Bošnjak - Latice (Prilog za književnost i jezik) 2 by BKZS - BKSS

OŠNJAK

LLaaTi c e B

List Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije

ISSN 1580-8270

Prilog za književnost i jezik - 2 februar, 2021

Riječi – Latice, a pjesma – Cvijet, što više poljana, ljepši je Svijet! France Prešeren IN GNALE BODO NOV CVET BOLJ VESELO

Ove Latice uplićemo u zajednički buket

Slovenski kulturni praznik

Mak Dizdar MODRA RIJEKA Nasiha Kapidžić Hadžić VEZENI MOST »Sosed tvojega brega« BITI VEZNIK »Beseda kot soseda« BEREMO IN PREVAJAMO ČITAMO I PREVODIMO Sanela Husić Musabašić BAJKE SU DANAS POTREBNIJE NEGO IKADA Muhidin Šarić BAJKA O GAVRANU PJESME Dijana Harčević Ćatić Selma Skenderović Ilma Murić Nataša Križanić Siba Halimić JEZIK NAŠ SVAKDANJI Šejla Klobučić

Ilustracija: Sanela Husić Musabašić

»Dragi moji, isti smo. Vi in jaz. Povezuje nas ljubezen. Ljubezen do besede. Lepe, pisane besede… Pomembno je, da ljubimo. In pišemo. Da si vzamemo čas takrat, ko nam v glavi ali srcu bliskne nova ideja in jo kot verze ali stavke prelijemo na papir.« Zoran Knežević, iz Uvodne besede , »Paralele« 23/2020

L aTi ce

MOSTOVI Mak Dizdar

MODRA REKA

MODRA RIJEKA

Nihče ne ve kje bila bi malo vemo a je znano

Nitko ne zna gdje je ona malo znamo al je znano

za dolinami gorami tam za sedmo tam za osmo

iza gore iza dola iza sedam iza osam

in še dalje in še huje preko trpkih preko črnih

i još huđe i još luđe preko mornih preko gorkih

preko gloga preko trnja preko žeje in trpljenja

preko gloga preko drače preko žege preko stege

preko slutnje preko sumnje za deveto za deseto

preko slutnje preko sumnje iza devet iza deset

in še globlje še močneje za molčanjem za mrakovi

i još dublje i još jače iza šutnje iza tmače

kjer petelin ne zapoje kjer ne čuje se glas róga

gdje pijetlovi ne pjevaju gdje se ne zna za glas roga

in še huje še bolj noro mimo pameti in boštev

i još huđe i još luđe iza uma iza boga

teče neka modra reka je široka in globoka

ima jedna modra rijeka široka je duboka je

sto in sto let je široka tisoč je let globoka

sto godina široka je tisuć ljeta duboka jest

o dolžini mi ne sanjaj noč tema ne preboliš je

o duljini i ne sanjaj tma in tmuša neprebolna

teče neka modra reka

ima jedna modra rijeka

teče neka modra reka morali bomo čez reko

ima jedna modra rijeka – valja nama preko rijeke

Prevedel Ivan Minatti

Sretna nam jubilarna godina Drugi broj priloga za književnost i jezik »Latice« objavljujemo u godini značajne obljetnice u kojoj obilježavamo 25godišnjicu djelovanja Bošnjaške kulturne zveze Slovenije / Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije. U novembru 1996. godine široko smo otvorili vrata naše kulturne misije – stvaralaštva i prijateljstva »v objemu dveh domovin / u zagrljaju dviju domovina«, kako smo nazvali i monograﬁju Društva bosanskohercegovskega in slovenskega prijateljstva »Ljiljan«. Lijepo je da je sve više latica naših cvjetova, i da imamo sve više saradnika i kreatora u oblasti umjetnosti i kulture, a posebno i sve više mladih, koji ne zaboravljaju jezik domovine svojih roditelja i koji učeći i govoreći dva jezika grade i najljepše mostove saradnje i prijateljstva. Kao što se i na ovim uvodnim stranicama novog broja »Latica« prepliću stihovi naših pjesnika Franceta Prešerna i Maka Dizdara.

Sretna nam, kreativna i zdrava, i ova jubilarna godina! Kerim Dizdar, predsjednik

BOŠNJAK časopis Bošnjačkog kulturnog saveza /Bošnjaške kulturne zveze Slovenije

Adresa: Tržaška 2, 1000 Ljubljana Za izdavača: Kerim Dizdar Prilog uredio Ismet Bekrić Redakcija: Dijana Harčević Čatić, Maida Džinić Poljak, Sanela Fejzić, Fahir Gutić, Nihad Đozić i Ismet Bekrić (lektor i redaktor) Graﬁčka priprema i štampa: Graﬁčna delavnica »Bor« Ilirska Bistrica

email: info@bkzs.si Matični broj: 1161148 Poreski broj/Davčna številka: 18322697 Tran. račun: NLB SI56 02083-0090659476

L aTi ce

MOSTOVI

France Prešeren

In gnale bodo nov cvet bolj veselo In gnale bodo nov cvet bolj veselo, ko rože, kadar mine zima huda in spet pomlad razklada svoja čuda, razsipa po drevesih cvetje belo. In toplo sonce vabi ven čebelo, pastir rumene zarje ne zamuda, v grmovju slavček poje spet brez truda, veselje preleti naturo celo. O, vem, da niso vredne take sreče, od straha, da nadležne poezije bi ne bile ti, mi srce trepeče. Naj pesmi milost tvoja vsaj obsije, ki 'z njih, hladiti rane si skeleče, poet tvoj nov Slovencem venec vije. (Sonetni venec, 14)

I pronicat će nov cv'jet sveveselo I pronicat će nov cv'jet sveveselo, k'o ruže, kada mine zima huda, i opet proljeće rastvori čuda, darujuć drveću cv'jeće bijelo. I toplo sunce zove te van, pčelo, pastira rumen jutra prati svuda, u grmu slavuj zapjeva bez truda, prirodi radost ozari svo čelo. O, znam, da nisu dostojne te sreće, od straha, da tegobe poezije ne budu tebi, srce mi drhteće. Nek pjesme milost tvoja bar oblije, dok iz njih, k'o cjelov rani što peče, pjesnik tvoj nov Slovenc'ma v'jenac vije. (Sonetni vijenac, 14)

