Tajni ključ

Rabbi Dovid Goldwasser: Tajni ključ

Avos D’ Rebbi Nosson pripovjeda da je jednom veliki R’ Johanan Ben Zakaj pošao iz Jerušalajima a R’ Jehošua mu se pridružio.

Dok su prolazili pored Bejs HaMikdaša koji je ležao u ruševinama, R’ Jehošua je uzviknuo, "Jao nama, jer mjesto na kojem su naše averos bile opraštane leži u ruševinama."

R’ Johanan mu je odgovorio, "Sine moj, nemoj biti uznemiren. Mi imamo nešto drugo, jednako djelotvorno, što će nam donijeti kapara, pomirenje. To su djela heseda i cedaka (milostinja) kao što je rečeno (Hoše’a, 6, 6), 'Jer je meni milost mila, a ne žrtva.’"

Poruka koju nam daje ova prpovijest u stvarnosti je vrlo duboka. R’ Jehošua je govorio o ruševinama Bejs HaMikdaša koji je bio srce i srž našeg života. On je bio makom keduša –prožet svetošću –mjesto na kojem je Šehina, B-žanska prisutnost, prebivala. Avoda koju su vršili kohanim; dnevno prinošenje korbanos što je pružalo jedinstvene prilike svakoj osobi; posebne službe Kohen Gadola na Jom Kipur u Kodeš Kodašim kojima je činio pomirenje za čitav Židovski narod; svečanosti Simhas Bejs Hašoe’va; pjesme Levita; prinošenje bikurim, okupljanje na Šaloš Regalim –sve je to nestalo s uništenjem Svetog Hrama.

Bejs HaMikdaš je predstavljao ono posljednje mjesto na kojem smo mogli osjećati bliskost s Vječnim, pa ipak se veliki R’ Jehošua koncentrirao na gubitak prilike za pomirenjem. Zašto?

Odgovor glasi da su duhovno nadahnuće, avoda, i mogućnost da se priližimo Vječnom, koju je nudilo postojanje Bejs HaMikdaša bile prednosti koje smo uživali. Aspekt kapara, uza sve to uključuje pitanje života i smrti. R’ Jehošua je bio zabrinut u vezi obaveze za pomirenjem koju svaki pojedinac u Klal Jisroel ima. Pasuk nam kaže (Koheles 7,20), "pa ipak nema čovjeka na zemlji tako pravedna, koji bi činio samo dobro i nikad ne bi sagriješio." Bez obzira na to, mi shvaćamo da nam je u ovom trenutku potrebno oproštenje za prijestupe koje smo počinili tijekom godine.

U selihos mi tražimo od Vječnog: "Sjeti se danas zbog nas Saveza Trinaest [značajki]," što nas podsjeća da će nas taj priziv osposobiti da sa suđenja izađemo kao dobitnici.

I doista, Talmud (Roš Hašana 17b), kaže da je Vječni rekao Mošeu Rabenu: Kadgod Klal Jisroel sagriješi, nek' izvrše ovu službu predamnom i Ja ću im dati oproštenje. Talmud navodi pasuk u Šemos (34,6 ■ ), "I prođe Vječni pred Mošeom Rabenu i proglasi [Trinaest značajki]" a R. Johanan je rekao da kada one ne bi bile zapisane u samom tekstu ne bi nam bilo moguće izjaviti ovako nešto. To nas uči da se Vječni ogrnuo svojim plaštom poput hazana i pokazao Mošeu redoslijed molitava.

Sefer Me’ein HaMoed spominje da smo u prošlosti molili s Trinaest značajki, a ipak nam godina nije bila ispunjena radošću. Zašto? On razjašnjava da postoji tajni, magični ključ koji olakšava izlijevanje Trinaest značajki, a što se najbolje može ilustrirati na ovaj način.

Neka je siromašna udovica imala jednog jedinog sina kojeg je vrlo voljela. Njih su dvoje živjeli u takvoj bijedi da je dječak već u ranoj mladosti počeo svakodnevno na ulicama tražiti posao. Kada ne bi uspio, prosio bi kako bi mogao donijeti nešto hrane na stol. Bojao se jedino toga da se ne razboli. Tada ne bi mogao zaraditi ništa novaca, niti bi imao novca da ode kod liječnika.

