Radenko Vadanjel - Zdravo, dragi ubojice! by Aleksandra Rasic

Književna radionica Rašić

Urednik srpskog izdanja Aleksandra Rašić Urednik hrvatskog izdanja Ivan Sršen

Radenko Vadanjel

Zdravo, dragi ubojice! roman

Beograd, 2020.

Tatjani i Marti

I. PRVA TRI DANA

I dok je žena još zapomagala, stiješnjena između dvije prevrnute stolice, probodena kuhinjskim nožem koji sam joj bez razmišljanja zario u leđa, drhtureći od silnoga šoka, promatrao sam je u nevjerici, ne znajući zašto se to događa, događa li se uopće, i ako se uistinu sve to dogodilo, ako sam doista ubio ženu kuhinjskim nožem, što ta žena radi ovdje, u mojoj kući? Prije nego što je izdahnula nešto je nerazumljivo promrmljala, i ja sam se odmah sabrao, tijelom mi je prošao strašni strujni udar nakon što sam začuo taj davno zagubljeni naglasak. Po njemu sam točno mogao odrediti iz kojega je sela žena koju sam zaskočio, ugledavši je kako s teškom sjekirom zamahuje prema krevetu još toplom od moga tijela, koji sam netom prije napustio kako bih sjeckao u kuhinji antidepresive na četvrtinu… i uzevši nagonski taj isti nož s kojim sam rezao okrugle tablete, i bez upozorenja, bez glasa, zario ga u leđa prikaze koja me je došla sasjeći u vlastitome domu, kao krepanu svinju, u klaonici, na komade. Koliko se vremena žena smucala po kući, promatrala me, proučavala, ili je jednostavno ušetala nakon što sam već napustio spavaću sobu odvukavši se u kuhinju u kojoj 7

sam lomio tablete na jednu četvrtinu za večernju dozu, tako da su me antidepresivi, zaključio sam kasnije, zadužili za čitav život… To, koliko je vremena ta strašna spodoba vršljala po mome domu zapravo neću nikada saznati. Ubojstvo u samoobrani, tako bi glasio iskaz policijskog istražitelja, ali policiju nisam smio zvati, znao sam to bez puno premišljanja, jer ovdje se nije radilo o nečemu niti približno uobičajenom, lako objašnjivom, što bi policija mogla i približno shvatiti i prihvatiti, ovdje se je radilo o silama koje su nadilazile prostore uobičajenog, svakodnevnog svijeta. Možda je to bio potisnuti strah od autoriteta, uniforme kao takve, ili panika koju je u meni stvarala pojava hladnog i bešćutnog državnog službenika, koji guši u čovjeku ono malo sreće i hrabrosti, razmišljao sam kasnije. Nelagoda i nemoć, puno više od komplikacija koje su uvijek dolazile uz taj rigidni posao koji je uvijek izvrtao stvarno stanje stvari u suhoparno i zadrto „slovo zakona“ i subjektivno viđenje spornih događaja kroz „pronicljivost“ nekog neosviještenog, zatucanog bića, s nadobudnim smislom za humor, s nekakvim plemenskim osjećajem manje vrijednosti, jer sav je taj službeni kadar oduvijek dolazio iz najudaljenijih, najpasivnijih krajeva zemlje, zaseoka i gudura, iz napuštenih sela zaglibjelih u blatu do koljena. Što raditi s takvim sugovornikom nego se istog trena pokriti ušima i uzeti najdeblji korbač, razgolititi leđa i započeti sa samokažnjavanjem? Srozati se odmah na mjeru nekakve nevidljive bube, ili poput leptira zasjati hinjenom naivnošću ili nekakvom drugom manjkavošću, a sve kako bi oraspoložio tog ograničenog, istovremeno taštog i za8

