PUTOPIS Njemačka

Plockenpass

Plockenpass Plockenpass

Winklern U potrazi za Trnoružicom Voda. H2O - dva atoma vodika i jedan kisika. Čini 71 % ukupne površine zemlje. Najobilnija sastavnica organizama, više od 70 %. Jača je od vatre i bez nje život nije moguć. Može se nalaziti u tri različita agregatna stanja, a postoji i kružni ciklus vode. Može biti u zraku u N akon skoro godine dana priprema, planiranja i mnogobrojnih izmjena rute puta, došao je dan polaska. Vremenska prognoza je srednja žalost, TeksT i foTo: Ivan SurIna obliku pare , a može i na zemlji u tekućem i krutom agregatnom stanju. ali ne odustajemo. Nedjelja je, 02. 08., Problem je kad odluči da je u zraku baš dosadno i da je na zemlji bolje, prekrasno je sunčano jutro. Obzirom da smo se još sinoć spremili, samo pa pada u obliku kiše. Tada nastaju nevolje za nas motoriste smo doručkovali, pričvrstili prtljagu

vjernim putopiscima

poklanja par guma

za motor i oko 7,30 krećemo. Put nas vodi preko Rupe, graničnog prijelaza Pasjak, prema Trstu. Rano je, pa na cesti nema prevelikog prometa.

Prije Trsta se hvatamo autoceste, a prije naplatnih kućica kod Sistiane se zaustavljamo na prvi odmor. Odlučili smo se za autocestu kako bismo skratili vrijeme putovanja i stigli razgledati druge stvari, a ovaj dio je relativno "nezanimljiv" obzirom da često prolazimo njime.

Autocestom idemo prema Udinama i dalje prema Tolmezzu, gdje silazimo (cestarina od Trsta 4,70 eura). Brzom obilaznicom obilazimo Tolmezzo i nastavljamo običnom i lijepom cestom prema Plockenpassu (ili Passo Carnico na talijanskom). Krajolik je tipičan planinski, tako da bismo odavde pa sve do zadnjeg dana našeg puta mogli zastajkivati svakih 100 m i fotografirati. Kako nam je lani to oduzimali puno vremena, a kamere nemamo, točno smo odlučili što koji dan želimo vidjeti i gdje ćemo stajati. Sad je prvo stajanje na samom 1.357m visokom prijevoju. Prijevoj je "aktivan" još od rimskog doba, a prvi pisani trag o njemu seže u godinu 373., kada se spominje cesta širine 1,5 m koja vodi preko njega. Tu je također bilo i poprište mnogih bitaka, baš zbog njegovog strateškog položaja, tako da se i uz cestu mogu vidjeti bunkeri i raznorazni prolazi. Tek u novije vrijeme, u 20. stoljeću, cesta je proširena i izgrađeni su potrebni tuneli. Cesta je puna serpentina i tunela s tek nekoliko mjesta za odmor. Prijevoj je popularan za planinare i alpiniste jer s njega vodi nekoliko planinarskih staza, a penjalište je s jedne i druge strane, na samo 100 m od ceste. Kako se spuštamo prema drugoj strani, trava odmah postaje zelenija. Ušli smo u Austriju. Najprije prolazimo kroz mjesto KotschahMauthen, čiji počeci se bilježe već oko 200 g. pr.n.e., a ujedinjeni su kao jedan grad 1958. godine. Potom slijedi Oberdrauburg, koji također datira iz rimskog doba. Oba mjesta, iako nisu prevelika, imaju bogatu povijest, te bi se o njima moglo pričati i pričati. Mi se tu nismo ni zaustavljali, nego preko Lienza jurimo prema Grossglockneru.

U Winklernu mi 'žmiga' rezerva, pa tražimo pumpu, koju nalazimo uz jedno krivo navođenje (usmeno, ne GPS) i jedno pravo. U mjestu je neka fešta, pa ima dosta ljudi, čak je u centru svirala neka tipična alpska glazba, a bila je i povorka na konjima. Kako aparate nismo imali pri ruci, ostali smo uskraćeni za slike, ali nismo se ni zaustavljali u centru. Popili smo kavu u kafiću na pumpi, koja je prema riječima suputnice bila zadnja dobra prije povratka doma. Sunce i dalje ugodno sija.

Nastavljamo prema Heiligenblutu i Grossglockneru. Heiligenblut je i neslužbeni početak GrossglocknerHochalpenstrasse, čije su naplatne kućice smještene nekoliko kilometara nakon mjesta. Prema legendi, godine 914. danski vitez je iz Konstantinopola nosio relikviju Kristove Svete krvi, a na tom mjestu je njega i njegovu pratnju pokopala lavina. Tako je i Heiligenblut (sveta krv) dobio ime. Mjesto je malo i ima prekrasnu crkvu, koju nismo obilazili zbog iznimne gužve na minijaturnom trgu ispred nje.

