Bošnjak 48

mail: casopis.bosnjak@bosnjak.si

Godina IX

Foto: Arhiva BKSS

broj 48

LJUBLJANA

Novembar

2015

Izlazi povremeno

2

3

SADRŽAJ

RIJEČ UREDNICE JAVNI SKLAD REPUBLIKE SLOVENIJE ZA KULTURNE DEJAVNOSTI

Uvodnik

3

Dvadeseta godišnjica genocida u Srebrenici, Dvadesettreća godišnjica stradanja Bošnjaka Prijedora i Podkozarja

4-7

Škola Bosanskog jezika i kulture

8-9

Slušaj, pričam ti priču Susreti bošnjačkih društava u Kopru BEHAR iz Kopra proslavio petu godišnjicu svog postojanja

10-15 16

17

Časopis za kulturnu i duhovnu afirmaciju Bošnjaka

ZA IZDAVAČA:

BKZS

ODGOVORNA UREDNICA Dijana Harčević Ćatić

Prošetaj u mojim cipelama, Dan državnosti

18-19 REDAKCIJA

Promocije

19

Humanizam

20

Društvo Preporod iz Viteza u gostima na Jesenicama

21

Fahir Gutić, Admir Baltić, Danijel Osmanagić,

SARADNICI U OVOM BROJU

Dječiji festival

22

Promocije

23

Veče sevdaha, Sandžačko sijelo

24

Društva i njihovi članovi

TEHNIČKO UREĐENJE Fahir Gutić e-mail: fahir@bosnjak.si

ADRESA

Bošnjački folklor i narodne nošnje Narodno blago - Izreke i poslovice Veče izvorne muzike, Sandžačko sijelo, Veče sevdaha Pjesmom i igrom kroz BiH, Druga godišnjica Zagorskog Bisera

24-25 26

27 28

Bošnjaška kulturna zveza Slovenije P.P. 1624 1001 LJUBLJANA

e-mail: casopis.bosnjak@bosnjak.si bkzs@bosnjak.si Matični broj: 1161148 Poreski broj: 18322697 Tran. račun: 02083 - 0090659476 Štamparija:

Lopta zbližava ljude, a ćevapi ih mire

29

Bahrija Nuri Hadžić, Eko - Etno avlija

30-31

Bosanski ćilim - Kilim

32-33

BiH na svjetskom prvenstvu u rukometu Uspjeh bh. atletike - Amel Tuka

34-35

Uvodnik

Izdavač: BOŠNJAČKI KULTURNI SAVEZ SLOVENIJE P.P.1624 1001 LJUBLJANA

MARKGRAFIKA MARK ZAKOTNIK S.P. ŠENTJURJE 24, 1296 ŠENTVID PRI STIČNI Časopis Bošnjak je plod isključivo dobrovoljnog rada, zbog toga od vas dragi čitaoci očekujemo da ćete nam greške koje primijetite, oprostiti i halaliti. Stavovi autora nisu uvijek identični stavu redakcije!

Dragi čitaoci, pred vama se nalazi novo, četrdeset i osmo, izdanje časopisa Bošnjak. U kojem donosimo godišnji pregled kulturno – zabavnih događaja i priredbi organiziranih od strane naših društava. Pored pregleda kulturno – zabavnih događaja u novom izdanju možete pročitati; kako teče izvođenje dopunske nastave bosanskog jezika i kulture, koja se ove godine izvodi u tri osnovne škole (O. Š. Livada, Ljubljana, O. Š. Dragomirja BenčičaBrkina, Hrpelje – Kozina i O. Š. Vojke Šmuc, Izola) i u prostorijama društva „Behar“ u Kopru, putopis iz Srebrenice, o manje poznatim ličnostima iz naše historije, o narodnom blagu koje je zabilježio Mehmed - beg Kapetanović Ljubušak o simbolici i motivima na bosanskom ćilimu, vezi između folklornih plesova i odgovarajuće odjeće.

Ove godine navršilo se dvadeset godina od genocida u Srebrenici. Tako da smo i mi znatan dio pažnje posvetili srebreničkim događajima iz 1995. godine.

Novim Bošnjakom sjećamo se i Prijedora 1992., odnosno dvadeset treće godišnjice od otvaranja logora Omarska, Keraterm i Trnopolje te protjeravanja i stradanja bošnjačkog i hrvatskog stanovništva Podkozarja. Uveli smo i rubriku „Vesele stranice“ za naše najmlađe čitaoce. Pa ovom prilikom pozivamo sve mališane i njihove roditelje da nam pošalju svoje radove i na taj način direktno učestvuju u kreiranju budućih sadržaja. Znamo da ste preokupirani svakodnevnim obavezama i brigama, ali

dragi roditelji sigurni smo da vam u utrošenom vremenu dok pomažete svom mališanu da napiše pjesmicu ili priču na bosanskom jeziku neće pobjeći vaša nafaka. Kad sam se prije dvije godine i sedam mjeseci preselila iz Bosne i Hercegovine u Sloveniju iznenadila sam se da u Sloveniji postoji dopunska nastava bosanskog jezika i još više sam se iznenadila kad sam saznala da postoji udžbenik, napisan za izvođenje te iste nastave.

Kad sam svojoj rodici koja je rođena u Sloveniji i tu živi više od trideset godina rekla za dopun-sku nastavu bosanskog jezika i ona se iznenadila. „Zar to postoji“ – rekla je. Ona, a i stotine sličnih koji za sebe govore da su Bošnjaci ne zna ni da postoji Povelja Kulina bana. Ne znaju za bosančicu. Ne znaju kad je Tvrtko Kotromanić krunisan. Ne znaju za Edina Karamazova. Oni nemaju veze ko je Safet Zec. O Avdi Huseinoviću nikad nisu čuli ni riječ. Kad ih upitaš za Huseina Gradaščevića sigurno bi mislili da im je neki rođak. Ali zato znaju za Šabana Šaulića, a kad svira kolo padaju u trans koliko vole „naše“. Primijetila sam da i u društvima i u međusobnom komunikacijom neki razgovaraju na slovenskom jeziku. Prije nekoliko dana u Sloveniji je boravila jedna naučnica iz Poljske koja se naučno – istraživački bavi Bošnjacima i njihovim identitetom u Evropi, rekla mi je da je bila jako iznenađena kad je čula da se vježbe u jednom društvu odvijaju na slovenskom jeziku. Nije li upravo

zadaća BH. udruženja da čuvaju kulturnu i jezičku tradiciju? Tom pitanju se jednostavno treba posvetiti sa mnogo više pažnje. Znate li priču o Bošnjacima u Turskoj? Oni su oni koji su van granica matične države preko sto godina, a uspjeli su očuvati bosanski jezik. Radite na tome! I ne zaboravite jezik je hranitelj naroda, kad izumre, izumire i narod. Vi, dragi roditelji iskoristite priliku pa kad sljedeći put odete u Bosnu, recite svojoj djeci u koji grad idete, od kud ste tačno i ne dovodite se u situaciju da kad neki Slovenac pita vaše dijete od kud su mu korijeni da ne zna ni za jedan bosanski grad, a ide u peti razred osnovne škole.

Isto tako kad odete sljedeći put u Bosnu, ako ste u mogućnosti, kupite djetetu knjigu. Bar jednu, malu, tanku na bosanskom jeziku, prikladnu uzrastu naravno. Ako ništa bar će dijete vidjeti kako izgledaju slova đ i dž.

Potrebno je spomenuti da je Bošnjački kulturni savez Slovenije majskom skupštinom doživio kadrovske promjene.

Prema odredbama majske skupštine funkciju, predsjednika preuzeo je Admir Baltić, a podpredsjednika/ce Jasmina Imširović. Kadrovske promjene doživjela je i redakcija lista Bošnjak, pa tako u skladu sa njima funkciju urednice u narednom periodu vršit će MA Dijana Harčević Ćatić. Izabranim čestitamo i želimo kvalitetan i produktivan rad.

odgovorna urednica

5

4

DA SE NE PONOVI DA SE NE ZABORAVI

Dvadeseta godišnjica genocida u Srebrenici

Piše: Dijana Harčević Ćatić

U subotu 11. jula se je u Memorijalnom centru u Potočarima okupilo oko 80 svjetskih delegacija, predstavnika zemalja, kako bi prisustvovali komemoraciji i obilježavanju 20. godišnjice genocida u Srebrenici.

Prije dženaze 136 žrtava, zvanice su u svojim govorima podsjetile na strahote koje su preživjeli Srebreničani, ali i na posljedice negiranja tog zločina.

Glavni tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Serge Brammertz naveo je kako su Potočari stalni podsjetnik ogromne patnje koju su ljudi u stanju nanijeti jedni drugima, što preživjeli najbolje znaju.

Genocid u Srebrenici, kazao je on, nije bio spontana operacija "već namjerni plan smišljen na najvišem nivou, što je van razumne sumnje i dokazano."

Poricanje genocida osim što je nepoštivanje odluka međunarodnih sudova, je i uvreda za žrtve, smatra tužilac.

"Da bismo poštovali prošlost, žrtve i preživjele, Srebrenicu moramo nazvati njenim imenom: genocid. Da bismo gradili budućnost, moramo se jednoglasno suprostaviti svaki put kada se genocid poriče", istakao je Brammertz.

Podsjećanja radi u Haškom tribunalu za zločine počinjene u Srebrenici podignute su optužnice protiv 20 osoba. Skoro svi su osuđeni.

Komemoraciji za poginule i ukopu, prisustvovalo je nekoliko desetina hiljada osoba, rodbine, visokih zvaničnika, te ljudi iz Bosne i Hercegovine i cijeloga svijeta. Nakon dženaze i ukopa posmrtnih ostataka, nad mezarima su ostali uplakani članovi porodica. Do sada je od 8.372 žrtava, njih oko 6.800 identifikovano dok ih je skoro 6.400 ukopano.

Imena ubijenih, pronađenih nakon dvije decenije u masovnim grobnicama, pročitana su uz jecaj i krike članova porodica dok su tabuti sa njihovim posmrtnim ostacima nošeni na rukama do grobnica u kojima su konačno pronašli smiraj.

Dženazu-namaz klanjao je reis-ululema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović. On je pozvao da se nikad i nikome ne ponovi Srebrenica.

Slike za ovaj tekst su preuzete sa: https://www.google.si/imgres?imgurl=http://www.delo.si/assets/media/picture/20150705/670x42 0_djvu_1212907_tinak_jer--Srebrenica--Potocari--So.jpeg%253Frev%253D3&imgrefurl=http://www.delo.si/ozadja/srebrenica-20-let-pozneje-bilancagenocida.html&h=420&w=645&tbnid=f6YdAFGNv7KNmM:&docid=cGlpewhlPzcvQM&ei=hwiMVojXBI yqsAG8mZqYAQ&tbm=isch&ved=0ahUKEwjItvzoo5PKAhUMFSwKHbyMBhM4ZBAzCBsoGDAY

Neposredno prije toga, desio se incident sa predsjednikom Vlade Srbije Aleksandrom Vučićem koji je potom napustio Memorijalni centar Potočari. ​Komemoraciju je otvorio načelnik opštine Srebrenica Ćamil Duraković.

"Nakon 20 godina bezimene smrti, 136 žrtava će dobiti svoja imena. Među njima je 18 maloljetnika. To su moji vršnjaci, ja sam slučajno živ", kazao je Duraković dodajući da je umiranje i ubistvo tih ljudi bilo mnogostruko i da je trajalo jako dugo.

On je napomenuo kako porodice stradalih ne koriste jezik mržnje i zalažu se za mir, ali život u Srebrenici nimalo nije lak. Nekada je život teško podnošljiv. Isto tako je rekao kako je teško gledati srebreničke majke koje u neimaštini odgajaju svoju djecu.

"Recite nam gdje su kosti naših najmilijih i to će biti pružena ruka pomirenja", istakao je Duraković.

Bivši američki predsjednik Bill Clinton, koji je sa NATO saveznicima pokrenuo vazdušnu ofanzivu nakon pada Srebrenice koja je dovela do mirovnih pregovora i završetka rata u BiH, kazao je da

nikada više ne želi vidjeti stratište kao što je Srebrenica.

"Samo Bog zna zašto su vas poštedili kad su vaše familije ubijene. Poruka pomirenja i nade koju ste vi gospodine Durakoviću ovdje prenijeli pokazuje da, možda, postoji neka viša mudrost iznad toga", kazao je bivši američki predsjednik.

"Drago mi je što je mir održan, ali mi smo dužni ljudima koji su ovdje izgubili svoje živote. Iz dubine srca, ja volim ovo mjesto, ne želim nikada više da vidim ovakvo stratište. Ali svijetom još uvijek dominira rat zasnovan na etničkoj pripadnosti, rasi i vjeri", dodao je on.

Clintona su po dolasku u Memorijalni centar pozdravile predstavnice srebreničkih udruženja.

U velikom broju gradova u regiji je obilježena 20. godišnjica genocida u Srebrenici. Mimohod u znak sjećanja na srebrenički genocid okupio je u subotu u Zagrebu nekoliko stotina ljudi. Komemorativni skup za Srebrenicu održan je i na ljubljanskom Trgu republike, kao i u podgoričkom Spomen-parku.

Mimohod u znak sjećanja na srebrenički genocid okupio je u Zagrebu nekoliko

stotina ljudi koji su se uz zdenac Manduševac na središnjem gradskom trgu došli pokloniti nevinim žrvama pokolja.

Noseći transparente s natpisom "Srebrenica svijetom hodi", okupljeni su učestvovali u polusatnoj šetnji u centru Zagreba. Mimohod je organizovalo Vijeće bošnjačke manjine Grada Zagreba, a učestvovalo je oko pet stotina ljudi, među kojima i saborski zastupnik Josip Kregar, predsjednik Savjeta nacionalnih manjina Hrvatske Aleksandar Tolnauer i bivša predsjednica Vlade Hrvatske Jadranka Kosor.

Komemorativni skup "Za Srebrenicu" održan je i na ljubljanskom Trgu republike, pred Parlamentom, a na Prešernovom trgu završen je u podne. Skup je organiziralo udruženje „Žene Srebrenice“ u sudjelovanju sa Kulturno obrazovnim zavodom „Averroes“. Udruženje „Žene Srebrenice“ okuplja preživjele majke i žene žrtava genocida, koje svakog 11. u julu, već dvadeset godina u Tuzli organizuju mirne demonstracije, sa lancem na kojem vise dijelovi odjeće žrtava iz Srebrenice. Ove godine je taj lanac našao se prvi put u Ljubljani i izvan granica Bosne i Hercegovine.

U podgoričkom Spomen-parku Pobrežje u organizaciji Foruma Bošnjaka Crne Gore u saradnji sa Skupštinom CG i Ministarstvom za ljudska i manjinska prava, obilježeno je dvadeset godina od stradanja Bošnjaka u Srebrenici. Predsjednik Skupštine Crne Gore, Ranko Krivokapić, rekao je tom prilikom da su devedesete godine obilježili sunovrat duše i mrak ljudskosti.

Na dan 20. godišnjice genocida u Srebrenici u Beogradu su bila zabranjena sva okupljanja. "Žene u crnom" su ispred Predsjedništva Srbije organizirale performans "Kada Srbija pogleda u ogledalo videće Srebrenicu: 20 godina - 20 ogledala". Skup su obezbjeđivale jake policijske snage. »Porodice žrtava u Srebrenici još uvijek čekaju pravdu, a bez nje dugoročno pomirenje nije moguće«, saopštila je međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesty International (AI). Direktor AI za Evropu i Centralnu Aziju, John Dalhuisen, naglasio je da svi predstavnici vlasti u Bosni i Hercegovini treba da što je prije moguće priznaju zločin koji se dogodio '95., i dodao da će etničke podijele u BiH opstajati dok god odgovorni za zločine ne budu kažnjeni.

8372…Putopis iz Srebrenice Osam hiljada tristo sedamdeset i dva je brojka ubijenih civila Srebrenice. To je brojka koja nije konačna. Pred tom brojkom treba zastati, zašutjeti. Treba se iz duše pokloniti. Pred žrtvama stravičnog genocida u Srebrenici. Njih 8372. To nikako nije samo broj. To je jauk, plač, to je zvuk jači od svakog vriska. To je opomena. To je zavjet. To nije jecaj. To je otvorena rana iz koje liju krv, suze i oblikuju imena. Njih 8372.

Poderane patike Danas je 11. juli 2012. godine. U Srebrenicu sam stigla pješice. Iz malog sela Nezuk, krenuli smo prije tri dana.

Dakako, sa pauzama koje smo imali za obrok i sa logorskim spavanjem pod šatorom. Bilo nas je na stotine. Hiljade?

Umorni smo, ali i zadovoljni i ponosni. To je bio moj način da se poklonim žrtvama.

Patike su mi se u međuvremenu poderale. Biće da su jeftine kineske proizvodnje iako sam ih kupila u jednom “šminka” sarajevskom dućanu. Mislim si bezveze bačenih osamdeset pet maraka.

Njihovi lokalni…

znaš…” Kažem joj da “znam.” Sa moje desne strane je sad već zloglasna Fabrika akumulatora. Fabrika sa svojim područjem, ograđenom bodljikavom žicom, bila je tog jula 1995. prostor u kojem je sijana smrt! Mučionica! Muamera S. me napušta. Danas je sahrana njezinom ocu. Nakon sedamnaest godina uspjeli su naći i identificirati više od polovine njegovih kostiju. Neki dijelovi tijela još uvijek nedostaju. Ipak, biće sahranjen bez njih.

Muamera S. prije odlaska me upoznaje sa Adnanom H. Adnana H. me vodi u prostore Fabrike.

Fabrika Akumulatora “Ta Fabrika je naš Aušvic! Samo sam jednom bila ovdje, poslije tog jula 95-te.”

Pitam je kad tačno? Kaže mi “onda kad su u njoj otvorili Muzej i to samo u prostorijama Muzeja.” Ušli smo. Crno obojani zidovi prekriveni su slikama srebreničke patnje, a izložbeni eksponati ekshuminiranim predmetima koje su imali sa sobom. Vidim dječiju školsku bilježnicu, na kojoj piše UNICEF, svijetlo plavu… sjećam se takve smo i mi, u Krajini dobijali, za vrijeme rata. Porodične fotografije. Male fotografije slikane za osobne dokmunete, dominiraju. Odjeća, izderane cipele i patike. Pred kojima moje poderane patike dolaze u drugi plan. I rupa u njima u odnosu na te izložene postaje minijaturna. U mislima se okrivljujem zašto sam se trenutak ranije žalila na pocijepane patike.