Preveo: Ismet Bekrić

Prešernov spomenik v Ljubljani

L aTi ce

PARALELE Biti veznik Sosed tvojega brega: Uz 42. susret autora i autorica koji žive u Sloveniji i pišu svojim maternjim jezicima i novi broj revije »Paralele« koja objavljuje izbor iz tog osobnog i zajedničkog bogatstva. Javni sklad RS za kulturne dejavnosti već više od četiri desetljeća organizuje susrete književnih stvaralaca koji žive u Sloveniji i koji pišu i svojim maternjim jezicima, čime se na najljepši način prepliću jezici i kulture i stvaraju mostovi prijateljstva i »pisave, ki premikaju obzorje«. Pjesnici, prozaisti, esejisti i dramski pisci okupljaju se svake godine na susretu »Sosed tvojega brega«, a njihova najbolja ostvarenja susreću se i među koricama revije »Paralele«. Susret je održan i prošle godine, 30. avgusta u Metliki, uz poštivanje epidemioloških mjera zaštite, a njihovi tekstovi našli su svoj trag u 23. broju revije »Paralele«. A te književne paralele utiru, i slijede, samo puteve koji se susreću u točkama, dodirima ljubavi i uvažavanja. Jer, biti riječ, znači – biti veznik. Biti »sosed«, kao u Prešernovoj »Zdravljici«. U sadržaj »Paralela« na najljepši način nas uvodi i jedan od mentora, Zoran Knežević: »Dragi moji, isti smo. Vi in jaz. Povezuje nas ljubezen. Ljubezen do besed. Lepe, pisane besede. Ni pomembno, kdo je kdo, kdo je mentor, kdo udeleženec, poslušalec, kdo je kaj napisal in koliko objavil. Pomembno je, da ljubimo. In pišemo…«

Zdravko Kokanović Koki

Ramiz Velagić

Željko Perović

HODA JUTRO PO DVORIŠTU,

PJESMA

PULS

jutrom hodam po dvorištu, u jutro sunce hoda po dvorištu, jutro, sunce i ja hodamo po dvorištu.

pjesma je ljubav bez grijeha zabubljen početak kraja čeka sa sporom brzinom izmišljeno pamćenje nije važno čije nema više udaljenosti kroz srce svemira ljubav je vječnost vječnost je pjesma pjesma je osjećaj koji se vuče besmisleno dugo

opet su oči akvarel, stabla, trave i stijene ustraju u svijetu koji podrhtava od rođenja vode, oblaci i zjene u bezvremenskom srazu, u porodnoj kupki, šume kotači vlakova, obale su blizu, u grlu bruji jutro i zaneseni dah od davnina puls je u žilama – da možeš slijediti što pada i raste u porazu, i ništa ti drugo ne preostaje nego reći joj: to je sve što ti nudim

Olakšam dušu, gledajući ljepotu oko sebe. Svako jutro izlazimo sunce i ja na dvorište. Nepokošeno dvorište je puno cvrčaka. Prislušnem jutro, jutro prislušne suncu, sunce prislušne dvorištu, u kome, svako jutro, kos ima svoj ritual.

Pjesnikinja Ana Porenta, koja je čitala i birala pjesme, piše u svojoj uvodnoj riječi u novom broju revije »Paralele«, da »tvorke in tvorci redko zavzamejo pozicijo množinskega subjekta«, pa joj pjesme »prihajajo kot osebe«, koje imaju svoj vlastiti govor. A biti pjesma, znači biti i veznik. Riječ, i sama i sa drugim riječima. »Pri Sosedih je poezija takšna kot povsod«, piše mag Porenta. »Izreka večne teme in svet, v katerem smo tu in zdaj, z vsemi težami, lahkotnostmi, zdrsi, vzponi, iskanji, srečami in srečanji, bolečinami in ozdravitvami… in medtem ko se izreka, komunicira s drugim (bralcem«. U ovom broju »Latica« objavljujemo nekoliko pjesama naših autora. Iduće izdanje bit će u znaku proze.

L aTi ce

PARALELE Enesa Mahmić

Senada Smajić

I U DRAMI I U PJESMI… I u drami i u pjesmi mogu biti veznik, veliko slovo iza tačke, prvobitno stanje (ne)utjelovljene misli u surovoj potrebi da se izrazi u svemirskoj abecedi, i u drami i u pjesmi mogu biti sve što želim, ali tu ne, tu sam samo vezivno tkivo, neprimjetni zarez između dvije latinične riječi, kratki predah u jeku neizgovorljivog (z)bivanja u meni su neiscrpna oćutkivanja (ne)svjesnog disanja jedine ličnosti u istinitoj priči nekog čovjeka u meni, u meni apsolutno ima previše očekivanja i premalo razumijevanja za duševne radnje tvorca u onom d(i)jelu ispuštenog dijaloga iz prvog čina kojem čak ni zarez nisam bila.

ZIDOVI Oni su sijači smrti Kao što moj otac posije kukuruz u San Jerónimu Tako oni siju strah. Dok smo vukli naše torbe i kofere U želji za novim početkom Jedan od njih je rekao: Can not accept all the people Trying to break into our country. Strong Borders, No Crime! Slogani, parole, laži i obmane. Granice, zidovi, odvajanja. Tamo u kolektivnom centru Otrgli su djecu iz ruku majki Tamo u kolektivnom centru Jedna djevojčica je pokušala uspavati svog brata: Arrorró mi nino, arrorró mi sol, arrorró pedazo, de mi corazón. Kada sam stupila u Zemlju Snova Jedan novinar me je upitao kako se osjećam Nisam mu mogla objasniti svojim lošim engleskim Ali vjerujete mi, ova gorčina koja me guši Ista je na svim jezicima.

Anto Kovačević

ČEKANJE Noćas je nebo isplakalo zvijezde na brezino lišće i mjesec se zapleo u jelovo granje, a tebe nema, nikako te nema, u ovu jesenju noć da ubiremo plodove ljubavi.

Skriven od mjesečine brojim zvijezde, u uznemirenom srcu cvate tuga i zrije samoća. Sitni su sati, znam, nećeš doći, usnulo osjećam kako moja samoća dozrijeva u čekanju.

L aTi ce

BESEDA KOT SOSEDA BEREMO IN PREVAJAMO ČITAMO I PREVODIMO

Mladi prevodioci Naš projekt »Beseda kot soseda« -»Besjeda kao susjeda« postao je naš most satkan od riječi i rima. Prvo smo, u okviru radionice »Beremo in prevajamo« - »Čitamo i prevodimo« prvo u prostorijama društva »Ljiljan«, a zatim samostalno, u sigurnosti svojih kuća i stanova, prevodili pjesme bosanskohercegovačkih pisaca na slovenski jezik. Bio je to i prvi dio naše male online škole književnosti i jezika. Naši mali i mladi ljubitelji poezije i prevodioci pročitali su više pjesama iz antologije »Slavuj iz moje bašče«, a jedan dio tog jezičkog blaga dobio je novi sjaj – ljepotu slovenskog jezika. Za ovaj broj »Latica« odabrali smo ove prevode.

