo groblje. Krajem sedamdesetih dobili su i školu. Zdravko Čolić održao je humanitarni koncert od čijeg su prihoda nabavljeni školski pribor i udžbenici. Karavlasima to nije pomoglo da ostanu na svojim ognjištima koja su, nakon stotina godina, devedesetih godina prošlog stoljeća konačno zauvijek napustili.

2 38

Kao dječak bih s djedom i majkom dolazio na naš „ranč“ i tu bismo ostajali po nekoliko dana. Karavlahinje su se često mogle vidjeti kako u svojim, do zemlje dugačkim, naboranim i šarenim suknjama žustro koračaju niz put prema selu u nabavu. Imale su pletenice zamotane u krug s obje strane glave. Na glavama su nosile marame žarkih boja, žute, narandžaste i crvene, koje su vezale na potiljku, poput gusara. Preko ramena prebacile bi debele štapove na čijem se stražnjem dijelu klatio debeo zavežljaj. U selo su nosile svoje proizvode, a vraćale se natovarene namirnicama koje su ondje kupile. Ponekad bi sa sobom vodile i konje. Bili su zbilja mali, skoro manji od magaraca, ali ipak konji. Griva, gusta i sjajno crna, besprijekorno očešljana, dopirala im je skoro do koljena. Obično bi teglili samare prepune kojekakvih predmeta, a ponekad se moglo vidjeti i kako ih Karavlahinje jašu postrance, onako kako jašu žene. Muškarce se rjeđe viđalo, jer su skoro svi bili na, kako se to nazivalo, privremenom radu u Njemačkoj. Nosili su šešire malog oboda, imali zašiljene brkove i dugačke zulufe u obliku čekića. Obično su bili odjeveni u odijela, ali bez kravate. Kad bi u Njemačkoj bili praznici, oko Božića ili Uskrsa, puteljak što je prolazio pored kolibe postajao bi prometna autostrada. Po čitav dan, ali i noć, tutnjali bi Mercedesi, Ford Taunusi, Opel Recordi i Volkswagenovi kombiji krcati svakojake robe iz Germanije. Karavlasi su tako živjeli; muškarci su radili u inozemstvu, a žene kod kuće čuvale i odgajale djecu. Svi su govorili barem tri jezika: materinji karavlaški, zatim srpskohrvatski (kako se tada nazivao taj naš jezik) i germanski (kako su ga nazivali sami Karavlasi). No u praktičnoj uporabi nisu bili dosljedni niti su se ograničavali na jedan jezik. U jednoj te istoj rečenici, ako im je to bilo potrebno, izmijenjali bi sva tri jezika, i to više puta, ponekad ni sami ne znajući kojim se služe.

3 Taj naš „ranč“, tu gudurastu njivu od sedam i pol duluma, djedu je prodao jedan Ibrahim, pijanac i brat čika Muje, djedovog ratnog druga iz partizana. Ibrahim je ubrzo taj novac propio, a nedugo zatim i umro. Djedov ratni drug Mujo, brat tog Ibrahima, imao je svoje njive i proplanke iznad našeg ranča. Bio je to krupan, snažan i zdrav starac, uvijek vedar i spreman na šalu. Pripovijedao je kako se jednog ljeta nakotilo zmija i razne ostale gamadi te 39

da je te godine ubio 17 poskoka. Nekoliko nam je puta donio i pokazao mrtvu zmiju. Jednom je pričao kako je uprtio snop pruća i uzeo ga nositi uzbrdo, i sve se znoji, ali za vratom mu nešto ledeno. Kad je spustio pruće, iz njcga izmigolji poskok. – Ja odmah trgnem sikiru da ga ubijem ušicama, al nisam mogo. Nisi ti mene, pa neću ni ja tebe. On je pazio na imanje kad nas nije bilo, a često i pomagao i savjetovao djeda u vezi s mnogim stvarima: kada prskati šljive, kako ih zaštititi od glodavaca, kada bacati gnojivo, kada ih brati i kako peći rakiju. O Karavlasima je rekao da su to dobri i pošteni ljudi i da se on s njima uvijek ljudski pozdravi, oni njemu „dobar dan“ ili „merhaba, domaćine“, a on njima isto tako. – Ali dodao je savjetujući djeda nemojte ih zvati da vam svrate na kahvu, il na ručak, mogli bi se navadit, pa nećete moći ostat na miru od njih. Po čitav dan će vam sjedit oko kolibe, ja vam kažem. Karavlahinje su, istina, često znale sjediti niže kolibe gdje je tekao potok. Taj je potočić tekao kroz našu njivu i ulijevao se u rijeku koja je vijugala prema selu. Ljeti, kada bi bile suše, čak bi i rijeka presušila, ali taj naš potok uvijek je tekao. Zvali su ga „Živa voda“ i mogao si ga piti bez prokuhavanja. Djed je postavio jednu metalnu cijev, pa je izgledalo poput česme. Zato su Karavlahinje često sjedale ovamo, da predahnu, malo se napiju vode i nastave. Djedu to nije smetalo, ali Mujo se mrštio. Rekao je da je jednom uhvatio Karavlahinju kako se upravo bila posrala tu pored potoka. Govno se još pušilo, rekao je. Onda ju je natjerao da pokupi to govno kako zna i umije. Ona je plačnim glasom rekla: – Kako, domaćine? Nemam čime. – Каkо?! Šta ja znam kako? Rukama, eto kako! I ona odnijela govno na rukama. Nije bila istina da su se navadili dolaziti ako bi ih samo jednom pozvao na kavu. Ponekad čak nisu ni htjeli svratiti, izgovarajući se da žure, iako se zapravo nikamo nisu žurili. Karavlahinje bi hodale polako, pognute od tovara, ne razbacujući snagu, jer do sela i natrag dalek je put, petnaestak kilometara. Dok su se približavale našoj kolibi, još bi izdaleka pozdravljale: – Ooo, domaćine, dobar vam dan, merhaba, ima l’ zdravlja? Majci bi govorili: – Kako si, hanuma, jesi l’ poranila? Sluša l’ te taj tvoj mali? Onda bi majka uvijek dodavala da sam joj ja unuk. Djed ili majka ponekad bi ih zvali da svrate na kahvu i ovi bi uglavnom svraćali, ali ne uvijek. Posjedili bi malo, porazgovarali o tome kako je 40

rodila šljiva ili kukuruz ili hoćel suše ili poplave. Na kraju bi, opraštajući se, svi složno zaključivali kako je zdravlje najvažnije. Ja bih stajao sa strane, slušao što govore i skupljao hrabrost da nekog od Karavlaha pitam mogu li uzjahati njihovog konjića.

XIII

1 O pogromu koji je pogodio Karavlahe tijekom Drugog svjetskog rata znam onoliko koliko mi je ispričao djed. Još na samom početku rata, kako on kaže, Nijemci su na tom puteljku što vodi od sela M. do Karavlaha, oko stotinjak metara niže od naše kolibe, presreli dvanaestoricu muškaraca Karavlaha različite dobi, poredali ih uz rub puta i strijeljali. Potom su otišli do samog sela, opkolili ga, pokupili sve žitelje, i staro i mlado, zatvorili ih u kuće i zapalili žive. Nije mi poznato koliko ih se i na koji način spasilo i kako su uspjeli preživjeti do kraja rata. Djed je također začudeno pripovijedao kako mnogi od Karavlaha nisu točno ni znali što se njihovim precima dogodilo za vrijeme Drugog svjetskog rata. Znali su da se zbilo nekakvo strašno i neobjašnjivo zlo i o toj strahoti ispredali su razne priče, ali činjenice nitko od njih nije znao. Nisu čitali knjige, a i da jesu, teško da bi iz njih naučili nešto o sebi. Rat koji je u Bosni planuo početkom devedesetih nisu htjeli dočekati na kućnim pragovima. Kompletno stanovništvo potrpalo se u svoje karavane i kombije s njemačkim tablicama i otišlo zauvijek. Ostala su samo dva-tri starca koji su poumirali i prije nego što je rat završio. Za vrijeme rata u selo koje su dotad svi nazivali jednostavno Karavlasi nahrupile su izbjeglice, Bošnjaci iz grada koji je na samom početku pao u ruke srpske vojske. Izbjeglice su ovdje provele cijeli rat, a kad je došao mir, neki od njih vratili su se u grad, a neki su sebi izgradili kuće ili našli smještaj u selu M. Selo koje se nekad zvalo Karavlasi ostalo je potpuno pusto i više nije imalo imena, tako da ga se nije moglo ni spomenuti.

Jednog je dana, dvije godine nakon svršetka rata, kolona od nekoliko starih i prašnjavih automobila i kombija prošla kroz selo M. i uputila se prema selu koje više nitko nije spominjao. Ljudi u selu gledali su kroz zatamnjena stakla, misleći da su u automobilima Karavlasi, da se možda vraćaju na svoja ognjišta i nije ih bilo malo koji su se takvom čemu iskreno obradovali. Jer ako se i Karavlasi vraćaju na svoje, znak je to da nadolaze bolja vremena. No, kroz stakla su mogli nazrijeti samo muškarce s dugim nepotkresanim bradama.

3 I tako su se vehabije uselili u napušteno karavlaško selo koje su sada svi počeli nazivati Gornja M. Popravili su za početak nekoliko kuća, onoliko koliko im je bilo potrebno, i ostali ovdje živjeti po vlastitim zakonima. Kroz selo M. sve su češće prolazili automobili s bradatim muškarcima, natovareni svim i svačim i svatko je znao da dolazi jedan „brat“ ili „sestra“, kako su se vehabije međusobno nazivali. Žitelji sela M. u početku se nisu toliko obazirali na njih, jer ovi bi se spuštali do sela iznimno rijetko, kupovali najosnovnije potrepštine. Djecu nisu slali u školu, već su ih sami podučavali u skladu sa strogim principima svoje vjere. Žene nisu napuštale selo. Najprije se mislilo kako je riječ o bivšim mudžahedinima iz arapskih zemalja, ali njih je bilo tek dvojica, i ubrzo su nekamo nestali. Na muslimane iz sela M. vehabije su gledali s prijekorom, jer malo je njih klanjalo namaz pet puta dnevno, žene im se nisu pokrivale, djevojke su nosile uske traperice i minice, nabadale po kaldrmi u visokim petama, a većina muškaraca ne samo da je pila nego je i pekla rakiju, jer bio je to kraj poznat po šljivama i dobroj, „mehkoj“ šljivovici. Istina, nakon rata mnogi su žitelji postili cijeli ramazan, a petkom bi se na džumu okupljalo mnogo više svijeta nego predratnih godina, ali vehabije su ih ipak smatrali lošim vjernicima.

XIV

1 Bio je prosinac kada su kiše napokon stale. Nastupilo je zahlađenje i zrak je mirisao na snijeg. Tog sam jutra upalio bubu i krenuo u selo u nabavu prije nego što snijeg zamete put. Blato na putu smrzlo se, čulo se kako tanka opna od leda puca ispod kotača. Kad sam stigao, ispred prodavaonice bio je parkiran omanji plavi kamion. Iz poluprikolice dvojica mladića u plavim kombinezonima istovarivala su kutije. Zaustavio sam iza kamiona i krenuo prema dućanu. Na glavnoj seoskoj cesti nije bilo nikoga. Na klupici ispred džamije nije bilo staraca. Na džamiji je bila izvješena zelena zastava s bijelim polumjesecom i zvijezdom. Iz dimnjaka na kućama izvijao se bijeli dim. Prije nego što ću ući, jedan od mladića u kombinezonu izađe iz prodavaonice. Imao je bijeli povez preko desnog oka. Bio je pričvršćen flasterom. Malo je zastao kad me ugledao, učinio pokret kao da me želi propustiti. Tada je vidio bubu i upitao me je li to moj auto. Odgovorio sam da jest. Smeta li im možda? Pita jesam li ja taj i taj. U nelagodi se osvrćem oko sebe, vrpoljim se poput sumnjivca kad ga policajci pitaju za osobnu. Kažem da jesam: Taj sam. – Pa đes, rođo? – kaže. Zatim mi pruži ruku i poče je drmusati od sveg srca. Snažno. Zagrli me i muški izljubi. Čim je upitao za ime, znao sam tko je. Pribojavao sam se da ću prije ili poslije biti otkriven. Njegov djed i moj djed su polubraća, tako da smo on i ja rođaci. Ne znam pravo ime za taj rodbinski odnos, ali rodbina smo. A budući da je njegov djed imao petoricu sinova i dvije kćeri, a ovi opet ne znam koliko sinova i kćeri, bio sam u nekakvom srodstvu s barem pola sela M. u kojem je rođen moj djed. Bilo mu je iskreno drago što me vidi, a meni neugodno. – Pa nismo se vidjeli ima dvajs godina. – Ima i više kažem. 44

On me zatim ugura kroz vrata i viknu prodavačici koja je upravo nekome slala SMS: – Almasa, znaš ti njega? Ne sjećaš se? Pa ja, mala bila. Il se, more bit, nisi ni rodila kad je rođo zadnji put bio kod nas. Tada reče da mu je to najmlađa sestra. Pružio sam joj ruku, ona je prihvati labavo. Smiješi se i u njezinim očima ovaj put nema prezira. – Odmah sam ja vidjela da u njem ima naše loze reče. Činilo se da je to rekla posprdno, ali nisam mogao biti siguran.

2 Pozvao sam Saliha na kafu, ali on kaže da je ramazan počeo prije dva dana i da posti. – Cijelo selo posti, nemaš đe otić na kafu. Ne moš ni cigaru zapalit, svi samo prate da neće ko zapalit il ne do bog stavit nešto u usta. Ko CIA i onaj KGB zajedno. Jebo ih Tito da ih jebo. Svi nešto seru, te bilo vako te bilo nako, te proganjali nas na vjerskoj osnovi, te nisi mogo ić u džamiju, te nisi mogo u crkvu, te ovo, te ono. Ma jebem im mater svima, i ovim i onim. Njegova sestra iza blagajne dovikuje mu da šuti, il nek ide baljezgat napolje, a ne njoj u radnji. Osjećao sam da upadam u rijeku iz koje neću moći isplivati. Salih na trenutak izađe. Doviknuo je nešto onom drugom mladiću u plavom kombinezonu, ovaj je ušao u kamion, upalio ga i odvezao se. – Ma hajmo mi popit pivo iza u magacin reče Salih kad se vratio u prodavaonicu. Njegova je sestra gunđala dok smo odlazili na drugu stranu dućana prema vratima koja su vodila do male prostorije ispunjene kutijama, vrećama i gajbama. Sjeli smo svaki na svoju gajbu piva. On je ispod sebe izvukao dvije „tuzlanske“, otvorio jednu upaljačem i pružio je meni, otvorio drugu, čep odletio na kraj skladišta, gurnuo srednji prst u grlić pa ga izvukao uz glasan „plop“. Nazdravio mi je i potegnuo pola boce. Pivo mi nije godilo. Pivo godi samo ljeti kad je vruće, a pivo hladno, pa ne osjetiš okus. Ali ni ja ni Salih nismo ga pili zbog okusa.

Pušili smo, ispijali pivo za pivom i išli u zahod svakih pet minuta. Odavno se nisam bio napio i prijalo je. Saliha nisam morao ništa pitati niti mu odgovarati na pitanja. On je pripovijedao o ratnim godinama, o tome kako je bio gladan, kako je pucao i kako ga je bilo strah. Kako su njih trojica braće i otac im, dakle njih četvorica, zajedno išli na liniju. Kod kuće mater i dvije sestre. I kako im nisu dali da idu na isti položaj da ne bi svi izginuli. – Al, jebiga, kad ovi navale, ko te pita je l’ ti to kraj tebe u rovu brat il otac il koji kurac. I njemu je tako otišlo oko, kaže pokazujući. I mali komadić čeone kosti, ali to nitko ne vidi jer svi gledaju u oko. Ja gledam u to udubljenje pokriveno tankim, savršeno bijelim komadićem gaze. Ta bijela tkanina prilijepljena je ljepljivom trakom boje kože kako bi, tobože, bila nevidljiva. Ispod nje točno si mogao vidjeti da nema oka. Ispod zijeva rupa, vjerojatno prekrivena tankim slojem kože. Htio sam ga pitati da mi je pokaže, ali bilo me strah. Poslije bih, kad god bih zatvorio oči, vidio taj prizor. Istodobno me još više uplašilo nešto drugo. Što ako on skine tkaninu i pokaže mi rupu, a ja kriknem, pokrijem oči ili povratim? Ili još gore: što mu reči ako prizor u meni ne izazove nikakav osjećaj? Baš ti je cool ta rupa, odlično ti pristaje. Netko možda misli da bi mogao staviti umjetno oko, ali ja sam znao da ne bi. Tko bi god razgovarao s njim, ne bi gledao u njegovo zdravo, zeleno oko, nego u onu ukočenu, staklenu špigulu. – Ali jebeš oko, imaš drugo kaže Salih i dodaje kako mu je od iste granate poginuo mlađi brat. – Sjećaš li ga se? pita. – Sjećam, kako se ne bi sjećo slažem. – Pa ja, kako se ne bi sjećo kaže i potegne velik gutijaj piva. Salih priča kako je prije nekoliko dana došlo do belaja ispred džamije. Bio je zadnji dan prije početka ramazana. Skupilo se ispred džamije sve što po selu može gmizat. Kad eto ti dva auta puna bradonja iz Karavlaha. Ja pitam Saliha tko su bradonje, on odgovara da su to vehabije. Oni sad žive u selu gdje su prije bili Karavlasi. – Došli i oni da se pomole. Ljudi ih pustili nek uđu i klanjaju, džamija je svačija. Аl oni počeše klanjat kako niko dotad nije vidio. Ne znam ja sad kako su oni to klanjali, nit ja znam klanjat nit me boli kurac kako se klanja. Аl pričaju da su počeli nekako drugačije širit noge, pa padat po podu ko da su mameni. Na kraju taj njihov glavni bradonja htjede još i govor održat i poče pričat o tome kako svi trebaju klanjat ko oni i bit pravi muslimani i ne pit i ne peć rakiju i pokrivat žene i take stvari. I haj, nema veze... Аl ti se tad nadignu ovi naši budalaši pa ih istjeraju iz džamije, jedva su bradonje živu glavu izvukli. 46

Zamišljam kako bi mi stajala brada. – Аl da se makar na tom i završilo. Sad se našlo i kod ovih naših onih koji su za bradonje. Pa se selo podijelilo. Jedni pričaju šta će nam koji kurac ovi govorit kako se klanja i posti i kako će se moje dijete oblačit, a drugi da nas je sve ovo zlo i zadesilo jer smo se svi iskvarili i nismo pravi muslimani. Sad ko biva trebamo svi pustiti brade i pokrit žene i prestat pit pa će nam bit super. Ko što je i bradonjama super. Eno ih gore u šumi, sami ko puhovi. Nemaju za jest, djeca im ne idu u školu. Аl zato brade rastu... Jebale ih brade da ih jebale. Četničke ne valjaju, a vehabijske su udure. Haj ti men to objasni? Ne znam što da kažem. Kažem: – Jebo brade, boli me kurac za brade. On uperi pogled na mene i reče: – Znam ja da tebe boli kurac, tebe je bolio kurac i kad je pucalo. Аl mene, vidiš, ne boli. Mene i te kako ne boli. Jer eno mi ga babo posto vehabija i pušta bradu, eno mi ga i stariji brat počeo puštat bradu i ko fol čitat Kuran, a nije nikad uspio doć ni do pola Komandanta Marka. Ne mogu od njih ni pive kući popit. Mater se sad pod stare dane počela pokrivat. Ona druga sestra se udala isto za hajvana, eno ga već ima bradu do pasa, a ona nije iz kuće izašla ima već godina dana. I onda ti meni „boli me kurac“. Eto, nek te boli. Pokušavam se nasmijati, okrenuti sve na šalu, ali vidim da je šejtan odnio šalu već odavno. I kako zapravo ja njemu nemam što reći, niti on želi da ja njemu išta kažem. Mogu ga slušati, a pomoći ne mogu ni njemu, a još manje sebi. Laprdam pijano nešto o tome da nisu vehabije bolji zato što puštaju brade, niti zlo koje je snašlo Bosnu ima veze s pokrivanjem žena. Niti te Bog čuje bolje ako se moliš na arapskom u džamiji, a ne kod kuće na bosanskom. Htio sam mu reći da je Bogu zapravo svejedno jesi li potkresao bradu ili nisi. Bogu je isto jesi li izgubio oko ili brata. Ali znao je to on bolje od mene pa umjesto toga samo nastavih piti. On me gledao pijanim okom i polako rekao razvlačeći riječi pijano: – Boooli tebe kurac... Znaš šta... Ti si mi gori od njih, tlii... Ti si mi gori od bradonja... Zamahnuo je da me udari šakom u glavu, ali je promašio jer sam se izmakao, a vjerojatno i nije lako naciljati s jednim pijanim okom. Kako sam se izmakao, pao sam s gajbe na pod. On se od udarca također zanio i pao na pod. Tada je na vrata ušla njegova sestra Almasa i počela psovati. Ja sam se pokušavao podignuti, a ona je dizala Saliha. On je ponavljao kako sam ja

najgori te ponovo krenuo na mene, ali Almasa ga je zadržala. Rekao sam joj da ne znam koji mu je kurac, odjednom je poludio. – A ne znaš, je l', ne znaš koji mi je kurac, jebem ti mater, da ti jebem... Almasa ga je smirivala, a ja sam polako krenuo prema vratima. – Koji kurac dolaziš vamo kad ne znaš, koji kurac dolaziš... Šta hoš, koji kurac, kad ne znaš? Šta? Šta? Dok sam vozio, s vrha munare začula se popodnevna molitva. Činilo se da su dodatno pojačali zvuk zbog ramazana. Izbjegavao sam rupe, a u glavi mi je odjekivalo njegovo „Šta, šta, šta“... Otkud ja znam šta.

1 Već se smrkavalo kad sam stigao do kolibe. Tek sam tada shvatio da nisam ništa kupio u prodavaonici. U peći je vatra potpuno zamrla. Očistio sam pepeo, iznio ga i istresao pored najbliže šljive. Otišao sam u drvarnicu, nacijepao treščica, vratio se u kolibu i ponovo zapalio vatru. Bilo je pretiho. Maštao sam o tome da si nabavim psa, nadao se naći neko odlutalo seosko štene, ali to se, eto, još nije dogodilo. Bilo bi lijepo hodati šumom zajedno s psom. Ili sjediti u kolibi i pisati, dok pas spokojno leži pored mene, a vatra pucketa u pećici. Volio sam zamišljati da bih potpuno zaboravio ljude kad bih imao psa. Sjedio sam i pokušavao ne misliti na to što se dogodilo u selu. Još sam bio pijan, a nisam imao ništa za piće da se potpuno dokrajčim. Nisam mogao čitati, a još manje pisati. Legao sam u krevet, upalio cigaretu i pušio u mraku. Mislio na to kako će uskoro pasti snijeg i kako ću onda po okolnim brdima moći trčati na skijama. Pitao se je li u Oslu već pao snijeg. Razmišljao o Norveškoj. Sjetio se kako sam tada, nakon susreta s bivšom, otrčao uzbrdo put groblja. Spuštao se mrak, snijeg je postajao sve gušći i već se počeo hvatati po travi. Koračao sam lagano i čitao imena na nadgrobnim pločama. Na nekima, onima starijima, pisalo je i zanimanje preminulog. Thor G. Nordli, 1876-1935, veletrgovac. Carl Ivar Sivertsen, 1889-1956, arhitekt. Pomislio sam da su natpisi na nadgrobnim spomenicima romani savršeno reducirane forme. Otišao sam tada kući u Hagegatu 52 i legao spavati. Kad sam se probudio, vidio sam da je grad prekriven snijegom. Nazvao sam na posao i rekao da ne mogu doći jer sam bolestan. Ležao sam u krevetu cijeli dan. Sljedećeg sam se jutra probudio i više nije bilo snijega, samo bljuzgavica i blato. Izašao sam i pješice krenuo na posao. Puhao je topli južni vjetar koji donosi Golfska struja.

2 Prošao je tako cijeli prosinac i skoro cijeli siječanj. Snijeg je već odavno napadao u Oslu, temperatura se preko kratkog dana držala na oko minus deset. Bilo je vedro i svježe. Napokon je završila potrošačka orgija zvana Božić, za njim i Nova godina, pijanka na kojoj svi uvježbano glume veselje. Nisam volio taj dio godine iz više razloga: osobnih, društvenih i poslovnih. Osobnih: osjećao sam se usamljeno. Prije sam Božiće slavio s prijateljima koji su držali do toga, pa bi me pozvali. Poslije s nekom od djevojaka koje bi me za Božić vodile obitelji na pokazivanje. Na kraju sam ih provodio sam. Mnogi su ljudi sami za Božić i postotak samoubojstava drastično poraste. Društvenih: velika božićna kupnja na jumbo plakatima prodajnih centara oglašava se još u listopadu. Ljudi kupuju darove, uglavnom čiste besmislice, kao mahniti, vrti se golem novac, trgovci trljaju ruke i smišljaju kako bi bilo dobro imati još jedan Božić, negdje sredinom srpnja. Ali ono što najviše iritira sveopći su, a potpuno falsificirani, izljevi ljubavi. Poslovnih: Za Božić i Novu godinu ljudi jedni drugima šalju milijune čestitki. Čestit Božić i Sretna Nova godina! Što to uopće treba značiti? Jedna obitelj u Norveškoj, izračunali su to, u prosjeku pošalje pedesetak čestitki. Ako si poštar, to je stvarno zamorno. Zato pošta moli ljude da čestitke počnu slati malo ranije. Najbolje već u rujnu. Ali sada je sve to prošlost, sada je kraj siječnja i dani postaju sve duži. Pao je snijeg, vedro je i svježe, savršeno vrijeme za trčanje na skijama. Nema ništa bolje nego trčati na skijama, kroz šumu, preko visoravni, uzbrdo-nizbrdo, preko zaleđenih jezera. Bez živog čovjeka na vidiku.

3 Skoro svaki dan nakon posla trčao sam ravno kući, grabio skije, žurno išao do postaje Тøуеn, hvatao vlak broj 3 do Sognsvanna ili, ponekad, broj 1 do Prognersetera. Dotamo je trebalo oko pola sata vožnje. Ondje, na tim posljednjim postajama, počinje Nordmarka, brdovito, jelovom i borovom šumom pokriveno područje koje se prostire stotinama kilometara u širinu i isto toliko u duljinu. Tu je i na desetine malih jezera. U Nordmarki nema cesta i zabranjeno je prometovanje svim motornim vozilima. To je divljina nadomak grada u koju možeš pobjeći kad god imaš nekoliko sati vremena. 50

Istina, hodanje na skijama u Norveškoj je najpopularnija aktivnost, odmah poslije opijanja subotom uvečer, tako da su staze po Nordmarki vikendom zakrčene skijašima. Cijele obitelji zajedno s kućnim ljubimcima provode vikende na skijama. Ali, ima dosta sporednih, neistraženih tajnih staza za koje znaju malobrojni. Možeš ići kuda god hoćeš, ne ovisiš ni o kome. Zato sam volio trčanje na skijama. Tako bi trebao izgledati ljudski život. Ponekad bi i Egil išao sa mnom, obično navečer. Neke su staze bile osvijetljene noću, ali ondje je uvijek previše ljudi. Spuštali smo se kroz rijetku borovu šumu, bio je mrak, ali sve se vidjelo. Bjelina snijega je poput reflektora. Poslije smo nabavili električne lampe koje staviš na glavu, poput rudara. One kvalitetne stoje nekoliko stotina kruna. Mi smo naše kupili u Nilli, lancu dućana s najjeftinijom i najnekvalitetnijom robom, za pedeset kruna komad. Prestale su raditi nakon dva dana. Egil ih je bez riječi bacio u smeće pa smo opet hodali osvijetljeni snijegom. Čekali smo vedre noći s mjesečinom i onda cijelu večer provodili penjući se uzbrdo, spuštajući se nizbrdo, izbjegavali stabla, prelazili zaleđena jezera. Dolazili bi kući tako iscrpljeni da nismo mogli zaspati.

XVI

1 Najbolje je trčati na skijama sam po sporednim, zabitim stazama. Jednom sam na takvoj stazi sreo grupu od tri sredovječna Norvežanina. Padao je sitan i gust snijeg i nije se vidjelo dalje od desetak metara. Vladala je savršena bjelina i tišina dok se nisu pojavila njih trojica prilazeći mi s desne strane. Stali su kao da ne znaju kamo dalje, jer snijeg je prekrio utabane pruge na stazi. Ja ih pozdravim, kako je i običaj kad sretneš ljude u prirodi. Jedan od njih upita me: – Što je, Muhamede, jesi li se i ti izgubio? Zastadoh. – Što? rekoh. – Jesi li se izgubio na snijegu, Muhamede? – i sva trojica počnu se smijati. – Ne, nisam se izgubio. I ne zovem se Muhamed kažem ozbiljno i nastavim. Kroz snijeg sam mogao čuti njihov samozadovoljni hihot.

2 Ako ne bih skijao sam, volio sam to činiti s Egilom. Šutjeli bismo i satima jednolično klizali kroz snijeg. On je bio staložen, miran i nije mnogo govorio. Voljeli smo prirodu na sličan način. Ponekad smo išli i s nekim poznanicima, ali nije to bilo isto. Jedne smo se subote dogovorili s nekoliko mladića i djevojaka. Krenuli smo oko jedanaest. Dan je bio sunčan i vlak broj 1 bio je krcat ljudima sa skijama. Na postaji Midtstuen nagrnula su i djeca sa sanjkama gurajući se i drečeći jer je bilo očito da nema mjesta za

sve. Išli bi vlakom do vrha, do posljednje postaje Frognerseteren, zatim bi se spuštali do Midstuena i ponovo sjedali na vlak do vrha. Počeli su me hvatati napadaji panike i htio sam samo izaći iz vlaka, ali to je bilo nemoguće. Kad smo stigli, iz vlaka je izašlo na stotine ljudi i svi su pohrlili u šumu. Odozgo se pružao divan vidik na Oslo, ali nisam vidio ništa. Ljudi s kojima sam krenuo okupili su se u grupicu, razgovarali, dobacivali otrcane šale, smijali se umjetno uljudno. Potom su počeli mazati skije voskom i, kad su bili gotovi, zajedno kao po zapovjedi stavili su cipele u vezove i stali u red na stazi, jedan iza drugog. Ja sam nevoljko radio sve to isto. U sebi sam proklinjao tren kad sam pristao ići s njima. Zatim smo krenuli u koloni po jedan, kao đaci prvaci, a neki i veselo podvikujući: „Неја, heja, heja“. Išli smo glavnom stazom gdje je tog dana bilo bar pola grada. Zapravo smo svi bili jedna velika kolona kojoj nisi vidio ni početka ni kraja. Kad bismo naišli na uzbrdicu, nastao bi zastoj. Ljudi su se polako penjali gegajući se u koloni poput kraljevskih pingvina. Poželio sam skrenuti na neku sporednu stazu i maknuti se od te gomile pa sam to i rekao Egilu. On mi, s njemu svojstvenom hladnoćom, odgovori da se smirim, tu u našoj grupi ima i nekoliko djevojaka. Razmišljam par trenutaka dok oni odmiču. Zatim opet krećem za njima.

3 Uputili smo se prema mjestu na kojem je bila koliba Kikutstua, na obali jezera Bjørnsjøen. Jezero je bilo zaleđeno pa smo, poput stotina drugih izletnika, prešli preko njega. Kikutstua je jedan od poznatijih ugostiteljskih objekata u Nordmarki. Mogao si ondje popiti čaj, kavu, pojesti lovački gulaš, pa čak i prespavati. Kad smo stigli, svi su potrčali kupiti nešto za okrepu, a ja uza se nisam imao ni krune, jer što če mi kad idem u šumu trčati na skijama? Poneseš bocu vode, skije, malo voska za mazanje skija i to je to. Dok su ljudi iz moje grupe strpljivo čekali u redu za blagajnu, ja sam izašao i sjeo na klupu. Sunce je jako i ugodno sjalo. Odozgo si mogao vidjeti kako zaleđeno jezero bliješti. Mogao si vidjeti i nekoliko ribiča koji su pecali kroz otvore napravljene u ledu. Neće ništa uloviti, u jezeru nije bilo ribe. Oni su ovdje tek radi dekora. Pecao sam ondje nekoliko puta i samo jednom nešto ulovio. Mislim da je to bio grgeč, malen i mršav. Ljudi su neprestano protjecali pored Kikutstue. Jedni bi dolazili zadihani, skidali skije, zabijali ih okomito u snijeg i ulazili u kolibu. Drugi 53

bi pak izlazili, vadili skije iz snijega, stavljali ih na noge i otiskivali se nizbrdo prema jezeru. Povremeno bih im dobacio pogled. Tako sam ugledao i Cathrine, ženu koja mi je pomogla kad sam pao u nesvijest na aerodromu prije nekoliko mjeseci. Izašla je iz kolibe rumena i nasmijana. Za njom je išla i djevojka od kojih osamnaest-devetnaest godina. Nešto je rekla Cathrine, a ova se stala smijati. Dok se smijala, zabacila je glavu i stisnula oči. Odmah sam je prepoznao. Ljudska lica pamtim zauvijek, imena rijetko. Ali njezino sam ime zapamtio jer je stajalo na pločici na desnoj dojci. Istodobno su stavile sunčane naočale, prišle mi sasvim blizu i neko vrijeme gledale jezero. Zatim su pronašle svoje skije zabodene u snijeg uz samu kolibu, navukle kape i rukavice, pričvrstile skije na vrhu cipela i počele se, opreznо kočeći, spuštati put jezera.

XVII

1 Nakon skijanja te subote, bio je tulum kod nas u stanu. Došla je ista ekipa sa skijanja, plus još nekoliko djevojaka i mladića. Egil je već oko devet morao ići u klub gdje je puštao muziku, a mi ostali trebali smo mu se pridružiti malo poslije, nakon još nekoliko litara piva i još pokojeg džointa. Oko ponoći svi su se pokupili, a u stanu smo ostali samo ja i djevojka koju sam te večeri prvi put sreo. Ne sjećam se kako je izgledala pa je ne mogu opisati. Počeli smo se ljubiti na krevetu u mojoj sobi. Bili smo jako pijani. Zapalili smo još jedan džoint. Ona se zatim išla ispovraćati. Kad sam se ujutro probudio, nije je bilo. Po cijeloj sobi bile su razbacane čaše, boce i pune pepeljare. Istuširao sam se, na brzinu pospremio sobu i odjenuo se. U veliki ruksak stavio sam jastuk, a u mali nekoliko knjiga. Otišao sam pješice do Oslo Sentralstasjona, kako se zove glavni kolodvor, i sjeo na prvi ekspresni vlak za aerodrom. Bilo je oko jedanaest sati i zimsko se sunce probijalo kroz maglu. Vlak je jurio sto pedeset na sat, ali budući da je sve unaokolo bilo blještavo bijelo, imao si osjećaj kao da stojiš na mjestu. Stigli smo za dvadesetak minuta. Pokretnim stubama popeo sam se na prvi kat do dolaznih terminala. U velikom luku zaobilazim kiosk u kojem je radila Cathrine. Dolazim do velikih vrata iz kojih izlaze putnici. Uvlačim se u gomilu, pretvaram se da sam tek stigao i koračam prema kolodvoru odakle ide vlak za Oslo. Uskoro dolazim do njezina kioska. Velik je, skoro kao omanji dućan. Prilazim polako i ponavljam u sebi što ću učiniti. Doći ću do hladnjaka i uzeti bocu cole, sačekati malo dok se ljudi ne raziđu, zatim joj prići, platiti colu i, kad mi bude vraćala ostatak, tobože iznenađeno reći: Pa to si ti! Zatim ću poluironično dodati: Ti si mi spasila život i nasmiješiti se. Jedan od razloga što volim norveški jezik jest taj što nema persiranja. Mogu joj reći „ti“, mogu s njom razgovarati kao da mi je vršnjakinja, ili čak kao da je mlađa od mene. Premda sam je želio baš zato što je bila starija. Ali Cathrine nije tu. Cathrine danas ne radi. Cathrine možda više uopće ne radi tu. Sada je tu bubuljičavi dvadesetogodišnjak. Vjerojatno student 55

kojemu je to samo vikend-posao. Pa da, nedjelja je. Ona sigurno radi preko tjedna, a vikendom je slobodna. Da, jučer je bila na skijanju. Vjerojatno s kćeri. Nije bilo oca. Razvedena je. Sigurno je razvedena. I usamljena. Svi su u Oslu razvedeni. Preciznije, šezdeset-sedamdeset posto brakova završi razvodom. Statistika je neumoljiva. Ulazim u kiosk, kupujem colu i plaćam je bubuljičavom. Silazim pokretnim stubama do vlaka i vraćam se u Oslo.

2 Sutradan sam, u ponedjeljak, poslije posla otišao ravno kući. Presvukao sam se, ponovo uzeo oba ruksaka i zaputio se prema aerodromu. Došao sam pred kiosk. Bila je ondje. Uzimala je novac, kucala po blagajni, smiješeći se vraćala sitniš. Nije bila sama, s njom je radila jedna djevojka. Stajao sam neko vrijeme i promatrao je. Imaš plan, imao si generalnu probu, što sad čekaš? Odeš tamo, što te to košta? Nedostaje ti spontanost? Spontanost?! Nedostaje ti da si pijan i napušen, nedostaje ti par lajni spida i dva bombona, to tebi nedostaje. Nedostaje ti hrabrost. Nikad u životu nisi trijezan prišao djevojci koja ti se sviđa. A ova ti se, kao, sviđa? I ona je tebi djevojka? Može ti biti mater. Mater ti ne može biti, to nikako. Djevojka nije, ali nije ti ni mater. Pa što i da jest? Stajao sam i gledao je neko vrijeme. Na njoj je bilo nešto prepoznadjivo, nešto što sam davno imao i zatim neprimjetno izgubio, ne znajući ni gdje ni kad. Bila je lijepa. Imala je poprilično godina, ali bila je lijepa. Svatko bi je poželio. Ja sam je poželio. Krenuo sam prema kiosku noseći ruksak u kojem su bila dva jastuka u plavo-bijelim kariranim jastučnicama. Ušao sam i stao pred nju. Zaboravio sam bio otići do hladnjaka po colu. Gledao sam je nekoliko trenutaka u oči. Htio sam pogledati dolje na njezine grudi, ali bilo me sram. Njezine mi oči ovaj put nisu govorile ništa. Otvorila je usta i rekla: – Izvolite? Sagnuo sam glavu i uzeo novine Dagsavisen. Rekla je da stoje 15 kruna. – Mogu li dobiti i jednu bocu cole? pitao sam. Rekla je da po colu moram otići do hladnjaka i sam si je donijeti. Otišao sam i donio je. Kad sam se vratio, ona je naplaćivala novine. Ponovo je došao red na mene, pružio sam joj novčanicu od sto kruna. Dok mi je vraćala ostatak, napokon sam progovorio: 56

– Znaš, ti me se vjerojatno ne sjećaš... ali prije nekoliko mjeseci... htio sam samo zahvaliti... tu ispred kioska... pomogla si mi... ali nema sad veze... Ona se nasmiješi, sitne bore oko očiju ponovo se pojaviše kao dokaz iskrenosti. – Ma, naravno da te se sjećam, odmah sam se sjetila. Uvijek pamtim lica. Ovaj put je sve u redu, vidim. – Da... u redu je. Prošli put sam bio samo malo umoran. Znaš... Ona mi tada daje znak očima da se malo sklonim jer se iza mene već napravio red. Ja se sklanjam, otvaram bocu cole i potežem gutljaj. Kad je završila s mušterijama, ponovo mi se obratila, pitala me odakle stižem. – Upravo se vraćam iz Hrvatske. Zapravo Bosne. U stvari, bio sam najprije u Hrvatskoj pa u Bosni, pa onda u Srbiji i na kraju opet u... Hrvatskoj. Sad se vraćam iz Hrvatske i... često idem tamo, jer... Stresla se kao da joj je kroz tijelo prošla struja niskog napona. Zatim se nasmijala glasno i prostodušno kao da sam rekao nešto jako zabavno. Kao kad mater uhvati svog derana u simpatičnoj laži, pa ne može odoljeti da mu se od srca ne nasmije. U to se ponovo pojavi nekoliko ljudi koji su htjeli nešto kupiti i ona mi, smijući se i dalje, dade znak da sačekam. I ja sam se počeo smijati, iako nisam znao zašto, kimnuo i stao razgledati časopisе. Nakon nekoliko minuta reklla mi je da joj smjena baš završava, treba samo izbrojiti novac i predati kiosk kolegici. Vraća se u grad ekspresnim vlakom, možemo zajedno, ako se ne žurim. Nisam se žurio.

3 Dok je vlak jurio prema gradu, razgovarali smo. S vremena na vrijeme oboje bismo zašutjeli. Tada bismo se osmjehivali i pretvarali da gledamo kroz prozor. Vani je tama poput udava sporo gutala bjelinu snijega. Gledao sam naše odraze u staklu. Osjećao sam se čudno i znao da se i ona slično osjeća. Sjedili smo jedno pored drugoga, ramena i nadlaktice dodirivali su nam se. Ona je govorila nešto neodređeno, nešto što se nije moglo povezati s nesigurnošću u očima niti sa skoro neprimjetnim treperenjem njezine gornje usne. Kao da se plašila, kao da je slutila nadolazak silovitog vala koji će nas zahvatiti i ponijeti, držati jedno vrijeme na zapjenjenom vrhu, a zatim razbiti o stijene na nekoj bezimenoj obali. I ja sam se plašio. Ja sam se uvijek plašio. Ponovo sam nazirao budućnost i vidio da nije blistava ni za jedno od nas, ali čak ni u najcrnjim slutnjama nisam mogao zamisliti ono 57

što je slijedilo. Govorio sam sebi da to moje „viđenje“ budućnosti nije zapravo ništa drugo do kukavičluk, lijenost, izgovor za neučinjene stvari, za nedomaštane snove, za propale ideje, nenapisane knjige, neostvarene ljubavi i nepojebane žene. Najviše je boljelo to za nepojebane žene. Mnogo sam puta propustio priliku za novo seksualno iskustvo jer sam „vidio“ tu našu zajedničku budućnost, vidio sam što slijedi nakon provedene noći, nakon prvotne zaljubljenosti, prvih sitnih laži i prevara, ljubomore, svađa, prekida i mirenja, bjegova i povrataka, napuštenosti, samoće, odustajanja od života. A tako se moralo dogoditi, jer se tako događalo uvijek. I ako se moglo vjerovati mojoj „vidovitosti“, trebao sam izaći iz vlaka, oprostiti se s tom sredovječnom sisatom ženom, otići kući, napušiti se, izdrkati, popiti valium i spavati. Ali baš tada glasovi u glavi počnu mi objašnjavati da je moja vidovitost samo kukavičluk, jer tko može znati što će se dogoditi, treba živjeti i ne bojati se, treba sudbinu sresti oči u oči. I u kojem to svijetu može biti bolje ići kući i drogirati se nego otići na piće sa ženom koja ti se sviđa i kоја ti je pomogla da se povratiš iz nesvijesti? Istina je sljedeća: čak i da sam zbilja mogao znati što će se poslije događati, ne bi bilo bolje da sam otišao kući. Izašli smo iz vlaka i meni se činilo da jedno o drugom znamo sve, činilo mi se da smo već skupa, da smo oduvijek na neki način bili povezani i da se više nikad nećemo rastati. Otišli smo u pub u centru, popili pivo, uglavnom se smješkajući jedno drugom. Vjerovao sam da ona osjeća isto što i ja, ali nisam htio reći ništa što bi moglo pokvariti taj trenutak, tu večer, taj život. Pa sam nam naručio još jedno pivo. Ona je rekla da možda ne bi trebala. – Pa tek smo popili po jedno rekao sam. – Da, a sad ćemo popiti još po jedno – rekla je. – Da, pa što? Popit ćemo po dva piva. – Nikad nisam popila dva piva. Mogu popit jedno ili deset. Nikad dva. – Pa onda popij deset. Popij dvadeset. – I što ćemo onda? – Ne znam... hajmo ih najprije popit, pa ćemo vidjet. Pili smo pivo za pivom, povremeno išli u zahod i jedno drugom prepričavali svoje živote. Nakon nekog vremena pozvao sam je k meni. Znao sam da to želi, ali ona je rekla da neće. Zatim je slijedilo nagovaranje i njezino nevoljko pristajanje. Dosljedno smo igrali svoje uloge. Tako i treba. Uvjet joj je bio da dođe samo nakratko, jer sutra mora na posao, a i nema običaj ići k muškarcu već na prvom sastanku. Osmjehnuo sam se i rekao: – Pa ovo nam je drugi sastanak. 58

– Ili možda treći? rekla je ona i počela se glasno smijati. Najprije sam je gledao u čudu, a zatim shvatio, pa se i sam počeo smijati. – Možemo sljedeći vikend skupa na skijanje rekla je dok smo izlazili iz birtije.

