Marko Tomaš - Kolodvor i paranoja by Aleksandra Rasic

Književna radionica Rašić

Urednik izdanja Ivan Radosavljević

Marko Tomaš

Kolodvor i paranoja izabrane kolumne

Beograd 2016.

KOLODVOR

EL PIBE D’ORO Ljeto je nekada, čini se jako davno, trčalo kroz prašinu na tankim dječačkim nogama. Taj je trk bio suho oponašanje, imitacija kretanja nekih nogu koje su trčale sprženim travnjacima meksičkih stadiona. U pauzama između utakmica Mundijala u Meksiku 1986. godine trčali smo za loptom po svakoj za tu namjenu iskoristivoj površini na mostarskim sokacima. Gol u Higijenskom zavodu bio je između dvije agave s jedne i između dva bora s druge strane. U Džamiji smo golove označavali kamenjem. Na Šolinoj bašti gol su predstavljala metalna garažna vrata. Divili smo se mnogima. Bili smo zadivljeni gordošću koju je isijavao legendarni Dr. Socrates, elegancijom Garryja Linekera, odlučnošću Karl Heinz Rummeniggea, cirkuskim proslavama Hugoa Sancheza, ali najviše, nije to bilo ni divljenje, bila je to čista djetinja ljubav, oduševljavao nas je dežmekasti Argentinac, Diego Armando Maradona. On je bio i gord, na trenutke i elegantan, uvijek odlučan i virtuozan. Zbog njega će magija te čudnovate igre obilježiti naše živote. Svaki Mundijal čekat ćemo kao jednomjesečni praznik uvijek se nadajući da će neki novi čarobnjak na teren prosuti zavodljivu magiju igre zbog koje nam se katkad učini da vidimo nešto veće od života, da gledamo samo lice besmrtnosti. Sada zamišljam Villu Fiorito, južna predgrađa Buenos Airesa, favelu u kojoj su se nasukali snovi potomaka onih koji su sanjali izgradnju neke svoje Amerike. U jednoj kućici, udžerici točnije, raste dječak zaraznog osmijeha. 7

Kada odlazi na spavanje mali Diego zagrli loptu. Danju sa svojim vršnjacima trči kroz prašinu za tom istom loptom. Kuća u kojoj odrasta praktički nema krov. Strop prokišnjava, a cijela se obitelj tiska u jednoj jedinoj prostoriji. Kada je, godinama kasnije, govorio o svom djetinjstvu, iz njegovih je riječi tekla čista ljubav. I danas je djeci socijalizma, na čijim ogriscima još uvijek živimo, teško zamisliti takvo siromaštvo. Možda su prašnjavi tereni jedina poveznica koju bi moje djetinjstvo moglo imati sa onim koje je živio Diego. Siromaštvo, bijeda točnije, okruživala je Diega i njegove vršnjake, ali ljubavi nije manjkalo, a oko njih je kružio i eho snova o boljem životu s kojima su njihovi djedovi došli na novi kontinent. Noću je Diego sanjao teren, sanjao je u nogama loptu s kojom je spavao. Igra je radost, vic, bijeg od stvarnosti, varka, obećanje boljeg života baš kao i tango koji se plesao u polumraku argentinskih barova. – Mi igramo iz zabave. Nikada nećemo igrati zbog para. Kada krene lova, svi se ubijaju postati zvijezde, a tad krenu i zavist i samoživost. To su bile riječi trinaestogodišnjaka kojem je nadimak bio Otrov. Tu je izjavu Otrov dao nakon niza od stotinu utakmica u kojem njegova momčad, mladi tim Argentinos Juniorsa, nije pretrpjela poraz. Već tada, najveseliji, najmanji i najmlađi u tom timu, plijenio je posebnu pažnju nogometne javnosti. Dok je davao ovu izjavu, Otrov je u zagrljaju držao Diega Armanda Maradonu koji je tog dana postigao pogodak koji se ne zaboravlja. Primio je loptu od golmana, jednom je protivničkom igraču loptu prebacio preko glave, drugom je proturio kroz noge, a trećeg je zaobišao nakon što je loptu ćušnuo 8

