Nada Gašić - Mirna ulica, drvored by Aleksandra Rasic

Književna radionica Rašić

Nada GaĹĄiÄ&#x2021;

Mirna ulica, drvored

Beograd 2015.

što tražiš u tuđim snovima? tražim ključ za svoje što tražiš u tuđim strahovima? tražim objašnjenja za svoje

Krug svjetla (prvi ponedjeljak, 20. 8. 2003.) – Kada se Bog vratio na Zemlju, pri spuštanju se strašno udario. Halja mu se gadno poderala i umazala zemljom i krvlju. Jednom riječju: nije sličio ni na što. Kamoli na Boga. – Nemoj mi više čitati, ne treba. – Mislio sam da ćeš se bolje osjećati. – Nisam tako loše. Mislim… Cijenim tvoj napor da me razvedriš, priča sigurno nije loša, ali nije potrebno. Zbilja, nisam tako loše. Marino se vidno nadurio i odgurnuo papir. Njih dvojica, Viktor Fedor i Marino Pečinić, sjedili su za okruglim stolom u polumraku sobe dvoiposobnog stana na drugom katu trokatnice u mirnoj zagrebačkoj ulici s drvoredom, jednoj od onih koje svojim sjevernim krajem izbijaju na Martićevu, a južnim na Zvonimirovu. S tim dvjema ulicama i s usporednom ona zatvara četverokut zgrada unutar kojih zijeva divovsko dvorište sa zapuštenim, uglavnom samoniklim zelenilom, što je potkraj tridesetih, kada je kvart projektiran i građen, bilo zamišljeno kao zelena gradska oaza, ali se odavno, kao i većina zagrebačkih vrtova i dvorišta, pretvorilo u zajedničko odlagalište kojekakvog otpada i golemo kotilište mačaka. Kraj je kolovoza 2003., ljeta koje je u Hrvatski statistički godišnjak upisano kao najtoplije od početka klimatološkog mjerenja temperature u glavnom gradu Hrvatske, od godine 1861. Provalu divlje vrućine u stan priječe debeli, moćni zidovi i rolete, već dobrih mjesec dana spuštene na svim prozorima. Težak je zrak i na ulici i u stanu. Vrelina, koja je zapravo najgora 7

noću, uskuhala je zrak i sva ta noćna provjetravanja rezultirala su samo time da je s ulice prodro vonj smeća što je ondje trunulo, i reskog, nepodnošljivog smrada mačjih izlučevina. U njihovu stanu još su se u sve to umiješali mirisi dezinficijensa, ambulantnog alkohola, dezodoransa for men i neuništivi zadah muškog znoja. Viktor Fedor se promeškoljio, napeo čeljust, što se Marinu Pečiniću na trenutak učinilo preigranim, nakrivio vrat i ženskim pokretom prepunim brige za ono što dotiče još jednom opipao turban svježeg zavoja kojim mu je bila zamotana glava. – Cijenim napor da se i o dragog Boga očešeš kako bi me razvedrio, ali tvoj je odnos, kako bih rekao, prema toj višoj stvari, preozbiljan. Hoću reći, baš zbog toga strašno poštujem što si me pokušao oraspoložiti takvom pričom, ali mi je neugodno. I zbilja, nisam tako loše. Činilo se da je Marino razumio. Oprezno se nasmiješio. – Bolje ti je da je čuješ. Priča je dobra. Fedor nije odgovorio. Gotovo bez prekida pipkao je zavoj na glavi, a onda otečenu, pocrvenjelu jagodicu s jedva vidljivom posjeklinom. – Jel te jako boli? – Ne, onako. – Svinja prokleta, ovako udariti čovjeka. Mogao ti je oko izbiti. – Mogao je. – Kako možeš biti tako miran? I ta policija je odvratna, povraća mi se od njih. Pa tebe su više ispitivali nego njega. – Pa mene je lakše ispitivati, mene se ne boje, od njega još i oni mogu dobiti batina. Možeš se zezati koliko hoćeš, ali ovaj je grad zbilja postao kloaka; smrdljiva kloaka u kojoj zadnja vucibatina može terorizirati cijelu ulicu, umlatiti pristojnog građanina, a da se apsolutno ništa ne dogodi. Ap-so-lu-tno ništa. – Marino, molim te nemoj propovijedati, umoran sam i bez tvojih žalopojki. Molim te… 8

Marino se snuždio. Viktor se zagledao u njega, zaustio da nešto kaže, odustao i odmahnuo. U sobu je kroz odškrinuta vrata kuhinje dopiralo umrtvljujuće zujanje hladnjaka. – Al ovaj naš frižider reve, najradije bih ga ištekao. – A onda bismo ulijevali sir u kavu. To je od ove ogavne vrućine. Radi pod strašnim naporom. – Naporom ili naponom? – Oboje. Napokon su se obojica nasmiješila, istodobno. Napetost je popustila. Pečinić se time odmah okoristio. – Daj da ti pročitam priču do kraja, kad sam je već napisao. – Hajde, kad gnjaviš. Marino je zauzeo pozu: Kada se Bog vratio na Zemlju, pri spuštanju se strašno udario. Halja mu se gadno poderala i umazala zemljom i krvlju. Jednom riječju: nije sličio ni na što. Kamoli na Boga. Kako se to dogodilo u Zagrebu, blizu Kvaternikova trga, okružili su ga brojni susjedi. – Isuse, kak je zmazani! – rekla je gospođa Kišpatić, a ostali su se s grajom uglas složili. Marino je spustio papir i ispitivački se zagledao u Fedora. – Zar je to sve? Cijela priča? – Cijela priča. Fedor je zatresao glavom i nasmiješio se. – Jebemti, jesi blesav. Onda se zaista počeo smijati. I Marino se zasmijao, podvrisnuo, u boricama oko očiju pojavile su mu se suzice kad je vidio da se Fedor drži za otečeni obraz. Smijali su se do boli. Smijeh se postupno stišavao, jedan pa drugi povremeno bi se zasmijali pokušavajući obnoviti osjećaj ugodna gušenja, no stanke su pomalo bivale sve dulje i smijeh se konačno ugasio. Marino je ustao. 9