Tu u Potočarima kod Memorijalnog centra, nas je na hiljade. Okom je vidna ta brojka. Stojim na cesti. Pošto sam došla iz pravca Bratunca, kaže mi saputnica, nekad domaćinka Muamera S. da je “grad – čaršija deset minuta ispred nas.”

Dalje, Adnana H. me vodi u druge Vjerujem joj. “Danas ni nema nikog u prostorije fabrike. Teško se krećemo čaršiji, svi su tu. Osim, lokalnih njih kroz gomilu ljudi, ali uspjevamo doći do

7

6 jedne još veće prostorije gdje se na zidu drži projekcija filma. Preživjeli Srebreničani i njihove majke govore o svojim iskustvima. Film niko ne gleda. Ili bar rijetko ko. Zvuk dominira nad slikom.

Glasovi ucviljenih majki, plač djece i dojenčadi, snimci vojske i autobusa. Upravo plače jedna majka. Zvučni efekti u praznoj betonskoj hali su jezivi. Ispod filma koji se vrti na zidu su sanduci mrtvih tijela. Najbliži se u plaču posljedni put pozdravljaju s njima. Pitam Adnanu, da li ima svojih poginulih i da li su nađeni.

Zahvali se Bogu i reče jesu. Razmišljam kako može da se zahvaljuje Bogu. Prije upućenog pitanja o tome dobih odgovor.

“Lakše je insanu, kad zna da je ukopan i nađen, računaš da je našao mir duši, nego da mu kosti odkopavaju divlje životinje po šumi, misleći da im je hrana.”

Odgovor me je ušutio. U glavi sam imala baš tu užasnu sliku.

U memorijalnom centru Dženaze su skoro pri kraju. Izdaleka vidim Muameru, njezine tri sestre i majku kako sjede na zemlji pored mezara njihovog oca. Plaču. Suze i bol, ali i smiraj jer znaju da je pokopan. Završava se vjerski ritual pokopavanja. Zastave se ponovo dižu i neko pušta melodiju Srebreničkog inferna. Žalostni glas djevojčice koja ga izvodi u meni izmamljuje suze. Masa se kreće i nastaje haos. Neki već odlaze. Prvi među njima diplomate i politički izaslanici. Muamerini su još kod mezara. Kod mezara svojih najmilijh su još i drugi Srebreničani. Većinom žene.

U potrazi sa “njihovim lokalnim” Stojeći na ivičnjaku, pored ceste, u hladu breze, pušeći cigaretu, iznenada me neko pozva imenom. Na glavi sam imala tradicionalnu mahramu, u skladu sa muslimanskim običajima da se pri vjerskim ritualima pokrije glava, ali neko me i takvu prepoznao. Čudeći se da neko pored Muamere i Adnane tu zna moje ime u nevjerici okrećem se prema glasu koji me zove. Muški glas! Ah pa to je Aleksandar Š. Moj kolega sa treće godine fakulteta. Poznajemo se iz Sarajeva, sa fakulteta, dakako. Mislim si “Čovječe Aleksandar!” Ne mogu da vjerujem. Nakon pozdrava i prepričavanja priče kako je on dospio tu i kojim kanalima, saznajem da nam je namjena ista. Aleksandar je iz Kaknja, rudarsko - industrijskog gradića u srednjoj Bosni. Aleksandar je dijete iz mješovitog braka. Otac mu je pravoslavac, a majka Bošnjakinja, iz ha-

džijske porodice. Nakon provedene prve godine rata u Kaknju pod granatama, izbjegličkim konvojima Aleksandar se sa svoje dvije sestre i roditeljima uspio prebaciti u Njemačku. U Njemačkoj je proveo ostatak rata. U BiH se vratio 1999. godine. Tad je već bio uveliko u tinejdžerskim godinama. Aleksandar se sa svojom porodicom vratio u svoj rodni Kakanj, grad u kojem je bila njegova kuća, grad u Federaciji, dijelu BiH koji je pripao Bošnjacima i Hrvatima. Za mene je tako Aleksandar bio “naš”.

Aleksandar je u Potočare i u Srebrenicu došao osobnim automobilom. Skupa sa svoje dvije sestre i zetom. Prepričavam mu kako sam ja došla tu i šta sam sve vidjela. Govori da je i on isto bio u Fabrici.

Pitam ga gdje je parkirao jer tu negdje u blizini to je bilo nemoguće zbog ogromnog broja ljudi. Kaže da su došli još jučer i da im je auto parkirano u gradu u centru Srebrenice i da su prenoćili u nekom privatnom prenoćištu. Gore iz grada do memorijalnog centra su danas prepješačili. Nudi mi da popijemo kafu. Komemoraciji je ionako kraj. Usput me pita s čim ću se vratiti za Sarajevo? Pokazujem mu na organizirani prijevoz svih učesnika Marša mira. Kako je njegova starija sestra udata za Sarajliju i živi u Sarajevu te oni prolaze kroz Sarajevo, nudi mi se da se povezem s njima do prijestolnice.

Prihvatam ponudu. Napuštam ga na trenutak kako bi vođi puta saopštila da idem sa drugim prijevozom do Sarajeva.

Pozdravljam se sa ljudima sa kojim sam prethodna tri dana dijelila tanjir graha.

Nakon dvadeset i još nešto minuta pješačenja stižemo u Srebrenicu. Aleksandar kao već iskusni poznavalac grada, jer je već jučer obišao sve što se dalo obići, predlaže lokal za popiti kafu. Prihvatam, jer sam sa Aleksandrovim ukusom još od ranije poprilično u svemu slažem.

Centar Srebrenice je izgledao kao jedan veliki parking. Osobni automobili, autobusi, kombiji bez ikakvog rasporeda, skoro nagurani jedni kraj drugih, prepriječivali su nam put. Aleksandar je išao prvi, a ja za njim. Taj mali provincijski gradić, ničim poseban, ukliješten između dva brda, na čijim padinama na jednoj strani dominira pravoslavna crkva, a na drugom, nešto nižem, muslimanska džamija. Učinio mi se nimalo lijep. Dok smo se probijali između autobusa i osobnih automobila, Aleksandar mi je nešto usput pričao. Nisam ga pozorno slušala više sam se koncentrirala na

razgledanje čaršije. Ostaci rata, porušene zgrade, gdje je prije rata bio smješten hotel, bole su me u oči. Iako je minulo sedamnaest godina od rata ovdje danas kao da smo opet kroz neku magičnu vremensku rupu ukoračili u to grozno doba. Psi lutalice, vrućina, porušeni stambeni objekti kao da su mi naizmjenično davali šamar i ujedno pozivali u pomoć. Tražeći ruku spasa. Nažalost, ničeg na meni nije bilo, ni ruke spasa, ni pomoći.

Paradise City U kafiće ulaze momci i djevojke. Ne poznajem ih. Ja ovdje zapravo ne znam nikog. Stigli smo. Našli smo se pred stambenim objektom koji je po meni izgledao kao šupa za drva. Blizu džamije je. Svirali su Gunsi. Kako ironično, sviralo je “Welcome to Paradaise City (Dobro došli u rajski grad). Dječko, njihov lokalni, sigurno je bosanski Srbin. Sa svojih dvadeset godina, zarađivao je pošteno za svoj džeparac. Nikom kriv ni dužan, a bio mi je odmah kriv. Zašto, pobogu Gunsi?

Rajsko – Džennetski grad! Shvatam da je slučajnost. Hoću da vjerujem u to. Gledam u tog momka koji nam donosi kahvu, ali ne mogu da je pijem. Meni i šoljica miriše isto onako kako je mirisalo mrtvo tijelo moga komšije Hilme, koje sam gledala pred sobom kao sedmogodišnja djevojčica, tog jula '95 na drugom kraju Bosne. Ako si ikad čitaoče stajao nad tijelom koje je pet dana čekalo na dženazu u julu mjesecu, znat ćeš na koji miris mislim. Meni je tako mirisala Srebrenica. Dječko sigurno nije bio kriv, ni moj Aleksandar, ni ja. Ali ja bih tu najradije povratila. Razmišljam, ne, ne… neko mora biti kriv… automatski si mi kriv. Krivica je kolektivna? Ali opet pored mene sjedio je Aleksandar, moj drug, ali on nije bio njihov. On je bio moj i naš? Pod dojmom sam današnje komemoracije.

Svakog koga ne znam svrstavam u “njihove”. Shvatam da imam problem i govorim to “svom” Aleksandru. Aleksandar me uvjerava u neke druge stvari i počinjemo pričati o historiji. Pokušavam da doživim u toj šupi od kafića, svoju vlastitu katarzu gledajući mladog dječka dok poslužuje bocu Coca Cole i Vitaminkin sok nekim djevojkama. Ne uspjevam.

Grozan sam čovjek. Na jednu stranu krivim počinioce i kreatore svih mezara koje sam danas vidjela i tražim, uzaludno tražim, nekog od njihovih, lokalnih njihovih da prizna krivicu i kaže oprosti.

Tražim “oprosti” jer me bol razdire.

U međuvremenu Aleksandru zazvoni mobilni telefon, “moja sestra i zet su stigli” – reče. Trebali bismo krenuti. Taturamo do auta. Aleksandar me vodi, jer još ne znam gdje je auto parkirano. Napokon stižemo. Obe sestre i zet su tu. Upoznajemo se. Ne pričamo mnogo. Iako se srećemo prvi put. Nema šta pametno ni da kažemo. Nekako se jedva probijamo polahko do Potočara. Prolazimo pored mezarluka. Svježa zemlja pokazuje na svježe grobove. Grobovi, mezarluci – isto je. Pokušavam pogledom dokučiti mjesto na kojem sam zadnji put vidjela Muamerine. Nema ih. Svi su već otišli. Neki nepoznati ljudi, još uvijek su pored svojih najmilijih posljednji put. Žao mi ih je. Nažalost, pomoći im ne mogu. Po izlasku iz Bratunca, Aleksandrov zet Kemal pali muziku u autu. Čujem Zeppeline in Stairway to Heaven – Stepenice za raj. Mislim si i želim da bude tako, da duše mrtvih Srebreničana nađu mir i susretnu se na nekom boljem dalekom mjestu u Raju – Džennetu. Mi smo još tu i na nama je pojedinačno da tražimo svako svoju katarzu.

Dvadeset treća godišnjica od početka stradanja Bošnjaka grada Prijedora i Podkozarja Posljednjeg dana maja 1992. godine, mjesec dana nakon što su srpske snage ušle u Prijedor i očistile okolna naselja od većinskog, bošnjačkog stanovništva, lokalni radio emitovao je naredbu Kriznog štaba svim preostalim stanovnicima koji nisu Srbi: da oko ruke moraju nositi bijele trake, a na svojim kućama moraju vidno istaći bijelu zastavu. Bilo je to u skladu sa politikom progona nerspskog stanovništva sa teritorija koje su osvajali bosanski Srbi, materijalno i idejno inspirisani iz Beograda. Imovina nesrba je oduzimana ili uništavana, otpušteni su sa posla, ženama je zabranjivano da se porađaju u “srpskim” bolnicama, a viškovi nesrpskog stanovništva iz projektovanih 2 odsto, deportovani su ili u logore ili izvan granica Republike Srpske u nastajanju.

Detalj iz Kopra povodom Dana bijelih traka

žena i djece bilo zatočeno u logorima u sjećanja na nacističko žigosanje i progon kojem su Prijedorčani bili izloženi, okolini Prijedora. simboličnim nošenjem bijelih traka na Muškarci su uglavnom mučeni i ubijani rukavima i iznošenjem bijelih plahti na u logorima Keraterm i Omarska, a žene u logoru Trnopolje. Oko 3.000 ljudi i dalje prozore. se vode kao nestali.

Po prvi put ove godine u svojoj domaćoj sredini, u Kopru, grupa građana obiljeNa sramnu prošlost, četvrtu godinu zažila je Dan bijelih traka. Formirana redom, pokušavaju da podsjete mirovne kolona od nekoliko desetina učesnika aktivistkinje i aktivisti Prijedora koji su prošla je koparskom promenadom i prošlog maja pokrenuli globalnu kampazaustavila se na glavnom gradskom trgu. nju “Međunarodni dan bijelih traka.”

Nakon toga održan je historijski sat.

Aktivisti su i ove godine pozvali graDogađaj je bio popračen medijskom i Prema zvaničnim podacima udruženja đanska udruženja iz čitavog regiona da policijskom prisutnošću. Cjelokupni žrtava, u Prijedoru je ubijeno ukupno se u Prijedoru ili u svojim sredinama 31. skup protekao je mirno.

3.173 civila, dok je 31.000 muškaraca, maja u 14 sati pridruže obilježavanju

8

MATERNJI JEZIK

9

Škola bosanskog jezika i kulture

Piše: Dijana Harčević Čatić

Uspješno završena još jedna školska godina u osnovnoj školi Livada u Ljubljani (Nastava bosanskog jezika još i u društvu Behar, Kozini i Izoli) Program Škole bosanskog jezika i kulture u drugom polugodištu školske 2014/15. godine nastojali smo potpuno uskladiti sa potrebama sredine u kojoj živimo. Uskladivanje zasnivamo na komunikacijskom pristupu koji podrazumijeva ravnomjeran razvoj sve cetiri sposobnosti sporazumijevanja (slušanje, govor, citanje i pisanje) te na razvoj ljubavi prema njemu. Posebna pažnja u ovom dijelu školske godine posvecena je razvijanju i usvajanju pravila dobrog citanja neumjetnickog i umjetnickog teksta, ucenju putem citanja i medijskom obrazovanju ucenika. Tim nacinom radimo na razvijanju govora, poticanju stvaralacke mašte i stvaralackog mišljenja. Što sve skupa treba doprinijeti poticanju spoznajnog, jezickog, emotivnog i kreativnog razvoja kroz posebne tekstove Učenici na nastavi Bosanskog jezika i kulture sve to poštujuci uzrase karakteristike ucenika. te uzrasne grupe, ranijim radom, u prvoj ciljom postavljanjem ravnoteže na navePocetno citanje i pisanje sa motivacij- polovini školske godine primjetili smo deno i fokusirali. Na kraju školske godine skim slikama i stihovima ponekad je bilo da vrlo dobro govore i razumiju bosanski dobili smo mali opus njihovih prica. vrlo teško ostvarljivo kod sedmogodiš- jezik, ali da prilikom citanja i pisanja Neke od njih možete pogledati u fotonjaka, osmogodišnjaka i devetogodišnja- dolazi do odredenih vrlo simaticnih grafijama. ka koji su rodeni u Sloveniji. Naime, kod neispravnosti. Pa smo se stoga u želji i sa Usvajanje pravila lijepog komuniciranja, gramatickih osnova i medijskog obrazovanje tretirali smo više u drugoj uzrasnoj grupi. Meni kao nastavniku mnogo važnim se ucinilo da ispravim komunikacijske i gramaticke greške cetrnaestogodišnjaka i petnaestogodišnjaka. Medijsko obrazovanje navedenoj uzrasnoj grupi posebno mi se ucinilo važnim jer se odnosi na kulturu.

Osnovna škola Livada Ljubljana

U drugom polugodištu školske godine 2014/15. školu bosanskog jezika i kulture poceli smo izvoditi i u Kopru.

Nastava se odbija u prostorijama Kulturno umjetnickog i sportskog društva Behar, broji devetnaest ucenika, razd-

jeljenih u dvije uzrasne grupe. Polaznici prve grupe su djeca starosti od 7. do 11. godina, dok drugu grupu cini omladina od 14. do 22. godine. Unutar druge grupe imamo i jednu podgrupu (veteransku) starostne dobi od 33 do 40 godine. Sa školom bosanskog jezika i kulture u prostorijama KUŠD Behar u Kopru poceli smo i ovog septembra.

Ovog septembra nastavu bosanskog jezika, pored osnovne škole Livada u Ljubljani i KUŠD Behar, poceli smo izvoditi u još dvije škole. Rijec je o OŠ Dragomirja Bencica – Brkina (Kozina – Hrpelje) i OŠ Vojke Šmuc u Izoli.

Proširenje škole bosanskog jezika i kulture je naš stalni interes. U sudjelovanju sa Medkulturnim institutom i dr. Marjancom Ajšom Vižintin za tekucu školsku godinu dopise za organiziranje nastave bosanskog jezika i kulture poslali smo i u OŠ Koper, OŠ “Antona Ukmarja” Koper i OŠ “Dušana Bordona” Koper. Odgovor na dopis iz osnovne škole Koper smo dobili u vrlo kratkom roku u kojem je pisalo da oni kao škola nisu zainteresirani za dopunsku nastavu iz bosanskog jezika.

Odgovore iz ostale dvije navedene škole nismo dobili ni dan-danas.

10

MATERNJI JEZIK

11

Slušaj, pričam ti priču!

Sestre Jednom davno živjeli su kralj i kraljica u velikom dvorcu.

Imali su dvanaest kćerki. Sve kćerke su bile prekrasne i dobre osim najstarije. Ona je bila baš grozna i zla. Uvijek je dobivala šta je željela. Nikad nije htjela da radi svoj posao.

Prebacivala ga je na sestre. Tako jednog dana pošalje kraljica sve kćerke u šumu da beru pečurke. Svakoj da po torbu i u njoj po komad kruha.

Najstarija kćerka je druge izazivala kako će ona naći najviše pečuraka, ali naravno ona nije htjela nikako ni da ih traži. Samo je zanovijetala. Sestre se okupiše kod jednog drveta i dogovore na koju će stranu koja ići. Zatim da se nađu na istom mjestu za tri sata. Najstarija sestra povede sa sobom još dvije sestre. Tako da je najmlađa sestra morala ići sama jer nije imala para. Najstarija sestra sjede kod nekog grma i ne htjede da traži pečurke te još sestrama reče da joj daju svoju hranu na čuvanje. Dok je jela od svojih sestara kruh do nje dođe jedan patuljak koji je zamoli za komadić. »Ne može« reče najstarija sestra i otjera patuljka. U to se patuljak pojavi kod najmlađe sestre i zamoli da mrvicu kruha. Najmlađa sestra bez problema podijeli komad kruha. Patuljak joj se ljubazno zahvali i u znak zahvalnosti dade joj čudni privjesak u obliku pečurke. »Hvala za poklon – reče najmlađa sestra. Slušaj reče patuljak »ako budeš ikad gladna u jednu ruku uzmi kašiku, a u drugi privjesak, zaželi šta hoćeš jesti i pred tobom će se stvoriti hrana. I još nešto“ reče patuljak, »odsad kad god budeš željela negdje da ideš oko tebe će se stvoriti čarobni mjehurić koji će te odvesti na željeno mjesto.«

Piše: Dijana Harčević Ćatić

Djevojci ništa ne bi jasno i nastavi dalje da traži pečurke, a patuljak nestane. Nakon nekoliko vremena opet se on stvori kod najstarije sestre. Zamoli je za komadić kruha? »Ne dam reče sestra. Gladna sam. Idi traži od nekog drugog«. Patuljka to razljuti i reče najstarijoj sestri »Na kraju šume je veliki dvorac u njemu živi lijep i zgodan princ.« Sestri se oči zacakliše i trčeći krenu kroz šumu.