Šukrija Pandžo:

PRISLUŠKIVANJE

PRISLUŠKOVANJE

Pucketa peć k'o da kaže: Moja su njedra sva od žari. Kraj sebe Lejla odjeću slaže, i sad će ona da sanjari.

Praskata peč in kot pravi: Moje naročje je iz žeravice. Poleg sebe Lejla oblačila zlaga, in sedaj, bo ona sanjarila.

Igraju šare svud po podu, napolju mjesec: uštap puni s tamnog neba, u svom hodu, na srebren snijeg zlato kruni.

Prelivajo se vzorci po tleh, zunaj luna polna s temnega neba v svojem premikanju, po srebrnem snegu zlato krona.

-Zašto ne spavaš? – majka pita – vrijeme je, eto, devet kuca, ta to se samo mjesec skita po dnevnom tragu sjajnog sunca.

-Zakaj ne spiš? – mama sprašuje – čas je, glej, devet odbija, to je le mesec, se sprehaja po dnevnih sledeh svetlega sonca.

A Lejla šuti, u noć gleda, pa kad je majka rukom tače, ona prošapta sva blijeda: -Čuj, mama, negdje maca plače.

Din Avdić

A Lejla tiho v noč gleda, ko jo je mati z roko dotakla, ona zašepeta vsa bleda: -Ali slišiš, mama, nekje muca joče! Prevedel: Din Avdić

L aTi ce

BESJEDA KAO SUSJEDA Ismet Bekrić:

Muharem Omerović:

ZAROBLJENE ŽELJE

I LOPTA JE ŽIVO BIĆE

U dječijoj sobi tiho. U njedrima jednog mraka kuca srce zidnog sata, kuca srce u dječaka.

I kad je igri kraj, i novi dan kad sviće, uvijek dobro znaj – i lopta je živo biće.

A u srcu tog dječaka, što proteže ruke sneno, kao ptica u kavezu DEVET želja zarobljeno.

I kad leti, ko zmaj, i kad se s nogama spliće, uvijek dobro znaj – i lopta je živo biće.

Ne budi ga, bučni grade, nek proteže ruke snene, neka sanja, u snu želje često budu ostvarene.

I kad bi malo ukraj, i gledala crtiće, uvijek dobro znaj – i lopta je živo biće. I kad se njezin sjaj preseljava u priče, uvijek dobro znaj – i lopta je živo biće.

UJETE ŽELJE V otroški sobi tiho. V skrivnosti ene teme trka srce stenske ure, trka srce v fanta.

TUDI ŽOGA JE ŽIVO BITJE

A v srcu tega fanta, ki sanjsko iztegne roke, kot ptica v kletki devet želja je ujetih.

In ko je igre konec, in ko prihaja novi dan, vedno dobro vedi – tudi žoga je živo bitje.

Ne zbujaj ga, hrupno mesto, naj iztegne zasanjane roke, naj sanja, v sanjah želje pogosto se uresničijo.

In ko leti kakor zmaj, in ko se z nogami prepleta, vedno dobro vedi – tudi žoga je živo bitje.

Prevedel: Senadin Pehlić

In ko bi šla malo stran, in gledala risanke, vedno dobro vedi – tudi žoga je živo bitje. In ko se njen sijaj seli v zgodbe, vedno dobro vedi – tudi žoga je živo bitje. Prevedla: Hana Elkasović

Senadin Pehlić

Hana Elkasović

L aTi ce

BESEDA KOT SOSEDA »Beremo in prevajamo« / »Čitamo i prevodimo«

Slovenski stihovi u bosanskom ruhu Na pragu nove godine, od koje s pravom očekujemo, i tražimo, da nam bude bolja, radosnija, poetičnija, naši mladi članovi, uključeni u literarnu radionicu »Beremo in prevajamo« - »Čitamo i prevodimo«, u našem društvu »Ljiljan«, žele da 2021. dočekaju sa stihovima, na slovenskom i bosanskom jeziku. U zagrljaju smo dviju domovina, pa time i dvaju jezika. Zadnji tjedni godine koja protiče bili su u znaku prevođenja stihova bosanskih pjesnika na slovenski jezik, a prvi tjedni nove godine neka nas ozare pjesmama slovenskih stihotvoraca i u bosanskom jezičkom ruhu. Čitajte, uživajte i prevodite. Autori prevoda bit će nagrađeni knjigama i predstavljeni u našem prilogu za književnost i jezik »Latice«.

Niko Grafenauer:

MAMA

Mama je među svim ljudima najbolja na svijetu, jer mi se smije i jer je tati par.

Mama je od vseh ljudi najboljša na svetu, ker se mi rada smeje in ker je par očetu.

S mamom se tata ljubi, s njom liježe i ustaje i uvijek joj obeća sve što zaželi.

Z mamo se oče poljublja, z njo hodi spat in z njo vstaja in kar naprej ji obljublja vse do kraja.

S njom se slika zagrlivši njeno rame, a s njom se i posvađa kad mene brani.

Z njo se fotograﬁra objet preko rame in z njo se prepira, kadar se vleče zame.

Mama tati čita misli i sve želje njegove pogodi, pomaže mu kad su slabi dani ili kad na lijevu nogu ustane.

Mama očetu bere misli in vse njegove želje ugane. Pomaga mu, kadar su dnevi kisli, ali če z levo nogo ustane.

Mama ne može biti sama, ili imati uz sebe kakvog »strica«. Jer svi znamo da je mama tatina bolja polovica.

Mama ne more biti sama, ali imati za par kakšnega strica. Saj vsi vemo, da je mama boljša očetova polovica.

Kako bi bilo tati bez mame, kad bi ga tek svijetom pola hodalo i ništa za mene ne bi ostalo.

Le kako bi bilo očetu brez mame, ko bi ga le pol hodilo po svetu in nič ostalo zame?

Elis Porić

Preveo: Elis Porić

L aTi ce

BESJEDA KAO SUSJEDA

Neža Maurer:

PRVI SNEŽEC

PRVI SNJEŽIĆ

Tam gori pod oblaki je nekaj zablestelo; na črni, mrtvi veji je belo zacvetelo; po suhi, rjavi travi je rahlo zašumelo; na sivi, trdi cesti je drobceno zapelo; prišel je mladi snežec, boječe, nagajivo – da zveseli nam dneve, olepša zimo sivo.

Tamo gore pod oblacima nešto je zasijalo; na crnoj, mrtvoj grani bijelo je procvjetalo; po suhoj, smeđoj travi lagahno zašuškalo; na sivoj, tvrdoj cesti sitno je zapjevalo; došao je mladi snijeg uplašen, nestašan – da nas sviju razveseli i uljepša zimski dan.

