Putopis: Maroko

PUTOPIS y MAROKO U POTRAZI ZA MAROKOM IZ SJEĆANJA

PIŠE: VERICA GEMIĆ FOTO: VERICA I MARIJAN GEMIĆ

Dok su tople zrake proljetnog sunca mamile motoriste na ceste, Severina (Aprilia Caponord) je ispred garaže, polako ali sigurno nestajala. Naša gorda, dvokotačna ljubimica iz sastavljenog je stanja neumoljivo prelazila u kartonske kutije. Trebalo je, naime, zavariti pukotinu na rami nastalu tijekom prošlog putovanja u Azerbajdžan. I dok su se susjedi počeli kladiti hoće li je ikada ponovno vidjeti u komadu ili neće, a mi

Krenuli smo ležerno nešto prije podneva u pravcu Ljubljane, Trsta, Milana i Torina, pa kod Suse skrenuli prema Alpama i francuskoj granici. Noćimo u francuskim Alpama, u mjestu Lanslebourg, u kojem smo u deset sati na večer jedva našli otvoreni lokal kako bi utažili glad i žeđ. Mjesto je tiho i pusto, pa se i mi, iako puni adrenalina, ponašamo u skladu s običajima civilizirane Europe i pakiramo se u krpe. „Stići ćemo mi do Maroka,“ pomislih „tamo u ovo vrijeme tek počinje život.“ Znam to dobro, jer u Maroko krećemo treći puta. Ujutro mirisni kroasani, maslac i džem. Umjereni i elegantni francuski doručak. „Stići ćemo mi do Maroka,“ pomislih, „tamo, istina, neće biti kroasana, ali će zato biti obilja sira, maslina, povrća, voća ...“ Ubrzo uživamo u zavojitoj alpskoj cesti koja nas vodi preko prijevoja Col du Galibier. Ne vozimo prvi puta ovom cestom, ali svejedno uživamo. Izmjenjuju se uzbrdice i nizbrdice, litice, vodopadi, planinske rijeke, pašnjaci, slikovita planinska mjesta ... Cesta je puna biciklista, auta i motora. „Stići ćemo mi do Maroka,“ pomislih, „ tamo planinske ceste neće biti ovako glatke, ali neće biti gužve, oko nas će biti samo divljina. “ Dok vozimo prema Grenobleu, uspoređujem ljetni doživljaj Alpa s prošlogodišnjim doživljajem Kavkaza s prethodnog putovanja. Alpe su lijepe, ali previše uređene i umivene, sve je manje divlje ljepote. Za razliku od njih, Kavkaz je još uvijek ima u izobilju. Pa ako razmišljate o planinskim moto vožnjama, a ljubitelji ste divljina, ne idite u Alpe. Radije krenite na Kavkaz.

Autocestom koja spaja sjever i jug Francuske vozimo prema Montpellieru. Promet je gust, povremeno nailazimo na zastoje, koje zaobilazimo zaustavnom trakom. Poprilično je vruće, termometar pokazuje 42 stupnja. Kod Carcassomea silazimo s autoceste, pa lokalnim cesticama ulazimo u Pirineje. Vozimo kroz pitomi kraj reljefno sličan unutrašnjosti Istre. Obronci obrasli vinogradima, na uzvisinama slikovita mjesta sa još slikovitijim trgovima, prepuna cvijeća. Uređenost i nonšalantnost izvrsno su izbalansirani. Uvijek se nađe nešto malo nesavršenosti i „nereda“ da cijela stvar ne izgleda previše kruto i preuređeno. Za mene je to francuski šarm.

Prolazimo kroz Limoux, slikovit gradić na rijeci Aude. Smjestio se u vinorodnoj regiji poznatoj po pjenušcu Blanquette de Limoux. Štoviše, smatra se da su prvi pjenušac u svijetu proizveli upravo redovnici iz Limouxa.

Pokisla karavana

nježno kutije premještali u kuću, počela je rasprava o tome kuda ćemo toga ljeta. Znali smo da okladu gube svi koji sumnjaju u Sevino uskrsnuće. Moja se muška polovica, po običaju, zaželjela osvajanja planinskih vrhunaca, a meni se uživalo u beskraju pustinje i oceana. Jedina mogućnost, koja je mogla udovoljiti tim željama, dohvatljiva u tri tjedna puta, bio je Maroko, zemlja iz koje čuvamo prelijepe uspomene.

Ronda Massat Kanjon rijeke Esera

Top, čuvar ulaza u Sredozemno more (12.5”, 38 tona)

Gradić pršti šarmom. On izvire iz njegovih uskih, vijugavih ulica, iz kamenih zidina koje omeđuju riječne obale i iz čarobnih, u luku izvinutih kamenih mostova koji ih spajaju. Vozimo dalje kroz pitomi, slikovit kraj u kojem ceste presijecaju vinograde i polja suncokreta, a zelena polja u daljini susreću planinske vrhunce bijelih vrhova. Stižemo u Quillan, još jedan gradić na rijeci Aude. Grad je zbog svog smještaja u podnožju Pirineja, tek sat vožnje od obala Mediterana i sat i pol od veličanstvenog Toulousea, turistički vrlo interesantan. Večeramo u malom restoranu koji podsjeća na onaj iz legendarne serije „‘Allo, ‘Allo!“ i ukusan obrok upotpunjujemo domaćom crnom kapljicom. Jezdili smo i slijedećeg dana francuskim Pirinejima. Pitome obronke polako zamjenjuju sve strmiji i viši, mediteransku arhitekturu s krovovima pokrivenim kanalicama zamjenjuje planinska, strmih, šatorastih krovova pokrivenih kvadratnim limenim pločama. Prelazimo prijevoj Col de Port na 1250 m nadmorske visine, da bi se spustili u dolinu, prošli kroz St. Girons, pa opet penjali u visine praćeni pogledima krava koje lijeno pasu uz cestu i pozdravljanjem stanovnika malih planinskih sela. Stižemo u Castillon en Couserans, planinski gradić koji vrvi životom i živi punim plućima. Trgovi s kafićima i štandovima s voćem, medom i suvenirima. Pirineji pružaju opojne mirise planinskih livada, ali i mirise pekarnica i trgovina sireva. Oni su praznik za oči, ali mogu pružiti i ugodu nepcu. Za nekog manje hiperaktivnog od nas, mogu pružiti dovoljno ljepote i zanimljivosti za jednotjedni obilazak motorom. Zaista smo uživali u slikovitosti francuskih Pirineja, ali još toga dana prešli u Španjolsku.