Nakon nekoliko kilometara dolazimo do naplatnih kućica ceste "preko" Grossglocknera, čiste i nekima isfuHeiligenblut

Pasterze

Grossglockner

Grossglockner uz cestu Franz Jozef hohe

Edelweiss spitz Edelweiss spitz

Prema Zell am see Prema Hoktoru

Zell am see

rane klasike putovanja i prijevoja. Ulaz za motor je 18 eura, i vrijedi i za povratnu vožnju ako je u istom danu. Vrijeme se pomalo kvari, ali uvjeravamo se da je to zbog visine i ulaska u nisku naoblaku. Cesta i krajolici uz nju su prekrasni, te vrijede plaćene ulaznice. Mi najprije krećemo slijepim odvojkom od 8 km prema Franz-Josefs Hohe, mjestu s kojeg se pruža pogled na sam Grossglockner, odnosno njegovu sjevernu stijenu i 8 do10 kilometara (ovisno o podacima, ali svake godine sve kraći) dug ledenjak Pasterze. Na Franz-Josefs Hohe motori imaju povlašteni parking koji je dupkom pun. Mene malo hvata nostalgija jer sam prije pet godina stajao na vrhu Grossa do kojeg sam se uspeo južnom stranom, a i dužan mi je dva uspona. Ili ja njemu, kako se uzme. Valjda će biti prilike sljedećih godina.

Prošetali smo platoom, pogledali suvenirnicu i ledenjak, a oko vrha se nadvila "kapa". Čak sam osjetio djelovanje visine - laganu vrtoglavicu i otežano disanje.

Na ovom mjestu je također i najveća šansa da vidite svisce, za što postoje čak i putokazi. Moja cura ga je vidjela i to dok smo se vozili. Ja nisam bio te sreće. Grossglockner cesta je predstavljena kao ideja 1924., par godina kasnije je odbačena zbog krize, a 1930. su opalili prvi eksplozivi. To se dogodilo kako bi se zaposlilo 3.200 nezaposlenih radnika, kojih je tada bilo čak 520.000. Godine 1935. cesta je stavljena u punu funkciju, dan nakon auto i moto utrke. Projekt je promijenjen sa 3 m šljunčane ceste na 6 m, kako bi zadovoljio 120.000 predviđenih turista. U 1938. turista je bilo 375.000 sa čak 98.000 vozila, a 2003. je samo motocikala bilo 76.000.

Zanimljivo je i čišćenje snijega koje započinje svake godine s prvim danima travnja i traje oko petnaest dana. Taj posao se nekad obavljao sedamdeset dana i to samo za jednu traku. Od 1958. pet strojeva (čiste mehanike i bez imalo elektronike) i dvanaest radnika prebaci prilikom čišćenja između 600.000 i 800.000 m3 snijega, čiji "zidovi" budu visoki i do deset metara.

Mi nastavljamo cestom preko prijevoja Hochtor i ponovo skrećemo do Edelweissspitza. Tu je već poprilično hladno i vjetrovito, a oblaci su sve crniji. Brzinski slikamo i krećemo prema nizini. Ubrzo počinju prve kapi kiše, koja se pretvara u pljusak u vrijeme dok prolazimo druge naplatne kućice. Sklanjamo se u prvu autobusnu čekaonicu, kojih u Austriji, srećom, ima dovoljno. Ubrzo nam se pridružije još troje bikera na dva motora. Taman dok smo navukli kišnjake, kiša staje i pokazuje se i sunce. Nastavili smo dalje ne skidajući ih.

Uskoro stižemo u Zell am See. Parkirali smo u centru, odmah skinuli kombinezone, te pravac u prvi kafić na Radler (pivo s limunovim sokom). Mjesto se prvi put spominje 931., a 1280. se gradi dvorac Burg Kaprun. Početkom dvadesetog stoljeća počinje razvoj turizma. Iako je poznat po zimskom turizmu, pogotovo po glečeru Kaprun, zbog jezera na kojem se nalazi nije za podcijeniti niti ljetni turizam. Dosta ljudi se u ove krajeve upućuje i zbog boravka u prirodi, a čak su i žičare ljeti u službi planinara. Isto je u cijeloj Austriji: žičare koje zimi prevoze skijaše, ljeti prevoze planinare, a u tu svrhu ima i nebrojeno kilometara planinarskih staza, počevši od laganih šetnica pa do ozbiljnih uspona. Ne zaboravimo da je u okolici popriličan broj vrhova iznad dvije i tri tisuće metara nadmorske visine.

Nakon stanke, provozali smo se do drugog kraja jezera, te prošetali šetnicom uz njihov yacht club. Nebo se opet počelo crniti, a vidjeli smo kako se približava i kišna zavjesa. Brže bolje

Krimml vodopad Krimml muzej

Krimml vodopad

smo opet navukli kišna odijela i krenuli pravac Mittersila. Kako je kiša već počela dobrano padati, odustali smo od posjeta početnoj stanici vlaka koji vozi na glečer Kaprun, a koji je bio poprište velike nesreće kad se pred nekoliko sezona pun skijaša zapalio u tunelu. Tada je bio i priličan broj žrtava.