Trčeći se sestra izgubi. Tako izgubljena stiže do rijeke i ugleda malu kućicu i da ne pokuca uđe u nju. Kad otvori vrata unutra vidje jednog momka. Momak se razveseli kad je vidje, ali ona pomisli kako ju je patuljak zeznuo.

U međuvremenu je bilo prošlo tri sata i sestre se okupiše kod drveta sa punim torbama pečuraka. Pošto ne bude najstarije sestre, ostale se zabrinuše. Tada najmlađa sestra odluči da je traže. Uze sve stvari joj je dao patuljak, ispriča sestrama šta joj se je dogodilo i prvo ih nahrani zatim zaželi da skupa sa svojim sestrama nađe se tamo »Gdje je njihova sestra«. Mjehurić se zarotira i poleti. Kad dođoše do kućice vidješe da njihova sestra radi sa onim momkom oko kuće.

Začudiše se kad je vidješe u poslu. U to se pojavi patuljak i reče »Ja sam je prokleo, jer me nije htjela nahraniti. Cijeli život će ostati ovdje i raditi«. Zauvijek! Kako misliš zauvijek zapitaše se sestre? Najmlađa sestra se jako ražalosti i reče »Molim te skloni kletvu?« Kad patuljak vidje njezine suze on se smilova na nju i odluči da joj oslobodi sestru. Eto idite sad kući, roditelji vas zabrinuto čekaju. Sestre se izgrliše i krenuše kući. Kad dođoše kući najstarija sestra priđe najmlađoj zahvali se i reče da se izvinjava za dosad sve loše učinjeno svima. Od tada su sestre živjele u slozi i ljubavi.

Ajla Đulić, KUD Sevdah, Ljubljana

Slušanje, govor, čitanje i pisanje međusobno su povezane funkcije istog komunikacijskog sistema koji se zove jezik.

Djeca usvajaju jezik puno prije čitanja i pisanja i on je osnova za usvajanje pisanog jezika. Slušanje i razgovor pomažu djeci izgraditi rječnik i uči ih zaista nekim osnovama. Zbog te osnove koju su razvili u kući, djeca nemaju velikih problema prilikom razgovora na bosanskom jeziku (osim kod naglaska) i zbog toga oni vrlo često misle da »znaju« taj isti. Da li je stvarno tako? Kroz knjige i priče oni zapravo tek uče.

mjesta i gradova i sl. Nabrojani elementi i (Ajša Melkić, Tajra Karamujić, Tisa jesu zapravo ključni za ispunjavanje zaHalkić i Maid Svraka) uvedeni su u svijet konitosti onoga čemu smo težili. Ovo su čitanja tekstova takve vrste. Čitanje priča njihove priče! i basni u bosanskom jeziku trebalo je podstaknuti polaznike ka pisanju vlastitih priči. To se je stvarno i dogodilo.

Na zaključnoj večeri, decembra u Ljubljani, pročitano/ispričano je jedanaest odličnih priča. I zbog toga, draga djeco, sve pohvale! Ispunivši tako svoju zadaću narodne priče koje je učiteljica donijela date su u stranu, a na praznom bijelom listu papira nanizalo se polahko slovo po slova, rečenica po rečenica, pa cijela Projekt Slušaj, pričam ti priču usko je priča. U pričama istupaju fantazije pa povezan sa školom bosanskog jezika i tako u njima cuke kupuju autobusnu kulture. U svojoj osnovi nastao je iz želje kartu, ruže, ptice i zečevi pričaju, patuljci da se afirmiše čitanje i pisanje književ- i vile ispunjavaju želje...idr. nih tekstova na bosanskom jeziku i U njima se na drugoj strani javljaju i podstakne stvaralačka mašta. Poštujući vrlo ozbiljni univerzalni momenti kao gramatička pravila bosanskog jezika. što su poštovanje prema starijima, briga Čitajuci bosanske narodne priče i basne, polaznici radionica u društvima Biser (Ira Jusufagić, Tajra i Sara Paunović i Elma Dizdarević), Sevdah (Adelina i Almasa Kučević i Ajla Ðulić ) i Behar

za roditelje, prijateljstvo… i dr. Ti izričito probosanski momenti kao što su slavljenje Bajrama, hrana (burek, hurmašice idr.), ašikovanje, krađa nevjeste, imena glavnih i sporednjih junaka, nazivi

Bajram kod nane Ajše U maloj i trošnoj kućici na kraju sela živjela je nana Ajša Tataragić. U naninoj kući iako sam rođen i odrastao u istom selu ja nikad nisam bio. Nikad za ovih svojih šesnaest godina života. Mada možda i jesam, ali ja se toga ne sjećam. Iako nikom od nas djece iz sela nije bila prava nana, svi smo je tako zvali, baš, svi od reda. I stariji i mlađi od mene kad bi spominjali Ajšu Tataragić ispred njezinog imena stavili bi obavezno „nana“.

Neko vrijeme dok sam još bio mlađi, ja sam stvarno i mislio da je nana Ajša moja nana. Mada mi je vrlo često bilo nejasno kako to da imam samo ja tri nane, ali vremenom sam shvatio u čemu i gdje sam griješio.

Na bajramsko jutro hladno i maglovito te jeseni skupa sa ostalim vršnjacima iz sela dok smo obilazili komšiluk predložio sam da odemo na Bajram i kod nane Ajše. »Pa ne znam baš, ja kod nane Ajše nikad nisam bio« rekao je Edin. »Nisam ni ja dodao je Adis.« Nadovezao sam se i rekao da nisam ni ja nikad, ali i da imamo priliku po prvi put da to uradimo. Adis i Edin su se složili da u tome nema ništa loše, najzad sevap je obići svakog dodavali su. »Najzad, rod nam je, je li tako, da nam nije rod ne bi je zvali nana?« preduhitrio me je Adis.

I tako obilazeći kuću po kuću stigosmo i pred avliju nane Ajše. Mala drvena vratica bila sa oškrinjena. Činilo mi se da smo se kroz tu oškrinjinu uspjeli i provući, valjda kao iz nekog straha da ne bi što god dodirnuli. Po avliji se vidjelo maglom i izjutricom ubijeno cvijeće i ružice, ne bih sad znao reći koje sorte jer ne razumijem se baš u cvijeće.

Prošli smo kameno popločanom stazom i stali pred vrata. „Adise pokucaj na vrata“ rekao sam. »Zašto baš ja?« upitao me, »pa ti si najstariji« u glas smo rekli i Edin i ja. Adis se malo bunio i oklijevao, a onda udahnu vazduh i snagu te pokuca. Stajali smo tako ćuteći nekoliko sekundi, a od sekunde do sekunde nas je dijelilo ogromno.

Kad ono najednom ču se nanin radosni glas sa druge strane vrata. »Ta ko se to mene sjetio, hajte bujrum, bujrum« bez da bi i otvorila vrata nana nam se radovala.

Znao sam da je to dobar znak. Kad je otvorila vrata, nasmiješeno nanino lice se ukaza pred nama. »Djeco draga, kako ste se vi to sjetili svoje nane. Hajte bujrum, ledeno je vani. Požurite.« Kao kroz stid izuli smo svoje patike i ušli u kuću. Nana je čekala da mi uđemo prvi. »Samo ravno djeco« rekla je. Ne znam o čemu su u tom trenutku mislili Adis i Edin ali ja sam prvo pomislio na miris hurmašica i još

13

12

nečeg što nisam mogao odgonetnuti. Nana nas je odmah prepoznala čiji smo i upitala za naše, a onda Edina zamolila da joj pomogne sa tepsijom kako bi nas poslužila. » „Neka nano, ne moraš se patiti, mi ćemo malo pa odosmo. Kod svakog je red da se uđe, a selo je veliko.« „Neka, vikala je nana.« U to nam Edin donose nanine hurmašice, svakom po jednu, a na drugom tanjiru, neku mokru lutmu. Onda halvu pa baklavu. Mene je naprosto uhvatio stid što je nana morala sve to nama iznositi. Ali nije bilo povratka nazad.

Sto je u času bio pun hrane i slatkog. Neko vrijeme smo sjedili i zgledavali se Adis, Edin i ja, a onda smo shvatili da nani, vjerovatno, nema ko da dođe, ali da je ona iako će joj ući samo po koja starija komšinica pripremila hrane toliko kao da će joj doći cijelo selo. Pogledao sam u nanine ruke, a na njima kao da je bio ispisan cijeli njezin težak život, kao da je na svakoj liniji na dlanu utkana svaka minuta samoće.

Uzeo sam komad halve i pojeo. »Jedi moj sinko sve je to za vas«, rekla je nana Ajša. I Adis i Edin su uzeli po komad. I jeli smo i pojeli sve što nam je nana iznijela. Za to nam je trebalo cijelo jutro, a kad smo krenuli kući nana Ajša nam je iznijela mjesto bajram banke pečeni šećer. Od čega nije bilo ništa ljepše. I to sam pojeo.

Super Mukelefa Nekada davno živjele su četiri sestre. Svaka od njih je imala malu kućicu na vrhu brda. Sve su imale po nešto posebno. Mukelefa je bila najjača. Čak i kravu je mogla podignuti. Njena sestra Muzafira bila je najljepša u gradu, a treća Šeherzada je bila najbrža, dok je četvrta sestra Fatima bila najpametnija. Svake noći prije spavanja one bi se sastajale u parku. Jedne noći sve se sastanu, osim jedne sestre Muzafire. Najljepša cura u gradu je nestala? Cijeli grad je počeo tražiti Muzafiru. Nigdje je nisu mogli naći.

Na nebu se tad pojaviše riječi »Muzafira je sad moja.« Sestre su odmah znale da je Muhamed odveo Muzafiru u pećinu. Znale su i da je to posao za Mukelefu. Tada Mukelefa krenu u pećinu. Mukelefa stade pred Muhameda i upita ga gdje joj je sestra. Rekao je da je zatvorena.

Mukelefa je rekla da je odmah pusti inače neće biti dobro.

Poslije nekog vremena Mukelefa se potuče sa Muhamedom. Zatim, provali vrata od zatvora. Straža je gledala Mukelefu bez riječi. U to dođe sestra Šeherzada i skupa sa Muklefom spasi sestru.

Tako su poslije svi živjeli sretno i bezbrižno do kraja života. Osim Muhameda koji je i dan danas u komi.

Maid Svraka, KUŠD „Behar“, Koper

Elma Dizdarević, KŠDB „Biser“, Jesenice

Ðevadova putovanja Nekada davno kada su se čuda zaista događala, živjela je stara žena, koja je imala samo dva zuba i kosa joj je već odavno bila opala. Imala je 121 godinu. Imala je dva sina i jednu kćerku. Kćerka je bila najstarija i već se odavno udala i više nikad nije javljala. Stariji sin Đevad u to odluči da je vrijeme da i on ode. Kad je pošao uzeo je sa sobom kruh, dva velika kamena i jednu ružu. Za Đevadom je pošao i stari mačak. Dok su išli putem sreli su jednog vuka koji ih je napao, Đevad je uzeo dva kamena i bacio na njega tako da je vuk pobjegao.

Krenuli su dalje i došli do jezera u kojem su vidjeli sedam patki. Patke su bile gladne. Đevad im dade malo svoga kruha da jedu. Idući dalje i on i mačak se umoriše i stadoše malo da odmore. Tad vidješe zmaja. Tu je zmaj čuvao puno zlata. Đevad nije znao šta će. Imao je sa sobom samo nepotrebnu ružu, razljuti se i ružu baci u rijeku. Kad ruža pade u jezero progovori. »Kako si tako bezobrazan do mene. Dajem ti kaznu!« On se začudi, ali ruža nastavi »Aliiiii, pošto si bio dobar do onih gladnih pačića, kazna neće biti toliko stroga.« Đevad se uplaši i pođe bježati u to ispred njega iskoči medvjed.

Tad se pojavi Đevadov mlađi brat, ali je bilo kasno, jer je medvjed već napao i dobro ozlijedio Đevada. Brat ga uze u naručje i odvede doktoru.

Nakon nekog vremena Đevad srećom ozdravi. Đevad zatim poče da razmišlja šta je napravio, obeća da nikad neće praviti takve greške i da će se vratiti svojoj staroj majci da je čuva i da joj pomaže. Shvati da zmajevo zlato nije ništa vrijedno u usporedbi sa ljubavi prema majci i bratu. Tako razmišljajući nađe se pored onog jezera gdje je bacio ružu. Stojeći tu tako, razmišljajući, odjednom se pojavi ruža koja progovori »Evo ti poklon, popravio si se« i ispred njega se pojavi vreća u kojoj bijaše 1000 cekina. Za te pare Đevad sazida novu kuću u kojoj

je živio u sreći i veselju sa svojim bratom i majkom. Sa njima u sreći do kraja života živio je i onaj stari mačak. A možda i sad žive ako nisu umrli.

Tajra Paunović, KŠDB „Biser“, Jesenice

Anđelina i Litisia Anđelina je imala osam godina. Najviše je voljela balet.

Imala je sestru Litisiju - bliznakinju koja je voljela igrati nogomet. Voljele su se. Uvijek su dijelile stvari, ako jedna ne bi nešto imala, ali vrlo često njihovo druženje je išlo naopako.

Posebno naopako je krenulo od onog trenutka kad se je na treningu nogometa pojavila jedna nepoznata curica.

Međutim to nije bila curica, nego vrag koji je htio uništiti prijateljstvo ovih dviju sestara. Vrag je počeo da priča neistine Litisiji o Anđelini. Anđelina je postala jako žalosna zbog svoga odnosa sa sestrom. Sve dok u jednom trenutku pored nje se ne prikaza vila. Anđelina se jako začudi i reče »Tko si ti?« Vila se predstavi i sve joj ispriča. Reče da je ta ne poznata djevojčica ustvari vrag i da se je čuva. Onda reče da će pomoći joj tako što će začarati vraga. Te da će svaki put kad vrag ružno reče Litisiji o njoj iz njegovih usta izaći crni oblak.

I stvarno dok su bile na treningu nepoznata curica – vrag poče da govori laži o Anđelini, a za svaku laž iz usta počeše izlaziti crni oblaci. Litisija se zapita o čemu se radi. Tad dođe Anđelina i sve joj ispriča. Litisia nije mogla da vjeruje da ljudi mogu biti toliko zli. Zagrli svoju sestru i reče joj da će zauvijek biti najbolje prijateljice i da nikad neće vjerovati strancima.

Adelina Kučević, KUD Sevdah, Ljubljana

Fatima i Mehmed Nekad davno živjela je u Krajini djevojka sa imenom Fatima, sa svojim ocem Osmanom. Fatimina majka, Hasiba, je umrla kad je Fatima bila mala i bila je jako nesretna, jer je bila sirotinja. Još teže joj je bilo što je njezina maćeha nije baš mnogo voljela, a otac prema njoj bio strog. Maćeha ju je posebno iskorištavala. Jednog dana otac pošalje je na bunar po vodu, koji je bio udaljen 5 kilometra od njihove kuće. Fatima je uzela dvije kante i tužnog obraza polahko krenula. Kada je stigla do bunara, malo se odmorila, napunila kante i krenula nazad prema kući. Na sred puta spusti kante, sjede na livadu i poče da plače. Na glas reče: ' O Bože s čime sam ovo zaslužila!'

Iznenada iza nje se pojavi nepoznati mladić sa konjima.

Stade kod Fatime i upita je: 'Ljepotice, zašto su ti prelijepo lice prekrile suze?' Fatima se zasrami i obriše suze.

Razmišljajući da li da kaže nepoznatom mladiću šta je muči. Odluči da će mu reći. I tako Fatima ispriča mladiću kako je njezina maćeha ne voli, da je tjera raditi teške poslove i da je čak ponekad i tuče. U tom trenu se sjeti da joj se slabo piše ako se ne vrati brzo kući. Fatima zgrabi teške kante i krene kući. Mladić je uhvati za rame i reče: 'nisam se predstavio, ja sam Mehmed, dozvoli mi da te otpratim do kuće, ti što si mi osvojila srce.' Fatima se Mehmedu nasmiješi i nije ga mogla odbiti. Sjedoše Fatima i Mehmed na gumenjak i tako krenuše prema selu. Fatima se u sebi zahvali Bogu, jer joj je poslije dosta tužnih i teških dana podario jedan poprilično sretan dan. Prije sela

Fatima reče Mehmedu da se zaustavi, jer će ići do kuće pješice. Fatima uze svoje kante i krenu polako uz brdo.

Nato će Mehmed: 'Doću ti večeras poslije akšama pod pendžer'. Fatima sva vesela stiže kući, to maćehi ne bi drago, zato joj upita gdje se toliko dugo zadržala. Njoj u tom trenutku nije bilo teško, jer sama pomisao na Mehmeda učinila ju najsretnijom. Toliko sretnu da se nije obazirala na maćehine komentare. Kako se je bližila noć, Fatima je bila sve više uzbuđena. Kad je pao akšam Fatima je nervozno provirivala kroz prozor, a njezine simpatije nije bilo od nikud. Tužna sjede na krevet kad začuje kvrcaj kamenčića od prozor. Skoči i ugleda Mehmeda, 'došao si!'