– Hoćeš malo lozovače iz frižidera? – Ne znam, dali su mi nekakvu injekciju, bojim se kontraindikacije. – Ma vraga, samo će ti bolje djelovati. Hoćeš nešto pojesti? – Ne mogu, daj mi malo loze, ali stvarno malo. Marino je otišao u kuhinju. Fedor je opipao zavoj. – Donesi mi nekakav analgetik, ovo me počelo jače boljeti. Valjda od cerekanja. Marino se vratio u sobu s dvije čašice lozovače, tabletama, čašom vode i zabrinuta lica. – Jel te jako boli? Dobro si prošao, bez potresa mozga. Ta se svinja neće ovaj put izvući, ja mu garantiram. – Čuj, nemoj započinjati. Očajno sam umoran. Daj mi to. Marino je zabezeknuto promatrao kako Viktor Fedor drobi zubima dvije tablete, lijeva u grlo lozovaču, jedva otpija gutljaj vode, ustaje i kreće prema svojoj sobi. – Idem leći, možda malo odspavam. Onda mekše, kao utjehu i sebi i prijatelju Marinu Pečiniću: – Sutra ćemo smisliti taktiku i strategiju osvete. Na vratima sobe se okrenuo i pogledao na zidni sat. Pečinić je pogledao u istom smjeru. – Već je ionako devet i dvadeset, možda će malo popustiti vrućina. – Hoćeš da ti pomogem? – Ne, mogu sam. Opet je opipao turban od zavoja i lako se naklonio. – Selam alejkum. Marino se nasmiješio. – Selam alejkum, beže. *

Četiri sata ranije iz istog je stana izišao taj isti Viktor Fedor i dostojanstveno se spustio s drugoga kata niz stubište zgrade u kojoj je već šestu godinu stanovao u nekoj vrsti sustanarstva s dugogodišnjim prijateljem, uvaženim koreografom gospodinom Marinom Pečinićem. Da ga je itko pitao kada se zapravo uselio u Marinov stan, Viktor Fedor ne bi mogao odgovoriti. Čitavo jedno razdoblje njegova života, vrijeme prisilnog iseljenja iz vlastitog, legalnog stana na drugom kraju grada, burna i dramatična selidba k Marinu, sve je ostalo košmarno isprepleteno s tuđim pričama i doživljajima, te se tako Fedoru činilo da se sve ono što se dogodilo, dogodilo nekoj posve drugoj osobi, u nekom posve nepoznatom gradu, na njemu malo poznatim geografskim širinama. Mogao je, naravno, ispričati kako se, ni kriv ni dužan, u četrdeset četvrtoj godini života, u stanu u kojem se rodio našao s papirom u rukama kojim mu se davalo do znanja da živi u nacionaliziranom i vlasnicima vraćenom stanu te da pod tim i tim uvjetima stječe pravo zaštićenog stanara. Kako se, pak, dogodilo da te uvjete nije do kraja ispunio, pa čak ni dobro pročitao, već je s Pečinićem otperjao u Amsterdam na petnaest dana, a zadržao se dulje od zakonski dopuštenog izbivanja, e… to već ne bi mogao objasniti. Kao kroz tuđe sjećanje vidio je povratak i sebe kako ulazi u dvorište kuće u kojoj je odrastao, kako i prepoznaje i ne prepoznaje svoje stvari poslagane po tom dvorištu, vidio je kako se penje stubištem prema svom stanu, teških nogu, kao da prolazi kroz vodu. Više se sjećao svojega daha i gluhe tišine iza zatvorenih vrata susjeda. Sjećao se i kako je priglupo zurio u tuđe prezime na svojim vratima i kako je nedopustivo neinteligentno pokušao najprije ključem, a zatim zvonjavom prodrijeti u stan. A dalje, kao da nije bilo gotovo ničega. Nije bio siguran je li zaista udarao nogama o vrata, je li urlao i psovao, dozivao policiju, prijetio susjedima.

Nije se sjećao ni kada je pozvao Marina Pečinića, je li ga zvao sam ili je to učinio netko drugi, niti kako je uopće završio taj strašni dan. Znao je da se dugo vremena gubio u alkoholu, znao je da je samo ležao i ležao u Marinovu stanu i da je Marino ispraznio jednu svoju sobu kako bi u nju stavio Viktorove dopremljene stvari. I to je bilo to. To je bilo to. Sve što je slijedilo, sve vezano uz dugotrajne sudske procese, odvjetnike, tužbe, žalbe, helsinške odbore, gradske vlasti, prijetnje i obećanja, više nije izravno povezivao s tim danom kad je definitivno izgubio dom. Jedino čega se iz tog vremena sjećao jasno, bila su njegova vlastita koljena koja je danima, ležeći u položaju fetusa, primicao očima i povremeno opipavao. Poslije mu je liječnica rekla da je imao simptome klasične depresije, koji su se, hvala bogu, povukli, i nisu ostavili vidljiva traga na Fedorovoj psihi. I kada je oko pet popodne izišao iz Marinova stana, već odavno ondje nije bio privremeni gost. Odavno su i stan i kuća i ulica i susjedstvo bili njegovo mjesto življenja, a ne mjesto privremena boravka. Izišao je iz kuće jer naprosto više nije mogao trpjeti ni sebe ni Marina u poludnevnoj čangrizavoj svađi koja je započela negdje ujutro, isprovocirana smeđim šećerom u kavi od kojeg je, po Viktorovu mišljenju, kava smrdjela, a po Marinovom uvjerenju imala osobitu aromu. Tako je počelo, a završilo je prijetnjama o odlasku i sitnim uvredama. Sišao je niz stubište, otvorio ulazna vrata i naglo ih zatvorio, onako kako to ljudi čine kad neoprezno otvore pećnicu. Nasmiješio se tom djetinjastom postupku i odlučno povukao kvaku. Sad je već bio donekle pripremljen na udar vreline, ali ga je smrad ulice ipak iznenadio i on se namrštio.