U Mittersillu imamo rezerviran smještaj u pansionu Diana. Smještaj smo našli od prve, a nalazi se na malom brežuljku samo par stotina metara od samog centra, s prekrasnim pogledom na mjesto i obližnje planine. Sam grad postoji od 11. stoljeća, iako su pronađeni ostaci prvih nastambi iz 2200. g. pr. n. e. U mjestu je također tvornica Blizzard skija, što je posebno zanimljivo, pogotovo jer zbog blizine obližnjeg Kapruna zimi dobro zarađuje od turizma. Šteta što smo na motoru, možda bih mogao povoljno kupiti koji par! Navečer Krimml vodopad

smo prošetali do centra i prošli pored valjda najmanje kapelice - veličine je doslovno cca 2,2 x 1,5 m!

Sam smještaj je bio tipično austrijski - soba s kupaonom, balkon prepun cvijeća i obilan doručak. Sve to za prihvatljivih 28 eura. Gospođa, iako u godinama, tečno govori engleski, a ponudila je da motor smjestimo u njezinu garažu. Mi smo to kavalirski odbili, što se ujutro pokazalo kao greška obzirom da je po noći pljuštala kiša. Gazda kuće je očito lovac, jer se po svim zidovima nalaze trofeji, a ima i prepariranih životinja. 420 km je za nama.

novi dan - nove pobjede

Ujutro nakon doručka i nakon što smo sve popakirali na motor - dilema. Prognoza je kiša, a trenutno sja sunce. Da li krenuti u obilazak najvećih vodopada u Europi, ili najkraćim putem preko Kitzbuehela prema Njemačkoj i Chiemseeu? Ipak idemo pogledati vodopade. Krimml Wasserfalle nalaze se oko 30 km istočno od Mittersilla, odmah pored istoimenog mjesta, dokle vodi prekrasna dolinska cesta. Na parkingu motori također imaju povlašteni položaj, a uz parking za motore postoje i besplatni sefovi za opremu. Mi smo uzeli jedan i u njega potrpali kacige, jakne i tank torbu, kako bismo mogli nesmetano šetati. Kupili smo karte na glavnoj blagajni i krenuli prema slapovima. Karta ima više varijanti: ako želite pogledati i slapove i muzej, morate platiti 7 eura, sâm muzej košta 6 eura. Ako pak želite pogledati samo slapove, kartu ne kupujete na glavnoj, nego na maloj blagajni prije slapova i košta 2 eura. Mi smo uzeli za sve.

Najprije smo prošetali do dna vodopada, a potom se uputili prema vrhu druge kaskade. Vodopadi su visoki 380 m, a padaju preko tri kaskade. Protok vode preko slapova ovisi o sezoni, te može iznositi od 10 do 83 m3 po sekundi! Staza kojom možete šetati prema vrhu dovršena je 1876., a na nekoliko mjesta možete osjetiti snagu vode koja protječe i nemilice vas prska. Posebno je to izraženo u dnu, gdje je nemoguće prići mjestu gdje završava slap na bliže od 20 m, a da nemate kabanicu ili želite biti pokisli do kože. Staza se s vrha prve kaskade proteže dalje skoro ravnom dolinom sve do samih glečera koji vodom napajaju slapove. Mi smo prošetali samo do vrha drugog skoka, jer bi nam daljnja šetnja uzela previše vremena, a ostalo nam je za pogledati i muzej vode. Muzej ima zatvoreni dio sa zanimljivostima vezanim uz vodu, te vanjski koji je zamišljen kao mali zabavni park, opet vezano uz vodu.

Krimml muzej

Bernau - pogled sa terase

Chiemsee Chiemsee - New Palace

Chiemsee - New Palace

Prilikom posjeta muzeju nismo se žurili jer je kiša opet počela padati. Taman kad smo odlučili krenuti, nakratko je stala i omogućila nam da odjenemo kišna odijela. Odmah nakon vodopada počinje Gerlos Alpenstrasse. Za razliku od ostalih cesta, na ovoj je naplata samo na jednom mjestu i to na vrhu - 4 eura za motor. Cesta me se nije previše dojmila, valjda vrijedi "kol`ko para, tol`ko muzike". Možda je razlog dijelom u tome što je kišilo, a na samom vrhu je bila tolika magla da nisam mogao voziti brže od 40 km/h, a i to je bilo prebrzo. Nešto je ljepši krajolik nakon što se prođe mjesto Gerlos te se spusti u dolinu Zillertal, a po suncu je sve vjerojatno i ljepše. Također na ovom se potezu treba paziti krava koje se slobodno šeću i prelaze cestu kad im se prohtije, čak i u centru mjesta. Možda su ovdje svete kao i u Indiji.