Zrak s aromom maslinovog ulja

Granicu između Francuske i Španjolske prelazimo prateći tok rijeke La Garonne. Ostavljamo pitome francuske Pirineje i ulazimo u divlje ozračje španjolskih Pirineja. Oko nas visoki vrhovi s planinskim pašnjacima i kamene litice. Cesta vijuga između strmih padina, pa ulazi u kanjon rijeke Esera. Čaroban prizor. Kanjon je na tom mjestu vrlo uzak, imate osjećaj da možete dotaknuti visoku, okomitu kamenu liticu na drugoj obali. Cesta vijuga i provlači se između kamenih stijena prateći ritam rijeke i dok vam se čini da se pred vama dvije litice spajaju i kanjon nestaje, odjednom se vidik ponovno otvori i čarobna igra vode, kamena, svjetla i sjene se nastavlja. Nižu se uski, kratki tuneli izbušeni u stijeni. Nisu osvijetljeni i izglađeni

Moulay Bousselham - laguna

betonom, već imaju šarm nekih davnih vremena. Podsjećaju me na tunele Sićevačke klisure na jugu Srbije, prije nego su ih nagrdili i modernizirali. Izlaskom iz kanjona otvara se slika tipična za Španjolsku - široka, valovita, obrađena polja ispresijecana naseljima, tvornicama i farmama.

Španjolska je jedna od zemalja s najboljim besplatnim autocestama u Europi. Autopiste, koje se naplaćuju ne koristimo. Vozimo odličnim, brzim i besplatnim „autoviama“, koje su nas preko Huesscae i Zaragose dovele do Calatayuda, gdje noćimo za 45 eura. Ujutro uz doručak gledamo vijesti na televiziji i razabiremo ponešto o događanjima u San Sebastianu u kojem je domaća čeljad, iz nekog razloga, razbijala turistima kamp prikolice, bušila gume na automobilima i sve ispisala grafitima „Turists go home!“ Ne izgleda lijepo, ali nije nas obeshrabrilo.

Vozimo prema Madridu preko beskrajnih žutih proplanaka obraslih žitaricama. Dvjestotinjak kilometara prije Madrida započinju se nizati industrijske zone i brojni logistički centri. Svako i najmanje mjesto spojeno je s autoviom. Povezana je ona sa svakom industrijskom, servisnom i logističkom zonom, omogućuje cirkulaciju ljudi, cesta je koja spaja, a ne razdvaja, kao neke naše ceste. Pred Madridom sve veća prometna gužva, a moja je muška polovica odlučila popiti kavu u centru Madrida. “Kaj se baš moramo gurati po Madridu? Ne bi li ta kava mogla tu, v predgađu? Kol’ko bu nam tek trebalo da zajdemo van?“ bunim se ja. Nije imalo koristi. Pali su kava i tapasi u centru Madrida, iza kojih smo se poduže izvlačili iz španjolske metropole, pa se konačno domogli ceste koja vodi prema Cordobi. Oko nas i dalje nepregledna obrađena valovita polja. Kod Linaresa ulazimo u brežuljkasto područje obraslo maslinama. Ne možete ne diviti se ljudskom radu i trudu gledajući besprijekorno obrađene i zaštićene maslinike kojima ne vidimo kraja. U zraku povremeno miris maslinovog ulja iz tvornica za preradu maslina. Kada smo navečer pomoću karte pokušali odrediti koju površinu zauzimaju šume maslina kroz koje smo prolazili, shvatili smo da je to najmanje 80 000 četvornih kilometara. A dotakli smo samo djelić španjolskog maslinarstva. Uz temperaturu od 44 stupnja i podosta vlage u zraku postaje nesnosno, pa njurgam na mog konjanika zbog tvrdoglavosti i ispijanja kave u centru Madrida. Da nije bilo toga, ne bi u najgore doba dana prolazili ovim krajem. Nakon 22 sata stigli smo u Rondu, prelijepi i dobro nam znani gradić u pokrajini Malaga, sagrađen na obje strane kanjona El Tajo koji je usjekla rijeka Guadalevin. Rijeka teče kroz grad i dijeli ga na dva dijela. Podijeljene dijelove grada vežu 3 slikovita mosta. U Rondi vreva, kao da je podne. Smještamo se u hotelu za 40 eura i odlazimo u potragu za večerom.

Drugog dana vozimo prema Gibraltaru, kroz predivan planinski kraj, toliko različit od gibraltarske urbanističke gungule. Iako smo čvrsto naumili ovoga se puta popeti na gibraltarsku stijenu, po treći puta odustajemo od nauma. Ovog puta zbog predugog reda na žičari. „Dobro kaj ne misliš da je malo bedasto da pak ne idemo gore? Ak’ ne odemo sad, više ni ne bumo. Po kaj bumo više ikad došli sim?“ pokušavam reda radi utjecati na donesenu odluku. „Kak ne bumo? Tu bumo pak za dva tjedna. Pa ne bumo ostali u Maroku. Onda bumo se spentrali gore.“ odgovara moj majstor za odgađanja. Maroko kakav nije bio

Krećemo prema Algecirasu, usput kupujemo povratnu trajektnu kartu (kao garanciju da se vraćamo u Gibraltar, a i jeftinije je), pa se ubrzo ukrcavamo i nakon sata plovidbe stižemo u Ceutu, španjolsku enklavu na afričkom tlu. Carinske formalnosti prolazimo relativno brzo. Otresli smo nekoliko „my friendova“ koji uz nešto novčane nagrade nude pomoć. Na to smo nasjeli samo jednom i shvatili da ispunjavanje ulaznih formulara ipak nije kvantna fizika.