petom, pretrčao je preostale braniče, zaobišao golmana i ušetao se s loptom u gol. Prisutni su stajali u čudu, igrači protivničke momčadi jer nisu znali gdje se nalaze, a svi su ostali zanijemili od divljenja. One, 1986. godine, Diego je postigao sličan pogodak i to nikom drugom nego mrskoj Engleskoj. Taj mitski gol proglašen je najljepšim u 20. stoljeću. Tada je rođen El Pibe D’Oro, zlatni dječak. Diego je igrao za novac i usput se zabavljao. Bio je jedan od posljednjih kojem je takvo što bilo dozvoljeno. U Diegovoj domovini igralo se 1978. godine Svjetsko prvenstvo. Maradona, iako najbolji mladi igrač svijeta, nije bio u sastavu argentinske momčadi. Nikad to nije oprostio Cesaru Luisu Menottiju. Tih je godina u Argentini željeznom rukom vladao general Videla. Ljudi su mučeni i ubijani, samo nekoliko kilometara dalje od stadiona na kojem se otvaralo Svjetsko prvenstvo zatvorenici su iz aviona bacani u more, ali Svjetska nogometna federacija nije to uzimala u obzir pri izboru domaćina turnira. Havelange, predsjednik FIFA-e čak je izričito samozadovoljno primio odlikovanje iz ruku zlikovca Videle prema kojem je bio blagonaklon i Henry Kissinger. No, najveći tog vremena, Nizozemac Crujiff, odbio je sudjelovati na turniru. Također, njegova momčad, prigodom dodjele medalja, odbila se rukovati sa Videlom. A Maradona je već tada spoznao tko će mu biti najveći neprijatelji u životu. Svi odreda su sjedili u izvršnom odboru Svjetske nogometne federacije, sjedili su i u drugi izvršnim odborima, moćnici raznih fela i zanimanja. 9

Diego je svojom igrom zaradio fanatičnu ljubav naroda, a to se stvarnim vladarima nogometne igre nikako nije sviđalo. Njegova osobna kalvarija počela je već u Barceloni. Novac nije mogao ukrotiti Diega i trebalo ga je pošto-poto uništiti. Njegov utjecaj, prije svega na običan puk, bio je prevelik. Teško je biti i čovjek, tek postojati, a nezamislivo je bilo kome shvatiti kako je biti božanstvo. Budući je ipak bio tek božanstvo u obličju čovjeka, Diego je postao pali anđeo. Nikad i nije bio svetac. U svojoj biografiji iznosi klasično opravdanje rock zvijezde za ulaz u kokainski pakao. Naprosto, u jednom trenutku svog života više nije mogao podnositi pritisak kojem je izložen. Jedini pritisak koji je podnosio bio je onaj na zelenim travnjacima diljem svijeta. Tu, na terenu, s loptom, Diego je uvijek bio onaj zaigrani dječak gladan driblinga i golova. Uvijek je bio gladan zabave, htio je istinski uveseljavati puk, ljude kojima tuđi uspjesi, driblinzi i golovi pomognu da izguraju loš dan. Diego je podlegao pritisku. Ali nikad njegove kokainske avanture ne bi ugledale svjetlo dana da je umio šutjeti, da se nije bunio protiv smjera u kojem su nogomet vodili Havelange i bratija. Pobunio se protiv nogometa koji se igra isključivo za TV kamere, nogometa koji je podređen sponzorima, nogometa koji polako biva otet od onih koji ga igraju i onih koji u njemu uživaju. Gdje god bi došao Diego je bio buntovnik. Bio je simbol otpora rasizmu koji je sjever Italije nemilice sipao prema Napolitancima. On je bio simboličko sredstvo kojim je siromašni jug konačno uspio pobjediti bogati sjever. Isti slučaj je bio i sa Bocom, njegovim voljenim radničkim, sirotinjskim klubom koji je s Diegom na čelu prkosio građanskom, bogatunskom River Plateu. Jednako je bilo s osrednjom momčadi Argentine 10