Prolazimo kroz Zell am Ziller, Strass, Worgl, a zbog kiše ne stajemo nigdje do Kufsteina. Kako izbjegavamo autocestu, posljednja dva mjesta prolazimo kroz centar i najveću gužvu. U Kufsteinu tankamo benzin i stajemo nakratko ispod nadstrešnice jednog supermarketa. Sendvič, čokoladica i Red Bull u kljun i ponovo gas. Namjera nam je preko Ebbsa i Niederndorfa čim kraćim putem voziti prema Bernauu. Ovo je neka sporednija cesta, pa je manje prometna, ali lijepa i s dobrim asfaltom. Nakon prolaska sitne ploče s oznakom Deutschland cesta postaje brža i ravnija. U Njemačkoj nisam bio već dugo, a s motorom nikad. Usprkos dobrim pripremama, za ovaj dio se nisam dobro pripremio, pa kroz mjesto Aschau prolazimo brzinom munje, iako bi se i u njemu imalo što vidjeti. Posebno zanimljiv mora biti dvorac na brdu skoro uz samu cestu, ali kiša i dalje pada, nepromočivo odijelo sam očito negdje probušio jer je mokro, tako da nemam namjeru stati. Misao vodilja mi je topla soba, suha roba i tuš.

Otprilike 6 km nakon Aschaua, stižemu u Bernau am Chiemsee (čita se kimzee), a udaljen je samo 5 km od Priena. Ovdje imamo rezerviran smještaj u Haus Anna. Prvo što sam primijetio je velika nadstrešnica kod garaže, te sam tamo parkirao motor. Vrata nam je otvorila vlasnica, koja govori samo njemački, pa mi je ovo dobra vježba. Odmah nam nudi da nam u sušionu stavi sve što trebamo osušiti i garažu za motor. Kako njen sin vozi motore, u garaži mi društvo čine Suzuki GSR i Yamaha DT125. Soba je udobna, jedino je malo neudobna kupaona, koja je zbog potkrovlja niska, pa moram ulaziti i izlaziti pognut. Na raspolaganju nam je kuhinja, pa kuhamo talijanete i "mlatimo" još po jedan sendvič. U pansionu je moguće kupiti sok ili pivo koji slobodno stoje na šanku, a sve po stvarno simboličnim cijenama. Cijena noćenja s opet obilnim doručkom je 28 eura. S vlasnicom smo porazgovarali o tome odakle dolazimo, koji nam je daljnji plan puta, te kakvo nam je bilo vrijeme. Rekla je da je dan prije sjalo sunce i bilo 30 stupnjeva, ta da bi sutra trebalo biti bolje. Nisam siguran, rekao sam, obzirom da oblaci prate nas. Iako smo počeli gledati televiziju, umor je bio jači, pa smo ubrzo i zaspali.

Kiša ili sunce? Kiša!

Prvo što sam sljedećeg jutra napravio bilo je da pogledam kroz prozor. Da, kiša je ipak padala. Na miru doručkujemo i spremamo se za odla-

Chiemsee Chiemsee - Augustinian Monastery

zak do Priena, te posjet Herreninselu i dvorcu Herrenchiemsee New Palace. Herreninsel bi u prijevodu značio "muški otok", a da žene ne bi bile zapostavljene, na jezeru postoji i "ženski otok" - Fraueninsel. Samo jezero slovi kao bavarska rivijera. Gospođa nam je dopustila da kompletnu prtljagu ostavimo kod nje dok se ne vratimo s razgledanja. Za par minuta smo već u Prienu, a ubrzo nalazimo i dok s kojeg kreću brodovi. Luka je još prazna i nema previše turista. Pitam gospodina koji radi na naplati parkinga gdje mogu parkirati motor, a on odgovara - samo naprijed prema luci i tamo gdje nikom ne smeta samo parkiraj. Tako smo parkirali niti 50 m od pristaništa. Ne treba ni napominjati da motor nitko nije dirao. Malo smo požurili kupiti karte, obzirom da je brod ubrzo kretao. Cijena karte je 7,5 eura, uključuje vožnju do oba otoka i nazad, a i ovdje postoji više varijanti. Nažalost, zbog pomanjkanja vremena nismo uspjeli posjetiti Fraueninsel.