Iskoračio je na razmekšani asfalt i vrata su se za njim zalupila. Pričekao je da prođe trenutak sljepila, a onda zabrzao oko džepova tražeći sunčane naočale, izvukao ih i nataknuo na nos. Trenutak kasnije već je dobro vidio i, hrabro presjekavši ulicu, ušao je u sjenu drvoreda. Ondje je bilo podnošljivije. Hodao je desetak metara i gotovo se iznenadio kad je začuo ljudske glasove. Kao da mu tijelo nije bilo pripravno na primanje bilo kakva podražaja, kao da se pretvorilo u adapter vrućine, kao da je odbijalo svaki doticaj s prostorom kroz koji je prolazilo. – Marš, smeće bosansko! Naprosto se iznenadio što je čuo upravo to, od riječi do riječi. Stajao je točno ispred dvorišta dvokatnice, još preciznije, ispred odškrinutih dvorišnih vrata u zelenoj željeznoj ogradi, na samom ulazu u dvorište, baš ono u koje nervno rastrojeni susjed Pongračić već godinama dovlači svakojaki otpad, ne obazirući se na kojekakve peticije o nužnosti čistih prostora. Kroz titravu sjenu katalpi vidio je starog gospodina Aliju s bijelom najlonskom vrećicom u ruci i susjeda Pongračića, mlađeg čovjeka, koji je, ne gledajući ni u Aliju ni u Fedora, zaposleno istresao ostatke hrane iz nekakva lončića. Vidio je i mačke kako se približavaju i čekaju da se ljudi odmaknu, pa da, kao mudrije, barem pregledaju ono što im je danas ponuđeno za popodnevni obrok. Onda je vidio kako lončić leti prema starom Aliji, čuo je zvuk kad ga je dohvatio negdje po ramenu i upamtio smeđe kapi koje su poletjele iz tog lončića. I posve je jasno vidio kako je stari ispustio vrećicu iz koje je ispao kruh. Ničeg ostalog nije se jasno sjećao. Nije imao pojma ni zašto je sve krenulo kako je krenulo, ni što ga je zapravo navelo da se prvi put u svom pedesetogodišnjem životu uplete u tuđi sukob. Nije se sjećao ni sebe, kako je u točno četiri koraka prevalio put do Pongračića, ni što je govorio, ni je li uopće govorio, ni koliko je sve to trajalo. Kao iz daljine činilo mu se da netko viče smeće bosansko, ti buš meni, a jedino što je vrlo jasno čuo, čega će se 13

sjećati do kraja života i što će dok diše izazivati u njemu navalu stida, bio je zvuk udarca njegova vlastita dlana po ljudskom obrazu. Potom je nastupio kratkotrajni mrak i Viktor Fedor nije nikomu, a najmanje policiji mogao ispričati kada ga je, čime i kako udario susjed, trideset šestogodišnji pitiespiovac Emanuel Pongračić. U kojem se trenutku ulica napučila, kad je došla policija, tko ju je pozvao, kad se pojavio užasnuti Marino, pojma nije imao. Sjećao se kako je netko donio stolicu, kako su ga posjeli, kako je odmahivao rukom dok je Marino pokušavao nešto bijelo prinijeti njegovoj glavi, sjećao se blagog, slanoslatkog okusa u ustima za koji je, premda ništa nije vidio, znao da je krv. I, od svega intenzivnije, sjećao se zvuka, baš zvuka svog srca. Što je sve rekao policiji, zapravo je tek kasnije pročitao u izvještaju, a što je sve na Hitnoj rekao bolničaru dok mu je brijao i liječniku dok mu je šivao glavu, bolje da nigdje nije zapisano. I tako su se njih dvojica, Viktor Fedor previjene glave i Marino Pečinić s pričom za podizanje kućnog morala, našli za stolom u polumraku sobe, dobro se nasmijali i razišli. Marino Pečinić je otišao u svoju sobu. I Viktor Fedor je otišao u svoju sobu. Fedor je jedva dočekao da zatvori vrata za sobom. Sjeo je odjeven na krevet i pričekao da mu popusti sijevanje u potiljku. Posve se primirio i pokušao dubokim disanjem ublažiti bol. Nije uspijevao. Sjedeći je skinuo još svježu košulju, koju mu je Marino bio donio i pomogao mu je navući prije no što ga je Hitna prevezla na previjanje. Zatim se pridigao i začudio kako mu drhture noge. Otkopčao je hlače, spustio ih do koljena, jedva dočekao da ponovno sjedne i tako ih, sjedeći, do kraja skinuo. Nije imao 14

snage složiti odjeću. Ostavio ju je da se valja na podu. Lijevom je rukom pridržao turban, a desnom se nalaktio na kauč, skupio noge, pa se oprezno ispružio. Naglo mu je pozlilo. Zalaptao je za dahom, dva-tri puta se na silu nakašljao i tako spriječio poriv za povraćanjem. Umirio se. Bilo mu je malčice bolje. Bol u glavi polako se stišavala i na njezino se mjesto lagano uvlačila depresija pomiješana s osjećajem neizmjernog stida. Otvorio je oči, zagledao se u luster, poželjevši da mu se vrate i bol i mučnina. Jednostavno nije mogao podnijeti navalu stida. Uspravio se, posegnuo za prekidačem stolne svjetiljke, prižmirio od naglog bljeska, uzeo s noćnog ormarića pločicu tableta za smirenje, pucnuo dvaput po plastičnoj foliji, dohvatio čašu vode i popio dvije male zelene kuglice. – Mali moji zeleni prijatelji, mali moji zeleni prijatelji – naviknuo se posljednjih godina tepati svojim sedativima. Spustio se u ležeći položaj, glavu je pomno, veoma pomno, namjestio na jastuk i pričekao da se uspava. Viktor Fedor naučio je vladati svojim snovima… * Sve se stišalo. Policija koja je pristupila mjestu događaja u zanimljivo velikom broju i prilično ekipirana, otišla je. Uzeli su izjave sudionika tučnjave, Alije Seferovića, Viktora Fedora i Emanuela Pongračića. Iako je poslije barem desetero susjeda tvrdilo da su sve vidjeli, policajci nisu pronašli prave svjedoke i malošto su mogli zapisati o samom događaju. Zapisali su da sedamdeset devetogodišnji udovac Alija Seferović ima privremeni boravak i nepotpune dokumente, da je nekad stanovao u stanu u kojem sada živi Pongračić, da se uselio u dio podruma i sam ga uredio jer nije imao kamo otići, da je sukob dugotrajan, da 15

Pongračiću, koji živi sam, to nije prvi ispad, da se o Fedoru malo zna, ali da živi prekoputa, te da nije prijavljen na ovoj adresi, nego na drugom kraju grada. Prilagođavali su zapisnik kako su znali i umjeli, uzimali necjelovite izjave, zapisivali prezimena i neko vrijeme se naprosto motali. Zatim je jedan policijski automobil otišao, nedugo za njim i drugi, ostala su dvojica policajaca, pa samo jedan, pa je i taj na kraju otišao. Emanuel Pongračić nije se ni presvukao, samo je strpao u usta četiri žvakaće, bijesnim im žvakanjem slomio otpor i zalupio tako bučno vratima stana na prvom katu dvokatnice da je Alija Seferović u svome podrumu pretrnuo i neobično hitro za svoje godine provjerio i bravu i zasun, a zatim i ormarić na pokretnim kotačima kojim je svaku večer blokirao ulazna vrata. Tek kad se sve primirilo, otišao je do stola, sjeo, uzeo nož i njime brižno odvojio koru s kruha koji je bio podignuo s dvorišnog betona pošto je taj čudni sukob već bio gotov. U dvorištu su mačke obišle ostatke izgaženih otpadaka i nisu uzele ništa. Ulica se posve primirila. Turobno popodne se razvuklo, pregrijano, razmazano oker pastelom kojim su sasušene mahune drvoreda katalpi nemilice zasipale asfalt. Večer je bila bez zvuka, bez pokreta, ništa se nije micalo, ništa se nije promijenilo dolaskom noći. Nabrekle najlonske vrećice prepune smeća, oživljene cjelodnevnim zagrijavanjem, disale su samostalno. Ulica je dahtala.