On joj darova cvijet koji je ubrao na putu govoreći: 'ljepotice moja, izvini što sam okasnio, ali bitno je da sam došao.' U tom trenutku začuje Fatima korake oca prema sobi i brzo zatvori prozor. I Mehmed se prepade, bježeći od kuće zavika da će opet sutradan doći. Otac samo zaviri u sobu i reče da ugasi lampoš i da legne spavati. Sutradan kada se je probudila, prvo na šta je pomislila bio je Mehmed i osjećala je da će joj se desiti nešto lijepo. Fatima je preko dana radila na polju. Pred večer, kada je dizala sofru od večere, začuli su se konji kako skreću pred njihovu kuću. Otac proviri kroz prozor i upita se tko li su ti ljudi i šta hoće, te krenu vani. Fatima je odmah prepoznala glas Mehmeda. Kada je otac upitao ljude šta traže ispred njegove kuće, stariji čovjek, Mehmedov otac mu odgovori: 'Došao sam na prošnju. Moj sin Mehmed je upoznao tvoju

15

14

kćerku i hoće da je ženi.' Otac se naljuti i brzo doda: „Ne može“!, okrenu se i pođe u kuću. Sve je to Fatima slušala kroz prozor sakrivajući se da je ne vide, bila je sva preplašena. Kada je otac ušao u kuću rekao je kćerki da je neće dati, te je zaključa u sobu. Prosci su vidjeli da nema ništa od prosidbe i krenuše kući. Tako Fatima zaspa, uplakana i pitajući se zašto joj se to događa. Idućeg dana, navečer prije nego je krenula spavati, uzhodala se oko prozora čekajući Mehmeda. Kada je vidjela da ga nema htjedoh leći u krevet i da se pokrije, začuje udarac kamenčića u prozor, nasmiješi se i skoči. Kada je otvorila prozor Mehmed reče: 'Udaj se za mene!' Fatima nije znala šta da odgovori. Zato što je bila svjesna toga da joj babo ne dozvoljava. Ali uze prsten i pogleda Mehmeda i veselo reče: 'Udajem se.' Zatim na brzinu uze nešto svoje robe, stavi u

torbu i baci Mehmedu kroz prozor. Za torbom je skočila i ona. Uhvatiše se za ruku i brzo krenuše prema Mehmedovom selu. Kada je ujutro maćeha krenula da je probudi, vidjeh da je nema, vidjeh i otvoren prozor. Odmah je znala da se je Fatima udala. Kad to čuh otac se ražalosti i shvati koliko mu je žao što se je morala ukrasti i što je nije lijepo dao kad su prosci dolazili. Ne prođe dugo i Fatima i njen Mehmed dođoše u goste kod njenih. Tad otac reče Fatimi da mu je žao za sve trenutke u kojima je prema njoj bio loš. Pokaja se i za odbijanje prosaca i izmiri sa njom i Mehmedom. Fatima se osmjehnu i reče: 'kakav si da si, otac si mi' i zagrle se. Tako Fatima u tom trenutku postade najsretnija ikad.

Ajša Melkić, KUŠD „Behar“, Koper

Priča o dječaku iz Zenice koji je izgubio biciklo Za svoj treći rođendan Mustafa je od svoga djeda dobio biciklo. Mustafa je bio presretan. Drugoj djeci nikad nije dao, da diraju njegovo biciklo. Ponekad se je znao pravo posvađati sa njima zbog bicikla. Jedno jutro njegova mama zamoli ga da ode u pekaru kupiti kruh radnicima koji su iza kuće pravili štalu. Rekla mu je da kupi jedan veliki kruh, četiri kifle, pet bureka, tri sirnice i jednu kukuruzu. Za sve to dala mu je četrnaest maraka. Mustafa je poslušno uzeo novac i kesu te užurbano na biciklu krenuo k čaršiji.

Spuštajući se niz mahalu usput je pozdravljao drugare i komšije i za kakvih pet minuta stigao do pekare. Kad je došao do pekare pošto nije imao ključ da zaključa biciklo, prislonio ga je uz izlog i ušao unutra. Radostno se je pozdravio sa prodavačicom. Prodavačica ga je zatim upitala kako je kod njega kod kuće, kako mu je mama i jesu li napravili štalu? Mali Mustafa je odgovorio da je kod kuće sve hvala Bogu dobro i zdravo te da štalu još prave i da je došao baš po kruh, burek, kifle i kukuruzu za radnike. Kad je sve kupio šta mu je trebalo, a prodavačica naplatila i rekla da sve košta sedamnaest maraka, Mustafa se prepadne i reče da mu nedostaju tri marke. Prodavačica mu reče da nema veze, da se zna sa njegovom mamom i da zna da će donijet novac poslije. Ali Mustafa poče da plače od sramote, toliko jako da ga je prodavačica morala umiti da bi malo došao sebi. Za nagradu mu prodavačica dade čokoladu. Mustafa se osmjehnu i zahvali te krenu kući. Uze kese sa burecima i kiflama, ali kad hoće belaj, kad je izašao vani nigdje nije bilo njegovog bicikla. Mustafa zakriča, baci kese i poče ispitivati, ganjati, lijevo, desno ali niko ni riječi.

Bicikla naprosto nije bilo. Sjedio je tako pred pekarom plačući haman sat, nato vidije da nema rašta i da mora ići kući. Pokupi svoje razbacane kese i krenu polako kući.

Kad je došao kući prvo se malo skrivao jer nije mogao materi na oči. Ostavi kruhove, bureke i kifle u hodnik zatim zovne majku sa balkona i reče joj da su stvari u hodniku da ih može dati radnicima. Onda se zaključa u sobu i poče

plakati. U to naiđe mati i naredi mu da otvori vrata. »Šta je bilo Mustafa?« upita ga mati. Mustafa joj poče pripovijedati i na kraju joj reče kako je izgubio biciklo. Mati se prvo iznenadi, pa se nasmija. »E moj sinko, eno bicikla kraj hambara ima više od pola sata kako ga je dovezao Amel Asimov. Ja bogami mislila ti mu dao da se malo provoza. A ti!? Neka moj sinko sevap je dati tuđoj djeci da se malo provozaju.« Mustafa nije mogao da vjeruje šta mu je mati ispričala. Snažno je zagrlio svoju mamu i zahvalio Bogu da je baš sve tako se na kraju završilo. Bio je sretan.

Tajra Karamujić, KUŠD „Behar“, Koper

Čarobna brava Bile jednom davno četiri prelijepe djevojke. Nisu bile sestre, ali su ipak skupa živjele. U njihovoj kući bila su jedna roza vrata. Niko nije znao šta je u sobi iza vrata. Zato je Selma odlučila ući u tu sobu. Kad je ušla u sobu iznenadila se da u njoj nije bilo ništa osim stare brave na podu. Uzela je bravu i potegnula i najednom soba se je ispunila kesama. Kesama para! Selma se je na to obradovala. U to prijateljice su čekale Selmu, ali nje nije bilo iz sobe. Začudiše se i poželješe da i one unutra uđu.

Alma uđe prva i iznenadi se kad ugleda praznu sobu i na podu bravu. Uze onu bravu razočarana i poželi da bi soba bila puna najljepše odjeće na svijetu. U to odjednom soba se napuni sa najljepšom odjećom na svijetu. Belma i Nerma su čekale pred vratima, ali Alme nije bilo vani. U to u sobu uđe Belma i iznenadi se. Zateče praznu sobu u kojoj nije bilo ni Alme ni Selme, nego samo stara brava na podu.

I ona razočarana uzme bravu sa poda i poželi da bi bar soba bila puna hrane koju bi podijelila sa svojim drugaricama. Otvori oči i ugleda najljepše torte i peciva

koje je ikad vidjela. Sretna u glas povika Nermu i Nerma uđe u sobu i ugleda hranu. Nerma osjeti zahvalnost i u sebi poželi da bi bar zauvijek živjeli u sreći i zdravlju jer sad nikad neće morati brinuti za kupovinu hrane niti će biti gladne. »Hranu možemo dijeliti i sa ostalim stanovnicima našeg Starog Majdana, zar ne Belma?« »Naravno«, odgovori Nerma. »Toliko je ima. Ovo je pravo čudo! Kad bi bar znale samo još gdje su Selma i Alma pa da skupa radujemo se ovim blagodatima.« reče Nerma. Prije nego to izgovori iza njihovih leđa pojaviše se i Alma i Selma, malo zbunjene, ali sigurne da je istina ono što su vidjele. »Ja sam poželjela nešto drugo i sigurna sam da je soba bila ispunjena« rekla je Selma. »I ja sam poželjela nešto drugo« dodala je Alma, »ali kao da je nestalo«. »Ja sam poželjela baš ovo« - reče Belma. »Čini se da tvoje želja nije bila sebična i da je mnogo realnija nego sve naše« odgovori joj Selma.

Prijateljice su nastavile živjeti dugo, sretno i zdravo u svom Starom Majdanu. One su još uvijek tamo. Tamo ih svi vole jer ne sebično dijele hranu iz sobe koja nikad nije od tad bila prazna.

Sara Paunović, KŠDB »Biser«, Jesenice

Mala Đula U jednoj kućici pored puta živjela je mala Đula. Đulu su voljeli svi. I ljudi i životinje. Jednog dana mati joj spremi malo baklave i hurmašica i reče da ih odnese nani, jer nana ima rođendan. Nana je živjela na drugoj strani šume. Đula poslušno uzme kesu sa baklavom i hurmašicama, svoj romobil i krenu. Idući do nane susretnu ona ptičice, zeca, gospođu Liju i sa svima se lijepo ispriča. Oni svi poselamiše nanu i čestitaše joj rođendan.

U to Đula se umori i sjede kod jednog potoka da se napije vode. Iznenada iza njezinih leđa se pojavi tetak Enver. Ona se malo prepadne pa odahnu kad vidje o kome je riječ. »Merhaba Đula, kuda si krenula« - upita je tetak Enver. »Krenula sam kod nane Fatime. Mama me poslala da joj odnesem malo baklave i hurmašica. Danas joj je rođendan, pa da je malo obradujemo.« Tako znači, odvrati tetak Enver, samo molim te pazi se ovih dana u šumi se pojavio strašni vuk. Ne pazi ni na staro ni na mlado, straši sve od reda. »Ništa se ti tetak ne sekiraj. Ne bojim se ja nikakvog vuka.« Dobro reče tetak i nastavi svoj put kroz šumu. Đula se napi vode i prije nego krenu pokuša da se okači na wi fi. Srećom uspije ući na internet i naštima sebi navigaciju za svaki slučaj da se ne bi izgubila. U među vremenu provjeri i facebook da vidi da joj tko slučajno nije šta napisao. I krenu dalje. Nekoliko metara prije nanine kuće Đula pomisli »o kako divan dan, sunčan, možda bi bilo dobro da napravim nekoliko selfija i pošaljem ih mami ili čak na facebook da ih stavim«. Đula se uslika par puta i okači slike na facebook. Nakon nekoliko sekundi

odjednom počeše stizati obavijesti. »Hm neko mi je brže komentarisao. Moram odmah da provjerim ko je?« Kad otvori ponovo aplikaciju djevojčica se iznenadi, imala je već preko deset komentara. U njima je pisalo »Vuk…pazzz izza tebe! Vuuuuuuk! Bjeeeež… Vuk ulazi u kućuuuuuuu.« Đula pretrnu od straha. »O Bože šta da radim? Da zovem mamu? Policiju? Tetka Envera? Da, zvat ću tetka Envera.« Uze telefon i nazva tetka Envera. On joj reče da se ne pomjera i da će brzo doći. Nakon nekoliko minuta tetak Enver stvarno stiže. »Ovako ćemo Đula. Ti ćeš ući u kuću nani i praviti se kao da ništa nisi vidjela. Ja ću čim bude dobra prilika ući i riješiti situaciju.« Tako i bi.

Kad uđe u kuću, vidjeh samo nanu kako loži vatru.

Iznenadi se. Zagrliše se i izljubiše. Nano svi su te selamili.

Ptice, zečevi i gospođa Lija čestitali su ti rođendan. »Hvala, sine« odgovori nana. »Nego nano da nisi možda vidjela kakvog vuka? Da te nije ne daj Bože napao ili ozlijedio?“ »Ah kćeri, kakav vuk, sigurno misliš na ono neko štene.

Eno ga vani sam ga istjerala i svezala u staru Reksijevu kolibu. Pa ću ga i koji put nahraniti. Grdna rano sevap je.« - reče nana umiljato. Đula se nasmija i zagrli nanu još jednom. Zatim, zovnu tetka Envera i reče da slobodno uđe jer je nana riješila situaciju. Tu se svo troje počastiše baklavom i hurmašicama, a tetku nana ispeče i kahvu.

Tisa Halkić, KUŠD BEHAR, Koper

16

KULTURA

17

Susreti bošnjačkih kulturnih društava u Kopru

Behar iz Kopra proslavio petu godišnjicu svoga postojanja

DRUŠTVA

Sveslovenski susret bošnjačkih kulturnih društava Piše: Dijana Harčević Ćatić

Godišnji susret bošnjačkih kulturnih društava je manifestacija koju je ove godine Bošnjački kulturni savez Slovenije realizirao u Kopru. Prva subota u decembru je u gradskom pozorištu Kopar bila rezervirana za sva bošnjačka društva koja djeluju i stvaraju u Sloveniji. Čast društva domaćina ovom prilikom pripala je Kulturno umjetničkom i sportskom društvu Behar iz Kopra.

Učešće je uzelo šest društava. Riječ je o kulturno umjetničkom i sportskom društvu Bošnjaka »Biser« iz Jesenica, Društvu bosansko - hercegovačkog i slovenačkog prijateljstva »Ljiljan« i kulturno umjetničkom društvu »Sevdah«, oba iz Ljubljane, kulturno umjetničkom društvu »Sandžak u Sloveniji« iz Kamnika, „Bošnjačkom omladinskom kulturnom društvu“ iz Velenja, »Zagorskom biseru« iz Zagorja i kulturno umjetničkom i sportskom društvu »Behar« iz Kopra. Nabrojana društva tu večer predstavila su se sa svojim folklornim,

U Gradskom pozorištu Koper, 28. marta ove godine, održana je priredba pod nazivom “Prođoh Bosnom kroz gradove.”

Ovom priredbom Behar je proslavio pet godina svoga djelovanja i postojanja.

Organizatori su se potrudili da već u popodnevnim satima u preddvojru pozorišta postave izložbu tradicionalnih narodnih nošnji i veza. Posebnu pažnju pritom pritegnile su vezene košulje koje je društvu donirala gospođa Zejna Huremović iz svoje lične sehare. Stare vezene košulje ustvari su njeno djevojačko ruho, koje je pripremala dok je živjela u Sanskom Mostu.

Potpredsjednik društva „BEHAR“ i voditeljica programa

Pjevačka grupa društva „SEVDAH“ iz Ljubljane

pjevačkim, sviračkim, recitatorskim i glumačkim ostvarenjima. Kulturna noć u Kopru je započela recitalima učenika i učenica škole bosanskog jezika i kulture iz Kopra i Izole, nakon čega su prisutne pozdravili Beharevi mališani.

Društvo »Zagorski biser« se je predstavilo sa folklornom koreografijom »Kolo igra nasred Sarajeva«, autora Vehida Vede Polovine.

Koreografijom »Pokraj grada Sarajeva« koju potpisuje Reuf Ibrahimagić predstavila se je folklorna grupa društva »Ljiljan«. Bošnjačko omladinsko kulturno društvo iz Velenje koje djeluje po umjetničkim vodstvom Jasmine Imširović izvelo je tačku pod nazivom »Moj Omere, moj dilbere.« Autorstvo koreografije potpisuje, dobro znani, Vehid Vedo Polovina. Omladinska folklorna sekcija društva »Behar« iz Kopra nastupila je sa Spletom igara iz srednje i istočne Bosne.

Mentorstvo i autorstvo scenske postave potpisuje Denis Kovačević.

Sa »Hadžinom Fatom« Ibiša Kujovića nastupilo je društvo Sandžak. Ljubljanski »Sevdah« nastupio je sa pjevačko – folklornom tačkom. Autorstvo folklornog stvaralaštva Spleta bošnjačkih igara u Sevdahovom primjeru potpisuje Izeta Hodžić, a muzičke podloge Rifet Avdić.

Cjelokupan program tu večer obogaćen je nastupom orkestra društva »Biser« i izvođenjem sevdalinki. Sevdalinke su interpretirale Larisa Karahodžić, Edita Silić i Lejla Horozović.

Svoje učešće na susretima najavilo je i društvo Izvor, ali su nažalost u zadnjem trenutku otkazali. Susreti su završeni obraćanjima, predsjednika Saveza Admira Baltića i potpredsjednika društva „Behar“Sadana Skirića, podjelom zahvalnica i sa željama da se dogodine susretnemo u još većem broju u nekom drugom gradu.

Program su povezivali članovi dramske sekcije društva Behar; Ajša Melkić, Tajra Karamujić i Alen Beganović.

Učenici škole Bosanskog jezika i kulture

Cijela priredba zasnivala se na imaginarnoj šetnji stranaca po Bosni i Hercegovini. Publika je na samom početku ostala malo zatečena čuvši glas koji progovara “Guten tag, Madchen wie gehtz”, ali krajiško “Šta ho'š” ih je brzo vratilo u vrijeme i prostor. Zbunjeni Švabo u Krajini nekako je uspio naći put za Banja Luku, dočim je jadna Holađanka u istočnoj Bosni ostala potpuno ukliještena između Višegrada i Foče, sreća se je najbolje osmjehnula Slovencu, mada ne bi, da nije nabasao na britku Hercegovku koja ne samo da mu je objasnila šta je

Folklorna sekcija na nastupu

burek nego i put prema moru. U “Jadima jednog Sapnjaka” publika je imala priliku vidjeti život našeg čovjeka van BiH te njegovu imaginarnu šetnju svojom rodnom Sapnom. Na kraju krajeva u

zadnjih dvadeset godine u javnom diskursu u BiH pojavio se je novi “stranac”, što bi bio ekvivalent našem Šehović Selveru iz Sapne. Za ovu priliku pripremljena je i bošnjačka narodna balada “Braća Morići.” Tamo gdje se stranac u BiH našao tamo se i poigralo, zato su bili zaduženi naši članovi folklorne sekcije. Pa tako se u Krajini poigralo Rahmanovo kolo, oko Travnika igre iz srednje Bosne, Zavrzlamu, u Foči igre iz istočne Bosne te u Sarajevu sarajevske gradske igre. Sav program bio je dodatno obogaćen toplim melodijama naših gostiju KD Sevdalinke iz Kopra i pjevačkim horom nacionalne zajednice Bošnjaka Bujišta “Gajret”. Priredbi je prisustvovala i vođa koparske filijale Javnog sklada Republike Slovenije za kulturne djelatnosti Mateja Palčić koja je za tu priliku uručila pet jubilejnih brončanih Maroltovih znački našim folklorašima. Dobili su ih Adijana i Alen Beganović, Amar Sikirić, Elma Bećirović i Tajra Karamujić. Cjelokupno druženje je završeno u dobrom raspoloženju i bogatom trpezom.

Dramska sekcija društva „Behar“

19

18

POZORIŠTE Piše: Admir Baltić Foto: Admir Baltić

Prošetaj u mojim cipelama Društvo BMKD iz Velenja ima novu odličnu pozorišnu predstavu

Dvojezičnom pozorišnom predstavom, predstavila se ovog ljeta mlada grupa amaterskih pozorišnih glumaca i glumica iz Bošnjačkog omladinskog kulturnog društva iz Velenja (društva BMKD).