htjevnog stvora, čijim bi rukama, čim bi se pojavio, istog trena bila prepuštena i uništena moja daljnja sudbina. Stoga sam odmah zalupio vrata toj nesvjesnoj, uvjetovanoj radnji i uvjetovanoj namjeri da igram po pravilima, jer pravila u mojoj zemlji, kao i u svim drugim uređenim društvima, uvijek pišu neki drugi, zaključio sam, oni, dakako, kojih se ta ista pravila ne dotiču. Oni ih pišu za nas ostale, da nas obeshrabre u svemu što je prirodno i samorazumljivo, a u njihovoj interpretaciji uvijek neprihvatljivo i kažnjivo. I tako sam odmah odustao od policije, ostavivši više prostora, više mogućnosti, više potencijalnih izlaza, ali i dvojbi, u nastojanju da se što prisebnije, na što bezbolniji način izvučem iz nevjerojatne situacije koja me zadesila. Žena koju sam probō nožem, rasjekavši joj s leđa plućno krilo, jer kuhinjski nož je bio star i šiljat poput igle, nakon čega je žena izdahnula, ispustivši čudan zvuk, poput piska probušene lopte, ali prije nego što je izdahnula, bezuspješno loveći zrak, promrmljala je nešto nerazumljivo, nešto kratko, s čudnim naglaskom, na dijalektu koji sam odmah prepoznao kao davno zaboravljeni miris nekog cvijeta ili začina, trenutno ga oživjevši ispred sebe sa svim atributima i slikama koje su me vezivale uz njega. Bilo je dovoljno da hukne dva kratka sloga, prije nego što je zauvijek izdahnula, i da odmah prepoznam egzotični metajezik, šifrirano mumljanje i brundanje, i iščupam ga iz sjećanja kao najvažnije i najopasnije otkriće. Nakon što sam ispio pola litre slatkastog desertnog vina s gorkim gutljajima rakije, koju sam, dašćući poput zajapurenog vepra, iskapio u smočnici, odvažio sam se uhva9

titi beživotno tijelo za noge, i zajedno sa zarinutim nožem u leđima, odvući ga u predsoblje, na jače svjetlo i na keramičke pločice koje nisu, kao parket u spavaćoj sobi, upijale krv, čiji je tanak trag ostajao za sve težim truplom, cureći lagano niz rastvorena usta, dok sam ženu vukao iz spavaće sobe u prostrani hodnik. Kada sam tijelo konačno dovukao i okrenuo na leđa, ustuknuo sam u čudu, jer ženino lice nije nimalo sličilo nekom grubijanu, ožiljcima ispresijecanom licu ubojice, već je sjajilo dječački zbunjeno, rumenih obraza kao da je živo, a velike, ugašene oči piljile su u strop, kao da su na njemu nešto zapazile i tako ukočene, zastale u promatranju i proučavanju. Žena je bila srednjih godina, guste kose, snažnih nogu, preplanula tena, čvrste, žilave građe, fizionomije veoma slične onoj žena iz moga rodnoga kraja. Nisam imao koga nazvati, to sam, takoreći, znao unaprijed. Da mi je kojim slučajem pukla vodovodna cijev poplavivši cijeli kat kuće, ili da sam ostao na autoputu prazna rezervoara, znao bih koga trebam nazvati, tko bi mi odmah priskočio u bilo koje doba dana ili noći da pomogne. Imao sam prijatelje u gradu na koje sam mogao računati u takvim izvanrednim situacijama, koji bi bez puno ispitivanja reagirali i pomogli, bez puno rasprave izbavili me iz neugodne situacije, ali ovo što mi se dogodilo u vlastitoj kući, već utonuloj u noćni mir i kontemplaciju, netom što sam krenuo spavati i, srećom, zaboravio popiti antidepresive, u ključnom se trenutku našavši u kuhinji, a ne u krevetu koji je nepoznata žena, malom, ali teškom sjekirom, doslovce 10