Poluprazna Berta (brod) nas je za petnaestak minuta dovela na otok. Odmah nakon doka je blagajna gdje se kupuju karte za posjet dvorcu. Pri kupnji izabirete jezik i vrijeme početka obilaska dvorca, a samostalno razgledavanje nije moguće. Nakon blagajni čekalo nas je dvadesetak minuta šetnje kroz park šumu i eto nas ispred Versaillesa. Da, dobro čitate, Versailles, odnosno samo njegov centralni dio. U čemu je kvaka? Ludwig II je bio oduševljen, da ne kažem opčinjem Lujem XIV, pa je cijeli dvorac bio zamišljen kao kopija Versaillesa, čak i bolji od njega u nekim stvarima. Tako je dvorana ogledala veća, a ima za ono vrijeme moderne toalete s tekućom vodom (Versailles nije imao niti jedan toalet), te kupku u koju stane 60 m3 vode. U današnje vrijeme bi zbog tolike opčinjenosti, kopiranja, i ne imanja svojih "vizija", Ludwig vjerojatno odgovarao radi povrede autorskih prava. Uglavnom, kako je dotičnom gospodinu ipak ponestalo sredstava, u dvorcu je ostalo nedovršeno 50 od 70 soba. Bočna krila koja su započeta kasnije su srušena, pa je ostao samo centralni dio i vanjske fontane. Meni je bilo posebno zanimljivo nedovršeno veliko stubište koje se nalazi u prostoriji veličine oko 15 x 25 x 9 m. Tu je, usprkos veličini, toliko prigušenje, da se može mjeriti s jekom u normalnoj spavaćoj sobi.

Nakon završetka vođenog obilaska koji je trajao oko 30 min, žurimo prema Augustinian Monastery ili staroj palači. Obzirom da smo zbog kiše svo vrijeme u kišnjacima, postaje prilično vruće. Ostali turisti nas pritom gledaju kao izvnazemaljce. Staru palaču možete razgledati bez vodiča, a osim par soba - od kojih je jedna bila konferencijska i u kojoj se zasjedalo tjekom II. Svjetskog rata - ostale većinom služe kao galerija. Cijena ulaznice za oba lokaliteta je 7 eura. Opet pristanište, i opet Berta i put nazad na obalu. Ovaj put smo izabrali pramac broda da se malo provjetrimo, jer nam je toliko toplo, da iz kišnjaka izlazi para. Usput smo popili i jedan Radler, a platili smo ga samo 2,5 eura za pola litre. Nigdje prije niti kasnije, osim u marketu, nismo ništa pili za tako malo novaca.

Vratili smo se do pansiona, pokrcali prtljagu, pojeli sendvič i krenuli prema današnjem odredištu - Fussenu. Kako nam vrijeme nije naklonjeno, odlučili smo se za najkraći put, što je uključivalo tridesetak kilomerata autoceste koja je u Njemačkoj za motore besplatna, te odustajanje od dobrog dijela Deutsche Alpenstrasse. Ta cesta, doduše, ima takav naziv više zbog pejzaža nego zbog stvarnog penjanja po brdima - barem ovaj dio koji smo prošli. Dosta je široka, relativno blagih zavoja, tek Prien - stara jezgra

Prien - centar Sat godine

Prien

Pogled iz Hochenschvangaua

Pogled s Marienbrucke Pogled s Marienbrucke

tu i tamo naleti neki oštri, a asfalt je vrhunski. Prvotni plan je bio posjetiti i Garmisch-Paretnkirchen, ali na raskrižju na kojem je trebalo skrenuti odlučujemo da zbog kiše nema smisla, jer ionako ne bismo uživali u razgledanju, a pokisli bismo još više. A nisu baš oduševljavali niti oblaci na kraju doline na kojoj se GarmischParetnkirchen nalazi.

Prošli smo Bad Tolz, Sindelsdorf, Murnau, a kod jednog malog se mjestašca prvi put nakon dva dana pokazalo sunce. Stajemo nakratko protegnuti noge i jurimo dalje. Kod Steingadena se vidi da smo na magistralnom pravcu jer počinje veća gužva na cesti, a nakon sljedećih pet-šest kilometara na brežuljku s lijeve strane ceste prvi put vidimo cilj i vodilju cijelog putovanja - dvorac Neuschwanstein. Pejzaž je prekrasan - strme planine i dvorac, i odmah do njih jezero Forggensee. Jezero je, doduše, umjetno, ali to ne umanuje ljepotu krajolika.

Ubrzo stižemo u Fussen. Vidi se da je tu turizam glavna djelatnost, te da sezona traje, jer su kolone kroz cijelo mjesto. Fussen datira iz romanskih vremena, nalazio se na cesti Via Claudia Augusta i sa 808 m n. m. najviše je bavarsko mjesto. Dvorac Hohes Schloss je bio ljetna rezidencija augsburškog princa, najsačuvaniji je kasnogotički dvorac i predstavlja obilježje Fussena. U gradu je za vrijeme II. svjetskog rata bio subkamp logora Dachau. Također, u kripti bazilike St. Mang (ne znam prijevod sveca) se može vidjeti najstarija freska u Njemačkoj iz 980. godine. Uz malo muke i uz pomoć turističkog ureda nalazimo rezervirani smještaj u LA House. Obzirom da je skoro u centru (niti 5 min hoda), a cijena noćenja i doručka je 20 eura, nismo očekivali puno, ali ipak nas je malo razočarao. Spavaonice su skupne, zajednički, ali uredni WC-i, a inventar malo stariji nego ja. Društvo je bilo raznoliko - najviše tinejdžera, ali bilo je nekoliko ljudi naših godina, a čak i starijih. Kultura na visini, tako da nije bilo neke galame i moglo se spavati na miru već od ranih sati. Malo nam je bilo čudno obzirom da sam ja spavao u odvojenom krevetu, a moja cura u susjednom na katu. Jedna je noć i jeftino, pa ćemo lako izdržati.