U 23 sata i 11 minuta ulica je zjapila prazna i gluha kao da je izdvojena iz kvarta i iz grada. Prozori na zgradama još su uvijek bili uglavnom zatvoreni, a iza otvorenih svjetla su bila pogašena ne bi li se tako spriječila provala hordi komaraca. Iz kafića u Martićevoj dopirala je glazba i glasovi od kojih se izdvajalo aaa, izgovoreno kao da je netko zaustio ooo pa se u zadnji čas predomislio. Čulo se cerekanje i ženski kikot i jebo ti pas mater, kurac moj, nemoj me jebat, ponovljeno tri puta i popraćeno muškim smijehom. Ali je sama ulica bila tiha i nezainteresirana za svijet koji noću oživljava iza prvoga ugla. Onda je promaknula mačja, pa za njom i ljudska sjena. Zatim se čuo kratak muški smijeh, pa kratka, nerazumljiva riječ, pa zvuk nečega što je palo, pa su se upalila svjetla na prozorima dviju kuća, netko je provirio pa se povukao, pa su se svjetla ponovno ugasila i sve se stišalo. I stvarno se stišalo. Zagreb je mjerio plus 29 Celzijevih stupnjeva. A prekoputa, na broju 10, iza spuštenih drvenih roleta prozora stana u visokom prizemlju, nije se pomaknulo ništa. Gospođa Daša Zelina nije spavala, nije gledala televiziju, nije čitala. Odjevena u donji dio pidžame i tanku potkošulju, iznemogla od dnevne vrućine, sjedila je u fotelji uz prozor. Čekala je da popusti sparina. Pozornost su joj privukli nejasni glasovi s ulice. Nerazumljiv, kratak razgovor. Kao da su osobe progovorile dvijetri riječi, pa naglo odustale od razgovora. Zasmetao joj je kratak cerek. Ustala je i oprezno prišla prozoru. Pazila je da ne pomakne zavjesu. Pogledala je kroz otvor na roletama. Oko joj se još nije priviknulo ni na mrak, ni na krug svjetla koji je tvorila ulična svjetiljka. Učinilo joj se da je u dvorištu dvokatnice prekoputa ipak vidjela dvije bijele majice kako se komešaju. 17

Začuo se tup zvuk, kao da je palo nešto teško. I dalje je pazila da ne pomakne zavjesu. Prestala je disati. Sad je već jasno vidjela da čovjek leži i da se netko sagiba nad njim. Odmaknula je glavu i naslonila se na zid. Kad je smogla snage ponovno pogledati kroz prozor, dvorište se doimalo praznim. Ali je zato s užasom shvatila da netko stoji nasred kolnika i gleda u njezin prozor. I premda je znala da je to nemoguće zbog mraka, roleta i zavjesa, gospođa Daša Zelina je povjerovala da ju je čovjek pogledao ravno u oči. I ona njega. Otvorila je, pa zatvorila usta, udahnula, pa prekinula dah, posve prestala disati sve dok nije osjetila pritisak u sljepoočnicama. Čovjek se pognuo i prišao kući tako da ga više nije mogla vidjeti. Skrivajući se iza zida, najprije je polako pomaknula glavu, zatim tijelo, pa se tek tada odvažila zakoraknuti. Isprepletenih ruku, bolno stišćući nadlaktice, zatvarala je oči, pa ih naglo otvarala i tako još neko vrijeme čekala da se stvari u stanu pokažu prijateljskima i dobronamjernima. Koraknula je, zastala, oslušnula i pričekala da se stiša pucketanje parketa. Kod sobnih se vrata već ponašala slobodnije. Prišla je prvo ulaznim, zazveckala sigurnosnim lancem i provjerila ključ u bravi. Naslonila je uho na hladna vrata i, premda je znala da umišlja, učinilo joj se da netko diše s druge strane. Odskočila je, udahnula i onda namjerno, normalnim korakom otišla do prozora kupaonice i zatvorila ga. Isto je učinila i u ostavi. U bravi kuhinjskog balkona još jednom je okrenula ključ, onda se osvrnula po kuhinji i s priljevom neke neobične snage dogurala stol do vrata. Tako ih je blokirala. – E, nećeš. Upalila je svjetlo. Naglo se ohrabrila. Osvrnula se po kuhinji, dohvatila kutiju cigareta i šibice i vratila se u sobu. Sjela je na fotelju uz niski stolić, zapalila, povukla dim i osjetila olakšanje. Sjedila je i pušila. Cigaretu za cigaretom. Cigaretu za cigaretom. Nije znala koliko je vremena prošlo, samo su je odjednom počeli 18

nesnosno boljeti mišići podvijenih potkoljenica. Ispružila je noge i pričekala da se trnci povuku. Navala straha je minula, ali je znala da od sna noćas neće biti ništa. Ustala je, prišla pisaćem stolu na kojem su ležale suknje za potkraćivanje i dvije pribadačama izbodene bluze. Smotala ih je na gomilu i spustila na pod. Otvorila je ladicu i izvukla nekoliko bilježnica. Odabrala je jednu koja joj se, po koricama, učinila nekorištenom, otvorila je i najprije laktom, pa zatim dlanom čvrsto prešla preko njezina šava. Iz vazice prepune kemijskih olovaka i flomastera vadila je i isprobavala na prvoj stranici jednu za drugom mrtve, osušene kemijske. Ljutito ih je bacala na hrpu smotanih bluza i sukanja. Konačno se odlučila za jednu koja je i pisala i nije packala. Zapisala je: Draga moja Elida,

ponedeljak, 20. kolovoza 2003.

