INTERVJU Russel Mitchell

intervju Russel Mitchell - Exile Cycles Englez u Kaliforniji Od punkera do veterinara, muškog modela i glumca do jednog od vodećih tvoraca unikatnih motocikala čiji radovi su vizualno upečatljivi i vrlo prepoznatljivi

Ekskluzivno vam donosimo intervju s Russelom Mitchellom, jednim od najpoznatijih i najboljih graditelja unikatnih motocikala današnjice. Ovaj karizmatični Britanac potječe iz malenog sela na zapadu Engleske, a danas je na čelu uspješne tvrtke koja je u svojoj desetoj godini poslovanja i kroz čije račune prolaze milijuni dolara.

Intervju smo obavili telefonski s obzirom na to da posjet Kaliforniji nije u budžetu, ali Russel se ionako u pravilu javlja na telefon tvrtke jer puno pozornosti poklanja odnosu s klijentima. Tako je i nama posvetio nešto vremena. Njegova priča kao da je ispričana po uobičajenom scenariju „američkog sna“, a njegova jednostavnost te pristup životu i poslu mogli bi biti primjer mnogima. MP: Kako ste došli na ideju da poč-

nete prerađivati motocikle?

RUSSEL: Pa, sve je počelo kada sam imao 16 godina i počeo sam pomalo sam održavati, čistiti, bojati, a zatim i pomalo mijenjati skuter koji sam imao. S vremenom sam spoznao da rezuckanjem i dodavanjem pojedinih dijelova mogu postići tek ograničene efekte te da za rezultate koje sam želio moram graditi sve, od okvira na dalje. Nakon godinu dana sam počeo graditi upravo tako, pa sam sagradio motocikl za prijatelja i za sebe. Taj motocikl je privukao pažnju, pa sam zaključio da na tome mogu zaraditi i nastali su Exile Cycles. Tada je nastao i minimalizam. MP: Minimalizam je bilo nešto što

ste svjesno pokušali ?

RUSSEL: Ovakav dizajn je nastao podsvjesno jer sam u sebi znao da je jednostavno i privlačno, pa sam se vodio onim što se meni sviđa. Jednostavno sam znao što na motociklu želim sakriti, a što želim istaknuti na upečatljivim, „čistom“ motociklu. Kako smo gradili jedan po jedan motocikl, s vremenom smo evoluirali do ovoga što radimo danas. MP: Koji vam je najdraži motocikl

koji ste sagradili?

RUSSEL: Jasno je da ih sve volim, ali mislim da sam najviše ponosan na „The Chopper“. Odlične linije, dobro pogođen motocikl opremljen prvim „Twist Clutch“ sklopom koji smo napravili. Tada je to bio odličan motocikl, daleko od onoga što smo radili u devedesetima i bilo mi je nezamislivo sagraditi bolji motocikl u to vrijeme. MP: Koji motocikl sada vozite? RUSSEL: Trenutno vozim Softail Standard koji smo preradili i to mi je motocikl za svakodnevnu vožnju s posla i na posao. Radim šest dana u tjednu, a s tim motociklom vozim i jedanaestogodišnjeg klinca u školu i iz škole. MP: Planirate li ponovno graditi

motocikle u boji?

RUSSEL: Nedavno smo završili prvi „Supermoto Streetbob“ koji ima narančaste kotače i još neke detalje, pa je po našem standardu gotovo šaren. Sebe ne vidim kao vlasnika crvenog motocikla ako mogu birati i imati crni, jer su mi crni motocikli najljepši još otkako mi je bilo 20 godina i ne vidim da će se to promjeniti. Za ljude s čistim ukusom nema puno dvojbe - takvi će birati jednostavno crno ili bijelo, a vjerujem da i klasični automobili mogu biti samo crni, bijeli ili srebrni. MP: Počeli ste svoju karijeru sa sku-

terima?

RUSSEL: Da, sa 16 su svi moji prijatelji bili u skuterima, pa sam tada kupio Vespu 50 od vikara (svećenika) u našem selu. To mi je bio prvi skuter. Vozio sam Vespe i Lambrete, pa sam ih počeo prerađivati u divlje prerade. Tako sam ušao u „Show bike“ scenu i shvatio da ono što radim privlači pozornost. MP: Niste od malih nogu znali da

ćete graditi motocikle. Čime ste se do sada bavili?

RUSSEL: Školovao sam se i postao veterinar, kirurg, a to sam radio 5 godina. U Londonu sam bio i model, a taj posao me doveo u Los Angeles. Kada sam došao u LA prije 20 godina, radio sam kao model i pomalo glumio, iako je teško uspjeti u tom poslu. MP: Kako provodite slobodno vrije-

me?