rasjekla, sve je to bilo suviše osobno i komplicirano za objasniti, i odmah sam shvatio kako sam s tim lešom u vlastitoj kući zapravo sam, kako je on samo moj problem i ničiji drugi, i kako to moram sam riješiti i očistiti, dovesti cijelu kuću u prvotno stanje, i još pritom nastaviti obavljati svakodnevne poslove, kao da se ništa nije dogodilo u mom jednoličnom, do tog strašnog događaja, ipak sretnom, usamljeničkom životu. – Kome sam se zamjerio? – razmišljao sam od trenutka kada sam zaključio kako se ovdje ne radi o provalniku, o nasumce izabranoj kući, kao što je kuća na osami u kojoj živim, na rubu šume, idealna za provalu, kao i to da naglasak ubijene žene nije mogao nikako biti plod slučajnosti, već jedini čvrsti trag koji me trebao dovesti do razumnog, ohrabrujućeg pojašnjenja strahotne činjenice da me netko želi, bez ikakva objašnjenja, premda je rat odavna završio, izbrisati s lica Zemlje. Sutradan sam povrh napuštena kokošinjca, na komadu velike parcele obrasle šikarom i suhom travom iza koje se nastavlja šuma, iskopao, po vlastitome sudu, dovoljno duboku raku za svoga ubojicu. Kada bih se uspravio, vrh groba sezao mi je do ramena. Kopao sam više od pola dana, a olakotna okolnost pri kopanju, kasnije sam zaključio, bila je što sam odmah navukao rukavice, pa su žuljevi, nastali ispod rukavica, bili neznatni prema onima koji bi se pojavili da sam kopao golim rukama, što mi se isprva činilo praktičnijim. Nije mi se nigdje žurilo, bila je nedjelja, nisam očekivao goste, a obzirom na to da sam živio na osami, ne11

daleko sela, neplaniranog gosta mogao sam izdaleka uočiti kako dolazi putem. Tijelo su pri kraju dana počele oblijetati muhe. Gurnuo sam ga u iskopanu jamu i zapalio. Tako mi se činilo čišće i manje vjerojatno da se jednoga dana, nekim neplaniranim pošumljavanjem okolnog terena, otkrije zakopani leš na mome imanju. Već tada, shvatio sam, nakon što je žena spaljena i zakopana, bilo bi nemoguće, zapravo neumjesno, bilo kome objašnjavati da sam ja u ovom slučaju doista žrtva, a ubijena žena nasilnik, uzdahnuo sam. Uokolo mene i dalje je sve mirisalo na kasno ljeto. Kasno ljeto na sjeveru, u najsjevernijem kantonu zemlje. Najljepše doba godine. Šume breze i jasena pomiješane s mrkim prostranstvima jele žutjele su se u tamnozelenom moru crnogorice kao ukrasi na seoskome sagu od gruba sukna. Šuma je bila bregovita, i s viših točaka, s vrhova litica, širio se pogled na valovita prostranstva, brežuljkasti zeleni pokrov ispod kojega je i danju bilo mračno i tajnovito. Rijetke proplanke usred šume – otoke trave i paprati – naselili su lovci drvenim čekama visokim oko pet metara, na kojima se u sezoni lova na visoku divljač danonoćno stražarilo i gađalo sve što bi neoprezno uletjelo u domet lovačkih pušaka. Lovačke čeke pravilno nasađene na rubovima proplanaka izgledale su kao stražarske kućice zaboravljenih, zaraslih u raslinje, napuštenih konclogora iz Drugog svjetskog rata. 12

Priroda je ovdje bila okrutna, razmišljao sam udišući svježi šumski zrak koji je donosio sjeverac, ali je bila na svoj osobeni način i pravična. Koliko sam puta naišao na medvjeđe tragove koji su me upozorili da zaobiđem put kojim se kretala majka s mladunčetom, ili čopor divljih svinja s veprom predvodnikom, koji me je iz velike razdaljine onjušio, zaobišavši me u širokom luku, dok sam kao ukopan stajao na šumskoj čistini. Život u divljini, pokraj šume, u kojoj je uvijek bilo snažnijih i okretnijih predatora od čovjeka, bio je prepun iznenađenja i smrtnih opasnosti, ali ništa nije bilo tako nedokučivo i podmuklo kao bolestan ljudski um, priznao sam samome sebi.