bilo bi bolje da sam ovo, ove dnevničke zapise koje posvećujem i upućujem Tebi, počela pisati bez povoda, ponukana golom činjenicom da sam u posljednjih petnaestak godina zaboravila mnogo toga, a ono što nisam, ispremiješalo se i postalo ljepljivo klupko svega i svačega. Bilo bi bolje da sam ponešto stavljala na papir kako bi u starosti sjelo na svoje pravo mjesto, a ne da mi ostane tek nerazjašnjen osjećaj, stanje, odnos, sklop, neodvojivo izmiješan s tuđim bilješkama, a naročito s tuđim sjećanjima. Ali sad, što je, tu je. Prvo bih trebala riješiti sa samom sobom što to očekujem od svoga dnevnika i zašto baš danas počinjem s pisanjem, premda o tome razmišljam već godinama. Kao prvo, da bi čovjek bio posve iskren, mora se zakleti samomu sebi da neće nikada i nikomu dopustiti da mu zaviri u zapise. To uključuje i onaj posljednji napor prije smrti, da se na neki način 19

osigura kako nitko, nitko, ama baš nitko ne dobije priliku i ne dođe u napast da pročita dnevničke tajne. Uništiti na vrijeme? Kako ću znati da je došlo to na vrijeme? Kome prepustiti da to učini? U čiju zadanu riječ i u koga imati povjerenja, tko će odoljeti strašnom izazovu da se potpuno nekažnjeno prošeta tuđim mislima? Bih li ja mogla podnijeti takvo iskušenje? Ne bih. Ne kažem da ne bih odustala nakon prvih stranica, ako bi mi se učinile odveć… Što odveć? Škakljivima, dosadnima, morbidnima? A što ako bi me zapisi privukli? Čitala bih, pročitala i onda bacila, spalila. To da, znači da bih prekršila zadanu riječ. Ipak ću pokušati pisati, pa sama kidati i bacati, a negdje pred slutnju vlastita kraja sve ostatke svojih rukopisa, uključujući i recepte – spaliti. Kao drugo, ja se danas, večeras, noćas, ovog trena osjećam grozno, pretvorila sam se u čahuru jeze, straha, užasa, bojim se, bojim se, bojim se, i želim učiniti sve da utišam taj strah i da se oslobodim barem djelića ove tjeskobe. Ne znam hoću li uspjeti, ali bi pisanje o strahu neko vrijeme moglo biti terapija za opuštanje. Pretpostavljam… Evo, počet ćemo s običnim nabrajanjem strahova. Čega sam se ja to sve bojala? Bojala sam se gotovo nevjerojatno običnih stvari. Bojala sam se vjetra, bojala sam se mračnih prostora, odškrinutih vrata ormara, neprozirnih zavjesa, koraka na stubištu, praznih prolaza ispred kupea, telefonskih slušalica koje šute. Sjena… Svega i svačega sam se bojala. Bilo je i bizarnih strahova. Bojala sam se odjevnih predmeta zelene boje. Pročitala sam što sam napisala i vidim da bi me ovo piskaranje moglo opustiti. K vragu, smiruje. Eto, stalno razmišljam o tome kako se kote asocijacije. Kako sam osjetila da ne podnosim zelenu boju? Sjećam se neke daleke rođakinje koja je, negdje kasnih pedesetih,

prespavala kod nas na proputovanju kroz Zagreb. Uopće, što je to za moju obitelj krajem pedesetih značilo živjeti u Zagrebu? Stalno se micati iz vlastita kreveta i prepuštati da ga netko zauzme na nekoliko noći. Velesajam, pregledi (tajanstveni način liječenja u južnoslavenskih naroda bili su i ostali pregledi), proputovanja na more, toplice. A te se žene, ni krive ni dužne što sam zamrzila zelenu boju, gotovo uopće ne sjećam. Ni imena joj ni lica. Možda tek nekog tankog, zapuštenog mirisa čovjeka koji je noć proveo u vlaku; umornog, pospanog lica koje domaćici za ručak i spavanje duguje bar malo informacija o pogubljenoj rodbini. Prikriveno zijevanje, suzne oči, rub usana koje se boraju u naporu da se ne razjape usta. – Hoćeš li u krilo? Krilo? Sjesti u krilo? Tajne jezika. Tajne ponašanja u primata? Sjesti nepoznatom čovjeku u krilo bilo je baš odvratno. Bilo muško ili žensko, krilo je ogavna, pretjerana prisnost koja te obavezuje da tijelom pokažeš zadovoljstvo. U krilo se sjedalo sa zadovoljstvom samo mami i teti Florijančić. Nepoznati su imali nepoznata tijela i moje ih je izbjegavalo. Pojma nemam kako me je ta žena primamila u krilo. Pretpostavljam ucjenom da mi neće dati poklon ako ne dođem u krilo. Valjda su se i gadnije stvari od tog nesretnog krila trpjele zbog darova. I sjela sam. Od žene se širio ružan, natruo vonj. Udar mučnine me je prisilio da se izmigoljim. – Čekaj, kuda ćeš? Žena me uhvatila jednom rukom oko pasa, prikliještila me o stol, a drugom je pokušavala otvoriti nekakav paket. Žestoko sam se vrpoljila. Slobodnom rukom konačno je otvorila paket i u grubom, ukočenom pakpapiru ukazao se četvrtasti komad materijala. Materijal, tajanstvena riječ od koje nastaju haljine, kostimi, kaputi. Nitko mi nikada nije objasnio zašto se baš to zove materijal i zašto uvijek i odmah svi znaju da je materijal baš nešto od čega se kroji i šiva. 21

Taj četvrtasti komad materijala ležao je u tvrdom pakpapiru ugniježđen, kariran, s kockama koje su bile intenzivno zelene, pa se postupno pretapale u bljeđe, a onda opet u žarkozelene. Zelen, zelen…. Žena ga je gladila desnom rukom. Mama ga je također pogladila. Gladile su te zelene kocke kao da glade migoljavu mačku. Prsti su im se sustizali, dodirivali, živi, zadovoljni. Zelene kocke su se stale ljuljati, gibati, uspostavile su neko lako talasanje, ritam, tempo, ritam, tempo, valić, val, valić, val… Nisam imala vremena ustati. Zgrabila me mučnina i mlaz je preko materijala šiknuo iz mojih usta na stol. Sve sam ispovraćala. Mama je podigla papir (spasila je materijal, tako se godinama ponavljalo u našoj kući), žena me zbunjeno spustila na pod, onda me još zbunjenija svojim postupkom, ponovno podigla. Vrisnula sam. Mama me preuzela i privila. – Temperatura. Nitko nije tako dramatično izgovarao tu riječ kao moja mama. Ta je riječ u interpretaciji moje mame postajala savršena kugla u koju su stali i liječnici i injekcije i čekanja u bolničkim hodnicima i noćna buđenja. Sve, ama baš sve. Tako su počele ospice. Od tog ružnog materijala sašivena je ružna haljinica koju sam nosila s mržnjom. Izderala sam je, ili prerasla, ne sjećam se. Sjećam se da se krpa sa zelenim kockama vukla neko vrijeme po uglancanim parketima jedine sobe koju smo imali. I više ništa. Zelenu boju na materijalima, odjeći i uporabnim predmetima ne mogu podnijeti. Okrećem glavu da se ne ispovraćam po izlogu. A u prirodi uživam kao da je to neka druga, a ne zelena boja. Ako mi itko ikada objasni kako je to moguće, bit ću mu zahvalna.