XVIII

1 Sanjam da stojim na mračnoj, bezimenoj ulici. Iz mraka se pojavljuju dva tipa i prilaze mi. Smiju se i jedan od njih, sa srebrnom alkom u nosu, iz stražnjeg džepa vadi vrećicu u kojoj je poveći komad hašiša. Nudi mi hašiš, ja željno pružam ruku da ga uzmem, ali pored mene odjednom se stvori Cathrine i zaustavi mi ruku pogledom. Ja je gledam, a ona se počinje smijati; smiju se i ova dvojica s hašišom. Zatim ih ona uhvati pod ruku, svakog sa svoje strane, i zajedno nestaju niz ulicu, smijući se u mraku. Osjetim nešto tvrdo u ustima. Shvaćam da mi ispadaju zubi i vrištim od bola. Budim se. Žedan sam i osjećam da mi je ždrijelo spaljeno od nikotinskog dima. Pijem hladnu vodu. Izlazim pišati. Kad otvorim vrata kolibe, izvana nagrne bjelina. Nebo je nisko i sivo, a livada, voćnjak i pašnjaci po okolnim brdima bijeli. Između su guste pahulje snijega. Spuštaju se usporeno po već zadanim rutama. Čini se kao da nevidljivim nitima pokušavaju spojiti nebo i zemlju. Pišam s verande na snijeg. Savršenu bjelinu ispred kolibe pokvarilo je bolesno žutilo urina. Trbuh je pod dakom od ječmenih isparavanja. Pišam, podrigujem, prdim i divim se zimskom krajoliku. Vraćam se u kolibu, palim vatru, stavljam posudu s vodom na ploču ispod koje je plamen. Kroz glavu mi prolaze slike jučerašnjeg dana. Vidim Salihovo pijano oko kako zuri u mene, nemirno i sveznajuće. Vidim i oči njegove sestre, hladne, duboke i pune gordog podsmijeha. Pomislim kako će ta djevojka unesrećiti bar jednog muškarca. Počinjem se vrtjeti u krug, osjećam da me misli guše, da cijelu kolibu počinje stiskati tjeskoba i ja se okrećem po sobi, razmišljam kako ću se opet prije ili poslije morati sresti s tim očima, s njezina dva i njegovim jednim. Voda u zdjeli je prokuhala, malo se trznem i u trenu zaboravljam o čemu sam razmišljao i što sam sanjao. Pravim čaj od nane i silim se biti radostan 60

zbog snijega. U mozak si trpam slike kako hodam na novim skijama po okolnim brdima. Oprezno pijem čaj i gledam u skije.

2 Namazao sam skije plavim voskom. Vjerojatno bih trebao upotrijebiti onaj ljubičasti, namijenjen za snijeg pri temperaturi od minus tri do plus tri stupnja Celzija. Plavi je za niže temperature, ali može se koristiti i za temperature do minus dva stupnja. Nisam mogao ostati u kolibi još dugo. Prvi me put počela štipati samoća. Tjeskobu i glasove smatrao sam dijelom tijela. Nisam ih mogao amputirati a da se ne povrijedim. Ali samoću već dugo nisam osjetio. Svemu je kriv alkohol, odnosno mamurluk. Mamurluk te oslabi, ukoči, tjera suze na oči, izaziva erekciju, slika trodimenzionalne perverzije. Kriv je Salih. Kriva je njegova sestra. U kolibi više nemam mjesta ni za jedan uzdah. Moram van. Obuvam skijaške cipele, jaknu, nabijam kapu na glavu, uzimam skije pod ruku i izlazim. Spuštam skije u snijeg, rukom grabim snijeg i trljam ga među prstima. Vlažan je. Vrhove cipela pričvrstim na skije, uzimam štapove i otiskujem se. Krećem preko livade, pa se zatim počinjem penjati. Snijeg na ovakvoj temperaturi nije klizak, zbog toga se nije teško penjati ni u uz najstrmije kosine. Kad sam stigao do pašnjaka, krenuo sam prema jugu. Snijeg je padao još gušće, poput paperja iz nožem rasporena jastuka. Prolazio sam kroz rijetke oblake koji su polako klizili preko ravnice na vrhu brijega. Moglo se vidjeti kako su neki od njih zapeli u pojedinim dolinama i tu čekali na vjetar. Došao sam do šume. Morao sam skinuti skije jer u šumi nije bilo dovoljno snijega. Stavio sam ih na rame i koračao polako kao da se plašim da nekog ne probudim. Nije bilo vjetra, nije bilo pahulja, sve je tiho i uspavano. Na jednom mjestu preskačem potok. Kad izađem iz šume, ponovo stavljam skije i ujednačenim ritmom nastavljam trčati preko bijele površine.

3 Visoravan se nakon nekog vremena počela pretvarati u strminu koja se spuštala prema dolini. Ponovo sam naišao na šumu. Kada sam je prošao, 61

strmina je postala još oštrija, ali blio je nemoguće vidjeti gdje završava, jer se od snježnih pahulja koje su i dalje gusto padale nije vidjelo dalje od dvadesetak metara. Krenuo sam se spuštati ukoso. Znao sam da bih tako nakon nekog vremena trebao izaći na put koji je prolazio pored moje kolibe. Vjerovao sam da se nalazim oko pet kilometra južno od kolibe. Spuštao sam se polako i nije bilo potrebe kočiti. Snijeg je bio dubok i vlažan te sam se na pojedinim mjestima zapravo još morao i odgurivati štapovima. Kad sam se spustio u dolinu, uputio sam se prema brijegu sa suprotne strane. Prije ili poslije naići ću na rijeku i put koji je prati. Odjednom, kroz roj pahulja oko sebe ugledam obrise pravilno raspoređenih križeva. Zastajem na trenutak, osjećam znoj na leđima, osvrćem se i posvuda vidim križeve. Primičem se i bolje ih zagledam. Bilo je to karavlaško groblje. Stigao sam skroz do njihovog sela. Na pojedinim križevima urezani su portreti pokojnika. Gledam u ta lica, brišem snijeg s njihovih obraza, zamišljam njihove živote. Rođenje, odrastanje, odlaske u selo M., odlaske u Njemačku, zatim povratke, svadbe, rađanje djece i umiranje roditelja, prepirke na nekoj samo njima razumljivoj mješavini jezika, ratove, zbjegove, strijeljanja, paljenja. Vidim. njihov strah dok pred potjerama bježe u šumu vukuć za sobom konje tužnih i vlažnih očiju. Tražim ih negdje po svijetu, pokušavam ih zamisliti u Njemačkoj, u Frankfurtu, ili u nekoj davnoj čergi u Rumunjskoj. Ali sve što se može vidjeti jedna je prikaza na skijama kako stoji na karavlaškom groblju i ide od groba do groba, čita imena, gleda slike, mrmlja nešto nerazumljivo, pušta suze da padaju na snijegom prekrivene kosti, sagnjile, crvotočne.

XIX

1 S karavlaškog groblja krenuo sam onuda gdje sam mislio da je prolazio put. Dok sam klizio preko omanje livade uokvirene šibljem, kroz zavjesu od pahulja s desne strane ukazao se brežuljak načičkan kućama. Nisu imale krovove, prozore i vrata. Prizor je, poput groblja, govorio o smrti i napuštenosti. Nisam se zaustavljao, nastavio sam znajući da put sada ne može biti daleko. Nakon stotinjak metara došao sam do staze. Na glatkoj snježnoj površini vidjeli su se tragovi sanjki. Između pruga koje su ostavile sanjke bili su i krupni otisci nečijih čizama. Vodili su od karavlaškog sela prema selu M. Nitko drugi danas nije prošao ovuda. Sad sam samo trebao krenuti ka sjeveru, prateći tok rijeke, i za nekoliko kilometara doći do djedove kolibe. Uskoro, ugledao sam još jedan brežuljak s nekoliko kuća. Ove su imale krovove i iz dimnjaka se izvijao gust plavičastosiv dim. Zastao sam na tren i pokušao vidjeti ima li koga oko kuća. Očekivao sam lavež lancima zavezanih pasa, djecu kako se sanjkaju, zastaju, radoznalo gledaju, bacaju grude snijega prema meni. Ali sve je bilo tiho, isto kao kad sam prolazio pored prvog brežuljka. Nastavio sam skijati niz put prateći tragove sanjki. Ubrzo sam stigao do mjesta gdje je počinjala šuma. Stiskala se uz obje strane staze. Nedugo zatim puteljak je s glavnog puta skretao u šumu. Slijedili su ga i tragovi sanjki praćeni velikim stopama. A onda sam ih ugledao. Na sanjkama je bio snop granja, a na granju je sjedio dječak od sedam-osam godina. Cijeli je bio zamotan u zeleni pokrivač, virila mu je samo glava i na njoj vunena kapa. Ugledao me je i malo se prenuo. Bili smo udaljeni dvadesetak metara, ali dobro sam ga vidio, kao da je ovdje manje sniježilo. Mahnuo sam mu, ali on je samo zurio u mene. Uto se pojavi muškarac čije su velike stope ostavljale one duboke tragove. Na tren pomislim na Djeda Mraza, jer mu je brada bila duga, a na glavi je nosio vunenu kapu sa smiješno velikom kukuljicom. Zatim sam 63

vidio da u jednoj ruci nosi snop granja, a u desnoj sjekiru s kratkom drškom. Prišao je dječaku i vidio kako ovaj zuri u mene. Okrenuo je glavu prema meni, zastao i smrknuo se. Ponovo sam mahnuo i glasno rekao: Merhaba. On ispusti granje pored sanjki i napravi dva koraka prema meni. Dječak siđe sa sanjki i stade iza muškarca. Sad sam vidio da mu je brada crvenonarandžasta. Gledali smo se nekoliko trenutaka. Nije mi bilo svejedno. Što zbog sjekire, što zbog skoro pola metra vatrene brade. Ponovno sam mahnuo, odgurnuo se štapovima i nastavio skijati niz put ne okrećući se. Pahulje su zujale oko glave, a ja sam se pitao zašto je taj vehabija kanirao bradu. Sjetim se kako sam se, kad sam imao šesnaest godina, ošišao na irokezu i obojio krijestu u narandžastocrveno. Htio sam privući pažnju. Prije svega djevojaka, ali i bilo koga drugog. Čiju pažnju pokušava privući ovaj čovjek svojom crvenom bradom? Tu u ovoj planini prekrivenoj snijegom, među napuštenim kućama i zaboravljenim karavlaškim grobovima. Nisam mogao dati nikakav odgovor pa sam odlučio prestati mučiti mozak. Treba naučiti živjeti sa stvarima koje ne možeš razumjeti. Većinu stvari čovjek zapravo ne razumije. Poput kanirane brade, čije je crvenilo, vjerojatno, tek kamuflaža sijedih dlaka. Iza krivine ugledao sam dim iz djedove kolibe. Vatra se još nije ugasila, pomislio sam. Unaprijed sam se obradovao tome kako ću doći u toplu sobu, raspaliti vatru, ugrijati vodu, oprati se, napraviti juhu, jesti, čitati i spavati. I kako mi se živo jebe zašto taj lik farba bradu. Požurio sam se prema kolibi, gotovo sretan.

2 Ležao sam u krevetu, navukao poplun do brade i slušao tutnjanje vatre u peći. Hvata me drijemež, tonem polako u polusan, čujem glasove i vidim slike, ali prizori su neko vrijeme nejasni. Ubrzo vidim Cathrinino lice kako mi se polako približava. Ljubi me u čelo i gura moje lice u svoja njedra, među svoje velike, mekane i bijele sise. Ovdje sam se osjećao najsigurnije, to je bilo mjesto koje sam cijeli život tražio. Jednom sam joj rekao da bih upravo tako volio skončati. Želio bih da mi zagnjuri lice među svoje mesnate mliječne žlijezde, da me stisne rukama i miluje me po kosi dok se 64

gušim, da mi nabija bijelo meso u usta sve dok mi ne počne izlaziti na uši i nos. Začuđeno me pogledala, pa se počela smijati. Uvijek bi se, tobože, začudila nečemu.što bih rekao, pa bi se onda počela glasno smijati, zatvarajući pri tom oči i zabacujući glavu unatrag. Od svijeta se branila glasnim smijehom i velikim sisama. Kad je to dvoje izgubila, izgubila je sve.

3 Kada smo one večeri, te naše prvi večeri, došli u moju sobu, bili smo poprilično pijani. Prigušio sam svjetlo, pustio muziku i sjeo kraj nje na krevet. To je bilo jedino mjesto gdje se moglo sjesti. Sjedili smo neko vrijeme jedno pored drugog. Pušili, pili vodu jer ničega drugog nisam imao, i osjećali se neugodno. Kad smo popušili cigarete, počeli smo se ljubiti. U početku lagano, ispitivački, kao kad se dva psa njuškaju. No, ona ubrzo poče disati teško i ispuštati tihe, skoro nečujne uzdahe. Lizala mi je uho i sav sam se naježio. Počela se sve jače stiskati uz mene, oborila me na krevet, zajahala i krenula se trljati. Meni je već neko vrijeme bilo neugodno, nisam se mogao koncentrirati, slušao sam neku poznatu nježnu pjesmu što je dopirala iz zvučnika i razmišljao o tome kako bih se samo želio skinuti gol i da se ona skine gola i da legnemo ispod popluna, da se stisnemo jedno uz drugo, da gurnem glavu među njezine grudi, da ležimo i šutimo. To sam želio, ali istodobno sam čuo njezino stenjanje i osjetio kako postaje sve grublja i kako me počinje svlačiti i osjetio sam strah kako se u koncentričnim krugovima širi negdje iz dubine trbuha i pomislio kako nema šanse da je sad pojebem. Možda sutra ili sljedeće godine, ali ne sada. Ne želim je vidjeti ovako uspaljenu, niti je jebati, nisam to ovako zamišljao. Osjetim da mi i ono malo erekcije nestaje, a ona mi upravo tada kao nekom dječaku, jednim odlučnim trzajem, svlači i gaće i hlače istodobno, i grabi rukom prema kurcu, ali on se sav uvukao, nemaš ga što vidjeti. Pokušao sam se koncentrirati i podići ga nekako, pokušala je i ona, rukom i ustima, ali što se više trudila i što sam se ja više silio, bivao je sve manji. Osjećao sam kao da sam od pupka nadolje potpuno paraliziran. Onda je ona stala, podigla se i pogledala me. – Je li sve u redu? pitala je ozbiljno, kao da joj se ovako nešto nikad nije dogodilo. Kao da je to prvi put u povijesti čovječanstva da se nekom nije digao. 65

– U redu je govorim izvlačeći se ispod nje, navlačeći gaće i hlače. – Malo sam pijan, a moram i na zahod. Odmah se vraćam. Otišao sam u zahod i pokušao pišati. Užasno mi se pišalo, ali nisam mogao početi. Govorio sam sebi: „Pššššš, pššššš...“ ali nije pomagalo. Tek kad sam pustio vodu iz vodokotlića, tad je krenulo. Vratio sam se, a ona je ležala u krevetu pokrivena do vrata. Odjeća je bila složena na podu pored kreveta. Rekao sam da želim zapaliti džoint. – Pusti sad džoint, hodi ovamo. – Moram zapaliti, zbilja moram. Uzeo sam hašiš iz ladice, zagrijao ga, izmrvio, pomiješao s duhanom i smotao džoint. Zatim sam se digao, pronašao pepeIjaru, legao kraj nje i zapalio ga. Brzo sam uvukao nekoliko dimova i pružio ga njoj. Malo je potrajalo da izvuče ruku ispod popluna, jer sam ležao na njemu. Prihvatila ga je nevoljko i rekla da nije pušila hašiš otkako se razvela. Njezin je bivši volio duvati, kaže. Ležali smo i duvali. Otresali pepeo u pepeljaru koja je ležala na mom trbuhu. Meni se počela buditi želja. Kad smo ga popušili, odložio sam pepeljaru na pod. Malo sam se pridigao i pogledao u Cathrine. Oči su joj bile crvene i umorne. Počele su se bespovratno sklapati. Ja sam se brzo digao, potpuno svukao i uvukao pod poplun. Osjetio sam njezino toplo i meko tijelo. Pribio sam se uz nju, čvrsto je zagrlio i polako počeo trljati kurac o njezinu nogu. Počeo sam je ljubiti po vratu, dahtati kao napaljena džukela i gnječiti joj sise... Nije me odgurnula od sebe, nije izmicala, nije se opirala, ali njezino tijelo više nije odavalo spremnost. Osjetio sam to, stao, pogledao je i upitao: – Je li sve u redu? Otvorila je oči, u njima nije bilo prijašnjeg žara. Rekla je da joj se spava. Da joj se užasno spava. Rekla je da je umorna i da sutra mora rano na posao. – Hajdemo spavati, dosta je za večeras uzdahnula je i okrenula mi se leđima. Zagrlio sam je straga i nisam se više micao. Ali ovakav položaj još me više uzbuđivao. Osjetio sam njezine sise kako se razlijevaju po mojim podlakticama, njezine guzove kako mi pritišču kurac, htio sam joj ga zabiti jednim pokretom, htio sam je poklopiti straga i ne dati joj da mrdne, čvrsto je držati za sise i zakucavati je za krevet pokretom kukova. Ali nisam. Ležao sam i slušao je kako diše. Pokušavao osjetiti udarce njezina srca što su se kroz sise prenosili na moju ruku. Njezino disanje postajalo je ujednačeno i sporo. Nakon nekoliko minuta zaspala je i zahrkala. Ležao sam tako neko 66

vrijeme čekajući da mi se spusti, da se malo smirim, ali nije bilo pomoći. Kurac je i dalje bio napet. Osjećao sam puls kako nabija kroz nabrekle vene. Otišao sam na zahod i pokušao onanirati, ali nije išlo. Sjedio sam na školjki zatvorenih očiju i pokušavao uhvatiti i zamrznuti neku scenu u kojoj smo Cathrine i ja i onda svršiti, ali svaka bi me slika u početku uzbuđivala do samog orgazma, a zatim bi odjednom iščezla. Onda bih tražio drugu sliku koja bi me rajcala do bola i, opet, upravo kad sam trebao izbaciti sjeme iz jaja, koja su se skupila kao dva graška, nešto bi u meni preskočilo. Nakon nekog sam vremena odustao. Otišao sam natrag u sobu, popio valium, legao u krevet i pušio. Dok sam vukao posljednje dimove treće, osjećao sam kako mi se mišići vrata i vilice opuštaju i kako kapci više ne slušaju. Gasim cigaretu, okrećem leđa Cathrininim leđima, moji hladni guzovi dodiruju njezne vrele, i spavam, napokon spavam.

1 Alarm na mom mobitelu zvoni u pet ujutro, jer na posao u pošti treba doći najkasnije u šest. Čujem ga u polusnu, ali shvaćam da je nemoguće ustati. Znam i da bih trebao bar nazvati i reći da neću doći, ali ne mogu ni to. Okrećem se prema Cathrine i grlim je odostraga. Ona nešto mrmlja, valjda u snu, pa nastavljamo spavati. Nakon nekog vremena zvonio je i njezin mobitel; ignorirali smo ga. Još smo se jače stisnuli jedno uz drugo i nastavili spavati. Drijemali smo i trljali se, ja sam je stiskao i milovao po grudima, ona je pritiskala guzove na moja jaja. I tako smo malo-pomalo počeli voditi ljubav. Uvijek sam volio voditi ljubav ujutro. Volio sam taj prijelaz iz sna u polusvjesno stanje, tu toplinu koju si zajedno sa ženom pokraj sebe upijao cijele noći, volio sam i taj mamurluk koji je pojačavao želju, volio sam i jutarnju erekciju koja je bila neusporedivo jača nego noćna. Volio sam čak i zadah alkohola i duhana koji se širio iz naših usta, volio sam iskrene, nepatvorene ljudske mirise znoja, vonj spolovila ili neoprane kose. Nakon vođenja ljubavi ona se otišla tuširati, a ja sam smotao džoint. Kad se vratila, ja sam se otišao tuširati. Poslije smo popušili džoint i opet vodili ljubav. Ovaj je put bilo drugačije, mirisali smo na svježinu i na šampon za kosu od jabuke. Ali volim i to. Sad smo se dugo ljubili i lizali, mirisali i grickali. Polako sam ulazio u nju, polako smo se kretali, kao u usporenom filmu, ona je tiho stenjala, a ja brundao poput zadovoljnog medvjeda. Zatim sam napravio doručak. Jeli smo jaja; ona je pila kavu, a ja čaj. Šutjeli smo i gledali se glupavo i zaljubljeno. Svako malo počeli bismo se smijati tako da nam je hrana ispadala iz usta. Zatim bismo se ljubili preko stola. Jednom, pa još jednom. Onda, taman kad bih se spustio na stolac, ponovo bih se digao i još jednom snažno utisnuo poljubac na njezine usne. Ona bi se stala smijati, lupila me kažiprstom po nosu i rekla da budem dobar. 68

Rekla je da kasni na posao, ali to i nije toliko važno, jer ondje je onaj mladić s bubuljicama koji može i sam dok ona ne dođe. – Ali sad zbilja moram ići rekla je. Hvala na svemu, bilo je divno. Nagnula se i ponovo me poljubila. Nisam bio siguran što to znači. Učinilo mi se da zahvaljuje za provedenu noć i da je to to. Ni spomena o tome kad ćemo se opet sresti, ništa brojevi telefona, ništa... Nestala je kroz vrata, spustila se niza stube i odšetala iz mog života. Tako se barem činilo.

2 Kad sam ostao sam, pokušavao sam razlučiti što se zapravo dogodilo. Iako je otišla, nisam osjećao tugu ni prazninu. Bio sam ispunjen, sretan, pun samopouzdanja, zadovoljan i zadovoljen. Bio sam zaljubljen. Nisam znao što će se dalje dogadati, ali znao sam da ću je ponovo sresti. Znao sam da ćemo ponovo voditi ljubav, da ćemo razgovarati, da ćemo biti sretni, neko vrijeme. Znао sam i to da što su moja zaljubljenost i sreća veći i dublji, što je više volim i želim, to ću biti nesretniji kad sve prođe. I ja i ona. A proći će sigurno. Ljubavna veza može završiti samo na dva načina. Ili se prekine ili netko od njih dvoje umre. U redu, mogu umrijeti i skupa, ali riječ je o rijetkim sretnicima. Ali tu se nije moglo ništa. Mogao si živjeti kao crv, bez kičme i ljubavi, bez boli i sreće ili si mogao živjeti kao budala, opijati se ljubavlju i ne misliti na mamurluk. Sjetio sam se da bih trebao nazvati na posao. Učinio sam to i rekao da me boli trbuh i da mi je slabo, što i nije bilo daleko od istine. Šef je rekao da je u redu, ali da sam trebao nazvati na vrijeme. – Pa bio sam bolestan, nisam se mogao ni dignuti. Da sam se mogao dignuti, došao bih na posao. – Kako to da ti nikad ne dođeš na posao kad pada snijeg? Nisam ni znao da pada snijeg. Rekao sam mu da me ne gnjavi, nije mi dosta to što sam bolestan, još me i on jebe u zdrav mozak. – Daj mi otkaz ako mi ne vjeruješ, ali nemoj me jebat rekao sam. – U redu, u redu, smiri se. Naravno da ti vjerujem. Samo drugi put nazovi na vrijeme. – Nazvao sam kad sam mogao. – U redu, u redu. Dođi kad ozdraviš. 69

3 Sutradan sam otišao na posao. Snijeg je prestao padati i zahladilo je. Temperatura se preko noći spuštala i do minus dvadeset. Preko dana bilo je oko minus deset i vedro. Bilo je idealno vrijeme za trčanje na skijama, ali nisam se usuđivao ići. Svakog bih dana tog tjedna odmah poslije posla išao kući i čekao da dođe i da mi pozvoni na vrata. No prošao je cijeli tjedan, prošao je vikend, ali nije dolazila. Mogao sam otići do nje u kiosk u zračnoj luci, ali nisam. Mogao sam pronaći broj telefona na kiosku, ili njezin privatni, ali nisam. Bio sam uvjeren da će doći. Sve sam ispričao Egliu, mom šutljivom cimeru; on je vrtio glavom i čudio mi se. Rekao je da ne shvaća zašto je jednostavno ne nazovem i gotova stvar. – Ne shvaćaš rekao sam mu. Stvar jest gotova, samo što ona treba doći. Ili nazvati. Egil se nasmijao, što je bila prava rijetkost, vraćajući mi džoint. – I stvarno ima preko četrdeset godina? pitao je kroz sada već usiljen smijeh. – Mislim da ima skoro pedeset. Pa što? – Ništa. Možda joj je malo neugodno pa te zato ne zove. Mislim, zbog razlike u godinama. – Pa možda je i meni malo neugodno, ali kakve to veze ima? – Možda se osjeća isto kao i ti? – Pa zašto onda ne dođe? – Zašto ti ne odeš k njoj ? – Ja sam išao. Išao sam na aerodrom dva puta, noseći jastuke u ruksaku. I ona to zna. Zna i da sam je vidio kad smo bili na skijanju. Vidjela je i ona mene. I prepoznala me. Ali nije se htjela javiti. I znala je da se ne vraćam niotkuda, nego da sam došao na aerodrom samo zbog nje. I zna da sam za ekspresni vlak do aerodroma i natrag kupio dječju kartu. Sve ona zna, pa zašto ne dođe? – Ne znam kaže Egil stvarno ne znam. Shvatio sam da ga gnjavim. U srijedu popodne Cathrine se pojavila na mojim vratima zajedno s kćeri. Najprije sam se rukovao s Irenom, kako se cura zvala, zatim se Cathrine propela na prste i poljubila me u obraz. Tada sam znao da je sve gotovo.

XXI

1 Sljedećeg jutra na djedovu kolibu, na njive, livade i pašnjake, na okolna brda i šume više nije padao snijeg, nego se razlila blijedožuta sunčeva svjetlost. Zrak je bio prohladan, ali mogao si vidjeti da će dan biti topao i da će se snijeg otopiti do sutra. Probudio sam se osvježen suncem koje je podsjećalo na proljeće, na ono proljeće kad smo se Cathrine i ja zaljubili. Ali ipak, prosinac je, prava je zima tek slijedila, kao što je i nakon kratkotrajnog proljeća s Cathrine nastupila duga zima. Naložio sam vatru u peći, pristavio čaj, razmišljao što bih mogao pojesti. Natočio sam čaj u šalicu, otvorio bilježnicu i počeo pisati. Pisao sam o Cathrine i sebi, o tome kako smo se sreli i kako smo prvi put vodili ljubav i kako sam čekao više od tjedan dana da ponovo dođe, i kako je napokon došla na moja vrata, iznenada, zajedno s kćeri.

2 Pustio sam ih u stan, pozvao da dođu u dnevnu sobu. Ponudio sam da im skuham čaj, uglas su odgovorile da bi to bilo baš ljubazno od mene. Baš su tako rekle: Bilo bi to ljubazno od tebe kao u nekoj sapunici. Dok sam čekao da voda proključa, vratio sam se u dnevnu sobu i ispričavao se za nered. Zbilja živim u jazbini, pomislio sam. Po podu si mogao vidjeti skorene ostatke hrane i okamenjene mrve kruha. Sjedili smo i pili čaj. Razgovarali smo o vremenu i o tome kako je zahladilo i kako su najavili da će pasti još snijega. Irena, Cathrinina kći, izjavila je da se tome raduje jer zbilja voli skijati. Volim li i ja skijati, pitala je. Zbunio sam se na trenutak, jer ton kojim je postavila pitanje učinio mi se ironičnim. Htio sam odgovoriti da volim, ali tada su se njih dvije 71

počele glasno smijati. Gledam čas u jednu, čas u drugu i uviđam koliko su slične. Iste plave oči, isti pravilni nos i napućena, malo kriva usta, isti praskavi smijeh, isto zabacivanje glavom, ista svjedosmeđa, skoro plava kosa, samo što je Irenina razbarušena i nikad obojena. Onda je Irena rekla da joj je majka ispričala sve, i to kako sam pao u nesvijest u zračnoj luci i kako sam ih vidio na skijanju i kako sam dva dana dolazio i pretvarao se da se vraćam s putovanja samo ne bih li sreo njezinu mamu i kako je to sve zbilja cool i fantastično i tak' romantično. I još to da ja dolazim iz iste zemlje kao i njezin tata i da se raduje što je mama napokon našla nekog tko je tako cool jer i mama je totalno cool, i da je to čudno jer je baš nedavno bila sanjala o tome da je mama srela nekog muškarca, ne sjeća se baš detalja, ali kad me pogledala u oči, odmah je znala da sam to ja. Zbunjeno pogledavam u Cathrine, pa u kćer. Djevojka ima devetnaest godina i govori bez prestanka; njezina majka ima malo manje od pedeset, šuti, smješka se i zaljubljeno me gleda. Pomislim da su me nekad djevojke vodile mamama na upoznavanje, a sada mi mame dovode kćeri. Uto iz svoje sobe izađe Egil. Dok se pozdravljao s njima smješkao se onim svojim lukavim osmijehom. Uhvatio sam ga kakо odmjerava Irenu od glave do pete i nije mi bilo drago. S Cathrine se pozdravio kao što bi dječarac pozdravio tetku koju nikad prije nije vidio. Cijela mi se ova situacija sve manje sviđala. Nakon što su Irena i Egil izmijenili nekoliko rečenica, ovaj je, naravno, morao reći da je muzičar, još i DJ, a njoj bljesnuše oči. Pljesnula je rukama i rekla da bi ovo trebalo proslaviti i da nas sve vodi u restoran na ručak. Nema baš mnogo novaca, pa ne možemo ići u neki skupi, ali ima jedan jeftin indijski u koji ona i mama često idu. Ali ako i zafali novaca, pa ima mama, i tu se opet poče smijati tim njihovim obiteljskim smijehom koji se vjerojatno prenosio s koljena na koljeno, sa sise na sisu, i koji je već stoljećima izluđivao muškarce. – Divna ideja! uzviknu i Cathrine. Što kažeš? pitala je gledajući u mene kao da, tobože, imam nekog izbora. Irena je molećivo gledala u Egila, a ovaj zločesto u mene. Nije me trebao dugo gledati da shvati da on ne ide. Znao je on to i da me ne pogleda, pa se počeo izvlačiti da u petak ima ispit i da mora učiti. Mala je još neko vrijeme navaljivala, ali Egil je, gledajući me zlobno, ostao dosljedan.

Nas troje otišli smo u indijski restoran Darbar, koji, istini za volju, nisu držali Indijci, nego dva brata Afganistanca. Jednog od njih osobno sam poznavao iz vremena dok sam radio kao tumač u Upravi za strance. On je također nekoć radio kao tumač. Jeli smo piletinu u umaku od сиггуја, mala je pila colu, a Cathrine i ja indijsko pivo Kingfisher. Bilo nam je ugodno, razgovarali smo o koječemu i ja sam se napokon malo opustio. Irena je bila radoznala djevojka, sve ju je zanimalo i sve što bih govorio slušala je s iskrenom pažnjom. Slušao sam i ja nju i ugodno sam se iznenadio uvidjevši kako razmišlja i koliko joj je stalo da joj mama bude sretna. Cathrine je zračila srećom, pogledavala je čas u mene, a čas u kćer. Pogledi upućeni meni odavali su zaljubljenost i strast, a oni upućeni kćeri zračili su čistom ljubavlju i ponosom. Poslije, mnogo poslije, na samom kraju, reći će da je zbilja zahvalna i nemjerljivo sretna što je imala Irenu. Željela je da to znam. I da nikad ne zaboravim. Pitala me shvaćam li što mi želi reći. Rekao sam da shvaćam, iako nisam bio posve siguran. Poslije večere, Irena je rekla da će prespavati kod oca, tako da imamo cijeli stan na raspolaganju. Zbunjeno sam gledao u Cathrine, s nelagodom, ali mala se samo nasmijala, ostavila novac za račun na stolu, navukla kaput i izjurila iz restorana dovikujući: – Bog, mama, bog, ljepotane! Dobar provod i pazite što radite. Cathrine se ponovo zahihoće i potom me, prvi put te večeri, poljubi. Poslije smo otišli u njezin stan na Frogneru, otmjenijoj četvrt i u zapadnom dijelu Osla. Zamišljao sam stare babe u skupocjenim bundama kako ondje šeću sa svojim pudlicama i čivavama odjevenim u deluxe krpice za pse. Cathrinin stan nije bio luksuzan, ali bio je prostran i ukusno namješten. Najprije smo se istuširali zajedno. Nikad nisam volio zajedničko tuširanje, ali istini za volju, dotad se nisam ni tuširao u tako prostranoj tuškabini. Mlazovi vode izvirali su iz osam različitih točaka. Mogao si i sjesti na pod i puštati vodu da te masira. Bila je to neka mješavina јaccuzija i tuškabine. Nikad nisam vidio ništa slično. Počeli smo se milovati pod tušem, nastavili u krevetu, vodili ljubav dva puta u roku od dva sata i zatim ležali iscrpljeni, zagrljeni i sretni.

XXII

1 Prekidam s pisanjem. Nakon početnih rečenica počinjem osjećati oštar bol u želucu. Kroz kožu mi izbija hladan i ljepljiv znoj. Govorim si da je to od gladi. To ti je od kiseline u želucu, trebaš nešto pojesti. Otvaram pretposljednju limenku sardina u ulju. Pomiješam ih sa sitno narezanim kiselim kupusom, odlomim komad kruha koji sam ispekao prije tri dana i sjedam za stol. Dok jedem, čitam novine stare četiri mjeseca. Ne znam jesti ako ne čitam ili ako novine, strip ili knjiga nisu bar otvoreni na stolu ispred mene. Mislim da je to posljedica samoće. Znalo se događati da izvedem djevojku u restoran i onda iz džepa izvučem novine i raširim ih na stolu dok jedem. Neke bi se nadurile, a neke bi, one koje bih poslije zavolio, sjele do mene pa bismo čitali zajedno. Cathrine je voljela čitati novine dok bismo jeli skupa. Uvijek je voljela čitati, ta radila je u kiosku; kad nema mušterija, što raditi, nego čitati. Nije bilo ničeg boljeg nego zajedno ustati nakon maženja ili jutarnjeg seksa, zatim se istuširati, pripraviti doručak, sjesti za stol, jesti, čitati novine, komentirati vijesti, kritizirati kolumne, zgražati se nad katastrofama. Bilo je tu nečeg potpuno izopačenog. Sjediš za stolom s osobom koju voliš, trpaš u sebe jaja i šunku, kruh, džem, čitaš koliko je ljudi poginulo u Palestini, koliko djece u Africi umire od AIDS-a, žvaćeš hranu, cokćeš, vrtiš glavom, usred zalogaja kažeš „Jebote, pa ovo nije normalno“, uživaš u okusu hrane koju zatim gutaš, okrećeš stranicu, pronalaziš novi članak koji ti se čini zanimljivim i žvaćeš nov zalogaj. Dok sam jeo i čitao stare novine, kroz prozor polako počeše ulaziti zrake sunca. Nekako je lakše čitati stare vijesti. Stare vijesti kao da se nisu ni dogodile. Zato vjerujem da će mi to što pišem o Cathrine pomoći. Nadam se će tako sve postati stara vijest, nešto što se dogodilo nekom drugom, negdje daleko. Nešto o čemu čitaš dok doručkuješ. 74

2 Kad sam doručkovao, izašao sam na terasu. Sunce je sjalo i snijeg se topio takvom brzinom da se moglo čuti. Voda u tankim mlazovima curi s krova kolibe, čuje se žubor potoka i huk nabujale rijeke. Čule su se ptice i topao vjetar južnjak kako mili kroz šumske krošnje. Zavalio sam se u stolac, zapalio cigaretu i prepustio se mislima. One uvijek vuku u jednom smjeru. Pomislih kako bih trebao napraviti Cathrinin portret. Napisati sve što znam o njoj na nekoliko stranica, pohraniti u arhiv sjećanja i krenuti dalje. Iznio sam stol na trijem i pisao sve dok se nije počelo smrkavati. Počeo sam od njezinog rođenja (rođena je u Švedskoj, u Nordkjøppingu). Zatim sam pokušao napisati nešto o njezinoj obitelji, o tome kako joj je pedesetih godina dvadesetog stoljeća majka, poput mnogih Norvežana, napustila domovinu u potrazi za poslom i boljim životom. Cathrinina majka ondje je upoznala jednog Šveđanina, vjenčali su se i u razdoblju od nekoliko godina dobili troje djece. Najprije dvije kćeri, a zatim sina. Cathrine je bila drugo dijete. Početkom sedamdesetih, kad je u Sjevernom moru otkrivena nafta, sele se u Norvešku, koja doživljava ekonomski procvat. Žive u Stavangeru, gradu na jugozapadu zemlje, a otac dobiva posao na naftnoj platformi. Pokušao sam se prisjetiti svih detalja o kojima mi je Cathrine govorila dok bi ležali u krevetu i pušili nakon ljubavnog sraza. Rekla je da su bili sasvim obična obitelj. Bilo je dobrih i loših dana, ljubavi i nesuglasica sa sestrom i bratom. Otac je radio u smjenama: dva tjedna na platformi, tri tjedna kod kuće, dva tjedna na platformi, pa onda četiri tjedna kod kuće. Kad bi bio kod kuće, pio je. Starija sestra bolovala je od teškog oblik astme, liječnici su joj preporučili da što više boravi na toploj mediteranskoj obali i tako su svakog ljeta putovali u Španjolsku. Poslije su od nekih ljudi u Španjolskoj čuli za lječilište u Igalu, primorskom gradiću u tadašnjoj Jugoslaviji. Grad je bio poznat po ljekovitom blatu koje se pokazalo uspješnim u liječenju mnogih bolesti, pa tako i astme. Čak se i Tito ondje nekoć liječio. I tako je zapravo počelo rekla je Cathrine jednom prilikom. Pokazalo se da su tretmani ljekovitim blatom u Igalu pomagali njezinoj sestri pa su onamo odlazili svake godine. Zbilja je voljela pripovijedati o svojim tinejdžerskim ljetovanjima u Jugoslaviji, a ja sam slušao i bio malo ljubomoran, a više narajcan. Prvi dečko bio joj je neki Rade iz Subotice. Upoznali su se u Igalu, pa je onda ona išla k njemu u posjet u Suboticu, nije izbjegavala da napomene. Zatim su došli drugi. Marko iz Beograda, Željko iz Zrenjanina i još neki kojima se 75

više nije mogla sjetiti imena. Bilo je to davno, jako davno rekla bi gledajući u moje smrknuto lice. Naposljetku se sestrina astma povukla i prestala je ići u Igalo, ali Cathrine se nije samo zaljubljivala u te mladiće. Shvatila je, kako je i sama rekla, da se zaljubila u cijelu zemlju, u ljude koji su ondje živjeli, u jezik koji je sve bolje govorila, u prirodu, muziku, rakiju... Vratila bi se u Norvešku na neko vrijeme malo zaraditi, a onda odlazila u Jugoslaviju, posjećivala stare prijatelje, stjecala nove, putovala s jednog na drugi kraj zemlje, zaljubljivala se, voljela i bila voljena, uglavnom bila sretna, a ponekad i patila. Bila su to divna vremena govorila bi. Sve sam htjela vidjeti i upoznati, sve me je vuklo tamo dodavala bi na kraju zamišljeno. – Znam ja što je tebe vuklo rekao bih tobože ljutito, pa bismo se opet počeli valjati po krevetu. Cathrininu vezu s bivšom Jugoslavijom otkrio sam one večeri kad smo se upoznali i ispijali krigle piva u birtiji. Ne mogu ni zamisliti kako sam glupavo morao izgledati kada je progovorila na našem. U prvi tren nisam ni razumio što mi govori, nisam bio pripremljen. Govorila je skoro savršeno, griješila tek tu i tamo u padežu, promašila poneki prijedlog, a ponekad nije pronalazila pravu riječ pa bi zastajala ili jednostavno ubacila norvešku. S vremenom smo razvili neki svoj jezik, zapravo miješali jezike kako nam je odgovaralo. Kad bismo vodili ljubav, stenjali bismo na našem, tepali jedno drugom na našem, svađali se na našem, dok bismo na norveškom uglavnom razgovarali o praktičnim stvarima. No, te prve večeri nakon što smo popili nekoliko piva, kad nas je alkohol već bio uhvatio, dok se ona smijala tome kako sam nosio jastuke na aerodrom, uhvatio sam je za ruku, privukao k sebi i poljubio. Najprije lagano, pa zatim još jednom strasno. Drugi put uzvratila mi je poljupcem. Nakon poljupca nastupila je neugodna tišina. Nisam znao što reći, bio sam potpuno omamljen. I tad se dogodilo. Snašla se prva i na jeziku koji nije bio norveški rekla: – I šta ćemo sada? Ja najprije nisam razumio što kaže, nisam očekivao rečenicu na svom jeziku. – Što? – promucao sam na norveškom. – Šta ćemo sada, mladiću? rekla je smijući se. I ja sam se počeo smijati iako nisam shvaćao ama baš ništa. – Još dva piva? pitala je kroz smijeh. Tada mi je ispričala za bivšeg muža. – Znaš rekla je podsećaš me na bivšeg muža. Čim sam te videla na aerodromu, podsetio si me na njega, odmah sam naslutila da si negde 76

odozdo. Ali u jednom trenutak učini mi se kao neki iz Maroka. Pa ozbiljno. Imala je čudan naglasak. Govorila je ekavicu, ali poput neke Slovenke ili Mađarice. Uz to je često završavala rečenice sa „ра ozbiljno“. Kao da nije bila sigurna da joj ljudi vjeruju. – Posle – nastavljala je – kad si rekao da dolaziš iz bivše Jugoslavije, pomislila sam da si Ciganin. – Kako si samo pogodila? rekao sam i onda smo se oboje počeli smijati. – Pa ozbiljno... rekla je u pauzi između dva poljupca. A posebna je priča ona o njezinom mužu i propalom braku, kad čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao. Plakao od smijeha, možda. Ja sam se, naravno, predosjećajući neobičan svršetak, počeo hihotati još dok je govorila o tome kako ga je srela dok je putovala po Makedoniji. Točnije, u Kočanima, na nekom festivalu romske glazbe. Zaljubili su se i ona je ostala ondje skoro pola godine. On je bio Makedonac za koga su svi, budući je bio tamnoput, mislili da je Rom. To je malo podsjećalo na mene, pa sam priču počeo slušati pažljivije, bez hihotanja. Njemu je to u početku smetalo, ali poslije je to prihvatio i sam se počeo osjećati kao Rom. Družio se s njima, volio njihovu glazbu, imao djevojke Romkinje. Zvao se Boris, ali svi su ga zvali Borče. Kad se Cathrine htjela vratiti u Norvešku, on ju je preklinjao da ga povede sa sobom. Voljela ga je, iako je, priznala mi je, prva zaljubijenost već bila prošla. Pokušala je zamisliti njih dvoje u Oslu, monotonu norvešku svakodnevicu, duge i mračne zime. Strašila ju je i pomisao na to da odjednom mora zbilja živjeti s nekim. U Kočanima, bila je to ipak neka vrsta odmora. Borče je bio egzotična ljubavna avantura, nije ga mogla zamisliti kao muža. A upravo bi joj to morao postati kad bi ga povela u Norvešku. No, on ju je kumio, kleo se u njihovu ljubav, molio da ga izvuče otamo. Bilo je to krajem osamdesetih i stanje u Jugoslaviji naglo se pogoršavalo. Ljudi su naslućivali nevolje, neki su govorili i o ratu, iako nitko ni u najcrnjim slutnjama nije mogao pretpostaviti što će se poslije događati. Što da on ovdje radi? Ako ga ne želi kao muža, neka mu pomogne kao čovjeku. Ovdje će umrijeti. I što je mogla, odlučila mu je pomoći. – A i volela sam ga – rekla je kao da se sama sebi opravdava. Otišli su u Norvešku, vjenčali se i on je dobio sve potrebne papire, ubrzo našao i posao pa su se preselili u veći stan. Pokazalo se da zajednički život i nije bio tako loš. Bilo im je lijepo tada, zbilja lijepo, sjećala se Cathrine. Imala je tridesetak godina i osjećala je da je možda i došlo vrijeme da se smiri, da osnuje obitelj. A Borče je bio pažljiv, nježan, romantičan. – I lep, bio je lep, ko lutka – uzdahnula je nostalgično. Ubrzo je 77

ostala trudna i upravo kad se rat u bivĹĄoj Jugoslaviji zahuktavao, dobili su kÄ&#x2021;er.

XXIII

1 Sunce je brzo zašlo iza planinskih vrhova i više nije bilo ugodno sjediti i pisati na trijemu. Pojavili su se i tamni oblaci koji su po svojoj prilici donosili kišu. Ako noćas bude kišilo, sutra više neće biti snijega, zamijenit će ga blato, pomislio sam. No, usprkos blatu, moći ću otići do sela u nabavu. To me pomalo i zabrinjavalo, priznao sam si. Do tada sam se izvlačio time da je pao snijeg, ali znao sam da se prije ili poslije moram sresti sa Salihom i njegovom sestrom. Nekako me više uznemiravala pomisao na susret s njom nego s njim. Vratio sam se u kolibu, podložio vatru i počeo mijesiti kruh. Kad sam ga umijesio, ostavio sam tijesto da se podigne i stavio grah da se kuha. U kolibi je već postajalo mračno pa sam upalio lampu. Električno svjetlo više nisam ni palio. Sjeo sam za stol i otvorio bilježnicu. Počeo sam čitati što sam bio zapisao. Neke sam stvari ispustio, neke sam preuveličao, neke događaje umanjio, a negdje pobrkao redoslijed.