Nija Rekić

Prevela: Nija Rekić

Igo Gruden:

VETER

VJETAR

Veter nam na okna trka, po tečajih škriplje, štrka.

Vjetar na prozore kuca, škripi šarka, k'o da puca.

V sobi sem in tja se ziblje, vse prebrska, strese, zgiblje:

U sobi svuda žuri, sve pregleda, sve rasturi:

žarke splaši, muhe zmede, v pajčevino mehko sede,

zrake plaši, muhe zbuni, pa sjedi u paučini,

s stene urno pod odeje skoči kakor ptiček s veje

pa sa zida pod jorgane skoči kao ptica s grane.

in nazadnje po vseh hiši kolovrati, slepomiši.

i na kraju po svoj kući htio bi se svud zavući.

Tarik Čelić

Ven iz hiše čezme skoči in od smeha skoraj poči: glej ga, skozi okno – smuk – mi odnesel je klobuk!

Preko mene skoči, rukne, od smijeha skoro pukne. Gle, kroz prozor vjetropir odnese mi moj šešir. Preveo: Tarik Čelić

Ilustracija: Omer Berber

BAJKE Sanela Husić Musabašić, akademska kiparka i ilustratorka:

Bajke nam danas trebaju više nego ikada… i zato – »u bajke uđimo, i ljeti i zimi, nikad se ne tuđimo, bajka smo i mi«.

upozna mnoge pisce i ilustratore, i da joj taj mladi san počne postajati i stvaralačko nadahnuće. I sama je počela ilustrovati knjige za djecu. »Uz svaku novu knjigu koju sam Piše: Ismet BEKRIĆ ilustrovala bila sam i novi korak Bosanskohercegovačka akademska bliže i samoj sebi«, kaže nam naša kiparica i ilustratorka Sanela Husić Musabašić neko vrijeme je živjela i u Ljubljani, a sad su je poslovi njenog supruga odveli u Švedsku, u Stockholm. A kud god da putuje, gdje god da dođe, sa sobom, i sa svoje dvoje djece, donosi i svoje najveće bogatstvo – bajku. Jer ona se je posvetila umjetnosti za djecu – ilustrovanju dječjih knjiga, posebno bajki, i stvaranju skulptura kao novom viđenju likova u svijetu bajki. A sve je počelo kad je bila još srednjoškolka, i kad je - kako kaže imala sreću da upozna pjesnika i izdavača Šimu Ešića koji joj je i kao čitateljki i kao budućoj umjetnici širom otvorio stranice dječjih rukopisa i knjiga. U okviru kulturne misije izdavačke kuće »Bosanska riječ« i edicije »Mali princ«, a posebno u dane susreta pisaca i djece »Vezeni most«, Sanela je kao i učenica i studentkinja, a zatim i kao akademska umjetnica, imala tu lijepu priliku da

L aTi ce sagovornica. »I tako, umjesto da se odrastanjem odmičem od bajki, ja sam još više uranjala u njih i sačuvala najljepši dio svoje dječije duše.« Sanela Husić Musabašić kaže da voli čitati priče, a sada, kad je postala i majka, ima još više razloga da obogaćuje svoju biblioteku knjigama čije nam stranice uljepšavaju i jutra i večeri. A među tim knjigama je i sve više onih koje i sama likovno uljepšava, dajući im i nova viđenja i snoviđenja. »Bajke nam danas trebaju više nego ikada, ne samo djeci nego i odraslima, pa zato i ja svojim umjetničkim angažmanima želim da ih približim svima, da ih pozovem u taj beskrajni svijet ljepote i dobrote«, napisala je umjetnica koja je ilustrovala i knjigu »Bajka o gavranu Gaku« Muhidina Šarića, čiji odlomak također donosimo u ovom broju koji smo, tako, jednim dijelom posvetili i onome najljepšem u našem često sivom životu – bajkama. Posljednjih godina Sanela Husić Musabašić i svoje skulpture sve više posvećuje bajci. Posebno svojim autorskim skulpturama i vizuelnim reješnjima za sarajevski Festival bajki – FEDU, koji našem glavnom gradu, a posebno njegovom Starom gradu, sa svojim sokacima i zdanjima, udahnjuje neko novo ozračje. Jer, svako želi da njegova životna sredina, njegov grad, bude kao iz bajke. Zato i naša bajkarka želi da »svakim potezom kista probudi i pobudi maštu čitatelja, da zajedno uklone tu tačku na kraju priče i podstakne onoga koji čita i gleda slike, ilustracije, da i sam proširi ono što smo pisac i ja do tada stvorili, i što je sad naše zajedničko bogatstvo«. U bajke uđimo, i ljeti i zimi, nikad se ne tuđimo, bajka smo i mi. I zato, hvala Saneli za sve oslikane bajke, i ove koje nam uljepšavaju ove stranice »Latica«, i sve buduće stranice knjiga i časopisa.

L aTi ce

BAJKE

Muhidin Šarić:

Neka nas ljubav vodi kroz život Poruka je »Bajke o gavranu Gaku« pjesnika i bajkara Muhidina Šarića, iz Kozarca ispod Kozare, koji je trebalo da prošle godine bude i naš gost u društvu »Ljiljan«, ali je naš susret odložila epidemija, nadamo se bar samo do polovine ove 2021. A dotle, evo nas zajedno na stranicama naših »Latica«. Napisao: Ismet Bekrić »Bajku o gavranu Gaku«, Muhidina Šarića, čitao sam još u rukopisu, prije nego što je oživjela među koricama knjige, u poznatoj biblioteci »Mali princ« izdavačke kuće »Lijepa riječ« /»Bosanska riječ« iz Tuzle. Iz stranice u stranicu, sve više sam ulazio u čudesni svijet Planine,