Navečer smo prošetali starom jezgrom i večerali u gostionici "Rimski podrum", a u jednoj suvenirnici smo razgledali satove "kukavice". Ima ih svakakvih, čak i na par etaža, a jedan je dobio nagradu za najbolji sat 2009. Cijena, prava sitnica - oko 1.200 eura. Napomena: bilo je i skupljih! Potražili smo internet caffe kako bismo provjerili da li se javio netko vezano za rezervaciju smještaja u Italiji sljedeći dan. Naravno, od tridesetak poslanih upita, samo dvoje je odgovorilo da je puno, a pet nudilo cijene više od 60 eura po osobi za noć. Ostali se nisu udostojili niti javiti. Ah, ti paštari. Malo sam bio skeptičan prema tome kako ćemo spavati u prenoćištu punom mlađarije, ali ugodno me iznenadilo, spavali smo ko bebe i ni glasa se nije čulo.

Neue Schwanstein

Ipak se i sunce smiluje

Ujutro ustajemo u sedam sati, prvi iz naše spavaonice i opet najprije pogled kroz prozor. Dan je napokon svanuo vedar i bez ijednog oblaka. Umivanje i brzo na doručak koji nas je iznenadio količinom i kakvoćom, a ponudili su nam i repete. Platili smo 18 eura po osobi za noćenje, plus dva za doručak i bome se isplatilo sve. Motor nam je bio parkiran u privatnom dvorištu daleko od ceste, tako da bisage nismo ni skidali. Ostalo nam je samo prikačiti tank torbu i kofer - i pravac prema dvorcima. Kartu za obilazak dvoraca treba kupiti na centralnoj blagajni u mjestu prije nego se krene penjati prema njima. Cijena je 17 eura za oba dvorca i uključuje vođeni obilazak uz vodiča koji govori na jeziku koji odaberete prilikom kupnje karte. Bez karte se možete slobodno šetati oko dvoraca i njihovim dvorištima, ali ne i ulaziti u njih. Mi smo na blagajnu došli u 8,45 (otvarala se od 8, a dvorci se otvaraju od 9) i već je bila gužva. Nakon dvadesetak minuta smo došli na red, odabrali da želimo vodiča na engleskom u 9,40 za prvi dvorac, a kompjuter je izbacio da obilazak drugog počinje u 11,50. Vremena naznačenih na karti se treba striktno držati, jer ukoliko se ne pojavite u tom vremenu, za obilazak morate ponovno kupiti kartu. Nakon što smo kupili karte parkirali smo motor na parkingu. Naplatili su nam 2 eura, ali obzirom da smo kacige zakačili sajlom, a bisage su bile samo prekrivene kišnim navlakama, nije mi bilo žao. Pogotovo jer je bio parkiran odmah do naplatne kućice, pa je to kakva-takva garancija da netko neće 'prčkati' oko njega.

Nakon petnaestak minuta hoda stižemo do prvog dvorca - Hochenschwangau. Staza je strma ali pruža prekrasan pogled na mjesto. Dvorac je sagradio Maximilian II od Bavarske na ostacima tvrđave Schwanstein iz 12. st. Izgrađen je u neogotičkom stilu i služio je kao ljetna i lovačka rezidencija. Njegov sin Ludwig je tu proveo djetinjstvo, dijelom živeći u odvojenom djelu dvorca. Nakon smrti oca seli se u njegovu sobu, a obzirom da nije imao ženu, majka ostaje u svojoj. Dvorac je bio tehnološki vrlo napredan za svoje vrijeme, pa je tako imao čak i struju i dizalo. Napravili smo krug dvorištem, s vodičem prošli unutrašnjost, a poslije bacili oko na suvenire i kuhinju, u čijem se dijelu nalazi suvenirnica. Unutrašnjost dvorca nije dopušteno slikati, jedino poglede s prozora, ali mogu vam reći da je kralj uživao.

Nakon Hochenschwangaua krećemo prema onom nama bitnijem, dvorcu Neuschwanstein. Kako sa sobom nosimo kožne jakne, nije nam se dalo hodati, pa smo kupili kartu za bus koji skraćuje put i vodi do mosta Marienbrucke s kojeg puca jedinstven pogled na dvorac. Tko godi ide u posjet ne bi trebao to propustiti. Doduše, nije baš za one osjetljive na visinu jer je dug oko dvadesetak metara, bez ijednog stupa, a oko 50 m ispod njega rijeka i slapovi. Kao da to nije dosta, pod je samo od tavalona koji pod silnim turistima osjetno osciliraju.