2 Te večeri kad je Cathrine govorila o svom mužu, nije uspjela dovršiti priču. Nastavili smo piti i onda je ona mene počela ispitivati o mom životu i ja sam joj pričao, a ona je slušala i malo se smijala, malo me sažaljevala, s vremena na vrijeme pogladila po obrazu i poljubila. Tek nekoliko tjedana poslije, ispričala mi je zašto je došlo do razlaza između nje i Borčeta. Nakon 16 godina braka, započela je priču kojoj je unaprijed bio poznat nesretan kraj. Kad je Irena imala četrnaest godina, priznao joj je da je više ne voli i da se zaljubio u drugu osobu. Ona je to predosjećala, jer im neko vrijeme u vezi nije baš sve štimalo. Nisu se svađali, ali nisu se više ni 79

voljeli kao nekad. Nije se ni sjećala kada su zadnji put vodili ljubav. Ta i ona je njega prevarila s jednim Marokancem, ali nije joj padalo na pamet da ga ostavi zbog toga. Ne mogu se razići zbog Irene, a i Borče je zbilja bio dobar otac. No, ono što ju je, barem u prvi tren, potpuno zaprepastilo bilo je to što joj je priznao da je homoseksualac i da se zaljubio u muškarca. I to u Marokanca. I on. Dok mi je to govorila, ležali smo u krevetu zagrljeni i opušteni nakon vođenja ljubavi. – Zamisli, i on sebi našao Marokanca. Kad mi je to rekao, plašila sam se da to nije taj isti tip s kojim sam i ja njega varala. To bi mi stvarno bilo previše. – I meni bi to bilo previše rekao sam smijući se. Ona me pogledala tobože ljutito i uštinula za guzicu. Ali nije bila riječ o istom tipu, na sreću. Pitala ga je otkad zna da je gej, a on joj nije znao reći. Jednostavno se zaljubio u tog tipa. A možda je, kad malo bolje razmisli, i osjećao da je drugačiji, ali nije znao na koji način. Mislio je da je to zato što su ga smatrali Romom ili zato što je živio ondje gdje je živio. Mislio je da živi na pogrešnom mjestu. Ali kao da je počeo shvaćati kad je došao u Norvešku, kad je napokon počeo živjeti među ljudima koji ga ne poznaju od prije, kad se maknuo od stege obitelji, rodbine, susjeda, prijatelja. Cathrine je tada počela plakati, a on ju je tješio. Mislila je da je za sve ona kriva, da je zbog nje postao gej, da je radije izabrao muškarca nego nju, ali on ju je uvjeravao da nije tako. Da nju nije sreo, vjerojatno ne bi ni otišao iz Kočana, možda nikad ne bi ni postao svjestan svoje sklonosti prema istom spolu i zasigurno bi bio jako nesretan. Ona mu je svojom ljubavlju i pažnjom omogućila da bude sretan. On joj je zbog toga duboko zahvalan, spasila mu je život. Ta, on nju i dalje voli. Nju i Irenu voli najviše na svijetu. To što ima s ovim muškarcem, to je nešto sasvim drugo. Žao mu je što ju je povrijedio i dao bi sve da nešto može promijeniti, ali ne može. Volio bi da ga razumije. Cathrine je i dalje bila tužna i plakala je, a on ju je tješio i nije ju napuštao sve dok i sama nije uvidjela da ima pravo. Što sad, tako je kako je. Pomogla je jednom dobrom čovjeku da spozna sebe. Ostaje im prijateljstvo, ostaje im prekrasna kći, ostaju im lijepe uspomene. – Zašto nije to odmah rekao? – ipak se ponekad grizla. – Morao je bar naslućivati – rekla je iskreno ogorčeno na kraju priče i odmah zatim dodala: – Pederčina jedna.

Ipak, s vlastitom povrijeđenom taštinom još se nekako i moglo živjeti, ali što reći kćeri? Kako joj objasniti da tata odlazi od njih i ide živjeti s drugim muškarcem? Borčetu je predložila da Ireni ništa ne govore, odnosno da joj objasne da se razvode, ali da ne spominju očevu seksualnu orijentaciju. Već će i razvod sam po sebi biti bolan za četrnaestogodišnjakinju, a sam Bog zna kako bi na nju utjecala spoznaja da joj je tata homić. Borče je razmišljao drugačije, smatrao je da je Irena zrela i da će shvatiti. Razvodi u Norveškoj nisu samo nešto uobičajeno, oni su pravilo. Bar polovina učenika iz Ireninog razreda ima razvedene roditelje. A što se tiče toga da je homić, neka pogleda malo oko sebe. Misliš da mala nikad nije vidjela geja? Ta vjerojatno ih i poznaje nekoliko. Kako on zna da ih poznaje, pitala je Cathrine. Odakle mu to, pa maloj je tek četrnaest! – Mala je promijenila već nekoliko momaka, toliko znam – rekao je Borče. – Irena ima dečka?! Otkud ti to? Pa valjda bih ja znala. – Očito ne znaš. – U svakom slučaju, nećeš joj govoriti da si peder. Ne sada! – Reći ću joj kad ja budem htio. I tako su se posvađali i razišli. Ireni je rekla da se ona i tata nisu slagali i da se on odselio, ali da će ga viđati. Svakog drugog vikenda. Mala ju je tužno gledala, a Cathrine je počela mljeti o tome kako je brak komplicirana stvar i kako ona to još ne shvaća, ali kad odraste... kad odraste, vidjet će i sama. Ireni su suze krenule na oči i zatim je rekla: – Mama, tata je homić, kužiš. Tata je gej.... – Otkud ti to? Tko ti je to rekao? To je glupost. Maloj su suze i daije curile niz lice, ali možda i nije bila tako ogorčena. Zatim se nasmiješila. – Pa, bože, mama... Pa to se vidi iz aviona. Svi znaju. – Znaju? I ti znaš? – Da, pa što... Svi znaju! – Svi? – Svi! Cathrine se i sama osmjehnula dok je prepričavala ovaj razgovor. Nije znala što reći na sve to ni sebi ni drugima. Zato je za svaki slučaj viknula na kćer: – A zašto mi nisi rekla da imaš dečka?! Tko je taj? – Zato što uvijek... Evo, odsada ću ti sve govoriti, ako ne budeš šizila... – Ja šizim? Ja? Pa tko ne bi šizio s takvim mužem i takvom kćerkom?! Nisam se mogao suzdržati da se ne počnem smijati.

Šutjela je neko vrijeme kao da ne zna kako da mi uzvrati. A zatim me poče hvatati za jaja i reče: – Da nisi i ti peder, samo još ne znaš, a? – Ne, ja sam najveći jebač na svijetu odgovorio sam spremno samo ti to još ne znaš kažem i zagnjurim joj glavu u sise. – Ali nemaš ništa protiv pedera? Ne bih voljela da ti bude neugodno kad sretneš Borčeta. – Protiv pedera? Ne, naprotiv. Što je više pedera, više cura ostane za mene kažem ljubeći je po bradavicama. Ona me stane nježno čupati za kosu i uzdišući kaže: – Znači tako, ti bi još cura... – Ma ne, ozbiljno... Baš mi je drago da je Borče gej. Zahvalan sam mu do smrti. Da nije, sad bi vjerojatno bila s njim, a ne sa mnom. Do smrti sam mu zahvalan! – kažem i penjem se na nju. Ona uzdiše i ponavlja: – Do smrti... do smrti...

XXIV

1 Cijelu je noć padala kiša. Ležao sam u mraku kolibe i puštao da me zvuk kapi uspavljuje. Zadrijemao bih, usnuo nešto neuhvatljivo, pa se ponovo budio. Zatim bih se okrenuo na drugu stranu i ponovo prepuštao zvuku kiše i drijemežu. Ujutro je kiša i dalje padala. Izašao sam na trijem da se popišam. Snijega više nije bilo i sad sam mogao u selo. U kolibi sam ponovio jutarnji ritual. Pospremio krevet, naložio vatru, skuhao čaj. Sjedio sam pokraj prozora i gledao okolna brda, rijeku, put što je pratio rijeku. Osjetio sam da me svladava bezvoljnost i tuga. Proveo sam tako neko vrijeme. Poslije sam se odjenuo da sjednem u auto i odvezem se do sela. Pa se predomislio. Navukao sam gumene čizme, odjenuo jaknu s kapuljačom i izašao. Hodao sam po brdima i kroz šumu. Blato se lijepilo za đonove čizama i noge su mi bile sve teže. Vratio sam se u kolibu, podgrijao grah i objedovao. Pomislih kako do sela mogu i sutra. Danas nije dan za to. Nakon objeda ponovo sam legao i drijemao. S vremena na vrijeme bih se budio, gledao u strop, pa zatim opet zatvarao oči.

2 Sutradan se ponovilo isto. Padala je ista onakva kiša, a ja sam bio još bezvoljniji. Morao sam se prisiliti da ustanem i obavim ono što sam radio svakoga jutra. Možda sam bolestan, ponadah se. Stavijam dlan na čelo, čini mi se da je vruće. Želio sam biti daleko, negdje gdje sja sunce, gdje nema kiše i blata, gdje te sjećanja ne mogu pronaći, negdje gdje nema rođaka i rođakinja, ni vjerskih fanatika što brade boje u crveno. Plašio sam se da mi u glavi ponovo ne počnu odjekivati glasovi. Otkad sam počeo pisati, nestali 83

su. Pomislih kako bi možda najbolje bilo da popijem dvije tablete i da prespavam cijeli dan. A što kad se probudiš navečer? Da popiješ još dvije i prespavaš noć? Ne. Već si prije bio u tom začaranom krugu. Ništa lakše nego navući se na tablete. Ustajem iz kreveta i pripremam doručak. Posljednja limenka sardine i malo starog kruha. Pogledavam kroz prozor i zaključujem kako mi se ne da ići van i šetati, iako znam da bi mi poslije bilo bolje. Uzimam bilježnicu. Čitam napreskok. Katkad se nasmiješim i bude mi lakše. Uzimam olovku i nastavljam pisati.

3 Zime u Oslu traju dugo, sve do travnja, a ponekad se zna dogoditi da zasniježi i početkom svibnja. Ali onda, kada već svi postanu umorni od hladnoće, snijega, hladnih kiša koje traju tjednima, odjednom: stiglo je proljeće. Dovoljno je nekoliko sunčanih dana da cijeli grad promijeni izgled. Drveće prolista, trava zazeleni, cvijeće u parkovima procvjeta. Nebo je napokon plavo, a sunce sja i grije. Ljudi odbacuju kapute i zimske jakne poput starog, olinjalog krzna i odijevaju šarenu, veselu, skoro ljetnu odjeću, i počinju kihati od alergije. Po parkovima, na trgovima, po terasama na rivi Aker Brygge, posvuda vidiš ljude kako sjede ili čak leže zatvorenih očiju i upijaju sunčevu svjetlost. Svi su sretni, nasmijani i ljubazni i svi razgovaraju o krasnom vremenu. Razgovarati o vremenu u Norveškoj nipošto ne znači voditi isprazan, kurtoazan razgovor. Mene je to proljeće zateklo zaljubljenog. Kate, kako sam je počeo od milja zvati, i ja hodali smo gradom držeći se za ruke, razgledali izloge, gledali reklame za putovanja u Hrvatsku, Španjolsku ili možda čak Indiju, kupovali vrući kakao u dućanima 7-Eleven, a onda sjedali na klupu na Youngstorgetu, promatrali ljude, komentirali ih, smijali se i ljubili. Mnogo smo se ljubili. Radnim danima išli bismo na posao. Ja u poštu, a ona u kiosk u zračnoj luci. Taj je kiosk ona zapravo uzela u najam i donosio joj je prilično dobru zaradu. Ja bih prije završio s poslom, otišao u njezin stan, pripremao ručak, čekao nju i Irenu s postavljenim stolom, često i s bocom vina ili upaljenim svijećama; jeli bismo, razgovarali, smijali se i zadirkivali jedno drugo. Irena bi obično poslije otišla nekamo, a Kate i ja povlačili bismo se u spavaću sobu, pospremali stan ili jednostavno sjedili, gledali se, razgovarali. Mnogo smo razgovarali. 84

Zadržao sam svoju sobu na Тøуеnu, ali zapravo sam se preselio k njoj. Događalo bi se da se ponekad ne vidimo dan ili dva, ponekad i cijeli vikend, ali samo zato da se još više poželimo. Svaki drugi vikend Irena bi odlazila ocu, kojeg još nisam bio upoznao, tako da smo imali stan samo za sebe. Često smo išli u kino, na koncerte, dok je bilo snijega i na skijanje u Nordmarku. Dogovorili smo se da ćemo za Uskrs ići na planinu Norefjell na skijanje. Namjeravali smo iznajmiti kolibu i ostati pet dana. Plan je bio da idemo Kate i ja, Irena, njezin otac i njegov dečko. Kate me pitala mislim li da je takav plan u redu. Odgovorio sam da jest, ali da bih volio te ljude upoznati prije nego što zajedno krenemo na odmor. Irena je bila oduševljena idejom. Ona i ja imali smo zbilja poseban odnos. Ne mogu reći da sam se u tih nekoliko mjeseci uspio uživjeti u ulogu njezina očuha, niti sam to pokušavao. Odnosio sam se prema njoj kao da je najbolja prijateljica moje djevojke. Razgovarao sam s njom prisno i nisam joj mnogo pametovao. Često bih je pitao i za savjet, posuđivao njezine CD-ove ili filmove. Ona je od mene posuđivala knjige, a ponekad bih je učio i naš jezik, koji je već pomalo govorila. – Vidjećeš rekla je dok smo objedovali i razrađivali plan za odmor tata je super! Vas dvojica ćete se odlično slagati, već vidim. Kate me pogledala i posprdno dodala: Pazi samo da se ne zaljubiš. Nastupila je kratkotrajna tišina, a zatim smo se svi troje počeli glasno smijati. Svi uglas govorimo kako bi to zbilja bila priča za flim. „Ја ostavim Kate i odem s njezinim bivšim mužem.“ Kate kroz smijeh govori Ireni: Tebe baš briga, tebi se ništa ne bi izmijenilo, opet bi ti bio očuh! I onda se smijemo još glasnije. Mnogo smo se smijali.

XXV

1 Dogovorili smo se da jedne subote, tjedan dana prije nego što ćemo na skijanje, pozovemo Ireninog oca i njegovog dečka na ručak da se upoznamo. Nakon nekoliko dana Irena zapita mene i Kate kako bi bilo da i ona pozove dečka na ručak. Ili. možda čak i na skijanje? – Imaš dečka? – začudila se Kate. – Ima dečka? – tobože sam se začudio i ja. – Ma dajte, ljudi, na jesen ću imati devetnaest, gdje vi živite? – Gdje mi živimo? – ponovila je Kate, gledajući me. – Vi živite na Frogneru, a ja... čini se da i ja živim na Frogneru zajedno s vama. I opet se svi počnemo smijati. Došao je i taj ručak. Najprije su došli Irenin otac, Borče, i njegov partner, koji je imao neko dugačko ime, pa su ga svi zvali Ali. Borče je imao pedesetak godina, ali izgledao je mlađe. Njegov dečko, Ali, bio je otprilike moje godište. Da nisam znao da su gej par, trebalo bi mi vremena da to zaključim. Izgledali su potpuno obično. Ni jedan ni drugi nisu imali feminizirane pokrete. Uglavnom, upoznavanje je proteklo u redu, razgovarali smo, uljudno se šalili, jeli, pili crno vino, razgovarali o Jugoslaviji, ratu, etničkoj netrpeljivosti, pravima homoseksualaca na Balkanu. Vrijeme je brzo prolazilo, već smo prešli na desert, ali Irenin dečko još se nije pojavljivao. – Što je s tim tvojim dečkom – pitala ju je nekoliko puta Kate. – Ma, malo je sramežljiv. Obećao je da će doći, ali možda se predomislio. – Nije mu valjda neugodno zbog nas? – pitao je Borče. – Ma neee... samo je sramežljiv, kužiš? Irena je otišla u svoju sobu da ga nazove i sazna hoće li uopće doći. Kad se vratila, rekla je da upravo stiže. Kasnio je zbog tramvaja. Uskoro se 86

začulo zvono na vratima. Irena je otrčala da otvori. Čulo se otvaranje vrata, Irenino hihotanje i razgovor s nekim. Napokon su ušli u blagovaonicu. Irena je ušla prva, vodeći ga za ruku. Kad sam ga vidio, sve mi je bilo jasno. Osjetih kako me svladava bijes. Bio je to Egil, moj cimer. Bio je za glavu i pol viši od Irene i smješkao se, tobože, u nelagodi. Kate je blenula u nevjerici. Borče i Ali su se digli, poželjeli mu dobrodošlicu, pružili mu ruku, upoznali se s njim i pozvali ga da sjedne s nama. Sjeo je i mangupski gledao naizmjence u Kate pa u mene. Borče je upitao hoćemo li se upoznati. – Znamo se mi jako dobro – rekao sam zajedljivo. Kate je ustala, pružila mu ruku, zagrlila ga, čak i poljubila u obraz. – Baš mi je drago da te vidim, Egil. Ostalo je još dosta hrane, hoćeš li da ti ugrijem? Voliš kuskus? – Volim, volim... Napuni mi do vrha, baš sam gladan uzvrati on. Već se bio udomaćio.

2 Poslije sam se pitao zašto mi je toliko smetalo što joj je baš Egil dečko. Pa on mi je najbolji prijatelj. Jedini prijatelj. A Irena mi dođe kao najbolja prijateljica. Je li to zbog toga što smo nekoć izlazili zajedno i lovili komade istih godina? Mnogo smo se puta zajedno udvarali djevojkama. A sada ja imam mamu, a on kćer. Razmjenjivali smo seksualna iskustva, razvaljeni pričali jedan drugom što smo sve s kojom djevojkom radili, maštali čak i o grupnom seksu. A što sad? Sad ga ne mogu upitati za detalje, a ni on mene. Osjećam da nam se odnos nekako poremetio. Ja mu sad dođem kao neki punac. Ali nakon pomnijeg razmišljanja ipak sam došao do zaključka da me najviše boli povrijeđena muška taština. On je s kćeri, a ja s mamom. Ustrašeno sam se pitao znači li to da ja zapravo želim biti s kćeri. Hajde, priznaj si, mala je zgodna, ne bi je kresnuo kad bi ti dala? Kad bi ti došla u sobu, gola, legla kraj tebe u krevet, počela ti se namještati, ne bi je okrenuo? I još kad bi znao da Kate nikad neće doznati? Vjerojatno bi te poslije grizla savjest, ali jebo bi je, bi, sigurno. Otjerao sam te misli. Nisu one bile perverzne, bile su jednostavno takve kakve jesu. Možda je i Kate maštala o Egilu, možda je Irena maštala o meni, možda je Borče maštao i o Egilu i o meni. Što ja znam? Ništa me više ne može iznenaditi. 87

3 I tako smo nas šestoro otišli na skijanje. Na planini je bilo sunčano, ali prilično hladno. Tijekom dana trčali smo na skijama po već utabanim stazama. Prvih nekoliko puta išli smo skupa svih šestoro, a zatim u parovima. Već nakon dva dana bilo mi je dosta svega. Bilo je previše ljudi po stazama, cijelo vrijeme morao si čekati da ti se netko skloni s puta ili si se ti morao nekome sklanjati. A još kad smo skijali u grupi, uvijek si morao nekoga čekati, praviti besmislene odmore da bi se popila kava, čaj, kakao, pojeli sendviči, porazgovaralo. Trećeg sam dana ustao, doručkovao ne čekajući nikoga i krenuo trčati. Cijelo sam vrijeme išao uzbrdo i popeo se na vrh planine odakle je počinjala velika i gola visoravan. Kako sam se penjao, sretao sam sve manje i manje ljudi. Kad sam nastavio skijati po visoravni koja se prostirala unedogled, više nije bilo nikoga. Puhao je sve jači vjetar i počelo je sniježiti. Vjetar je nanosio sitne, krute pahuljice koje su se zabijale u lice. Cijelo sam lice omotao šalom i nastavio. Trebao sam se vrariti, ali nešto me tjeralo naprijed. U malom sam ruksaku imao bocu vode, dvije jabuke, nekoliko mandarina i čokoladu Kvikk lunch. Nakon tri sata trčanja, već mi je ponestalo snage i morao sam nešto pojesti. Problem je bio u tome što je vjetar bio snažan, a nije bilo mjesta kamo bih se mogao skloniti i jesti u miru. Pomisao da ću opet provesti cijelo popodne i večer sa svima njima dade mi novu snagu i ja nastavih protiv vjetra. Visoravan je završavala velikim zaleđenim brdom. Tu sam našao malo zavjetrine, skinuo skije, zabio ih u snijeg, zaklonio se iza njih i kleknuo. Halapljivo sam jeo sve što sam imao. Osjetio sam da mi se snaga polako vraća. Naročito mi je prijala čokolada. Koliko sam se mogao sjetiti karte, na vrhu je trebala biti koliba Skijaškog društva Norveške. Po svim planinama postojale su takve kolibe. Bile su otključane, svatko se mogao koristiti njima. Ondje si mogao prespavati, naložiti vatru, a bilo je čak i hrane. Ponekad bi tu znao biti i čuvar koji se brinuo da uvijek bude dovoljno drva i namirnica. Cjenik je bio izvješen na zidu. Kad prespavaš, ugriješ se, pojedeš štogod, sam izračunaš koliko si dužan i ostaviš novac na za to predviđeno mjesto. Mogao si i ne platiti, ali izgledalo je da svi uredno plaćaju i da sistem funkcionira. Kad sam to prvi put vidio, činilo mi se nevjerojatnim. No, kad je čovjek prepušten planini, izložen snijegu i hladnoći, kad mu o toj kolibi

ovisi život, kao da postane bolji i pošteniji. Ljude bi trebalo slati na snijegom prekrivene planine radi odgoja. Nakon što sam pojeo sve što sam imao, počeo sam se na skijama penjati uza zaleđeno brdo. Bilo je naporno, ali barem sam bio u zavjetrini. Negdje pri samom vrhu, pokliznem se i padnem. Jedna mi se skija otkači i otkliže skoro do samog podnožja. Najprije pomislih da je mogu uzeti sutra kad se budem vraćao, i nastaviti hodati bez skija. Ali snijeg je bio dubok bar pola metra i propadao sam do koljena. Morao sam se vratiti po skiju. Polako sam krenuo nizbrdo. Na nekim mjestima snijeg je bio zaleđen, pa bih se pokliznuo, pao na stražnjicu i tako klizio desetak metara dok se ne bih uspio zaustaviti kočeći nogama. Pokupio sam skiju i ponovo se počeo penjati. Morao sam se požuriti, jer uskoro se trebao spustiti mrak. Dok sam iscrpljen napredovao, opet pomislih da ovo možda i nije bilo pametno. Nisam bio siguran koliko još ima do kolibe. A Kate i ostali sigurno će se brinuti. Samo da ne počnu paničariti i pozovu službu spašavanja. Mogu im se javiti mobitelom kad stignem u kolibu, ako bude signala. Stigao sam do kolibe prije mraka. Vjetar je i dalje puhao i nosio sitan snijeg. Bio sam potpuno iscrpljen. Baš prije nego što ću ući, čujem kako mi u ruksaku zvoni mobitel. Dobro je, znači da ima signala. U kolibi sam naložio vatru, u ormariću s hranom našao riblju juhu u vrećici i pripremio je. Nazvao sam Kate. Objasnio sam joj gdje sam. – Je li sve u redu? pitala je kao i uvijek kada joj nešto nije bilo jasno, a meni se nije dalo objašnjavati. Odgovorio sam da je sve u najboljem redu. Htio sam samo malo skijati sam. To je bila istina. Osjećao sam se jako dobro. Bio sam iscrpljen i promrzao, ali tim više uživao sam u toplini kolibe, u srkanju juhe i tišini koju je narušavao jedino fijuk planinskog vjetra. Nije bilo ljubavnih uzdaha koji su dopirali iz susjednih soba, kao zadnje dvije noći. I Kate je htjela voditi ljubav, ali ja se nisam mogao usredotočiti. Najprije se iz Egilove i Irenine sobe čulo šuškanje, zatim jednolično lupkanje, poneki uzdah. Zatim se i iz sobe koja se nalazila na drugoj strani drvene kolibe začulo komešanje. Nije se čulo kako njih dvojica vode ljubav, možda su i masirali jedan drugog, ili jednostavno nemirno spavali, ali nisam mogao otjerati slike koje su mi iskakale pred oči. Pitao sam Kate zar joj zbilja ništa ne smeta. Ona je mazno odgovorila da joj ne smeta. Zašto bi joj smetalo, pa ne rade ništa ružno. – Ljudi se vole, to je sve. Zar nećeš i ti mene voljeti? šapnula je. Imala je pravo, naravno. Ali ono što me iritiralo bilo je to što sam vidio da je zvukovi iz drugih soba zapravo uzbuđuju. A nisam znao zašto me to 89

ljuti. Možda je to bila samo moja nesigurnost, pomislio sam dok sam ležao u kolibi na vrhu planine Norefjell. Kad sam se sljedećeg jutra probudio, vani je bjesnjela snježna oluja. Naložio sam vatru i skuhao čaj. Doručkovao sam dvopek s paštetom. Oko podne vjetar je oslabio i u kolibu je stigla grupa od šest muškaraca. Vidjelo se da su iskusni skijaši jer su imali najskuplju opremu. U svojim šarenim kostimima izgledali su poput izvanzemaljaca. Rekli su da će večeras ostati u kolibi, a sutra ujutro kreću dalje do sljedeće kolibe. Pitao sam kakvi su uvjeti da se spustim natrag do odmarališta. Odgovorili su da je vjetar mnogo slabiji kad se spustiš s vrha do visoravni. Nisam imao novca sa sobom da platim prenoćište, ali uzeo sam uplatnicu da poslije mogu platiti u banci. Oprezno sam krenuo niz brijeg. Svježi snijeg prekrio je led, pa nije bilo teško spuštati se. Kad sam došao u našu kolibu, nije bilo nikoga. Istuširao sam se i počeo pripremati ručak. Nakon nekog vremena stigli su i ostali. – Je li sve u redu? ponovo je počela Kate. Kao da mi je mama, pomislio sam. Objedovali smo, pili vino, pokušavali čavrljati, ali nekako nije išlo. Jedno po jedno povlačili smo se u svoje sobe. Čim smo legli, navalio sam na Kate. Dok smo vodili ljubav, iz drugih soba nije se čulo ništa.

XXVI

1 Kiša je prestala padati tek danas, nakon tri dana potopa. Ustajem iz kreveta, napokon, izlazim na trijem i, kao i svakog jutra, pišam s njega. Nema sunca, ali vidjelo se da se oblaci polako razilaze. Od namirnica mi je ostalo samo brašna i ulja, a i to tek za nekoliko dana. Posijednjih dana nisam mijesio kruh, tako da nemam što doručkovati. Pomislim da mogu napraviti pituljice. Vraćam se u kolibu, ložim vatru, stavljam vodu za čaj, mijesim tijesto. Kad sam bio gotov, krpom sam pokrio zdjelu s tijestom i ostavio ga blizu peći da se podigne. Nakon toga uzeo sam olovku i na komad papira stao zapisivati što sve moram kupiti. Nisam siguran koliko mi zapravo namirnica treba. Koliko uopće namjeravam ostati ovdje? Koliko mogu izdržati? I kamo otići? Osjećam da me samoća počinje pritiskati i da mi koliba postaje tijesna. Trebaju mi ljudi, pomislim, nakon mnogo vremena nedostaju mi ljudi. Kad malo bolje razmislim, zapravo mi treba žensko društvo. Poželio sam razgovarati s nekom djevojkom. Ili, još bolje, ležati pokraj nje i ne razgovarati. Staviti joj glavu na grudi i pustiti da me čuva od ostatka svijeta.

2 Približava se Nova godina i pomisao da ću u kolibi provesti cijelu zimu straši me. To je posljednja rečenica koju sam zapisao u bilježnicu. Bar s ove jedne strane koju sam nazvao Dnevnik iz kolibe. U početku mi je pisanje pomagalo, ali s vremenom je postalo dosadno pisati o svakodnevici u kolibi. Zato sam s druge strane bilježnice pisao o Cathrine, ali bolno je kopati po grobovima sjećanja. Možda ćc mi biti lakše kad završim, razmišljam, ali sad mi je mučno. Kao kad se trebaš izbljuvati.

Poslije ti bude lakše, ali sam čin bljuvanja naporan je i tjera suze na oči. Zato nastavljam pisati, vjerujem da će mi jednom od toga biti bolje. I novca mi nedostaje. Vjerojatno imam dovoljno još za koji mjesec, ali što dalje? Nekoć sam se zanosio idejom da mogu živjeti od poljoprivrede, tu na „ranču“. Od šljiva mogu praviti rakiju, posaditi krumpir, paprike, rajčicu, kukuruz. Nabaviti kokoši, patke, koze, ovce. Možda čak i konja. I, naravno, psa, mješanca. Naći neku djevojku iz sela i napraviti joj hrpu djece i živjeti sretno i idilično kao u romantičnim romanima. Sve je to lijepo, ali svjetlosnim godinama daleko od zbilje. Što ja znam o vrtlarstvu ili stočarstvu? Znam popiti rakiju i ispeći kokoš. A da sve to i naučim? Koliko bi me držalo? Koliko me bilo što u životu držalo? Bilo što. Bilo kakvo zanimanje, mjesto boravka, ljudi, žene, prijatelji. Nikad ništa. To je izvor mog straha. Spoznaja da mi sve dosadi. Dok sam bio mlađi, nisam bio svjestan toga pa bih se svako malo zalijetao u neki novi pothvat, zaljubljivao u nove djevojke, nalazio nove prijatelje, mijenjao poslove, hobije, gradove, države, svaki put u uvjerenju da je to to. Da sam taj put spoznao pravog sebe. A onda bi se sve raspršilo. Ponekad mojom krivicom, a ponekad su jednostavno okolnosti bile takve. Trebalo mi je vremena da uvidim da nikad neću pronaći nešto za što bih se mogao vezati na dulje vrijeme. Zašto je to tako, moglo bi se razglabati do u beskonačnost. Pitanje je bilo što učiniti sad kada to znam? Možda se i moglo tako živjeti, ali s vremenom postaje zamorno. Kad nekog upoznaš, predstaviš se i onda te taj netko upita: Gdje živiš? Što radiš? Odakle si? a ti nemaš odgovora na ta pitanja. Odnosno, imaš ga, ali kompliciran je i zahtijeva mnogo dodatnih objašnjenja. I onda počneš lagati. Izmisliš nov identitet. Ne zato da bi nekoga prevario, već da pojednostaviš stvari. I ako ti ta osoba postane bliska, onda se zbilja i uživiš u taj novi identitet. Mijenjao sam poslove, način odijevanja, naglaske, samo da bih ljude poštedio objašnjavanja. Ili sam se možda plašio da će me odbaciti ako otkriju pravog mene. Jer pravi „ја“ zapravo ne postoji. Na tom „ја“ naslagano je toliko slojeva da, kad bi ih čovjek uspio jednog po jednog odstraniti, ne bi ostalo ništa. Zato bih zaključivao da mi nema druge nego se opet, po tko zna koji put, vratiti u Norvešku. Možda mogu otići u neki drugi grad, a ne u Oslo. Nekamo gdje me nitko ne poznaje. Mislim da nakon svega ne bih više mogao živjeti u Oslu. U tom nekom drugom gradu naći sobu, posao. Nakon nekog vremena zaljubiti se u prvu djevojku koja pokaže zanimanje. Opet izmisliti nov identitet, pokušati odživjeti neki novi život. Pustiti nju da vjeruje da će to trajati, pokušati i sebe uvjeriti da je pred nama budućnost. A kad to hinjeno čekanje na budućnost dosadi i postane zamorno i meni i 92

njoj, spakirati svoj stari plavi ruksak i pobjeći. Lutati bez cilja dok ne potrošim novac. I onda opet sve ispočetka, pokušavajući zamisliti neku novu budućnost. A jedina budućnost koju sam mogao zamisliti bila je FK Budućnost iz Titograda u albumu sa sličicama nogometaša koje sam skupljao krajem sedamdesetih.

3 Sunčeve zrake probile su se kroz prozor i trgnule me iz misli. I dalje sjedim s olovkom u ruci, pogleda uprtog u papir. Sjetim se da sam počeo zapisivati što sve moram kupiti u selu. Stavljam papir u stražnji džep hlača, odijevam jaknu i navlačim cipele. Od ovakvog razmišljanja nema nikakve koristi, pomislim. Idem u selo kupiti namirnice, vratiti se u kolibu, pisati malo s jednog, a malo s drugog kraja bilježnice i čekati. Sad još nije vrijeme. Da jest, ne bih razmišljao, nego bih jednostavno otišao. U taj se čas iz daljine začuje zvuk automobilskog motora kako stenje uz planinski put i približava se kolibi. Izađem na trijem i čekam da se auto pojavi iza stotinjak metara udaljene okuke. Mogao je to biti netko od vehabija ili šumar u svojoj zelenoj ladi nivi. Vehabije bi prolazili pored kolibe gledajući ispred sebe kao u transu. Šumar bi pak trubnuo i mahnuo. Ali nitko od njih ne bi se zaustavljao. Napokon se pojavi blatom zaprljan bijeli karavan, možda neki stari ford ili opel, nisam siguran. Novi vehabija ide u selo, pomislim. I dalje stojim na trijemu i čekam da bijeli auto prođe. Koliba je podignuta na brežuljku visokom pedesetak metara, tako da put zapravo prolazi ispod nje. Kao i uvijek, mahnem. Međutim, kad je došao do skretanja za „ranč“, bijeli auto uspori, skrene i počne se penjati puteljkom ravno prema kolibi. Osjetim kako neka nelagoda, bliska strahu, struji kroz mene. Šta je sad, koji kurac, pomislih skoro panično. Prije nego što se auto zaustavio na desetak metara ispred kolibe, shvaćam da je vozač Salih. Na suvozačevom mjestu njegova je sestra Alma.

XXVII

1 Salih izađe iz auta i krene prema meni šireći ruke, – Pa đe si ti, rođo... Ja sve pogledam kaš doć, a tebe niđe... Priđe, pruži mi ruku, iskreno je stisne i tiho reče: – Izvini za ono... Jebi ga... Nešto me spuca kad popijem, reko mi doktor ne smijem pit, al štaš... Nekad se mora. Ja sam za to vrijeme stajao najprije malo ustrašen, a zatim zbunjen. Rekao sam mu da je sve u redu i da nema veze. I meni je doktor rekao da ne bih trebao piti. Alma je ostala sjediti u autu. Ja radoznalo pogledavam prema njoj, dok me Salih hvata pod ruku i mi joj prilazimo. Govori da su mi donijeli malo namirnica jer su se brinuli. – Ja kažem Almasi, hajmo gore vidit šta nam je s rođom. Pао nolki snijeg, pa onda ona kiša, blato... Hajmo vidit je l’ čojk živ... I, ko velim, hajmo usput ponijet štagod, ne valja doć praznih ruku. Kad smo prišli autu, on otvori stražnja vrata, izvadi poveću kutiju i stade je nositi prema kolibi. Ja sam ostao pored auta, a Alma je unutra sjedila gledajući ispred sebe kao da je se sve to uopće ne tiče. Ulazeći u kolibu s kutijom u rukama, Salih dovikne: – Ima ti ona još nešto za tebe. Eto joj u kutiji, nek ti pokaže. Otvorim joj vrata i pozdravim. Podigla je pogled prema meni i nije rekla ništa. U krilu je imala kutiju. Iako na kutiji nije bilo poklopca, nisam mogao vidjeti što je u njoj. Ona se napokon diže i iskorakne iz auta. Zanimalo me što je u kutiji, ali nisam mogao odvojiti pogled od njezinih očiju. Nisam mogao protumačiti njezin pogled. Možda sam u njemu tražio nešto čega nije bilo. Nešto što sam želio, a nisam mogao dobiti. Napokon ona progovori i pozdravi me smiješeći se. Već mi se sljedeći tren učinilo kao da se tim osmijehom za nešto ispričava. Pružila mi je kutiju i rekla da je to njezin dar za mene. Da ne budem sam. Primio sam kutiju i pogledao unutra. Iznutra su u mene gledale 94

radoznale oči crnog, čupavog šteneta. Glava mu se nesigurno klimala goredolje, kao onim lutkicama na stražnjem prozoru automobila. Istog sam se trena zaljubio.

2 Kad smo ušli u kolibu, spustio sam kutiju s psićem i pustio ga van. Odmah je otrčao prema Almi, a ona ga je uzela u naručje. Ponudio sam gostima kavu i čaj, no odbili su jer su postili. Salih je sjeo na stari kauč, a Alma stajala s psićem u rukama i gledala unaokolo po sobi. Zategao sam prekrivač na naslonjaču i ponudio joj da sjedne. Nije ništa rekla, ali sjela je pokraj brata na kauč. Ja sam sjeo u naslonjač i onda smo tako neko vrijeme šutjeli, gledali malo jedni u druge, a malo zvjerali unaokolo po popucalim zidovima u kolibi. Salih je upitao neću li pogledati što su mi donijeli. Otvorio sam poklopac kutije i počeo vaditi namirnice. Zdjela s jajima, tegle kajmaka, džema, ajvara, nekoliko pakovanja brašna od po dva kilograma, ulje, šećer, sol, tegla meda, tegla kiselog kupusa, mnogo limenki sardine i pašteta, vrećica graha, vrećica krumpira, vrećica luka, kolut sudžuka, komad dimljenog mesa, jedno cijelo pile, nekoliko pakovanja hrenovki, šteka drine i jedna boca u kojoj je vjerojatno bila rakija. Bio sam iskreno dirnut takvom pažnjom i počeo zahvaljivati i grliti Saliha. Salih je rekao da mi je sve to spremila Alma, jer da ona zna što kupujem. Zahvalio sam i njoj, htio je zagrliti kao i Saliha, ali nešto mi nije dalo. Ona je i dalje sjedila i stezala psića na grudima. Zatim se psić iskobeljao iz njezinog naručja, otrčao u kut sobe i popiškio se. Nakon toga je stao njuškati svoj urin. Nas troje smo se nasmijali. – Koliko sam dužan? pitam. – Ma ništa, štaš bit dužan, to ti je od nas – odgovara Salih. Ja sam bio uporan, to je naprosto bilo previše, no Salih nije htio ni čuti za novac. – Platićeš, ima vremena – rekla je na kraju Alma gledajući me svojim nedokučivim pogledom.

– Znaš šta, rođo – poče Salih sumnjičavo razgledajući jedinu sobu u kolibi. Ovo treba malo potrijebit. Slabo ti to održavaš. Slegnuo sam ramenima. Pitam je li cuko muško. Salih uperi svoje jedino oko u mene i kaže: – Hajmo nas dvojica malo na njivu, a nek Almasa ovo malo sredi. Ne moš vako živit, ko niko... Rekao je to glasom koji nije ostavljao mjesta za raspravu. Ja upitam ima li cuko neko ime. Alma se na to diže i poče pospremati stol, a Salih otvori vrata i rukom me pozva da izađemo. – Može i pašče s nama, nek malo upozna đe mu je bit. – Psić se zavukao u kut i nije htio izaći. Izašli smo na njivu i počeli se šutke penjati uz proplanak po kojem su bile razbacana stabla šljiva. Nakon nekog vremena popeli smo se na vrh brda gdje je bila stara, šuplja kruška. Ispod stabla je bila drvena klupica koju je napravio moj djed prije tridesetak godina. Pomislim kako je već tada ova kruška počela odumirati i sušiti se, ali, evo, još je nekako živa. Djed bi često govorio da će je na proljeće posjeći i posaditi novu, ali stara kruška svake bi godine probeharala, prolistala i rađala male kraške. Nisu imale bogzna kakav okus, bile su prilično trpke. Majka bi rekla da ti se, kad ih zagrizeš, usta skupe ko kokošja guzica. Ali bilo je to lijepo staro stablo, puno bora i ožiljaka. Djed bi se tu često znao popeti, sjesti na klupicu, pušiti i gledati u okolna brda. Ponekad bih i ja sjeo s njim i kad bih nakon nekoliko minuta, sav uzvrpoljen, upitao što mi sad tu radimo, rekao bi da odmaramo živce. Ja bih posjedio još malo, a onda bih legao na travu ispred klupice i otkotrljao se nizbrdo. On je vikao da pazim, iako se tu nije imalo što paziti. Salih i ja sjedamo na klupicu i on iz džepa vadi cigarete i nudi me. Ja uzmem jednu, a i on, zapalimo i pušimo. Pomislim ga upitati kako to da puši, a maloprije nije htio čaj, jer posti, ali odustanem. Shvaćam da nismo došli ovamo da pušimo i da se divimo krajoliku. On reče: – Eee, jes ovo bio dobar šljivik dok ti je đedo bio živ... Kad smo popušili cigarete, Salih poče ono za što se, očito, dugo pripremao: – Rođo, u velikom smo ti belaju... Jedino nam ti moš pomoć. Onda je malo šutio, čekajući valjda da ja nešto kažem, ali ja nisam shvaćao ništa od toga. Tko to „mi“, kakav belaj, i kako to ja mogu ikome pomoći? No, ipak kažem da mi ispriča sve po redu, pa ćemo vidjeti. Ako mu ikako mogu pomoći, naravno da ću to i učiniti. – Kolko ti još misliš ovdje ostat? – upita on zatim. Slegnem ramenima i dalje ne shvaćajući kamo to vodi. On me zatim poče ispitivati što mislim dalje, mislim li se vraćati u Norvešku, što ja ondje radim, imam li posao, papire, koga imam ondje, imam li ženu, djecu... 96

Meni to već počinje ići na živce. Govorim mu polako i smireno, koliko god mogu, da je to moja osobna stvar. – Kakve to veze ima? kažem mu. – Ima, ima... sve ima veze. Svašta se priča. – Šta se, ba, priča? – Šta ja znam... Da tam u Norveškoj imaš i djecu i ženu, al da si ih ostavio... I da si napustio poso... I da se drogiraš... – Kakva žena, kakva djeca...? – Znači nemaš ženu i djecu? – Šta koga boli kurac imam li il nemam? Nemam, otkud mi? Šta, ba, ti hoćeš? De reci više! Salih ponovo izvadi cigarete i ponudi mе, ja odbijem, a on uze još jednu i pripali. Povukao je prvi dim duboko u sebe i podignuo glavu prema nebu. Na nebu se sunce probijalo kroz oblake. On zaškilji jedinim mu okom i otpuhnu dim.

XXVIII

1 Stajao sam na trijemu i gledao kako se bijeli automobil spušta niz puteljak što je vodio od kolibe do puta. Kad je došao do puta, skrenuo je ulijevo i polako se, izbjegavajući lokve, uputio u pravcu sela. Počeo je puhati hladan vjetar koji je potpuno rastjerao oblake, pa je sunce sjalo nekom blijedožutom svjedošću. To je krajoliku davalo boju lica izmučenog neizlječivom bolesti. Vratio sam se u kolibu. Psić je radoznalo njuškao po sobi. Nema što, pomislim, stvarno izgleda mnogo bolje nakon što je Alma pospremila. Sve je posuđe oprano i složeno, sve namirnice u ormaru ili u starom hladnjaku. Zamijesila je čak i novo tijesto za kruh. Tijesto se već diglo, mogu ispeći kruh i spremiti nešto za ručak. Zamišljam je kako mijesi tijesto, kako stoji nagnuta nad stolom i pritišće gnjecavu smjesu svom težinom. Stol nemoćno škripi u jednoličnom ritmu. Odjevena je u tanku majicu. Pri svakom pritisku na tijesto njezine sitne grudi jedva primjetno poskakuju, a stražnjica se trzne malo unatrag i još manje uvis. Zatim i sam uzimam to tijesto i počinjem ga ponovo mijesiti zamišljajući da sam ona. Oponašam njezine pokrete. Osjećam kako mi se od toga ubrzava puls i krv navire ispod trbuha. Zatim me hvata neki nezdravi smijeh, jedno iščašeno „ha-ha-ha-ha-ha“... „Наha-ha-ha-ha...“, za koje slutim da nema veze s radošću. Stavljam kruh u zagrijanu pećnicu i uzimam psića u naručje. Gleda me smeđim, zamućenim očima. Milujem ga, a on ispušta zvukove kakve od psa nikad prije nisam čuo. „Gunk... gunk...“

2 Grizao sam vruć kruh s maslacem i zalijevao ga čajem od nane. Ponekad bih u usta ubacio i komadić sušenog mesa. Psić se vrpoljio u mom krilu, 98

mahnito mahao repom i čekao da i njega zapadne koji komadić. Maslac se topio i razlijevao mi se po dlanovima pa sam mu davao da ih poliže. Jezik mu je bio malen, nježan i topao. Poslije sam izašao na trijem, a psić me pratio. Stajao sam tako neko vrijeme zamišljen, iako ne bih znao reći što sam razmišljao. Psić je trčkarao unaokolo i njuškao. Našao je komadić drveta i počeo ga gristi. Sagnuo sam se i pokušao mu ga uzeti iz gubice, ali nije ga dao. Piskutavo je zarežao i vukao ga sebi, spreman, činilo se, i poginuti za ono što je njegovo. Nasmijao sam se i prepustio mu taj komad suhe grančice. On zatim brže-bolje otrča u kolibu sa svojim plijenom, ostavljajući me samog. Gurnuo sam ruku u džep i izvadio nevelik najlonski paketić s travom. Sjeo sam na stolac, razmotao ga, uzeo jedan cvijet i prinio nosu da ga onjušim. Nisam taj miris osjetio već nekoliko mjeseci i sav sam se naježio. Osjetio sam da mi znoj probija kroz dlanove. Što sad, pomislim. Jedan dio mene, onaj stvarniji i opipljiviji, tjerao me da odmah smotam džoint i popušim ga bcz razmišljanja. Onaj drugi, glasniji, ali u biti bespomoćan, govorio je da je to posljednje što mi sad treba. Zapalit ćeš, bit će ti dobro nekoliko minuta, najviše pola sata, a zatim će se misli pokrenuti poput kamenog žrvnja. Navrijeti će ti poznati i nepoznati glasovi i raspravljat će, svađati se, cerekati, napadati i braniti. Da ih smiriš, morat ćeš smotati još jedan, pa još jedan i opet još jedan, sve dok najlonski paketić ne bude prazan. Ušao sam u kolibu i iz džepića u ruksaku izvadio velike rizle. Grozničavo mrvio travu, rasturio cigaretu, napravio filtar, motao drhtavim i nespretnim prstima, legao na krevet i zapalio džoint. Pušio sam i kroz zavjesu gledao kako sunce zamiče za brdo. Ispod kreveta se čulo kako psić krcka svoju granu. Pomislih da među nama dvojicom i nema neke velike razlike. Osluškujem, čekam da me zaskoče glasovi. Pušim travu i mrzim se što to radim. Ali ipak, uvlačim dim, zadržavam ga u plućima što je moguće dulje, otpuhujem kroz usta i nos istodobno i razmišljam da odmah počnem motati novi.