koja je isključivo zahvaljujući Diegu 1986. godine podigla trofej svjetskog prvaka. Bio je to Diegov poklon njegovom narodu koji je patio pod Videlinom čizmom i ginuo na Maldivima. Bio je to i trenutak kad su čelnici FIFA-e shvatili da se tog dečka nekako mora zaustaviti. Previše je lajao. Bunio se protiv neljudskih uvjeta u kojima su primorani igrati samo da bi europski gledatelji mogli u primetimeu gledati prijenose utakmica. Svijetu su potrebni ljudi poput Diega. Potrebni su nogometu. Netko mora na terenu i u životu progovoriti protiv nepravde. A Diega je nepravda stigla kad se kanio dostojno oprostiti od nogometa. 1994. godine bio je spremniji nego ikad. Igrao je sjajno, a onda se pred milijardom gledatelja dogodilo nešto što nikad prije i nikad kasnije nije viđeno. Jedan igrač je direktno sa terena odveden pred doping komisiju. Bilo je to javno sramoćenje. Diego je suspendiran zbog pozitivnog nalaza na ephedrine koji se nalazio u sirupu protiv kašlja. Igru mu je ni manje ni više smjestio Julio Grondona, predsjednik argentinskog nogometnog saveza unatoč tome što je znao da bez Diega Argentina ne može daleko dogurati. Važniji su ipak bili interesi velikih korporacija i TV kuća. Politika FIFA-e, baš kao i realna politika, užasno je licemjerna. Interesi novčanih tokova puno su bitniji od interesa igre i publike. Zato sada iza sebe imamo prvenstvo na kojem ne nastupaju samo nogometne momčadi. To prvenstvo, prije svega, služi kao bojno polje između NIKE i Adidas kopački. Služi kako bi se kao glavni pratitelj sporta reklamirao jedan fast food lanac i gazirano piće koje izjeda jetru i zube. Gledali smo prvenstvo zbog kojeg su brazilske vlasti morale mijenjati zakon koji je zabranjivao točenje alkoholnih pića na stadionima, jer je jedan od glavnih sponzora turnira 11

američki proizvođač piva. Eto čime se bave čelni ljudi svjetskog nogometa dok dječaci kojima je lopta pomogla da se izvuku iz bijede moraju na plus 40 stupnjeva trčati kroz vlažan brazilski zrak. Oni su samo jako dobro plaćeno roblje. Oni su nebitni. Bitne su pobrojane kompanije i zato je dječacima diljem svijeta potreban Diego, El Pibe D’Oro, buntovnik koji je svoj bunt umalo platio životom. Čak i kada je Argentina izbacila Jugoslaviju s prvenstva 1990. godine bio je to moj Diego, dežmekasti cirkusant, najveći nogometni umjetnik, čovjek koji je padao i dizao se, ali je uvijek ostao principijelan. Još uvijek vodi svoj privatni rat protiv FIFA-e i neuništivog Julia Grondone. Ako ćemo naivno vjerovati da pravda kad-tad pobjedi, onda moramo imati nekoga tko će igru vratiti narodu, običnim ljudima kojima je ona počesto jedina životna radost. Samo zato, štogod da je uradio na proteklom Mundijalu, Messi nikada neće biti El Diego.

ALAN FORD Mali intimni muzej Jedan od najvrijednijih predmeta koje posjedujem izrazito je malog formata. To je jedna od rijetkih stvari koju držim zapakiranu u najlonski omot. Stoji na posebnom mjestu na polici s knjigama. Pored nje nalazi se kolekcija svih priča o Scherloku Holmesu na engleskom jeziku. Ono što povezuje tu malu knjižicu sa slavnim engleskim detektivom jeste to što i sadržaj te knjižice govori o skupini tajnih agenata. U redu, pročitali ste naslov i već možete pretpostaviti da se radi o knjižici čiji je sadržaj vezan uz pustolovine Grupe TNT. No, ono što čini tu knjižicu posebnom jeste to da joj je knjižni blok okrenut naopako. U svijetu kolekcionara takve se falinke smatraju izrazito vrijednim. Nikad nisam provjerio stvarnu vrijednost te relikvije, ali, kako rekoh, na mojoj polici s knjigama strip Alan Ford, epizoda Operacija Frankenstein, zauzima posebno mjesto. Nisam pretjerano pažljiv tip, ali nikada neću dopustit da makar jedno zrno prašine dotakne korice ovog knjižuljka. Ne posjedujem puno predmeta koje tretiram na taj način, tek rečene knjige o Scherloku Holmesu, strip tabla koju je potpisao Herrman, gramofonska ploča novosadske Lune i taj naopaki primjerak Alana Forda u mom malom intimnom svijetu imaju vrijednost muzejskih eksponata.