Ubrzo smo na autocesti i vozimo prema Laracheu. Besplatne autoceste ostale su u Španjolskoj. 130 km plaćamo 30 kn. Cijena je u Maroku ista i za automobile i za motore. Larache je stari lučki grad smješten uz Atlantik, na sjeveru Maroka. Kao i u mnogim drugim gradovima u ovoj zemlji, vidljiv je utjecaj različitih kultura koje su ga formirale. Svoj pečat ostavili su Berberi, Arapi, Portugalci i Španjolci. Iako je Larache i dalje luka, on je danas prvenstveno turističko mjesto. Mada se bliži ponoć, ulice Larachea nisu puste. U restoranima, slastičarnicama i picerijama teško je naći slobodno mjesto. Turisti su uglavnom Marokanci. Čitave obitelji uživa-

El Jadida - pogled s gradskih zidina Marrakesh - prelazak sa 102 na 2 konja Marrakesh - obavezno kušati sok netom iscijeđenih naranči

ju u toploj noći, šeću, druže se, odmaraju. Usnuli smo u vrlo dobrom hotelu u samom centru i za to platili 35 eura. Ujutro uživamo u slikama živopisne ribarske luke, pa krećemo uz Atlantik prema Moulay Bousselham laguni. Posebno je to mjesto koje oblikuje ocean i rijeka koja se u njega ulijeva, a nije samo omiljeno mjesto za odmor ljudima, već i mnogobrojnim pticama, pa se nedaleko predivnih pješčanih plaža i azurno plavih plićaka lagune nalazi zaštićeni ornitološki rezervat. Na žalost, Moulay Bousselham kakvog pamtimo više ne postoji. Turizam uzima danak. Mnoštvo novih kioska, restorana i štandova prepunih kiča. Nove, nepotpuno dovršene kuće koje nude sobe niču kao gljive poslije kiše. „Bilo bi bolje da nismo ovo vidjeli i da ga pamtimo onakvog kakav je bio,“ pomislih. Pomalo razočarani krećemo dalje prema Rabatu kroz plodno, obrađeno područje. Na poljima ljudi sagnuti beru, plijeve, okopavaju, po prašnjavim putovima koji povezuju polja s naseljima kola s upregnutim magarcima voze ubrane plodove. Toliko različito od moderne španjolske poljoprivrede, ali zato posebno. Uostalom, zbog takvih smo slika ponovno u Maroku. Uz nadu da je galopirajući turistički razvoj viđen u Moulay Bousselhamu ipak izuzetak, a ne pravilo današnjeg Maroka, stižemo u Rabat. I u njemu su vidljive promjene. Stare, oronule četvrti polako se iseljavaju i ruše, grade se nova, moderna zdanja. Krećemo dalje autocestom za Casablancu. Svakih par desetaka kilometara dočekuju nas naplatne kućice, jer nisu organizirali naplatu na izlazima s autoceste, nego maltretiraju sve cijelim putem. Odmorišta uz cestu ne razlikuju se od europskih: Mc Donald’s, Burger King, Coca Cola... Internacionalni nazivi i internacionalna hrana, ni traga čaju od mente sa svježom grančicom uronjenom u topli napitak, simbolu Maroka kojeg pamtimo. Cijena benzina je oko jedan euro. U predvečerje stižemo u El Jadidu i smještamo se u Ibis hotelu za 54 eura, u sobičku veličine brodske kabine. El Jadida je grad stotinjak kilometara južno od Casablance, pod zaštitom je UNESCO-a, a osebujna je po portugalskim masivnim zidinama koje ju okružuju i portugalskoj cisterni koja je pojila grad. Prekrasan je primjer europskog i marokanskog utjecaja spojenih u kamenoj ljepoti na obali Atlantika. El Jadida je poznata i po svojoj dugoj pješčanoj plaži koja živi punim plućima, iako je već odavno noć. Na ulicama vreva, ponovno domaći turisti. U potrazi smo za večerom. Tražimo restoran u kojem se može pojesti tajine, tradicionalno marokansko jelo koje je dobilo ime po teškoj glinenoj posudi sa stožastim poklopcem u kojoj se priprema. No, tajineu ni traga. Našli smo pizze, takose, hambije i paste, ali tajinea nema. Kružeći ulicama El Jadide, između pizzerija, caffea i gomile štandova s kičem, počinjemo sumnjati da ćemo više pronaći Maroko kakvog pamtimo. S tom smo neugodnom spoznajom usnuli u našoj „brodskoj kabini“. Slijedećeg dana šećemo zidinama i upijamo ljepotu kamena i plavetnilo mora sa šarenim drvenim barkama koje se ljuljuškaju u lučici. Tko zna, možda svega toga slijedeći puta više neće biti, možda će na mjestu zidina stajati blješteći shopping –centar.

49°C u hladu

Krećemo dalje. Severina jezdi dobrom cestom uz Atlantik prema Safiju. Obala je to koju pamtim po divljoj ljepoti kamenih litica o koje se razbijaju oceanski valovi, spojenoj s toplinom riječnih ušća i pitomih laguna. Uspjeli smo uhvatiti zadnje trzaje takve ljepote. Apartmanizacija polako, ali sigurno guta i ovaj dio atlantske obale. Sa strepnjom se približavamo rtu Cap Beddouza i kilometarskoj pješčanoj plaži. Naravno, ponovno razočaranje. Umjesto pješčane pustoši koja se ljubi s beskrajem oceana, pred nama je marokanski Palm Beach u nastajanju. Nasred plaže gordo se vijori plava zastava kao dokaz čistoće mora. Koje li ironije. Veliki svjetionik koji od davnina pozdravlja moreplovce ostao je isti. Tko zna do kada? Klifovi koji se nižu na putu prema Essaouiri na svu sreću nisu pretrpjeli promjene. Prijeteći valovi razbijaju se o okomite kamene litice pretvarajući se u zavjese bijele čipkaste pjene. Iznad njih lete razigrane čiope. Prelijepi prizor. Zastajemo na trenutak upijajući ljepotu. Konačno Maroko kakvog pamtimo, spoj prijetećeg i toplog, grubog i nježnog, strogog i razigranog. U Essaouiru stigosmo u rano poslijepodne. Uživali smo u vrevi, zvukovima i mirisima njene medine do kasno u noć. Iz Essaouire krećemo prema Agadiru kroz brežuljkasti kraj arganovih šuma. Cesta solidna, naselja rijetka, uz put zadruge za preradu argana i štandovi s arganovim uljem. Silazimo ponovno na atlantsku obalu. I opet spoj suprotnosti. Toplina i nježnost pijeska sudara se s tamnim, prijetećim stijenama. Na pje-

Rabat - stari grad

Neuobičajena slika iz Marrakesha?