3 Ležim u mraku. Na stolu su pored kreveta brojne mrvice duhana, sjemenke, malo preostale zelene prašine, ostaci rasturenih cigareta. Pomislim kako bi se od tog smeća mogao smotati još jedan džoint. Možda i dva. Pas se izvlači ispod kreveta, uzimam ga i stavljam sebi na trbuh. Češkam ga ispod njuške, 99

a on sklapa oči i ponovo ispušta one zvukove: „gunk, gunk“, poput nekog malog praseta. Tako ću te i zvati, pomislim. Onda i sam kažem: „gunk-gunkgunko, gunk-gunk-gunko.“ Zatim počinjem pjevuckati melodiju iz Profesora Baltazara: „gunk-gunkonja, gunk-gunkonja, gunk-gunkonja, gunkonja, gunkonja, GUNKONJA!“ I cerekam se poput luđaka. Rukom trljam psićevu njušku želeći ga razdražiti. Psić prilično opako zareža i iskezi svoje sićušne bijele zube. Ja se još odvratnije cerekam i udaram ga kažiprstom po njušci nekoliko puta. On ga pokušava uhvatiti, ali ne uspijeva. Naposijetku mu dajem prst i on u njega zabija tanke zubiće. Iskreno urlam od boli, aaaa, jebem li ti... i onda se opet smijem i zavijam poput vuka. Smijeh se muklo utapa u mraku sobe, a pseće oči začuđeno sjaje.

100

XXIX

1 Probudio mе topao jezik na usnama. Pas je lizao ostatke paštete koju sam u polusnu sinoć trpao u sebe. Ustao sam i izašao na trijem. Nebo je bilo sivo i studeni zrak mirisao je na snijeg. Uto se prisjetim jučerašnjeg razgovora sa Salihom. I što sad? Upaliti auto i pobjeći iz ove planine prije nego što te zatrpa snijeg? Što uopće tražiš u ovoj pustari po kojoj krstare bradate prikaze i gdje je jedina osoba koju poznaješ jednooki rođak i njegova ohola sestra? Njegovu sestra? Možda upravo to tražiš. Zapravo, ona traži tebe, ako je vjerovati Salihovom jeziku i staklastom, usamljenom oku. Vratim se u sobu i računam koliko bi mi vremena trebalo da se spakiram i krenem. Psić mi se vrzma oko nogu, hvata me za nogavicu i trga je lijevodesno. Blago ga odgurujem, ali on navaljuje još jače. Tada vidim da se ukakao u kutu. I to ne malo. Uzimam stare novine i čistim govanca. Ponovo me hvata neki tjeskobni smijeh i tepam mu: Gunko jedan gunkavi. Šta si to radio? Šta? Pokušam ga pomilovati, ali on me ponovo grize i ljutito reži. Kao da je razumio da ga namjeravam ostaviti. Namjeravaš ga ostaviti? Ovdje? Ili možda u selu? Naći će ga valjda netko i udomiti. Ako ne, umrijet će. Pa ne možeš valjda ostati ovdje zbog psića? Zbog ovog gunkonje koji reži i sere po sobi? Stajao sam držeći u ruci zgužvane novine u kojima je bio pseći izmet i polako postajao svjestan da ne mogu otići. Da ne želim otići. Da nemam kamo. Izašao sam do kante za smeće iza kolibe i bacio to što sam imao u rukama. Gunko me pratio u stopu. Zatim sam se vratio u kolibu, naložio vatru i počeo skupljati prašinu od trave sa stola ne bih li smotao posljednji ili, možda, pretposljednji džoint. Kad se vatra raspalila, na peć sam stavio vodu za čaj. Pogledao sam kroz prozor i vidio da vjetar donosi sitan i suh snijeg.

2 101

Ležim na krevetu i gledam snijeg kako poput prhuti sipa po krajoliku. Razmišljam o jučerašnjem razgovoru sa Salihom. Sjedili smo na klupici ispod stare kruške i on mi je, nakon što me poprilično iživcirao ispitivanjem o mom privatnom životu, objasnio u čemu je stvar. I kako ja mogu pomoći. Najprije je ponovio sve ono što mi je bio govorio kad smo se napili u skladištu prodavaonice. Za kraj je dodao: Za normalna insana ovdje više nema mjesta, rođo moj. To njegovo „rođo moj“ već mi je paralo po živcima. Kao da smo ne znam što. Svi su ljudi rođaci jedni drugima, pa što? Ja samo otpuhujem i govorim da znam, nema više nigdje mjesta za normalnog čovjeka, tako ti je, što ćeš sad, tako je bilo oduvijek i tako će vazda i bit. Zatim smo neko vrijeme šutjeli i ja pomislih da bih trebao leći na zemlju i otkotrljati se nizbrdo, kao što sam to radio kad sam kao dječak sjedio na klupici s djedom. No, niti sam ja više dječak, niti je Salih došao na ovu klupu odmarati živce. Pretpostavljam da ni njegova sestra Alma nije došla pospremiti mi sobu. Zatim je Salih ponovo, tek malo staloženije, ispričao da su mu otac i drugi brat postali vehabije i da mu se i starija sestra udala za bradonju. Zastao je i naperio oko na mene spremajući se da kaže nešto važno. Ja mu odvratih nezainteresiranim, umornim pogledom koji kao da kaže: – I šta sad, šta hoš s tim? Šta mene to briga? Hoš i ti da postaneš vehabija? Hoš da i ja postanem vehabija? Šta koji kurac hoš? Njegovo lice poprimi nekakav tužan, gotovo očinski izraz. Ispričao mi je da se Alma nedavno trebala udati. Imala je momka tu iz susjednog sela, zabavljali se skoro dvije godine. U mene se zabode oštrica slatke i nejasne ljubomore. – Momak dobar, pošten, vrijedan, radio u Njemačkoj, ima njihove papire – naglašava moj rođo, kao da je to vrh ljudskog dostignuća. Govori dalje kako ju je htio odvest gore, u Njemačku, i ondje oženiti, jer bi tako brže dobila papire nego da se ožene ovdje. Da sam samo mogao vidjeti kako mu se sestra radovala. Završila taman bila srednju trgovačku, i to s vrlo dobrim uspjehom. Zaposlila se u prodavaonici u selu dok on ne sredi sve u vezi s vjenčanjem. Trebali se vjenčati ovog ljeta. Slušam ga i opet mislim – kakve to veze ima sa mnom? Uvijek sam mislio samo na sebe. Tješio sam se samosažaljenjem: Kad je čovjek cijeli život usamljen, počne misliti samo na sebe. Ali prije će to biti egoizam. Ili možda usamljenost rađa egoizam. A egoizam samosažaljenje. – I, šta bi? – govorim ne bih li što prije završio razgovor. – Šta će bit? – odgovara Salih rezignirano. Nastavlja tiše i ubrzano, kao da će izgovoriti nešto dvostruko sramotno. U nekoliko kratkih rečenica 102

objašnjava kako su se otac i stariji brat usprotivili njezinim planovima. I vjenčanju i odlasku u Njemačku. Kako su priprijetili tom mladiću da ostavi Almu na miru. Momak bio dolazio i kući im, ne bi li ih nekako udobrovoljio, a ovi ga otjerali, skoro istukli. Mladić se pokupio i otišao natrag u Njemačku. Kad je ponovo dolazio ovog ljeta, nije se Almi ni javio. Našao drugu curu iz svog sela, odveo je u Njemačku i oženio se njome. Patetična ljubavna priča, pomislim. Babo ne da kćer ljepoticu. A nije se vala ni mladić nešto potrudio. Da mu je bilo stalo, odveo bi on nju. Oteo bi je. Ja bih je oteo. Ti bi je oteo? Oteo bih je! Pa otmi je!... Da sam taj mladić, oteo bih je. Ma ti bi je oteo... Daj, molim te... Tjeram glasove od sebe i pokušavam reći nešto prikladno. Kažem: – Pa zašto ti je otac takav? Šta bi mu falilo da se cura udala? I to u Njemačku – dodajem posprdno, a Salih to i ne čuje jer odmah nastavija s pričom: – Čuj, zašto? Jer je pobudalio. Jer se stara drtina pomuslimanila sad pred smrt. Usro se jer mu valja mrijet, pa misli, ko biva, to će mu pomoć. A i ovi ga bradonje podboli i nagovorili mu svašta. Te momak je vakav, te momak je nakav. Pije alkohol, ne ide u džamiju... Kako možeš pustit da ti ćer pođe za takog. Ti bi je pustio i za Vlaha... Ma svašta mu napričali, a ovaj jedva dočeko svojih pet minuta. Nemaš ga šta vidjet, čitav život manji od makova zrna, al sad se napuho ko diple. Nikad ga nije bilo ni briga šta je s nama, sve smo jedno drugo othranjivali i sad se našo pravit pametan... Pu, jebem li ga u onu bradu rijetku! Ja sad već vidljivo kolutam očima dajući mu do znanja da mi se stvarno jebe za sve to. Baš tako. A on nastavlja kako otac i ono malo para što saberu u kući daje vehabijama. Svi im daju. Prvo te nagovore da pustiš bradu pa ti onda uzimaju lovu. – Što ti je brada duža, moraš dat više para kažem ja i nasmijem se. Čak je i Salih uhvatio taj sarkazam. – De, ba, nemoj zajebavat. Ja teb ovo najozblijnije, a ti me zajebavaš. Lahko se teb zajebavat. Ma mogu se i ja zajebavat, al šta će ona? Ja sam je, bolan, othranio, ja sam je pazio i čuvo otkad zna za sebe. Šta će ona sad? Vidiš je, vidiš li ti kako je njoj? Moš li zamislit šta nju čeka? Šutim. Vidim. Vidim kako joj je. Čak i njezinu budućnost vidim. Ali vidi li itko kako je meni? Kako je tebi?! Kako je to, molim te, pa tebi? Ti si kukavica i to je sve. Bojiš se živjeti, a nemaš muda ni umrijeti. To je sve što se o tebi može reći. Sve. Moram se što prije izvući iz ovog razgovora, pomislio sam. Prije nego što se jave glasovi. Prije nego što neki od njih ne počnu vrijeđati i Saliha i nju i babu im bradatog. Prije nego što počnem s njim razgovarati iskreno. 103

Prije nego što dreknem ili zaplačem. Prije nego što se otkotrljam nizbrdo. Prije nego što... – Šta ćeš, moj Salih, tako ti je to – pokušavam reći nešto što bi možda moj djed rekao u ovakvim situacijama. Saslušaš čovjeka, kažeš mu nešto umirujuće i besmisleno, daš koji dinar i otpraviš ga odakle je i došao. Ali ja nisam djed niti Salihu treba novaca. Niti ih ja imam. Salih ima plan. I ja sam već odavno dio njega, samo što to još ne znam. – Ma znam... – reče on pomirljivo i ja na tren pomislim: to je to. Htio je da ga saslušam, htio je nekom ispričati tu „tužnu“ priču. – Što ti znaš što je tužna priča? – kaže Salihu jedan od mojih glasova. – Eto, nek ti znaš – odmah se brani drugi glas. Samo tvoja je priča tu na, dodaje. Samo tvoja, samo tvoja, samo tvoja... – čujem kako mi neki ženski glas govori. Cathrinin. Ili možda... Tvoja sam, samo tvoja... Možda je to... – Ali – nastavlja moj rođo ne hajući za radiodramu u mojoj glavi – baška sve to. Hoće sad da je udaju. Našli nekakvog momčića, sina jednog starog bradonje. Dijete ba i on, malo stariji od Alme. I on kobajagi pušta bradu, a nemaš je šta vidit. Sve trči-trči pa dlaka. I hoće da ga žene. Ma žao mi ba i njega. I on jadničak, prepo se, ko da njega iko išta pita. Nego otac njegov. I moj. Ma moj je najgori. Uvijek ti je rođeni otac najgori. Otkad je svijeta i vijeka djeci su najgori neprijatelji roditelji. Unište i tebe i život ti, a sve u najboljoj namjeri. Vrhunac je roditeljskog uspjeha biti beskoristan. Ponovo se pravim da slušam njega, a ne svoje glasove. – Šta ćeš... – kažem i ne pokušavajući odglumiti suosjećanje. – To je valjda to. Udat će se za nekog koga ne voli. Za nekoga tko je ne voli. Kao da je to nešto. Pa to je prije pravilo nego izuzetak. Kao da je ljubav osnovni preduvjet za brak. I kao da u braku postoji ljubav. Možda se i zavole s vremenom. Možda i jedno i drugo budu voljeli neke druge osobe, a provedu život zajedno. Ali najprije će biti da će naučiti živjeti bez ljubavi. Život će ionako poput drobilice samljeti sve njihove snove. I njezine i njegove. Ali nije tu kriv ni život niti njihovi roditelji. Kriva su očekivanja. Preduvjet sreće jest da joj se ne nadaš. Ili, zašto ne biti okrutan do kraja i ne reći: Preduvjet sreće jest njezino iskreno i dosljedno negiranje. – Šta ćeš... – kažem ponovo, dignem se s klupice dajući mu do znanja da smo završili. Ali Salih još nije bio završio. A i imao je i čvrst odgovor na moje mlitavo ,,šta ćeš“... – Pa evo šta sam ja smislio, rođo... – poče on živahno, ne ustajući s klupe kao da je samo čekao da ga to upitam. Nastavlja trtljati ne vodeći računa o tome slušam li ga uopće. Govori kako još nisu zakazali datum vjenčanja. Ne vjeruje da će prije proljeća, ali ne može biti siguran. Ali u 104

svakom slučaju, smislio je on nešto. To je, naravno, samo prijedlog, nitko mene ne tjera, ali eto, on ne zna što bi drugo. On će, kaže, srediti Almi vizu za Njemačku (u njegovoj glavi čini se kako Njemačka zauzima počasno mjesto, poput kičaste, kristalne vaze na ormaru) i ona će pobjeći tamo. Iz Njemačke može u Norvešku k meni. Zadivljeno slušam. Ne želim se čak ni nasmijati. On gleda u mene kao da je otkrio kako prevariti smrt. Taj njegov, nazovimo ga plan, nanjušio sam čim sam ih vidio u autu. Zaudaralo je čim sam vidio nju i psića kako jednakim očima bulje u mene. U Salihovoj glavi sve je jednostavno. Dva i dva uvijek su četiri. Glavni junak njegovog happy enda uvijek završi u Njemačkoj. Nije loše, nije loše, nije loše... – Nije loše – izađe mi napokon i na usta. Podsmjehnem se tako gnjusno da mu više ništa nisam trebao objašnjavati. Mislio sam ja. Ali potcijenio sam Saliha i njegovo oko. Digao se i prišao mi sasvim blizu. Meni se na tren učini da mu je oko nasred čela. Stajali smo tu na toj bosanskoj guduri: ocvali Odisej i pregaženi Kiklop. Tada sam, baš tada, osjetio da me nadigrao. I prije nego što je svoj plan izložio do kraja znao sam da sam se zakačio na udicu. A ono što je najviše boljelo bilo je to da sam se mogao osloboditi, bilo je dovoljno samo odmahnuti rukom i otići u kolibu. Mogao sam i tad, dan poslije razgovora, upaliti auto i otići. Ali nisam, i znao sam da neću. Znao je to i on. Ali bolje od svih, to je znala ona. Оnа?! – posprdno ponavlja glas u meni. Pa ona je to i zamislila! Ha-ha-ha-ha. Pa neće valjda on? Cijela je ova priča njezina. Ništa od toga i nije istina. Kakav momak u Njemačkoj, kakvo vjenčanje s vehabijom?! Možda laže i da mu je otac vehabija i da je tjera da se uda. Znaš mu oca. Miran, tih, sjena od čovjeka. Ne bi mrava zgazio. Otkud ti znaš da ne bi? Što ti znaš? Ovdje je bio rat dok si ti šalabajzao svijetom. Pa nisam ga ja započeo. Nije ga ni Salih započeo, pa gdje mu je oko? Gdje mu je mlađi brat što je poginuo? Tko zna, možda mu je ispod flastera oko. Možda mu je brat živ? Možda je sve ovo najobičnija izmišljotina? Ona je sve ovo smišljala od samog početka. Ona, ona, ona... – Ona... će doć u Norvešku...? Kod mene...? – izgovaram glumeći nevjericu. Salihovo oko trepće tik ispred mog lica i čini mi se kao da mi želi reći još nešto. Kao da je čekao da ja povučem posljednji obrambeni potez pa da me dokrajči. Kažem: Pa nije ti to tek tako... doć u Norvešku... Zatim mu polagano, kao kakvom djetetu, objašnjavam da ona, doduše, može doći, ali što onda? Ne može raditi bez radne dozvole, nema boravišne dozvole, nema ništa. A i gdje će živjeti? Ja nemam gore više ni sobe u kojoj

105

sam nekad živio. Jedino da se uda za nekog Norvežanina, to joj je jedino rješenje. Kad sam to rekao, zjenica u njegovom zelenom oku naglo se uveća. Pa jä – reče – to sam i ja mislio.

3 Nakon desetak minuta počeli smo se spuštati prema kolibi. On naprijed, a ja za njim. Nasred brda pokliznem se na blato i padnem. Salih se okreće i smije mi se. Prišao mi je pruživši ruku, ali već sam se bio digao. – Jes dobro? – pita on. Ja gledam blatnjave hlače i psujem. Prije nego što ćemo ući u kolibu, on zastade. – Zamal da zaboravim kaže. Iz džepa izvadi neki smotuljak i pruži mi. Ja gledam u njegovu ruku i vidim da je to najlonski paketić. Uzmem ga i nepovjerljivo gledam: trava. Otkud njemu trava, pomislim. – Ima ti toga kod nas kolko ti Bog hoće. Svi puše tu halugu. I ja sam probo, al nije ti to za mene. Eto ti malo da imaš, malo se opusti, brate. Šta si se tako smrko? Sve će ba bit u redu. Biće dobro i tebi i njoj. – Kako će bit dobro? – kažem tmurno i stavim smotuljak u džep. – A što ne bi bilo? Pa maloprije sam ti sve objasnio. Niko ništa neće znat, samo ti i ona. – A tvoj otac, a rodbina, misliš da niko ništa neće saznat? Pa zvaće policiju kad cura pobjegne. – Opet ti isto. To je sve moja briga. Ti samo nju odvedi gore i pomozi joj. – Nije to „pomozi joj“. To je „oženi vlastitu rodicu“. I živi s njom tri godine. – De, ba, ti opet isto. Ko da ti nisam sve fino objasnio. Vi ste tek treće koljeno. I ko će tamo znat šta ste i ko ste? A i nećete bit zaprave u braku. Samo za papire, samo da pomogneš curi. Sevap je. – Kakvo treće koljeno? Moj djed i tvoj djed su braća. To je drugo koljeno, kolko ja znam. – Nisu braća, već polubraća. To odma znači još jedno koljeno. Skoro da i niste rodbina. – Pa šta me ti koji kurac zoveš „rođo“? – Vid budale. To ja nako... Svima tako govorim. To se tako kaže. Ko kad nekom kažeš „đe si, brate mili“. Ha ja... niđe veze Kažem ti, niko ništa neće 106

znat. – Znaću ja – kažem na kraju. Zatim mu ponovo počnem objašnjavati da to nije tako jednostavno: ja se njome oženim i ona dobije papire i onda može raditi što god hoće. Moramo živjeti u istom stanu. Norveške te vlast provjeravaju. Zovu te na obavjesne razgovore. Pitaju te gde ste se i kako sreli, kako ste se zaljubili, kamo ste išli na medeni mesjec. Moraš im pokazati zajedničke fotografije, fotografije s vjenčanja, s proslava Novih godina, ljetovanja, zimovanja. Pitaju te o privatnim stvarima: što tvoj bračni drug najviše voli jesti ili piti? Kakvu glazbu sluša? A omiljeni film? Kako mu se zove sestra ili brat, a kao otac i majka? Gdje je odrastao? Koje su vam boje plahte na bračnom krevetu? A zavjese u kuhinji? Kakvo donje rublje nosi? Koliko često imate intimne odnose? Salih sluša i odmahuje u nevjerici. – Čuj to? Ðe će te to pitat? – Pitaju, Salih, pitaju... Pitaju te sve živo. I ako vam se odogovori ne slažu, ako ti se jedan odgovor ne poklopi, onda si najebo. – Otkud ti to znaš? – Znam jer sam prevodio na takvim ispitivanjima. Bar dvadeset puta. – Pa šta onda, smislićete priču i zajebati ih. Ko da je to nešto. Evo, kad te pitaju đe ste se sreli: Evo đe ste se sreli. Nemaš šta lagat. Ti došo da vidiš đe ti se đedo rodio, cura radila u prodavnici, zagledali se i zaljubili. Kad je to rekao, osjetim kao da mi se klupko bodljikave žice zakotrljalo želucem. Osjećam i da mi hladan znoj navire kroz dlanove i ispod pazuha. Uto i Alma izađe iz kolibe. Na sebi je imala samo bijelu majicu, kratkih rukava. Pogledala je najpre kratko u Saliha pa u mene. Maknuli smo pogled jedno s drugog istodobno, kao da nam je oboma neugodno. Ili, možda, kao da smo oboje htjeli nešto sakriti. Ona se zatim okrenula i otišla nazad u kolibu. Vratila se za nekoliko trenutaka odjevena u džemper i pokušavajući navući crveni kaputić. Kad ga je navukla, sagnula se i podigla psića koji joj se vrzmao oko nogu. Uzela ga je u naručje i nosom mu protrljala njušku. – Eto, sad ostaješ ovdje, budi dobar i nemoj prljat po sobi. Znas... – počela mu je tepati. – Ma sta je, sta... ma jä, ostajes ovde kod ovog velikog cike... pa jä...– govorila je držeći ga ispod prednjih šapa, kao kad se drži beba. Salih i ja smo je gledali. Psić je neuvjerljivo mahnuo repom nekoliko puta. – Čekaj – reče Salih. – De da vas slikam. S cukom. Pogledam ga, a on je iz jakne već bio izvadio mobitel. – Haj, šta si se stiso... – govori on tipkajući po mobitelu. – Haj, stani kraj nje, a ona neka drži cuku. Ona je polako sišla s trijema i stala kraj mene. Ja i nehotice ustuknem. – De, ba, stvarno... De, malo bliže, ne možete mi stat u ovaj ekran. 107

Oboje smo se malo primaknuli, ali između nas još je uvijek bilo desetak centimetara. Salih priđe i privuče nas jedno drugom. Zatim otkoraknu i okinu fotografiju. – Mogo si je, vala, i zagrlit, neće ti ruka otpast. Ja joj, ne gledajući je, mlitavo prebacim ruku preko ramena. Bila je skoro za glavu niža od mene. On okinu još jednu. – Pa đe vam je osmijeh... de malo, nasmijte se... isto ko da je neko umro. Nisam se usuđivao pogledati je, ali znao sam da se nasmiješila. Istodobno se i malo jače priljubila uz mene. Visine naših tijela odgovarale su zagrljaju. I ja izvučem iz sebe nekakav osmijeh, možda i ne tako namješten. Jer kad mi je neugodno, ja se uvijek iskreno smješkam. Možda jedino tada. Kad smo to završili, ona krenu prema autu. Salih mi priđe s mobitelom u ruci. – Kupio ga nema ni dvije hefte. Sve ima. Moš slikat, moš slušat radio... sve živo. Ev gledaj... Jelde da su dobre slike. Ova zadnja je najbolja. Alma je već sjela u auto i čekala ga. – Eto, sad imate i prvu zajedničku sliku reče tiho uz vragolast osmijeh. Ili možda vražji, teško je bilo biti siguran. Dok je on sjedao u auto, prišao sam i otvorio vrata s njezine strane. Zahvalio sam za namirnice i za pospremanje. Ona obori pogled i reče da to nije ništa. Salih je upalio auto i oni se odvezoše niz puteljak prema makadamskoj cesti. To je bilo jučer. Sad ležim napušen u kolibi i ne znam što bih od straha.

108

XXX

1 Na neki poremećen način uživao sam u tom strahu. Sličan strah osjetio sam i onda, u Oslu, prije dvije godine. Ponekad vjerujem da je strah samo posljedica nagomilanog lošeg iskustva. Iskustvo, u takvim trenucima, smatram smetnjom. Ponekad, pak, moj strah izvire iz nezdrave, već spomenute uvjerenosti da vidim zlu budućnost. U toj svojoj „vidovitosti“ nisam nalazio ništa nadnaravno. Smatrao sam to rezultatom kombiniranja: iznimne osjetljivosti, analitičkog promišljanja, sagledavanja stvarnosti bez suvišne ambalaže. Tome bi se moglo dodati i povremeno vjerovanje u cikličnost protoka vremena. Zbog toga sam uvijek odustajao od svega što bih započinjao.

2 Spuštam usnulog psića s trbuha i položim ga na dekicu pored vrata. Vadim bilježnicu iz ladice i sjedam za stol. Listam polako i gledam u ispisane stranice, ali ne čitam ništa. Slova plešu po papiru bez ikakvog smisla. Dolazim do posljednje ispisane stranice, stavljam kemijsku u usta i sišem je. Ne mogu započeti. Misli su mi zbrkane, a pamćenje se ulijenilo, neće se pokrenuti. To je zbog trave. Ima mnogo stvari koje možeš sasvim lijepo raditi napušen, ali pisanje nije jedna od njih. Pisanje, prevođenje i posjet zubaru. To se ne radi kad si napušen. Ostalo možeš. Pokušavam se natjerati sjetiti se što se događalo nakon tog zajedničkog odlaska na planinu Norefjeli, ali kao da mi je nakon razgovora sa Salihom to postalo nekako manje važno. Htio si zaboraviti sve to i, eto, čini se da ti uspijeva. Nove

109

nevolje istiskuju stare. Pitam se samo koje li će nevolje istiskivati ove koje sada susrećeš. Opet, opet, opet... Opet pričaš sam sa sobom. Opet počinješ slušati svoje glasove. Mlada psihologinja u Oslu lijepo ti je rekla da takvi glasovi u početku mogu biti zabavni, simpatični i dobronamjerni, ali da s vremenom mogu postati i zločesti. – Što, nešto kao shizofrenija? – pitao sam je tobože zabrinuto, a zapravo se zabavljajući. – Ne brinite se, ne vjerujem da će do toga doći rekla je smiješeći se ambivalentno. To joj je bio omiljeni izraz dok bi mi objašnjavala moje „stanje“. Počeo sam je posjećivati na Cathrinin nagovor jer nikako nisam mogao prestati pušiti hašiš. A to je Cathrine jako smetalo. Govorila je da sam odsutan. Najviše ju je zapravo smetalo što sam bio napušen kad god bismo vodili ljubav. Bez hašiša nisam se mogao koncentrirati na seks. Pokušavali smo mnogo puta, ali ja bih počeo misliti na nešto sasvim deseto. Dok smo se ljubili i mazili, još bih nekako i bio prisutan, ali kad bi trljanje naših tijela uzelo maha, sjetio bih se jednog dječaka koji je u trećem razredu osnovne sjedio u klupi ispred mene. Zvao se Jasmin, a zvali smo ga Jasko. Bio je štrkljav i smušen. Meni se činio tužnim, ali nikome to nisam rekao. Jasko je imao i klempave uši, pa su ga svi zadirkivali zbog toga. Učiteljica Danica, u čiji sam razred upravo tada bio prešao, nije ga baš voljela jer ga je često hvatala da ne prati nastavu. Ponekad bi ga uhvatila kako potpuno odsutan kopa nos ili grize olovku, a to nikako nije mogla podnijeti. Često ga je vukla za uši i šamarala. Ali radila je ona to svima, ne samo njemu. Učiteljica Danica bila je ugojena babuskara kojoj su popustili živci i koja bi od bijesa plakala na satu i nazivala nas raznim imenima. Svatko je imao svoje. Jednog Dušana nazivala je matorom konjinom, Jaska klempom, a mene Ciganinom. Ruku na srce, taj Dušan zbilja je već s osam godina imao staračko lice, Jasko je bio klempav, a ja sam zbilja bio mrk. Kad bi nas počela častiti imenima, obično bi netko dobio šamarčinu ili bi nas krvnički potegnula za uho. Poslije toga bi se smirila i nastavila predavati kao da ništa nije bilo. Svi ostali učitelji u školi, uključujući pedagoga i direktora, znali su za njezino ludilo, ali su je sažalijevali jer je bila samohrana majka. Dobila je izvanbračnog sina kad je imala već skoro četrdeset godina, i to je za bosansku kasabu sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio dovoljan razlog za zlostavljanje cijelih generacija dječaka. Djevojčice kao da nije primjećivala. Ja sam tada vjerovao da to radi jer joj je umjetno zubalo bilo preveliko pa je stalno spadalo. To mi se činilo mnogo većom nevoljom nego imati izvanbračnog sina.

110

Jaska je jednom, nakon što ga je izvela pred ploču, povukla za uho tako jako da mu je potekla krv. Bar je on tako tvrdio. Ali ono što je meni ostalo u sjećanju bilo je kad je učiteljica Danica jednom bila govorila o ljepoti. Rekla je da je svatko na svoj način lijep. – Evo, i Jasmin je na neki način lijep. Rekla je to bez ikakve zlobe. Htjela je samo ilustrirati svoje izlaganje. A Jasko se za to vrijeme mahnito češao po kratko ošišanoj glavi, poput psa kad ga svrbe buhe, očito ne prateći što ova govori. Kroz prozor je u učionicu dopirala jaka sunčeva svjetlost i tako sam mu, sjedeći iza njega, mogao vidjeti sve kapilare u ušima. Tada sam osjetio neobjašnjivo snažno sažaljenje prema tom neuglednom dječaku. I ja sam ga, poput ostalih u razredu, zadirkivao i prije, a i poslije toga, jednom čak i ošamario, ali tu tugu koju sam tada osjetio tek sam mnogo poslije naučio prepoznavat i i tumačiti. Jasko je poginuo prvog dana rata. Ubili su ga ispred zgrade u kojoj je živio dok je pokušavao upaliti auto, starog zelenog fiću, kako su mi rekli, i pobjeći iz grada. Ti koji su pričali nalazili su potrebu naglasiti da bi preživio samo da je imao bolji auto. Za njegovu sam smrt saznao tek mnogo godina poslije, nakon što sam već proveo nekoliko godina u Norveškoj. Bio sam i zaboravio na njega, jer nisam ga vidio još od osnovne škole. Ipak, njegova me smrt nije iznenadila ni zgrozila, jer vidio sam je još onda u trećem razredu kad je učiteljica govorila o ljepoti. Ona je pak izbjegla u Ameriku i ondje umrla u dubokoj starosti. Pitao sam se ponekad je li ona kriva za njegovu smrt. Ili možda ja? I zašto mislim na njega dok pokušavam staviti svoj napola mlitavi kurac u Cathrine?

3 Bilo je to Cathrinino i moje prvo zajedničko ijeto, kad sam počeo posjećivati psihologinju. Već sam deveti dan bio bez hašiša i zapravo sam mislio da su ti posjeti gubljenje vremena i novca. Pogotovo novca. No, kako se već mnogo puta događalo da prestanem pušiti po par tjedana, da bih opet zatim počinjao, Kate me uvjerila da mi je potrebna pomoć. Ja sam hašiš zapravo smatrao svojom terapijom. Svaki put kad bih prestao pušiti, počeo bih piti, što se odražavalo na moje tjelesno i psihičko stanje. Nečim sam se morao pucati svaki dan, ali Kate, poput svakog roditelja koji se ne želi suočiti s manama svog mezimca, nije željela vjerovati u to. 111

Najprije sam otišao svojoj liječnici opće prakse, staroj hipijevki koja je svako malo išla u Indiju, i ispričao joj u čemu je stvar. Ona moj problem i nije smatrala naročito velikim. Pušenje hašiša, pogotovo ako je kvalitetan, i nije tako štetno rekla je smiješeći se. Naravno, u umjerenim količinama. Objasnio sam joj da ja često pušim loš haš u golemim količinama. I da imam još nekih drugih problema o kojima bih volio porazgovarati sa stručnom osobom. Kate me uputila da se baš tako izrazim. Ona me zatim uputila u Lovisenberg psykiatrisk klinikk, što će reći u državnu ludaru u Oslu. Meni se to činilo malo pretjeranim, ali moja liječnica, koju sam poznavao dugi niz godina i u koju sam zbilja imao povjerenja, rekla mi je da to nije nikakva ludnica i da neću ići psihijatru, nego psihologu. Kad sam prvi put otišao tamo, najprije sam razgovarao s ispijenom sredovječnom ženom s podočnjacima na koje si mogao nataknuti grudnjak. Imala je masnu i rijetku kosu kojoj je već odavno trebalo bojanje. Dok sam joj govorio zašto sam došao, zamišljeno je gledala u stranu. Imao sam dojam da nju more mnogo veći problemi od mojih. Nisam zapravo ni bio siguran što je moj problem. Nakon petnaestominutnog monologa, napokon me pogledala, uzela moju uputnicu, nešto napisala na njoj i promrmljala da će mi zakazati seansu jednom tjedno kod doktorice Langfeldt. Zatim je ustala i rekla da je to sve za danas i oprostila se sa mnom. Izašao sam iz klinike i poželio zapaliti džoint.

112

XXXI

1 Svakog petka od 10 do 11. To je bio termin kad sam posjećivao doktoricu Langfeldt. Sve što se događalo u vezi s tim „razgovorima sa stručnom osobom“ ispalo je nekako uvrnuto, da ne kažem naopako i promašeno. Najprije sam imao problema na poslu u pošti. Tražio sam da mi daju cijeli slobodan dan jer, kako sam im rekao, morao sam se liječiti. Šef, stari brkati namćor koji je već sav posivio od desetljeća provedenih u betonskoj kocki Centralne pošte u Oslu, s podozrenjem se zanimao o kakvom je to liječenju riječ. Ja mu to nisam htio objasniti, jer to je moja osobna stvar, rekao sam mu. – Onda imaš dva sata na raspolaganju. Od 9.30 do 11.30 reče i ode u svoj ured zapaliti već smotanu cigaretu koja mu je visjela na donjoj otromboljenoj usni. Nigdje se nije smjelo pušiti osim u njegovu uredu. A i ondje, naravno, nitko osim njega. Krenuo sam za njim pokušavajući iskamčiti bar pola slobodnog dana, ili da zamijenim petak za subotu. Subotom su se dijelile samo hitne preporučene pošiljke, tako da si bio gotov već oko jedanaest sati. Taj su dan odrađivali uglavnom studenti, kojima je to bio dodatni posao, jednom tjedno. Nije me htio ni saslušati, lice mu se već topilo u dimu cigarete. Odmahnuo je rukom i poslao me van. I tako sam na seanse išao u zelenoj poštarskoj uniformi, preko koje smo uvijek nosili svijetlocrveni fluorescentni prsluk jer smo često dijelili poštu po mraku. Ostavio bih kolica s poštom u prodavaonici stereouređaja za automobile (njima sam također dostavljao poštu) i onda trčao do skoro kilometar udaljene klinike. Nakon obavljenog razgovara trčao bih natrag i nastavljao dijeliti poštu.

113

Ne znam treba li napomenuti da sam prije prvog odlaska psihologinji opet počeo svakodnevno pušiti hašiš. I to kradom, da Kate ne vidi. Osjećao sam se kao dječarac koji prvi put radi nešto nedopušteno krijući to od svoje mame. Duvam po skrivećki, govorio sam si, smijuljeći se i uvlačeći dim najdublje što sam mogao. Ušao sam u zgradu klinike u poštarskoj uniformi i otišao se prijaviti na recepciju. Tajnica koja je tu radila pomislila je da sam došao donijeti im poštu. Nakon kraćeg objašnjavanja, suzdržavajući se da ne prasne u smijeh, tajnica poziva psihologinju preko internog telefona. Činilo se da je vidjela svakakvih ludaka, ali još nijednog koji si je umislio da je poštar. No, možda je njezin suzdržani smijeh imao i drugih razloga, razmišljao sam poslije. Rekla mi je da sačekam u čekaonici i da će se doktorica Langfeldt spustiti po mene. Spustiti kao anđeo s neba, pomislim i počnem se smijuckati. Tog jutra već sam bio spržio dva džointa. Nakon nekoliko minuta u blještavo bijelu čekaonicu ušetala je djevojka odjevena u crvenu, kariranu minisuknjicu, sa zelenim hulahopkama na nogama. To je bilo prvo što sam zamijetio. Na stopalima je nosila crne cipelice nalik na baletanke, a na torzu širok zeleni džemper, poput tunike. Imala je dugu svijetlosmeđu kovrčavu kosu koja joj je padala skoro do stražnjice. Smiješila se poput naivne djevojčice i zurila u mene velikim okruglim plavim očima. Imala je čak i pjegice oko nosa, koje su mi se na prvi pogled činile lažnima. Obratila mi se pitajući jesam li ja taj i taj. Odgovorio sam potvrdno i ustao. Postalo je jasno da smo oboje odjeveni u iste boje. Ja u uniformu zbog koje podsjećam na policajce iz DDR-a, a ona poput školarke iz dječjih filmova. Ili možda pornića u kojem mršave tridesetogodišnjakinje glume djevojčice školske dobi. Gledala me potpuno ozbiljno, a ja nisam znao bi li bilo u redu da se počnem smijati. I kome? Suzdržao sam se. Dok smo prolazili pored recepcije, pogledao sam tajnicu. Zabila je glavu u stol ispred sebe i pretvarala se da nešto važno piše.

3 Penjali smo se stubama na drugi kat. Ona naprijed, polako ljuljajući bokovima, a ja za njom, par stuba ispod. Pratio sam je kao opčinjen, kao 114

slijepac, kao gladan pas koji je ispod njezine suknjice namirisao krvavi odrezak. Poslije sam razmišljao da je morala biti svjesna toga. Možda je tako testirala svoje pacijente. Ako je uhvatiš za stražnjicu koja se nazire ispod suknjice, normalan si. Ako ne, onda moraš mjesecima razgovarati s njom prije nego što napokon skupiš hrabrosti da to učiniš. Ušli smo u njezin ured i pokazala je da sjednem na naizgled prilično neudoban stolac. – Gdje je kauč? – pomislih. Sjeo sam, a ona je otišla do prozora udaljenog otprilike metar s moje lijeve strane i zatvorila ga propinjući se na prste. Pri tom se rub njezine suknjice podigao bezobrazno visoko. Vidio sam nešto što već dugo nisam bio vidio. Terapija šljaka. Već sam se osjećao bolje. Zatim je sjela u crvenom tkaninom presvučen naslonjač. Sjedila je nekoliko trenutaka gledajući u svoje isprepletene prste u krilu. Duboko je uzdahnula, podigla glavu i pogledala me ravno u oči. Potom je ustala iz naslonjača i prišla mi pružajući ruku. – Ja sam doktorica Langfeldt. Inger Langfeldt. Dobro došli u moj ured, nadam se da ćemo vam pomoći. Predstava je mogla početi. Ustao sam i zbunjeno joj pružio ruku. Vratila se na početnu poziciju, u naslonjač, i listala moje papire. Napokon podiže pogled i reče nekoliko rečenica o svojim metodama. Izgledala je kao djevojčica koja ne želi odrasti. Mogao sam zamisliti da se još igra s lutkama. Pomislim kako sam joj možda ja najnovija lutka. Tamnopuu stranac u poštarskoj uniformi. Pitala me čime se bavim. Poželjeh reći da sam astronaut. – Pišem pjesme. Ali od toga se teško živi pa radim kao poštar. – Pjesnik kaže i odmah nešto zapisuje. Gleda me ozbiljno i nastavlja ispitivati. Ja lupam što stignem. Očekujem da kaže neka se prestanem sprdati. Ili da se bar nasmije mojim šalama. Ali ona me, udubljena u svoju kognitivno-analitičku metodu, kako je to nazivala, puštala da govorim što god hoću. Držala je nogu preko noge i svaki put kad bismo započeli novu temu, promijenila bi nogu, ali tako vješto i uigrano da se ispod suknje nije vidjelo ništa. No svejedno, svaki put kad bi mi postavila novo pitanje, ja sam instinktivno gledao u tom pravcu. Vjerojatno se to odražavalo i na moje odgovore. Na kraju te prve seanse zamolila me da joj sljedeći put donesem svoje pjesme.

115

XXXII

1 U vatru sam ubacio dvije cjepanice. Psić je digao glavu i pogledao u mom pravcu. Bilo je potpuno tiho. Puh se već neko vrijeme nije čuo, vjerojatno je pao u zimski san. Ponovo sam osjetio tjeskobu, nisam znao što bih sa samim sobom. Vrijeme je prolazilo sporo, a i da je išlo brže, što bi to značilo? Sjetih se i rakije koju mi je donio Salih. Pijuckao sam je, pušio cigaretu za koju sam se uvjeravao da je džoint i opet zurio u bilježnicu. Prisjetih se Cathrine i tog ljeta kada sam počeo posjećivati psihologinju. Tada su započele naše prve rasprave, nesuglasice, trvenja, nepovjerenje. Na kraju je došla tišina.

2 Tog petka, nakon prvog posjeta psihologinji, otišao sam u svoju sobu na Tøуеnu, a ne kod Cathrine, kako je bilo uobičajeno posljednjih mjeseci. Poslao sam joj poruku da ću ovaj vikend provesti kod kuće, imam nekog posla, a i trebam se naći s nekim prijateljima. Zapravo sam samo htio biti malo sam. Ili, da budem iskren, htio sam bez nje izaći u petak. Cathrine se nisu sviđali moji izlasci koji su se sastojali od pijančevanja, pušenja hašiša, šmrkanja spida, a ponekad bih progutao i pokoji bombon. Sve bi obično započinjalo kod nas, potom bismo odlazili u neki od klubova, plesali do fajronta, a poslije nastavili kod nas ili kod nekog drugog sve do subote navečer. Događalo se da zabrijemo i do nedjelje. Otkako je veza s Cathrine postala ozbiljna, smanjio sam takve aktivnosti, ali tog pedca, nakon posjeta doktorici Langfeldt, osjetio sam poznati poriv. Došao sam u stan, istuširao se, pospremio sobu, smotao džoint i stao praviti ručak. Juha s povrćem i piletinom. Uto je stigao i Egil i pridružio mi 116

se u pušenju i kuhanju. Ispričao sam mu o posjetu psihologinji i to nas je obojicu nasmijalo. Rekao sam mu da sad moram sjesti i napisati gomilu pjesama ne bih li je usrećio. Uz ručak smo pili pivo i pričali jedan drugom o svakodnevici, jer se u posljednje vrijeme nismo mnogo viđali. Ispričao mi je da je uglavnom na fakultetu ili kod kuće uči. Vikendima i dalje radi kao DJ gdje god ga pozovu. Pitam ga kako je s Irenom, je li sve u redu. On odgovara da jest, ali nije baš uvjerljiv. To mu i kažem: – Meni možeš reći, pa stari smo frendovi. – A kako je tebi s njezinom mamom? uzvraća on. – Pa ima ona i ime kažem ja mrvicu iziritiran. Dobro je... valjda je dobro kažem još neuvjerljivije od njega. – Pa tako je i meni. Čini se da je dobro, ali ponekad... ne znam ni sam – govori Egil polako srčući juhu. – Ne može uvijek biti dobro – odgovaram već završivši s jelom.