(nastavak s 26. stranice) Rabbi Dovid Goldwasser: Tajni ključ

Jednog hladnog kišnog dana, kada nije mogao pronaći nikakav posao, počeo je kucati na vrata tražeći milostinju. Pokucao je na vrata imućnog, no škrtog, čovjeka koji mu je zlovoljno rekao: "Mlad čovjek poput tebe bi trebao raditi, a ne skupljati milostinju."

Dječak je ponizno odvratio: "Tražio sam posao ali me nitko nije htio zaposliti."

Bogataš se htio zabaviti pa mu je rekao: "U redu, ja ću te zaposliti. Ako budeš čitave noći stajao u vodi do grla uz rub rijeke, dat ću ti deset zlatnika."

Mladić je pristao i vratio se kući da kaže svojoj majci za dogovor koji je sklopio. Žena se razumljivo zabrinula za zdravlje svoga sina. Vani je bilo vrlo hladno i dječak se mogao teško razboljeti. Bilo kako bilo, sin ju je uvjerio da njihovo preživljavanje ovisi o tom novcu. Majka se preko volje složila s time i otpratila ga do obale rijeke. Dok se on pripremao da uđe u vodu, žena je sakupila nešto granja da zapali vatru, koju je doduše ubrzo ugasio snažan vjetar. Škrtac se isto spustio do rijeke, umotan u težak topli kaput, kako bi se uvjerio da se dječak

drži njihovog dogovora.

Ujutro, nakon što je čitave noći stajao u mrzloj rijeci, mladić je izašao iz vode, obukao svoj kaput i pokucao na vrata doma onog bogatog čovjeka.

"Što želiš u ovako rano jutro?" zarežao je bogataš.

"Došao sam po svojih deset zlatnika," rekao je mladić.

Škrtac mu je bahato odvratio: "Nećeš dobiti ništa. Nisi se držao dogovora. Tvoja majka je zapalila vatru da te grije. To baš nije bilo pametno!" Užasnut, mladić je smjesta otrčao seoskom sucu u ispričao svoju nesretnu priču. Sudac je pozvao bogataša koji je samouvjereno odgovorio na poziv, smatrajući da ima valjan razlog kojeg se neće moći pobiti.

Nakon što je saslušao obje strane, sudac je naložio svom poslužitelju da donese vode za kavu. "Uzet ćemo pauzu da zakuhamo vodu i popijemo kavu, i onda ću iznijeti svoju presudu," objavio je sudac. Poslužitelj je, kako i treba, stavio lonac s vodom pored vatre.

Petnaest minuta kasnije voda još nije bila zakuhala. Nestrpljivo, bogataš je počeo grditi čovjeka: "Ova se voda nikada neće zgrijati. Ako želiš da voda zakipi moraš je staviti nad vatru, a ne pored nje." "Tako je to?" rekao je sudac. "A ti misliš da je slabašna vatrica na pijesku zagrijala čovjeka koji je stajao do grla uronjen u ledenoj vodi čitave noći?"

"Ne samo da presuđujem da ćeš mu dati deset zlatnika koje si mu obećao, već udvostručujem tu svotu zbog muke kojoj si ga izložio," napomenuo je sudac.

Trinaest značajki zrake su svjetla i topline, ali njihova moć djeluje samo na onu osobu koja ih prihvaća. Nakon što je Židovski narod sagriješio sa Zlatnim teletom, činilo se da je sve izgubljeno. No ipak je Vječni obećao Klal Jisroelu da će "vršenje službe Trinaest značajki," ne samo njihovo izgovaranje, uvijek uroditi blagoslovom i izbavljenjem. To je definirano u Talmudu (Šabos 133b): "Budite poput Njega: Kao što je On milostiv i milosrdan, tako budite i vi milostivi i milosrdni," ili (Šabos 151b), "Onome koji je milosrdan prema drugima, Nebesa iskazuju milosrđe."