Draga Elida, priznajem, vratila sam se na početak teksta. Vraga crnoga ovo sliči na dnevnik. Dnevnik je trebalo početi ovako: Jutros, 20. 8. 2003. godine, u sedam sati izjutra, zabilježena je temperatura od 24 stupnja, tijekom dana temperatura se popela na 36, što je prilično zastrašujuće, sada je duboka noć, evo, gledam na sat, dva su sata, a vrelina je strašna. Skoro će jutro, ovih nekoliko sati do svitanja ću izdržati. Ili bi bilo bolje ovako: Danas, 20. 8. 2003. godine, u 23 sata i 11 minuta vidjela sam umorstvo. Eto, upravo tako valja započeti dnevnik, jasno i… tiho. Gospođa Daša Zelina odložila je olovku, protegnula leđa, ustala i oprezno se uputila prema prozoru. Onda je stala. Okrenula je glavu prema sobnim vratima kroz koja je mogla vidjeti ulazna. Učinilo joj se, ali stvarno samo učinilo, i toga je bila svjesna, da je netko pokušao pokrenuti bravu. Kratko vrijeme je stajala i gledala prema vratima. Zatim se odvažila i čvrstim korakom otišla prema kauču. Legla je i čekala da popusti bol u mišićima. Zatim je pokupila sve ukrasne jastuke, podmetnula ih pod leđa i glavu i čak se usudila zatvoriti oči. Čekajući da svane, možda je nakratko i zaspala. * Viktora Fedora godinama su mučili živci. Prvi je Marino primijetio da na sve reagira svadljivim tonom, onda su u školi, gdje je radio kao nastavnik likovnog, zaključili da se otresa i na kolege i na učenike, na kraju je priznao samomu sebi da je 23

prestao normalno spavati i da su mu nervi otišli k vragu. Potražio je pomoć. Liječnica je intervenirala s blagim sedativima, zatim je Fedor preuzeo stvar u svoje ruke, povećao dozu i počeo je kombinirati s čašicom alkohola. Osjećao se bolje. Uskoro je mogao brže zaspati i s lakoćom ući u raskošne prostore snova. Viktor Fedor naučio je vladati svojim snovima. Zapravo ih je naučio donekle podešavati, eliminirati najstrašnije što je iz njih vrebalo, a pred jutro, u nekom trajnom stanju polusna, mogao je njima upravljati dovoljno dobro da je unaprijed znao kako će se probuditi neoštećen. Držao je to svojom plemenitom vještinom i skrivao kao dragocjenu tajnu. Čak i od Marina. Te je noći usnuo… … SAN RUŽIČASTE BOJE BOLJA ZAGREBAČKA ČETVRT. ZELENILO I UGLAVNOM DVOKATNICE. I U SNU ZNA DA SU RANE DEVEDESETE; ZNA, JER VIDI DA JOŠ NIJE VRIJEME DIZANJA DODAT NIH KATOVA. PRED JEDNOM OD POSIVJELIH KUĆA, GOLEMO DRVO SMOKVE. ČUDESNO VELIKO ZA OVAJ GRAD; DALEKO JE MEDITERAN. GLEDA DRVO NA KOJEM SE NJIŠU KRUPNI RUŽIČASTI PLODOVI. FEDOR VIDI SVOJU RUKU KAKO BEZUSPJEŠNO POKUŠAVA DOHVATITI JEDAN. NE ZNA ZAŠTO ODUSTAJE I ZAŠTO UMJESTO RUŽIČASTIH SMOKAVA VIDI DVOSOBNI STAN, U PREDVORJU OKRUGLI STOL I NA NJEMU RUŽIČASTI STOLNJAK; DVOJE STARACA I DVOJE DJECE SJEDE ZA TIM STOLOM NA KOJEM VIDI KRUPNE RUŽIČASTE PLODOVE. I U SNU IM NA NJIMA ZAVIDI. TOČNO ZNA DA JE DJEČAKU ŠEST, A DJEVOJČICI OSAM GODINA. NJIHOVA BAKA IZGLEDA U LICU STARO, IAKO SE PO 24

KOŽI NA RUKAMA VIDI DA JOJ JOŠ NIJE SEDAMDESET. DEDA JE PREŠAO SEDAMDESETU I TOČNO TAKO I IZGLEDA. FEDOR NE ZNA ZAŠTO SU MU TAKO VAŽNE GODINE NJIH ČETVERO I NE ZNA ZAŠTO IMA OSJEĆAJ DA MU PROMIČE VAŽAN DETALJ. DEDA SJEDI ISPRED UKLJUČENOG TELEVIZORA. STRAHOVITO SE NERVIRA. FEDORA SAN IZVODI IZ TOG STANA I SPUŠTA GA U PRIZEMNI STAN. ONDJE, U PREDVORJU, ZA STOLOM, VIDI TROJICU MLADIĆA. ODJEVENI SU U MASKIRNE ODORE. PIJANI SU. USTAJU, DOBRO SE DRŽE NA NOGAMA. OPASNA FAZA PIJANSTVA. STALNO PSUJU. VIKTOR IH PRATI KAKO IZLAZE I USPINJU SE PRAZNIM STUBIŠTEM DO DRUGOGA KATA. BUČNI SU, ITEKAKO BUČNI. SMIJU SE, STUBIŠTE ODZVANJA. VRATA STANOVA POKRAJ KOJIH PROLAZE OSTAJU ZATVORENA. IZA JEDNIH FEDOR VIDI SEBE KAKO SUSPREŽE DAH, KAKO PRISLANJA UHO I JASNO U SNU OSJEĆA KAKO MU UHO OKRUPNJAVA I PRIJETI DA ĆE PROBITI VRATA. JEDVA GA ODLJEPLJUJE OD SMOLASTOG DRVA I GLEDA KROZ ŠPIJUNKU ISPRED KOJE PROMIČU MASKIRNE ŠARE. ONDA SE NE ČUJE NIŠTA, AMA BAŠ NIŠTA OSIM KORAKA I SMIJEHA NA STUBIŠTU. I PSOVKI. VIDI KAKO U STANU, GDJE SJEDE BAKA, DEDA I DVOJE UNUČADI, RUŽIČASTE SMOKVE POČINJU LEBDJETI NAD STOLOM, GUBITI BOJU I JEDNA ZA DRUGOM NESTAJATI. STARAC USTAJE I RUŽIČASTIM STOLNJAKOM PREKRIVA TELEVIZOR. VIŠE SE NE ČUJE NIJEDNA RIJEČ, NIKAKAV ZVUK, SAMO SE, S PREKRIVENOG EKRANA, NAZIRU NEČIJA ISCERENA USTA. BAKA POKAZUJE DJECI RUKOM DA SE NE MIČU, IAKO SU DJEČAK I DJEVOJČICA I BEZ TOG ZNAKA NEPOMIČNI. SMIJEH NA STUBIŠTU NAGLO SE PREKIDA, NASTAJE DJELIĆ SEKUNDE POTPUNE TIŠINE U SIVOJ DVOKATNICI ISPOD VELIKE SMOKVE. 25