Čudna sudbina Kako je, vjerujem, poznato većini čitatelja, strip saga o grupi TNT nikad nije doživjela svjetski uspjeh. Taj je briljantni strip postao fenomen tek u dvije zemlje svijeta. Ali čak ni u svojoj domovini, Italiji, Alan Ford nije postao takav pop kulturni fenomen kakav je bio u bivšoj Jugoslaviji. O toj pomalo čudnoj priči vodile su se i akademske rasprave. Neki su ljudi bili skloni tvrditi da je priča o grupi TNT, toj razbarušenoj i nespretnoj skupini različitih karikiranih karaktera zapravo priča o Jugoslaviji samoj i njezinom ustroju. Po toj postavci Broj Jedan bi vjerojatno predstavljao figuru Josipa Broza Tita, a svi ostali likovi različite jugoslavenske narode. To je, jelte, jedno od različitih tumačenja tog jugoslavenskog fenomena odnosno jednog od rijetkih uvoznih kulturnih proizvoda koji je postao jugoslavenski u mjeri u kojoj je malo stvari stvorenih u toj državi bilo jugoslavenskije od Alana Forda. Bilo kako bilo, sociolozi i politolozi mogu imati bezbroj tumačenja, ali ono što je bitno za strip o Alanu Fordu jeste to da je obilježio nebrojena djetinjstva življena u toj socijalističkoj utopiji, ili laži, kako god vam volja. Zato moram reći da nikakvo tumačenje tog fenomena ne može utjecati na činjenicu da je taj strip nešto što je sastavni i neodvojivi dio mog života i da je umnogome utjecao na to kakav sam čovjek postao nakon svih političkih vodvilja, dramoleta i tragedija kroz koje su prošli ovi prostori, a skupa s njima i naše sudbine. Dakle, kome se čitaju sociološka tumačenja neka ih potraži na drugom mjestu. Osobno, teško da mogu doprinijeti toj raspravi koja se odvija daleko od očiju šire javnosti i još teže mogu doprinijeti popularnosti strip umjetnosti koja 14

je od mainstreama u Jugoslaviji završila u nekakvom polusektaškom fanovskom krugu i opstaje isključivo zahvaljujući nekolicini zaljubljenika. Strip danas, kao i mnoge druge umjetnosti, jeste tek neželjeno dijete. I, ako mene pitate, ta činjenica zaslužuje posebnu raspravu, jer strip dijeli sudbinu pop i kulture uopće na ovim prostorima. Stvari su to kojima se bave tek entuzijasti i zanesenjaci uvjereni da svijet može biti bolje mjesto ukoliko ono što volimo bude značajnije od onoga za što nam se tvrdi da trebamo.

Omiljeni lik Vjerujem da je baš svaki čitatelj Alan Forda imao svog omiljenog lika. Tvorac mnogih komičnih izreka i izumitelj raznih nefunkcionalnih strojeva, Grunf, uživao je nepodljene simpatije svih čitatelja kao i sve druge komične osobnosti koje su tvorile grupu TNT, ali svatko, baš svatko ponaosob imao je svog omiljenog antijunaka među članovima ove skupine, onog čiji su ga gegovi i navike nasmijavale i zabavljale iz nekog posebnog, često i neobjašnjivog razloga. U mom dječjem svijetu lik Sira Olivera bio je istaknutiji od drugih. Upravo je sir Oliver lik čija je rečenica – poštapalica iz ovog stripa ušla u svakodnevnu uporabu. Nema čovjeka koji bar jednom u životu u nekoj prigodi nije uporabio legendarnu rečenicu Sir Olivera: Cijena, prava sitnica! Moram priznati da me je kao osobu u dobroj mjeri formirala engleska pop kultura, ponajviše punk pokret i navijačka subkultura. Ovaj je engleski lord za mene predstavljao ni manje ni više nego prototip punkera. Punk 15

jeste ismijavao i žestoko kritizirao engleski klasni sustav i njegovu aristokraciju, ali imao je u sebi i nešto od klasične engleske arogancije i nadmenosti kojom se obrušavao na lažne vrijednosti engleskog društva. Zbog toga me Sir Oliver podsjećao na punk. Nadmen, uvijek dignutog nosa, distanciran u razgovoru, uvijek je nalazio rješenja za situacije u koje su upadale njegove kolege. Lažni lord zapravo je bio dickensovski karakter, street smart dripac, punker glavom i bradom. Njegove kleptomanske navike bile su okidač za mnoge komične zgode. A njegova sposobnost da se snađe u svakoj situaciji bila je ono što ga je činilo drugačijim od redom potpuno šeprtljavih likova koji su ga okruživali.