Plaža između Essaouire i Agadira (Tamri)

ščanim plažama odmaraju obitelji. Ali (ipak postoji ali) oko plaža sve je više apartmanskih naselja. Divljina i ovdje uzmiče pred civilizacijom. Iako vozimo uz ocean uz koji je obično temperatura ugodna, ovoga je puta nesnosno vruće. Saharsko strujanje ugrijalo je zrak na 46 stupnjeva. Nezgodno je što temperatura i dalje raste. Pred nama je Taghazout, malo ribarsko mjesto u kojem smo uživali u prelijepim prizorima jutarnjeg povratka ribara iz lova. „Ljepota je pred nama,“ govorim sama sebi, ne bih li lakše podnosila nesnosnu vrućinu. I dok nestrpljivo čekam da ugledam kamene ribarske kuće i pješčani žal sa živopisnim plavim ribarskim čamcima, poput iznenadnog šamara udara nas sivilo betona. Ne postoji selo, nema više žala, čamci su nestali. Sve su pregazile zidine hotela, resorta, apartmana. I dok ulazimo u Agadir, temperatura zraka raste na 49 stupnjeva, a u meni sve više raste bijes pomiješan s tugom. Sve postaje besmisleno, ne vidim svrhu borbe s vrelinom i ja definitivno „pucam“. „Ne mogu više, stani!“ gotovo vrištim. „Ovo nema nikakvog smisla! Čemu se patiti po ovoj vrućini? Da bi gledali betonizaciju? Pa Taghazout je betonom postao povezan s Agadirom! Sve što je vrijedilo u ovoj zemlji više ne postoji! Ne, ne idemo dalje! Kakav južni put do Zagore?! Okreći se, idemo natrag! Dosta mi je Maroka! Ne mogu i neeećuuu!!!“ Vidi moja muška polovica da je vrag odnio šalu, pa stane na obližnjoj pumpi ne bi li me doveo u normalu. U debelom hladu temperatura je i dalje 49. „Smiri se. Ok, vruće je, sklonit ćemo se negdje od vrućine i dogovoriti što ćemo dalje.“ „Sklanjajmo se, ali nemamo se kaj dogovarati! Ak je tu ovak, kak je tek u Sahari? Pa ti hoćeš do Zagore baš po kanalu kroz koji dolazi ova vrelina. Zaboravi! Hoću natrag!“ vičem ja kao cendravo derište. „Daj ne šizi, poli se hladnom vodom, bu ti bolje. Sad bumo vidli kaj veli Sat24. com. Ovo je nepredviđeno vruće strujanje iz Sahare, al morti bu već sutra bolje.“ Vadi čovjek mobitel iz tank torbe ne bi li se posavjetovao s meteo portalom, a mobitel mrtav. Crni se displej i ne da se nagovoriti da proradi. „Kak je sad prazan? Pa punil se je cijelu noć! Daj mi svoj mobitel.“ S mojim mobitelom ista stvar. Totalno crnilo. No, nisu se iznenadno ispraznili, crnilo displeja reakcija je na visoku temperaturu. „Eto, vidiš, i njima je dost! Idemo natrag!“ ustrajem. S obzirom da nije imao čvrstog meteo dokaza, odlučio je privremeno kapitulirati: „Dobro, vraćamo se. Uz put ima jedan restoran, tam bumo se sklonili i razmislili kak dalje.“ Dogovor je postignut i vozimo u smjeru restorana, razgovarajući o nenadanoj reakciji mobitelskih displaya. Bilo bi zanimljivo vidjeti bi li tako reagirala i LCD instrument tabla novih BMW-a i KTM-a.

Ne smiješ se zamjeriti ženi

Tek što smo se smjestili u hladu restorana, na parkiralište uz Severinu stiže BMW 1200 GS Adventure. Na njemu kineski par. Zanimljivo je kako motoristi na putu doživljavaju jedni druge. Iako smo svaki sa svojeg kraja

Cestovni prijevoj u Visokom Atlasu (Tizi n’Tichka / 2260 mnv)

Pogledi s dionice Timedline - Tazentoute

svijeta i nikada se nismo vidjeli, iskreno se veselimo jedni drugima kao da smo braća. Provodimo ugodne trenutke u ćaskanju. Ljudi su iz Pekinga i putuju Europom i Afrikom, na putu su sedam tjedana, a planiraju posjetiti i Hrvatsku, pa im sugeriramo što da posjete. Izmjenjujemo mail adrese i dok Sunce polako tone u Atlantik, nastavljamo svatko u svojem smjeru. Oni prema Agadiru gdje imaju rezerviran smještaj, a mi natrag u Essaouiru, iz koje ćemo preko Marrakecha u Saharu. Od puta preko Tiznita, El Kasbe i Akke ipak odustajemo. Prolazimo isti put koji smo prolazili jutros, a da nam ne bi bilo dosadno, pri kraju smo s benzinom, a benzinska, na koju smo računali, već je zatvorena. Na lokalnom bazaru pronalazimo čovjeka koji Severinu poji iz boca. Odavno smo već naučili da se u ovom, a i mnogim drugim dijelovima svijeta sve što trebate pronalazi na bazaru. Iako je već mrkla noć, temperatura je još uvijek 42 stupnja. Tek pred Essaouirom sudaramo se sa strujanjem s Atlantika. Podižem vizir kacige i poput spašenog utopljenika pohlepno udišem svježi zrak.