Ilustracija: Sanela Husić Musabašić

Vilinog vrela Vilenca, Vilinog carstva, bistrih potoka, proplanaka, tamnih šuma, vrhova i stijena… Činilo mi se kao da gledam sve te šumske likove, ptice, jelene, labudove, zečeve, vile i vilinske kraljeve i kraljice, koji me zovu da i ja postanem dio te priče koja se nastavlja na neke davne, kad je šuma bila netaknuta i kad su tu »živjele bezbrižno i šumske vile u svojim skromnim dvorcima u krošnjama drveća, u šupljim stijenama, na izvorima rijeka i potoka«. Pružam ruku, da dotaknem njihove zlatne kose, i – gle čuda! – na ispruženi dlan slijeće mi jedan gavran. Grra! Grra! Grra! Kaže mi na svome jeziku, koji počinjem da razumijem, da se zove Gak, i da bi želio da ne budem samo čitalac nego i njegov prijatelj, njegov saputnik u traganju za najvećim vrijednostima – mirom, dobrotom i ljubavlju. I tako, bio sam s njim, i njegovim prijateljima, tako dugo dok nismo zajedno prošli kroz sve neizvjesnosti i prijetnje, teškoće i radosti, da bismo spoznali smisao života. A to nam je na kraju kazala i Vilinska kraljica, pred čijim je glasom i vjetar utihnuo, poklonila se i Planina. »Na svijetu je sve podložno vremenu! Sve prolazi, umire i nestaje! Jedino je ljubav besmrtna! Zato neka vas ona vodi kroz život!« I ova »Bajka o gavranu Gaku« satkana je od ljubavi. I one koju naslijeđujemo, i one koju stvaramo sami, svakoga dana, svakoga trenutka. Ona je i žal za vremenima kad su ljudi bili dobri. I kad su se vile družile s njima. A na Šarićevoj Planini, Kozari ili nekoj drugoj, ostala su predanja da nam govore o dobru i zlu. Gavran Gak je na strani dobra. I ova knjiga, ova nezavršena bajka, skoro svakom svojom riječju, svakom svojom slikom, svakim svojim opisom, svakim svojim pejzažom, vodi nas u krajeve, u zemlje, a one su i ovdje, gdje će ponovo dobre vile plesati kraj vrela. Šarićevo kazivanje čudesno je oživjela, oslikala i likovna umjetnica Sanela Husić Musabašić; svojim ilustracijama, svojim bojama i odsjajima uvela nas je, zajedno s piscem-bajkarom, u neki svijet koji je i daleko, ali i koji osjećamo i doživljavamo kao da je tu, oko nas, i kao da smo ponekad i mi u njemu, da pratimo Gaka i da plešemo s vilama na nekim proplancima sa kojih se uvijek dalje vidi, i ljepše doživljavaju trenuci svakodnevlja koji od nas ne traže mnogo – samo malo više ljubavi i dobrote.

Muhidin Šarić je rođen u Ključu 1944. godine, a njegov posao prosvjetnog i kulturnog radnika najviše je vezan za Kozarac i Prijedor. Piše pjesme, romane i dramske tekstove, a u njegovom bogatom opusu, posvećenom najviše djeci i mladima, spomenimo zbirke stihova »Spava li dan u mraku«, »Na krilima neba«, »Cvrkutanka«, »Zaljubljena baka«, »Zrnca sunca«, te romane »Vuk Dobrica«, »Benko« i »Bajka o gavranu Gaku«. Napisao je i potresan roman »Keraterm«, o logoru kraj Prijedora u kojem je i on, s brojnim sugrađanima, bio zatočen. Dobitnik je najznačajnijih nagrada za književnost: »Mali princ«, »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«, »Vitez od bajke« i dr. Zastupljen je u programima školske lektire.

BAJKE

L aTi ce

Muhidin Šarić:

BAJKA O GAVRANU GAKU (Odlomak iz romana za djecu)

Ilustracije: Sanela Husić Musabašić - S glo je proljeće! – radovao se Gak. Lagahan razvigorac zalepršao mu je čeono perje i odnio sa sobom sve one tmurne zimske slike, koje su mu se bile nakupile u sjećanju. Radost novog jutra ga je potaknula i on je snažno zamahao krilima. Vinuo se visoko iznad bivka. Kada se izravnao sa oblacima, raširio je krila i počeo da jedri. Neka divlja snaga se nakupila u njemu i on je nekoliko puta zagraktao. Bio je to zov upućen GaGoj. Vr o se u krugovima očekujući njen uzlet. Na istoku je sunce iskoračilo i svojim zracima umivalo pejzaž. Gak ponovo zagrakta, ali ni ovog puta se GaGa nije odazvala. Tamo visoko ispod borove šume jelen je rikom dozivao ženke. Jedna sluđena kreja svađala se sama sa sobom. Gak se okrenuo prema vjetru i žestoko se suprostavio njegovoj struji. Želio je svoju sakupljenu, divlju snagu negdje potroši . Čim je Gak odle o, GaGa se polako iskrala i požurila na ivicu iznad potoka, tamo gdje se završava polje a počinje šumarak. Tu ju je čekao njen svijet samoće kojemu se potpuno predavala. Pronašla je visoko bukovo stablo, pogrbljeno od godina i tu, u njegove rahlje, donosila je

grančice, mahovinu, suhu travu, komadiće zemlje i sve drugo što je mogla ponije . Pravila je gnijezdo. Sa obližnjeg grabovog stabla uhodio ju je Grdan. On je vođa Grrakove družine. Kada je Grrak ranjen i kada je tajanstveno nestao, on ga je zamijenio. Sadašnja družina okupljala je nekoliko jedinki iz jata. Svi su bili skloni izazivanjima, krađama, maltre ranjima i tučama. Već duže vrijeme Grdan je pokušavao da zadobije GaGine simpa je, ali nije uspijevao. Posljednjih dana je uočio da se ona osamostaljuje i da izbjegava Gaka. Protumačio je to lošim odnosima između njih i h o je tu situaciju iskoris . Jutros je pogledom ispra o Gaka na njegov jutarnji let. Pra o ga je dugo, sve dok mu se nije izgubio u plavetnilu neba. Onda je potražio GaGu. Vidio je kako se iskrala i o šla. Pošao je za njom. Pra o ju je preko livade a onda je prešao na šumovi brežuljak što se izdizao iznad nabujalog potoka. Le o je na odstojanju, tako da ga ona nije mogla primije . Izvježbanim okom iskusnog uhode, slijedio je svaki njen pokret. GaGa je bila prezauzeta odabirom svoga drveta. Kada je pronašla stablo koje joj je odgovaralo, zastala je. Grdan se približio i sakrio u obližnje grabovo granje. Ona ga nije primije la, ne bi ni mogla, čak da je stajao pored nje. Bila je potpuno zaokupljena sama sobom. Njeni ins k podstaknu prirodom tjerali su je i ona je radila brzo i spretno. Grdan je poželio da bude pored nje. Poželio je da i on