Desetak minuta hoda od mosta i stanice autobusa dolazimo do impozantnog dvorca, kojeg je 1869. dao sagraditi tada već veliki i kralj, Ludwig II. Građen je do 1886., odnosno do kraljeve smrti, a od planiranih 228 dovršeno je svega 15 prostorija. Da biste mogli zamisliti kakve su se "perverzije" odnosno ukrasi radili - samo kraljevu postelju su četiri godine radi-

Zugspitz

Brenner

la sedmorica majstora. Vidjeli smo je u obilasku - to je milijardu ukrasa i rezbarijica sa "400" krakova baldahina. Glavni uzrok nedovršenju je bio nedostatak novaca i pretjerivanje s detaljima. Dvorac je trebao biti posvećen kraljevu osobnom prijatelju, skladatelju Richardu Wagneru i njegovim glazbenim djelima, koja su se trebala i uprizoravati u njemu. I ovaj dvorac je bio moderan, pa je imao sustav grijanja i zvonaca za poslugu, kuhinju s mogućnošću određivanja topline, grijanu vodu, zahode s automatskim ispiranjem, odvojene hodnike i stubišta za poslugu. Uz dvorac se veže i zanimljivost - pred kraj II. svjetskog rata u dvorcu su pohranjene zalihe zlata Deutsche Reichsbanke koje su posljednjih dana odvezene na nepoznato mjesto i do danas nisu nađene. Za razliku od Hochenschwangaua, ovdje smo u obilazak išli lakši – naime, ovdje postoje besplatni sefovi gdje možete odložiti višak stvari. Nakon razgledavanja unutrašnjosti, još smo se malo divili pogledu, poslikali zadnje slike i spustili se u mjesto na Apfelstrudel mit vaniliacreme. Tko je probao, zna da je svaki komentar suvišan. Zadnji pogled na dvorce iz doline i pravac dalje. Danas moramo još odraditi 200-250 km (ovisno o tome gdje ćemo noćiti). Kako nam je ovo bio glavni cilj puta, do sada smo putovali, a od sada se vraćamo doma. Ovaj put obilaznicom obilazimo Fussen i odmah nakon njega ulazimo u Austriju. Cesta je ugodna za vožnju i relativno brza. Obilazimo gradić Reutte i nastavljamo prema Fernpassu. Opet tipična alpska cesta, a nešto prije vrha samog prijevoja stajemo na odmorištu s kojeg puca pogleda na Zugspitz, najviši vrh Njemačke. S druge strane je Garmisch.

Nakon prijevoja prolazimo kroz puno manjih mjesta, pazimo da ne završimo na autocesti (iako putokazi najviše sugeriraju baš to) i nastavljamo prema Innsbrucku. Innsbruck je glavni grad pokrajine Tirol, a iz njega vodi glavna cesta prema Brenneru. Najpoznatiji je po zimskim sportovima, a prvi tragovi obitavanja datiraju još iz kamenog doba. Osim poveznice prema Italiji preko Brennera ima još i važnu željezničku stanicu, te aerodrom. Innsbruckom prolazimo kroz sami centar i naravno gužvu, a sve u svrhu pronalaženja supermarketa koji nudi neka gotova jela. Nažalost, morali smo se zadovoljiti paštetom. Kako su nam trbusi razočarani, odmah krećemo dalje. Iz centra nas putokazi vode prema prijevoju, a prolazimo i uz samu olimpijsku skakaonicu.

Do Brennera smo krenuli običnom cestom. Cesta je uska i puna oštrih zavoja, pa imate osjećaj da ćete kacigom zastrugati po potpornom zidu, ali pruža jedinstven pogleda na most Europabrucke koji je dio autoceste koja također vodi preko Brennera. Most je dug 820 m, visok 180, a 2004. godine je preko njega prošlo 1,8 milijuna kamiona! Na samom se prijevoju, koji to i je i nije jer je podosta dug i širok, smjestilo istoimeno mjesto i granica između Austrije i Italije. Visina je 1.370 m, a mjesto je kompletno outlet. Svuda su oznake -50%, -70%, pa moju suputnicu jedino mogu smiriti brzim odlaskom i činjenicom da nemamo mjesta za dodatne stvari. Tada se nije još bila sjetila da se bisage mogu razvući.

Prijevoj je bio dio već spomenute Via Claudia Augusta, a cesta je otvorena u 2. st. Ovdje su se 18. ožujka 1940. susreli Musolini i Hitler kako bi proslavili Čelični pakt.