Drugog smo jutra već u 7h krenuli put Marrakecha. Temperatura je ugodnih 28 stupnjeva. U Marrakech smo stigli za dva sata, pa se smjestili u hladu znanog nam hotela Maroccan house (40 eura noćenje s doručkom), dok se vrućina polako, ali sigurno razlijevala gradom. Moja muška polovica razmišlja na glas o nedavnoj promjeni rute: „Južna ruta prema Zagori mi je propala zbog vrućine i tvoje šizije, al od sjeverne ne odustajem! Sutra bumo v Saharu, a onda te pelam preko Gorges Todrae, Agoudala i Imilchila do Azroua. Računaj i na nekaj makadama.“ „Dobro, dobro,“ odgovaram „ma kakav makadam, ovi sve betoniraju i asfaltiraju. Kaj je bilo tega više ni. Buš videl.“ Tek oko 19 sati krećemo u Medinu. Severinu parkiramo na parkingu za motore. Uvjerljivo je najuočljivija u mnoštvu mopeda i skutera. Podsjeća me na Snjeguljicu okruženu patuljcima. Oko nas poznate slike. Kakofonija zvukova, mirisa i boja, vreva, nagovaranje. Večeramo i sladimo se sokom od svježe cijeđenih naranča, neusporedivo aromatičnijim i slađim od soka kojeg cijedimo iz naranča kupljenih u Zagrebu. Struktura turista u Marrakechu bitno je drugačija nego prije. Strani turisti su uglavnom s Dalekog istoka, a Europljana gotovo da nema. Dok šećemo ulicama Medine, moj se motorist odjednom zaželio vožnje kočijom. Penjemo se u kićenu kočiju s dva upregnuta konja, pa kružimo Medinom. Prolazimo pored parkirališta na kojem smo ostavili Severinu.

Rijeka Draa

Čini mi se da nas je mrko pogledala. „Kaj ti misliš da je ovo kaj delamo pametno? Zamijenili smo Sevinih sto konja za ova dva i sad joj se još šepirimo pred nosom. Vidla nas je i sigurno bu nam to zapamtila. Nikad ti ne buš znal sa ženama.“ podbadam ja.

Budući da smo slijedećeg dana imali namjeru doći do Zagore, grada na rubu Sahare, nekad polazne točke na putu karavana za Timbuktu u Maliju, krećemo u sedam, svjesni da idemo u predio popodnevnih vrelina. Gotovo da je prohladno, temperatura je svega 21 stupanj. Izgleda nemoguće da će za par sati porasti dvostruko, ali znamo da je tako. Ubrzo ulazimo u visoki Atlas. Penjemo se prema prijevoju Tizin Tichka na 2260 metara nadmorske visine i prelazimo na stranu Atlasa okrenutu prema Sahari. Konačno smo u Maroku kakvog pamtimo. Stijene boje cimeta, zelenilo palmi u oazama, presušena korita rijeka, mala planinska naselja bojom i oblikom sljubljena sa stijenama, rasjedi i kamene litice, sve je tu kao i prije, iako (ipak postoji iako) sve izgleda puno pitomije, jer je usku zavojitu planinsku cestu zamijenila široka, brza, uglavnom trostazna cesta. Preko Quarzazatea, filmskog grada čije ime na berberskom znači vrata Sahare, stižemo u Zagoru. Nešto je veća i izgrađenija nego prije, ali i pustija. Mnogi su hoteli zatvoreni, turisti su rijetkost. Smještamo se u hotel za samo 23 eura i hladimo u bazenu. Hoteli saharskog dijela uglavnom su kopije nekadašnjih kazbi, utvrda izgrađenih od gline s višekatnom središnjom građevinom, ograđenom zidinama s kulama na kutovima. Glina je materijal koji se koristio za gradnju i u Atlasu, pa su baš zbog toga naselja Atlasa i Sahare neupadljiva, stopljena s okolinom i upravo zbog toga posebno lijepa. Nažalost najveći dio tih naselja pretvara se neumoljivo u ruševine i prah. Malo je onih koje ostaju očuvane i žive punim plućima. put saharskog grada Rissanija, temperatura je bila već 31 stupanj. Skratili smo put vozeći preko Tazzarinea i Alnifa. U mjestu Tazzarine stojimo nakratko i ispijamo kavu, kad odjednom cestom stiže BMW s Kinezima. Ponovno se veselimo jedni drugima. Saznajemo da su naumili u Merzougu, pa s obzirom da nam je cilj zajednički, krećemo dalje zajedno. Nakon što smo se smjestili u hotelu Tuareg u Merzougi (polupansion 70 eura), praćakamo se u hotelskom bazenu zajedno s hrpom nizozemskih maturanata, a u predvečerje odlazimo do dina. Sahara nam svakoga puta priredi iznenađenje, pa ni ovaj put nije bio izuzetak. Odjednom se naoblačilo, počinje grmjeti i sijevati, spustio se pljusak od kojeg smo u trenu mokri do gole kože. Pustinjski pijesak postaje taman i težak, ubrzo se u udubinama javljaju lokve, od nekud izlaze žabe i skakuću naokolo. Pustinja je samo naizgled beživotna. Dovoljan je samo jedan pljusak i život iz dubina izlazi na površinu. Razmišljam o dosadašnjim susretima sa Saharom. Volim ju jer ima tisuću lica i samo je naizgled monotona. Upoznali smo je u pješčanoj oluji, u podnevnoj vrelini, u zalascima i izlascima Sunca, u laganom rominjanju kiše, a sada i u pravom kišnom nevremenu. I uvijek je drugačija i lijepa, istovremeno topla i prijeteća. Zbog grmljavine je nestalo struje, u hotelu su nas dočekale svijeće, a večera kasni. Čini mi se da nas pustinja upozorava da je ona ta koja određuje pravila igre i opominje da ju se treba poštivati. Davno su to shvatili oni koji žive u Sahari i sa Saharom, pa su na ulasku u pješčani beskraj postavili table koje upozoravaju da smo samo gosti koji se s poštovanjem trebaju odnositi prema domaćici.

Subota je sajmeni dan u Rissaniju, štoviše tu se održava najveći sajam deva u regiji, pa u jutro krećemo još jednom doživjeti gužvu, boje i mirise saharskog shoppinga. Na pola puta Severina je nakon gašenja zbog slikanja pustinjskih motiva odbila poslušnost i neće zapaliti. Stopiramo auto-prolaznike ne bi li

ju upalili pomoću kabela i tuđeg akumulatora. I ponovno dokaz da Maroko nekad i danas nisu isti. Dok nam je prije deset godina stao prvi automobil kojeg smo zaustavljali, a nakon njega i dugi i treći i..., jer su svi željeli pomoći putnicima u nevolji, danas je to nešto dugotrajnija procedura. Ja stopiram, a oni prolaze žureći i gledajući svoja posla. Konačno se zaustavlja čovjek koji nam posuđuje struju iz auto-akumulatora, pa uspješno palimo Severinu i nastavljamo prema Rissaniju. Dok se akumulator puni u jednom od uličnih birceva, šećem sajmom na kojem se i danas šarene začini, voće i povrće i s kuka vise ovčje i juneće polovice, ali ( ponovno taj ali) gotovo su nestali autohtoni domaći proizvodi poput košara, karakteristične obuće i glinenog posuđa. Izgurali su ih kineska plastika i metalni lonci, pa se većina štandova ne razlikuje od sličnih na nekom zagrebačkom placu.