3 Dogovarali smo jednostavan plan za tu večer. Napravit ćemo tulum kod kuće i pozvati prijateije, djevojke i dilere. Pitao sam Egila namjerava li pozvati Irenu. On slegne ramenima. Činilo se da neće. – Pa sad si rekao da je sve u redu – kažem mu. – Ma znam, rekao si i ti. Pa zašto onda ne tulumarimo s njima? – govori on zajedljivo. -Zašto ti ne pozoveš mamu? – Ne zovi je tako, rekao sam ti već. – Opusti se. Neću zvati Irenu – rekao je na kraju Tada shvatih da se ne moram skrivati samo od Cathrine, nego i od njezine kćeri. – Ne brini se ti za mene – odvratim mu osorno. – Nego, nisi valjda s malom uzimao štogod. – Ne brini se, tatice... Nije ništa uzimala. Barem ne sa mnom. Tada me ulivati blaga tjeskoba. Hoću li i za to biti kriv? Tada, dok smo Egil i ja sređivali stan za tulum, baš tada, prvi put uhvatio sam sebe kako zapravo više ne vjerujem u vezu s Kate. Što sam uopće očekivao od svega toga? I što očekuje ona? Nastaviti ovako do kada? Useliti se k njoj i biti joj novi muž? Čekati zajedničke božićne, uskrsne ili rođendanske ručkove s njezinim bivšim, njegovim dečkom, glumiti očuha

117

Ireni i nalaziti mane njezinim momcima? Cathrine je već bila predložila da to ljeto svi skupa odemo u Makedoniju kod Borčetovih roditeija. – Irena već dugo nije vidjela baku i djeda, učini to barem za nju – rekla je blago me koreći. I baš u trenutku dok sam spajao žice zvučnika s pojačalom pomislim kako je između mene i nje možda gotovo. Sreli smo se, zaljubili, poletjeli uvis, dosegli vrhunac i sad je trebalo sletjeti. Odnosno pasti. Ali taj će pad vjerojatno potrajati. Što si više i duže letio, toliko duže i bolnije traje pad. Što ti je bilo ljepše dok je trajalo, toliko će te više boljeti kad svemu dođe kraj. Zakon ljubavne proporcije. Svi ga znamo i svi se nadamo da baš za našu ljubav neće vrijediti. No, odmah zatim, počeo sam se odupirati takvim mislima. Ne razmišljaš li ovako samo zato što si poželio malo dernečiti, poželio si se izdrogirati i plesati s djevojkama mlađima od sebe? pitao sam se. Poželio si drugu. Priznaj, poželio si doktoricu Langfeldt. Nije li sve bilo u redu dok nisi sreo nju? Ma što je bilo u redu? Već ti je sve dosadilo. Doktorica nema veze s tim. Doktorica je samo prva žena s kojom si razgovarao u zadnjih šest mjeseci. Cathrine ti je jednostavno dosadila. Sve ti je s njom dosadilo. I to što moraš skrivati od nje da pušiš hašiš i to što smatra da imaš psihičkih problema i da ti sad velikodušno i majčinski želi pomoći i to što osjećaš da te ona želi više nego ti nju i uživa u tebi više nego ti uživaš u njoj i to što te uvijek drži za ruku ili pod ruku ili te uvijek mora poljubiti kad su u blizini neke mlade i zgodne djevojke. Egil je ušao u dnevnu sobu noseći svoju torbu s CD-ovima i vidio me kako zamišljeno stojim kraj stereouređaja sa žicom u ruci. – Jesi završio? Pusti mjuzu. Pronašao sam neki CD i pustio muziku do daske.

118

XXXIII

1 U subotu ujutro tulum je polako jenjavao. Sunce je izašlo oko tri sata, ali ljudi su se počeli razilaziti tek poslije, oko šest, kada je počeo voziti gradski javni prijevoz. Nas preostalih desetak sjedili smo raširenih zjenica u dnevnoj sobi, slušali muziku, motali džointove, vukli crte, pričali idiotarije i cerekali se. Svatko od prisutnih naizmjence bi ubrzano laprdao neku svoju pripovijest. Čim bi taj što priča stao da udahne zraka, netko drugi započeo bi brbljati nešto što uopće nije imalo veze s prethodnom pričom. Nekoliko prisutnih cura i momaka poznavao sam površno, a neke nisam nikad prije bio vidio. No, drogirani ljudi brzo se sprijatelje, a poslije kad euforija prođe, još se brže raziđu. Ja im prepričavam svoj doživljaj kod psihologinje, opisujem usklađenost boja svoje poštarske uniforme i njezine odjeće, oponašam joj hod, i kako otvara prozor propinjući se na prste. Priča izaziva salvu smijeha i kažem im da ću još danas napisati nekoliko pjesama za moju doktoricu Langfeldt. Netko je predložio da joj odmah napišemo koju pjesmu. Svatko je ubacio poneku uvrnutu misao koja nam je tada zvučala genijalno, a ja sam zapisivao. Poslije su se, poslijepodne, i ti ljudi počeli razilaziti, uglavnom u parovima. Droga ih je polako počela puštati, a tada na scenu stupaju bolno pojačani seksuaini nagoni. Ja sam se dvoumio da li da pokušam odvesti jednu od preostale dvije djevojke u svoju sobu ili da u sobu odem sam, pustim pornoflim i onaniram. Prvo je bilo bolje, ali sa sobom je nosilo niz komplikacija i osjećaj krivnje pojačan prazninom kad me sve ovo pusti. Drugo je nosilo samo prazninu. Možda sam mogao otići i do Kate, ali ona ne bi htjela voditi ljubav kad sam ovakav. Šteta, ne zna što propušta pomislim i pogledam u plavokosu djevojku nasuprot meni. Nije mogla imati više od dvadeset pet godina. Kate je voljela voditi ljubav nakon boce crnog vina, ali tada se meni nije dalo. Jer ja bih želio popiti još jednu. A kada bih to učinio, želio bih, 119

naravno, još jednu, pa. još jednu. Dotad bi njoj već sve dosadilo i zaspala bi, a i ja bih bio neupotrebljiv. Tako da smo vodili ljubav uglavnom ujutro, ali to nije bilo dovoljno. Ni njoj ni meni. Cathrine je i to bio jedan od razloga da idem psihologu. Opet sam plavuši zaboravio ime, a pitao sam je to već bar pet puta. Sad sam čekao da je netko oslovi imenom pa da je pozovem u sobu. No, to se ipak neće dogoditi.

2 Plavuša je bila kratko ošišana, visoka i voljna. Sjela je kraj mene dok sam motao tako da su nam se noge dodirivale. Dok smo pušili džoint, kada bi ga dodavali jedno drugom, svaki put bi me ovlaš pomilovala po ruci. Poslije sam je uzeo za ruku i lagano milovao. Nismo razgovarali. U sobi su bili Egil, još jedna djevojka i naš cimer, Francuz, koji nije tulumario s nama, nego je tek bio ustao. Pio je čaj i smiješio se toj drugoj djevojci. Egil, činilo se, nije mnogo mario za nju. Sjedio je i nešto prčkao po kompjutoru. Ubrzo je netko pozvonio na vrata. Francuz se digao i otišao do interfona. Javio se, nešto promrmljao i pritisnuo gumb da bi se ulazna vrata zgrade otvorila. Nakon pola minute u našoj dnevnoj sobi stajala je Irena. U prvi mah onako razbijen nisam ništa shvaćao, plavuša i ja držali smo se za ruke i gledali je. Egil se ustao od kompjutora, prišao joj, zagrlio je i poljubio. Nakon njegovog poljupca ona se okrenu prema meni da me pozdravi. Tek tada pustim plavušinu ruku, skočim sa sofe, priđem joj, zagrlim je i pozdravim. – Pa što se događa? – pitala je smiješeći se. Egil govori da smo imali tulum. Irena gleda u njega, pa u mene. Zatim pomno odmjeri djevojke koje su napravile lica kao da ih je netko popišao. Predstavili smo im je. Plavuša se zvala Monika, ali ta informacija sad više nije značila ništa. – Mama je doma – reče mi pomalo izazivački. Ja sam i dalje stajao nasred sobe i zbunjeno je gledao. Francuz se nekud bio izgubio, a plavuša, odnosno Monika, i ova druga polako su se počele spremati za odlazak. Ni jedna ni druga nisu ništa govorile. Činilo se kao da je Irena nešto prekinula. Otpratio sam ih do izlaza iz zgrade. Na rastanku sam plavuši pokušao nešto reći, ali nisam znao što. Bilo mi nas je pomalo žao. Na trenutak sam pomislio da sam se zaljubio u nju. Аli prije će biti da 120

me droga još peglala po mozgu. Kao da je neka razlika. Gledao sam je u oči tražeći neki znak da je među nama sijevnula iskra, ali nije bilo ničeg. Samo njezin tup pogled željan sna. Polako su otišle niz ulicu Hagegata u pravcu postaje podzemne željeznice.

3 Kad sam se vratio u stan, u dnevnoj sam sobi našao samo Irenu kako lagano pleše uz elektronsku muziku. Rekla je da se Egil tušira. Ja sam rekao da sam umoran i da idem u svoju sobu. – Zašto ne ideš kod mame? – pitala je. Ponovio sam joj da želim spavati. – Pa i Egil će spavati, ali sa mnom – rekla je i okrenula mi leđa lelujajući stražnjicom. Činilo se da zbilja uživa. Kad se ponovo okrenula, rekla je da se ne trebam plašiti, ona ništa neće reći mami. Kao da sam joj nevaljali mlađi brat. – Nemaš joj što reći – rekao sam smoreno. Ona je i dalje polako plesala, vijugala cijelim tijelom, ali nekako umjetno, kao da glumi da pleše. Plešući mi je prišla, primaknula lice mome i tiho rekla: – Neka to bude naša mala tajna. Vidio sam da su i njezine zjenice raširene. Pitao sam je da li je nešto uzela. Ona je rekla neka i to bude naša tajna. Imat ćemo dvije male tajne šapnula je i ponovo mi plešući okrenula leđa. Otišao sam u sobu, smotao džoint, gledao pornofilmove i drkao. Nakon toga sam popio dva valijuma i spavao do nedjelje.

121

XXXIV

1 Napisao sam tek nekoliko rečenica. Misli su mi bile prebrze da bih ih uspio zapisati, a nakon trećine boce rakije i prezbrkane. Stavio sam još nekoliko cjepanica u peć i bacio se na stari kauč. Ujutro se nisam ni sjećao da sam se bio napio. Odmah sam izašao popišati se s verande, kao i svakog jutra. Tog jutra pak na putu dotamo ugazim u Gunkino govance. Psujem i smijem se. Kad si usamljen, drago ti je čak i kad ugaziš u pseće govno. Psić se izvukao ispod kauča i pratio me na verandu. Vani je bila magla, snijeg je malo posustao, ali padao je i dalje. Dok ja pišam u snijeg, Gunko se popiša nasred verande. Nije dizao nogu dok je pišao, psi to nauče tek kad napune sedam mjeseci. Pomislih da bih mogao trčati na skijama ako se magla raziđe. Vratih se u kolibu. Prizor stola na kojem je pola boce rakije i otvorena bilježnica izazvao je mučninu. Istodobno se sjetih i razgovora sa Salihom. Vidim Almu kako sjedi za blagajnom u dućanu i smješka se prepredeno. Dođem do stola, uzimam bocu da je sklonim i pogled mi pada na otvorenu bilježnicu. Zadnje što sam sinoć uspio ispisati bile se raštrkane riječi, neke podvučene, neke zaokružene, a neke podebljavane do neprepoznatljivosti. Trebalo je pokupiti Gunkova govna ispred vrata. Najprije sam ga naružio, uhvatio ga za šiju i pokušao mu gurnuti njušku u njih. Čuo sam da se psi tako uče da ne vrše nuždu u kući. Čim sam ga uhvatio za vrat, počeo je režati i otimati se. Pustio sam ga. Nek sere gdje hoće. Otkinuo sam posljednjih nekoliko ispisanih stranica iz bilježnice i u njih pokupio psićeve otpatke. Bacio sam to u zahod, kroz rupu na čučavcu. Tako je nestala priča o ljetu u Oslu te godine i o doktorici Langfeldt. No, sjećanje se, nažaiost, ne da tek tako baciti u septičku jamu.

2 122

Odlazio sam na seanse u kliniku cijelo to ljeto, jednom tjedno, sve dok se i Egil i ja nismo umorili od amfetamina koje sam dobivao od doktorice. Bilo je to ovako: kad sam drugi put krenuo do nje, ponio sam pjesme koje smo napisali na tulumu. Sve je bilo slično kao i prvi put. Ona je opet bila odjevena poput lutke, samo u malo drugačijem kostimu, ja sam i dalje imao zelenu poštarsku uniformu, ponovo sam je pratio uza stube hipnotiziran njezinom zadnjicom; prozor u njezinom uredu opet je bio otvoren i ona se propinjala na prste ne bi li ga zatvorila. Predao sam joj pjesme, a ona ih je spremila u crveni fascikl i rekla da će ih pročitati pa ćemo sljedeći put razgovarati o njima. Nakon toga me zamolila da joj govorim o sebi. Od ranog djetinjstva pa nadalje. Ispričao sam joj svoju priču najjednostavnije što sam mogao i rekao da sam ovdje jer zapravo želim prestati pušiti hašiš. Pitala me pijem li mnogo. Rekao sam da pijem. Kad ne pušim hašiš, pijem dvostruko više. Pitala me uzimam li još štogod; odgovorio sam joj iskreno. Ona je cijelo vrijeme bila ozbiljna, na trenutke mi se činilo da me gledala skoro sažaljivo, prebacivala je nogu preko noge i zapisivala odgovore u bilježnicu. Na kraju mi je rekla da dobro razmislim zbog čega sve to činim, pa da joj odgovorim sljedeći put. Može i pismeno. Sljedeći put sve je opet blio isto. Njezin i moj izgled, stube, njezina guzičica, otvoren prozor u uredu, propinjanje na prste. Rekla je da je pročitala pjesme. Pitao sam jesu li joj se svidjele. Prečula je moje pitanje i rekla da se iz njih može štošta iščitati o mojoj osobnosti. Nakon toga pitala me jesam li razmislio o onome što me zamolila prošli put. Kimnuo sam. – I? Što mislite, zašto to činite? – Uglavnom zato što mi je dosadno. – Je li vam tako bilo oduvijek? – Oduvijek. Ona je opet nešto zapisala, ovaj put malo duže. Potom me pitala mijenjam li često raspoloženja. Rekao sam da ne znam. Pitala me imam li problema s koncentracijom, jesam li ponekad euforično sretan ili duboko depresivan? Malo sam se zamislio i hladno odgovorio: – Sve sam ponekad. Ona je ponovo zapisivala, a ja sam se počeo osjećati nelagodno. Činilo se da se iza njezine maske krije nešto što ja svojom pameću nisam mogao dokučiti. Učinilo mi se da me dr Langfeldt prožvakala već na drugom sastanku. Upitao sam je može li reći što mi je pa da završimo s nepotrebnom pričom. Odgovorila je da je još rano za dijagnozu. 123

3 Tog dana, poslije posla, otišao sam u gradsku knjižnicu Deichmansk i posudio nekoliko knjiga o bolestima psihe. Otpješačio sam kući i kod postaje na Granlandu kupio hašiš za dvjesto kruna. Nakon toga otišao sam u svoju sobu na Тøуеnu, napušio se i čitao knjige iz knjižnice. Navečer me nazvala Cathrine. Razmijenili smo nekoliko rečenica i ona je shvatila da sam napušen. Rekla je, ako sam tako izabrao, neka mi bude, i prekinula vezu. Vratio sam se knjigama. Našao sam da imam simptome većine psihičkih bolesti. Poslije je, te iste večeri, nazvao Egil i javio da će puštati muziku na nekoj privatnoj zabavi i da mu se mogu pridružiti. Nije mi se dalo, imao sam vlastitu zabavu te večeri. Kad sam sljedećeg petka otišao psihologinji i kad je, nakon redovitih radnji (penjanje stubama, zatvaranje prozora itd...), sjela u svoj naslonjač i pitala me da joj govorim o sebi, bio sam spreman. Redao sam stvarne događaje iz vlastitog života i uz svaki pridodavao simptome pojedinih psihičkih bolesti. Ruku na srce, nije tu bilo previše izmišljenih detalja. Dr Langfeidt pomno bi slušala, zapisivala i s vremena na vrijeme zapadala u kratkotrajnu zamišljenost. Na kraju sam je opet upitao može li reći što mi je, a ona je uzvratila da je to teško reći u ovako ranom stadiju. Ja sam inzistirao da mi kaže bar nešto. Jer ako ni nakon što sam joj ispričao cijeli život i dao svoje pjesme na čitanje nema pojma što mi je, koji je onda smisao mojih posjeta? – Pa nije baš da nemam pojma rekla je promijenivši položaj nogu. Simptomi pojedinih sindroma često se preklapaju pa je teško točno reći što je što. Ponekad treba vremena da se neke stvari razluče. Rekao sam joj da nemam vremena da bih čekao razlučivanje. Neka mi kaže bar na što sumnja. Navela je border line, ADHD, ili možda čak i bipolarni poremećaj. Tu sam te čekao, pomislim. – A što je to? upitao sam glumeći neuku zabrinutost. Onda mi je kao kakvom djetetu, probrano blagim riječima, objasnila te poremećaje, koji mogu biti trajni ili akutni i koji se vrlo uspješno liječe. Za

124

ADHD je rekla da ga zapravo ima oko 5% muške djece, ali da većina izgubi sve simptome nakon puberteta. Sad je bila moja. Trebalo je samo odigrati partiju do kraja. – Dakle, jedno od to troje? – pitao sam. – Pa, moguće je da ste imali ADHD kad ste bili dječak. I da ga se niste uspjeli riješiti odrastanjem zbog stresnih situacija koje ste doživjeli. Za to postoji liјек, ne brinite se. Ali može potrajati dok vam ne izdamo na recept – rekla je. Odvratio sam joj neka požuri, život mi postaje nepodnošljiv. Objasnila je da joj treba izjava jednog od roditelja u kojem se opisuje moje ponašanje kad sam bio dječak. Rekao sam da nema problema i da ću joj to donijeti sljedeći put.

125

XXXV

1 Već nekoliko vikenda nisam posjećivao Cathrine. Ona me nije željela viđati dok pušim hašiš, a i meni je bilo glupo pušiti pred njom kad znam da joj smeta. Preko tjedna još bih nekako i izdržao, ali vikendom sam se morao opustiti. Cathrine je prigovarala da bih, da moram birati između nje i hašiša, izabrao ovo drugo. Ponekad je to bila istina, a ponekad ne. Uglavnom, preko tjedna viđali bismo se skoro svaki dan, objedovali zajedno, razgovarali, gledali televiziju, spavali. Ja bih morao lijegati ranije, jer sam se zbog posla dizao u pet ujutro. Bilo je teško zaspati u jedanaest navečer, pa sam svaki dan pio tablete za spavanje. Malo-pomalo, ljubav smo počeli voditi sve rjeđe. Navečer smo oboje bili umorni ili bi tablete za spavanje počele djelovati pa bih zaspao, a ujutro, prije nego što bih išao na posao, ona je bila u dubokom snu. Jedina šansa bila nam je poslije ručka, uz bocu vina, i tada nam je uspijevalo, ako se ja ne bih sjetio nečeg ili nekog ili ako glasovi u mojoj glavi ne bi započeli kakvu raspravu. Irena je upravo bila maturirala i na jesen je trebala početi studirati književnost na Povijesno-filozofskom fakultetu u Oslu. Namjeravala se čim prije iseliti iz majčina stana i već je sebi tražila sobu. Preko tjedna rijetko sam je viđao, ali vikende bismo oboje provodili plešući u nekom od klubova ili na nekoj od privatnih zabava gdje je Egil puštao glazbu. Nismo ni tada nešto previše komunicirali, bar ne riječima. Ja bih pronašao kakav kut u kojem bih plesao ne obraćajući pažnju na djevojke koje bi mi prilazile i pokušavale me zavesti uvrtanjem kukova, a ona je uvijek stajala u blizini DJ-pulta, lagano plesala i odmjeravala djevojke koje bi prilazile Egilu kako bi mu nešto, tobože, rekle, naručile kakvu glazbu ili možda predložile nešto bezobrazno. Znala je Irena sve o takvim djevojkama, zaključio sam smijuljeći se zločesto i gledajući kako se njih dvoje svađaju nakon što je jedna privlačna plavuša provela više od pet minuta u DJ-kabini s Egilom. Kada se plavuša sagnula i kad joj je glava nestala negdje ispod pulta, Irena je napokon skočila gore i izbacila je iz kabine vukući je za kosu. Egil je 126

pokušao smiriti stvar, ali Irena je bila bijesna i naspidirana. Meni se cijeli taj prizor, bar tada i u tom stanju, doimao prilično uzbudljivim. Poslije mi je Egil pričao o tome na nekom afterpartyju, a Irena se slušajući to ponovo uzrujala i skoro počela urlati: Rekla sam ja njoj, to je moj tip, i ako će mu netko pušit, onda ću mu pušit ja! Ja i nitko drugi! Otkud joj samo hrabrost?! Ja sam rekao: – Hrabrost? – i počeo se cerekati. Egil je ponovio: – Hrabrost? – pa se i on počeo smijati kao lud. Poslije nekoliko trenutaka smijala se i Irena. Ni Irena ni ja te vikende nismo spominjali Cathrine. Predosjećao sam da sve to neće dobro završiti, ali često se događa da se crne slutnje pretvore u još crnju stvarnost.

2 Kad sam ponovo došao psihologinji, imao sam sa sobom ono što je tražila prošli put: izjavu jednog od roditelja o tome kakav sam bio dok sam bio mali. U toj izjavi bili su navedeni školski primjeri simptoma hiperaktivnosti, iliti ADHD-sindroma. – Preveo sam ga na norveški kažem i pružam joj list papira na kojem je tekst koji sam osobno napisao. Ispod teksta bila je potpisana moja tetka, jer sam joj ispričao da su mi roditelji mrtvi. Pogledala ga je i zatim spremila u fascikl. Rekla je da je već predala molbu za ritalin, kako se lijek nazivao, ali da treba sačekati još nekoliko dana. Ako dođem u utorak, recept će me čekati na recepciji. – Danas ćemo razgovarati o lijeku koji ćete koristiti – rekla je ozbiljnim tonom. Kao da već nisam znao sve o ritalinu. Ali slušao sam je pretvarajući se da prvi put čujem za takvo što. Rekla je da se taj lijek mora uzimati isključivo onako kako je propisano. Prva dva tjedna po pola tablete ujutro. Druga dva tjedna jedna cijela tableta, potom dvije dnevno, i na kraju nakon šest tjedana možeš uzimati tri ili četiri, već po potrebi. Nikada ih ne uzimati u kombinaciji s alkoholom ili s bilo kojim drugim opijatima. Ako se želi prekinuti s terapijom, to se također mora učiniti postupno. Ne davati tablete drugim ljudima, jer na ljude koje nemaju ADHD ritalin ima suprotan učinak. Na kraju sam je pitao što je s pušenjem hašiša. – Još pušite? – pitala je. 127

– Pa... samo vikendom. – Vidjet ćete i sami. Ako vam bude smetalo, prestat ćete. Sve ovisi o vama – rekla je na kraju. Čim sam izašao iz klinike, poslao sam SMS Egilu. – Uspjelo je – napisao sam.

3 Recept sam podigao tek za sljedećeg posjeta doktorici. Poslije sam otišao u najbližu ljekarnu i nakon provjere osobnih podataka napokon dobio dvije kutije ritalina. Taj vikend nismo morali kupovati spid i zaspao sam tek u nedjelju poslijepodne. Ritalin, lijek za osobe koje pate od sindroma zvanog ADHD, jedan je od traženijih farmaceutskih proizvoda na crnom tržištu. Razlog tomu je amfetamin koji igra glavnu ulogu u njegovu kemijskom sastavu. Na normalne ljude amfetamin djeluje stimulativno, dok na osobe sa spomenutim sindromom, ako se uzima u malim količinama i na propisani način, djeluju opuštajuće, smirujuće i pomaže pri očuvanju koncentracije. Drugim riječima, cijelo to ljeto imali smo na raspolaganju skoro besplatan, čist i legalan spid.

128

XXXVI

1 Doručkujemo Gunko i ja. On je ispod stola i hvata komadiće hrenovki koje mu povremeno bacam. Na kraju sam mu dao da poliže tavu u kojoj sam pekao jaja. Kad je bio gotov, dao sam mu sve prljavo suđe. Poslije njegova lizuckanja skoro da ga nije ni trebalo prati. – Kad bi nas vidjela majka, izbacila bi iz kolibe i mene i tebe i suđe govorim i lagano ga lupkam po vratu. On maše repom i ne obazire se na moje sentimentalnosti. Po tko zna koji put razmičem zavjesu i zurim kroz prozor. Činilo se da vani polako prestaje sniježiti. U sebi ponavijam da ću ići skijati, ali i ne gledam skije u kutu sobe. Što raditi, što raditi, što sad raditi...? I tako, umjesto da izađem i trčim na skijama po planinama prekrivenima snijegom, ja ostajem u kolibi isušivati kaljužu svog sjećanja.

2 To ljeto, prije dvije godine, bilo je toplo i sunčano. Preko tjedna sam radio i živio miran obiteljski život s Cathrine, a vikendom gutao ili šmrkao izmrvljene tablete amfetamina i zalijevao ih alkoholom, plesao do iznemoglosti, govorio ne uvlačeći jezik, pušio hašiš, nezdravo se smijao. Ponekad bih se ljubio ili dirkao s nekom usputnom djevojkom. Erekcija dolazi tek kad djelovanje amfetamina prestane. Do tada bi djevojka otišla ili zaspala. I dalje sam posjećivao doktoricu Langfeldt i razgovarao s njom o svom životu. Svaki bi me put odmah na početku ispitala o tome kako djeluju lijekovi i osjećam li neko poboljšanje, a ja sam lagao što sam uvjerljivije 129

mogao. Ona bi zadovoljno kimala. Ponekad mi se činilo da se prisiljavala vjerovati mi. Ne znam više ni sam što sam joj sve govorio. Neke bih probleme uveličavao, a neke umanjivao, ponekad sam sebe predstavljao u lošem, a ponekad u dobrom svjetlu, pretjerujući i u jednom i u drugom. Sad sam uvjeren da je znala da joj lažem i zašto to činim, ali me pustila jer meni se nije moglo pomoći, samo odmoći. Morao sam dosegnuti dno da bi se nešto promijenilo. Jednom me pitala smatram li da naši razgovori imaju smisla, a ja sam odgovorio potvrdno i još dodao nekoliko lijepih riječi o njezinoj metodi rada. – Prvi put u životu mogu nekome reći sve što mi leži na srcu – rekao sam joj. Bila je to patetična izjava, ali tvrdnja, sama po sebi, nije bila daleko od istine. To je valjda bila jedina iskrena rečenica koju sam izgovorio u njezinom uredu. Sada mi je zbog svega toga žao, аli što da se radi? Kome je potrebno moje žaljenje? Od nje sam htio te tablete i dobio sam ih. Ona je pak željela pacijenta o kojem će napisati izvještaj o uspješno obavljenoj terapiji. I dobila ga je. Oboje smo dobili ono što smo htjeli i što nam, istodobno, uopće nije bilo potrebno.

3 Smrklo se iznenada, vjetar je jače zapuhao i prestalo je sniježiti. Sjedio sam na kauču i gledao kroz prozor. Vani se više ništa nije moglo vidjeti. Gunko mi se uvukao u krilo i ja sam ga češkao. Ispružio se i uživao poput malog sultana ispuštajući one svoje čudne zvukove. Svaki put kad bih na trenutak prestao, on bi se prenuo, digao glavu i pogledao me kao da sam učinio nešto iznenađujuće uvredljivo. Zatim bi mu se pogled smekšao, a potom postao molećiv. Na koncu bi njuškicu počeo trljati o moju raku i nezgrapno me grepsti čupavim šapama, nerazmjerno velikima u odnosu na ostatak tijela. Tada bi me obuzeo nekakav osjećaj blizak sjeti, pa bih ga ponovo počinjao češkati. Slično sam se osjećao i kad sam posljednji put došao doktorici Langfeldt. Nakon nekoliko mjeseci shvatio sam da to više ne ide tako. Svaki božji vikend na spidu, alkoholu i hašišu. Cijelo ljeto. To kratko norveško

130

ljeto, koje je postaio još kraćim. Imao sam osjećaj da je protutnjalo pored mene poput japanskog brzog vlaka. Rekao sam joj da mi lijekovi više nisu potrebni. I da zapravo mislim da nisam hiperaktivan. I da nemam bipolarni poremećaj. – Mislim da sam potpuno zdrav – slagao sam ponovo. Ona me gledala hladno se smješkajući krajičcima usana. Činilo se kao da je veza između njezinih očiju i usta negdje pukla. – Hvala vam – nastavio sam. Mnogo ste mi pomogli. Digao sam se i pružio joj ruku. Dok smo se opraštali, plašio sam se da ona ne zaplače ili da je ja ne zagrlim i poljubim. Izgledala je prekrasno u svom crvenom kostimiću koji kao da je ukrala voditeljici nekog zaboravljenog dječjeg programa. Činilo se da je ti njezini kostimi čuvaju od pacijenata i stvarnog života. Ja pak taj posljednji put nisam nosio poštarsku uniformu, jer sam upravo taj tjedan bio uzeo godišnji. Dok sam izlazio iz klinike, činilo mi se kao da bježim s neuspjele kazališne predstave.

131

XXXVII

1 Tijekom noći prestalo je sniježiti i nakon jutarnje magle pojavilo se sunce. Gunko prvi put preko noći nije bio uneredio pod. Pustio sam ga van i on je radosno istrčao na snijeg. Popiškio se uz najbliže stablo šljive, otrčao do sljedećeg i ondje se pokakao. Zatim je, lud od neke svoje pseće sreće, kao mahnit počeo trčati po njivi. Da sam imao rep, mahao bih njime. Odjenuo sam se, navukao skijaške cipele, u ruksak stavio bocu vode i krenuo trčati na skijama. Najprije sam se najkraćim putem popeo do visoravni i onda polako krenuo u smjeru za koji sam mislio da me neće odvesti do vehabijskog sela. Psić me pratio neumorno. Najprije sam se malo brinuo, jer bio je još mali, nije mogao imati više od četiri mjeseca, ali čupavko je bio izdržljiviji nego što se činilo. Ili ga je možda bilo strah da ga ne ostavim na planini. Vratili smo se u kolibu umorni. Ispekao sam pile s krumpirima, jeli smo i zaspali jedan pored drugog. Prije nego što ćemo zaspati, obojica smo se malo trzali, dok su nam se mišići opuštali. On se pribio uz mene i prvi je zaspao. Čak je i sanjao, mislim, samo ne znam što. Dok je sanjao, piskutavo je lajao. To je potrajalo tek minutu, a zatim se smirio. Stisnuo sam njegovo toplo rundavo tijelo uza svoje i ubrzo i sam usnuo. Tako nam је prošlo nekoliko dana. Zaboravio sam na sve nevolje, i one bivše, a i one buduće, koje su strpljivo čekale na svoj red. Nisam ništa razmišljao i nisam pisao. Skijao sam, jeo i spavao. Razgovarao s Gunkom umjesto sa svojim glasovima. A onda je opet zatoplilo, snijeg se počeo topiti, nakon dva dana dovukli su se sivo-crni oblaci i počela je padati ledena, zimska kiša.

132

Tada sam se ponovo počeo prisjećati bivšeg života. Uvidjevši da mi odlasci psihologu baš i ne pomažu, Catherine je odlučila sama nešto poduzeti. Smatrala je da svi problemi u našoj vezi imaju izvor u mojim traumama. Ta riječ, „trauma“, pokrivala je sve ono čime nije bila zadovoljna: pušenje hašiša, opijanje, tablete za spavanje, tablete ritalina, vođenje ljubavi samo kad sam bio pod utjecajem nečega od spomenutog, moja nezainteresiranost da naš odnos „podignemo na neku višu razinu“ (da se preselim k njoj), moje nagle promjene raspoloženja... Za nju je sve što sam ikada doživio bilo „traumatično iskustvo“. Ja joj nisam htio proturječiti. Možda zbog toga što sam i sam ponekad tako mislio.

3 Tako je Kate, između ostalog, umislila i to da bih odnose sa svojom bivšom ženom trebao „istjerati na čistac“. Nisam točno znao što pod time misli, ali za svaki slučaj sam se oštro usprotivio. – Nema se tu što istjerivati otpuhnuo sam. Pusti to. No, ona je zagrizla i nije htjela pustiti. Smatrala je to jednim od glavnih uzroka moje „autodestruktivnosti“ (također jedna od njezinih omiljenih riječi). To je bila trauma svih trauma. Uvjeravala me da će mi biti lakše ako se nađemo svi skupa: moja bivša, njezin muž, njihov sin, Cathrine i ja. Kad je predložila zajednički ručak, prasnuo sam u smijeh. Mislim da bih isto učinio kad bi me izveli pred streljački stroj. Zatim sam je, ubrizgavajući u svaku riječ sarkazam poput otrova, upitao zašto na taj ručak ne pozove i svog bivšeg, Borčeta, i njegovog dečka Alija? Ili Irenu i Egila? Egil neka pušta muziku, ja ću nabaviti cugu i drogu. – Bio bi to pravi mali privatni freakparty rekao sam histerično se cerekajući. Ona se nije smijala. Pogled joj je bio leden i staklen. Nikad je prije nisam vidio takvu. Odjednom kao da je ostarjela za još dvadeset godina. – Kakve veze ima Irena s tim? počela je. Čega se ti zapravo plašiš? Nakon toga smo se (na norveškom) svađali još dva sata. Ali nije blio podizanja glasa, nije bilo urlanja, razbijanja, vrijeđanja. Ja sam se branio nemoćno poput đaka koji nije napisao zadaću, a ona je bila hladna i nadmoćna. Na trenutak sam se sjetio Jaska i učiteljice Danice.

133

XXXVIII

1 Tko zna što bi blio da je do tog ručka došio razmišljao sam gledajući Gunka kako se rasteže. Gricnuo me i liznuo po ruci nekoliko puta, htio se igrati, ali ja sam bio na nekom drugom programu. Shvatio je, mazno se uvukao pod moj dlan i ponovo zadrijemao. Njegova prisutnost ispunjavala me mirom kakav nikad prije nisam osjetio. Valjda sam prvi put osjetio bezuvjetnu ljubav. Mogao sam ga udariti, izbaciti, maltretirati, on bi mi sve oprostio. Došao bi na prvi zvižduk i ponovo me lizao po rukama i umiljavao se. – Nije to ljubav. Došao bi on tako i bilo kome drugom tko bi ga nahranio, udomio i češkao – reče mi jedan od glasova. Ja se malo zamislim. – Pa što? Došao bi i ti. Bilo kome, bilo kome... uzvraćam. – Došao bih – odgovara glas. Većina bi nas došla, razmišljam. Dok jedna mačka, primjerice, ne bi. Kad sam bio mali, imao sam mačku i jednom prigodom pogodio sam je ogriskom od jabuke. Nikad se više nije pojavila. Nije mi pružila drugu priliku i vjerojatno je imala pravo. Sljedeći put opalio bih je nogom posred trbuha. Od tada ne volim mačke i kad god vidim koju, pljunem tri puta preko lijevog ramena. Bez obzira na to je li crna, bijela, šarena, je li mi prešla preko puta ili prošla sa strane. Oko može prevariti.

2 Pokušavam zamisliti atmosferu za tim stolom, kako žvaćemo hranu, nalijevamo se vinom i pričamo besmislice. Sinčič joj sjedi u krilu, okreće glavu u stranu i kmeči dok mu ona pokušava u usta gurnuti žličicu s hranom. Njezin muž mrmlja nešto nerazgovijetno, oko usana mu prosijeda brada. 134

Tako sam ga zamišljao. Cathrine pokušava biti ugodna, prisna i svima na usluzi naivno uvjerena da se svi svjetski problemi mogu riješiti uz obilnu trpezu zalivenu crnim vinom. Tko zna, možda i mogu. Problem je bio u tome što tu nije bilo problema. Tu je bilo nekoliko životnih priča, takvih kakve jesu i nepromjenjivih. Ni na bolje ni na gore. Vidim i nju kako s podsmijehom gleda u mene pa u Cathrine. Vidim sebe kako joj odvraćam izazivački i kako u sebe, kao u bačvu, sipam vino i postavljam dvosmislena pitanja, čas njoj, a čas njemu. On postojan poput panja, pravi se da ne razumije, šuti, jede, jebe mu se živo za sve ovo. On je jedini zadovoljan i to me dovodi do ludila. Nakon nekoliko čaša vina otišao bih u kupaonicu, izmrvio tablete ritalina i pošmrkao ih. Možda bih namignuo i njoj, jer ona bi ih sigurno uzela. U sebe bi strpala sve što puca, ali kad je bolesna, da joj ponudiš aspirin, odbila bi ustrašeno i rekla da se ne želi trovati tom kemijom. Do tog ručka, na sveopću sreću, nikad nije došlo.

3 Krajem srpnja Cathrine je, s Irenom i Borčetom, otputovala u Makedoniju u posjet Borčetovim roditeljima. Tako se i priča oko spomenutog besmislenog ručka zaboravila. Irena se nije nešto pretjerano radovala posjetu baki i djedu u Kočanima. Jednog vikenda, dok smo skupa tulumarili, ispričala mi je da joj je dosta tog pretvaranja. Baka i djed nisu još znali da su se Borče i Cathrine razveli. A o tome da je ovaj gej vjerojatno nisu ni sanjali. Posljednji put kad su bili u posjetu, prije tri godine, morali su svi skupa glumatati. Borče je poveo i Alija predstavljajući ga kao prijatelja, jer je ovaj valjda bio previše ljubomoran da bi ga pustio samog s Cathrine. Čini se da nitko ništa nije posumnjao. – Ali nastavila je uvlačeći dim džointa u sebe ja sam im rekla da više neću lagati. Ove godine ću im reći, pa nek se misle. Tada sam pomislio: A zašto nas dvoje lažemo Cathrine? Ali nisam rekao ništa, jer mi je dodala džoint, a ja sam povukao dim i zaboravio. Nakon tjedan dana, Kate me upitala želim li i ja s njima. Mogu uzeti godišnji. Nije mi padalo na pamet.

135

XXXIX

1 Dok su oni bili u Makedoniji, Egil je našao drugu curu. Djevojke su ga salijetale, kao i svakog DJ-a, ali Irena mu nije dala mrdnuti. Dok bi puštao muziku u nekom klubu ili na kakvoj privatnoj zabavi, uvijek je bila pored njega, ljubila ga i grlila u pravilnim vremenskim razmacima kako bi, valjda, svima dala do znanja da je samo njezin. Može biti i da ga je samo jako voljela. Sličnu je stvar i Cathrine radila meni, ako bi me kojim slučajem i nagovorila da izađemo skupa. Egila je, pretpostavljam, takva pretjerana pažnja gušila, a nije bilo lako ni odolijevati svim tim djevojkama. Kao da ja Gunku stavim slasnu kost na pod, a ne dam da prođe do nje. Prvom prilikom, čim se maknem, ili samo i skrenem pogled, zaletjet će se ravno na nju. Protiv toga nije se moglo ništa, a i zašto bi? Najprije sam mislio da će s tom djevojkom, koja ga je obrlatila već dan nakon što je otputovala Irena, provesti tek noć ili dvije, ali sljedeći vikend on je ponovo bio s njom, sitnom, vrckavom plavušicom, s bezizražajno savršenim licem. Ne znam što je našao u njoj, vjerojatno tek običnu, ponekad tako potrebnu promjenu. Dva dana prije Cathrininog povratka iz Makedonije rekao mi je da namjerava prekinuti s Irenom. Bilo mi je malo žao, ali istodobno sam osjetio nejasno olakšanje. Kao da će od njihovog prekida i meni biti bolje. Kad sam ih dočekao na aerodromu, Irena je upitala gdje je Egil. Odgovorio sam da ne znam. Možda je kod kuće. – Sigurno sprema neko iznenađenje – rekla je i tobože zaplesala kao kad u američkim serijama za mladež žele izraziti radost. Bila je tek djevojčurak na pragu svog prvog velikog razočaranja. Možda sam joj trebao reći da ne ide k njemu. Trebao sam joj reći neka mu pošalje poruku da ga je prevarila s nekim dečkom u Makedoniji. Možda bi mu proradila muška taština pa bi ponovo poželio biti s njom. Ali nisam rekao 136

ništa. To je bila njihova stvar. Neka svatko skuplja svoje ožiljke, neka svatko jede svoja govna, reče zluradi glas u meni.

2 Mala je začuđujuće mirno primila taj prekid, činilo se tada. Cathrine i ja sjedili smo kod kuće i upravo trebali objedovati. Pripremio sam bakalar s krumpirom, otvorio bijelo vino, upalio svijeće, pustio laganu muziku i izigravao kavalira. Znao sam i ja ponekad biti fin. Pogotovo sad kad sam svakog trena očekivao da Irena nazove mamu i kroz plač procvili da ju je Egil, moj najbolji prijatelj i cimer, ostavio. Instinktom psa lutalice predosjećao sam da ću ja dobiti po njušci zbog svega toga. Irena je upala u stan, vidjela hranu na stolu i ponovo neuvjerljivo glumila radost. – Jeeee.... klopa... baš sam gladna uzviknula je vireći u zdjelu iz koje se pušila riba. – Gdje ti je Egil? – pitala je Cathrine. – Mmmm, što dobro miriše – rekla je mala sjedajući za stol. Nikad nije voljela ribu. Sad je natrpala pun tanjur bakalara s krumpirom i jela kao da joj je posljednji put. Nakon što je s mukom progutala nekoliko zalogaja, zgrabila je čašu vina, natočila je do vrha i iskapila. Zatim je natočila još jednu i ponovo iskapila. Cathrine je pogledala u mene pa u nju. Kao da sam ja nekakva glava obitelji. I onda je, naravno, majčinski upitala: – Je li sve u redu? – U redu je. Prekinula sam s Egilom. To je sve. – Prekinuli ste? Zašto? – Tako... Prekinuli smo – rekla je trpajući hranu u sebe. Cathrine me pogledala uvjerena da o tome znam nešto više. – A što ćeš... – rekao sam. Tako ti je to u životu. Mala me nije ni pogledala. Kad je objedovala, otišla je u svoju sobu. Cathrine me bijesno pogledala:- – I to je sve što si uspio reći? Tako ti je to u životu?! Šutio sam nekoliko trenutaka i zatim hladno rekao: – Pa jest. Zar nije?

137

3 Irena je ubrzo otišla u kupaonicu, istuširala se i spremila za izlazak. Prije nego što će istrčati, dobacila je: – Daj, šta ste se tako smrkli? Tako vam je to životu – reče gledajući u mene. E, da, selim se sljedeći tjedan. Od prvog kolovoza sam si našla sobu s dvije frendice. Na Grunerløkki. Ne očekujte me večeras. Cathrine i ja ostali smo sami i u tišini žvakali hranu. Kad smo se digli od stola i počeli pospremati, rekla je: – Tako ćeš i ti. – Što? – Znaš ti dobro što. Poslije smo sjedili u dnevnoj sobi i šutjeli. Ona se durila i tužno othukivala, na granici plača, očekujući, valjda, da počnem neku priču. Da joj ispričam zašto su moj prijatelj i njezina kći prekinuli i da je onda, vjerojatno, počnem uvjeravati u to da naša ljubav nije takva i da se nama, odnosno meni, takvo što nikad ne može dogoditi. Nisam imao volje lagati joj. Poželio sam biti bilo gdje drugdje, samo ne tu, u toj sobi, kraj te žene. Rekao sam joj da nema smisla da sjedimo tu i da se smaramo. Ja idem kući, a ona neka se naspava pa ćemo se vidjeti neki drugi dan. Opet me pogledala onim staračkim, optužujućim pogledom. Kao da sam joj sin jedinac što je ostavlja da istrune u staračkom domu. Otišao sam kući, napušio se, progutao četiri tablete ritalina, otišao do kluba gdje je Egil puštao muziku i plesao do jutra, ne razgovarajući ni s kim. Pokraj Egila sad je bila nova djevojka. Stajala je na istom mjestu, plesala na sličan način, ljubila ga i grlila u jednakim vremenskim intervalima kao i Irena. Nisam mu zavidio, a vjerojatno nije ni on meni.