Naši učenjaci pišu da obično nije dopušteno na jom tov iznositi molbe Vječnom, čime bi se onemogućila molitva Trinaest značajki. Objašnjava se, međutim, da mi ne tražimo Vječnog izravno za oproštenje, već zapravo izražavamo svoje shvaćanje da čovjek tešuvu i pokajanje može postići ugledajući se u puteve Vječnog. ■

HaRav Lord Jonathan Sacks: Zašto biti Židov?

Posljednjih dana svoga života Mojsije obnavlja savez između B-ga i Izraela. Čitava knjiga Devarim prikaz je saveza –kako je do njega došlo, njegove uvjete i okolnosti, zašto je on u srži identiteta Izraela kao am kadoša, svetog naroda, i tako dalje. Sada nastupa trenutak samog obnavljanja, neka vrsta nacionalnog referenduma.

Mojsije, međutim, pazi da ne ograniči svoje riječi na one koji su stvarno prisutni. Pred smrt, on želi osigurati da niti jedno buduće pokoljenje ne može reći: "Mojsije je učino ovaj zavjet s našim precima, ali ne i sa nama. Mi nismo dali svoj pristanak. Nas zavjet ne obavezuje." Da bi to spriječio on izgovara slijedeće riječi: I ne sklapam danas ovaj savez i ovu zakletvu samo s vama nego i sa svakim koji danas stoji ovdje s nama pred VJEČNIM, B-gom našim, i sa svakim koji danas nije ovdje s nama. (Pnz. 29,13-14) Kao što ističu komentatori, izraz "svaki koji danas nije ovdje" ne može se odnositi na Izraelce koji su živjeli u to doba, pa se zadesilo da su bili negdje drugdje. Na njih se to ne može odnositi jer je tamo bio sakupljen čitav narod. On jedino može označavati "naraštaje koji još nisu rođeni." Savez obavezuje sve Židove od tog dana do danas. Kao što Talmud kaže: mi smo svi mušba ve-omed me-har Si-nai, unaprijed zaprisegnuti od Sinaja (Joma 73b, Nedarim 8a). Pristajući da budu B-žji narod, podvrgnuti B-žjim zakonima, naši su preci obavezali i nas. Evo jedne od najosnovnijih činjenica u vezi judaizma. Izuzev konvertita, mi ne izabiremo da budemo Židovi. Mi se rađamo kao Židovi. Postajemo punoljetni, odgovorni prema zakonima i odgovorni za svoje postupke, u dobi od dvanaest godina za djevojčice i trinaest godina za dječake. No mi smo dio saveza od rođenja. Bat ili Bar micva nisu "krizma." Oni ne uključuju nikakvo svojevoljno prihvaćanje Židovskog identiteta. Taj se izbor dogodio prije više od tri tisuće godina, kada je Mojsije rekao "I ne sklapam danas ovaj savez i ovu zakletvu samo s vama nego i sa… svakim koji danas nije ovdje s nama," što znači sa svim budućim generacijama, uključujući nas. Ali kako to može biti? Nesumnjivo je temeljni princip judaizma da nema obaveze bez pristanka. Kako možemo biti obvezni prema nekom sporazumu u kojem nismo imali udjela? Kako možemo biti podvrgnuti savezu na temelju odluke donesene davno ranije od naših davnih predaka?

I učenjaci su, na kraju krajeva, postavili isto pitanje u vezi generacije iz pustinje u dane Mojsija, koji su doista bili tamo i dali svoj pristanak. Talmud nam je natuknuo da oni nisu u potpunosti imali slobodu reći Ne. "Sveti, da je blagosloven, držao je goru nad njima poput bureta i rekao: Ako kažete Da, sve će biti u redu, no ako kažete Ne, ovo će postati vaše groblje" (Šabat 88b). Na ovo je, R. Acha bar Jaakov rekao: "Ovo čini temeljni prigovor legitimnosti saveza." Talmud odvraća da mada sporazum nije bio u potpunosti slobodan u to doba, Židovi su svojevoljno potvrdili svoj identitet u dane Ahašvera, kao što donosi Knjiga o Esteri.