Po povratku u hotel krenula je dijagnostika Sevinog oboljenja i vrlo je brzo postavljena dijagnoza: „Otišel je alternator.“ „Kaj to znači?“ pitam ja. „To znači da imamo struje koliko napunimo akumulator na punjač, al’ kad to potrošimo za pol vure il vuru, moremo Severinu gurat ili mijenjat za devu.“ „Ili opet puniti.“ zaključujem ja, a u mene ponovno ulazi putna sreća koja je putujući „novim“ Marokom pomalo nestala. „Super! Sam ti rekla da bu ti zapamtila one konje i kočiju. To ti je njezin odgovor. Sad se ti pelaj kočijom doma ak moreš. Uostalom, ak bolje razmisliš, ipak ima nade za ovo putovanje. Vidiš da sve zgleda dosadno i monotono. Seve se pobrinula da bar nekaj bude zanimljivo.“ sijem ja novu putnu sreću. „Sam se ti veseli. Vozila se buš pol vure, a punila bar četiri. Al ti je sreća! Ne bu to moglo tak. Tu se nekaj mora zmenjati.“ gunđa moj konjanik. „Pazi kaj pripovedaš, još bu Seve mislila da nju hoćeš zamijeniti, pa bu još koju opačinu složila. Il da morti ne misliš da bi pomoglo ak mene zamijeniš za dve na pol lakše i mlađe?“ pitam. „Teško mi je priznati, al to bi bil još veći problem. Moramo promijeniti akumulator. Treba nam što veći.“ glasio je odgovor. „A kam buš metnul taj velki akumulator? Pa on ne stane u ovu rupu od maloga.“ pitam oprezno. „Ti buš ga držala v krilu, da ti sreća bude veća,“ odgovara on gledajući ispod oka moju reakciju. „a možda ga metnemo v bočni kofer.“ dodaje. “Još sam dobro prošla. Mogel si se sjetiti da akumulator metneš umjesto mene, a mene pošalješ doma avionom. S tim si me strašil u Azerbajdžanu kad nam je napuknula rama, čudim se da ti i sad nije palo na pamet.“ Gleda me i nešto smišlja: „Nije ti to ni bedasto. Al ne buš nikam išla avionom. Metnem te na bus do prvog mjesta do kojeg ja morem dojti, pa ak dojdeš prije, odma najdeš gdi bum punil akumulator. Tak bumo rasteretili stražnji kraj. I ovak smo pretovareni po svim propisanim ograničenjima, a sad bi uz tebe još trebal dojti i teži akumulator.“ Reakcija je bila brza i rezolutna: „Sam ti sanjaj. Sad kad postaje zanimljivo ti bi mene na bus. Niš od toga, akumulator bu ipak v koferu.“ I tako smo demokratski riješili to pitanje.

Bez alternatora, s dva akumulatora

No, nije to bilo jedino pitanje koje se javljalo u novonastaloj situaciji. Smještaj akumulatora u kofer prepun stvari nije se činio nerješiv problem, punjenje akumulatora putem, u Maroku, činilo se također izvedivo (iako nam metodika i nije baš bila sasvim jasna), no punjenje tijekom vožnje civiliziranom, te pravilima i uredbama preuređenom Europom nije se baš činilo izgledno. Ideja da putovanje Europom treba svesti na minimum, a za punjenje organizirati posebnu logistiku, nametnula se sama od sebe. Ali kako? Iako ne vozimo BMW čija „servisna mreža omogućuje pomoć i rješava sve probleme BMW vozača diljem svijeta“, problem smo ipak riješili. Kupili smo online karte za trajekt TangerGenova, kako bi skratili europski dio puta (i na taj način ponovno zaobišli gibraltarsku stijenu), a zatim nazvali sinove koji su se odmarali na plavom Jadranu, ne sluteći što im se sprema: „Bok Ivan, imamo zgodne novosti. Severini je krepal alternator i čini se da bute morali dojti po nas.“ S druge strane kratkotrajna šutnja, a zatim pitanje: „ Dooobroo, a gdi ste točno?“ „U Sahari blizu granice s Alžirom.“ glasio je odgovor. „Kaaaj?! I to mi veliš kak da ste v Lekeniku?! Pa kaj ti znaš gdi je to?! Nemam ja ni tolko godišnjeg, a bojim se da je i s burazom isto. Baš ste našli gdi bute krepali!“ Smijem se u sebi sinovoj reakciji izazvanoj namjernim polu informiranjem: „Da jel znam gdi je? Pa znam kad sam tam. Al nisam ti rekla sve. Ma ne bute morali dojti baš do sim. Kupili smo kartu za trajekt do Genove, došli bute samo do tam. Vi, auto i dva auto-akumulatora.“ S druge se strane čuo uzdah olakšanja. Ako bi im se Genova možda i učinila dale-

Pljusak koji ubija svaki pokušaj vožnje po pijesku

Hm, tko može bolje? Gdje tražiti akukumulator, ako ne na souku?

Oaza u kanjonu rijeke Ziz Kanjon iščezle rijeke

ko, sada će zasigurno izgledati blizu. Logistika je osigurana.