138

1 Nakon snijega i hladnih kiša nastupilo je nekoliko dana zatišja. Bilo je hladno, suho i bez vjetra. S Gunkom su dani u kolibi postali podnošljiviji. Plašio sam se priznati si to, ali bilo mi je lijepo, na trenutke sam možda čak i uživao. Svako jutro on bi me budio ližući me po licu. Zatim bi zijevao, ispuštajući neki piskutav zvuk, što je značilo da želi van obaviti svoje potrebe. Poslije sam doručkovao razgovarajući s njim kao da je neki mali ja. Zurio je u mene i očima gutao ono što sam stavljao u usta. Iz gubica mu je curila slina, ali nikad nije skakao niti molio da mu dam jesti. Strpljivo je čekao na svoj komadić sreće. Potom bismo, nakon što bi se magla digla, izlazili i hodali po proplancima prekrivenima mrazem, tiho gazili šumama ukrašenima injem, preskakali planinske potočiće na koje se hvatala tanka ledena opna, penjali se na vrhove odakle je za vedrih dana pucao vidik sve do velike ravnice na sjeveru. Kad bismo se vratili u toplinu kolibe, ja bih pripremao ručak, a psić je pomno pratio svaki moj pokret, kao da pazi da štogod ne pogriješim. Imao sam stari radio na kojem bi se ponekad mogla uhvatiti kakva pristojna glazba. Ali obično bi hvatali stanice na kojima se vrtio turbofolk, ispresijecan pozdravima slušatelja, reklamama ili vijestima o lošoj političkoj situaciji, kako u zemlji, tako i u svijetu. Poslije ručka drijemali bismo jedan pored drugog. Govorio bih psiću o problemima koji me muče, o događajima u Norveškoj, žalio se na svoju neodlučnost i osjećaj izgubljenosti koji me prati kamo god krenuo, pitao ga za savjet o situaciji u koju su me uvalili Salih i njegova sestra, a on je ležao pokraj mene, povremeno ispuštao svoj gunk-gunk, žmirkao, padao u san pa se budio, okretao se na leđa i širio noge ne bi li ga češkao po punom trbuhu. Bio je već kraj prosinca, do Nove godine ostalo je nekoliko dana. Osjećao sam da će mene i ovog psića život uskoro ponovo pretumbati, ali tih sam dana, možda jedini put u životu, bio iskreno sretan. 139

2 Jednog jutra pred kolibu se opet dovuče Salihov bijeli karavan. Gunko i ja izašli smo na terasu. On je lajao poput nekog većeg i opasnijeg psa, a ja sam samo stajao i čekao. Iz auta su izašli Salih i Alma. Psić prestade lajati i zaleti se ravno prema njoj. Ona je čučnula, uzela ga u naručje i tepala mu. Pas ju je pokušavao liznuti po licu, ali ona je to vješto izbjegavala. Salih je stajao sa strane, coktao i zadovoljno se smiješio. Čak sam i ja osjetio neku toplinu oko srca. Kao kad ti se obitelj okupi za kakav blagdan. Iako i nisam baš točno znao kako se čovjek tada osjeća. Prije nego što će ući, Alma se vrati do auta, otvori stražnja vrata i sa zadnjeg sjedala izvadi dvije tepsije naslagane jedna na drugu i pokrivene šarenim krpama. U kolibi, Salih reče da je za dva dana Bajram, pa mi Alma donijela malo bureka i baklave. Nisam imao pojma da je Bajram za dva dana. – Zar nije Nova godina za dva dana? – pitam. – Nova godina je za tri dana. Bajram ove godine tridesetog – kaže Alma spuštajući tepsije na stol. – Ima sve da ode u tri pičke... kaže Salih. Niko nije pio mjesec dana, a sad prvo Bajram pa Nova godina. A prošle hefte bio katolički Božić, bio i ja u onom selu do nas. Pucalo se ko da je opet rat. Kurac rat. U ratu svi sagnu glavu u rov, izbace pušku pa opale dva-tri metka da i ne gledaju. Sad svi ko Rambo. I to treći dio. Ja se smješkam, dižem krpu s tepsije i zapahne me miris svježe ispečenog tijesta, mesa, luka, papra. Zatim pogledam drugu tepsiju. Baklave. – Sad kod nas u selu spremaju još veću ofanzivu nastavlja Salih. Ova katolička ti je tek prva. Onda ti ide Bajram, to ti je druga, pa Nova godina, to ti je treća... Umjesto vatrometa svijetleći meci... U rafalima... Pa onda pravoslavni Božić... Tad se čuju detonacije iz njihovih sela, ko da ih neko tuče minobacačima, pa onda pravoslavna Nova godina... Ovdje, jebo mater, niko ništa ne radi. Samo se nešto slavi, loče i puca. I u miru i u ratu. Samo što u miru pucaju u zrak, a u ratu jedni na druge. Zamišljam Almu kako je jutros razvlačila tijesto, kako ga je pažljivo posipala mesom i lukom, zamotavala, slagala u tepsiju u malim kolutićima. Mrštila se kad bi joj jufka pukla, podlakticom brisala oznojeno čelo, 140

stavljala okruglu plavu tepsiju u pećnicu, a peć je ona bijela na drva. Na pećnici nema stakla, niti možeš odrediti temperaturu na kojoj želiš peći, tako da je ona mora svako malo otvarati i provjeravati. Ponekad ubaciti koju cjepanicu. Ali što ja znam kakva im je peć? Posljednji sam put bio kod njih prije više od dvadeset godina.

3 Salih je rekao da mora odmah natrag u selo, jer ima nekog posla, a Alma neka ostane, da malo porazgovaramo. On će se vratiti za dva sata. Ja mu govorim da i ja mogu svojim autom prevesti Almu natrag do sela. – Sa mnom je došla, sa mnom će se i vratit odvrati on odrješito i ode. Ja krenem za njim, stignem ga i pitam ima li još onoga. – Čega...? – ne shvaća on najprije. – A, onoga... već si sve popušio? Haj, pogledaću – reče, sjede u auto i odveze se. Pratio sam ga pogledom dok se spuštao prema putu jer sam imao tremu od ulaska u kolibu. Ta trema pređe u zabrinutost kad sam vidio da Salih nije skrenuo prema selu, već na suprotnu stranu, tamo gdje su živjeli vehabije. U kolibi, Alma je stajala pored štednjaka i kuhala vodu. – Ode on... – rekoh i htjedoh dodati da je otišao u suprotnom smjeru, ali ona me prekinu. – Neka ga, doće on... Hoš kafu? – Ne pijem kafu. Može čaj. – Ma ne bi ni ja trebala, al baš mi se pije. – Pa nemoj ako postiš. – Ma nije to... – Mene kafa opali po živcima, počnem se sav trest rekao sam. Ona je šutjela, napravila nam jaku tursku kavu i servirala je na stol. Gunko se vrzmao oko njezinih nogu misleći valjda da se sprema neka hrana. Ja sam sjeo na kauč i očekivao početak njezine priče.

141

XLI

1 Sjedili smo i srkali kavu. Meni se okus kave nikad nije dopadao, pa bih uz svaki gutijaj progutao kocku šećera. Gunko je sjedio, oblizivao se i uzaludno čekao da i njemu dam. Ona napokon poče. Pitala me najprije što mislim o svemu onome što sam razgovarao s njezinom bratom. Što ću misliti? Najpametnije bi mi blio da šutim, znam to, ali nakon trećeg fildžana i tuceta kocki šećera bio sam kao na spidu. Počeo sam mljeti i objašnjavati i raspredati a da nisam ni sam znao što ni kako, ali bilo je jasno i meni i njoj da se pokušavam izvući. Ona je samo slušala i kimala. Na trenutak me podsjeti na doktoricu Langfeldt. Moje muljanje presjekla je jednom jedinom rečenicom. – Putujemo prekosutra. – Imam vizu za Njemačku. Imam i nešto para. Ja sam i dalje šutio. Možda sam prije i mogao reći da odustajem, ali sad je bilo kasno. No, ako ćemo iskreno, nisam nikad rekao ni da pristajem. – Šta ćemo s Gunkom? pitam. – S kim? – S cukom. Ne idem bez njega. Ona pogleda na psića koji je sjedio i gledao nas, čas jedno, čas drugo, kao da je na teniskom meču. Siguran sam da je znao o čemu pričamo.

2 Plan je bio da trideset i prvog prosinca krenemo za Tuzlu. Salih i ona u njegovom autu, a ja u svom. Ondje ćemo prenoćiti i onda ujutro prvog siječnja autobusom nastaviti za Njemačku. U nevjerici pitam koji to autobus vozi prvog dana Nove godine za Njemačku. 142

– Bundavica – reče. – Ko? Ona objašnjava da je to privatni prijevoznik Bundavica koji vozi radnike u Njemačku. Ljudi moraju stići na posao trećeg siječnja. Ja sam opet, očajnički, govorio da nikako ne bih ostavljao psića, ali i ona i ja znali smo da je stvar gotova. No, ona je to htjela i čuti. – Reci sad odma, ideš il ne ideš? Jer ja idem, s tobom il bez tebe. Šutio sam. – Za cuku ne brini. Nek ostane sad ovdje, čuvaće ga Salih, pa ćemo ga dobavit poslije. Ionako ga mora pelcovat. Doće Salih kod nas u posjetu pa će ga donijet. Gledao sam u nju dok je sve brže i brže govorila, uvjeravajući me kao da sam malo dijete. Nisam joj vjerovao, znao sam da laže, da bi rekla bilo što samo da je poslušam, ali znao sam i da bi otputovala sama, ako je odbijem. A tada bih se osjećao gore od zadnjeg šupka. Osjećao bih se kao predzadnji šupak. A tako sam se već predugo osjećao. Pristao sam. – Okej... putujemo – rekao sam smekšano. – Al ima da bude kako ja kažem – dodajem ni sam ne shvaćajući što sam pod time mislio. Ona skoči s naslonjača, baci se na mene grleći me i ponavljajući da će sve biti kako ja kažem. Kad se pribrala, odmakla se i stojeći pokraj mene objema rukama uhvatila moju ruku. – Ne brini se, bolan, ništa. Sve ću te slušat. Neću ti bit ni na kakom teretu, bogami. U trenu kao da se od prefrigane rospije pretvorila u simpatičnu djevojčicu. Čak su joj u očima i suze zasvjetlucale. Tek tada nisam znao da li da joj vjerujem ili da se osjećam kao šupak.

3 Nakon što smo popili kavu i zaključili posao, ona stade pospremati po kolibi, a ja sam joj pomagao. Htjela je čuti što više o Norveškoj pa sam joj, dok smo prali suđe, pričao. Najednom je iz mojih opisa nestalo gorčine i ironije. Pitala je imam li stan, a ja sam odgovorio da nemam, ali neka se ne brine. Možemo za početak biti kod jednog mog prijatelja. Što ćemo raditi? Neka se ne boji, ja 143

ću naći posao u roku odmah. A ona? Učiti jezik. Kako će naučit jezik? Ići će na tečaj. Je li težak taj jezik? Ništa lakše od norveškog. Čula je da je ondje hladno i mračno, hoće li ona to izdržati? Pa i ovdje je hladno i mračno. Osim toga, nije to zatvor. – Uvijek se možeš vratit – kažem na kraju pomalo nestrpljivo. Sad ispada kako ja nju nagovaram da ide, a ona se nećka. Još će mi na kraju predbacivati da sam je odvukao protiv njezine volje. Ona se zatim počela raspitivati o tome što sam radio i jesam li imao neku djevojku ili ženu, a ja sam odgovorio da ne bih o tome. – Što to? Ja ću tebi sve ispričat, ako te zanima. – Ne zanima me. Pričaćemo, ima vremena. Ubrzo ona, pospremajući, pronađe moju bilježnicu. Rekao sam joj neka mi je vrati, ali nije htjela i počeli smo se ganjati oko stola. Ona se smijala i zadirkivala me, njoj je to bila igra, ali ja sam bio prestravljen i samom pomišlju da bi mogla pročitati ono što je pisalo u njoj. Ili možda još gore: da pročita ono o Cathrine. – Nemoj se sa mnom zajebavat! – dreknuo sam. – Vrati to! Ona je valjda shvatila da se zblija ne šalim. – Dobro, ba, dobro... Šta se odma dereš? Evo ti... – reče nevoljko mi vraćajući bilježnicu. U to se pred kolibom začu auto. Oboje smo izašli na trijem. Kad je Salih izašao iz auta i vidio nas, sav se ozario. – Ostante tako da vas uslikam. De podigni i cuku... Salih je okidao i okidao, a mi smo se namještali i smiješili. Činilo se da smo se svi uživjeli u svoje privremene uloge, uključujući nesretnog psića.

144

XLII

1 Stajao sam na trijemu, u džepu znojnim dlanom stiskao paketić trave i gledao kako Salihov bijeli auto nestaje iza okuke. Ovaj je put išao u pravcu sela. Kad mi je davao taj paketić, pomislio sam ga upitati zašto je, kad je ostavio Almu i mene same u kolibi, išao u pravcu vehabija. Što je ondje tražio? Odakle je nabavio travu ako nije išao u selo? Od vehabija?! Imao sam ja još dosta pitanja, ali on, lukavi jednooki jazavac, samo promrmlja kako se žuri, brzo će se smrknut. – Onda, rođo, preksutra popodne? – reče čvrsto me držeći za ruku. Stisak mu je bio jak, te su ruke navikle držati vreće, lopate, pivske boce i kalašnjikove. – Preksutra popodne... rođo odvratim sa smiješkom kojemu ni sam nisam znao pravi uzrok.

2 Vratio sam se u kolibu, motao džointove, jeo burek i baklavu i listao svoju bilježnicu. To da se Cathrinin i moj komad ljubavi potrošio postalo je očito nakon njezina povratka iz Makedonije, ali prekinuti još nismo mogli. Trebalo nam je još nesporazuma, svađa, nepovjerenja, uvredljivih riječi, laži, a i preljub bi dobro došao. No, kao što se istinski uživa u uzlaznoj fazi ljubavne veze, mora se iskreno patiti i u silaznoj. Kratko ljeto naglo se pretvaralo u jesen, kiše su već danima zasipale Oslo, lišće je venulo i opadalo, a ljudi su i dalje hodali u ljetnoj odjeći odbijajući priznati da je gotovo. Zavaravali su se da će nakon kiše ponovo 145

granuti sunce, ali ni to nije potrajalo dugo. Kad-tad iz ormara su se morali izvući zimski kaputi. Jednog takvog kišnog dana, dok sam u kabanici dijelio poštu po St. Hanshaugenu pozvao me profesor Pettersen i pitao bih li mogao uskočiti ovaj semestar i predavati na sveučilištu. Mijenjao bih jednu asistenticu koja je zadobila komplikacije pri trudnoći. To bi trajalo do sredine prosinca, dakle tri mjeseca. A možda i dulje, vidjet ćemo. Mogu početi već sljedeći tjedan. Pristao sam. Kad sam podijelio poštu, otišao sam šefu i sve mu objasnio. On se mrštio i pripaljivao smotanu cigaretu koja je jedva izvirivala ispod požutjelih brkova. Zatim je kašljao jedno pola minute. Lijepo se moglo čuti da mu nešto struže po plućima. Rekao je da je glupo da dajem otkaz, nego da će mi najprije dati godišnji, a zatim neplaćeni dopust. Mogu se vratiti kad god poželim. Napisat će mi i preporuku. – Dobar si ti momak – rekao je smrknuto. Malo me iznenadio svojom dobrotom. Neočekivana dobrota može ti natjerati suze na oči. Zahvalio sam mu i krenuo iz njegova ureda. – Ali nemoj mi zabušavat ovaj tjedan, jes čuo!? Misliš da se može tek tako dolazit i odlazit... kako se kome digne kurac... a pošta samo stiže i stiže... neko je mora podijelit... samo stiže i stiže i stiže...

3 Tog vikenda, činilo se, imao sam razloga za slavlje. U petak sam izišao solo, a Cathrine sam obećao da ću s njom provesti subotnju večer. Ona je, naravno, pripremala gozbu u čast mog velikog povratka na sveučilište. Izgledalo je da je to raduje više nego mene. Moje se partijanje, normalno, produljilo sve do subote popodne. Prije odlaska Cathrine stigao sam otići kući, otuširati se, presvući i povući nekoliko crtica bijelog praha da malo dođem k sebi. Došao sam Kate u izvrsnom raspoloženju, blago rečeno. Vidjela je ona moje užarene i iskolačene oči, naravno, аli nije htjela kvariti večer. Ja i nisam bio nešto gladan, ali vino mi je odgovaralo, tako da sam ga nemilice salijevao u sebe. Imao sam osjećaj da mi je glava bistrija što ga više pijem. Poslije smo otišli u spavaću sobu i pokušali voditi ljubav, ali nije išlo. Bio sam previše razvaljen. Rekao sam joj da bi mi sigurno pomoglo kad bih 146

zapalio džoint. Pristala je. Činilo se da bi tu večer pristala na bilo što, samo da mi udovolji. Smotao sam džoint neprekidno govoreći bog te pita što. Misli su mi jednostavno izlazile na usta. Nakon što smo popušili džoint, uspjeli smo se poseksati, ali nije to bio neki vrhunac ljubavne umjetnosti. Vidjelo se to i na njoj i na meni. Rekao sam da će vjerojatno biti bolje, samo da me malo pusti droga. – Kad me malo spusti, bit će nam do jaja – rekao sam joj na našem i počeo se cerekati. – Do jaja, kontaš...? Kontala je, smješkala se, ali čak i onako mutan vidio sam da joj je već svega dosta. Smotao sam još jedan, pušili smo i ja sam opet pričao bez prestanka. Počeo sam govoriti o svojim seksualnim iskustvima iz rane mladosti. Nju je to, čini se, pomaio uzbuđivalo pa je i ona meni počela pričati o svojim doživljajima dok je putovala Jugoslavijom. Ta nas je priča jako napalila pa smo se napokon dohvatili kako treba. Dok sam je nabijao, imala je zatvorene oči i bio sam siguran da zamišlja nekog drugog, nekog koga je voljela dok je bila mlada. Nekog tko ju je zaveo, ljubio i povrijedio. Poslije smo ležali u krevetu, a ja sam opet motao džoint. Ona je pitala nije li već dosta. Odvratio sam da prava zabava tek počinje. Tek sam sada u formi. Pušeći taj treći džoint, nastavili smo i priču o iskustvima iz mladosti. Pitao sam je da li je ikad spavala sa ženom, a ona s gađenjem odgovorila da nije. – Osim s bivšim mužem – reče i počne se hihotati. – Ja jesam kažem skoro ponosno. – Znam – kaže ona smijući se i dalje. – Spavao si ti s mnogo žena. – Ma ne – smijem se i ja – s muškarcem. – Šta s muškarcem? – Pa... jednom kad sam bio klinac zabrijao sam s nekim dečkom. Ona se i dalje smijala, ali oči i cjelokupan izraz lica nisu pratili njezin hihot. Zatim je zašutjela, pridigla se u krevetu i upitala: – Spavao si s muškarcem? Ja sam se i dalje smijao. Rekao sam: – Da, jebote, zamisli... – Kad? – upita ona oštro. Moj se smijeh polako stišavao, ali još je uvijek sve bila zajebancija. Bar meni. – Ma to je bilo davno, jako davno. Bio klinac... imao sam možda sedamnaest-osamnaest godina. – I to mi sad kažeš? – naglo ju je obuzimao bijes. 147

Moj se smijeh pretvorio u bezazlen smiješak: – A što da ti kažem... bio sam potpuno zaboravio na to. – Zaboravio?! Ti si zaboravio?! On je zaboravio! Nakon svega što sam mu ispričala o sebi, on je to zaboravio... Znala sam, znala sam... zagnjurila je glavu u jastuk i ridala. Pokušao sam je zagrliti straga, ali odgurnula me. Pokušao sam je umiriti riječima. Govorio sam joj da se toga stvarno ni ne sjećam. Bio sam tek dječak, napio se i završio s nekim momčićem. I ne znam kako se zapravo zbilo. Ona izroni glavu iz jastuka. Lice joj je bilo otromboljeno, oči crvene, a usta iskrivijena od boli. – Jesi li i ti peder?! Priznaj! Reci odmah sad! Nemoj se igrati sa mnom. Odgovarao sam joj da nisam. Objasnio sam joj da se to dogodilo tada i više nikad. Uvjeravao sam je da me muškarci ne privlače. – Pa da me privlače, zašto ne bih bio s njima? Zašto ne bih bio s nekim likom, a ne s tobom? Probao sam to, da mi se svidjelo, vjerojatoo bih i nastavio. – A zašto ti se nije svidjelo? – nije se dala ona. Uvidio sam kako ću se provesti te noći. Uvidio sam i kako ćemo se nas dvoje provesti. Bilo je možda najlakše reći: – Da, peder sam, i što sad? – i nakon toga otići. Ali teško ti je to reći kad nisi, makar te stajalo živaca za tri života. – Nemam pojma zašto mi se nije svidjelo. Jednostavno nije. Ne privlače me muški, daj probaj to shvatit! – Hoću da mi sve ispričaš, sve! – dreknula je. Rekoh joj da se tu nema što pričati. – Je li ti pušio? Jesi li ti njemu pušio? Šutim i sažaljivo je gledam. Potpuno je pukla. Čestitam. Ovaj si put nadmašio samog sebe. Potpuno je pukla. – Da, pušio sam mu – kažem. – Tko je kome prvi pušio? – Prvo ja njemu, naravno. – I što je poslije bilo?! – govorila je teško dišući. Činilo se kao da će je strefiti kap. – Ništa – mirno kažem. – Prvo on mene naguzio, pa onda ja njega. Ponovo je urliknula, dvaput me snažno ošamarila, pri čemu su joj se sise veličanstveno zatresle, zatim me zagrlila očajnički snažno i ponovo počela plakati. Osjetio sam njezine vrele suze, mekane sise stisnute uz moje tijelo i kurac kako mi se diže. Pojebao sam je kao nikad dotad. Ona je stenjala, ali nisam bio siguran da li od užitka ili je zapravo grcala od plača. 148

Poslije smo ležali potpuno prazni i šutjeli. Meni vrag nije dao mira pa sam rekao: – Da ti budem iskren, jedino čega se sjećam je da me ujutro malo boljela guzica. Za ovo ostalo zbilja ne znam. Ona se pokušavala nasmiješiti, ali nije išlo.

149

XLIII

1 Namjestio sam kauč za spavanje, legao i pušio. Uz mene se ušuškao i čupavi psić. Razmišljao sam o tome da nam je sutra posljednji dan u kolibi. Sutra nam je posljednja zajednička večer. Spavao je mirno, ne sluteći ništa. Očito nije vidio zlu budućnost, poput mene. Razmišljao sam i o tome da bih sljedećom prilikom trebao otvoreno porazgovarati s Almom. Čisto da djevojka nešto ne pomisli. Što da pomisli? Neka ona misli što god hoće, ali ja joj moram objasniti da ovo činim samo da joj pomognem i da mi je rođakinja. Čisto da zna, da joj na pamet ne padaju tko zna kakve ideje. Da ne misli da nešto mora sa mnom. A zašto bih joj to govorio? Zar se to ne podrazumijeva? Na ovom svijetu ništa se ne podrazumijeva. Čim joj to kažeš, ispast će kao da si na to već bio pomislio. A jesi li pomislio? Što? Znaš ti dobro što. Ma nemam joj što govoriti. Bit će kako bude. Tako je bilo i s Cathrine. Spremao sam se s njom porazgovarati o nama, o tome što i kako dalje, ali nisam. Odgađao sam to sve dok nije postalo prekasno. Prije nego što ću početi raditi na fakultetu, imao sam podulji razgovor s profesorom Pettersenom. Rekao mi je da će mi pružiti još jednu priliku, ali da ovaj put moram opravdati njegovo povjerenje i biti ozbiljan i profesionalan. Shvaćam li što mi želi reći? Rekao sam da shvaćam i da ga neću iznevjeriti. Istina je bila ta da u tako kratkom roku nisu mogli naći nikog drugog, ali za ostalo je imao pravo. Pružaju mi novu priliku, ako je ne želim, onda to odmah trebam reći. Želim. Pettersen me pitao je li mi dovoljno tjedan dana da se pripremim za prva predavanja, a ja sam rekao da jest. I tako sam ponovo počeo predavati.

2 150

Barem naizgled, nastupilo je mirnije razdoblje. Prestao sam se razbijati s Egilom svakog vikenda, a provodio sam ih uglavnom s Cathrine. Irena se iselila i rijetko smo je viđali. Njezin se otac odselio u Maroko zajedno s partnerom. Ondje su, koliko sam shvatio, otvorili restoran. Ja sam predavao, čitao, smišljao kako prebroditi vikend a da se ne opijem ili nadrogiram. Cijelo sam vrijeme morao nešto raditi, nisam se znao opustiti bez opijata. Išao bih na plivanje, u saunu, vozio bicikl po Nordmarki, čitao, pisao, radio bilo što samo da ne puknem. Cathrine je vidjela da se zbilja trudim dovesti se u red i pokušavala mi je pomoći koliko je god mogla. Ali žensko strpljenje ima početak i kraj. Dvije su stvari nju mučilc, a ona je pak mučila mene. Jedna je bila to što nikako nisam mogao odlučiti preseliti se kod nje. Irena je otišla i ona je „odbijala živjeti kao samotnjak“ i „htjela muškarca pored sebe“. Nisu pomagala moja objašnjavanja da smo ionako cijelo vrijeme zajedno, da polovina ljudi u Oslu žive sami, da mi treba još malo vremena. Govorio sam joj da bi svi, kad bi za to imali uvjete, najradije živjeli sami. Ona nije zagrizla takvu radikalnu argumentaciju. Tražila je da se izjasnim, hoćemo li „stvoriti nešto skupa“ ili prekinuti. Što se mene ticalo, već smo bili prekinuli, ali nisam znao kako da joj to kažem. Imao sam osjećaj da bi je to potpuno slomilo, a to bi mi onda natovarilo teret nečiste savjesti. I zato sam odlučio čekati da ona prekine sa mnom, pokušavajući joj dati dobar povod. A jedan od najboljih bio jc taj što smo skoro potpuno prestali voditi ljubav. Odnosno, ja sam bio taj koji nije pokazivao interes. Pravdao sam se da sam u periodu odvikavanja od opijata i da su mi tijelo i svijest još pomaio slabi. Bila je to, velikim dijelom, i istina. Ona je jedno vrijeme bila strpljiva, ali, kao što rekoh, žensko strpljenje ima granice. Pogotovo kad je o ovakvim stvarima riječ. I što da se kaže; Cathrine je gubila živce, bivala sve osjetljivija, sve bi češče urlala na mene, da bi se odmah zatim počela ispričavati, plakati, grliti me i stiskati uz svoja majčinska prsa. Moja želja za njom i daije je kopnjela.

3 Posebna priča bilo je njezino nepovjerenje u moju muškost. Nakon nekog vremena opet je izvukla to moje nesretoo iskustvo koje sam joj naspidiran prepričao. Jednom dok smo se mazili, poče mi prstom čačkati po dupetu. Ukočio sam se i bijesno joj maknuo ruku. Bio je to jedan od rijetkih 151

pokušaja da se poseksamo i upravo ga je upropastila. Tako sam joj i rekao. Ona se počela ispričavati i rekla da je mislila da mi možda to treba. – Treba meni štošta, ali prst u šupak mi definitivno ne treba. Slušaj, nisam peder, nisam, kontaš? Da jesam, jebo bi se s muškarcima. – Možda si biseksualac? rekla je kao da se nada. – Ne, nisam ni biseksualac. Volim žene. Kontaš? Jebem samo žene. – Koje žene? upita ona plačnim glasom. Koje žene? O, Bože, o, Bože, o, Bože moj. – Tebe, samo tebe. – Mene ne jebeš reče, zagrcnu se od plača i zagnjuri glavu u jastuk. Izvela je to poput glumica koje glume dobre jadnice u meksičkim sapunicama. Ja sam prihvatio svoju ulogu nevaljalca, odbacio pokrivač sa sebe, digao se, odjenuo i otišao najprije iz sobe, a zatim i iz stana. Otišao sam ravno na Granland, kupio pet grama hašiša, pa u svoju sobu na Тиуепи, cijelu noć gledao porniće na internetu i drkao. Svršio sam sedam-osam puta. Pitao sam se u čemu je problem sa mnom. Zašto joj jednostavno ne mogu reći: Ne palim se na više na tebe. Samo to i ništa više. Divna si i krasna i to uopće nema veze s tobom, ali jednostavno mi se ne diže na tebe. Nisam peder, nisam dvocijevka, ali te ne mogu jebat. Mogu jebat bilo koju drugu ženu na svijetu, ali baš tebe ne mogu. Ne znam zašto je to tako volio bih joj reći. Nisam Bog, nisam ja to tako uredio. Ali tako je. I zašto se moram osjećati krivim ako mi se ne diže na tebe? I zašto se ona mora osjećati loše ako je ja ne želim jebati? U ovom gradu ima bar deset tisuća drugih koji bi to željeli. Ja joj ne branim ništa. Idi, zadovolji potrebe, radi što hoćeš, samo me pusti na miru. To sam joj trebao reći, razmišljao sam motajući džoint. Bio sam bijesan na sebe i svoj kukavičluk. Čak ni hašiš nije pomagao. I sad, dok sjedim u djedovoj kolibi i mislim na to, osjećam taj isti bijes. Osjećam ga cijeli život, pa nikom ništa.

152

XLIV

1 Dok psić i ja tonemo u san, u daljini odjekuju pucnji slavlja. Imao je Salih pravo, zblija je zvučalo kao omanji oružani sukob. Sljedeće jutro, na Bajram, napadao je gust snijeg. Neko sam vrijeme ležao na kauču u meni tako svojstvenoj neizdrživoj napetosti. Nije mi se ustajalo, a nisam mogao ni ležati. Nisam htio otići iz kolibe, ali nisam više ni mogao izdržati ovdje. Nisam htio živjeti, a nije mi se dalo ni umrijeti. Gunko se popeo na mene, nekoliko me puta liznuo po licu i zijevnuo ispuštajući piskutav, iritirajući zvuk. Bilo mi ga je neizrecivo žao. Salih će ga vjerojatno vezati lancem i više ga nikad neće pustiti. Ili će ga dati nekom drugom tko će učiniti to isto. Psi na lancu postanu zvijeri. Kao i ljudi, uostalom. Ljudi koji vežu pse zapravo su i sami vezani. Vezan ja, vezan pas, vezana žena, djeca, selo, vezani čitavi gradovi, narodi, zemlje. Čitav je svijet na lancu. Dižem se iz postelje, otvaram vrata i nas dvojica izlazimo. Kao i svakog jutra, ja pišam s verande, on uz najbližu šljivu. Snijeg je gust, krupan i vlažan. Teško se hvata po tlu. Vraćam se u kolibu i stavljam vodu za čaj, sjedam na kauč, gledam kroz prozor, gledam psića kako trčkara oko stabala, njuška, vrti repom, okreće se i gleda gdje sam ja.

2 Posljednje jutro s Cathrine proveo sam početkom prosinca te godine. Došao sam bio k njoj u petak navečer i htio joj napokon reći da više tako ne ide. Mislio sam da će valjda shvatiti da nas više ništa ne drži skupa osim mog straha da joj to kažem i njezina straha da će ostati sama. U posljednje vrijeme zapadala je u sve veću depresiju koju je pokušavala skriti 153

pretjeranim iskazivanjem ljubavi. No, kad bi malo popila, sva bi se smežurala, uvukla u sebe, uhvatila bi se objema rukama za moju ruku i počela govoriti kako ništa ne traži od mene. Samo da budem tu ponekad. Jer otkad zna za sebe, svi je samo napuštaju. Ja najprije šutim, zatim joj proturječim i uvjeravam da je nitko nije ostavio. Onda ona nabraja tko ju je sve ostavio. Spominje ljude od vremena prije nego što sam se ja rodio pa sve do bivšeg muža. Sjetila se i nekog psića koji je pobjegao od nje. I te naše posijednje zajedničke večeri ona, nakon što smo večerali i prešli na treću bocu vina, opet govori da svi samo odlaze od nje, evo i Irena. Ja govorim da je Irena nije napustila niti pobjegla od nje, djevojka studira i normalno je da želi živjeti sama. – Ma studira ona vraga – govori moja nekadašnja Kate samo izlazi i drogira se. Misli da ja ne znam. I nju će svi napuštati, baš kao i mene. Ja se umorno osmjehujem. Ona me gleda razrogačenim plavim očima koje su me već počele plašiti. – Pa ozbiljno! – dodala je na kraju. Pokušavam bar zamisliti rečenicu kojom bih započeo ono što joj želim reći. Ono zbog čega sam došao. Da se rastanemo. Ne mora nitko nikoga napuštati. Ali vidim da od toga opet neće biti ništa. Bijesan sam i na sebe i na nju. Počinjem shvaćati tog psa koji je pobjegao od nje.

3 Imao sam ja već plan, znao sam i kamo i kada bih otputovao, ali sve sam manje vjerovao u svoju snagu. Cathrine pak kao da je osjetila tu moju slabost, neodlučnost, i samo je ponavljala svoju priču o napuštanju. No, kako to već biva, uvijek se nešto dogodi, naizgled glupost, sitnica, ali pokrene cijelu lavinu događaja. To što se zblio tog našeg posljednjeg jutra ne želim uopće pokušati objasniti ni sebi ni drugima. Kada smo tu večer legli u krevet, Cathrine se prilijepila uz mene poput pijavice. Nekad sam volio osjetiti njezino tijelo uz svoje, njezine grudi kako se gnječe uz moja prsa, njezine usne kako me nježno ljube po vratu. Sad sam se osjećao kao čovjek živ zakopan u grobu. Ona se najprije malo odmaknu od mene, uze moju ruku i stavi je na svoju dojku. Ruka je ostala mlitava, nije pokazivala želju za milovanjem. Zatim svojom rukom stisnu moju koja, tako, stisnu njezinu sisu. 154

Cathrine upita: – Osjetiš li? – Osjetim – rekao sam umorno. – Mislim da ću morati kod liječnika na kontrolu. Ja šutim ne shvaćajući o čemu govori, ali ni ne mareći za to. Ona zatim reče kako već duže osjeća tu grudicu malo ispod bradavice, ali čini joj se da je sada, posljednjih tjedana, počela rasti. – A probaj i ovu drugu reče zatim i stavi moju ruku na drugu dojku. Evo i ovdje ima nešto, neka grudica, a nije je prije bilo. Daj probaj, ozbiljno, ne zezam se. Probao sam nevoljko i rekao da ne vidim nikakve razlike. – Hajmo spavati. Molim te – poljubim je u čelo i okrenem se na drugu stranu. – Ne pokušavam te napaliti – reče tiho. Ozbiljno. Stvarno me već neko vrijeme boli ova lijeva. Okrenuo sam se i poljubio i lijevu i desnu dojku, malo je pomazio jednom rukom po glavi, drugom po guzi, rekao da je volim, okrenuo se na drugu stranu, ležao budan, psovao u sebi, osluškivao kako tone u san, kako malkice hrče i mljacka u snu. Zaspao sam i onda me, usred noći, probudilo otključavanje brave ulaznih vrata. Čuo sam kroz polusan da netko ulazi u stan, pomislio da je to sigurno Irena i ponovo zaspao. Kad sam se probudio, bilo je jutro, ali nije svanulo, jer u Oslu zimi svane tek oko devet-deset. Čuo sam muziku iz Irenine sobe. Ležao sam tako budan neko vrijeme, prikupljao snagu da se dignem, odem u kupaonicu i popišam se. Vrata Irenine sobe bila su zatvorena, ali muzika se dobro čula. Pomislim da je sigurno sinoć negdje zabrijala, vjerojatno i uzela štogod, ali nije mi bilo jasno zašto je tako razbijena dolazila kući mami. Pa upravo zato valjda i živi sama, da je mater ne vidi takvu. Čim sam otvorio vrata kupaonice, bilo mi je jasno da je netko unutra, ali bilo je kasno da ih zatvorim. Obično se čuje kad se netko unutra tušira, ali ovaj je put muzika prigušila zvukove. U kupaonici je bila Irena. Bila je okrenuta prema meni i vidjela me kad sam ušao. Izgledala je prekrasno. Izgledala je kao Cathrine trideset godina mlađa, kad je ljubovala po jadranskoj obali, kad se još nije plašila samoće, kad se bezuvjetno davala, kad je bila anđeo i vrag. Htio sam, stvarno sam htio, zatvoriti vrata i izaći, ali nisam mogao. Stajao sam na otvorenim vratima kupaonice, para je kroz mene nahrupila van, a ona je stajala i gledala me. Po očima se lijepo moglo vidjeti na čemu je. Oči su govorile: – Šta je, sviđa ti se, ha?! – Bar sam ja to tako tada doživio. Trajalo je to tek nekoliko sekundi, iako se činilo da je 155

bilo mnogo dulje. Zatim se pomilovala po grudima, zatvorila oči i okrenula se bočno prema meni. Ja sam i dalje stajao na vratima i gledao. Protrljala je najprije kosu rukama, a zatim bokove i stražnjicu. Ja sam i dalje stajao i gledao. Ponovo me pogledala, ali ovaj put pogled nisam mogao izdržati, brzo sam zatvorio vrata. Bio sam u boksericama i majici. Bokserice su se napele. Istodobno sam osjećao da moram pišati. Nisam imao gdje pa sam otišao do kuhinje i popišao se u sudoper. Zatim sam po sudoperu posuo malo sredstva za pranje suđa i sve zalio vrelom vodom. Bolno je pišati s jakom erekcijom. Od pišanja se smanjila, ali u glavi su bile prave orgije. Želiš nju, uvijek si želio samo nju začuli su se glasovi. Nju, Cathrine kad je bila mlada. Vratio sam se u sobu, stajao neko vrijeme i gledao Cathrine kako spava. Ona kao da je osjetila da je gledam, polako je otvarala oči i budila se. Vidjela me kako stojim pored kreveta i rekla da ne idem još, da dođem još malo u krevet. Podigla je poplun i čekala da dođem. Gledao sam u njezino tijelo i osjetio kako mi bujica krvi ponovo navire ispod trbuha. Legao sam na nju, zaronio u njezino tijelo, zatvorio oči, u mislima mi je bila Irena. Vodili smo ljubav kratko, nisam se uspio dugo svladavati. Kad sam svršio, sve se srušilo. Ja sam se urušio iznutra. Možda je to bilo zbog srama, a možda bijesa. Srama što sam poželio Irenu, a bijesa što je nikad neću imati. Cathrine me i dalje grlila, ali ja više nisam bio ondje. Tada sam znao da je zbilja gotovo. Odjenuo sam se bez riječi, poljubio je i izašao. Sljedeći put vidio sam je na bolničkoj postelji kad je umirala.

156

XLV

1 Spakirao sam stvari u isti onaj stari plavi ruksak koji sam nosio na putovanja već cijelo desetljeće. U drugom, malom ruksaku bili su dokumenti i nekoliko knjiga. Gunko je radoznalo pratio što radim i vrzmao mi se oko nogu. Kad sam bio gotov s pakiranjem, izašli smo i šetali po okolnim brežuljcima. Prestalo je sniježiti i puhao je blag južnjak koji kao da je najavljivao proljeće. Ali daleko je do proljeća. Poslije smo se vratili u kolibu, pripremio sam ručak, rižu zaprženu s jajima, a preostali kolut bureka podijelio sam s Gunkom. Kad se smrklo, upalio sam lampu, uzeo bilježnicu, listao je i čitao pojedine dijelove. Činilo se kao da su u pitanju dijelovi tuđeg sna. Kad sam je prelistao do kraja, ostao sam sjediti i mislio o onome što se događalo nakon što sam onog jutra otišao od Cathrine. Nisam više imao snage zapisivati. Nisam znao ni što učiniti s bliježnicom. Napokon sam je spremio u mali ruksak i stao pospremati kolibu. Nije su tu imalo bogzna što pospremiti, ali morao sam nešto raditi da mi prođe vrijeme. Poslije sam opet pušio džoint, sjedio na kauču, milovao Gunka, razmišljao o sutrašnjem danu, o putovanju koje nas je čekalo, o psiću kojeg ću morati napustiti, o životu koji je čekao mene i Almu. Osjećao sam strah i neizvjesnost, ali istodobno i zadovoljstvo što će se nešto ipak promijeniti, iako nisam mogao zamisliti što i kako. Poslije sam namjestio postelju za spavanje, ugasio lampu i dugo budan ležao u mraku. Misli su mi se opet vraćale u prošlost, ali plašio sam se posložiti ih u cjelovitu priču. Slike koje su navirale mijenjale su oblik, pojavljivale se i nestajale, a počeli su dopirati i glasovi, fragmenti davno izgovorenih rečenica, osjećaji koje sam nekad davno potisnuo i koji su sad htjeli van na slobodu. Popio sam dvije tablete za spavanje i čekao da me poklopi san.

157

2 Onog jutra kad sam se rastao od Cathrine, otišao sam kući, istuširao se i zatim tri puta onanirao zamišljajući Irenu. Svaki put kad bih svršio, osjetio bih sram, prazninu i tjeskobu. Tim redoslijedom. Zatim sam na internetu našao prilično jeftinu avionsku kartu za New Delhi. Predavanja na fakultetu završavala su sljedećeg petka, a ja sam za Indiju letio već u nedjelju. Novaca sam imao, a čekale su me još dvije plaće od fakulteta. Za Indiju je zapravo samo potrebno imati avionsku kartu, a ondje je, kad već stigneš, sve jeftino, ako nisi previše izbirljiv. Bio sam ondje prije dvije godine i u četiri mjeseca proputovao je uzduž i poprijeko. Znao sam što me ondje čeka i zašto odlazim. Ljudi tamo idu zbog tri stvari: da vide nešto novo, da „pronađu sebe“, i da se drogiraju. Još istog tog dana Cathrine me zvala nekoliko puta, ali nisam se javljao. Zatim mi je poslala nekoliko poruka; izbrisao sam ih a da ih nisam pročitao. Poslije sam razgovarao s Egilom i rekao mu da namjeravam otputovati na dva-tri mjeseca. Neću ponijeti telefon, a elektronsku poštu neću pregledavati. Platit ću sobu za tri mjeseca unaprijed. Pitao je što u slučaju da je nešto bitno, kako će me naći? Odgovorio sam da nema ničega bitnog. Rekao sam mu da će vjerojamo ovih dana na vrata pozvoniti Cathrine, ali neka kaže da nisam kod kuće. On poče vrdati da mu je neugodno lagati, a ja mu osorno odvratim da je i meni bilo neugodno lagati za njega. Pitao je kad sam to ja morao lagati za njega, a ja ga ledeno pogledah i rekoh: Znaš ti dobro kada. Poslije mi ga je blio žao, nije on bio kriv za moj kukavičluk i za to što svoja sranja nisam čistio sam za sobom. Vjerojatno sam samo bio ljubomoran na njega zbog Irene. Cathrine je zvala još dva-tri dana i poslala nekoliko poruka koje nisam pročitao, ali nije navraćala, niti me čekala ispred fakulteta, čega sam se najviše plašio. Već sam zamišljao tu scenu. Ona uplakana, ja ljigavo hladan, studenti nas gledaju, gurkaju jedni druge i podsmjehuju nam se. Na dan kad ću otputovati poslao sam joj poruku u kojoj sam je patetično obavijestio da odlazim zauvijek i zamolio da se ne ljuti na mene. Nakon toga sam isključio mobitel i spremio ga u ladicu.

158

U Indiji sam proveo skoro četiri mjeseca i onda se odlučio vratiti u Oslo. U jednom internet cafeu, u staroj jezgri grada Delhija, zvanoj Paharagandž, kojom su bauljali zapadnjaci mutnih očiju, potvrdio sam avionsku kartu. Tada sam i prvi put od odlaska provjerio elektronsku poštu. Ništa se ne bi promijenilo i da sam je provjeravao prije. I tad bih sjedio u kolibi i milovao Gunka, a Cathrine bi i dalje bila mrtva. Tada, u Delhiju, ovlaš sam pregledao mejlove. Bilo ih je mnogo, ali pročitao sam samo najvažnije. Najstariji su bili Cathrinini, njih šest, zatim tri Irenina i na kraju dva Egilova. Bilo je i jedno pismo profesora Pettersena. Najprije sam otvorio njega. Pitao je želim li nastaviti predavati i u proljetnom semestru. Bilo je već kasno i da prihvatim i da odbijem. Proljetni semestar počeo je prije dva mjeseca, bio je travanj. U Indiji su počeli monsuni. Ostale mejlove zapravo nisam ni htio otvarati, ali znatiželja je bila jača. Znatiželja će me jednom ubiti. Počeo sam s Egilovim posljednjim pismom. U njemu me moli da se javim, hitno je, nije zajebancija. Cathrine je ozbiljno bolesna. Irena to teško podnosi. Došao je i Borče iz Maroka. Moli me da se javim čim pročitam mail. I trebao bih doći čim prije jer Cathrine je jako loše. Jako, jako loše. Ponavljao sam: jako, jako, jako, jako, jako...