L aTi ce

ispuni svoj dug mužjaka. Dug produženja svoje vrste. Poželio je da je povede u polje samo njemu znano. Polje izobilja, prepuno zlatne pšenice. Da je povede tamo gdje je nebo uvijek plavo, gdje veliki rubin sunca vječito prosipa svoj mlakas bakarni sjaj. Da joj se zakune na doživotnu vjernost. Nešto ga je potjeralo naprijed i on je izašao iz grabovog skloništa, popeo se na najistureniju granu i oglasio se zovom: - Grraaa! Grraaa! Grraaa! Njegov glas je zazvučao poput limene trube i odjeknuo prostorom kao reska grmljavina. GaGa se trgla. Dobro je znala šta ovaj poziv znači, ali ni na kraj pame joj nije bilo da mu se odazove. Šutjela je. Nakon ponovnog zova, sakrila se dublje u šumu koja se tek budila. Oko nje su se razigrale sjenke grana. U vazduhu je lebdio miris proljetnog vjetra. - Ja volim Gaka! – šaputala je . – Samo je on moj izbor! Sunce se približavalo zenitu i na sve strane je pružalo svoje duge tople ruke. Na zapadu iznad osunčanih brežuljaka, ja li su se prozirnobijeli oblaci. Prema jugu su se pros rala nepregledna polja nijansirana žuto-zelenom travom. Tek ponegdje, u dubokoj hladovini, nazirale su se prljavobijele krpe snijega. - Grraaa! Grraaa! - odjekivao je Grdanov zov. Kada se GaGa nije javila, on je odlučio da je potraži, da je privoli i povede u svoj zavičaj. Neka tamo pravi gnijezdo kakvo god hoće, a on će joj bi drug i zaš tnik. Ako neće milom, zna on sasvim dobro i druge metode. - Upotrijebiću silu! – govorio je. – Zavoljeće ona mene vremenom! Grraaa! Grraaa! – tražio ju je u letu. Ona se sakrila ispod jednog krivonogog panja. Iz nebeske plave , kao bačen kamenom, sjurio se Gak.

BAJKE Čuo je on Grdanov zov i odmah je shva o o čemu se radi. - Grrra! Grrra! – javio se. GaGa je prepoznala njegov melodični glas. Izašla je iz svoga skrovišta na čis nu i stala između dva razgoropađena mužjaka koji su se spremali za borbu. Vidjela je nakostriješena jela i htjela ih je zaustavi . Htjela je reći da se ne bore, da ona voli Gaka, ali je zastala. Čitava rijeka predaka šumila joj je u ušima. - Neka se bore! – govorili su. – Priroda pravi odabir! - Ne želim odabir! – bunila se GaGa - Ja volim samo Gaka! Dok se ona borila sa svojim mislima, Gak i Grdan su se uhva li u koštac. Udarali su kljunovima jedan drugog, čupali perje, kidisali krilima i graktali. Grdan je navaljivao svom snagom. Udarao je žestoko po Gakovom jelu. Želio je silinom pokreta da ga onesposobi, i što brže otjera. Gak se dobro snalazio. Prilikom Grdanovih munjevi h naleta sklanjao se u stranu. Ovaj je mašio i tako naprazno trošio snagu. Sa strane ga je uvijek dočekao po jedan žestok udarac Gakovog kljuna u glavu. Grdan je osje o da gubi snagu i odlučio je promijeni tak ku. Podigao se uvis i oštrim kandžama pokušao je da zada jedan iznenadan udarac. Gak se na vrijeme izmaknuo a on je udario o tlo. Dok je teturao, Gak je priskočio, popeo mu se na leđa, i čvrsto ga s snuo, i kandžama, i kljunom. Grdan se zagrcnuo. Opus o je krila i polegao na tlo. Bio je poražen. Gak ga je pus o a on je pokunjen pobjegao. GaGa je cijelu borbu posmatrala iz prikrajka. Osjećala se kao princeza za čiju su se ruku borili hrabri vitezovi. Kad je Grdan pobjegao, prišla je Gaku. - Spremna sam poći s tobom! – rekla mu je. – Gdje god me povedeš, svit ću ugodno i toplo gnijezdo za našu buduću porodicu!

L aTi ce

POETIKON Dijana Harčević Ćatić NEODSANJANE PJESME

Dijana Harčević Ćatić rođena je 1987. godine u Bihaću. Osnovnu i srednju školu završila je u Bosanskoj Krupi. Godine 2011. stekla je zvanje magistra historije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Od 2012. godine do danas živi i radi u Kopru kao kulturni radnik i stručni saradnik Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije i KUŠD Beharja. Ustanoviteljica je društva za Kulturnu kontaminaciju i razvoj medkulturnog dialoga »Antifriz«, a priprema i svoju prvu zbirku pjesama .

ČEKAJUĆI Svaki put dok sam te čekao ja sam u tim čekanjima ostavio bezbroj malih sebe. U tom čekanju u mislima mojim držali smo se za ruke na Trgu Austrije zaljubljeno ismijavali Principa. Svaki put... Čekajući dočekivao kiše tramvaje i smrdljive trole ispraćao zimske noći na Atmejdanu zureći u snijegom pokriven Muzički paviljon kao u Eiﬀelov toranj umišljajući da dosad ništa romantičnije nisam vidio. Čekajući provodio proljeća iscrtavajući srca i početna slova naših imena na Vilsonovom Oko Bristola i Muzeja

ZAMISLI da sve čega je nekad bilo nestalo je da su ostali samo stari brojevi i nazivi ulica u kojima smo se sastajali na papirićima iskidanim iz knjiga i udžbenika stihovi pjesama kratke enigmatski zapisane poruke tada neprocjenjivo važne za opstanak čovječije vrste od postanka svijeta sve do danas da je ostala samo poneka šala par slika na starom izgrebanom disku na kojem crnim markerom piše SLIKE jedna crno-bijela šolja za čaj samo jedna puna ﬁoka nekih čudnih stvari kao što su ulaznice sa koncerata projekcija autobusnih voznih i tramvajskih karata prepune dopisanih posveta samo par ispisanih šećer kesica sa dopisanim datumima, smajlićima i srcima samo stopedeset miliona uspomena i jedan šal. Zamisli da sve čega je nekad bilo nestalo je.

Čekajući... Zaboravio na ljeta.

VERSUS SATURNIUS Jedan život miran i tih Neodsanjan Posljednji stih

L aTi ce

POETIKON REQUIEM

Uvijek sam osjećala nekakvo potajno gađenje prema novembru. On bi donio maglu a Ona bi onda odnijela zelene njive u Podbaščama Franju i pogled prema Banjanima. Taj isti novembar zavio bi dozrele bašte u prljavo sivu boju sa pođehkojom svijetlorumenom nijansom oblatio ugažene stazice po krompirištu i svojim kišurinama koje traju danima navlažio komušu od kukuruza do neprepoznatljivosti. Potajno su mi se gadile i zrele žute bundave OZBILJNA PJESMA u boji senfa i kakija prislonjene podno kuće. Nikad ništa lijepo nisam vidjela ni u svim tim polusuhim plodovima Upravo to što sam se trudio šipurcima, čajevima Da budem svestran poredanim po boščama Izazivalo je nekakvo nerazumijevanje drugih balkonima i verandama. i navodilo me na duži i teži put. Ni živo ni mrtvo. A ja sam svim svojim bićem želio Bilo da bude. ljude da uvjerim da mogu sve sam I da kosim i da vodu nosim Zato zažmuri Taj put sam izabrao Ja Zamisli Sasvim svjesno Zelene veje Sam. Zambak i lije Još kao vrlo mlad želio sam da budem super junak, i indijanac I čekaj da mine I kauboj i policajac Ta potpuna psihodelija prirode. Još kao vrlo mlad vjerovao sam u čuda I da čovjek može sve baš sve sasvim sam Ako je dovoljno svestran i ako se dovoljno snažno sam u sebe uzda. U tom vjerovanju proveo sam svoje dvadesete Ta želja ka transformaciji ponovnom rađanju i početku Mogućnos da si i jedno i drugo I više od toga ako treba Uzbujala mi je maštu i sprečavala da mirno dočekam vlak Da postanem ono za šta sam rođen Da ne budem više sam. I upravo to od čega sam bježao kao zmaj Izigravajući klovna po poluprovincijskim kolodvorima i perivojima S glo me je sad.