Upopaštena prigoda Na festivalu NA POLA PUTA koji se svake godine odvija u Užicu imao sam prigodu učenicima Užičke gimnazije održati sat književnosti koji se bavio stripom s naglaskom na sagu o grupi TNT. Ono što mi se dogodilo bilo je velikoj mjeri klasično alanfordovski. Naime, predavanje koje sam pripremio spremio sam na USB stick. Bila je to power point prezentacija na kojoj sam bazirao kompletno predavanje. Kad sam se jednog jutra probudio u hotelskoj sobi uzeo sam USB koji sam ponio, uključio ga u kompjutor i ubrzo shvatio da sam ponio pogrešan stick. Nisam neki tremaroš, ali nervoza koja me zbog rečene situacije uhvatila učinila me toliko šeprtljavim da nisam čak uspio ni objasniti ljudima da je zaboravljeni USB i smušeno i zbrkano predavanje koje je uslijedilo zapravo tipična alanfordovska situacija. Crvenio sam se pred 16

učenicima i pričao nebuloze baš kako je to činio Alan Ford glavom i bradom kad bi se našao pred nekom lijepom djevojkom. Tako sam upropastio prigodu da približim ovaj strip nekim novim generacijama. Ali, ako ništa drugo, barem sam ih nasmijao dok su se moje kolege držale za glavu gledajući me kako se pokušavam izvući iz situacije u koju sam upao.

Obljetnica Ovog se mjeseca navršava 45. obljetnica od prvog pojavljivanja Alana Forda. Pomalo je tužno što se ljudi i stvari prisjećamo tek rijetko, o obljetnicama. To govori koliko su nam se promjenili životi i kako se sve nepovratno mijenja. To, na neki način, svjedoči i ljudskoj prolaznosti. Stvari koje su nam nekad bojile i uljepšavale svakodnevni život danas su tek uspomena pohranjena u prozirnoj najlonskoj vrećici na vrhu police s knjigama i pričama naših života. Čudno je kako neki ljudi koje nikada nismo upoznali u našem životu katkad znače i više od onih s kojima svakodnevno provodimo vrijeme. Njihova djela nas mijenjaju, stvari koje pišu, slikaju, pjevaju postanu naša priča i soundtrack našeg tumaranja po tužnoj plavoj planeti. A u slučaju Alana Forda za taj lijepi utjecaj ne možemo zahvaliti samo talijanskim umjetnicima Secchiju i Ravioli, koji su se krili iza pseudonima Max Bunker i Magnus, već i čovjeku čija uloga u našim životima i našoj kulturi nikad nije dobila zasluženu pažnju. Riječ je, naravno, o briljantnom prevoditelju i strip pregaocu, pokojnom Nenadu Brixiju. Upravo je Brixijev prijevod 17

doprinio da priča o skupini TNT postane jugoslavenska kulturna relikvija. Kako reče jedan čovjek: Brixiju treba oprostiti čak i ako je sam izmišljao dijaloge. Katkad me čini istinski tužnim činjenica da nikad nisam imao priliku reći obično hvala svim tim ljudima koji su mi uljepšali djetinjstvo. I neka ova priča, ovih par skromnih i pomalo bojažljivih crtica, posluži umjesto pisma zahvale koje nikad nisam napisao i poslao.