RUSSEL: Pa, sada kada mi je sinu 11 godina manje je pitanje kamo s njim - ne trebam se brinuti za njega nego se mogu družiti s njim. Imam ga 4 dana u tjednu. Subotom radim, a nedjeljom pokušavam imati slobodan dan koji provodim sa zaručnicom, vozimo se u planine na piknike i na slične načine provodimo vrijeme zajedno. Sve mi je važnije da imamo jedan kvalitetan dan za druženje i povezivanje. Bez toga je život ima malo smisla, koliko god novaca imali. MP: Koliko je svjetska recesija pogo-

dila Exile Cycles?

RUSSEL: Tko god kaže da to nije osjetio - laže, pogotovo u SAD. Razlika u potrošnji novca u SAD od prije 5 godina je velika. Imali smo više sreće jer imamo međunarodnu scenu kupaca i prodajemo u Australiji i Japanu, pa smo sretni što smo čvrsti u tom pogledu. Kada je dolar pao, prodavali smo puno kompleta u inozemstvu, ali morali smo smanjiti broj zaposlenih. Sada imamo manje posla s TV-om, pa radimo usredotočeno i ljepše je jer radimo efikasno, a ja sam u sve uključen - radim na strojevima, „šarafim“, varim... Radim Exile Cycles u punom smislu riječi osobno. MP: Uvijek se sami javljate na tele-

fon?

RUSSEL: Nije uvijek bilo tako, ali sam uz recesiju shvatio da odnos s kupcima mora biti broj 1, a ja sam najbolji u tome da poziv pretvorim u prodaju. Ljudima je drago da se javim, kažu: „Vidio sam te na TV-u pa sad razgovaramo telefonski“. Ljudi su u strahu trošiti jer novca baš nema, pa je važno imati osobni odnos s ljudima koji ti pošalju 25.000$ kao predujam. Kada se ja javim vjerujem da ljudima stvaram sliku da je sve u redu, da je posao kako treba, time im stvaram osjećaj sigurnosti. MP: Planirate li radionicu ili trgovi-

nu u Europi?

RUSSEL: Ne osobno, jer sam prije 5-6 godina uvidio da se nema smisla rastezati pa ne vidim kako ću negdje drugdje naći prostor i ljude te voditi posao u drugoj zemlji. Ljudi pitaju za franšize - za to sam otvoren, ali takvi moraju znati da moraju nešto ponuditi. Mnogi krenu s idejom „kako bi bilo super...“, što je djetinjasto. Tko želi franšizu mora istražiti zakonske odredbe na svom tržištu, razumjeti procese ragistracije, naravno tu je i minimalna narudžba, ekskluzivnost s imenom Exile. Malo ih je koji na to pristaju. Uglavnom su to sanjari koji misle da su otkrili zlatnu kokoš. Ne razumiju logistiku i stvarnost posla, koliko treba zaraditi da bi se poslovalo. Ako se ne dogodi, nije problem, jer sam zadovoljan ovim poslom i odnosom s distributerima. MP: Koliko motocikala sagradite na

godinu?

RUSSEL: Nikada nismo gradili puno cijelih motora godišnje. Najviše što smo ikada napravili godišnje jest 12 komada. Obično napravimo kojih 10 kompleta na svaki koji posve sagradimo. Dosta je Exile motora, ali ne puno njih koji su tu napravljeni. Dijelom zato što mi to nije plan. Motori su nužno zlo jer je potrebno jako puno truda i sredstava za izgradnju, ali ako ne napraviš motor, motor ne dođe u novine, ne dobiješ reputaciju. Treba graditi da bi se reklamiralo i prodalo dijelove, a dijelovi su ono od čega izravno živimo. MP: Je li vam SAD postala domovina

ili je to ipak Engleska?

RUSSEL: Nedavno sam se vratio iz Engleske. Još uvijek imam sklonost prema Ujedinjenom Kraljevstvu, lijepa je zemlja, nedostaje mi ponešto tamošnji život, ali ako ćemo pošteno, puno pada kiša, a ja mrzim kišu. Toga nema u Južnoj Kaliforniji. Nisam našao ni jedno drugo mjesto u svijetu gdje bi mi bilo dobro kao u Kaliforniji. Čini mi se da je upravo Kalifornija najbolja po pitanju ravnoteže onoga što me zanima. MP: Gdje stanujete? RUSSEL: North Hollywood, blizu radionice MP: Smatrate li da je SAD obećana

zemlja?

RUSSEL: Nisam siguran da je to sada, ali 1990. je u Engleskoj bilo loše, pa ni kao veterinar s dobrom plaćom nisam mogao dobro živjeti. Dolazak ovamo za malo novaca je bio dobar. Mogao si jeftino iznajmljivati kuću i voziti stari Mustang kabrio. Tada je u SAD bilo vrlo dobro, danas sumnjam da jest. MP: Hvala na vašem vremenu i želi-

mo vam puno uspjeha u poslovnom i privatnom životu.

RUSSEL: Hvala i vama! n