L aTi ce

PRIZNANJA Selma Skenderović, »uršljanka leta 2020«:

Literatura je dio mene; to je nešto što daje smisao svemu… Selma Skenderović, ime koje postaje poznato među mladim literatima Slovenije; pobjednica je literarnog takmičenja »Urška«, kojega organizira Javni sklad Republike Slovenije za kulturne dejavnosti. Studira slovenski jezik i komparativistiku na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Stihove i prozne sastavke niže već od svoje devete godine, a – kako kaže - ozbiljnije se počela baviti pisanjem u srednjoj školi. Sve četiri godine gimnazije pisala je za školski časopis Maestral. Prošle godine je za online reviju CMK Magazin pisala komentare pozorišnih predstava. Nekoliko puta je nastupala na događaju Obalne rime, kojeg isto tako organizuje Center mladih Koper. Jula 2020. dobila je nagradu Blisk za najbolju pjesmu na slobodnu temu u kategoriji do 19 godina. Tekstovi Selme Skenderović objavljeni su i u reviji Mentor, a pjesme u zadnjem broju Poetikona. Pobjednica je na takmičenju Urška i u ovoj godini treba da se pojavi i njena prva knjiga. Osim toga, nagrada joj osigurava i sudjelovanje sa

Suzanom Tratnik, koja će ove godine biti njena mentorica. Na takmičenje je poslala četiri svoja teksta, dva su ušla u uži izbor, Plitvine i Brezimni obraz. »Pisanje je za mene najbolji način komunikacije. Sve što ne mogu ili ne znam reći, napišem. Ne mogu da zamislim svoj život bez knjiga, poezije, proze. To je nešto što daje smisao svemu. Literatura je dio mene i nadam se da se to neće nikada promijeniti.« Tako nam je napisala naša nova saradnica, Koprčanka Selma Skenderović, koju u ovom broju predstavljamo stihovima. Nagrađenu prozu objavit ćemo u idućem broju.

MAK JE NASTAL IZ AFRODITINIH SOLZ Boli, ko si ne upaš priznati, da te boli. Zato se skrivaš, kot stari polž, v svoji hišici laži. Postajaš plastelinu podoben, mehek in gnetljiv. Vsak dotik te manjšega naredi, dokler ti nisi več ti. Boli, kadar jočeš od muk, vendar ničesar ne storiš, zato pustiš času oditi, ne da bi mu ukradel en sam gnil spomin.

Spominjaš na steno, ki jo veter drobi. Brez življenja ostajaš, ker bi rad skril tisto,

Foto: Matej Maček

O SENCI Moja Senca ni nema. Ima srhljiv glas. Z njim nenehno sika. Moja Senca ne zaide občasno. Vedno je pred mano. Zasenčila me bo. Moja Senca me včasih sune v trebuh tako, da mi vsa sapa poide. Moja Senca me ljubi. Zvečer zaspi z mano, zjutraj se ob njej zbudim. Moja Senca odloča v mojem imenu. Ona je lastnica mojih možganov. Moja Senca ni napisala teh verzov.

L aTi ce

PRIZNANJA RDEČA PTICA Po obrazu mi je polzela solza. Najprej tiho, potem tiše in na koncu neslišno. Zdaj ne vem, kje je. Iščem jo v svojih in tujih očeh. Mogoče se je vseeno ustavila in ni spolzela nizdol mojega lica ali pa je priletela do nekoga. Zvečer se namreč rada v prelepo rdečo ptico spreminja. Na krilih odnaša žalost, iz katere je spočeta. Tako mi več niti žalost ne ostane. Zgolj brezno, na dnu katerega je še nekaj rdečih ptic. Ne bodo menda na svojih krilih še drobcev moje sreče nosile. Ker v meni ni več žalosti, se bo veselje na nje mesto namestilo.

POGOVOR MED ZAKONCEMA I

POGOVOR MED ZAKONCEMA II

Nocoj si želim le molčati. Pomen vseh besed postal mi je tuj.

Tišina mi je ljuba. Tako te lahko nemo opazujem. Le pomisli, v njej ni napačnih besed in neutrudnega tarnanja.

Bojim se, da bi zamenjala resnico za laž. Množica krivomislečih že preži name. Luni sem razodela svojo skrivnost. Tudi ona se me sramuje. Pod tujim nebom dovoljeno mi je le molčati. Vendar lahko molčiva skupaj.

Ves večer me bo vase srkala tvoja lepota. Pozabila bova Luno in skrivnosti. Naj bo najin čas darilo tišini. Še več! Pozimi in poleti, jeseni in spomladi samo še v gore zriva in poslušajva glas ničevosti. Ne boš niti opazila, ko to nebo nad nama

L aTi ce

PJESME S iba Halimić

Tamo sam sretna

Nataša Križanić:

Siba Halimić:

MOST DUGINIH BOJA

TAMO SAM SRETNA

Postoji jedan poseban most, satkan od ljubavi i od želja, pruža se kao najljepša duga od prijatelja do prijatelja.

Tamo sam sretna gdje izvire voda i sjećanje na tebe

On spaja ljude a ne mjesta, u svakom odsjaju dobrotu vidi, dodaj mu i ti svoju boju, u svojim snima i ti s njim idi.

N ataša Križanić BANJALUČKI

Most duginih boja ubori

Tamo sam sretna gdje uspomene se vraćaju i gdje svaku zvijezdu što zasija iznad tebe želim da zagrlim Tamo sam sretna gdje sjećanja me vode niz ulicu dugu a uskoro će zima

BANJALUČKI

ubori

Tamo sam sretna gdje snjegovi će prekriti sve osim ljubavi…

Prošle godine smo u prostorijama društva »Ljiljan«, u okviru literarnog programa, predstavili i dvije zbirke bosanskohercegovačkih pjesnikinja koje su putevi odveli u različite krajeve svijeta – »Most duginih boja« Nataše Križanić (SAD) i Sibe Halimić »Tamo sam sretna« (Engleska).Zanimljivo je, da su ove zbirke objavljene u Sloveniji, u izdavačko-štamparskoj kući »Graﬁka Bor« (edicija »Borovci«) u Ilirskoj Bistrici, u kojoj se pripremaju i štampaju i naše »Latice«. To je još jedan lijep primjer stvaranja kulturnih mostova u Sloveniji!

