Bošnjak 58

List Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije GODINA XXII ∙ BROJ 58 ∙ LJUBLJANA ∙ JULI ∙ 2021 ∙ IZLAZI POVREMENO

Plan aktivnosti Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije za 2021. godinu Od plebiscita preko Deklaracije do pokušaja usvajanja Zakona Zagrljaji i Exodus Izložba Safeta Zeca u Piranu

Intervju Ramiz Huremagić

BOŠNJAŠKA KULTURNA ZVEZA SLOVENIJE BOŠNJAČKI KULTURNI SAVEZ SLOVENIJE List Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije Tržaška c. 2, 1000 Ljubljana info@bkzs.si ISSN 1580 - 8270

BOŠNJAK Časopis za kulturnu i duhovnu afirmaciju Bošnjaka Izdavač: BOŠNJAČKI KULTURNI SAVEZ SLOVENIJE Tržaška c. 2, 1000 Ljubljana

Riječ urednice. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3

Za izdavača: Jasminka Dedić

Plan aktivnosti Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije za 2021. godinu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

ODGOVORNA UREDNICA Jasminka Dedić REDAKCIJA Admir Baltić, Ismet Bekrić, Kerim Dizdar, Maida Džinić, Fahir Gutić, Šejla Kolubčić, Ilma Murić, Selvedin Pajalić, Denis Striković SARADNICI U OVOM BROJU Skender Bajrović, Etem Tošić TEHNIČKO UREĐENJE Birografika BORI d.o.o.

ADRESA Bošnjaška kulturna zveza Slovenije Tržaška c. 2, 1000 Ljubljana e-mail: info@bkzs.si Matični broj: 1161148000 Poreski broj: 18322697 TRR: SI56 0208 3009 0659 476 Štamparija: Birografika BORI d.o.o.

Linhartova c. 1 1000 Ljubljana Autor naslovne fotografije: Ubald Trnkoczy

Stavovi autora i autorica nisu uvijek identični stavu redakcije.

2

Sadržaj Izborna skupština Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4 Od plebiscita preko Deklaracije do pokušaja usvajanja Zakona. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6

Prevod pisma BKSS. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8 Intervju: Jasminka Dedić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10

Bosno, o, Bosno!. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12 Informacije o radu BKSS. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14

Kratak osvrt ... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 Intervju: Ramiz Huremagić. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16

Bosanski književni jezik od prvih pisanih spomenika do gramatičke norme. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 Grad svjetlosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22 Korona-granica. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23

Zlatan i njegova/naša sloboda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25

Damir Ovčina: Kad sam bio hodža . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26 Zagrljaji i Exodus, Izložba Safeta Zeca u Piranu. . . . . . . . . . . . . . 28 Prilozi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30 Omaž prijatelju i pjesniku Ramizu Cirikoviću. . . . . . . . . . . . . . . . 34

Sarajevska ulica u Ljubljani za Bežigradom, 10. kongres Svjetskog saveza dijaspore BiH. . . . . . . . . . . . . . . . . . 35

Bajramska čestitka, Prokletije, juni 2021. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36

Riječ urednice Poštovani čitaoci

Jasminka Dedić

Pred vama se nalazi 58. broj časopisa „Bošnjak“ kojeg na neki način možemo smatrati malim „čudom“. Naime, posljednjih mjeseci, pored epidemije Covid-19, ova publikacija stvarana je paralelno sa promjenom rukovodstva Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije (BKSS) i konstituiranjem novog uredništva časopisa. Ovom prilikom želim da se zahvalim prethodnom predsjedniku BKSS-a i glavnom uredniku časopisa Kerimu Dizdaru, glavnom lektoru i redaktoru Ismetu Bekriću kao i ostalim članovima i članicama uredničkog tima.