159

XLVI

1 Nakon tjedan dana, oko deset ujutro, sletio sam na aerodrom Gardemoen u Oslu. Tu me čekao Egli, na rubu suza. Pozdravili smo se tiho jedan drugom rekavši zdravo. Nisam ga ništa pitao, pogledao sam ga upitno, a on je kao i u mejlu rekao: – Loše. Jako loše. Žurno smo koračali kroz novu zgradu zračne luke s uglačanim i klizavim podovima. Prošli smo pored Cathrininog kioska. Sad su tu radili neka djevojka i onaj bubuljičavi momak. Zastao sam i pomislio da je sve počelo upravo ovdje. Na trenutak mi se zavrti u glavi kao da se moje tijelo ponovo poželjelo onesvijestiti, kao da sam se nadao da će me Cathrine opet probuditi i dati mi colu i da će se ovih nekoliko zadnjih mjeseci jednostavno poništiti i sve krenuti ispočetka. Bi li išta bilo drugačije? Krenuli smo dalje do ekspresnog vlaka za grad. Dok smo se vozili, Egil mi je ispričao što se događalo otkad sam otišao, a o čemu sam već dosta toga saznao u mejlovima. Govorio je, kao i uvijek, sažeto i jezgrovito. To sam znao cijeniti kod ljudi. Cathrine je bila otišla na mamografiju upravo nekoliko dana nakon onog nesretoog jutra kad sam zauvijek otišao iz njezina stana. Nakon dva tjedna javili su joj da mora doći na dodatne pretrage. Otkrili su joj rak na desnoj dojci, iako ju je zapravo boljela lijeva. Boljela ju je jer se rak počeo širiti i na nju, objasnili su joj liječnici. Nakon amputacije obje dojke, rekli su joj da je riječ o veoma agresivnom tipu raka, da je metastazirao na limfne žlijezde. Zatim su joj odstranili i limfne žlijezde. Nakon toga su je podvrgli kemoterapiji, ali sve je bilo uzalud. Rak je već bio metastazirao na druge organe. Sjedio sam do prozora i slušao Egila kako poput studenta medicine prepričava slučaj kakvog izmišljenog pacijenta. Kroz prozor su promicale proljetnim suncem obasjane livade. Nisam mogao zamisliti to o čemu mi je pričao pa sam šutio. Kad je iznio sve što je znao, i on je zašutio. 160

2 Najprije smo došli u stan u Hagegatu 52. Otvorivši vrata svoje sobe, osjetio sam vonj ustajalosti. Podigao sam rolete i sunčeva svjetlost opalila je po staklima. Mislim da ih nitko nikad nije pokušao oprati. Otvorio sam prozore i izvana su nahrupili svjež zrak i zvuci ulice. Gurnuo sam glavu kroz prozor. Bilo je nečeg neizdržljivog u toj besprijekornoj pravlinosti arhitekture, u pravim kutovima pod kojima su se sjekle ulice, uredno parkiranim automobilima, precizno podrezanim travnjacima, svježe oličenim fasadama, malobrojnim prolaznicima koji su poslušno stajali na pješačkim prijelazima čekajući na zeleno svjetlo. Otišao sam se istuširati ne bih li sa sebe sprao mjesecima taloženu prljavštinu indijskih ulica. Ali za to su ti potrebni tjedni revnosnog ribanja. Sjeli smo na autobus broj 20 koji je vozio do bolnice Ullevall. Kad smo izašli iz autobusa i krenuli prema tom golemom kompleksu futurističkih građevina, rekao sam Egilu da ne volim bolnice. Nije odgovorio, ali vjerojatno je pomislio: Tko ih voli? Možda liječnici, odgovara glas u meni. – Ne volim ni bolnice ni liječnike – dodao sam. Egil je vodio do velike bijele zgrade, na kojoj su se presijavala plavkastosiva stakla. Na zgradi je pisalo „Н8“. Ne znam što im je to značilo, ali za mene je to bio naslov jednog domaćeg filma. Kad smo krenuli do recepcije, rekao sam: – Volim jedino medicinske sestre. Recepcionarka nas je nešto pitala, a Egli je objašnjavao. Zatim smo dizalom krenuli do četvrtog kata. Kad smo stigli, dočekala nas je još jedna recepcija. Egil je ponovo nešto rekao toj novoj ženi odjevenoj u bijelo, a ona je samo kimnula. Zaputili smo se niz dugačak, tjeskoban hodnik. Vonj klora, uglačan sivi linoleumski pod i besprijekorno bijeli zidovi. Predsoblje smrti.

3 Ispred vrata na kojima je pisalo 419, Egil je zastao i jedva primjetno kimnuo. Gledali smo se nekoliko sekundi, a onda se on okrenuo i otišao niz hodnik prema dizalu. Stajao sam neko vrijeme kao da čekam da mi netko otvori. Zatim sam lagano pokucao i nakon nekoliko trenutaka vrata se tiho 161

odškrinuše. Iza njih je provirio Borče. Činilo se kao da me očekivao, jer me propustio bez riječi. Dok sam se provlačio pored njega, tiho je šapnuo: – Spava. U prostranoj sobi bio je krevet, stolić i dva stolca. Oko kreveta su bili načičkani aparati iz kojih su vodili mnogobrojni vodiči. Bio je tu i stalak s dvije vrećice s tekućinom za infuziju. Preko puta prozora bila je polica s malim televizorom. Na stolu se nalazilo nekoliko čaša, boca soka od narandže, zdjela s voćem, vaza sa svježim cvijećem. Zgrčena, kao da je boli trbuh, ondje je sjedila Irena. Lagano sam joj dodirnuo rame, ali ona se nije ni pomaknula. Kad sam prišao krevetu u kojem je ležala Cathrine, shvatio sam da je s njom gotovo. Tek sam tada postao svjestan svega. Ležala je na leđima s glavom zabačenom unatrag. Ispod pokrivača, iz njezinog tijela izlazilo je mnoštvo cjevčica. Meso ispod njezine kože na licu jednostavno se istopilo. Izgledala je kao da je mumificirana. Koža joj je bila naborana i siva. Na glavi je imala periku koja je bila prevelika i stajala je nakrivo. Stajao sam pored njezina kreveta i osjećao da kroz mene poput struje prolazi drhtaj, a koljena mi klecaju. Svalio sam se na stolac i pogledao prema Ireni, ali ona je i dalje bila zgrčena i nije me ni pogledala. Borče je stajao pored prozora i gledao van. Sjedili smo tu dugo a da nitko nije progovorio, nitko se nije ni pomakao. Napokon, Borče priđe stolu i natoči nam svima po čašu soka. Dok smo pili, iz Ireninih je očiju frcala mržnja. Tada se iz pravca Cathrininog uzglavlja začu tiho kašljucanje. Borče joj priđe, nešto šapne, a zatim se okrenu prema meni i reče: – Budna je. Zatim su se njih dvoje, Irena i on, izvukli iz sobe. Dok je izlazio, Borče reče: – Nemoj dugo. Cathrine je okrenula glavu prema meni i pokušavala se nasmiješiti. Digao sam se, privukao stolac k njezinom krevetu, sjeo, uhvatio je za ruku i pokušavao je ne gledati sažaljivo. Nisam znao što reči, što se tu uopće moglo reći? Ona se i dalje smješkala i zatim na norveškom pitala kako je bilo u Indiji. Ja kažem: – Vruće, jako vruće. Ali sad su monsuni. Nakon kraće stanke ona s naporom ponovo upita: – Jesi li vidio Taj Mahal? – Jesam – slažem. Izraz lica polako joj se pretvarao u bolnu grimasu, a ja sam objema rukama primio njezinu. Dlan joj je bio hladan, a koža suha i ispucala. 162

– Uvijek sam željela vidjeti Taj Mahal – izgovorila je polako. – Prelijep je – kažem. Ona je zatim okrenula glavu prema prozoru. Nisam bio siguran plače li ili je nešto boli. Pitao sam je najprije je li dobro, da bih istog trenutka shvatio svu glupost tog pitanja, pa sam se pokušao ispraviti i pitao želi li da pozovem sestru. Okrenula je glavu prema meni. Oči su joj bile pune suza i perika joj se još više nakrivila. – Ne treba – prošaptala je. Ispustio sam joj ruku i zatim malo popravio tu kapu s plavim umjetnim vlasima. Ona se ponovo nasmiješila. I ja sam se smješkao iako sam se plašio da bi joj vlasulja mogla spasti i da bih onda vidio njezinu ogoljelu lubanju. Plašio sam se svoje reakcije. Plašio sam se da bih se zaprepastio, kriknuo ili se, ne daj bože, od panike počeo histerično cerekati. Tada je rekla onu rečenicu da joj je jedino drago da je imala Irenu. Jedino to. Pitala je shvaćam li što mi želi reći. – Shvaćam – rekao sam, iako nisam bio baš potpuno siguran. Nakon toga su u sobu ušli medicinska sestra i Borče i očima mi dali znak da je vrijeme da odem. Lagao bih kad bih rekao da nisam osjetio olakšanje. Cathrine me iznenađujuće snažno stisnula za ruku i pokušala privući k sebi. Mislio sam da mi želi još nešto reći i sagnuo se, ali ništa nije rekla. Zatim je pustila moju ruku i ponovo se okrenula na drugu stranu. Medicinska sestra počela je prčkati po aparatima. Dok sam izlazio iz sobe, shvatio sam da me željela poljubiti. Na hodniku je stajala Irena. Prišao sam joj i htio je zagrliti, ali ona se odmakla, kao da sam gubav. U neku ruku, možda to i nije bilo predaleko od istine. Mala je sve shvaćala. Povukao sam ruke i otišao niz bolnički hodnik. Kraj mene prođe medicinska sestra, Indijka ili Pakistanka. Imala je rinčicu u nosu, crnu kosu vezanu u rep i još crnje oči. Uljudno se nasmiješila dok sam prolazio. Zračila je zdravljem i životom.

163

XLVII

1 Dočekali smo i to posljednje jutro u kolibi, psić i ja. Sve je bilo isto, kao i svakog drugog jutra posljednjih nekoliko tjedana. Izašli smo na trijem, odakle sam pišao dok je on trčkarao od stabla do stabla i zalijevao ga. Jutro je već bilo poodmaklo, magla se polako razilazila i činilo se da će dan biti svjež i vedar. Vratio sam se u kolibu, skuhao čaj i polako ga pio gledajući kroz prozor. Salih i Alma nisu trebali doći prije popodneva, trebaio je nekako potrošiti dan. Najlakše bi se bilo napušiti, ali već sam bio umoran i od toga. No, znao sam jednu stvar: ako imam trave kraj sebe, zapalit ću prije ili poslije. To je jednostavno bilo tako. Uhvatio me bijes zbog te činjenice, zgrabio sam vrećicu u kojoj je bilo još toga dovoljno bar za petšest dobrih džointova, u dva skoka otišao do zahoda i bacio je kroz rupu na čučavcu. Istog sam trena požalio, ali bilo je kasno. Nakon toga sam ispržio jaja, doručkovao, dao Gunku da poliže tavu i izašao u šetnju. Gunko je veselo trčkarao ispred mene, njuškao zemlju i mahao repom. Popeli smo se na vrh brežuljka, do klupice ispod stare kraške. Ovdje sam sjeo i, kao što bi rekao moj djed, odmarao živce gledajući krajolik.

2 Bilo je jutro tridesetog travnja kad mi je Borče javio da je Cathrine izdahnula u svojoj sobi u bolnici Ullevall. Na današnji dan Hitler je izvršio samoubojstvo bilo je prvo što sam pomislio kad smo završili razgovor. Nakon prvog posjeta u bolnicu sam došao još tri puta, ali nisu mi dopustili da je vidim. Na prijemu na četvrtom katu jedna sredovječna žena u bijelom mantilu rekla je da me pacijentica Thorkildsen ne može danas 164

primiti jer se ne osjeća dobro. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim da je „pacijentica Thorkildsen“ zapravo Cathrine, moja Kate. Došao sam ponovo nakon dva dana i jedna druga žena u bijelom mantilu rekla je to isto. Kad sam došao treći put i insistirao da me puste da je možda posljednji put vidim, tu je ponovo bila ona prva sestra i rekla da je mogu posjetiti samo članovi najuže obitelji. – Pa ja sam joj obitelj – rekao sam. – A što ste joj vi zapravo? – pitala je. Nisam znao odgovoriti. U to se iz dubine hodnika pojavio Borče. Izgledao je umorno i slomljeno. Prišao mi je, stali smo sa strane i kratko porazgovarali. Rekao mi je da zbilja ne može primati posjete. Preslaba je. – Znam da ti je teško – rekao je iskreno na našem – ali stvarno je bolje ovako. Zatim je dodao na norveškom: – Javit ću ti ako se nešto dogodi. Dok sam izlazio iz bolnice, razmišljao sam kako je to pažljivo rekao „akо se nešto dogodi“. I tri dana nakon toga, tog posljednjeg dana mjeseca travnja, dogodilo se. Cathrinine posmrtne ostatke, urnu punu sivkastog pepela, pohranili su u malu rupu na groblju Vestre Gravlund trećeg svibnja. Nisam prisustvovao ceremoniji, došao sam nekoliko sati poslije i položio kiticu crvenih ruža uz malu granitnu ploču na kojoj je bilo njezino ime. Poput vještog pripovjedača sudbina će namjestiti da ću točno tri godine nakon Cathrinina pogreba, na proljeće 2005, upravo prije nego što će se Alma poroditi, dobiti posao kao vrtlar upravo na tom groblju u zapadnom dijelu Osla. Pripovijedat ću o tome naknadno, no sad tek da spomenem kako sam jednog dana na travnjak iznad njezina groba posijao sjeme nekog cvijeta koje se na latinskom, sudeći po natpisu na vrećici sa sjemenom, zvalo Helleborus. Poslije sam provjerio i saznao da je riječ o kukurijeku. U jednoj knjizi o tom cvijetu pisalo je: Liječio je junake, trovao careve i dobijao ratove. Po vjerovanjima ima magijska i iscjeliteljska svojstva i mada su mu cvjetovi lijepi i krupni, a uz to i prvi glasnici proljeća, nitko ga ne spominje po lijepim osobinama. Biste li voljenoj osobi poklonili kiticu prvih proljetnih kukurijeka?

165

Nakon nekog vremena postalo je hladno sjediti na klupi ispod stare kruške, pa sam krenuo u šetnju. Najprije uzbrdo, do velike visoravni, zatim dalje prema šumi. Psić je uvijek išao ispred i njuškao svaku rupu na koju bismo naišli. No, u šumi nije bilo nijedne životinjice na koju bi mogao zalajati. Sve su se zavukle u svoje loge i čekale proljeće. Hodali smo neko vrijeme kroz tišinu ogoljelih stabala i zatim se vratili u kolibu. Bilo je popodne i ogladnio sam, a Alma i Salih još se nisu pojavljivali. Pojeo sam sardine iz limenke i poslije dao limenku Gunku da je poliže. Lizao je potpuno predano nekoliko minuta. Zatim sam otišao iza kolibe i upalio bubu. Na njezin stari motor uvijek se možeš osloniti. Pustio sam je da radi, vratio se u kolibu i čekao. Napokon se začuo i motor Salihovog karavana kako se penje uz puteljak prema kolibi. Pas i ja izašli smo da ih dočekamo. Iz auta izađe Salih i, ne pozdravljajući, upita jesam li spreman. Odjeven je u svijetle traperice i siv sako. Ispod sakoa nosi bijelu košulju čiji je okovratnik zarobljen šarenom kravatom. Na nogama su mu kožnate, sjajne, zašiljene cipele. Kosa mu je zalizana unatrag, a flaster na oku stopio se s bojom lica. Oka nije bilo, ali ni flastera. Alma je ostala sjediti u autu i samo mi je lagano mahnula. Odgovorio sam mu da sam spreman, samo trebam staviti prtljagu u bubu i možemo krenuti. – Ma pusti sad folciku. Sjedaj s nama i hajmo kaže Salih. Zatim mi objašnjava da je bolje da ovdje ostavim bubu, on će je pokriti ceradom i čekat će me tu kad opet dođem. – Nemaš je đe ostavit tam u Tuzli. Imao je pravo, o tome uopće nisam razmišljao. Tada mi postade jasno da se ovamo nakon ovoga, zapravo, i neću moći vratiti tako skoro. Na trenutak me uhvati nelagoda bliska strahu, ali u sekundi pomislim da je ionako svejedno. Ugasio sam bubu i dao ključeve Salihu. – Upali je ponekad kažem mu. On nestrpljivo kima. Iznosim ruksake, a Salih ih žurno sprema u prtljažnik dok ja zaključavam kolibu. Brava je raštimana pa to traje. Salih je već sjeo u auto i kroz otvoren prozor viče: – Hajde više, hajde, jebeš sad vrata. Napokon ih nekako zaključam i sjedam u auto na zadnje sjedalo. Gunko se već bio ugodno smjestio u Almino krilo, ali kad sam ja ušao, on skoči preko njezina ramena i dođe k meni. Salih je okrenuo auto na ravnini ispred kolibe i onda smo krenuli put sela. 166

XLVIII

1 Na ulazu u selo, kad smo napokon sišli s makadamskog puta i popeli se na asfaltnu cesticu, Salih reče da se sagnem i doda gas. Legao sam preko cijelog stražnjeg sjedala, čvrsto stisnuo Gunka uza sebe i gledao kroz prozor na drugoj strani auta. Salih je mrmljao psovke, Alma je šutjela, a mene je hvatao smijeh. Htio sam ih pitati od koga se to ja skrivam, ali nisam. Nisam htio kvariti osjećaj pustolovine koja počinje. Prošli smo džamiju, zatim Almin dućan i nakon nekoliko stotina metara Salih naglo zaustavi auto. – Ti ne diži glave, jes čuo!? – reče i izađe ostavljajući motor da radi. Podigao sam glavu tek toliko da vidim što se događa. Salih je razgovarao s nekim mršavim, bradatim tipom. – Što smo stali? – pitam. Salih se vrati u auto, a taj tip priđe prozoru koji je Alma upravo otvarala. Pozdravio je najprije nju, a zatim pruži ruku i meni. – Ti mene, izgleda, ne poznaš? – pita otkrivajući nekoliko pokvarenih zuba. Tada sam ga prepoznao. Bio je to Salihov stariji brat, vehabija. – Hajmo, ba, pusti sad priče reče Salih. Stariji brat na brzinu izljubi Almu kroz prozor i mi krenusmo. Šutio sam neko vrijeme, čekajuči da mi netko objasni o čemu je ovdje riječ, ali i njih su dvoje šutjeli. – Pa zar nije on...? – upitao sam nakon nekog vremena. – Ma pusti... – kaže Salih. Jest, vehabija ko fol, pustio bradu i to... ma folira... taki su mi najgori... Da makar stvarno vjeruje u to, pa haj... neg budala... baš budala. – Pa zna l’ on...? – pitam. – Misliš za Almu i to... fala Bogu da zna – kaže. – I...? 167

– Pa nije tolka budala da ne skonta šta mu je sestri bolje. A i ona, obrlatila bi Boga, a kamoli neće njega – reče Salih, pokaza glavom prema Almi i poče se smijati. – De, ba, dobro je reče Alma gledajući kroz prozor. Zatim se okrenu prema meni i reče da joj je on, stariji brat, vehabija, sredio vizu za Njemačku. Salih se opet stao smijuljiti, a ja sam odlučio više ne postavljati glupa pitanja. Za sat i pol stigli smo u Tuzlu i Salih je parkirao auto u naselju Slatina načičkanom zgradama izgrađenima krajem sedamdesetih. Ušli smo u jedan od ulaza, popeli se na treći kat, Salih je iz džepa izvadio ključeve i otključao vrata na kojima je pisalo Pašić. Stan je bio uredan i prilično običan. Sastojao se od dvije spavaće sobe i kuhinje s dnevnom sobom. Pitao sam ga čiji je to stan, a on je rekao da je od roditelja jednog njegovog prijatelja. Otputovali su nekamo na proslavu Nove godine, pa noćas možemo tu prespavati. Rekao je da iz auta uzmemo samo najnužnije stvari, jer ćemo ionako sutra na autobus koji će nas odvesd za Njemačku. Alma je skinula svoj crveni kaputić, sjela na naslonjač i rekla da njoj ne treba ništa osim male torbice koju je već donijela u stan. Na sebi je imala traperice i usku crnu bluzu. Kosu je vezala u rep i nije bila našminkana. Izgledala je umorno i pomalo uplašeno. Salih reče da ide do prodavaonice i da se odmah vraća. Kad se vratio, donio je nekoliko velikih plastičnih boca piva i mnoštvo vrećica sa čipsom, slanim štapićima i kikirikijem. Alma je bila blijeda i tiha. Ponudio sam joj da legne na trosjed, ali Salih reče da je najbolje da ode leći u spavaću sobu, neka se odmori, što je i poslušala. Salih i ja smo ostali, pili pivo, grickali kikiriki i razgovarali. Psić je sjedio pored mene na trosjedu i čekao da mu dam koje slano zrno. Salih je objasnio da autobus kreće sutra u četiri popodne i da se imamo vremena naspavati. On i Alma će na proslavu Nove godine u neki restoran zajedno s njegovim prijateljima, a ja neka sjedim ovdje. – Mogo si i ti s nama, ako hoš, al... šta ja znam. Kontam bolje da te niko ne vidi. Ako se ko poslije bude raspitivo... – Pa šta si mislio reći starcima kad se Alma sutra ne vrati kući? – Šta ću ja reć, nije tvoja briga. Znam ja šta ću reć. – A šta će oni? – Čuj šta će...? Ništa. Šta bi? Otac će malo budalit, materi će bit drago, buraz će ko fol iznenađenje, u kući kobajagi napeto, pa će i to proć ko što i sve prođe – kaže Salih nehajno i potegne dobar gutljaj piva.

168

– Jest – kažem i nemam što dodati. Za sto godina ionako je sve zaboravljeno, pisao je Hamsun.

2 Otišli su iz stana oko devet navečer. Almi je bilo bolje nakon što je odspavala. Nije se preodjenula u svečanu haljinu, samo se malo našminkala, obula čizmice s visokom petom te raspustila i počešljala kosu. Bila je vitka, zgodna i lijepa na neki jednostavan ali, istodobno, egzotičan način. Na odlasku mi je Salih pokušao dati paketić s travom, no ja sam odbio. Ostali smo tako u stanu sami Gunko i ja. Sjedio sam na trosjedu, pijuckao pivo i gledao novogodišnji program na televiziji koji se nije mijenjao još od vremena kad sam bio dječak. Red narodne ili zabavne glazbe, red jeftinih pošalica, red novogodišnjih želja neke poznate njuške. Pomislio sam kako bih mogao malo izaći, prošetati, možda se i uvaliti na neko slavlje, zapiti, plesati, ali nisam imao volje za to. Gunko je spokojno drijemao i mene na to ponovo uhvati tuga zbog toga što ću ga sutra morati ostaviti a da on i ne zna što mu se sprema. Ja sam pak znao, a znao sam i kako će se sutra osjećati, taj pas, a znao sam kako ću se i ja osjećati. Iskusio sam i jedno i drugo i teško mi je reći što te više obezvrijedi, ostaviti ili biti ostavljen. Otvorio sam mali ruksak i izvadio bilježnicu iz njega. Listao sam polagano letimice čitajući ono što sam napisao. Nije tu bilo mnogo stranica, možda tridesetak s jedne i tridesetak s druge strane. Ponekad sam maštao o tome da napišem knjigu, zbirku kratkih priča, ili možda čak i roman, ali nisam ja od toga. Nedostaje mi volja, disciplina i hladnoća racionalnosti. I previše sam opsjednut sobom. Nisam znao što sam želio postići, niti što sam htio reći dok sam svoje postupke zapisivao u bilježnicu. Možda zato što priču nisam dovršio, ni u stvarnosti, a ni na papiru, pomislim. Možda ta priča još traje, možda se kraj treba tek napisati da bi cjelina dobila smisao. Odlučujem se napisati nekoliko rečenica o događajima nakon Cathrinine smrti, ali u taj čas netko pozvoni na vrata, dvaput kratko, i zatim ih poče otključavati. Ja sam rekla je kao da nitko drugi na svijetu nije mogao proći kroz ta vrata osim nje.

169

3 Psić se odmah probudio i zatrčao prema njoj razdragano mašući repom i umiljavajući se. Ušla je u dnevnu sobu i sjela na naslonjač uzdišući kao nakon nekog naporno obavljenog posla. Pitao sam je kako to da je došla, pa nije još ni ponoć. – Ma pusti. Dosada živa, već su se svi ponapijali. A šta ti to radiš? – Ništa – odgovorio sam sklapajući bilježnicu. – Opet nešto pišeš. – Ma ništa, onako... dosađujem se. – Evo ti poslo Salih ovo – reče i na stol baci pakedć trave. Malo sam gledao u taj paketić pa rekao: – Već sam mu reko da mi ne treba. Zatim sam uzeo paketić i spremio ga u džep. – Pa mogo si nam vala jedan smotat. Ionako nit pijem nit pušim, daj makar nešto. A i bolje ćemo zaspat. Šutio sam nekoliko trenutaka pa rekao da nemam rizle. – Imam ja – rekla je. Digla se sa naslonjača, uzela svoju torbicu, izvadila papire za motanje i dala mi ih. – Haj ti smotaj, odo se ja presvuć – rekla je i otišla u spavaću sobu. Psić se ponovo popeo na trosjed i legao kraj mene. Uzeo sam bliježnicu i na njoj izmrvio povelik cvijet gandže. Sjetim se tada da nemam duhana. Kad je Alma izašla iz spavaće sobe, pitao sam je ima li cigarete; rekla je da nema. Prestala je pušiti prije tri mjeseca. – Pa smotaj bez duhana, još bolje reče i ode u kupaonicu. Kad je ponovo došla u dnevnu sobu, bila je odjevena u donji dio trenirke i širok plavi džemper. U jednoj ruci nosila je šarenu deku koju je donijela iz spavaće sobe, a u drugoj upaljač. Kosu je ponovo vezala u rep i na licu joj više nije bilo šminke. Uzela je smotani džoint koji je ležao na bliježnici na stolu, sjela pored mene, podigla noge na trosjed, pokrila se dekom i zapalila ga. Nakon što je povukla dva dima, pružila ga je meni i pomalo posprdno rekla: – I stvarno mi nećeš reć šta ti je u toj svesci? Prihvatio sam džoint, povukao nekoliko dimova, malo se nakašljao od jačine dima i rekao: – Ma ništa... neke moje gluposti. – Pa kad su gluposti, što mi ne kažeš šta je? 170

Ništa nisam odgovorio, samo sam joj vratio džoint. Opet je povukla dva kratka dima i vratila mi ga. – A sad si opet htio nešto pisat? Je l’ nešto o nama? – O nama? – upita glas u meni. Psić je podigao glavu, kihnuo, valjda od prodornog mirisa dima, spustio se s trosjeda, pomalo lijeno hodao sobom tražeći mjesto gdje bi se smotao i na kraju se zavukao ispod naslonjača.

171

XLIX

1 Prije nego što će Alma ući u stan, mislio sam pokušati napisati nešto o danu poslije Cathrinina pogreba. Kad sam na groblju ostavio kiticu patetičnih ruža, vratio sam se kući na Тøуеn. U stanu je bio Egil i, kako se činilo, spremao se za put, jer je bio zauzet slaganjem odjeće u ruksak. Pitao me zašto nisam bio na sprovodu, odgovorio sam mu da sam došao poslije. Nisam mogao otrpjeti Irenin pogled koji kao da je mene okrivljavao za smrt njezine majke. Pitao sam ga je li razgovarao s njom, a on mi reče da nije. Pokušao joj je izraziti sućut, ali ona nije reagirala. – A gdje se ti to spremaš? – U Pariz. Puštat ću muziku za Ðurđevdan u nekom poznatom klubu u Parizu. Bit će i neki koncert, neki ciganski orkestar, koliko sam shvatio. Zamisli! reče i lice mu se ozari dječačkom srećom. – Čestitam kažem. – Mogao si i ti s nama. Što ćeš sad ovdje sam? Hajde, bit će luda kuća tamo. Festival traje tri dana. To nam je bio omiljeni izraz za dobar provod, ne „ludnica“, nego „luda kuća“, ali nije mi bilo do toga. Zatim me pitao mogu li mu posuditi svoj gornji dio trenirke. One narandžaste, da u njoj pušta muziku. Otišao sam u sobu i dao mu trenirku. Nakon nekog vremena otišao je iz stana. Na odlasku me još jednom pokušao nagovoriti da idem s njim. Ja sam se zavukao u sobu. Dani su se bili oduljili, stiglo je proljeće i sunce je nemilice tuklo u prozorska stakla. Navukao sam rolete, pustio muziku, popio nekoliko piva, pušio, onanirao, progutao dva valiuma i spavao. Sljedećeg jutra nekoliko sam se puta budio pa ponovo tonuo u san. Napokon, malo prije podneva, zazvonio je mobitel. Bio je to Borče. Tihim, možda pomalo sramežljivim glasom, na norveškom me upita kako sam. 172

– Dobro rekoh bunovno. Mislim da sam dobro. Imam li malo vremena, pita. Mogu li svratiti nakratko? – Svratiti gdje? – Pa tu kod nas. – Kod koga vas? – već me počinjao gnjaviti svojim nepreciznim objašnjenjima. On još više stiša glas, kao da se boji da ga netko ne čuje da razgovara sa mnom: – Možeš li doći tu u Cathrinin stan? Molim te. Ireni nije dobro. Ne znam što da radim. – Kako to misliš nije joj dobro? – pitam njega, a sebe pitam može li se taj čovjek uopće izraziti kako treba. – Pa... – poče on opet ne znam kako da ti kažem. Malo je čudna. Shvaćam da od njega neću ništa izvući, kažem da dolazim. Dugo se tuširam najprije vrelom, a zatim hladnom vodom. Dok sam se odijevao, pomislim kako je danas četvrti svibnja. Na taj je dan umro Tito. Skoro svaki datum vežem uz nečiju smrt. Može biti da je to zato što sam još kao dječak uvijek pratio emisiju Dogodilo se na današnji dan, a može biti i zbog nastavnika povijesti, Pranjića, koji nas je tjerao da sve datume iz udžbenika povijesti učimo napamet. Kad čitam novine, zadržavam se na stranicama sa smrtovnicama i proučavam izraze lica na fotografijama koje su napravljene kad su mrtvi još bili živi.

2 Došao sam pred Cathrininu zgradu i pozvonio na interfon. Pokraj gumba još je stajalo njezino ime. Vrata se otvoriše a da se nitko nije javio. Ušao sam u zgradu i došao do vrata njezina stana u prizemlju. Htjedoh pozvoniti, ali Borče se pojavi i propusti me unutra šapćući da je dobro što sam mogao doći. Bio je vidljivo usplahiren. – Ne moraš skidati cipele – šapnuo je. Ušli smo u dnevnu sobu. Nasred sobe bila je golema hrpa stvari. Posteljina, odjeća, knjige, ploče, CD-ovi, lampe, ladice, stolci, jastuci, cipele, prazne boce, slike skinute sa zidova, tanjuri, zdjele, zavjese poskidane s prozora... Dnevna soba izgledala je kao oderana životinja. Sve što se moglo pomaknuti ležalo je na podu nasred sobe. Stajao sam nekoliko trenutaka gledajući u nevjerici. 173

Pogledao sam Borčeta, koji se sav skupio i pogrbio ne znajući kud bi s rukama i pitao ga što je ovo. – Irena. Kaže da hoće počistiti stan. – Počistiti... stan? – Kaže da bi se onda ti vratio – reče Borče i onda kao da se nešto u njemu slomi, još se više pogrbi, sruši se na sofu i poče ridati. – Kaže da bi se onda i ona vratila – reče grcajući. Stajao sam i gledao čas u gomilu predmeta, a čas u Borčeta. – Tko... ona? – Pa... Cathrine – reče i naglo prestade plakati. – Gdje je ona sad? – pitao sam. – U svojoj sobi. Dao sam joj nešto za smirenje reče brišući suze maramicom i šmrcajući. Oprezno mu kažem da bi možda trebao pozvati liječnika. Mala je očito doživjela živčani slom. Pokušavam mu objasniti da to uopće nije čudno s obzirom na okolnosti. On zatim ponovo poče plakati. Sakrio je lice rukama i tresao se, ali nije bilo glasa. Prišao sam mu i stavio ruku na rame, pokušavajući ga tako bar malo utješiti ali, da budem iskren, i meni je malo nedostajaio da padnem na pod i počnem ridati.

3 Odjednom se u dnevnoj sobi pojavila Irena. Stajala je ukočena i blijeda i gledala u prazno s napola sklopljenim očima. Nosila je majčin crveni svileni kućni ogrtač. Na trenutak pomislim, bez šale, da se Cathrine digla iz mrtvih. Borče je skočio sa sofe i prišao joj govoreći da se treba vratiti u krevet. Ja sam samo stajao i gledao, nisam se mogao pomaknuti, a i da jesam, ne bih znao što učiniti. Zatim se zabuljila u mene i lijepo se vidjelo da se iza tih sedativima omamljenih očiju krije tek na trenutak umireno ludilo. Dok ju je otac oprezno pokušavao uhvatiti za ruku ne bi li je odveo natrag u sobu, ona u jednom trenu začuđujuće hitro povuče ruku i rastvori ogrtač. Nije bila potpuno gola, imala je gaćice. Htio sam okrenuti glavu na drugu stranu, ali njezin mi pogled nije dao. Trajalo je to samo sekundu ili dvije, dok se Borče nije snašao i svilenom tkaninom ponovo sakrio njezine grudi. Zatim ju je obgrlio i pažljivo izveo iz sobe. Irena je cijelo vrijeme pokušavala nešto reći dok je stajala na ulazu u dnevnu sobu, ali kao da nije

174

mogla to izgovoriti. Dok ju je Borče izvodio kroz hodnik prema njezinoj sobi, iz nje napokon provali krik: – Vrati se! Zatim još jednom. Čuo sam kako se vrata njezine sobe otvaraju i ponovo zatvaraju. Iz sobe se čuo Borčetov glas kako joj govori nešto umirujuće. Zatim opet: – Vraaaaati seeee! – otegnuto i kreštavo. Istog sam trena poželio pobjeći odatle, ali bilo bi to jadno prema Borčetu. Stajao sam neko vrijeme i čekao da se vrati iz njezine sobe. Došao je nakon petnaestak minuta i s olakšanjem rekao da je napokon zaspala. Ja sam mu ponovio da obavezno pozove liječnika. Složio se, odmah će ga pozvati. Zatim, dugo se snebivajući i okolišajući, upita znam li možda je li Irena štogod uzimala. Ja ga pitam na što misli. – Pa znaš... travu... ili možda takve stvari... Mislim, možda je od toga... – Koliko ja znam, nije – slažem. – Ali znaš kako je danas. Klinci bi sve probali. – Da... znam... Ja mu ponavljam da bi odmah trebao nazvad psihijatriju da maloj pomognu. Što duže čeka, bit će samo gore. Složio se. Pružio sam mu ruku da se pozdravimo. Međutim, on me zagrli. Stajali smo tako zagrljeni nekoliko trenutaka i zatim smo se razdvojili. On zahvali i otvori mi vrata od stana. Izašao sam, bilo je rano popodne, padala je sitna kiša, a ja sam bio potpuno slomljen. No, to još nije bilo sve.

175

1 Hodao sam neko vrijeme ulicom prateći tramvajske tračnice. Na postaji je stajalo nekoliko ljudi, prišao sam im i onda čekao tramvaj zajedno s njima. Kad je tramvaj napokon došao, ljudi su se ukrcali, neki izašli, a ja sam i dalje stajao na istom mjestu. Nakon nekog vremena na postaji su se ponovo počeli okupljati ljudi, došao je novi tramvaj, pokupio ih, a ja se nisam ni pomaknuo. Zatim sam žurno krenuo u pravcu postaje podzemne željeznice National Theater. Zahvatio me snažan nalet nemira, skoro euforija. Odjednom sam znao što trebam učiniti, kamo otići, koga sresti. Otišao sam kući, iz ormara izvukao staru poštarsku uniformu, razodjenuo se, navukao je na sebe, gledao se u ogledalo, pogledao na sat: bilo je 15.10, imam još pedeset minuta, pomislih i istrčah iz stana. Trčao sam koliko su me god noge nosile. Ljudi su me začuđeno gledali, ali nije me bilo briga, razmišljao sam samo o tome kako stići do Lovisenberg psykiatrisk klinikk prije 16 sati. Autobusa niotkuda, i ja sam trčao dalje, a kiša je padala sve jače. Ugledah taksi i pokušah ga zaustaviti. Auto prolazi, psujem, zaustavljam drugi, on stane. Vozač je Pakistanac, smiješi se i pita kamo da vozi, ja mu kažem i dodajem da je himo, on me sumnjičavo odmjerava, gleda moju vlažnu kosu i smočenu zelenu uniformu, kaže nešto na lošem norveškom, nešto kao: „Baš pada, mora da je teško dijeliti poštu po ovakvom vremenu“, ali nisam siguran da je baš to rekao, jer ga ne slušam, ponavijam nekoliko puta: „Brže, brže, hitno, hitno je“, a on se samo smiješi i govori: „Nema problema, nema problema.“ Napokon stižemo do klinike, 15.30 je, plaćam taksistu, utrčavam u zgradu, penjem se na prvi kat, dolazim do prijema i pitam za doktoricu Langfeldt. – Inger Langfeldt kažem zadihano. Ljepuškasta, punašna tajnica smirenim glasom pita imam li zakazano. Objašnjavam da nemam, ali da sam prije dolazio i da je upravo sad moram vidjeti, imam joj nešto jako, jako važno saopćiti, baš sam tako 176

rekao, saopćiti, i dodajem kako znam da se to ne radi ovako i molim je, preklinjem da nazove i pita može li me primiti. Nakratko. – Molim vas, samo joj recite moje ime. Tajnica me nepovjerljivo gleda i umjetno se smiješi, ali ipak popušta. Pritišće brojeve na telefonu, čeka nekoliko trenutaka i zatim razgovara s nekim. Pita kako se zovem, ja kažem, ona prenosi dalje u slušalicu, zatim šuti neko vrijeme, kaže „dobro, dobro“ i spušta slušalicu. – Imate sreće, doktorica je upravo bila završila za danas, ali primit će vas kazala je.

2 Ovoga puta doktoricu Langfeldt nisam morao čekati u čekaonici na čijim su zidovima visjele slike vedrih boja i opuštajućih motiva. Tajnica na recepciji rekla je da se trebam popeti na drugi kat i onda hodnikom desno, treća vrata s lijeve strane. Njezine mi upute nisu bile potrebne, no ipak sam joj zahvalio i krenuo stubama. Pokucao sam na vrata i malo sačekao, nije se ništa čulo. Htio sam pokucati malo snažnije, no vrata su se tada širom otvorila i s druge strane stajala je doktorica Langfeldt. Ušao sam i ona mi pokaza da sjednem na isti onaj naslonjač na kojem sam već toliko puta bio sjedio. Ona je za to vrijeme, također kao toliko puta do sada, otišla do istog onog prozora s moje lijeve strane i zatvorila ga. Nosila je tamnoplavu kariranu suknjicu koja se, kao i uvijek do tada, podigla skoro do samih bokova dok se ona protezala na prste ne bi li dohvatila gornju kvaku na prozoru. Na nogama je, kao i obično, imala cipele što su podsjećale na baletanke. Sve je bilo isto. Njezina je šminka bila ista, pjegice na licu bile su jednako raspoređene, oči su bile staklaste, usta su bila razvučena u osmijeh koji nije bio osmijeh i još je izgledala kao skupocjena lutkica iz izloga kakve antikvarnice. Kad je napokon sjela u svoj naslonjač nasuprot meni, prekrižila je noge i upitala kako mi može pomoći. Kao da sam ponovo prvi put ovdje. Kao da nikad nisam ni bio tu. Šutio sam neko vrijeme, nisam znao kako početi. Mislim da sam se osjećao zatečen njezinom nepromjenjivošću i da me vjerojatno bunilo to što nisam znao je li to njezina snaga ili zapravo tako samo skriva svoju lomljivost. Ali na taj sam način razmišljao tek poslije, mnogo poslije toga što će se dogoditi. 177

Htio sam joj ispričati o svemu onom što prije nisam. O tome da sam joj lagao, da sam upotrebljavao lijekove da bih se drogirao, da sam sve simptome glumio i da sam maštao o njoj na prilično nedoličan način. Možda sam sve to lagao samo zbog nje, htio sam joj reći. Аli onda mi je pred oči iskrsnula Cathrine u svojoj samrtnoj postelji, njezine ugasle oči, njezin prah spremljen u urnu i zakopan u zemlju i tada sam otvorio usta da kažem nešto o tome, a iz mene je nahrupio jecaj, skoro krik, negdje iz dubine grkljana. Oko korijena nosa kao da je nešto prsnulo i počeo sam plakati, zaridao sam tako da mi je skoro nestalo zraka u plućima, počeo grcati. Suze su nailazile u valovima i svaki put kad bih se malo smirio i pokušao izgovoriti tu svoju prvu riječ, ponovo bih se zagrcnuo i još jače zaplakao.

3 Trajalo je to poprilično dugo, jednostavno se nisam mogao zaustaviti. Cijelo mi se tijelo treslo i koliko sam se god pokušavao sabrati, ništa nije pomagalo. Nisam više imao kontrolu nad sobom, ali misli su mi bile začuđujuće bistre. Znao sam što želim reći, ali nisam uspijevao i već me bilo sram jer nije to bio lijep prizor. Ona je cijelo to vrijeme sjedila u svom naslonjaču, prekriženih nogu, pretpostavljam, jer nisam ništa vidio lica zagnjurenog u šake, i nije rekla ni riječi. U jednom trenutku čuo sam kako se digla i prišla mi. Bilo mi je neugodno podignuti glavu, jer cijelo mi je lice bilo vlažno od suza i curilo mi je iz nosa, a nisam imao maramice. Onda sam pred licem ugledao njezinu ispruženu ruku u kojoj je držala oveću kutiju s papirnatim maramicama. Upravo su takve kutije imali u Upravi za strance, gdje sam nekoć radio kao tumač. Mnogi bi tražioci azila plakali kad bi prepričavali svoje nesretne sudbine, kako su bili protjerani, silovani ili mučeni, pa bi zato na stolu uvijek držali veliku kutiju papirnatih maramica. Sjetio sam se toga i osjetio se još jadnije te još jače zaplakao. Ona je izvadila nekoliko maramica i pružila mi ih. Nije mi pokušala reći nešto umirujuće, rekla je samo da uzmem maramice i da se obrišem. Kao da će mi od toga biti lakše. Podigao sam glavu, uzeo maramice i uhvatio je za ruku, najprije jednom, a zatim objema rukama, i pritisnuo njezinu nadlanicu na svoje uplakano lice. Bila je nježna poput dječje ruke i mirisala na nekakvu kremu, pretpostavljam, i onda sam je stao ljubiti, njezinu ruku, a ona, doktorica Langfeldt, samo je stajala i nije se micala ni progovarala. Zatim sam je pokušao uhvatiti i za drugu ruku, onu u kojoj je još držala kutiju s 178

1000 papirnatih maramica, no ona je tu ruku vješto izmakla, maramice su pale na pod, ja sam je drugom rukom, i dalje sjedeći na naslonjaču, čvrsto privukao k sebi tako da mi je lice završilo negdje malo ispod njezinih grudi. Tako smo neko vrijeme ostali kao skamenjeni, ni kratko ni dugo, ne bih točno znao koliko. Osjećao sam se zaštićeno, možda čak i voljeno. Lagao bih kad bih rekao da nisam želio nešto više, da je nisam želio svući ili možda čak i voditi ljubav s njom, ali ne tada. Tada sam samo želio da me pusti da se na njezinim prsima odmorim od života na nekoliko trenutaka, da nа sve zaboravim udišući miris njezine nepromjenjivosti. Nakon nekog vremena ona me lagano odgurnu, odvoji se od mene i jasnim i sigurnim glasom reče: – Oprostite. Zatim se vratila na mjesto, u svoj crvenom tkaninom presvučen naslonjač, prekrižila noge i gledala u mene kao da se ništa nije dogodilo. Kao da sam tek ušao u njezin ured. – Jeste li bolje sada? – pitala je profesionalno uljudno. – Jesam – rekao sam, i bilo je to istina. Štoviše, osjećao sam se i suviše dobro, ako se to tako može reći. Sad sam je zaista želio. Ispričao sam se, nekoliko puta rekao „oprostite, oprostite, oprostite“, u dvije rečenice ispričao kako sam prošao kroz jako težak period, ponovo je zamolio da mi oprosti ako sam bio neugodan. Ona je relda da shvaća i da je sve u redu, neka se ne brinem. Za svaki slučaj, ponovo sam se ispričao i na brzinu izašao. Vani je kiša sada pljuštala, ali nije mi smetalo. Krenuo sam kući pješice, najprije hodajući lagano, a zatim sve brže i brže. Dan još nije bio gotov.

179

1 Došao sam kući potpuno mokar i otišao u svoju sobu ostavljajući mokar trag iza sebe. Svukao se, ostao gol, stajao pred ogledalom i promatrao svoj odraz. Ne znam kako opisati što sam tada osjećao. U meni je zjapila praznina i buktao kaos. Htio sam napraviti nešto snažno, divljati, eksplodirati, ali, istovremeno, nisam imao volje za sljedeći udisaj. Sve je bilo tako isto, tako predvidijivo, tako... dosadno. I ja i moj odraz u ogledalu i ova soba i ta ulica i čitav svijet sa svim tim ljudima i njihovim životima i Cathrinina smrt i Irenino ludilo i lutkasti pogled doktorice Langfeidt i... moja bivša žena...? Uzimam mobitel i tražim njezin broj. Još je tu, ali pod jednim od nadimaka od milja kojima sam je nekoć zvao. Ne razmišljam ni o čemu, pritišćem gumb za poziv, zvoni nekoliko puta i zatim se s druge strane začuje njezin glas. Kratko razgovaramo, kao da se čujemo svakog dana. Zapravo sam je samo pitao može li doći do mene. Sada. Rekla je da će doći poslije osam navečer. Htio sam joj dati svoju adresu, ali rekla je da zna gdje živim. Nije mi bilo jasno kako to zna, ali nisam ništa pitao. – Onda se vidimo poslije osam. – Poslije osam – rekla je.