II. POVRATAK

Vlakom se planirala prikrasti gradu dok još jednim okom spava, izjutra rano, s njegove najranjivije, skoro pa nevidljive strane, one iz pravca kolodvora, kroz aleju kestenova, sve do gornjega parka, u kojemu su se šćućurile dvije klupe, zaklonjene grmljem od pogleda prolaznika, ispred kojih se nalazio mali pješčanik i zahrđala ljuljačka. Tamo je planirala predahnuti na jednoj od klupa, pojesti sendvič i popiti kavu. Kako bi umanjila uzbuđenje prije puta, i kako bi umanjila prisutnost neobjašnjiva zanosa koji ju je, mimo njene volje, sve više obuzimao uoči odlaska, čineći je hitrijom, ali i nervoznijom i smušenijom istovremeno, već je rano izjutra, na željezničkoj stanici, započela s ispijanjem žestokih pića. Vlakom je putovala petnaest sati. Putem je živnula kao da je stotinu godina drijemala u kamenom sarkofagu. Nije niti jednoga trenutka požalila što je između svih mogućih prijevoza odabrala upravo staru željeznicu za svoga saveznika. Alkohol u vlaku bio je preskup, pa je, nakon treće boce piva, radi snažnijeg djelovanja, miješala pivo s bočicama konjaka. 14

Uspavljujuće kloparanje kotača koji su svako malo preskakali kvrgave varove na tračnicama, daljina koja se sporo savladavala, osvijetljen prostor hodnika na kojemu je mogla piti, stojeći ispred kupea zapuhana usnulim putnicima, buljeći kroz zamagljen prozor u noć – bilo je to sve i odjednom, osjećala je u svome prozeblom srcu, jedno metafizičko, izvanvremensko iskustvo. Ali kako se vlak sve više približavao rodnome kraju, prešavši neprimjetno državnu granicu, pred njom su izmicala poznata mjesta, poznati pejzaži, toponimi i šume tužne vrbe, na kilometre tužnih vrba, i ona se sve više u mislima preobražavala u onu ondašnju, rezerviranu i plahu zubarsku tehničarku, koja je naknadno, uz rad i diplomirala, što je u malome mjestu bio presedan, vrijedan pamćenja. Putnici koji su sve češće, kako se približavala cilju, ulazili u putničke vagone, i odmah silazili na sljedećoj stanici, odražavali su sliku kraja u čiji je prostor ulazila. Glava kvrgavih i lukavih, osornih pogleda, fizionomija koje su je odjednom, kao nikada prije, podsjećale na lica seljaka sa slika Hieronymusa Boscha, sigurnim su hodom ulazili u vagone pune ustajalog zraka, zauzimajući slobodna mjesta u kupeima. Genetski potencijal njihovih pojava, čiji je izvanjski oblik otkrivao unutarnje, nepromijenjeno stanje ruralnog neandertalca, bogobojaznog i sklonog škrtosti, osjetljivom oku nije remetilo saznanje da te iste spodobe žive u ogromnim kućerinama i proizvode, unatoč stanju duha i neosviještenosti koja se skrivala u tim strašnim oklopima, fasadama samoljublja i samoživosti, velike količine novca. 15

Onoga trenutka čim je vlak, ne zaustavljajući se, prešao državnu granicu, simbolički označenu malom, provizorno izgrađenom kućicom, okićenom predimenzioniranim grbom i zastavom, osjetila se ugroženom i zaskočenom, na jedan neodređen način prevarenom, jer država u koju je ulazila bezbolno i neprimjetno više nije bila njena, već njihova, neprijateljska. Sve su novonastale, male države, stvorene raspadom bivše, koja ih je nekada objedinjavala, na jedan način i poništavala istovremeno, težile vlastitoj čistoći, vjerskoj i nacionalnoj, tako da je kraj u kojemu je odrasla odjednom za nju postao neprijateljski, i ona je u njemu za većinu preostalih stanovnika bila vrijedna najvećeg prezira. Alkohol ju je držao zategnutu i čvrstu sve do pred sam ulazak u grad. Onda je naglo sve u njoj splasnulo, zanijemilo, otrijeznivši je, iznebuha. Uzdahnula je protrnuvši i snažno se udarivši rukama o prsa, kao da se budi iz sna. Krećući se gradom držala se prometnijih ulica, javnih mjesta na kojima je uvijek bilo ljudi, nepoznatih očevidaca koji su joj, ni ne znajući, pomogli da se iskrade nevidljiva, da se na neki način spasi. Jer ta se tiha mašinerija njenih „dušobrižnika“ i njihovih slugana, prepoznavši je odmah, mada je prošlo petnaest godina od njena odlaska, namjerila na nju svim snagama, sa željom da je uništi, poput povrijeđene i frustrirane pošasti, ustrajno je pritišćući optužujućim pogledima, još od samoga ulaza u grad, od perona na željezničkoj stanici, pa sve do centra grada, hraneći se jetkom mržnjom i boli koju joj je zadavala. 16