ZATIM SE ČUJE UDARANJE VOJNIČKE ČIZME O VRATA STANA, SAN PRISILJAVA FEDORA DA I TO VIDI. UNIFORMIRANI MLADIĆI UDARAJU SVOM SNAGOM O VRATA. VIDI JEDNOGA KAKO UDARA KUNDAKOM ORUŽJA. TAM, TAM, TAM… STANKA. TAM TAM TAM… JEDAN OD NJIH ZVONI BEZ PRESTANKA. ZVONIII… BAKA GRLI DJECU KOJA POČINJU PLAKATI. SAD MU SVE POSTAJE IRITANTNO I MELODRAMATIČNO. ŽELI PREKINUTI SAN. IPAK, ODUSTAJE OD NAPORA DA TO UČINI, MORA VIDJETI KAKO ĆE TO ZAVRŠITI. VIDI STARCA KAKO USTAJE. ŽENA GA MOLI DA SE SMIRI. – SMIRI SE, OTIĆI ĆE. – OVAJ PUT NEĆE. RAZVALIT ĆE AKO NE OTVORIM. STARAC OTVARA VRATA. TROJICA ULAZE U STAN. NAKRATKO SE DOIMAJU ZBUNJENO. ZATIM SE JEDAN ZA DRUGIM SVALJUJU U STOLICE, KAO DA SE ŽELE ODMORITI OD UDARANJA. SVE NA TRENUTAK ZASTAJE, KAO I UVIJEK KAD LJUDI POSJEDAJU. ONDA SE ČUJE GOVOR. SAN MU ŠALJE SAMO PONOVLJENO MARŠ VAN, MARŠ VAN, MARŠ, MARŠ! BAKA I DEDA STOJE, DJECA STOJE. JEDAN OD MLADIĆA USTAJE. UDARA STARCA ŠAKOM. ONDA JOŠ JEDNOM, KRATKIM UDARCEM, NAPROSTO DOVRŠAVA POSAO. STARAC NIJE PAO, SAMO JE POKLEKNUO. RUKOM SE PRIDRŽAO O ZID. ČINILO SE KAO DA SE NE USUĐUJE PASTI, KAO DA BI GA TAJ PAD STRAŠNO OSRAMOTIO. MLADIĆ GA TADA UDARA NOGOM. ČOVJEK KONAČNO PADA. SAN MU POKAZUJE DJEČAKA KAKO SKAČE PREMA MLADIĆU I DJEČJE GA, NEKOORDINIRANO, UDARA NOGOM I OBJEMA ŠAKAMA. MLADIĆ GA ODBACUJE U ZID. DJEČAK MUKLO UDARI LEĐIMA I SPUZNE. NA TRENUTAK SE SVE SMIRUJE. 26

ONAJ KOJI JE PONAVLJAO MARŠ, MARŠ, KAŽE: – DO SUTRA U PODNE DA STE VANI I IZ STANA I IZ GRADA. PO SVEMU SE VIDI DA JE ZADOVOLJAN ŠTO JE PRECIZAN. IZLAZE. NAPUŠTAJU KUĆU. VIKTOR GLEDA BAKU KAKO SMIRUJE DJECU ZAGRLJAJIMA. DEDA PONAVLJA: – NIJE TO NIŠTA, NIJE TO NIŠTA, PIJANI LJUDI. BAKA SMIRUJE SVOJU RUKU I OKREĆE BROJČANIK TELEFONA. SAN SE UBRZAVA. DVOJE MLAĐIH LJUDI USKORO TRČEĆI ULAZI U KUĆU. TUPA, BAŠ TUPA TIŠINA U DVOKATNICI. ZATVORENA VRATA, MIRNO STUBIŠTE. VIKTOR VIDI SEBE KAKO SJEDI U FOTELJI, ŽMIRI I DLANOVIMA POKRIVA UŠI. DVOJE KLJUČEM POKUŠAVAJU OTVORITI VRATA STANA NA DRUGOM KATU I STALNO PONAVLJAJU: – MI SMO, MI SMO. VRATA IM OTVARAJU, ULAZE. RODITELJI DJEČAKA I DJEVOJČICE. SIN I SNAHA. RAZGOVORI, PRIGUŠEN GOVOR, SVADLJIV TON OCA I SINA. NERVOZNO, NERVOZNO. SVE SE SMIRUJE. DJECA SE PENJU S RODITELJIMA U POTKROVNI STAN U KOJEM STANUJU. NJIHOVA MAMA, ŽENA RAVNE PLAVE KOSE, JE PRIBRANA. TELEFONIRA. POČINJU RAZGOVORI. FEDOR BI IZIŠAO IZ SNA, ALI OSJEĆA DA OVO NIJE GOTOVO. GLEDA I SLUŠA. ŽENA IMA LJUBAZNO LICE, KAO DA SU SUGOVORNICI ISPRED NJE, ČAK I PRISTOJNO SJEDI I POPRAVLJA SUKNJU. HTIO BI NE ČUTI, ALI ČUJE KAKO UGLAVNOM PONAVLJA: – MOŽEŠ LI NAM POMOĆI, MOŽETE LI NAM POMOĆI, ZVALI SMO POLICIJU, REKLI SU DA ĆE DOĆI, JOŠ IH NEMA. 27