Prema Fernpassu

Brenner

poklanja par guma

Nastavljamo prema Brixenu, a imam osjećaj da pada mrak jer nas okružuju strma brda, pa nema sunca. Malo prije Brixena skrećemo prema Brunicu. Namjera nam je potražiti smještaj tamo ili nešto dalje u Toblachu. Kako do sada nismo imali niti jedan pošteni odmor, nego sve stanke od desetak minuta, stražnjica počinje opasno boljeti. Odlučili smo da ćemo smještaj ipak potražiti prije Brunica, jer će u njemu zasigurno cijene biti veće. Umorni smo, pa bolje da se odmorimo i nastavimo sutra, kad imamo cijeli dan za vožnju. Odlučujemo pokušati na blef pronaći smještaj u San Sigismondu. Ulazimo u mjesto i vidimo putokaze za pansion Pichler. Došavši do njega vidimo dvije zvjezdice - super, znači da je i jeftino. U dvorištu su parkirana dva auta, valjda rade, gazda nam je rekao da ima mjesta, cijena 28 eura - uzimamo! Brzo i ekspeditivno, što bi neki rekli "ko prstom u..." Čak smo stigli na večeru. Juha, njoki s gulašom i palentom, dinja s pršutom i sladoled, bolje nije moglo. Zaspali smo kao bebe.

Zadnji dan - povratak kući

Sinoć smo izračunali da nam ostaje oko 400 km i cijeli dan za to, pa smo odlučili dulje spavati kako bismo bili odmorni za povratak. Probudili smo se oko osam sati, na miru doručkovali i spremili se za polazak. Dan je opet sunčan i idealan za vožnju. Pokačili smo stvari i krenuli. Napokon vozimo bez kišnih navlaka za torbe, iako nam ne igra neku ulogu, nekako je ljepše kad si bez njih jer znaš da neće kiša. Doduše, nije padala ni jučer ali smo ih imali čisto zato da se osuše.

Cesta je relativno brza i obilazi Brunico, ali je ipak velika gužva, pa pretječemo kolonu i preko pune linije. Ubrzo stižemo u Toblach i gužva se ponavlja, pa stajemo nakratko na pumpi da se osvježimo. Dvadesetak kilometara ravno i bili bismo opet u Austriji, međutim mi idemo desno prema Cortini. Pred točno godinu dana smo prolazili ovom cestom. Nakon petnaestak kilometara skrećemo prema Misurini. Cesta se lagano penje u brda i prizori sve ljepši. Stali smo na kraju jedne visoravni da bismo slikali jer nam se pogled činio prekrasan, a onda samo 300 m dalje nakon par zavoja ulazimo u Misurinu i ostajemo zapanjeni još ljepšim pogledom. Samo smo snimili par fotografija i idemo dalje.

Kako smo lani promašili Passo Tre Croci, posjetili smo ga sad, bez obzira na to što smo morali skrenuti nekoliko kilometara s puta. Prijevoj nije nešto posebno s ove strane, valjda je ljepši onaj dio prema Cortini. Dalje se redaju Auronzo di Cadore, poznato malo skijalište Sapada, a u Forni Avoltri prvi i jedini put na ovom putovanju tankamo skupi talijanski benzin. Kako je pumpa stvarno mala i ne možeš se ni okrenuti na njoj, marendali smo izvan mjesta na nekom slijepom odvojku.

Slijedila je Vila Santina, pa ponovo Tolmezzo. Krug je zatvoren, slijedi ponovo ista dionica autoceste prema Trstu. Odlučili smo da ćemo se zaustaviti u Sistiani u moto shopu kako bih kupio hlače, a obzirom da je bilo tek 13,30 h nismo žurili i stali smo na predzadnjoj pumpi na autocesti prije Trsta na sendvič i sok. Zadnja gužva nas je čekala na naplatnim kućicama u Sistiani. Bila je duga sigurno 2 km, koje smo prošli kanalom za odvodnju vode uz lijevi rub ceste, tolika je gužva bila. Sistiana, probane jedne hlače, dobre, uzete kao poklon od cure za nedavno prošli rođendan. Ne samo da nije rekla ni riječ na račun (ne)udobnosti i kiše, još mi je kupila i hlače! Još malo brze ceste, Basovizza, i onda cesta prođena milijun puta. Oko 17,30 smo doma. 1.387 km, 5 dana, 3 dvorca, 3 alpske ceste, puno viđenoga, isto toliko dojmova i lijepih trenutaka. Prijevoje nisam brojao. Spavanje (B&B) 3 x 28 eura, 1 x 20 eura. Novac potrošen na benzin nisam zapisivao, tako da taj podatak ne znam. Pitali smo za Trnoružicu, ali su nam rekli da je trenutno na ladanju, pa neka navratimo za koji tjedan. E da, jesam li spomenuo da je padala kiša? n Misurina

Passo Tre Croci Forni Avoltri

Passo Tre Croci