– Ako me ipak ne uspiju zaskočiti – razmišljala je – ili se, na neki, meni još nepoznat način izvučem, ostajući u raskoraku između bijega, nedoumica i blage izbezumljenosti, sama ću sebi na koncu presuditi. Jer stanje do kojega sam se dovela u tako kratkome vremenu nije normalno, i nije moguće pod takvim pritiskom još dugo opstati. Istoga trenutka kada je stupila na poznato tlo, osjećala je da je otkrivena, dočekana nevidljivom podozrivošću, zamaskiranom i zakukuljenom u dugom i podmuklom muku koji ju je pratio cijelim putem kako se udaljavala od željezničke stanice prema centru. To, da će ih svojim dolaskom iznenaditi i zbuniti, ili da je, u najboljem slučaju, neće niti prepoznati, bila je obična tlapnja, odmah je shvatila. Sišavši s vlaka, već je, zapravo, bila izgubljena, kao zec istjeran na čistinu, praćen preko nišana pogledima lovaca i njihovih pasa. Za njega, čijom se sudbinom nepovratno vezala, još nije našla vremena, nije mogla o njemu razmišljati niti pomišljati na to da ga ovdje treba tražiti, i da će ga ovdje, možda, uistinu na koncu i pronaći. – Sve se promijenilo. Kao da je ono prije bilo naivno i neozbiljno, a ovo sada inicijacija nečega nezamislivo goreg i strašnijeg – uzdahnula je. Nemoć i istodobno namjera da se slabosti prevladaju ili barem umanje, želja da se sve obuhvati razumom – one prošle i ove sadašnje godine, tjerale su je u neizdržive mimikrije prema vanjskom, opipljivom svijetu, u nutarnja 17

stremljenja nečem suštinskom koje joj je izmicalo iz ruku poput mokra sapuna. – Jedino se u neosviještenom biću naslućuje besmrtnost – uzdahnula je zadovoljno – u djetinjem biću koje ne postavlja pitanja o vječnom, koje ne sumnja. – Plaćanje, sedam dana unaprijed – promrmljala je, ispred ulaza u sobu, nepovjerljiva najmodavka. Najbliži hotel bio je udaljen pedesetak kilometara, dok privatni smještaj, izvan turističke sezone, nije bio moguć. Tako joj je na koncu, nakon kratkog vijećanja sa samom sobom, preostala jedina prazna soba konačišta, u kojoj je donedavna živio podstanar, čija ju je osmrtnica dočekala odmah na ulaznim vratima pansiona. Sve stvari pokojna podstanara, naslućivala je, još uvijek su bile tu, u sobi koja je sada bila njena, njeno pribježište i sklonište, u gradu koji je nikako nije volio. Soba u kojoj se, nakon nemirna sna još umornija izjutra probudila, dočekala ju je čamotnija i zapuštenija negoli je takva isprva izgledala. Najsnažniji dojam u općoj ocvalosti i samrtničkoj atmosferi kojom je odisala soba, ostavljala je skulptura raspela postavljena iznad kreveta, ravno iznad njene glave. Njegove oči, dobro ih je tada proučila, suprotno većini raspela na kojima su one obično položene prema dolje, prema podu, zbog čega se mučenikove patnje, radi velikih kapaka koji prekrivaju oči, samo naslućuju, na ovom su raspelu, u sobi u kojoj je boravila, te izazivačke oči gledale 18