Samo ime predstave poziva gledaoce da pokušaju zamisliti sebe u tijelu, situaciji i godinama nekog drugog. Radi se o skupu pet kratkih odvojenih priča, kojima je zajednički glavni lik u nevolji, suočen sa nerazumijevanjem ljudi oko sebe, bilo da se radi o prolaznicima, učiteljima, školskim drugovima, rođacima. Često su ta nerazumijevanja posljedica stereotipnih predstava slovenskog okruženja o Bosancima ili muslimanima. No, nisu samo stereotipi i predrasude na bazi vjerske i narodne pripadnosti služile kao ključni sastojak dramaturških zapleta, tu su još i društvena nepravda, ekonomski sunovrat moderne Slovenije, međuljudski odnosi, vršnjački modni pritisci i još taj račun donekle skriva svoje bosanstvo, dođu do pitanja terorizma u svijetu i dok druga ne samo da ne bježi od svog gotovo uvijek iste boje kojom ga zapadni ponešto. bosanstva, već ga i uveliko ispoljava, mediji boje.

Možemo tako pratiti priču otpuštenog onakvog kako ga sama shvata i prihvata, radnika, koji nije uspio sačuvati svoj brak kroz glasnu narodnu muziku koju sluša, Predstava je multimedijska, pored žive i sad živi na ulici, gotovo neprimjetan. Tu hranu koju jede, jezik kojim govori, i igre na bini, tu su još i filmski fragmenti, su onda zapleti sa prvim danom u školi drečavom odjećom koju oblači. Tu su koji se puštaju na platnu i čine sastavni mlade djevojke, koja se upravo doselila iz potom još i priča o učenici i njenom dio priče. Ono što ovu predstavu odvaja Bosne. Najzabavnija priča je ona u kojoj učitelju, koji nije u stanju zapamtiti njeno od mnogih drugih, koje nastaju u okviru se u školi susreću dvije rodice, jedna koja prezime, te priča o dvije studentice koje amaterskih pozorišnih grupa u manjinse želi uklopiti u slovensko društvo i na kroz sasvim običan svakidašnji razgovor skim kulturnim društvima, jeste upravo univerzalnost njenog sadržaja, kojeg lako mogu pratiti i u njemu se prepoznati ne samo Bošnjaci u Sloveniji nego i pripadnici bilo kojeg drugog naroda. Uz to je neizostavno spomenuti i izvrsnu glumu, kojom se predstavljaju mladi Velenjčani i pogotovo Velenjčanke – djevojke naime čine ubjedljivu većinu glumačke postave društva BMKD. Ima tu pojedinih glumica koje se svojom uvjerljivošću i simpatičnošću uspiju izdvojiti, no ipak je ispravnije pohvaliti cijelu ekipu i reći da djeluju odlično kao cjelina, mogli bismo reći da su kao čvrst lanac bez loše karike.

Tekst za predstavu napisali su glumci i glumice sami. Predstava je rezultat pozorišnih radionica koje su se odvijale u okviru projekta „Jezikanje in igranje za uresničene sanje“, kojeg je financijski

podržao Financijski mehanizam EGP i Norveški financijski mehanizam. Pozorišne radionice u okviru projekta vodila je Vesna Anđelković, jezičke radionice predsjednica društva Jasmina Imširović, dok je filmski dio predstave nastao pod režiserskom palicom Tadeja Čaterja.

Predsjednica BMKD-a Jasmina Imširović za Televiziju Slovenije izjavila je, da „se nada dobroj posjećenosti predstava, jer je želja tih mladih ljudi, prije svega dotaknuti se mladih ili im bar postaviti ogledalo“. Njena želja se, sad za sad, lijepo ispunjava.

Nakon augustovske pretpremijere i septembarske premijere u Velenju, BMKD-ovci su u oktobru svoje cipele prošetali i u Ljubljani, a zatim još nekoliko puta u Velenju, gdje su ih uključili u abonma za srednje škole sa područja Velenja. Tako su gotovo velenjski srednješkolci imali priliku vidjeti, čuti a time i doživjeti šta znači hodati u cipelama svojih mladih komšija i školskih drugova iz bošnjačke zajednice. Nadamo se da će tu priliku imati i publike u drugim slovenskim gradovima.

Dan državnosti Bosne i Hercegovine u društvu »Bosanski dijamant«, Maribor Društvo za kulturu in druženje »Bosanski dijamant« Maribor izvelo je, u subotu, 28. novembra 2015., priredbu povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine.

Program je otvorila predsjednica društva Medina Zukanović.

Nakon čega je uslijedilo intoniranje himni Bosne i Hercegovine i Slovenije. Himne na gitari intonirao je Armin Ahmetović.

U bogatom kulturnom programu predstavili su se; Rok Gasal, Enisa Seferović, Edina Ramić, Melisa Seferović, Hasiba Ibrić, Anida Hankić i Muharema Imširević sa recititacijama pjesama književnice Mine Imširović. Opšte oduševljenje izazvalo je interpretiranje sevdalinki, koje je izvodila Melisa Zukić. Nakon toga publici se je predstavila i Dijamantova folklorna grupa.

Priredbu je vodila Belmina Huskić.

Poslije programa slijedila je bogata bosanska sofra, koju su pripremili vrijedni članovi društva (burek, sirnica, zeljanica, krompiruša, bundavnjača, kupusnjača, begova čorba, tulumbe, baklava, hurmašice, halva, tufahije, …).

Predsjednica Mestne četrti Center Valerija Vreča izrazila je svoje zadovoljstvo i oduševljenje nad bosanskom kulinarikom i kulturom te cjelokupnim programom. Društvu je poželjela mnogo uspjeha i još više ovakih priredbi te pozvala i ostale građane Maribora da dođu i upoznaju se sa kulturom i tradicijom Bosne i Hercegovine. Nakon toga slijedilo je druženje uz pjesmu i igru.

Zabilježila: Medina Zukanović Slika preuzeta sa: https://www.facebook.com/photo.php?fbid=272721412909026&set= ecnf.100005135081414&type=3&theater

21

20

HUMANIZAM

Okončani radovi obnove poplavljene javne infrastrukture u Bosni i Hercegovini

Piše: Zavod Krog

Vlada Republike Slovenije je odlukom dana 3. 7. 2014. namijenila pomoć za sanaciju štete na poplavljenim područjima Srbiji te Bosni i Hercegovini, od koje je dio namijenjen projektom nevladinih organizacija. Projekat pomoći u BiH je vodio Zavod KROG, financiranog s strane Ministarstva za vanjske poslove Slovenije.

Devetog i desetog septembra delegacija Zavoda Krog je zajedno sa ambasadorom Slovenije, Nj. Eksc. gdin Iztok Grmek, posjetila javne institucije u BiH, uključene v projekat „Pomoć obnovi poplavljene javne infrastrukture u BiH“, cija ukupna vrijednost je iznosila 53.500 EUR. Uspješno uz veliko angažovanje i entuzijazam direktora uključenih institucija obnovljeno je vanjsko igralište u Osnovnoj školi Kovači u Opštini Zavidovići te sala u Osnovnoj školi Duboki Potok, urađena je sanacija klizišta i obnovljeno vanjsko igralište u područnoj školi Cage, zatim urađena je rekonstrukcija sanitarija u Osnovnoj školi Podorašje u Opštini Srebrenik te rekonstrukcija krova u Domu zdravlja Sapna. U projektu je sudjelovao i Pomozi.ba. »Ovakvi projekti imaju veliko značenje za lokalnu zajednicu, za njene korisnike,

Za Dan državnosti na Jesenice

KULTURA

Društvo Preporod iz Viteza u gostima kod društva Biser sa Jesenica Piše: Admir Baltić Foto: Admir Baltić

koji će desetljećima imati trajnu korist u cilju poboljšanja kvalitete obrazovanja, pružanja adekvatnih usluga i olakšati uslove rada« kazala je Emina Hadžić, direktorica Zavoda Krog.

S projektom se omogućuju bolji uslovi za obrazovanje i sportsko angažovanje 1.686 djece (higijenski, sigurnostni) u Dubokom Potoku, Kovači i Podorašje te

bolja zdravstvena oskrba 15.850 građana Sapne.

Zavod Krog se već od maja 2014. zajedno s ostalimi nevladnimi organizacijami uključio u pomoć stanovništvu i institucijama poplavljenih područja u BiH. Nakon stabilne situacije Zavod Krog je u julu 2014. donirao kamion školske opreme i inventara za Osnovnu školu Maglaj.

Novembra 2014. ponovno šalje donaciju školskog inventara slovenačkih osnovnih i srednjih škola za 11 osnovnih i srednjih škola te vrtić u BiH. Ovih dana ponovno kamion donacije školskog inventara i opreme je sakupljeno uz pomoć Slovenačke vojske te škola iz Ljubljane, Celja i Maribora.

Pomoć ce se poslati u 4 škole u Opštini Zavidovići, od toga i OŠ Kovači.

Zavod Krog zajedno s Ambasadom Slovenije u BiH i Opštinom Zavidovići nastojat će da pronađe riješenje kako bi se rekonstruirala devastirana sala u OŠ Kovači.

Pored toga Zavod Krog nastavit će sa realizacijom socijalno razvojnih programa koji pridonose poboljšanju životnih uvjeta ljudi te njihovu bolju integraciju u društvo, smanjenju diskriminacije na zapadnom Balkanu, Sloveniji, Afganistanu, Libanonu, Egiptu, Ugandi i Jordanu.

Kulturnom priredbom, 28. novembra, Kulturno i sportsko društvo Bošnjaka “Biser“ obilježilo je ovogodišnji Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Na priredbi u Kinu Železar, predstavila se Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ iz Viteza. Nekoliko tački izveli su i domaćini iz društva Biser. Veče je obilovalo folklornim nastupima, sevdalinkama, recitacijama i monolozima glavnog voditelja Vitežanina Muje Trake.

Koliko sama priredba, zanimljivi su bili i oni usputni životni trenuci koji su se dešavali uz nju. Sedmogodišnji dječak, na bini usred recitacije pjesme o Bosni, zaboravlja tekst, u očaju rukama pokriva oči te brizne u plač, na binu dotrčava njegova mentorica, grli ga i vodi sa bine, on ispod bine još dugo rida od stida, činilo se već da ga ništa neće moći utješiti, no nekih pola sata kasnije isti dječak izlazi na binu zajedno sa dječjom folklornom grupom društva iz Viteza i sa najveselijim osmijehom na licu odigra svoj dio koreografije. Primjer drugi, voditelj na bini u punom zanosu bez greške u tekstu, intonaciji, izrazu lica, recituje tekst pun bolne bosanske historije, i u tom dolazi trenutak da skine ogrtač sa sebe, no rukav neće i neće sa ljevice, a desnice upomoć nema jer mora držati mikrofon.

Ipak, ostaje pribran i dalje bez greške u tekstu, intonaciji i izrazu lica, no dobro oznojenog čela, uspijeva nekako ramenom savladati neposlušan ogrtač te ga

spušta gdje mu je mjesto. Oni koji smo već stajali na bini pred punom salom, znamo cijeniti takve male pobjede nastupajućih nad situacijom, koja se čini kao da radi protiv njih.

Odlično pripremljenom voditelju, koji je pored patriotskih monologa, u drugom dijelu priredbe publiku oduševio i sa nekoliko najsvježijih bosanskih viceva, pomalo zamjeramo samo jednu stvar.

Kad bi recitovao i tumačio izabrane monologe, nije navodio ko su autori tih tekstova iako smo gledaoci lako mogli prepoznati, da se radi o djelima poznatih bosanskohercegovačkih glumaca i pisaca. Ne vjerujemo da je voditelj htio bilo

šta sakriti ili bilo koga oštetiti, već smatramo samo da se radi o određenoj mjeri neiskustva.

Najviše pažnje, oduševljenja i aplauza publike izazvao je pak nastup domaćih folklornih grupa društva Biser. Pri tom ne možemo reći, da se radilo samo o „navijanju“ za svoje. Uistinu su Biserovi folkloraši i folklorašice djelovali jako uigrano i profesionalno te za gledaoce mnogo atraktivno na bini. Ako k tomu dodamo još da ih je živom muzikom pratio orkestar društva Biser, onda je slika još potpunija.

Za sve one koji bi željeli naučiti nešto više o danu državnosti BiH, evo jedan kratak navod sa wikipedie: Dan državnosti Bosne i Hercegovine je praznik u Bosni i Hercegovini, koji se obilježava svakog 25. novembra. Na taj dan 1943. godine, na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu usvojena je Rezolucija ZAVNOBiH-a, u kojoj je izražena odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih, te ravnopravnost Socijalističke Republike BiH unutar jugoslavenske federacije, sa historijskim granicama koje su datirale još iz vremena srednjovjekovne Bosne. ZAVNOBiH-om je udaren temelj modernoj državnosti Bosne i Hercegovine.

Sretan nam Dan državnosti!

22

FESTIVAL

23

Dječiji festival

Zabilježila: Ajida Trumić

Ovogodišnji dječiji festival organiziran je od strane kulturno umjetničkog društva »Zagorski biser« iz Zagorja u Kulturnom domu Kisovec.

Pored domaćina još su učestvovali dječija grupa »BMKD Velenje« iz Velenja i dječija grupa Društva bosansko – hercegovačkog i slovenskog prijateljstva »Ljiljan« iz Ljubljane. Svaka od njih se je prestavila sa

dvije koreografije. Dječija grupa Kulturno umjetničkog društva »Zagorski biser« predstavila se sa jednom koreografijom.

Nakon programa je uslijedilo druženje uz dobru hranu. Za najmlađe su zatim bile organizirane razne radionice, gdje su skupa kreirali raznorazne proizvode iz papira, kartona i slično. Festival je završen do 18.00 sati.

Promocija knjige “Mama, ovdje ima svjetla” Mirvete Mrkalj – Durben u Ljubljani i Kopru

PROMOCIJE

Knjiga Mirvete Mrkalj-Durben “Mama, ovdje ima svjetla”, u izdanju “Bosanske riječi” Tuzla, izašla je 17. 7.

2014., povodom 300 dženaza civilnih žrtava u Prijedoru. Sadrži potresno autobiografsko kazivanje autorice te svjedoči o ratnim strahotama, stradanja, teškim sudbinama i ratnim zločinima koji su prouzrokovale i počinile vojne i policijske snage bosanskih Srba selu Bišćani pored Prijedora u sjeverozapadnoj Bosni.

aprila ove godine, održane su promocije knjige “Mama, ovdje ima svjetla” Mirvete Mrkalj – Durben. Ljubljanska promocija upriličena je u prostorijama društva “Ljiljan” na adresi Luize Pesjakove 9, dočim je koparska promocija upriličena u Maloj sali koparskog pozorišta u Verdijevoj 3.

O knjizi je osim autorice govorio i gospodin Mirsad Duratović, predsjednik Udruženja logoraša “Prijedor 92”. Odlomke iz knjige je čitala autorica sama.

Duratović je iskoristio priliku vremena i mjesta kako bi informisao o današnjem U organizaciji društava “Ljiljan” iz stanju i glavnim problemima povratnika Ljubljane i “Behar” iz Kopra, 18. i 19.

u Prijedoru. U procjepu emotivnog i historijsko faktografskog obe promocije iznjedrile su posebnu atmosferu. Koliki je uticaj kazivanje autorice i gospodina Durato-vića ostavilo na posjetioce najbolje svjedoči činjenica da su se pojedinci iz publike, oni koji su imali slične sudbine, sami javljali za riječ sa željom da podijele djeliće svojih sjećanja na ratna iskustva provedena na području Prijedora.

Jednostavni priručnik dramskog odgoja Bošnjačko omladinsko kulturno udruženje iz Velenja je u okviru projekta »Govori i glumi za ostvarenje snova (izvorno »Jezikanje in igranje za uresničene sanje«): jezične i pozorišne radionice za jačanje komunikacijskih i socijalnih vještina mladih iz manjinskih zajednica u Velenju« izdalo dvojezični (slovensko–bosanski) Jednostavni priručnik dramskog odgoja.

Priručnik je nastao kao produkt više od 130 sati pozorišnih radionica i više od 100 sati radionica slovenskog i bosanskog jezika, koje je ovo udruženje izvelo, u periodu od oktobra 2014. do oktobra 2015. godine, u sudjelovanju sa Kulturnim centrom Marija Vera iz Ljubljane. Podijeljen je na tri tematske cjeline: teorijsku i praktičnu koje sadrže osnove pozorišne djelatnosti i korisne vježbe namijenjene za početnike.

Priručnik je stvaran na temelju programa sastavljenog iz kompilacije različitih svjetskih glumačkih škola (engleske, francuske i ruske). Pored Priručnika nalazi se i DVD sa šest različnih scenskih slika iz predstave. Priručnik je izašao u nakladi od 150 primjeraka. Zainteresirani ga isto tako mogu pronaći i pročitati na službenoj internet stranici udruženja

(http://www.bmkd-velenje.si/) .

Predgovor priručniku je napisala Danijela Gutić.

25

24

KULTURA

Bošnjački folklor i narodne nošnje

Piše: Izeta Hodžić Foto: Izeta Hodžić

Kada se spomene termin folklor, većina nas ima asocijaciju na igre i nošnje, što je donekle ispravno. Međutim termin folklor ima svoje značenje. Ako želimo biti potpuno precizni, folklor dolazi od engleske riječi folk što znaci narod (puk) i lore što znaci znanje ili nauk. Svaka zemlja na svijetu ima svoj folklorni izricaj bilo kroz ples, muziku, književnost, ritmove ili likovnu umjetnost. Prvi put je rijec folklor upotrijebljena 1846., i upotrijebio ju je William Thoms, u casopisu The Athenaeum, misleci na narodno znanje.

Na teritoriji Bosne i Hercegovine nailazimo na veliki broj različitih nošnji. Sve ove nošnje formirale su se kroz dugi niz godina i nose u sebi elemente ili pak samo tragove elemenata mnogih kulturnih utjecaja, koji su uticali na razvoj ne samo nošnji nego i općenito na historijska i društvena zbivanja.

Bošnjačka kulturna baština je jako

bogata od: nošnji, igara, instrumenata, sevdalinki, sve to spada u folklor. Ovdje ćemo se dotać bošnjačkih nošnji. Naime, nošnje su se uvijek dijelile na gradske i seoske, i to nam je vrlo poznato, kako tad, tako i danas bili su različiti slojevi ljudi (bogati, i siromašni).

Krenut ćemo od podjele plesnih zona u Bosni i Hercegovini na dinarsku i posavska. Što je jako bitno kada je riječ o igranju. Koje igre odabiramo iz koje plesne zone, tako da sa igrama uskladimo, kako muzičke instrumente tako i nošnje.