Ilma Murić

FOTOGRAFIJA

Jedna stara fotografija na mom stolu. Na njoj dvoje mladih ljudi. Na početku života. Šta li su tada željeli? O čemu su sanjali? O kakvoj sreći maštali? Ostaše na toj fotografiji zarobljene sve njihove želje, nade i ljubavi. Da li su tada pomišljali da ću jednog dana ja postati dio njihovog života, i da ću im, evo sad, poklanjati ove retke? Mladost je svaka lijepa, ispunjena velikim snovima i nadanjima. Čemu li su se oni nadali? Kao da im čujem glasove kako veselo zbore o minulom životu. Ostala im je mladost zarobljena u jednoj fotografiji. Otišavši, sa sobom su odnijeli komadić mog srca koji će zauvijek samo njima pripadati. Još im čujem osmijeh kako se ori dvorštem. Još osluškujem zvonki glas da pohrlim u zagrljaj pun ljubavi. Još ih volim. Više nego ikad. Jedna stara fotografija. Na njoj dvoje mladih ljudi koji će zauvijek živjeti u mom sjećanju sve dok i ja ne postanem dio nečijeg sjećanja. majki Ismeti i didi Hasanu, za svu ljubav i lijepe trenutke. Hvala im za najljepši poklon koji su mi dali, sretno djetinjstvo!

L aTi ce

JEZIK U ISELJENIŠTVU

Koliko dobro vladamo standardnim bosanskim jezikom?

Gdje najviše griješimo Piše: Prof. Šejla Kolubčić Nerazlikovanje glasova č i ć Mnogi govornici bosanskog jezika ne razlikuju glasove č i ć, većina ih ove glasove svodi na suglasnik ć. Glasovi č i ć su po načinu tvorbe veoma slični i zato dolazi do njihovog miješanja u govoru i pisanju, kao npr.: čelo (dio glave) : ćelo (ćelav čovjek), gušče (mlado od guske) : gušće (komparativ od gust), lišče (mlado od lisice) : lišće ( zbirno od list). Nerazlikovanje glasova dž i đ U bosanskom standardnom jeziku potrebno je razlikovati glasove đ i dž. Od njihove upotrebe može zavisiti značenje riječi kao npr. đak – učenik : džak – vreća. Sumlja ili sumnja Pravilno se izgovara i piše sumnja. Od riječi sumnja nastaju brojne izvedenice: sumnjati, nesumnjivo, posumnjati. Ne taknuto ili netaknuto Sastavljeno se pišu pridjevi u čijoj tvorbi učestvuje riječca ne, ispravno je pisati netaknuto, nesiguran, neviđen. Dvaputa ili dva puta Oblik puta piše se rastavljeno od broja koji mu prethodi: dva puta, pet puta, sto puta. Odvojeno se pišu i brojevi s izrazom i po: deset i po, pet i po hiljada. Nerazlikovanje glagola izviniti se i izvinuti se Glagol izvinuti se znači izviti se, saviti se, dok glagol izviniti se znači opravdati se. Najmlađi ili naj mlađi Oblici superlativa pridjeva uvijek se pišu sastavljeno. Ispravno je pisati: najmlađi, najbrži, najhrabriji, najjači. Greške i odstupanja prilikom upotrebe glagolskog pridjeva radnog Glagolski pridjev radni muškog roda glagola htjeti, voljeti, visjeti i željeti glasi htio, volio, visio i želio, a ne htjeo, voljeo, visjeo i željeo. Često dolazi do skraćivanja glagolskog pridjeva radnog muškog roda: reko (umjesto rekao), došo (umjesto došao). Hvala lijepo ili hvala lijepa Imenica hvala je ženskog roda, pridjev koji stoji uz nju, također mora biti istog roda, broja i padeža. Pri upotrebi izraza zahvalnosti potrebno je upotrijebiti oblik hvala lijepa ili u superlativu hvala najljepša.

* Jezik nam često služi samo kao sredstvo komunikacije, nismo svjesni njegove istinske vrijednosti i dubine, koju nosi sa sobom od početka svoga postojanja. Kada pogledamo ispod njegove površine, shvatamo da nam bosanski jezik nije samo sredstvo komunikacije, on je dio našeg identiteta. Svaki jezik se mijenja kroz prostor i vrijeme, potrebno je stalno učiti i njegovati pravila standardnog bosanskog jezika.

Obavještavamo vas da smo u sklopu BKSS pokrenuli projekat pod nazivom “

Kurs bosanskoga jezika za djecu i mlade u Sloveniji". Projekat je koncipiran tako da obuhvata dvije grupe polaznika: - djecu od 6 do 11godina - mlade od 11 do 17 godina. Cilj nam je omogućiti polaznicima interaktivne radionice, kako bi kroz igru i zabavu učili i usavršavali znanje o bosanskom jeziku. Osnovni zadaci radionica su: razvijanje komunikacijskih vještina i bogaćenje rječnika; proširivanje znanja o gramatici, pravopisu, književnosti i historiji bosanskoga jezika. Nastava će se održavati vikendom u trajanju od dva školska sata. S obzirom na situaciju s pandemijom Covid-19 nastava će biti organizirana online, a kada se situacija popravi nastava će se održavati u našim prostorijama, koje se nalaze u sklopu Plave lagune. Prijave možete izvršiti putem naše fb stranice.

Nasiha Kapidžić Hadžić

VEZENI MOST Emela Kolubčić: Most u Mostaru

Kad jednom dođeš u grad od lišća da budeš najdraži gost, vidjećeš kako obale travne na ruci drže most. Most vezen žicom svilenom, tankom, u sedam boja tkan; ogledalo mu zelena rijeka, a ukras sunčan dan.

Belma Bradarić: Most u Mostaru

Vjetar ga njiše k'o voda čamce, svezane u plićaku, rojevi svitaca nad njim se pale, pa blista i u mraku. A pod njim čudni orkestar ljeta, s dva cvrčka u duetu, oglašava se svake noći, ljepši od svih na svijetu.

Kada nam dođeš u grad od lišća, da budeš najdraži gost, preći ćeš i ti korakom lakim vezeni, vitki most.

Adelisa Tukić: Višegradski most

Lejla Alispahić: Arslanagića most