ravno preda se, stvarajući dojam da u sobi nema mjesta, osim paravanom zaklonjena bidea, gdje bi se mogla skloniti od nelagodnog, prozivajućeg i strašnog pogleda, koji je, odražavajući patnju i očaj, istovremeno obvezivao i upozoravao kako nema opuštanja, nema zaborava za grijehe koji su počinjeni, i grijehe koji tek dolaze. Kao da je taj srditi čovjek na raspelu bio upravo reinkarnacija ili alter ego onog prijašnjeg, sada već pokojnog stanara, razmišljala je, koji je u njoj boravio prije nje, spavajući na istome krevetu, moguće pod istim plahtama, služeći se istim ručnicima i gledajući u isto ogledalo iza rasklimana paravana u kojemu je, ni ne znajući, razabirala njegov izmučen, ispijen lik kako se pojavljuje u njenom pogledu, na trenutke dalekom i nepoznatom poput lica nekog stranca. Potucajući se praznim ulicama, još istoga popodneva, sada sigurnija i odmornija, prelazeći cestu pored tržnice, zaokrenuvši pogledom prema suprotnom smjeru, iz puke predostrožnosti da ne naleti na neko zalutalo prijevozno sredstvo, u sveopćoj uspavanosti i klonulosti koja se širila mjestom, pogledom je nabasala na usamljenu siluetu koja se kretala prema tržnici. I odmah ju je prepoznala, iskreno se ganuvši. Vjerovala je da je i ona nju odmah prepoznala. Osjećala je njenu energiju još izdaleka, iz te pozamašne udaljenosti. Jedino joj je ona, zapravo, na neki način, ostala u svijetlom sjećanju, od svih poznanika i navodnih prijatelja u gradiću, priznala je tada sebi. Jedino je ona, osjećala je, bila dovoljno iskrena i dobronamjerna da je u određenim okol19

nostima – ukoliko se tako nešto neodređeno kao što su „određene okolnosti“ uistinu moglo desiti – i u njenim očima slika već stvorena o njoj odjednom mogla još proljepšati ili možda razbistriti; jedino ju je tada, u takvom srazu različitih okolnosti koje su je sa svih strana u tom trenutku trebale uzdići, jedino tada, u tim okolnostima, ona je doista bila kadra, od svih potencijalnih dobronamjernika u gradiću, pružiti joj iskrenu privrženost i naklonost. Jedino se nje uistinu uželjela, shvatila je odjednom, jer su ta naglašena prostodušnost i tvrdokorna skromnost bile krinka, u tolikoj opreci s njenim nutarnjim bićem, s njenim unutarnjim svijetom koji je nadrastao sve lokalno, te ju je izgled bezazlene, provincijske cure činio još interesantnijom i vjerodostojnijom. – Nekada sam bila zaljubljena u nju... Valjda? – uzdahnula je. – Je li ju zaboravila, kroz sve te godine odsustva, a da to zapravo i nije znala? – prostrujalo joj je glavom dok ju je promatrala iz prikrajka kako energično prelazi ulicu, savladavajući prostor okretnošću kitnjaste vjeverice. Prva je stupila na tržnicu, nagnuvši se nad jedini otvoreni štand, prebirući pogledom po kiselim jabukama, zelju i prezrelim bananama. Onda se pojavila ona, zadihana, postavivši se neprimjetno u stranu. Dok je kupovala banane, osjećala je njezin pogled na potiljku, no nije se usudila okrenuti. Osjećala je da nije pravi trenutak. Bez ikakva prava razloga i konkretna dokaza osjećala je da nešto nije u redu. Nitko joj nije ništa kazao, glumila je kao da je ne vidi, a ona je, prihvativši tu igru, spremno glumila isto. Obje su glumile da se ne vide, samo što je to za20

pravo bilo nemoguće, s obzirom da su se nalazile toliko blizu jedna drugoj, i da uokolo njih gotovo da nije bilo drugih ljudi, što je značilo samo jedno – da je, tada je konačno u to bila posve uvjerena, u nemilosti cijeloga grada. – Eto do kuda me je sve to dovelo – pomislila je, sva u očaju. – Smaknut će me prije nego obavim što sam naumila – uzdahnula je, kao da se radi o nečem običnom i svakodnevnom, što je ne treba previše brinuti.