LEONARD COHEN: SKORO KAO BLUES Učitelj Ispada, eto, da pišući ovu kolumnu prekopavam po vlastitom biću izvlačeći iz sebe ono što me tvori kao osobu. Pišem, izgleda, zahvale, pisma koja nemam kome poslati, tipkam povijest vlastite tuge pokušavajući se sjetiti dječaka, koji je, ne tako davno, bio uvjeren da je moguće promjeniti svijet. Ali ničija tuga ne može pomjeriti brda bez obzira koliko istinita bila. Putujući shvatiš da je dovoljno ako možeš, barem na trenutak, zanjihati nečije srce, stvarno ga dotaknuti onako kako to rade prijatelji ili ljubavnici s kojima nikad nismo legli u postelju. Nije moguće promjeniti svijet, ali moguće je promjeniti nečiji intimni svijet, ući nepozvan u njegov život, zakucati na vrata pjesmom koja nepopravljivo liči na molitvu. Tako je nekako i moj osobni rabin ušao u moj život. Nepozvan, ali ponizan u svojoj vjeri, nije me naučio kako biti vjeran, ali me naučio kako biti iskren. Jer ako želiš istinski komunicirati s nekim, ako ga želiš otvoriti, moraš i sam stati pred njega potpuno nage duše onako kako je i rabin Cohen stao pred nas tumačeći nam tugu, čežnju, vječnu potragu. Leonard Cohen je moj učitelj. Njegov koncert koji sam gledao prošle godine u Puli bio je jedino misno slavlje kojem sam prisustvovao u svom kaotičnom životu. A davno sam se susreo s njegovim rabinskim glasom. Još sam 19

bio dječak. Ispred prozora moje sobe rasle su bjelokore breze iz njegovih Divnih gubitnika. Sveta Katarina ukazivala se u sunčevom svjetlu koje se probijalo kroz tanko lišće. Nikad nisam ostavio cvijeće pod njezinim nogama onako kako je rabin Cohen to činio u New Yorku. A upravo zbog njega dugujem neke stvari toj indijanskoj princezi. Ali ja ne znam bolje, nemam ništa nikome pokloniti izuzev depresivnih meditacija o ljubavi i smrti. Možda će me učitelj jednog dana naučiti i kako kupiti cvijeće, odabrati latice koje neće uvrijediti nijednu svetačku pojavu koja je pokušavala promjeniti svijet. Opet se gubim u brezovoj šumi zbrkanih misli i čujem rabinski glas, taj putokaz koji mi je tumačio moj jedini život.

The Future Nakon terorističkog napada na njujorški Twin Tower Leonard Cohen je negdje, onako usput i pomalo smeteno izjavio: ne sviđa vam se Amerika, još će vam se manje svidjeti ono što će doći poslije nje. Apokaliptične slike iz njegove proročanske pjesme nikad nisu bile istinitije. Svijet je otklizao u kaos, narodi se uzdižu i padaju, bijeli ljudi su naučili plesati, gradovi su postali najusamljenija mjesta na svijetu, stvari su postale nemjerljive, neusporedive. Kada je prije dvadesetak godina Cohen ispjevao ovu pjesmu sve za što su se upravitelji svijeta pobrinuli jeste da na zvučnim zapisima pjesme cenzuriraju riječi krek i analni seks. Nikog nije bilo briga za poruku koju je, skoro očajnim glasom, židovska estradna zvijezda koju su neki priznavali i za pjesnika, poslao u svijet. Sliku budućeg 20

svijeta prikazao je i kultni Stoneov film „Rođene ubojice“ i nije nimalo slučajno da je ludi američki mitoman odabrao baš ovu pjesmu za zvučnu kulisu svog ultra zabavnog ali i ultra nasilnog filma.

Nancy Kunem vam se, postojala je u Mostaru, tamo potkraj devedesetih godina prošlog stoljeća, jedna momačka soba u kojoj smo ležali na dušecima razbacanim po podu. Zrak je ispunjavao gust dim marihuane, a grijala ga je kvarcna grijalica koju smo nerijetko puštali da bude jedini izvor svjetla. Kupio sam taj CD u Newcasttleu 1997. godine. „Song from a room“ tako se zvao taj turobni, do granice depresije melankolični album. Na njemu se nalazila i danas mi omiljena Cohenova pjesma „It’s seems so long ago, Nancy“. Bio je to čudnovat soundtrack za dječake koji su se spremali osvojiti veliki šareni svijet. A, zapravo, samo smo učili tugu. Nismo to tada znali. Jednu smo sitnu djevojku na rukama znali odnositi u njezin krevet u posebnoj, samo za nju raspremljenoj sobi. Imala je ogromne oči koje bi se sklopile naglo dok je sklupčana ležala na jednom od dušeka u hladnoj mahalskoj sobi. Jednog je dana otišla u posjet obitelji. Vijesti koje su uskoro došle do nas bile su poražavajuće. Pištolj njenog oca bio je njezin posljednji ljubavnik. Više nismo drhtali samo od zime. Nešto nedokučivo, nešto gusto tamno naselilo je naše stomake. Iluzija da možemo osvojiti svijet postala je ono što je oduvijek bila, tek utvara, dječačka maštarija, a mi smo dobili svoju osobnu Nancy, koja je kasnije naselila neke 21

naše pjesme koje nikoga nisu uspjele vratiti iz mrtvih, ali su, barem na trenutak, bile ponovni susret s našom prijateljicom.