MOŽEŠ LI NAM POMOĆI, MOŽETE LI NAM POMOĆI, MOŽEŠ LI NAM POMOĆI, MOŽETE LI NAM POMOĆI? ON NE VIDI I NE ZNA TKO GOVORI S DRUGE STRANE I TKO SU TI LJUDI. ŽENA KAŽE: – UŽASNO SE BOJIMO, MOLIM TE, DA LI NAM MOŽEŠ NEKAKO POMOĆI, ZNAM DA IMAŠ VEZE S ONIMA KOJI TO MOGU, NE NISAM MISLILA NIŠTA PREJUDICIRATI, SAMO SAM MISLILA AKO MOŽEŠ NEKAKO POMOĆI, BAREM SAVJETOM. DA, DOBRO, RAZUMIJEM DA SE NE ŽELIŠ MIJEŠATI. HVALA, OPROSTI. JOŠ ISTU VEČER NEKI ČOVJEK POMAŽE DA SE U STANU NA DRUGOM KATU POSTAVI POMIČNA, POPREČNA ČELIČNA ŠIPKA PREKO VRATA. ONA BLOKIRA VRATA. ZBOG NEČEGA JE FEDORU ODVRATNA BAŠ TA ŠIPKA. KRENUO JE U BUĐENJE, ONDA JOŠ JEDNOM VIDI TU MLADU ŽENU, GLATKE KOSE. VIDI JE KAKO SJEDI I GLEDA U SVOJE RUKE. NAUČIO JE DA U SNU NE MOŽE NIKOGA NI NA ŠTO UPOZORITI. BIO JE OZLOJEĐEN ŠTO ONA NE OSJEĆA, NE VIDI I NE ZNA ONO ŠTO JE NJEMU POSTALO KRISTALNO JASNO. DUBOKO U ŽENINOJ UTROBI POKRENULA SE KLICA STRAŠNE BOLESTI. VEĆ TADA JE BILA NEZAUSTAVLJIVA. ONDA VIDI UBRZANO VRIJEME, KOMADIĆE SLIKA U KOJIMA SE STARCI SKLANJAJU U DRUGI GRAD, VIDI KAKO SE I MLADA ŽENA SPREMA, PAKIRA DJECU. ČUJE KAKO NEKOM KAŽE NA TELEFON: – DA, KAŽE DA ĆE MU BITI LAKO ČIM SE MI SKLONIMO, KAŽE DA ĆE SAM SVE IZDRŽATI. KAŽE DA SVE MOŽE PODNIJETI, OSIM TE STRAŠNE BRIGE ZA NAS. IDEM, DA, IDEM. ZNAM DA JE JEDINO LJUBAV PRAVA UCJENA. SLOBODAN SI ONOLIKO KOLIKO SI SAM. IDEM, DA, IDEM. FEDOR SE ČUDIO SAMOMU SEBI ŠTO JOŠ OSTAJE U SNU. VIDI ONOG ISTOG DJEČAKA. DJEČAK SADA VEĆ 28

IMA DEVET GODINA I HODA UZ RUB ULICE NABIJENE PARKIRANIM AUTOMOBILIMA. U RUCI NOSI RUŽIČASTU NAJLONSKU VREĆICU. SAN JE POTPUNO SIV, OBLICI SE JEDVA NAZIRU, SAMO JE TA VREĆICA RUŽIČASTA. PINK. DJEČAK PRILAZI NEKAKVOJ ZGRADI. FEDOR SE MEŠKOLJI I MIČE NOSNICAMA. U SNU SE RIJETKO JAVLJAJU MIRISI, ALI OVAJ JE TOLIKO INTENZIVAN DA GA JE NEMOGUĆE NE OSJETITI. PRODIRE KROZ ZIDOVE ZGRADE. LIZOL. PO MIRISU ZNA DA JE ZDANJE BOLNICA. DJEČAK PROLAZI KRAJ PORTIRA, PROLAZI SIVIM HODNICIMA. SAMO JE VREĆICA TAKO, TAKO RUŽIČASTA. DJEČAK PRILAZI POSLJEDNJOJ SOBI U NIZU I OTVARA VRATA. U SOBI JE JEDAN KREVET, NA NJEMU LEŽI ŽENA GLATKE KOSE. MRŠAVA JE, STRAŠNO JE MRŠAVA. RUKE SU JOJ IZBODENE IGLAMA, INFUZIJA KAPLJE U JEDNU. ŽENA OTVARA OČI. DJEČAK PODIŽE VREĆICU, VADI RUŽIČASTI PLOD I SPUŠTA GA NA NOĆNI ORMARIĆ UZ ŽENINO UZGLAVLJE. – DONIO SAM TI SMOKVU, SÂM SAM JE UBRAO. ŽENA SE SAMO SMIJEŠI. – MAMA, MOGU K TEBI? – MOŽEŠ MALO, PAZI NA INFUZIJU. DJEČAK ODVEZUJE TENISICE, I BOS SE UVLAČI ŽENI U KREVET. STISKA SE UZ NJEZINU RUKU KOJA NIJE PRIČVRŠĆENA ZA INFUZIJU. I ŠUTE. RUŽIČASTA SE SMOKVA UZDIŽE I LEBDI IZNAD PLOČE BOLNIČKOG ORMARIĆA.

Fedor se nervira. Točno zna kako će sve završiti. I smrt, i užasna količina brzojava, i ogroman sprovod, gomila onih koji su ženi u telefon govorili kako ne mogu pomoći i bacanje njezine mame po lijesu i svećenici. Čuje dvije kako kažu da je to jako lijepo od njenoga supruga, jer je ona ipak rođena kao katolkinja. Ništa ga više u snu ne zanima. Sve je već znao. Čak je znao da će muž te žene biti otpušten s posla. Čak je znao da će se to poslije zvati izgubiti posao, takvo je bilo vrijeme, kao da je posao ključ pa ga senilci gube i kao da postoje pogodna vremena koja pogoduju senilcima da pogube te ključeve. Sve je znao. I nikako da se probudi. Detalj, mali detalj koji je izmicao u ovome snu ružičaste boje spriječio ga je da učini posljednji napor i iziđe iz sna. Onda se trgnuo. Stotinku sekunde prije no što će izići iz sna, vidio je lice dječaka. Melodramatski detalj. Dječak je nosio naočale velike dioptrije. Probudio se zgađen, ljut i neispavan. Prevaren.