Kada je riječ o predstavljanju naše tradicije, često se u današnje vrijeme susrećemo sa instrumentima koji nisu adekvatni za muzičku pratnju, kao napr. sintesajzer te unifomisane nošnje, različitih materijala i boja. Često se pojavljuju odgovori na postavljena pitanja zašto je to tako? Mnoga od naših društava nisu u mogućnosti da kupe adekvatne nošnje ili to rade po želji plesača. Međutim, oni koji se bave folklorom trebali bi sarađivati sa etnolozima. Etnologinje iz Zemaljskog muzeja iz Sarajeva, ga. Svjetlana Bajić i ga.

Ljiljana Hadžidedić bi sigurno bile odgovarajuće osobe za posavjetovati se o materijalima i samoj izradi nošnji. Svaku nošnju trebalo bi detaljno pregledati i uraditi dobru rekonstrukciju. Jedino na takav način možemo sačuvati našu kulturnu baštinu.

Kada dijelimo nošnje na seoske i gradske tu je već napravljena podjela vezano za materijale. Do kraja 19. stoljeća narodna nošnja seoskog stanovništva je bila najvećim dijelom domaće proizvodnje.

Izrađivale su je žene na selu, a neke dijelove su radile seoske i gradske zanatlije.

Materijali za nošnju su izrađivani od vune, lana, konoplje i kože. Od lana i konoplje tkalo se platno za osnovne dijelove: košulju, gaće, kao i ženske marame za pokrivanje glave. Pored materijala domaće proizvodnje u narodnim nošnjama na našoj teritoriji nalazimo krajem 19. stoljeća u manjoj mjeri i materijale manufakturne i fabričke proizvodnje. Tkanine manufakturne proizvodnje uvozile su se još u srednjem stoljeću u Bosnu i sa Istoka i sa Zapada.

Seoske nošnje se mnogo više međusobno razlikuju. Postoje bitne razlike u načinu odijevanja između pojedinih širokih geografskih oblasti, tako da se izdvajaju tri geografske cjeline: zapadna Bosna sa Hercegovinom, srednja i istočna Bosna i Posavina.

U gradskim nošnjama bez obzira na nacionalnu pripadnost se krajem 19. stoljeća zapaža jak orijentalni utjecaj, kako u krojevima tako i u izboru materijala. Materijali su se mahom uvozili sa istoka.

Gradske nošnje su bile bogatije, više ukrašene. Kada je riječ o ženskoj nošnji dimije su bile od brokata, što danas vrlo rijetko vidimo (jedino društva koja imaju dugu tradiciju). Bluze ili košulje su bile od beza, pamuka, lijepo urađene, po mogućnosti sa heklanim kragnicama.

Ječerma (jelek) je bila izrađena od tvrdog pliša ili čohe, ukrašene, izvezen sa srmom (zlatnom, ili srebrenom). Pojasevi su bili izrađivani od čvršćih materijala, sa uzvodnim vezom, i kovanim bakrenim tokama za sapinjanje. Šamije ili jemenije su bile pamučne sa lijepim motivima, i kerama (postojale su žene koje su samo kerale jemenije). Dalje, nosili su se fesići, posebno karakteristično kod djevojaka.

Vodilo se računa o oglavlju. Djevojke su nosile dvije ili više pletenica, dok su udate žene nosile po jednu pletenicu.

Kada je riječ o anterijama, nosile su ih samo udate žene, rađene su bile na posebne načine, i nosile su se u posebnim prilikama, nosile su ih žene iz begovskih, iimućnih familija, kao kućne haljine. Postojali su i tzv. katovi dimije i bluza napravljene iz istog materijala, sa posebnim dezenima i uzorcima. Begovska nošnja je bila od svjetlo crvene, zelene ili plave čohe, ukrašena vezom od srme.

Papuče su se nosile po kući, a za vanjsku upotrebu su bile crne cipelice, sa malo pete na pertlice (šnjire).

Muška nošnja također mora biti iz adekvatno odabranih materijala. Čakšire su izrađene od čohe i crnih gajtana. Kod muslimanskog stanovništva pasovi su bili svileni '' trabolose'' i '' mukadem''.

Košulje od pamuka sa duplim zakopčavanjem, podložene, sa uzvodnim crtama i malim ovratnikom. Jeleci, ferman, ječerme također su izrađivane od čohe, sa crnim gajtanima. U cijeloj BiH su se nosile crvene vunene kape ili fesovi oko kojih su bili omotani crveni vuneni šalovi. Bošnjaci su nosili otvoreno crvene boje omotane sa šaranim peškirima.

Dok u nekim dijelovima Bosne susreće- „Gračaničko Keranje“, nama vrlo poznato mo ih i u bijeloj boji. Na nogama su se po izradi '' Srebreničkog cvijeta''. nosile crne cipele, dok su se u dinarskoj zoni zapadne Bosne nosili opanci (opuKada je riječ o očuvanju bošnjačke kultari), izrađivani od kože. turne baštine, svi oni koji se bave folklorom trebaju da vode računa, o svemu što I kod muških i kod ženskih košulja jako je vezano za folklor. Kada predstavljamo su bitne kerice oko rukava i njihova našu kulturu i tradiciju bilo to u na-šoj izrada. zemlji ili van njenih granica jedino na takav način možemo da očuvamo sve Još uvijek možemo naći u pojedinim najvrijednije i najbogatije. dijelovima BiH, žene koje se bave ruč nom izradom kera kao što su: Udruženje

26

IZREKE I POSLOVICE

27

Narodno blago – izreke i poslovice

Ispod pera Mehmed – bega Kapetanović Ljubušaka Ljubušak je rođen 1839. godine u begovskoj porodici u Vitini kod Ljubuškog.

Zbog školovanja i službovanja kraće vrijeme je proveo u Stocu, Foči i Trebinju, da bi se po tom nastanio u Sarajevo gdje je živio sve do smrti 1902. godine.

Ljubušak je bio književnik i kulturni radnik, pokretač, vlasnik i urednik lista Bošnjak, sakupljač narodnih umnotvorevina, prevodilac sa orijentalnih jezika i pisac angažiranih tekstova. Objavio je »Narodno blago« (1. i 2.), »Boj pod Banjalukom 1737.«, »Šta misle muhamedanci u Bosni« te »Budućnost muhamedanaca u Bosni«. »Ako i krivo vatra gori, pravo dim na badžu izlazi« »Ako je i kusa munara na njoj je Čišić mujezin« (Cišici to je jedna porodica koja se broji među prve u Hercegovini. U Mostaru u njihovoj mahali ima jedna munara, koju je vjetar davno do polovine srušio, te je i dan danas kusasta pa se kaže u narodu: Ako je i kusasta munara na njoj je Cišic mujezin. Dakle, ako je i hrdava stolica – gasovit je onaj , koji na njoj sjedi). »Bujrum Musa kupusa! Mogu amidža i mesa!« »Dok je meda biće i muha« »Izjeo vuk magarca« »Ja košeno, ona striženo« (Priča se kako su išli čovjek i žena pored neke rijeke, preko jedne njive po strništu, reče čovjek »Ova je njiva košena«, a žena odgovori: »Nije košena, nego stižena«.

Na to se čovjek naljuti te ženu baci u vodu, a žena pruži ruku iz vode i počne sa dva prsta strići kao makazama, u znak da je strižena, a ne košena). »Jedne gaće u trojice braće« (Priča se kako su u Bosanskoj Krajini bila tri brata koji su imali samo jedne gaće, pa bi ih poredu oblačili. Kada se za nekoga hoće reći da je potreban i siromah reče se: » Jedne gaće u trojice braće). »Kao voda u rešeti« (Ne može ništa »ostati« u njemu, proliven, ne čuva tajne). »Kaži mi s' kim si da znam 'ko si« »Kuća kuću prodaje, sestra sestru udaje« »Kud svi Turci tud i mali Haso«

(Pripovijeda se, kada su još Turci u Srbiji zapovjedali, da je bio u jednom selu jednoga bega kao zastupnik tj. subaša imenom mali Haso koji kad je umro, pošto u selu ne bijaše ni jednog muhamedovca, nisu znali seljaci kako da ga zakopaju. U tome jedan između njih progovori i reče mislim da će najbolje biti, da iskopamo raku, pa spustimo Hasu u nju, a kad ga zagrtati počnemo ja ću glasno govoriti: Kud svi Turci tu i mali Haso, a vi ćete svi ostali dodavati, amin. Taj prijedlog bio je primljen, te od tog doba postoji ova poslovica). »Kome Bosna, tome dosta« »Lanjskoj kiši kabanica ne treba« »Leti ko Tatar niz Busovaču« (Busovača – selo blizu Travnika. Bosanske paše i veziri imađahu u Travniku prijestolnicu, pa budući da nije bilo pošte, sve zapovjedi i fermane iz Stambola nosili su Tatari. Pa kad bi Tatar pismonoša bio nadomak Busovače, onda bi još više vrlo moguće je da će vuk ovce rastrgati). trčao (letio), da što prije stigne u Travnik.

Pa je uslijed toga nastala i ova narodna »Poletio kao baba na kahar« (kahar – žalost. Ova se poslovica i dan izreka) danas cuje najcešce po gornjoj Hercegovini. Koristi se kad je neko brzoplet) »Lisica je najmudrija zvijerka, ali je njenih koža najviše na prodaju« »Sanski - Most nije nikom dost« »Mnogo je mačku, goveđa glava« (Odnosi se na onog koji bi htio da se (Sanski - Most ime jednog kotara u popne na visoke časti koje mu ne bi Turskoj krajini, dost - turska riječ za prijatelja, valjda su Sanskog mosta pristajale). stanovnici, nekada bili opaki, pa može biti da je ovo za to rečeno). »Ne debeli, jer ćeš tanko proći« (Ne budi ohol, ne napinji se, ne zadiri »Sita gosta, mušno/teško je gostiti« nogom u rivinu, jer ćeš strmoglaviti). »Svijetu se mahrama ne može natkati« »Što bešika zaljulja, motika zakopa« »Ne treba smokve soliti« (Ova se izreka čuje ponajviše u Mostaru (Misli se na prolaznost ljudskog života). kada npr. ko jednu stvar više puta ponavlja. Kad tko dosadi šalom ili »Što od vrane otpane teško soko postane« drugim čim »Idi smokve soli). »Skladna braća nove dvore grade, a neskladna i stare prodaju« »Ne udaje se Fata, nego Kobilja glava« »Tko ne zna na orahu, ne zna ni na (Priča se da je u Sarajevu bila jedna ružtovaru«. na djevojka imenom Fata. U selu Kobilja glava imala je ona svoje imanje – cifluke i (Ovo se kaže kada tko nije na malome bila je mnogo imucna novcem te je treba- daru zahvalan, naravno je da ne bi bio ni lo da se uda za jednog lijepog sarajevskog na velikome). prvaka. Kad se glas o udaji raznio po selu, njezine komšije i Sarajlije izrekoše gor»Zaludu je kule i pendžeri, kad nema nju rečenicu) ništa u tendžeri« »Žensko dok se ne uda, ne zna u kojoj vjeri živi« »Pasju krivicu, ovce plaćaju« (Ako pas svoje ovce odgovorno ne pazi, »Žedan vode ne razbire«

Veče izvorne muzike

KULTURA

Kulturno umjetničko društvo „Sevdah“ iz Ljubljane marta mjeseca je u Kulturnom domu Ljubljana – Šentvid organiziralo tradicionalni koncent izvorne muzike pod naslovom »Ljudske pesmi 2015«.

Kulturni program i ove godine pomogli su Ministarstvo za kulturu Republike Slovenije i Javni sklad R Slovenije za kulturne djelatnosti.

Pored kulturno umjetnickog društva Sevdah tu vecer nastupili su još solisti Alma Bejtulahu i Dino Murtezani te pjevacke grupe makedonskog društva „Kalina“ iz Ljubljane, „Kraški šoper“ iz Sežane, SKUD „Vidovdan“ iz Ljubljane, SKD „Sveti Sava“ iz Kranja, AKUD „Kolo“ iz Kopra i hrvatskog kulturnog društva „Medimurje“ iz Medimurja.

Sandžačko sijelo

Novembra ove godine u Sportskoj dvorani u Medvodama u organizaciji KUD Sandžak održano je tradicionalno sandžačko sijelo. Za bogat program pored domaćina između ostalog pobrinuli su se i »Udruženje Mladih Čaplje i Mahala« iz Sanskog Mosta, KUŠD »Behar« iz Kopra, društvo »Izvor« iz Kranja, KŠDB »Biser«, Jesenice, KUOD »Bayani« iz Kamnika, KUD »Sevdah« i »Ljiljan« iz Ljubljane. Druženje je trajalo do kasno u noć.

Osmo veče sevdaha i sevdalinki »Sevdah pjesma u aš'ku se zače« Kulturno umjetničko društvo »Sevdah« iz Ljubljane je u subotu 10. oktobra, osmu godine zaredom, u Kulturnom domu Šentvid, priredilo nezaboravno »Veče sevdaha i sevdalinki.« Da su sevdah i sevdalinka i dan – danas sveprisutni u narodu svjedoči njihova univerzalna osjećajnost, poetika i melodijski suptilni izraz kojeg su na prisutne prenijeli okupljeni izvođači.

Muzičku, toplu, punu emocija, priču o kulturni i identitetu Bosne i Hercegovine publici su prenijeli izvođači iz Austrije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije te članovi KUD-a Sevah iz Ljubljane. Za instrumentalnu podlogu pobrinuo se Zilhad Džananović sa orkestom.

29

28

KULTURA

Pjesmom i igrom kroz Bosnu i Hercegovinu KUD Sevdah, Ljubljana

Lopta zbližava ljude, a ćevapi ih mire Malonogometni turnir na tradicionalnom proljetnom pikniku društva Ljiljan

Oblačeći ruho predaka, otimajući zaboravu kulturno naslijeđe matične domovine i uz sve to informirajući mlade, u tuđini rođene generacije, na korijene i tradiciju, je priredba koju u maju tekuće godine u Šentvidu organiziralo Kulturno umjetničko društvo „Sevdah“ iz Ljubljane. Pjesme, kola, nošnje, sjajno opremljena pozornica odisale su Bosnom.

Dimije, one u boji i one crne, košulje i pregače, šeširi i fes u istom kolu pokazuju da je kultura najljepši i najjači most koji povezuje ljude i zemlje.

Na priredbi pored kulturno umjetničkog društva „Sevdah“ predstavili su se još Društvo bosansko – hercegovačkog i slovenskog prijateljstva „Ljiljan“ iz Ljubljane, SKUD „Vidovdan“ iz Ljubljane, „Srpsko kulturno društvo“ iz Novog Mesta i „Hrvatsko kulturno društvo“ iz Učesnici iz različitih društava Duge Rese.

Piše: Admir Baltić Foto: Admir Baltić Društvo Ljiljan postoji od 1992. i svake godine održava svoj proljetni piknik na kojem se oduvijek igra lopte. Zadnjih su godina svoj turnir i piknik nekako uvijek održavali sredinom maja, i bilo je već postalo tradicija da uvijek kiša pada, barem za polufinale, ako već ne tijekom cijelog turnira. No ove su godine piknik pomjerili na zadnji majski vikend, što se isplatilo vedrim danom bez padavina.

Kao i obično i ove je godine svoje snage odmjerilo 16 ekipa, u njima se našlo i mnogih zvučnih imena i uvaženih igrača malog nogometa u Sloveniji. Poznavaoci će reći da je Ljiljanov turnir jedan od (naj)jačih u Sloveniji. Kao i obično i ove godine je tu i tamo došlo i do koje grube riječi uslijed užarene borbe za gol više u mreži protivnika i bod više na tabeli što na igralištu, što za zapisničkim stolom.

No na kraju se svaki borbeni žar igrača i njihovih selektora umirio uz ćevape i ostale specijalitete sa onog pravog žara pokraj terena.

Druga godišnjica »Zagorskog bisera« Dana 13. 12. 2015., sa početkom u 15.

00 sati, u Radničkom domu Zagorje je društvo »Zagorski biser« proslovilo svoju drugu godišnjicu postojanja. U kreiranju kulturnog dijela programa, pored domaćina, učešće su uzela slijedeća društva; »Sandžak u Sloveniji« iz Kamnika, »Ljiljan« iz Ljubljane, »Behar« iz Kopra, »Izvor«iz Kranja i Bošnjačko omladinsko i kulturno društ- Raznolikost vo iz Velenja. bošnjačke folklore

Ko pobjedi na kraju, upitat ćete. Pisac ovih redova nažalost nije mogao ostati do kraja dana, dočekati finale, te svojim očima svjedočiti, ko se ove godine okitio velikim Ljiljanovim peharom. No rekoše mi da to bi ekipa Jasko trade, koja je u jednom od dosad najzanimljivijih finala na Ljiljanovim turnirima pobjedila ekipu Ai Avto. Ko će pobjediti iduće godine?

Dođite i pogledajte sami. Biće i ćevapa, biće i pjesme, a svakako i dobrog fudbala.

Pored folklornih tačaka publika je uživala i u nastupima dramske sekcije društva »Zagorski biser«. Posebno oduševljenje izazvao je dramski komad »Crknuti horoz«, autorice Fatime Hodžić.

Nasmijane i zadovoljne učesnice

Nakon kulturnog programa i rođendanske torte uslijedilo je druženje u preddvorju Radničkog doma. Vrijedne ruke majki članova društva i starije članice pobrinule su se da nedostaje ni halve.

DRUŽENJA

30

OPERA

31

Bahrija Nuri Hadžić

Sarajevo 4. mart 1904. – 24. oktobar Beograd 1993.

U vrijeme opsade Sarajeva, prije dvadeset dvije godina, u jesen 1993, umrla je u Beogradu Bahrija Nuri Hadžić. Njezin otac Osman Nuri Hadžić, profesor šerijatskog i doktor svjetovnoga prava, sa bečkim i zagrebačkim studijem, bio je član Državnoga savjeta Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Rodom Mostarac, Hercegovac, prosvjetitelj i prozni pisac, pisao je pripovijetke, četveroručno s Ivanom Miličevićem, pod pseudonimom Aziz Osman.

Bila je bošnjačka operna pjevačica čiji dometi na internacionalnoj opernoj sceni spadaju među najveće. Pjevala je glas sopran. Bahrija Nuri Hadžić ranu mladost i djetinjstvo provela je u Mostaru, u dobrostojećoj i veoma obrazovanoj obitelji. Nakon uobičajenog muslimanskog osnovnog obrazovanja u Sarajevu nastavlja školovanje kod redovnica, a uporedo s tim roditelji su joj, s obzirom na interesovanje za muziku, osigurali i sate klavira i violine.