2 Sjedio sam pored prozora, zurio van i čekao. Kako se približavalo osam sati, u mene se polako počela uvlačiti tjeskoba. Zvao sam je nekoliko puta da joj kažem da ne dolazi, ali nije odgovarala na pozive. Kad je već bilo prošlo osam, obuzeo me bijes. Pa ona i neće doći, pomislio sam. Ona se s tobom igra. Uvijek se s tobom samo igrala. Sad sjedi kod kuće i govori 180

svom bradatom mužiću kako sjedim kod kuće i čekam je. Napisao sam joj poruku od preko tri tisuće znakova u kojoj sam naredao sve moguće uvrede kojih sam se mogao sjetiti. Promatrajući tu poruku iz neke umjetničke perspektive, bio je to možda i ponajbolji uradak koji sam dotad bio sastavio. Poslao sam poruku i otišao se tuširati. Tuširao sam se naizmjence hladnom i toplom vodom. Pod hladnom vodom urlao sam i psovao što sam poganije mogao, a pod toplom sam se sažaljevao. Kad sam se vratio u sobu, u mobitelu me dočekala njezina poruka. Napisala je samo da stiže i da se smirim. To me još više razbjesnilo. Napisao sam joj još nekoliko poruka, ne tako snažnih kao ona prva, ali ona više nije odgovarala. Napokon, kada je već bilo prošlo deset, začulo se zvono. Pritisnuo sam gumb na interfonu, otvorio vrata od stana i slušao mukli zvuk njezinih koraka na drvenim stubama. Nakon nekoliko sekundi pojavila se, podigla pogled prema meni i nasmiješila se. Kad je prišla, taj se smiješak pretvorio u smijeh, rekao bih skoro podrugljiv, pozdravila me, zagrlila i izljubila, a ja sam stajao ukočen poput metalne šipke, stisnutih šaka, nesiguran hoću li je zagrliti ili gurnuti niza stube.

3 Nakon nekoliko sati ponovo sam stajao na istim vratima i gledao je kako nevoljko i umorno silazi stubama. U jednom se trenu spotakla i zamalo pala. Tad se zahihotala i rekla: Booože... Još se jednom okrenula prema meni, upućujući mi nešto što je valjda smatrala zavodničkim pogledom, podigla dlan do usta, poljubila ga, zatim taj poljubac puhnula prema meni i nestala iza stuba.

181

LII

1 Nakon što smo Alma i ja popušili džoint, sjedili smo neko vrijeme i gledali televiziju. Ponekad bi jedno od nas dvoje reklo nešto zabavno, pa bismo se malo smijali. Ubrzo je na televiziji grupa zabavljača i pjevača uglas počela odbrojavati sekunde do ponoći. Kad su stigli do nule, svi su razdragano povikali: „Sreeetna Nova godina!“ Izvana su se začuli pucnji. Psić se izvukao ispod naslonjača i malkice nakrivio glavu kao da se čudi. – Pa... Sretna ti Nova godina – rekao sam Almi ustajući iz naslonjača. Ona se digla, prišla mi, zagrlila me i prostodušno izljubila te šapnula na uho: – I tebi nek bude sretna. Stajali smo tako zagrljeni neko vrijeme. – Hajmo vidit vatromet – rekla je poput kakve razdragane djevojčice i otrčala na balkon. Mrzio sam i Nove godine i pucnjavu i vatromet, ali ipak sam krenuo za njom, a za nama i Gunko. Drhturila je na balkonu i pokazivala na blještave, raznobojne grozdove koji su se rasipali nebom, a ja sam se premještao s noge na nogu, kimao i zavidio joj na jednostavnoj sreći. Kad smo se napokon vratili, ona uze svoju deku, umota se u nju i poče cvokotati. Pitao sam je li joj hladno, a ona reče da nije. – Hodi i ti vamo kod mene. Pod deku... da se ugrijemo kaže. Oklijevao sam trenutak-dva, ona se šćućurila na trosjedu i podigla jedan kraj deke da mi pokaže kamo da dođem. Sjeo sam pored nje, zagrlio je, zaogrnuo nas dekom, ona se privila uz mene, trljala me po leđima i prsima i vikala „brrrrr“, kao kad u stripu žele pokazati da je nekome hladno. Za mnom je došao i psić, umiljavao nam se neko vrijeme, a zatim se ugnijezdio pored nas i nastavio drijemati. – Baš je sladak rekla je Alma i još se više stisnula uz mene.

182

2 Šutjeli smo zagrljeni i uživali u toj iznenadnoj bliskosti. Vаni je pucnjava jenjavala. Onda je ona malo popustila zagrljaj i odmaknula se. Podigla je pogled prema meni i gledala me raznježeno i napušeno. Rekla je da mi želi nešto reći. Ili možda najprije pokazati. Gledao sam je pomalo u strahu, nepripremljen na to što će doći. Uzela je moju ruku i povela je prema donjem dijelu svojega trbuha. Ja ustuknem, povučem ruku, a ona se prenu: – Šta ti je, bolan? Pa neće ti ništa bit. Samo da osjetiš. Ja se nasmiješim, nelagodno mi je i ne znam kud bih s pogledom. Uperio bih ga bilo kamo samo da ne gledam u njezine oči, koje su te mogle navesti na bilo što. Ponovo mi je uzela ruku, ovaj put odlučno i snažnije, pogledala me u oči zapovjednički i stavila moj dlan na svoj mali trbuh. Zatim je mojim dlanom pomilovala trbuh. – Osjetiš? pitala je. Ja sam bio potpuno zakočen i nisam osjetio ništa, nisam smio pomisliti ništa. – Četvrti mjesec – rekla je. Ruka mi poskoči. Nasmijala se nekako oslobođeno i vratila mi ruku na svoj trbuh. Malo sam se opustio i sad sam je i sam milovao po jedva vidljivom zaobijenju. – Ne bi' nikad reko – kažem. – Pa ništa se ne vidi. – Аl još malo pa bi svi vidili. Zatim mi je sve ispričala. – Znaš, bila sam ja s jednim muškarcem – počne. Ja kažem da znam da je imala zaručnika. – Ma ne s njim. Mislim... bila zaprave. – Misliš... spavala s njim. – Pa jä... spavala. – Sa svojim vjerenikom... onim što je radio u Njemačkoj? – Joj, Bože, pa ti ništa ne kontaš. Ne s njim, to ti govorim. Pusti njega, šupak najobičniji – reče Alma prilično opako. Ispričala je kako je taj njezin zaručnik iz straha raskinuo zaruke i našao djevojku do koje je bilo jednostavnije doći. Bila je tužna, ali još više bijesna. Ne samo na njega nego i na svoju obitelj, na selo, na cijeli svijet budala koje su pokušavale urediti njezin život kako su oni htjeli. U selu ima jedan momak, malo stariji, govori Alma, zgodan, crn i lijep. Visok. Ali u 183

ratu je izgubio nogu. Poslije rata se malo propio, ali nikad nikome nije pravio nevolje. I tako, na jesen kad je saznala da joj se zaručnik oženio tom nekom drugom i odveo je u Njemačku, Alma je, kako kaže, „bila s njim“. – S tim pjanom bez noge? pitam ja poput kakvog zajedljivog oca. – Pa nije uvijek bio pjan. – I samo jednom ste... – Pa... nije baš jednom. Htio sam je upitati gdje, kako, zašto, ali pretpostavljao sam da bi moja pitanja ostala bez odgovora. – I to mi tek sad kažeš? – kažem pomalo ljutito. – A kad da ti kažem? Bilo me sramota. A ovde kad bi se saznalo, otac bi me se odreko. Imam samo Saliha. – Salih zna? – Čuj Salih...? Salih sve zna. Šutio sam neko vrijeme, jer što zapravo reći? Začudo, nisam bio ljutit. Naprotiv, osjetio sam čak i olakšanje. – Sad imaš i mene rekao sam. Ništa se ne boj, sve će bit okej – rekao sam uvjeravajući više sebe nego nju. – A šta je sad s tim tipom bez noge? Zna l’ on? – Ma ne zna. Htjela sam mu reći, ali nisam znala kako. A i on je nekamo otišo. Kažu u Jagomir na liječenje. – Ona ludnica u Sarajevu? – Jä – kaže ona kratko i spusti pogled. – Pa, je l’ ga voliš? – Ma, šta ja znam. Više mi ga žao. Da mi je samo da dijete ovo iznesem i tada počne plakati. Tiho, bez jecaja, samo su joj suze klizile niz lice, a ona se držala za trbuh. Zagrlio sam je i tješio govoreći nek se ništa ne boji. Gunko je podigao glavu i gledao nas malo bunovno, promeškoljio se i onda nastavio drijemati. Uzeo sam ga i stavio između nas dvoje. Počeli smo ga milovati, a on se namještao i zadovoljno žmirkao. Tada je i Alma prestala plakati, malo se nasmiješila i rekla: – Hvala ti... rođo... I tada se oboje stanemo smijati kao blesavi, jer je to „rođo“ rekla dubokim i promuklim glasom nalik na Salihov.

184

Probudio sam se ujutro na istom trosjedu, pokriven dekom ispod koje mi se sinoć povjeravala Alma. Gunko je odmah skočio na mene i počeo se umiljavati ne bih li ga što prije izveo van. Otišao sam u kupaonicu, otuširao se, oprao zube, obrijao se, odjenuo i, kad sam bio gotov, u stanu je i dalje sve bilo tiho, Odškrinuo sam vrata sobe u kojoj je bila Alma i vidio da još duboko spava. Otišao sam do sobe, valjda dječje, u koju je sinoć otišao Salih. Došao je jutros oko četiri, pijano mi čestitao Novu godinu i srašio se u krevet. I on je još spavao. Bilo je prošlo deset sati i ja sam izašao s Gunkom prošetati gradom dok se njih dvoje ne probude. Vani je bilo hladno i pusto, Tuzlu su pritisnuli niski oblaci ispunjeni isparavanjima obližnje termoelektrane. Pomislih da sam se možda trebao javiti tetki Ziki i reći joj da napuštam „ranč“ i kolibu, ali nije mi se dalo. Javit ću joj se kada stignem u Oslo. Došli smo do malog trga na kojem je bila spomen-ploča za sedamdeset dvoje mladih ljudi koji su na tom mjestu poginuli od granate koja je pala odnekud iza brda. Na ploči je bio poetski tekst koji je bezuspješno pokušavao reći nešto o prirodi tog zločina. Nalazio sam znakovitom činjenicu da se to dogodilo dvadeset i petog svibnja, na dan kada smo svi nekada slavili Dan mladosti, koji je pogrešno smatran Titovim rođendanom. Odšetali smo do parka u kojem je, kad sam bio dječak, bio mali zoološki vrt. Tu je i partizansko groblje, stotine kamenih ploča na kojima su bila imena partizana poginulih u borbama za oslobađanje Tuzle od Nijemaca u Drugom svjetskom ratu. Poslije ovog posljednjeg rata, s početka devedesetih, napravljeno je i zajedničko groblje za spomenute 72 žrtve što su poginule na nekadašnji Dan mladosti. Na samom kraju parka, u dolini pored puta, nalazi se umjetno slano jezero gdje su se ljudi ljeti kupali i rashlađivali. Cijeli se grad nalazi na velikom podzemnom slanom jezeru, ostatku nekadašnjeg Panonskog mora. Ljudi su ovdje od pamtivijeka živjeli na soli i od soli. Oko parka se još mogu vidjeti stare bušotine s tornjevima koji su služili za crpljenje slane vode iz zemlje. Sve u ovom parku stane u tri riječi: sol, život, smrt. Pustio sam psića s uzice i on je trčkarao po travi, od grma do grma, od stabla do stabla, zalijetao se za vranama koje su skakutale po parku zloguko grakćući.

185

LIII

1 Kada se psić napokon pokakao, krenuo sam natrag prema stanu u kojem su me čekali Alma i Salih. Ponovo sam ga vezao uzicom, a on, budući da nije bio naviknut na takvo što, vukao je kao pomahnitao. Nekoliko sam puta viknuo na njega, trznuo ga, dajući mu do znanja da ne smije vući, ali od toga nije bilo nikakve koristi pa sam odustao i prepustio mu se. Ionako me više nikad neće vući, mislio sam, i blio mi ga je žao dok je s isplaženim jezikom cupkao ispred mene. Prisjetim se odjednom one večeri kad sam posljednji put sreo bivšu ženu. Čim sam vidio njezine oči, znao sam na čemu je. A i na čemu sam ja s njom. Sjedili smo u mojoj sobi, ja na krevetu, a ona na stolcu pored pisaćeg stola. Iz frižidera sam izvukao bocu u kojoj je bilo još malo votke, pa sam nam natočio i pili smo je tako čistu, jer nisam imao ništa s čime bismo je pomiješali. Ona je bez prestanka govorila o bog te pitaj čemu, postavljala pitanja i davala odgovore, smijuljila se, gledala me nekako čudno. Bila je lijepo odjevena, kožnate čizme, otmjena haljina, svjetlucava bluza oko koje je ogrnula imitaciju bijelog krzna, ali nekako joj sve to nije pristajalo. Kao da je odjenula tuđu odjeću. Pokušavala je stvoriti dojam otmjenosti, ali meni je izgledala nekako zamoreno i potrošeno. Dok mi je upućivala te svoje zavodljive poglede, u njezinim očima čitao sam starost i zasićenost od života. Još je bila lijepa, ali godine su na njoj ostavile traga. Možda će zvučati čudno, ali ja sam se, nekako, osjećao bolje zbog toga. Osjećao sam zadovoljstvo u spoznaji da nitko ne može pobjeći vremenu i da je sve ono dobro na njoj otišlo u nepovrat, zauvijek izgubljeno i za mene i za druge. Pitala me što je sa mnom, a ja sam odgovorio da mi je bivša djevojka umrla od raka i da su je baš danas sahranili. Činilo se da je se to nije suviše dojmilo. Takva je ona. Imao sam osjećaj da bi potpuno hladnokrvno mogla 186

gledati ljude kako umiru, dok bi se istodobno znala isplakati slušajući neku tužnu pjesmu ili gledajući kakvu ljubavnu sapunicu. Rekla je da ona zna što meni treba. Iz torbice je izvadila smotuljak, iz njega istresla malo bijelog praha, usitnila ga bankovnom karticom, smotala novčanicu i povukla dvije od četiri crte na stolu. Ponudila je i mene, ja sam prvo mislio da neću, ali onda sam isključio razum te pošmrkao to što je ostalo. To mi je potpuno zaledilo sve osjećaje, otjeralo tugu, ali i učinilo me nesposobnim za sreću. Vratio sam se na svoje mjesto na krevet, pili smo votku, razgovarali, ja sam nakon nekog vremena smotao džoint pa smo pušili dodajući ga jedno drugom. Ona se u jednom trenutku digla, prišla mi, sjela mi u krilo i poljubila me. Zatim smo vodili ljubav, ali u tome je bilo manje osjećaja nego na snimanju pornofilma. Kad smo bili gotovi, pokupila je odjeću i otišla do kupaonice. Vratila se nakon nekoliko minuta, odjevena, počešljana i našminkana. Rekla mi je da trebam otputovati na neko vrijeme. Ako nemam novaca, dat će mi ih ona. Prebacit će mi već sutra na račun. – Još imaš onaj isti broj računa? – pita ozbiljno kao da je službenica u banci. Htio sam joj postaviti mnoga pitanja, o tom djetetu i njezinom mužu, ali droga mi je umrtvila znatiželju. U jednom trenu sam je ipak bezobrazno upitao kako joj je s tim tipom. Ona se zahihotala i rekla da joj je dobro prije i poslije seksa. Zatim je odjenula jaknu, poljubila me u obraz i otišla stubama. Sutradan sam otišao na biro za zapošljavanje i prijavio se za pomoć za nezaposlene. Kad sam poslije na internetu provjeravao, vidio sam da mi je na račun uplaćeno petnaest tisuća kruna. Nakon nekoliko dana spakirao sam se, rekao Egilu da moju sobu od sljedećeg mjeseca može iznajmiti i otputovao. Mjesec dana putovao sam Balkanom: Hrvatska, Crna Gora, Makedonija, Albanija, Bugarska, Grčka, Turska; lutao bez cilja, mijenjao autobuse, vlakove, stopirao kamiondžije, spavao u sumnjivim pansionima. Onda sam otišao u Bosnu, tad je već bio početak ljeta, kupio staru bubu za tisuću i dvjesto konvertiblinih maraka, vozikao se unaokolo, upoznavao čudne ljude, pio, drogirao se, plesao do iznemoglosti na razuzdanim partyima i na kraju, kad mi je sve dosadilo, zavukao se u djedovu kolibu i počeo pisati u svoju ružičastu bliježnicu.

2 187

Kad sam se vratio u stan u kojem smo prespavali, zatekao sam Almu i Saliha kako sjede u dnevnoj sobi i piju kavu. Salih je bio vidljivo mamuran, a Alma je odmah ustala i donijela fildžan i meni. Ja rekoh da nije potrebno, da bih radije čaj, ako može. – Čuj čaj...? – kaže Salih zajedljivo. – Što ne popiješ kahvu s nama? Ko sav normalan svijet... – Može čaj, može, što ne bi mogo – govori Alma i stavlja zdjelu s vodom na štednjak. – Ðes ti to poranio...? – pita on. – Išo prošetat cuku – kažem. – Ja se bogami prepo da nam nisi uteko... – Dobro je, ba, Salih – kaže mu Alma. Poslije smo sjedili i pili, oni kavu, a ja čaj. Salih reče da je dobro što sad i ja znam „to o Almi“, misleći valjda na njezinu trudnoću. Govori mi da mu se javimo kad stignemo, da mu pazim na sestru, a njoj govori da me sluša, da ne zajebava i da ne tjera inat. – Dobro, ba, šta si sad uzo tu pametovat? Ko da si nam babo – kaže ona. – Čuj, ja uzo pametovat... Pametujem jer vas znam oboje kaki ste. Ti znaš bit takav ters da te čojk taman da ima živce ko konj ne bi mogao izdurat. A on sad uperi oko na mene ko zec. Čim mu nešto malo zapne, čim nešto šušne, on utekne. Nije to bilo daleko od istine, tako da ni Alma ni ja nismo imali što odgovoriti. – Jeste l' gladni? pita ona. U frižideru nema čega nema, mogu nam nešto napravit za doručak.

3 Malo poslije tri sata sjeli smo u Salihov automobil i odvezli se na autobusni kolodvor. Na jednoj malenoj, svježe oličenoj zgradi pored kolodvora velikim je zelenim neonskim slovima pisalo „Bundavica“. Ispred zgrade stajalo je pet autobusa s istim takvim natpisom oko kojih su se već počeli skupljati ljudi vukući za sobom goleme, preteške torbe. Činilo se da je taj Bundavica imala privatni kolodvor i više prometa od gradskog kolodvora, koji je zjapio prazan i izgledao tužno i oronulo. Salih je otišao kupiti nam karte, a Alma, ja i Gunko stajali smo pored auta i promatrali kako ljudi trpaju torbe u prtljažnik, pozdravljaju se s 188

okrupnjalim ženama, podižu djecu u zrak i ljube ih, ulaze u autobuse, mašu, viču nešto kroz staklo. Neki visok i brkat čovjek koji je prolazio pored nas ugleda Gunka, priđe nam, sagnu se i poče ga milovati. – Ovo ti je barak – kaže on. – Šta barak? Obama? – pitam ja. – Pa tako ti se zove ova rasa kaže on gledajući odozdo u mene. Pravo mu je ime bosanski oštrodlaki gonič, ali barak ga zovu. Nema boljeg kera za lov. – Meni više izgleda ko neki mješanac – kažem ja. – Nije, nije... Znam ja... Imo sam ja istog vakog. Joj, što je to bio pametan ker. Sedamnaest godina živio, nikad ga nisam vezo. Neće na čovjeka, ali kokoši, mačke, ma to sve ganja, nijedna mu ne može uteć. Jednom mi je na kravu skočio, ufatio je za vrat, objesio se i neće da pusti, a krava trči – govori čovjek i počinje se smijati. – Bi l’ ga prodo? Alma i ja se zgledamo. – Haj majke ti reče čovjek i diže se. Eno mi tam dva sina pa da im ostavim, nek se igraju. Sve viču „Dobavi nam, babo, cuku“, a ja sve lažem: „Kupiće babo, kupiće“, i nikad. – Ma šta ću ti ga prodavat – kažem ja. – Edine, Almire, hote vam, vid jes dobar cuko. Dotrčaše dva kratko ošišana dječaka. Jedan je imao možda pet, a drugi sedam-osam godina. Odmah su kleknuli i stali milovati Gunka. On se također veselio, skakao, lizao ih, mahao repom. – Kako se zove? – pita ovaj veći. – Gunko – kažem ja tiho. Oni se počeše smijati. – Kako ti je to ime? – kaže manji dječak. – Hoćemo ga uzet? – pita otac sinove. Evo, hoće čiko da nam ga da, al ako ćete ga pravo dobro pazit. Dječaci urlaju od sreće i viču da hoće. U to im dođe i mati te brko i njoj objašnjava. Ona, još uvijek mladolika, rumena i širokih bokova, pomalo negoduje, ali vidi se da joj je dječja sreća na prvom mjestu. Čovjek opet navaljuje i pita pošto je cuko. Ja se sagnem do Gunke, počešem ga iza uha i zatim dam uzicu manjem dječaku. Kažem im da je cuko njihov i neka ga dobro čuvaju. Čovjek neće ni da čuje, vadi novčanice, broji ih, pruža mi ih, ja odbijam, gura ih zatim prema Almi, ona se također izmiče. Uto dođe i Salih

189

i pita što je, mi mu objašnjavamo, on gleda u čovjeka i kaže: – Je i' ti puno dvjesta eura? Čovjek mu daje pare, zahvaljuje ponovo i odoše. Ode Gunko s njima. – Nek si mu dao kera govori Salih. Sevap je i zbog djece i zbog kera. A nek si mu uzeo i pare, ne bi ga se riješili za dva dana. – Ti si mu uzeo pare – kažem ja. On mi zatim dade četiri novčanice i dvije karte. Spremili smo stvari u prtljažnik, ja sam se kratko pozdravio sa Salihom i ušao u autobus. On i Alma su se zagrlili, izljubili, gledali jedno drugom u oči, on je nešto rekao, pa su se onda još jednom izljubili, vozač je upalio motor, ona napokon ušla u autobus, sjela pored mene i tako smo krenuli.

190

Epilog

Sjedim za pisaćim stolom u svojoj sobi u Hagegad 52, gledam u kompjutorski ekran, pijem čaj i čekam neki od glasova da pomogne da završim priču a da kraj bude lijep. Kad smo Alma i ja stigli u Norvešku, prije malo više od tri godine, nismo imali kud nego ravno Egilu, koji je tada već živio s Line, kako se zvala ona plavušica zbog koje je ostavio Irenu. U razgovoru je nekoliko puta istaknuo da je to samo privremeno jer je moja soba bila prazna, a Line se baš tada morala seliti iz svog stana i tako se doselila k njima. No, prije nekoliko mjeseci i Francuz je napustio stan, pa su ostali samo njih dvoje. Za sada rekao je kao da se nada. Ja sam mu ispričao o Almi; da mi je rođakinja, da je u nevolji, da je trudna i da ćemo se vjenčati. On je uzvratio da možemo ostati koliko god želimo. Zamolio sam ga da nikome, pa ni Line, ne govori o tome da mi je Alma rođakinja jer bismo mogli imati problema. Vjenčali smo se nakon četiri tjedna, kumovi su nam bili Egil i Line, a bilo je još i pet-šest Egilovih poznanika, čisto da ne budemo baš sami. Činilo se da su svi shvaćali da i nije riječ o „ргаvom“ vjenčanju, osim Line, koja je iskreno pustila par suza. Ili je možda samo dobro glumila, tko će znat. U svakom slučaju, nakon našeg vjenčanja gnjavila je Egila da i oni to učine, da se vjenčaju, no mom šutljivom prijateiju to nije padalo na pamet, tako da ga je Line napustila sredinom tog ljeta, nekoliko mjeseci nakon našeg vjenčanja. Osjećao sam krivicu zbog toga i htio naći neki novi stan za sebe i Almu, ali Egil nije htio ni da čuje. Rekao je kako je zapravo sretan zbog svega i da je sada u stanu taman mjesta za nas troje. Svatko je imao svoju sobu, a za plaćanje ćemo se već dogovoriti. I tako sve do dana današnjeg. I, kao što sam prije spomenuo, dva mjeseca prije nego što će se Alma poroditi, dobio sam privremeni ljetni posao kao vrtlar na groblju gdje je pokopana Cathrine. Alma je primijetila da me tih dana nešto mučilo i sve sam joj ispričao. Ubrzo nakon toga, početkom lipnja 2005. godine, Alma je rodila djevojčicu. Dala joj je ime Aida, ali svi ćemo je zvati Ida. Naša slatka mala Ida.

191

Kada je ljeto završilo, počeo sam raditi kao nastavnik norveškog za strance, Alma je krenula na tečaj u tu istu školu, a Egil je dobio stalni posao u gradskoj knjižnici i ostavio se sviranja po klubovima i onoga što uz to ide. Štedio je novce za jedrilicu kojom ćemo ploviti oko svijeta. Ja sam ponekad vikendom radio i kao izbacivač u jednom klubu. Bila je to odlična terapija za odvikavanje od alkohola i droga. Dovoljna ti je jedna večer da trijezan gledaš sve te razvaljene klince pa da se zapitaš: „Bože, jesam li i ja ovako izgledao?“ A onda bi mi jedan od glasova posprdno doviknuo: Ne, ti si bio još gori, deset puta gori, matori majmune. I što da mu čovjek odgovori? Alma je ubrzo preuzela domaćinstvo u svoje ruke. Brinula se o Idi, ali i o nama dvojici kao da smo djeca, prala nam i kuhala, držala prodike o urednosti i čistoći, svaki dan išla na tečaj norveškog, a ubrzo je i za novac počela čistiti po kućama dobrostojećih Norvežana. Ja sam se tome protivio, Egil također, ali ona je rekla „novac je novac“. Rekao sam joj da imamo dovoljno novca, ali ona je rekla da je to moj novac. – Pare su naše – rekao sam. – Dobro, nek su to naše pare – rekla je. Al ja hoću da imam moje pare. Kontaš, moje. – Kontam – rekao sam, i zatim dodao: – Sretan je onaj ko te oženi. – Samo ti zajebaji – smijala se Alma. Sa Salihom smo se u početku čuli redovito, a onda sve rjeđe. Nakon što je Alma nestala, kako nam je ispričao, bilo je malo strke i frke, ali sve se, kao što je i predvideo, ubrzo smirilo. Ima svijet prečih briga rekao je i, kao i uvijek, imao pravo. Neko se vrijeme nismo bili čuli, a onda nam se nakon nekoliko mjeseci javio iz, naravno, Njemačke. Zvučao je zadovoljno i ispričao nam da mu je posao na građevini sredio nitko drugi nego onaj čovjek kome smo prodali Gunku. – Znači, cuko ti našo poso – smijao sam se u slušalicu razgovarajući s njim. – Kako je on? – upitam. – Ko? – Pa moj cuko. – De, ba, otkud ja znam? I nije više tvoj, prodo si ga. – Ti si ga prodo – kažem je prilično zajedljivo. – Ma jebo te ker, kako mi je sestra? – okreće priču jednooki lukavac. Sve je neko vrijeme, više-manje, bilo u redu, ali početkom ljeta sljedeće godine, upravo kad je Ida trebala proslaviti prvi rođendan, kad je gugutala svoje prve riječi i samo što nije prohodala, ja sam završio u bolnici. U istoj onoj gdje je Cathrine umrla. Jednog sam dana došao s posla, počeo povraćati i umalo se onesvijestio. Pomislio sam da sam pojeo nešto 192

pokvareno na poslu. No, i sutradan sam nastavio povraćati smeđu tekućinu za koju mi se počelo činiti da je krv. Tek kada sam vidio da mi je i stolica krvava otišao sam svojoj liječnici, onoj uvijek nasmiješenoj staroj hipijevki. Rekla je da ne misli da je to nešto ozbiljno, čisto sumnja da je rak. Rak? Odakle izvuče rak? pomislio sam. Zatim su mi provjerili krvnu sliku i pokazalo se da sam izgubio gotovo pola krvi u tijelu. – Kako si došao ovamo? – pitala je liječnica naboravši zabrinuto čelo, ali i dalje se uljudno smješkajući. – Pa, pješice – odgovorim. – I ništa nisi osjetio? – Pa... malo mi se vrti u glavi, ali nije to ništa... Ona je odmah nazvala taksi koji me odvezao u bolnicu. Kad smo stigli tamo, čekao me cijeli tim liječnika i bolničkih sestara Stavili su me na stol i stali me pregledavati kroz sve rupe na tijelu. Nakon gastroskopije liječnik mi je rekao da imam tumor u želucu veličine... tu je zastao tražeči pogodnu riječ ... golfske loptice zaključi radeći krug palcem i kažiprstom. Sva sreća pa liječnik ne igra košarku, pomislio sam. Ta golfska loptica morala je van, ali najprije je trebalo zaustaviti krvarenje i dati mi dvije litre krvi kako bih malo došao k sebi. Ja se stvarno nisam uspaničio. Nisam imao vremena za to. Ali Alma je bila izvan sebe. – Tako mlada i zgodna, još udovica, mmmm – zezao sam je s bolničke postelje. Ona je držala Idicu, puštala suze da joj cure niz obraze i nije odgovarala na moje šale. Iza nje je stajao Egil i stavio joj ruku na rame da je utješi. To mi se nimalo nije svidjelo. Već sam vidio kako poliježu moj lijes u raku, a Egil je grli i odvlači u krevet. I to moj. Jednom, kad je Alma izašla iz sobe, kažem mu: – Nemoj ni pomišljati. – Što? – pravio se on nevješt. – Znaš ti dobro – kažem mu smrtno ozbiljan. – Što kaže liječnik, je li dobroćudan? – pokušava se izvući. – Ne znaju... ne znaju još. Ali ja ću biti zloćudan ako se nešto dogodi. Mislim, između vas dvoje. Nemoj se zajebavat s time. On je šutio malo kao da važe što će reći, da bi se na kraju dječački nasmiješio i rekao: – Ma daj, šta ti je? Pa to ti je žena. – Deeem rajt rekao sam tobože na engleskom pa smo se obojica počeli smijati.

193

Sve je, na sreću, prošlo u redu. Tumor se pokazao dobroćudnim, pa su me rasporili posred trbuha i izvadili ga. Zajedno s trećinom želuca, doduše. Tako da sam smršavio desetak kila. Jedino što vrijedi upamtiti od cijelog boravka u bolnici jest morfrj kojim su me kljukali poslije operacije i u kojem sam poput svakog istinskog narkofila uživao, i konačni izlazak iz bolnice. Tko je to doživio, zna o čemu govorim. Tko nije doživjet će, nadajmo se. Prva osoba koja me posjetila nakon operacije bila je moja bivša žena. Medicinska sestra rekla mi je kako mi je obitelj došla u posjet. Rekao sam da ih puste unutra. Radovao sam se što ću vidjeti Almu i Idu i bio sam prilično iznenađen kad sam ugledao Anju, kad već moram spomenuti njezino ime, i njezinog već poodraslog sina, kojem nikako da upamtim ime. Pozvao sam sestru da mi da još malo morfija, za svaki slučaj. Anja je, po običaju, bila prilično nezainteresirana za tuđe probleme, pa makar taj netko bio na samrti. Spomenula je, tobože usput, da se već razvela, i to nakon „onog puta“ naglasila je. Mali je stajao sa strane i gledao u mene kao da ću ga pojest. Kako nisam mogao mnogo govoriti, nastavila je mljeti o tome da će se udati za nekog Šveđanina koji živi u Španjolskoj. – Dosta mi je Norveške. Ovdje je tako dosadno rekla je na kraju. Htio sam joj reći za onaj novac koji joj dugujem, ali u tom trenu u sobu je ušla Alma noseći Idu u naručju. Prišla je i oprezno me poljubila u obraz pitajući kako sam. – Dobro sam odgovaram usporeno i pomislim kako bih trebao zvati sestru da mi da još malo morfija. Zatim su se njih dvije, moja bivša i moja sadašnja, svaka sa svojim djetetom, a nijedno nije moje, odmjeravale u mojoj bolničkoj sobi kao da su u ringu. Zatim sam ih upoznao: Alma, ovo je Anja; Anja -Alma... a one su se kiselo osmjehnule jedna drugoj. Zavladala je neugodna tišina i onda se Anja digla, poljubila me, i ona u obraz, i rekla da slobodno svratim ako budem u blizini Barcelone. Zatim je pogledala u Almu onim svojim mačkastim pogledom od kojeg bi čovjeka uhvatio strah i rekla: – Dodite zajedno, bilo bi mi drago. Alma je samo kimnula i ova je izašla nabadajući štiklama po bolničkom linoleumu. – Otkud ona, majke ti? – odmah je prosiktala Alma. – De, ba, ja skoro umro, a ti otkud ona... ko da si mi žena – kažem pokušavajući se našaliti. Ali Alma se nije smijala. – Šta hoće? – nastavila je zajedljivo. Kažem joj da se udaje i da ide u Španjolsku. – Sigurno je našla kakog bogatog starohana – zaključila je zlurado. 194

Nekoliko dana poslije operacije nazvao me i Borče iz Maroka. Htio mi je samo zaželjeti brz oporavak. Namjerno nisam htio pitati za Irenu, no on je na kraju sam rekao da je dobro, da ima dečka u Bergenu, ondje sada studira, i da često dođe u Maroko u posjet. – Avion je sad tako jeftin – rekao je kao da se opravdava. Ja pomislim da definitivno neću tako brzo ni u Španjoisku ni u Maroko. Kad sam iz bolnice došao kući, na pisaćem stolu u mojoj sobi ležala je ružičasta bilježnica. Alma je rekla da je sve pročitala i da bih trebao sjesti i napisati knjigu. I to roman. – Ionako nemaš drugog posla – dodala je za svaki slučaj. Gledao sam u bilježnicu neko vrijeme i onda mi se ponovo sve vratilo u sjećanje. Pomislio sam kako bi zbilja mogao od tih zapisa nešto napraviti. „Vidiš i sam, možeš riknuti sad-pa sad“, govorio mi je glas. Ostavi nešto iza sebe. – Pa nije baš da nemam – odgovorio sam Almi. Moram ležat. – Ma nemoj. Reko je meni doktor da se moraš kretat. Ne previše, al ne smiješ ni ležat po čitav dan. – Je l’ reko šta smijem li drkat? – počeo sam se opet zezati. – To obavezno – rekla je. Ev’ ti kompjuter pa malo piši, malo drkaj – rekla je izvlačeći mi stolac da mogu sjesti za stol. – Ionako je to isto – zaključujem othukujući i trljajući se po trbuhu na kojem su bili čelične nitne. I tako sam počeo pisati ovaj roman. Ali nije to išlo ni lako ni brzo. I da me pitaš o čemu pišem ili kako će se roman zvati, stvarno ne bih znao reći. Kad bih stvarno pao u očaj, što nije bilo rijetko, davao bih Almi da čita to što sam napisao. Ona bi poput pravog urednika, mrzovoljka i cjepidlake, vrtjela glavom i govorila da to sve treba skratiti. – Puno, brate, okolišaš. Reci više šta hoš. A ne šuć-muć. I kraj ti mora biti malo ljepši – govorila je. – Otkud ja znam šta hoću – branio sam se. Čuj to...? Ljepši kraj...? A i ti... šta ti znaš kako se treba pisat. Nisi pročitala ni Orlovi rano lete – prelazio sam odmah u napad. – E, bogami sam Orlove čitala. Kad bi ti tako piso... E, moj rođo... oponašala bi Salihov glas pa bismo se počeli smijati. To nam je bio glavni geg kad bi razgovor zapeo. A onda je, prije tri mjeseca, u veljači ove godine, umro Almin i Salihov otac pa smo morali ići u Bosnu na sprovod. Sletjeli smo u snijegom prekriveni Beograd, a ondje nas je čekao Salih. Razgovarali smo i smijali se bez prestanka na putu prema Bosni. Salih je svako malo ljubio sestru, nećakinju i mene. Više me nije zvao rođo, nego „zete“. I to posprdno. Činilo 195

se kao da su zaboravili da im je umro otac. Kad smo već prešli granicu i zaputili se prema Majevici, Salih govori kako možda ipak ne bi bilo najpametnije da i ja dođem na sprovod. – Biće svakakvih ljudi... šta ja znam... Biće i onih bradonja, ne mogu svijetu zabranit da dođu na dženazu. Nisam htio ništa reći, ali stvarno mi je bilo drago što sam to izbjegao. On mi je objasnio da mogu biti kod Ahmeta dok sve to ne prođe. Pitam tko je taj. – Onaj što si mu prodo pašče... Tu je on u Srebreniku, došo i on sa mnom iz Njemačke. Reko sam mu daš doć, nema nikakih problema. – Ti si mu prodo cuku ne propuštam priliku, ali on ovaj put ne odgovara. Gunko je bio vezan na lancu ispred goleme kuće bez fasade. Odmah sam mu prišao, a on je mahao repom, puštao neke piskave zvuke i umiljavao se da sam se sav rastopio. Porastao je, očupavio, glava mu je bila bijela, a šape krupne. Izgledao je kao neki medvjedić. Sagnuo sam se i milovao ga i češkao, a on me krenuo lizati. Uto su se pojavili Ahmet i njegova žena pa sam se morao pozdraviti i s njima. Pitam odmah mogu li ga malo pustiti s lanca. Ahmet odgovara da ne, jer napada kokoši. – Zaklo mi već tri. Ja bi' ga već ubila da nije djece kaže Ahmetova žena mirno i okrutno. Rekao sam Salihu da bih želio provesti nekoliko dana u djedovoj kolibi, a on kaže da nema problema, da me odmah može tamo odvesti, ali snijeg je, zima, što ću ondje? Odgovaram mu da je to moja briga. Zatim pitam Ahmeta da mi daju Gunka na par dana, da ne budem sam u kolibi. Pristao je, iako nevoljko, a njegova žena rekla je da ga ne moram ni vraćati. Nisam to ni mislio, ako ćemo iskreno. Proveli smo tako tjedan dana u kolibi, Gunko i ja. Svakog sam dana skijao po okolnim brdima, a Gunko me u stopu pratio. Ponekad bi otrčao pa ga ne bilo i po pola sata, a onda bi opet iskočio iza nekog snijegom prekrivenog grma i počeo razdragano skakati po meni. Navečer bismo skupa ležali na starom kauču, ja bih čitao, a on poturao razne dijelove svog čupavog tijela da ih češkam. Kad je došlo vrijeme za povratak u Norvešku, pokušao sam upaliti staru bubu, ali akumulator je bio prazan. Salih i Alma došli su autom po mene pa smo krenuli u Tuzlu. Sve je sličilo na onaj odlazak od prije tri godine, samo što je sad sve bilo nekako opušteno. Kao da smo svi našli svoja prava mjesta na ovom svijetu. Salih je našao Njemačku, ja Gunka, a Alma Idinog oca. Salih je ogovarao starijeg brata, „vehabiju ko fol“, kako ga je zlobno okarakterizirao. – Jes vidio kako je frajer obrijo bradu odma poslije dženaze? Još da napravi one zube pa neće bit ljepšeg vehabije... Mogo bi se i oženit... – 196

posprdno će Salih. Ja pomislim kako je možda puštao bradu iz poštovanja prema ocu, ali nisam si mogao objasniti kakve veze poštovanje ima s bradom ili pokvarenim zubima, pa sam šutio i slušao kako se Salih podsmjehuje starijem bratu. I to je neka bratska ljubav, razmišljao sam dalje, bar ga spominje. Ja sam ponovo iz Tuzle putovao Bundavicom za Njemačku. Samo što je ovaj put umjesto Alme sa mnom putovao Gunko. Mislio sam da je bolje da putujemo autobusom nego avionom. Vozač se malo bunio zbog pseta, ali za dvjesto konvertiblinih maraka mogao sam povesti i kozu. Alma je zajedno s Idom nastavila za Sarajevo da se nađe s Idinim ocem. Rekla je da se vidimo u Oslu za tjedan dana. Međutim, Gunko je zapeo pri ulasku u Norvešku, jer nije imao potrebne papire o cijepljenju, pa je morao provesti mjesec dana u karanteni. Bilo mi ga je zbilja žao, ali nije bilo druge. Tako je to kad si pas, i to Bosanac, pomislio sam i oporo se nasmiješio predajući ga veterinarima. Mogu mu doći u posjet kad god hoću, rekli su uljudno. Kod kuće me čekao poziv od policije, Odjel za strance, u kojemu su mene i Almu pozivali na intervju. Zapravo je bila riječ o policijskom saslušanju prilikom kojega se treba utvrditi je li naš brak fiktivan ili stvaran. Najprije će saslušati nju pa mene i, ako nam se odgovori na pitanja ne budu slagali, ona neće dobiti stalnu dozvolu boravka na koju je imala pravo nakon tri godine provedene u Norveškoj. Alma se vratila iz Bosne desetak dana nakon mene. U Sarajevu je provela nekoliko dana kod Idinog oca. Pitao sam je kako je prošlo, rekla je da je sve bilo u redu, obavila je ono što je naumila. On zna da ima dijete, Ida je vidjela svog oca i to je to. – Nema se tu šta više pričat. On ima svoj život, a ja svoj rekla je i onda smo skupili sve zajedničke fotografije i temeljito se pripremili za razgovor s policijom. Kad smo došli, najprije su pozvali nju. Sjedio sam u čekaonici kao na iglama puna dva sata, a onda, kad je izašla, rekli su da im nije potrebno razgovarati sa mnom. – Vaša supruga je sve detaljno objasnila – reče mladi policajac i sam zadovoljan, činilo se, što je sve gotovo. – Šta je bilo? – pitao sam dok smo se vraćali kući. – Ma šuti... – kaže Alma. Nije me ni stigo ništa pitat. Nisam usta zatvarala kaže i nasmiješi se poput posramljene djevojčice. I tako je Alma dobila stalnu dozvolu boravka, Gunka su ubrzo pustili iz karantene, a ja sam napokon dobio odgovor od jedne izdavačke kuće iz Hrvatske. Objavit će mi knjigu, ali „trebam smisliti malo ljepši kraj“, rekao 197

je urednik. Baš kao i Alma, još samo da i Gunko počne zanovijetat, pomislio sam. Ja još uvijek sjedim, buljim u ekran i smišijam što da napišem.

198

Beleška o autoru

Bekim Sejranović rođen je 1972. u Brčkom, BiH. U Rijeci, gdje živi od 1985. godine, studirao je kroatistiku na Pedagoškom fakultetu. Od 1993. živi u Oslu i magistrirao je 1999. godine na tamošnjem Povijesnofilozofskom fakultetu. Prozu je objavljivao u Rivalu, Quorumu, Sarajevskim sveskama, Politikinom Zabavniku i još ponegde. Preveo je knjigu priča Noć prije mračnog jutra norveškog autora Ingvara Ambjørnsena (2000.), priredio i preveo antologiju norveške kratke priče Veliki pusti krajolik (2001.) i preveo nekoliko dela norveškog autora Frode Gryttena i Josteina Gaardera. Objavio je studiju Modernizam u romanu Isušena kalju a Janka Polića Kamova (2001.). Objavio romane: Nigdje, niotkuda, Ljepši kraj i Sandale. Za roman Nigdje, niotkuda dobio je regionalnu nagradu "Meša Selimović" za najbolji roman objavljen 2008. na području Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Živi i radi gdje stigne.

199

200

Bekim Sejranović Ljepši kraj

Izdavač: Književna radionica Rašić, Beograd Za izdavača: Aleksandra Rašić Radosavljević Priprema: Književna radionica Rašić www.krr.rs redakcija@krr.rs

201

Садржај I

5 1 2 3

5 5 6

7 1 2 3

7 7 8

III

1 2 3

10 10 11

1 2 3

13 14 16

17 1 2 3

17 17 18

1 2 3

20 20 21

VII

1 2 3

23 23 24

VIII

26 202

2 3

26 27

1 2 3

28 29 29

31 1 2 3

31 32 32

1 2 3

34 34 35

XII

1 2 3

38 38 39

XIII

1 2 3

42 42 43

XIV

1 2 3

44 45 45

1 2 3

49 50 50

XVI

1 2

52 52 203

XVII

1 2 3

55 56 57

XVIII

1 2 3

60 61 61

XIX

1 2 3

63 64 65

1 2 3

68 69 70

XXI

1 2 3

71 71 72

XXII

1 2

74 75

XXIII

1 2 3

79 79 80

XXIV

1 2 3

83 83 84

204

XXV

1 2 3

86 87 88

XXVI

1 2 3

91 91 93

XXVII

1 2 3

94 95 95

XXVIII

1 2 3

98 98 99

XXIX

101

1 2 3

101 101 106

XXX

109

1 2 3

109 109 111

XXXI

113

1 2 3

113 113 114

XXXII

116

1 2 3

116 116 117

205

XXXIII

119

1 2 3

119 120 121

XXXIV

122

1 2 3

122 122 124

XXXV

126

1 2 3

126 127 128

XXXVI

129

1 2 3

129 129 130

XXXVII

132

1 2 3

132 132 133

XXXVIII

134

1 2 3

134 134 135

XXXIX

136

1 2 3

136 137 138

139

1 2 3

139 140 141

206

XLI

142

1 2 3

142 142 143

XLII

145

1 2 3

145 145 146

XLIII

150

1 2 3

150 150 151

XLIV

153

1 2 3

153 153 154

XLV

157

1 2 3

157 158 158

XLVI

160

1 2 3

160 161 161

XLVII

164

1 2 3

164 164 165

XLVIII

167

1 2 3

167 169 170

207

XLIX

172

1 2 3

172 173 174

176 1 2 3

176 177 178

180

1 2 3

180 180 181

LII

182

1 2 3

182 183 184

LIII

186

1 2 3

186 187 188

Epilog BeleÅ¡ka o autoru

191 199

208