Slijedećeg smo jutra na bazaru u Rissaniju kupili najmanji u ponudi, autohtoni marokanski auto-akumulator od 65 Ah i 16.5 kg, te još ponešto kabela i konektora potrebnih za priključak. Dio stvari iz desnog bočnog kofera dobilo je izgon, pa sam za vrijeme dopunjavanja akumulatora kod lokalnog automehaničara obilazila bazar u potrazi za torbom u koju ćemo ih smjestiti i pričvrstiti na stražnji kofer. Promatram još jednom šarenilo bazara i uspoređujem naše higijensko-sigurnosne mjere sa situacijom na terenu. Oko ovčjih i junećih polovica koje vise na toplom, ustajalom zraku oblijeću muhe, prodavači s ponešto crnila pod noktima dodaju voće, povrće i kruh istim takvim rukama kupaca, bosonoga djeca igraju se u blatnjavim lokvama zaostalim od nedavnog pljuska, dok oni najmanji pužu po njima. I svi izgledaju zdravo i sretno. Živopisna slika koja kod većine vjerojatno izaziva gađenje, a u meni pobuđuje pitanje: „Nismo li možda ipak pretjerali sa silnim higijensko-zaštitnim mjerama i postupcima naše civilizacije? Jesmo li zbog njih zaista zdraviji, ili smo samo manje otporni na nešto što je ovim ljudima svakodnevnica? Jesmo li zahvaljujući svim tehnološkim blagodatima kojima smo okruženi zaista bogatiji od ovih ljudi, ili smo samo veći robovi?“ Kupujući kruh u bazarskom dućančiću susrećem se s još jednim zanimljivim prizorom. Starija žena zamolila je trgovca da joj od pogače, topljenog sira i hašea iz konzerve napravi sendvič. Čovjek, za naše pojmove poprilično prljavim rukama, razdvaja pogaču kako bi u njoj dobio džep, na jednu polovicu prstima maže topljeni sir, a zatim u džep usipava haše iz konzerve. Pri tom mu dio sadržaja padne na pult, na što ga on pokupi rukom povlačeći ga prstima prema rubu pulta i, obrisavši njime dobro podlogu, ubaci u pogaču. U kutu iz zida strši slavina na kojoj visi svjetlo plavi, izgrebeni, plastični lončić. Jedan od žednih kupaca prilazi slavini, uzima lončić, puni ga vodom koju popije, pa ga bez prethodne dezinfekcije vraća na slavinu za slijedeća žedna usta. Sve sami imunološki izazovi i Maroko drugačiji od svakodnevnice. Prisjećam se sličica iz svojeg djetinjstva. Kod moje bake, u malom prigorskom selu, nisu postojale baš sve higijensko-zaštitne mjere koje su se primjenjivale u mojem domu. Baš je zbog toga boravak kod bake bio za mene uvijek radostan i lijep događaj. I za divno čudo, nisam oboljela od nikakve boleštine, nego sam izrasla u komad žene koja sada, eto, preopterećuje stražnji kraj motora konstruiranog za mnogo nježnije suvozačice i na mjestima poput ovog bez bojazni jede hranu koju su doticale ruke s crnilom ispod noktiju.

Dok ima struje

Točno u podne akumulator je bio smješten u bočni kofer i povezan s mašinom, dio stvari iz bočnog kofera u novoj torbi pričvršćene na stražnjem koferu, a nas dvoje u sedlu krenusmo prema Errachidiji, s nadom da ćemo je uspjeti dostići sa strujom koja nam je na

Pojas obavezan?

raspolaganju. Temperatura je relativno ugodnih 37 stupnjeva, oko nas pustinjske vizure. Pred Errachidiom velebna oaza smještena u širokoj, više od 200 km dugoj dolini-kanjonu rijeke Ziz. Na ulazu u grad struja je iscurila i mi stadosmo. Dok ja već vidim guranje motora po zvizdanu, moj konjanik vadi asa, ali ne iz rukava nego ispod sica. Imamo mi napunjen i naš mali moto-akumulator, pa ga sad koristimo ne bi li pronašli auto električara. Nađosmo ga i moja mu muška polovica odmah razbija iluzije da će prtljati po Severini, jer njegovu mezimicu može dirati samo on. Netko drugi može biti jedino šegrt i to pod budnom paskom i prema preciznim uputama. I tako je autoelektričar dobio izvađen auto-akumulator i preciznu uputu kako ga priključiti na svoj punjač, dok je Seve stajala na sigurnoj udaljenosti. Naravno da je moj nevjerni Toma, univerzalcem od kojeg se nikad ne odvaja, morao svojim mjerenjem provjeriti struju punjenja. Rezultat je bila spoznaja da iz punjača izlazi tek 3 do 4 A i da će nam na taj način trebati cijeli dan da nafilamo akumulator. Na sreću, od nekud se pojavio majstorov prijatelj koji je zajedno s majstorom naumio nekim poslom do obližnjeg mjesta. Moždane vijuge moje muške polovice reagirale su strelovito. Ubrzo je akumulator iz auta majstorova prijatelja zamijenjen našim, u auto im se uvalio i moj konjanik, te su se svi skupa vozali simo-tamo neka dva sata u misiji punjenja, dok sam se ja hladila Colom u obližnjem kafiću. Nakon uspješno završene operacije krećemo dalje. Penjemo se u Visoki Atlas i uživamo u kamenim goletima crveno-smeđe boje. Cesta se probija između litica i penje na prijevoje. Na jednom od njih srećemo Čehe na BMW-u, no ne možemo se zaustaviti i ugasiti motor iz objektivnih razloga, pa se uz ispriku zbog žurbe pozdravljamo i jezdimo dalje ususret tamnim oblacima iz kojih ubrzo počinje pljuštati. Sklanjamo se na benzinskoj i čekamo da ljetna nevera prestane, pa vozimo dalje. Nažalost, zbog elektro-problematike morali smo se odreći i „sjeverne rute“ i nismo saznali postoje li još uvijek makadamske ceste Visokog Atlasa, već se spuštamo prema Srednjem Atlasu u pravcu Fesa i Meknesa. Nešto prije Midelta krajolik se mijenja. Divlju, pomalo prijeteću ljepotu Visokog Atlasa zamjenjuju obli, baršunasti obronci Srednjeg Atlasa. Sunce se na horizontu probija kroz oblake i snopom narančastih zraka miluje planine. Sa sumrakom stižemo u Midelt, centar bogate poljoprivredne pokrajine. Smjestio na 1508 metara nadmorske visine i jedan je od najvećih visinskih gradova Maroka. Uz cestu mnogobrojni štandovi s voćem i povrćem, a osobito je mnogo jabuka koje su simbol ove regije. Maroko je zaista spoj suprotnosti. Pred samo nekoliko sati bili smo u podnožju pješčanih dina, a sada smo usred zelenog obilja. Akumulator punimo u hotelskoj sobi i vlastitoj režiji.