Postavši svjestan da u Mostaru Bahrija neće dobiti adekvatno obrazovanje, otac Osman odlučuje da se porodica preseli u Beograd. Tu stječe glavno muzičko obrazovanje nakon što se upiše u Srpsku muzičku školu (danas Mokranjac), gdje nastavlja učenje klavira. Profesorica pjevanja uskoro obavještava roditelje da se radi o vanserijskom talentu koji treba nastaviti školovanje u nekom od najboljih središta. Godine 1923. polaže prijemni ispit na Muzičkoj akademiji u Beču, gdje je studirala pjevanje kod čuvenog profesora Thea Lierhammera na Državnoj visokoj akademiji za muziku i umjetnost (narednih pet godina).

Kasnije, tijekom karijere, povremeno su i radili zajedno.

Po završetku školovanja od mnogih ponuda Nuri Hadžićeva se opredjeljuje za operu u Bernu, gdje ostaje tri godine i ostvaruje 40-ak vodećih opernih uloga koje su joj donijele pozive za niz gostovanja na raznim opernim scenama Evro-

pe. Za to vrijeme je otpjevala veliki broj uloga; od toga su 23 bile premijere ili premijerne obnove. Tada je po prvi put pjevala Straussovu Salome, ulogu koja se smatra njenim najvišim umjetničkim dometom, ali i najboljim tumačenjem Salome uopće. I sam kompozitor Richard Strauss je izjavio da je bila najbolja i najljepša Salome ikada. Čuvši je, Lovro Matačić rekao je da se njezino pjevanje “ne sluša uhom nego kičmenom moždinom”.

„Lulu“ Najveći umjetnički doživljaj u karijeri Bahrije Nuri Hadžić bila je svjetska praizvedba Lulu austrijskog kompozitora Albana Berga (1885.–1935.), opere čiji je libreto nastao prema tragedijama Duh zemlje, Pandorina kutija i Lulu njemačkoga književnika Franka Wedekinda (1864.–1918.).

Svjetska praizvedba tada nedovršene opere Lulu dogodila se u utorak 2. aprila 1937. godine u Zürichu (u Züricher Stadttheater) na kulturnoj manifestaiji „Zürcher Juni Festspiele” (doslovno: „Ciriške junske festivalske igre”), a naslovnu rolu tumačila je Bahrija Nuri Hadžić, koju je Alban Berg vidjevši ranije u Salomi, poželio za nositelja glavne uloge u svojoj operi.

Sjećajući se tog nastupa 1937. godine u Zürichu pred najbiranijom svjetskom umjetničkom elitom, Bahrija Nuri Hadžić je izjavila: „Bio je to svakako jedan veliki poduhvat i moj najveći umjetnički doživljaj. Na toj premijeri našli su se svi vrhunski umjetnici iz cijelog svijeta: Darius Milhaud, William Steinberg, Pietro Mascagni, Thomas Mann, Conrad Beck supruge Wedekinda i kompozitora Berga.

Bahrija Nuri Hadžić

Osvrti i kritike na premijeru Lulu bili su sjajni, a među kritičarima pojavili su se i čuveni austrijski muzikolog Willi Reich (1898.–1980.) te francuski kompozitor Darius Milhaud(1892.–1974.), koji su svoje osvrte napisali za bečki i pariški radio. Kritičar lit Berner Tagwacht primijetio je o Hadžićevoj Lulu i ovo: „Nuri Hadžićeva je sa sigurnošću kao u transu ostvarila prvu Lulu koja će zauvijek ostati kao uzor.” Ova njena kreacija se do današnjih dana spominje kao izuzetna, tako da fotografije Nuri Hadžićeve i odlomci iz blistavih kritika prate i najnovije premijere ove opere (u Parizu, Londonu, Frankfurtu, Beču, Zürichu itd.)

Po nagovoru kompozitora i dirigenta Stevana Hristića (1885.–1958.) prihvaća angažman u Beogradu i od 1931. do 1960. godine biva prvakinjom Beogradske opere. U tadašnjoj Politici piše kako – izaziva moralnu sablazan, naročito u crkvenim krugovima. Među publikom, pa i kod onih koji nisu odlazili u kazalište, bila je slavljena kao velika zvijezda.

Ticalo se to Bahrijinog pjevanja, ali i njezine iznimne fizičke ljepote, skladne, izdužene figure i neke rijetke prirođene elegancije. Po fotografijama se to može vidjeti: izgledala je onako kako danas izgledaju velike operne sopranistice. U

stranomoj štampi, najavljivana je “lijepa kao slika i Turkinja”. Ona je to uvijek znala opovrgnuti čak i preko diplomatskih poslanstava, insistirajući da “ona jest muslimanka ali da nije Turkinja”.

Dvije godine kasnije, opet u Zürichu, pjevala je Salome u povodu sedamdeset petoga rođendana Richarda Straussa.

Svečanom izvedbom dirigirao je sam godina”.

Dvije godine nakon tragične smrti velikana ekspresionističkoga glazbenog teatra Albana Berga (umro je od trovanja krvi, nakon uboda komarca), drugoga aprila 1937. u Zürichu održana je premijera njegove nedovršene opere “Lulu”, po libretu Franka Wedekinda.

Glavnu ulogu pjevala je Bahrija Nuri Hadžić, a u publici su sjedili Thomas Mann, Darius Milhaud, Conrad Beck, Pietro Mascagni… Tako je u jednome od rodnih mjesta europske avangarde, u Zürichu, na događaju koji će biti upisan u povijest suvremene glazbe i teatra, kao jedan od njezinih vrhunaca, oduševljeni publikum klicao jednoj beogradskoj muslimanki, rođenoj u Sarajevu, od hercegovačke loze…

Glasovna ljepota, odlična vokalna tehnika, velika dramska sugestivnost te scenska izražajnost, ostvarila je na opernim scenama Europe i bivše uloge najrazličitijih karaktera. Neke od njih su: Aida (Aida, Giuseppe Verdi), Leonor (Il trovatore, Giuseppe Verdi), Charlotte (Werther, Jules Masenet), Salome (Salome, Richard Strauss) Minnie (La fanciulla del West, Giacomo Puccini), Jenůfa (Leoš Janáček), Koštana (Koštana, Petar Konjović) idr.

Kažu da je desetak godina gajila piliće i igrala karte. Poslije je nakratko nastavila karijeru u beogradskome Narodnom pozorištu, ali nisu to bile uloge po mjeri i potrebi njezina glasa. Uspješno se bavila koncertnom djelatnosću, a za izvanredna umjetnička dostignuća beogradska sredina odužila joj se tek 1988. godine, jedinim priznanjem – Sedmojulskom nagradom.

O Bahriji Nuri Hadžić nedavno je pisala Tanja Miletić Oručević, mostarska pozorišna redateljka i izvanredna prevoditeljica Gombrowiczeve knjige priča “Bakakaj”, koju je prije nekoliko godina objavila zaprešićka Fraktura.

I kao što kaže Miljenko Jergović »da je vremena, strpljenja i novca, vrijedilo bi pisati knjigu, snimiti film i postaviti kazališnu predstavu o Bahriji Nuri Hadžić«.

Mada, i mi isto kao i on to ćemo prepustiti onome tko bude imao vremena, strpljenja i novca da razumije o čemu Bahrijin život govori. Njeni kremirani U toj i takvoj identitetskoj mješavini rađala se, istovremeno, europska avangarUbrzo je došao rat, a Bahrija Nuri posmrtni ostatci sahranjeni su u Aleji da, ali i hiljadu i jedna čudesna i nev- Hadžić je prestala pjevati. Nije bila navr- velikana na Novom groblju u Beogradu. jerojatna bosanska biografija. U brojnim šila ni četrdeset, omela su je historijske Do sada nigdje na svijetu nije pronađen budućim premijernim afišama, knjižica- okolnosti, ali mnogo više od toga, nešto tonski zapis njezina glasa. Nije snimljen. ma i najavama Bergove “Lulu”, širom što se ticalo njezine naravi. Udala se za Europe, sve do današnjih dana, spomi- poznatoga beogradskog kirurga, koji nije njati će se ta prva, Bahrijina izvedba. bio voljan da mu se žena bavi pjevanjem.

Starije generacije Mostaraca pamte njen nastup u martu 1941. godine u Mostaru. Tada je nastupila u programu Muslimanske narodne biblioteke, a zahvalna mostarska publika s oduševljenjem ju je pozdravila i ispratila.

Eko – Etno Avlija Ćilim važi za jedan od najprepoznatljivijih bosansko - hercegovačkih ručno izrađivanih proizvoda. Zbog svojih precizno izrađenih motiva i truda kojeg je potrebno uložiti u njegovu izradu važi isto tako za pravo umjetničko djelo. U društvu Behar su tokom ljetnih mjeseci organizirali radionice preko kojih su omladinu upoznali sa simbolima, motivima i tehnikama izrade ćilima. Projekt je zamišljen tako da se taj dio historije i kulturnog naslijeđa nauče na zabavan i kreativan način te da se preko istog doprinese domaćem prostoru preko ekologije.

starih majica i guma, osušenih lakova za filmsko veče na kojem su posjetioci imali nokte, čaršefa i cd - ova. priliku pogledati stari bosansko – hercegovačke film »Ćilim«.

Svi ti materijali na kraju su ponovo D. H. Ć. upot-rijebljeni pa se tako od sabranih 3168 čepova lijepljenjem napravio šareni plastični ćilim. Ćilimovi motivi našli su se i na ručno izrađenim zdjelicama koje su na kraju ofarbane sasušenim lakovima za nokte, a od čaršefa su krojene bluze preko koji se vezlo. Kako bi Avlija dobila posebnu čar na vanjskom zidu ručno je nacrtan i obojen ćilim dug 16 metara.

Održane su 44 radionice istraživačko – obrazovnog, likovnog i historijsko – kreativnog karaktera. Kako bi se mladiOd januara pa sve do maja mjeseca, odnosno do početka izvođenja radionica, ma što više oslikao način svakodnevnog održane su akcije sakupljanja čepova, života davnih vremena upriličeno je i

33

32

NARODNE RUKOTVORINE

Bosanski ćilim – kilim

Piše: Dijana Harčević Ćatić

U Bosni kažu “Ćilim je staza kojom duša putuje do dženneta.”

U nekim sredinama simboliše sunce, udobnost, bogatstvo, luksuz, u drugim je metafora sedam nebesa nade i spasa.

Postoji jedna legenda koja kaže da, dok su žene u starim vremenima tkale ćilim, vjerovale su da se pojavom duge na nebu sažima istina i da to ustvari ženski melek tka tepih od niti sunca, što predstavlja stazu koja vodi do Dženneta i da su tada kroz dugine boje žene dobijale inspiraciju koju su prenosile na tepih.

Po mišljenju nekih etnografa ćilim (perzijski – gilim, gelim turski – kilim, kelim) je u naše krajeve došao sa osmanskim osvajanjem, mada ima i onih koji osporavaju tu tezu i smatraju da potiče iz drugog ili trećeg stoljeća prije nove ere sa prostora Kaspijskog jezera i armenijski vrleti. Ćilim je najorginalniji bh. narodni proizvod. Postojalo je nekoliko ćilimarskih centara u BiH, od kojih izdvajamo - Bosanski Petrovac, Prozor, Bjelaj, Ostrožac, Glamoč, Foču i Rogaticu.

Cjelokupan proces proizvodnje obavlja se ručno, radi se iz jednog dijela. Sa šarama i ornamentima ima dva glatka identična lica, što se postiže čvrstim utkivanjem potke. Izrađuje se na vertikalnom razboju (čije se grede razmiču u zavisnosti od veličine ćilima), od fine vrlo tanke i ravnomjerno opredene vune (u početnoj fazi ćilim se izrađivao od trske). Od kvaliteta potke i osnove, koja ima veliku gustinu po centimetru, u mnogome zavisi kvalitet ćilima. Inače, tehnika izrade ćilima ostala je jednaka od njenog nastanka. Izrada ćilima je uglavnom bio ženski zanat i proizvod. Tkale su ga darovite žene pa je najčešće, od jednostavnog tkačkog proizvoda nastajalo umjetničko djelo.

Prilikom izrade ćilima pored alhemije najvažniji su prsti tkalje, u kojima je puno specifične singerije, želja i inspiracije.

Tajne tkanja otkrivaju prsti, makar ponekad to bilo i bolno. Prsti uvlače potku različite boje u osnovu i poslije takve radnje udara se metalnim češljem kod nas poznatim kao kirkit. Izrada ćilima je izuzetno spora i temeljna. Ćilimi su ustvari poligoni emocija, želja i stvaralačke komocije. Da je tako, lahko se je uvjeriti na tri ćilima, uz jednu mustru, ima puno razlika i detalja koji se međusobno suštinski razlikuju. Zato je

svaki ćilim priča za sebe, jer tkanje je percepcija momentalnog psihološkog stanja djevojačkih ruku. U njemu je generisan identitet, kako individualni tako i nacionalni, ali i intimne priče.

Na Balkanu, području između istoka i zapada stvorena je autontična umjetnost tkanja ćilim. Etnolozi najčešće pišu o pirotskom, bosanskom, sandžačkom, slavonskom, ličkom te vojvođanskom ćilimu. Vrsni poznavalac ornamentike Jelica Belović Bernadžikovska razvrstava šare ćilima u pet perioda: mitološki, kršćanski, turski, klasični i moderni. Naravno, vremenom su se ti periodi preplitali čime je stvorena orginalna tvorevina. Ćilim ima svoju šaru, diskretne boje u kojoj dominira crvena, u svim nijansama, kao boja ljubavi, ali i plava. Boje su prirodne, poput boje šljive i oraha.

Zanimljivi su arhaični nazivi pojedinih boja kao npr. zejtuni (maslinasta), kahvali (braon), šećerli (roza), limuni (žuta), mišova (siva), jorgovani (ljubičasta), turundži (narandžasta), mavi (plava), kadifli (jako crvena) i golubija (svijetlo siva). Boje su žive i trajne, ali i presudne kod određivanja starosti ćilima. Ko želi da bude poslovno uspješan neka traži “bombe”, te iste simbolizirale su i mušku snagu i poklanjale se muškom djetetu kad se rodi i kad krene u školu, da osvoji djevojku “razbacane đulove”, za

društvo i merak “begov ćilim” koji iznešen na sunce nije smio pustiti niti jednu zraku kroz sebe, plaćali bi ga vrećom dukata, za zaštitu od uroka - česelj.

Od ukrasa uglavnom se je upotrebljavala prava, cik – cak linij, trokut, romb te stilizirani oblici flore i faune Svaki primjerak ćilima odlikuje bogatstvo i raznovrsnost geometrijskih ornamenata ukomponiranih u centralni prostor i u sistem bordure, te se slobodno može reći da ornamenti ćilima liče na rasute ljudske misli, govoreći o djevojačkoj tuzi, ljubavi i sreći.

Kompozicija ćilima podijeljena je u dva dijela: krajeve i centar. Krajevi predstavljaju prelaznu fazu između realnog i imaginarnog, dok centar predstavlja univerzum. Šara je njegova duhovna poruka, čije je značenje podjednako važno kako tkaljama tako i onima koji posjeduju ćilim. Ćilimi su u početku bili namjenjeni samo prostirci, kasnije dobijaju višefunkcionalnu namjenu: u enterijeru kao dekorativna tkanina, kao poklon, kao molitvena tkanina. U dekoru i opremi imućnijih porodica ćilim je bio nezamjenjiv i najvažniji ukras. Mnogi kažu da je on amajlija koja donosi sreću u kuću u kojoj se nalazi. Njegova funkcija je estetska, ritualna i umjetnička.

Od ćilima sa orijentalnom kompozicijom najznačajniji je molitveni, sa moti-

vom mihraba, malih dimenzija. On je sa svojom centralnom osom pokazivao pravac molitve. U domu su se držali na posebnom mjestu, a iznose se pred molitvu, dočim su za molitvu izvan kuće izrađivani manji i lagahniji.

Ljudi na selu pridavali su veći značaj ćilimu od ljudi u gradu. Postojalo je pravilo da se ćilimi najradije izrađuju zimi kad se sredi sva ljetinja. Za tkanje su organizirane mobe. Prilikom individualnih i masovnih migracija ćilim je stvar koja se obavezno nosi. To je bila amajlija zavičaja i nacionalnog identiteta. Vjeruje se da ublažava stres i nervozu, jer vuna kao prirodni materijal upija negativnu energiju. Ispod dobrog ćilima neće biti prašine, a vodu treba dugo zadržavati. Ćilim je mogao biti izrađivan i od pamuka i svile, ali sve to je ovisilo od spretnosti tkalje. Negdje stoje podaci da su pravljeni od domaće vune, ali i podaci da je vuna uvožana iz Engleske. Bosanski ćilim se ne pere vodom niti deterdžentom, on se klofa ili se u krajnjoj liniji pere jabučnim ocatom jer mu to vraća sjaj. Što je ćilim stariji, šare su sitnije, skladnije i jasnije rapoređene.

Bosanski ćilim je teže pripremiti nego uraditi jer trebalo je prije svega ošišati ovce, oprati i osušti vunu, iščešljati je, zatim obojati, te opresti i pripremiti osnovu. Treba se potruditi da ne bude nejednakoofarbana. Za jedan ćilim 3 puta 2 bilo je potrebno 13 kg vune, oprane, a pranje i sušenje radilo se po nekoliko puta. Također potrebno je bilo znati izraditi i stan.

Simbol ptice na ćilimu Simboli ptice imaju svoj korijen u teoriji islama. Tkanje i vez nastali su pod utjecajem različitih historijskih, religijskih i kulturnih činilaca koji su se preplitali u prošlim stoljećima na njezinom tlu (misli se na tlo Bosne i Hercegovine) ali i na tlu cijelega Balkanskega poluotoka. Ćilimarska tehnika ravnoga tkanja ili klječanja bila je poznata na našem tlu i prije dolaska Osmanlija; Južni Slaveni primili su je vjerovatno od starih balkanskih naroda. Ponjave ili šarenice uz grube vunene pokrivače gunje ili ćebad karakteristične su za stočarsko – nomadsku kulturu, ubrajaju se među najstarije tekstilne proizvode na našim krajevima. Ponjave se danas u nekim domaćinstvima upotrebljavaju kao prekrivači i zastirači.

Dolaskom Osmanlija tehnika tkanja i ukrašavanja ćilima podignuta je na viši nivo. Oni donose orijentalno – islamsku kulturu u naše krajeve, a način života poprima izrazite značajke te kulture,

prihvata se islam, a način uređenja kuće i kreću iz centralnog kvadrata i nastavstil odjevanja mijenjaju se u skladu s ljaju se isijavajući jedno prema drugom, islamskim propisima. Pod se obavezno sve do devetog simetričnog polja na koje zastire sa ćilimima uz mnoštvo jastuka se nadovezuju pruge kojima ćilim zavrkoji su služili za sjedenje, a sedžade za šava. Ćilim pored motiva ptica sadrži i obavljanje namaza posjedovala je svaka motive pehara ili šadrvana, zvijezda i roga. Njegovo centralno polje je crveno i muslimanska kuća.