Sisters of Mercy Uvijek taj vjetar, kovitlac zraka struji nekom od mostarskih ulica. Poželiš se skloniti u sobu i sklupčati pored nekoga. Nema ničeg pornografskog u ovim mislima. Teško je zaspati sam. Ali ostaješ na klupi i dugo u noć slušaš priču u nečijoj mladosti koju ne možeš spasiti nikakvom pjesmom, ali joj možda možeš izraziti zahvalnost za njenu iskreno borbenu ludost ponekim nespretnim retkom koji pokušava oponašati njihovu ljepotu. Nismo u našim noćima zameteni snijegom kao što su bili Cohen iz ulice Mountain i dvije djevojke koje su zaspale na njegovom krevetu snom, koji mu je, sam tako tvrdi, poklonio pjesmu o iznenadno pronađenim sestrama.

Suzanne Ne mogu se sjetiti tko je točno donio tu video kazetu u moju kuću. Ali bilo je vrijeme prije brzog interneta i moj prvi susret s Cohenom koncertnim izvođačem. Skrušenog učitelja, kojeg su u to doba zvali Kapetan Mandrax, pogrbljenog i sporog poput misli razvučenih tabletama za smirenje, dočekalo je 200 tisuća ljudi koliko ih se, kažu statistike i legende, skupilo na festivalu Isle of Wight. Bila je to jedna od najusporenijih izvedbi neke pop pjesme u povijesti, ali njezina je jednostavna ljepota opčinila 22

uzburkanu masu čim ju je Cohen počeo svirati nakon što je pozdravio publiku riječima: Dobro je biti ovdje, sam ispred 200 tisuća ljudi. Te su se noći muški i ženski dio Leonarda Cohena sastali, pjesma o ženi njegovog prijatelja zazvučala je kao molitva, 200 tisuća ljudi je pomalo patetično reagiralo, sjelo na travu i zapalilo upaljače a lica su im orosila LSD suze dok je Suzanne hodala ka rijeci držeći Leonarda za ruku. To je jedina pjesma koju znam naizust u nekom poluimproviziranom prijevodu. Ti želiš putovati s njom/želiš putovati naslijepo/i znaš, ona će te naći/jer dotakao si njeno savršeno tijelo/ svojim umom. Kada je Cohen otpjevao te stihove u backstageu je potpuno obuzet stajao pijani Kris Kristoferson. Rekao je svom gitaristi: želim zvučati tako! Tip mu je hladno odgovorio: šefe, Leonard je tjeskobni pjesnik, ti si alkoholičar.

Povratak u brezovu šumu Učitelj će uskoro napuniti ravno 80 godina. Ponizan i tih sprema se, monaški discipinirano, poslati još poneku poruku svijetu. Lijepo je znati da je još uvijek toliko vitalan da je spreman izbaciti novi album. Pomalo me stid pisati redove posvećene njemu. Bijedan je ovo rođendanski poklon. A poklanjam ga nekome tko me naučio da prigrlim i zavolim svoj kaos. Bog je kaos u nama i oko nas, jer on je sve, u svakome i u svemu, a ponajviše u učiteljevim pjesmama, tim slomljenim molitvama koje očajnički sežu za ljubavlju, onako kako to činimo baš svi dok živimo svoje tužne živote. A ispred mog prozora više ne stanuju breze. 23

Ostale su u nekom davnom svijetu. Poklanjam li ja svoje uspomene? Nije ni bitno. Samo želim razgovarati. Možda zaraditi neki zagrljaj i onda ponovno otići u brezovu šumu u kojoj me, počesto, jedino glas učitelja spasava od toga da potpuno potonem u katatoniju omeđenu jadnim nastojanjima da učinim nešto sveto i pokušam, barem na tren, dotaknuti istinsku ljepotu. Jer zato smo, valjda, ovdje. Nisam dokučio drugu svrhu. Klanjam se, zahvalan jedino za ljepotu.