Ovo nije mjesto da raspravljamo o tom odlomku, no osnovna poanta je jasna. Učenjaci su čvrsto vjerovali da sporazum mora biti svojevoljan da bi bio obavezujući. Pa ipak, mi nismo dali pristanak da budemo Židovi. Mi smo, većina od nas, rođeni kao Židovi. Mi nismo bili tamo u dane Mojsija kada je sporazum sklopljen. Mi tada još nismo postojali. Kako nas onda može taj savez obvezivati?

To nije nevažno pitanje. To je pitanje ka kojem su usmjerena sva ostala pitanja. Kako se može Židovski identitet prenijeti s roditelja na dijete? Da je Židovski identitet bio samo rasno ili etničko pitanje, mogli bismo to razumjeti. Od svojih roditelja nasljeđujemo mnogo toga –najočiglednije svoje gene. Ali biti Židov nije genetska okolnost, to je niz vjerskih obaveza. Postoji halahičko načelo: zakhin le-adam šelo befanav ■ : "Možete dodijeliti dobrobit drugome i bez njegovog znanja ili pristanka." I mada je biti Židov bez ikakve sumnje povlastica, ono je u neku ruku i obaveza, ograničavanje našeg raspona legitimnih odluka. Da nismo bili Židovi, mogli smo raditi na šabat, jesti nekošer hranu, i tako dalje. Vi možete dodijeliti prednost, ali ne i obavezu, nekome bez njegovog pristanka. Ukratko, ovo je pitanje nad pitanjima Židovskog identiteta. Kako možemo imati obavezu prema Židovskom zakonu, bez donošenja vlastite odluke, samo time što su se naši preci obavezali u naše ime?

U mojoj knjizi "Radical Then, Radical Now" (Radikalno nekada, radikalno sada, u Americi objavljenoj pod naslovom “A Letter in the Scroll” –Slovo u svitku) istaknuo sam koliko je fascinantno istraživati kada i gdje je to pitanje bilo postavljano. Usprkos činjenice da o njemu sve ovisi, ono nije bilo često postavljano. Židovi uglavnom nisu postavljali to pitanje. Zašto biti Židov? Razlog je bio očit. Moji roditelji su Židovi. Moji djedovi i bake bili su Židovi. Stoga sam i ja Židov. Identitet je nešto što većina ljudi u većini razdoblja uzima zdravo za gotovo.

(nastavak s 28. stranice) HaRav Lord Jonathan Sacks Riskin: Zašto biti Židov?

No, međutim, ono se postavljalo tijekom babilonskog izgnanstva. Prorok Ezekiel Kaže: "ono što vam je na umu nikada se neće dogoditi –pomisao: ‘Hajde da budemo poput drugih naroda, poput plemena svijeta, i klanjamo se drvu i kamenu.’" (Ez. 20,32). Ovo je prvi nagovještaj da se Židovi aktivno nastoje odreći svog identiteta.

To se ponovo dogodilo u rabinsko doba. Poznato nam je da su u drugom stoljeću prije naše ere postojali Židovi koji su bili helenizirani, koji su htjeli biti Grci umjesto Židovi. Bilo je i drugih koji su za rimske vladavine težili da postanu Rimljani. Neki su se čak podvrgnuli operaciji poznatoj kao epispazam kako bi poništili učinke obrezivanja (na hebrejski je to poznato kao mešukhim) da bi tako prikrili činjenicu da su Židovi.

Treći se puta to dogodilo u Španjolskoj u petnaestom stoljeću. Tu nalazimo dva biblijska komentatora, R. Isaac Arama i R. Isaac Abarbanel, kako postavljaju upravo ono pitanje koje smo i mi postavili, kako zavjet može danas obvezivati Židove. Razlog zbog kojega su ga oni postavili, a raniji komentatori nisu, bio je to što je u njihovo vrijeme –između 1391. i 1492. –postojao ogroman pritisak na španjolske Židove da pređu na kršćanstvo, te je gotovo trećina njih to bila i učinila (na hebrejskom ih se naziva anusim, na španjolski conversos, te pogrdno marranos, "svinja"). Pitanje “Zašto ostati Židovom?” bilo je zbiljsko. Odgovori su bili različiti u različita vremena. Ezekielov odgovor bio je netaktičan: "Tako Ja živ bio, objavljuje Vječni B-g, doista ću moćnom šakom i rukom ispruženom, i gnjevom izlivenim Ja biti kralj nad vama." Drugim riječima, Židovi mogu pokušati izbjeći svoju sudbinu, no neće uspjeti. Čak i protiv vlastite volje znat će se za njih da su Židovi. Tragično je što se to upravo dogodilo za vrijeme dviju velikih asimilacija, u Španjolskoj u petnaestom stoljeću, te Europi tijekom devetnaestog i dvadesetog stoljeća. U oba ova slučaja rasni antisemitizam se odupro tome, te su Židovi i nadalje bili progonjeni.