Bosanski vezovi tako dolaze do tačke ispunjeno motivim bibice. Sama riječ ne najdekorativnijeg i najljepšeg oblika tra- upućuje na neko posebno značenje osim dicionalnog umjetiničkog izraza bosan- što se može razumijeti da predstavlja ske žene. Tradicionalni način života do- nešto sitno. Lingvisti su našli da ovaj prinosi da se umjetnički izraz uzoraka i pojam najbolje odgovara pojmu sa motiva prenosio sa koljeno na koljeno. anadolskog ćilima pod nazivom kuš – Simbol ptice često je zastupljen na bo- ptica. Tu su i češalj – motiv protiv uroka i sanskom ćilmu, nekada toliko apstrak- zla kao što su hamajlije, kuka, ruka, oko tan, da ga neiskusno oko i ne bi moglo isl. Ovnov rog predstavlja simbol muškog prepoznati kao pticu. Na bosanskom principa, snage i viteštva na koje se vezu od ptica su zastupljeni motivi; so- stavlja još nekoliko pruga koje teku u kola, orla, pauna, sove i tukca, a vrlo često beskraj. Simbol ptica koje su apstraktne i motiv duda (papagaja) u kafezu. Ptica ima veze sa naravi islamske umjetnosti i simbolizira dušu zarobljenu u krletci simboličkim smislom zoomorfnih tijela i njeno nastojanje da se duhovnim motiva.

Na kraju potrebno je reći da je ćilim pregnućima uzdigne iznad egzistencijalnih formi putem nebeskih sfera do igrao izuzetno važnu ulogu u društveJedinstva s njenim Gospodarom. Moglo nom životu. U svadbenim običajima bio bi se reći za svi oni koji se ne osjećaju je obavezan i najdragocjeniji miraz jer bliskim s ovim svijetom, koji čeznu za “djevojka koja nije znala tkati ćilim, teško svojim iskonom u Dženetskom prebiva- se je udala”, koristio se kao ekskluzivan poklon na državnom, diplomatskom i lištu, pripadaju porodici ptica.

Dalje, susrećemo motive sokola i orla prijateljskom nivou. Poklanjao se crkvana bosanskom vezu te pupavaca ili hud- ma, džamijama, hramovima, tekijama hud, gugutke – zauvijek zaručena za kao prilog za zdravlje živih i pomen mrtvim te izrađivao se kao simbol Voljenog i goluba. porodične sloge i bogatstva te zaštitinik Simbolizam poda i ćilima u islamskoj kuće. Danas se sa njim dekorišu većinom, duhovnosti Horizontalna dimenzija poda u islam- samo, pozornice za javne kulturne i skoj arhitekturi simbolizira zemlju na političke manifestacije. Kad govorimo o kojoj stoji mikrokosmos. Unutrašnji pro- domaćinstvima, posebno tu je načinjena stor tradicionalne muslimanske kuće velika šteta ovom proizvodu, jer isti pod predstavlja produžetak džamije zbog utjecajem modernizacije stihijski namaza koji se obavlja u njoj i pobuđuje iščezava ili je već iščeznuo iz naših osjećaj svetosti, držeći ga ritualno čistim dnevnih boravaka. da se nikad ne gazi obućom. Ćilim na Korištena literature: kojem se obavlja namaz prestavlja nebesko polje, sveti prostor odvojen od Fatima Žunić, Simbol ptice na ćilimu i vezu: intrepretacija, znakovi vremena, Sarajevo, profanog i svjetovnog.

2014., godina XVII, broj 64.

Simbolizam samog tkanja, vertikalna nit, osnova simbolizuje jedinstvo načela, Bosanskohercegovački ćilimi iz zbirke Zemaljskog Muzeja BiH, Sarajevo, Zemaljski a njegova horizontalna nit, potka, simmuzej 2006., str. 24 – 25. bolizuje mnoštvo manifestacija. Potka se Bratislava Vladić – Krstić, Ćilimarstvo u nanosi na osnovu tako da je sasvim Bosni i Hercegovini, Prilog proučavanju prekrije oku, ali ona samim svojim postostarih tkanja u BiH, Glasnik Zemaljskog janjem i svakim preplitanjem nagovjemuzeja u Sarajevu: etnologija, Nova serija, štava da osnova postoji i da ona upravo je sv. XXXII (1978) str.. 229-235. ta koja održava u postojanju. Kad bi se Zorka Janjić, Ženski ručni rad u starom rese, jedini vidljivi dio osnove izvukle iz Sarajevu, Izložba i katalog, Sarajevo, 1964. ćilima to bi značilo razvrgnuće svih Svetlana Bajić, Tkanje i vez u Visokom, Izložba, 1998, 27-29. njihovih formi. Ćiro Truhelka, Domaća tekstilna industrija Ćilim miradž, iz Stoca s početkom 20 st., u BiH, III:domaća tekstilna umjetnost, nalazi se u Zemaljskom muzeju u Školski Vjesnik, Stučni list Zemaljske vlade Sarajevu, njegovu kompoziciju čini osam za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 1899. str koncentričnih kvadratnih polja koja 858-865.

35

34

SPORT

Nastup BH. košarkaša na Eurobasketu 2015

Piše: Danijel Osmanagić

U ovom članku ćemo se posvetiti nastupu BH košarkaša na Eurobasketu 2015, prvom evropskom prvenstvu za košarkaše koje se održavalo u četiri različite zemlje (Latvija, Hrvatska, Njemačka i Francuska). No prije nego što se posvetim nastupu seniora, moram par redova namijeniti nastupu mlađih BH selekcija na evropskim takmičenjima, koja su se održala tokom ovog ljeta.

Juniorska reprezentacija BIH (U18) je na Evropskom prvenstvu osvojila odlično četvrto mjesto. U polufinalu protiv Turske su bili tako blizu pobjede. BH juniori pod vodstvom selektora Marka Trbića na poluvremenu su vodili 16 razlike. Na kraju su izgubili 82:77. Momci su bili razočarani jer su jako željeli trijumf, ali su navijači bili ponosni na mlade igrače koji su pokazali kakav košarkaški talent nose u sebi i kako se bori za državni dres.

Odličan rezultat BH juniora su zasjenili kadeti (reprezentacija U16), koji su na Evropskom prvenstvu osvojili prvo mjesto i direktno se plasirali na Svjetsko prvenstvo. Džanan Musa, Njegoš Sikiraš, Sani Čampara i ostale mlade nade BH košarke su pod vodstvom selektora Josipa Pandže postigli nešto nevjerovatno. U grupnoj fazi su BH kadeti ostvarili četiri pobjede (Srbija, Italija, Hrvatska i Francuska), te doživjeli dva poraza (Crna Gora i Finska). U četvrtfinalu je BH selekcija igrala protiv Njemačke i pobijedila 70:54. U polufinalu su pali i Španci sa 86:78. U finalu je BH kadete čekala domaća Litvanija, jedan od glavnih favorita prvenstva. U državi gdje je svaka košarkaška dvorana uvijek puna i gdje košarka ima status državne religije, domaćini su očekivali pobjedu svojih kadeta. Ali ni puna arena u Kaunasu, Litvaniji nije pomogla i BIH je osvojila prvo mjesto sa pobjedom 85:83. Rezultat malo nerealno pokazuje stanje na terenu, jer su BH kadeti vodili cijelu utakmicu, nekada čak i sa više od 15 poena razlike.

Bivši sovjetski i litvanski reprezentativac, te jedan od najboljih evropskih košarkaša svih vremena Arvydas Sabonis je poslije podijelio zlate medalje BH košarkašima, a Džanan Musa, kapiten BH selekcije U16 izabran je za najboljeg igrača turnira. Poslije povratka u domovinu, košarkašima je u Sarajevu na

Titovoj kod Vječne vatre pripremljen veličanstven doček, gdje ih je pozdravilo oko 50.000 ljudi.

No Zmajevi nisu ponovili ono što su pružile mlađe selekcije Zmajića prije njih. I poslije 22 godine se BH selekcija nije uspjela plasirati u drugi dio takmičenja. Ruku na srce, ovaj put ni očekivanja nisu bila visoka. Košarkaše su od samog početka pratili problemi. Prvo sa financijama (čak su bili zamoljeni da napuste hotel u Sarajevu, jer nije bio plaćen smještaj), poslije je uslijedila serija otkaza najboljih košarkaša, među njima su bili Nihad Đedović, te dvojca igrača iz NBA lige – Jusuf Nurkić te Mirza Teletović. Za kraj, je dan pred početak Eurobasketa stigla i povreda krila Miroslava Todića. Tako je iskusni crnogorski stručnjak, Duško Ivanović na kormilu selekcije BIH na evropsko prvenstvo poveo sljedećih 12 igrača: Muhameda Pašalića, Nedima Buzu, Andriju Stipanovića, Marka Šutala, Edina Bavčića, Nemanju Gordića, Elmedina Kikanovića, Dalibora Peršića, Milana Miloševića, Alexa Renforea, Adina Vrabca i Draška Albijanića.

Košarkaši su otvorili Eurobasket 05. septembra u Montpellieru (gdje su odigrane sve utakmice grupe A) protiv Poljske. Na poluvremenu je Poljska vodila sa 10 poena razlike, dok je njihova prednost narasla i na 17 poena u trećoj četvrtini. Potom je uslijedila bolja igra BH selekcije te odlična odbrana i serija od 17:4, tako je prednost Poljske sma-

njena na 4 poena. No u zadnjoj četvrtini lopta nikako nije htjela u koš, iako su bosansko-hercegovački košarkaši imali više prilika za preokret. Poljska je izdržala i pobijedila sa 68:64. Najbolji u BH reprezentaciji bili su Andrija Stipanović sa 20 poena, Milan Milošević sa 8 poena i 7 skokova, te Alex Renfroe sa 8 poena, 6 skokova i 7 asistencija.

Drugu utakmicu, dan kasnije, košarkaši su odigrali protiv domaćina Grupe A i jednog od favorita Eurobasketa, reprezentacije Francuske. Francuzi su vodili od početka do kraja i na kraju upisali uvjerljivu pobjedu od 81:54. Jedini „dvocifreni“ u BH timu su bili Stipanović i Kikanović sa 10 poena.

Treća utakmica, odigrana 07. septembra je reprezentaciji BIH donijela i jedini trijumf na ovogodišnjem Eurobasketu.

Protivnik je ovaj put bio Izrael. Izraelci su vodili većinu utakmice. Na poluvremenu su vodili za 10 poena, a njihova najveća prednost je iznosila i 16 poena. No BH košarkaši se nisu predavali i nekoliko sekundi pred kraj su se približili na 75:72. Lopta je iz očaja bila bačena sa jednog dijela terena na drugi, gdje se za loptu izborio Elemedin Kikanović, te pogodio tricu iz vrlo teškog položaja za produžetak – 75:75! U produžetku je Izrael poveo 82.75 i činilo se da je došao do pobjede. No u zadnjoj minuti prvo je Gordić sa dva slobodna bacanja izjednačio na 84:84. Potom je BH selekcija odigrala odličnu odbranu i Izrael nije poentirao. Za zadnji napad BH košarkaši

su imali 5 sekundi. Loptu je poveo naturalizovani Amerikanac Alex Renfroe, krenuo pod koš gdje su ga pokušala zaustaviti dva Izraelca. Dodao je loptu potpuno samom Kikanoviću koji je pogodio za pobjedu od 86:84. Zanimljivo je da je i u reprezentaciji Izraela jedan Bosanac. To je Sarajlija Boris Rothbart, prije poznat kao Boris Kajmaković.

Poslije pobjede nad Izraelom, bile su otvorene šanse za drugi krug. Trebalo je pobijediti Finsku i Rusiju. U nekim računicama, već i samo pobjeda protiv Finske bila bi dovoljna za plasman u osminu finala. Nažalost zadnje dvije utakmice bile su pravo razočaranje za sve navijače košarkaške reprezentacije BIH. U najvažnijoj utakmici na prvenstvu protiv Finske, košarkaši BIH prikazali su najslabiju igru te doživjeli pravi debakl ( poraz 59:88). O situaciji u timu govori i činjenica, da je najbolji igrač na toj utakmici bio Albijanić, koji se reprezentaciji pridružio 20h pred početak Euro-

basketa, sa 14 postignutih poena.

U zadnjoj utakmici, u kojoj se nije odlučivalo o apsolutno ničemu košarkaši BIH visoko su izgubili od reprezentacije Rusije sa 61:81. Dvije vjerojatno najhendikepiranije reprezentacije na Eurobasketu 2015 (Rusija je igrala bez Kirilenka, Hryape, Šveda, Kauna, Mozgova i Karaševa) u prvom poluvremenu prikazale su solidnu igru, neopterećene rezultatom, te se poslije 20'min igre otišlo na odmor sa rezultatom 31:31.

Pred zadnju četvrtinu su reprezentativci BIH zaostajali za 5 poena, no u zadnjih 10'min došlo je do potpunog pada koncentracije i utakmica je bila visoko izgubljena. Najbolji su ponovo bili centri – Stipanović sa 22, te Kikanović sa 14 poena. Tako je reprezentacija BIH u svojoj grupi A, završila na zadnjem mjestu sa jednom pobjedom i četiri poraza. S obzirom da se je igralo bez Đedovića, Teletovića i Nurkića to je možda i bilo za očekivati ali treba priznati da

grupa iz koje su pored favorita Francuske, u osminu finala napredovale Poljska, Finska i Izrael, nije bila najjača na ovogodišnjem Eurobasketu.

Ohrabrujuće su bile predstave centra Andrije Stipanovića i kapitena Elmedina Kikanovića, te požrtvovanost Milana Miloševića pod košem. Tu je bio i uvijek pouzdani Nemanja Gordić, a prvi put na velikom takmičenju predstavili su se i Adin Vrabac te Nedim Buza. Zajedno sa Sanijem Čamparom, Džananom Musom, Njegošem Sikirašom i ostalim igračima iz eprezentacija U18 i U16, te igračima iz NBA-a (Teletović i Nurkić) mislim, da ipak možemo pozitivno gledati u budućnost BH košarke. Zanimljivost na ovom Eurobasketu je bila da su prvi put igrači mogli birati sa kojim brojem će nastupati (npr. Vrabac 23, Renfroe 20). Nije više bilo standardnih brojeva od 4–15, iako su se neke reprezentacije odlučile za stari sistem i pripremile igračima dresove sa brojevima od 4-15.

Uspjeh bh. atletike Amel Tuka Amel Tuka se je atletikom počeo baviti sasvim slučajno kad je 2008., kao učenik 3. razreda STŠ "Kemal Kapetanović" iz Kaknja učestvovao na Malim olimpijskim igrama u Zenici i pobijedio u utrci na 400 m. Trener AK Zenica Halid Sedić pozvao ga je na razgovor, nakon kojeg je Tuka postao član tog kluba. Budući da je živio u Kaknju, morao je svakodnevno dolaziti na treninge u Zenicu. Samo nekoliko mjeseci kasnije zabilježio je svoj prvi uspjeh: pobijedio je na 400 i 800 m na juniorskom prvenstvu BiH. Slijedio je ulazak u reprezentaciju i učešće na Balkanskom juniorskom prvenstvu u atletici u Grčkoj, gdje je bio treći. Nakon ovog uspjeha proglašen je atletskim otkrićem godine u BiH. Od 2010. godine je stalni član seniorske reprezentacije i na svim takmičenjima bio je na pobjedničkom postolju.

U junu 2013. godine pobijedio je i na takmičenju Treće lige Evropskog ekipnog prvenstva rezultatom 1:51,11. Mjesec kasnije, na Evropskom prvenstvu U23, osvojio je 3. mjesto na 800 m i postavio nacionalni rekord na 1:46.29.

Godine 2014. osvaja brozanu medalju na Balkanskom prvenstvu u Pitestiju (1:50.67) da bi na svom drugom Evropskom prvenstvu u seniorskoj konkurenciji u Zürichu bio šesti s novim nacionalnim rekordom od 1:46.12.

Slika preuzeta sa: https://www.google.si/sea rch?q=AMEL+TUKA&tbm= isch&imgil=4zEbJnbW17N YcM%253A%253Bk0APSa IOPEUDQM%253Bhttp%2 5253A%25252F%25252F balkans.aljazeera.net%25 252Fvijesti%25252Fameltuka-najbrzi-i-usvicarskoj&source=iu&pf= m&fir=4zEbJnbW17NYcM %253A%252Ck0APSaIOP EUDQM%252C_&biw=192 0&bih=938&usg=__8AFo_0 hIdr_fHTjD8JvW6lWTyPQ%3D&ved=0ahUKEwjCia3TiZ_KAhXnnXIKHdQaCE4QyjcIKw&ei=szeSVoLkEOe7 ygPUtaDwBA#imgrc=4zEbJnbW17NYcM%3A&usg=__8AFo_0hIdr_fHTjD8JvW6lWTyPQ%3D

U 2015. godini osvaja zlatnu medalju na Balkanskom dvoranskom prvenstvu u Istanbulu (1:48.86). Nakon čega 1. jula 2015., na mitingu u Velenju, postavlja novi nacionalni rekord, pobijedivši rezultatom 1:44.19. Rekord je popravio već nakon 10 dana, pobijedivši i u Madridu s vremenom 1:43:84. Šest dana kasnije, u svom prvom nastupu na mitingu Dijamantne lige, prvom u karijeri, ponovo je popravio lični i nacionalni rekord s vremenom 1:42.51. To je trenutno najbolje vrijeme sezone 2015., te 32. rezultat svih vremena i 4. u Evropi.

Na SP 2015. u Pekingu ostvario je rezultat karijere osvojivši bronzanu medalju

iza svjetskog rekordera Davida Rudishe i Poljaka Adama Kszczota. To je najveći uspjeh u historiji bosanskohercegovačke atletike.

Više od 10.000 sugrađana dočekalo je Amela Tuku u Zenici nakon što je iz Pekinga stigao na Međunarodni aerodrom u Sarajevu gdje je održao kratku konferenciju za novinare te se uputio prema Zenici.

Zlatni momak sa bronzanom medaljom na stadionu u Zenici dočekan je velikim aplauzom nakon čega je sve prisutne pozdravio počasnim krugom na atletskoj stazi.

Bošnjak je tiskan s finančno podporo

JAVNI SKLAD REPUBLIKE SLOVENIJE ZA KULTURNE DEJAVNOSTI