U slijedeća smo tri dana malo putovali, malo se punili, ali na kraju uspješno preko Azraoua, El Hajeba i Kenitre stigli ponovno u Larache, a iz njega u Tanger. Količinu struje dobro smo uskladili s kilometrima, gdje god smo mogli, palili uz pomoć gravitacije, a tuđu pomoć pri punjenju koristili samo u jednom taxi servisu u El Hajebu. Ponovno smo se divili šumama cedra oko Azroua, i nepreglednim plantažama vinove loze i voća prije

Pogled na ocean iz Herkulove spilje

Neopisiva dosada brodskog prevoza na slici čak izgledata privlačno

Kenitre. Još smo jednu noć proveli u Laracheu i u jutro trećeg dana krenuli prema Tangeru. Trateći vrijeme do kasnopopodnevnog polaska trajekta svratili smo u Herkulovu spilju u blizini Tangera. Spilja ima dva otvora, jedan prema kopnu, a drugi, u obliku afričkog kontinenta, prema moru, pa je po njemu spilja dobila i drugo ime-Vrata Afrike. Vjeruje se da morski otvor nije prirodan, već da su ga napravili Feničani.

Ime Herkulova spilja podarila joj je legenda po kojoj je u njoj spavao rimski bog Herkul prije nego je krenuo po zlatne jabuke u Hesperidesov vrt, koji se, po drevnim grčkim piscima nalazio u blizini Laraschea. Čitava spilja je samo djelomično posljedica prirodnih procesa. Naime, dio spilje stvorili su Berberi vadeći kamene kotače za izradu mlinskog kamenja. Herkulova spilja je, po meni, još jedan primjer neumjesnog turističkog iskorištavanja prirodnih i povijesnih znamenitosti Maroka. U jednoj od najvećih prostorija spilje pravi je talambas.

Nikad više brodom

Uz gipsane kipove iz grčko-rimske mitologije i bend na spiljskoj galeriji koji uz različite udaraljke reve nešto vjerojatno kvazi autohtono (ali mora se priznati vrlo ritmično), uz plastične lopoče u malom jezercu i umjetnu povijušu koja se penje uz slapić, uz štandove sa suvenirima uvezenim iz Kine i Pakistana, muva se mnoštvo više ili manje oduševljeno, ili pak više ili manje zgroženo kakofonijom kiča i neukusa.

U kasno smo se poslijepodne ukrcali na trajekt i smjestili u kabini koja će nam biti dom slijedeća dva i pol dana. Iako neplanirano, upravo se počela ostvarivati moja, do tada neispunjena želja, da putujem cruiserom (iako je područje putovanja trebao biti Dunav, a ne Sredozemlje). Bila su to dva i pol najdosadnija dana u mojem životu, nakon kojih još manje razumijem motoriste koji na svojim putovanjima skraćuju vožnju motorom ukrcavanjem na brodove. Čaroban miris vrućeg asfalta, zujanje vjetra u kacigi i vizure raznih krajeva svijeta doživljeni sa sjedala motora s jedne i učmala dosada trajekta s druge strane, dvije su za mene nespojive suprotnosti. Ako si zaljubljenik jedne, druga ti, po meni, može biti samo nužno zlo, ali nikako podizanje kvalitete putovanja, tim više što ne štedi vrijeme, a bogme ni novac. Dva smo se dana vukli hodnicima broda, gledali u pučinu, hranili se u restoranu, spavali, trošili skupo plaćeni brodski internet, pa se opet vukli hodnicima broda, gledali u pučinu, hranili se u restoranu i jedva dočekali pristajanje u Barceloni, koje je značilo da nas od Genove dijeli još „samo“ jedan dan. A taj je dan bio još dvostruko dosadniji, s obzirom da smo u prethodnom doživjeli i proživjeli sve „čari“ brodskih barova, restorana, bazena i paluba, koji primamljivo izgledaju samo na slikama reklamnih letaka. Nakon isplovljavanja, čitav smo dan i noć plovili više ili manje udaljeni od europskog kopna, gledali u daljini svjetla Canesa i Nice i konačno u jutro pristali u Genovu. Sišavši s broda parkiramo neposredno prije policijsko-carinskih kućica i prespajamo akumulatore. Nisu nam baš jasni sumnjičavi pogledi policajaca koji su se od nekud stvorili i budno na nas motrili: „Gledaju v nas ko da buš sad bombu zvadil:“ komentiram ja. Nismo razumjeli ni specifičan uzdah i nešto kao: “No krasno!“, kao ni neuobičajeno nećkanje oko pregleda kofera, kad su na pitanje: “Odakle dolazite?“ dobili odgovor: “Iz Maroka preko Barcelone“. Tek smo kasnije saznali da su samo dan ranije državljani Maroka u Barceloni izveli teroristički napad.

Pomoć na cesti u obliku dva sina, jednog auta i dva akumulatora čekala je na dogovorenom mjestu, pa je nakon zagrljaja i oduševljenja jedne mame što ponovno vidi svoje piliće, europski dio povratka kući mogao početi. Tri smo puta od Genove do Postojne izmijenili akumulatore između Alfe i Severine. Kod Postojne je pomoć na cesti skrenula prema plavom Jadranu dovršiti prekinuti odmor, a mi smo nastavili put Zagreba. Stigosmo kući u kasno poslijepodne. Iza nas je 7200 kilometara ceste, oko 1000 nautičkih milja „offroada“ morem i spoznaja da je za dohvaćanje egzotičnog i bitno drugačijeg od svakodnevnog potrebno otići sve dalje i dalje. Maroko to zasigurno više nije, no avantura s alternatorom spasila je putovanje nad koje se počela nadvijati sjena monotonije. I dok Severinu s akumulatorom u bočnom koferu spremamo na zasluženi odmor u garažu, tapšamo je po rezervoaru tepajući joj: „Ne brini stara i dalje si u igri. Nas troje oldtimera i slijedeće ćemo ljeto zajedno na cestu.“ n