Naši su učenjaci na mističan način dali odgovor na ovo pitanje. Rekli su da su čak i duše Židova nerođenih u to vrijeme bile prisutne na Sinaju i potvrdile zavjet (Izlazak Raba 28,6). Drugim riječima, svaki Židov/ka dao je svoj pristanak u dane Mošea, čak i ako tada još nije bio rođen. Demistificirajući ovo, možda su učenjaci mislili da u samom središti svog srca čak i najasimiliraniji Židov zna da je on ili ona još uvijek Židov. Izgleda da je to bio slučaj s ličnostima poput Heinricha Heinea i Benjamina Disraelija, koji su živjeli kao kršćani ali su često pisali i razmišljali kao Židovi. Španjolski komentatori iz petnaestog stoljeća smatrali su ovaj odgovor problematičnim. Kao što je Arama rekao, mi smo, svaki od nas, i tijelo i duša. Kako je onda opravdano reći da su naše duše bile prisutne na Sinaju? Kako duša može obvezati tijelo? Naravno, duša pristaje na savez. Duhovno, biti Židov je privilegija, a privilegiju možete nekome dodijeliti i bez njegovog pristanka. No što se tijela tiče, zavjet je opterećenje. On uključuje sve vrste ograničenja tjelesnih užitaka. Stoga, ako su duše budućih generacija bile prisutne, no ne i njihova tijela, to ne bi predstavljalo pristanak.

Radikalno nekada, radikalno i sada je moj odgovor na to pitanje. No možda postoji i jednostavniji odgovor. Mi nismo slobodnom voljom dali svoj pristanak za svaku obavezu koju imamo. Postoje obveze koje nastaju rođenjem. Klasični primjer je prijestolonasljednik. Biti nasljednikom prijestolja podrazumijeva niz dužnosti i život kojim se služi drugima. Moguće je zanemariti te dužnosti. U krajnjem slučaju moguće je čak i da kralj abdicira. No nitko ne izabire da bude kraljevske krvi. To je sudbina, udes, do kojeg dolazi rođenjem.

Narod za kojega je sam B-g rekao: "Dijete moje, moj prvenac, Izrael" (Izl. 4,22) zna da je član kraljevske obitelji. To može biti privilegija. To može biti teret. To može biti oboje. Čudnovata je zabluda u poslijeprosvjetiteljsko doba pomišljati da su jedine značajne stvari u vezi nas one koje sami izabiremo. Jer istina je da neke od najvažnijih činjenica o nama samima mi nismo odabrali. Nismo odabrali da budemo rođeni. Nismo odabrali svoje roditelje. Nismo odabrali vrijeme i mjesto svog rođenja. Pa ipak svaka od tih stvari ima utjecaj na to tko smo i što smo pozvani učiniti.

Mi smo dio priče koja je započela davno prije nego li smo rođeni, i nastavit će se još dugo nakon nakon nas, te pitanje za sve nas glasi: hoćemo li nastaviti priču? Nade stotine generacija naših predaka počivaju na našoj spremnosti da to učinmo. Duboko u našoj kolektivnoj svijesti i dalje odjekuju Mošeove riječi: "I ne sklapam danas ovaj savez i ovu zakletvu samo s vama nego i sa… svakim koji danas nije ovdje s nama." Mi smo dio te priče. Mi je možemo živjeti. Mi je se možemo odreći. No to je odluka koju ne možemo izbjeći i koja sa sobom nosi nesagledive posljedice. Budućnost saveza počiva na nama. ■