Osim prijenosa tekućih poslova sa proteklog na novo rukovodstvo izabrano na skupštini BKSS koja je održana 27. marta 2021. godine, bili smo puno angažirani i na prijavljivanju projekata za 2021. godinu. U vezi s tim, Javni fond za kulturne aktivnosti (Javni sklad za kulturne dejavnosti) odobrio je devetnaest projekata BKSS-a i njegovih članova u ukupnoj vrijednosti od 16.454 eura. Početkom juna BKSS i društvo Ljiljan su, također, prijavili dva projekta na javni konkurs za izbor operacije za bolju socijalnu integraciju pripadnika ranjivih društvenih grupa u oblasti kulture u okviru Evropskog socijalnog fonda za period 2021-2023. Primarni cilj projekta BKSS-a pod nazivom „Stvarajmo i njegujmo kulturnu baštinu“ („Izdelujmo in negujmo kulturno dediščino“) je poboljšati zaposlenost pripadnika i pripadnica manjinskih narodnih zajednica iz bivše Jugoslavije u oblasti dizajniranja vizualnih komunikacija i tradicionalnog konjičkog drvorezbarstva, dok je cilj Ljiljanovog projekta „Tu smo produkcija“ omogućiti socijalnu aktivaciju pripadnika i pripadnica ranjivih grupa kroz obučavanje za izradu kratkog filma za internet. Iskreno se nadamo da ćemo u sljedećem broju moći izvještavati o uspješnoj kandidaturi ova dva projekta.

Ako smo u prvoj polovini 2021. godine bili zaokupljeni, uglavnom, kratkoročnim dilemama vezanim za suočavanje sa epidemijom covid-19, u drugoj polovini ove godine svoj pogled ćemo usmjeriti malo dalje u budućnost. Naime, ove godine BKSS slavi četvrt vijeka svog postojanja, što predstavlja jedinstvenu priliku da oblikujemo viziju budućnosti bošnjačke zajednice u Sloveniji za narednih 25 godina. Prema tome, novo rukovodstvo BKSS-a ima u planu objaviti našu zajedničku viziju krajem novembra prilikom proslave 25. godišnjice rada BKSS-a i Dana državnosti Bosne i Hercegovine. Nadamo se da će nam epidemiološka slika i zdravstvena situacija ove jeseni biti naklonjeni, kako bismo ovaj važan događaj mogli obilježiti uz naše zajedničko druženje uživo.

Budući da će ovo izdanje izaći neposredno pred ljetnim raspustom, želim vam svima lijepo i opušteno ljeto.

Glavna urednica

3

Izborna skupština Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije Izborna skupština Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije održana je u subotu, 27. marta 2021. u prostorijama društva Ljiljan u Ljubljani. Izvještaj pripremila Maida Džinić Skupštini su prisustvovali sljedeći predstavnici društava: • D ruštvo „Ljiljan“: Elvis Alukić, Ajdin Botonjić Risović, Ferid Avdić, Hava Kalender • K ŠD „Sandžak“ u Sloveniji: Mirsad Adrović, Beti Maleškić, Sali Vokšaj, Rašo Tiganj • Društvo rojakov iz Plava in Gusinja „Izvor“: Skender Bajrović, Etem Tošić, Safet Redžematović • Bošnjaško društvo„ Ruh“: Alem Kasumović, Rasim Hajrulahović • KŠDB „Biser“, Jesenice: Senada Kalender, Azrin Kalender, Sunita Kaltak (učešće preko platforme ZOOM) • Društvo „Behar“, Koper: Belkisa Vuković, Adisa Halkić, Dijana Harčević Ćatić (učešće preko platforme ZOOM) Skupštini su prisustvovali: Kerim Dizdar (predsjednik saveza), Maida Džinić Poljak (potpredsjednica saveza), Admir Baltić (predsjednik Nadzornog odbora), Fahir Gutić, Denis Striković, Šejla Kolubčić i dr. Jasminka Dedić.

Na skupštini nisu bili prisutni predstavnici društva „Sevdah“ iz Ljubljane i društva „Bosanski dijamant“ iz Maribora.

Prisutne je na početku pozdravio predsjednik saveza Kerim Dizdar i iznio dnevni red: 1. Otvaranje skupštine 2. Izbor organa skupštine 3. Usvajanje dnevnog reda 4. Usvajanje poslovnika skupštine 5. Izvještaj za 2019. i 2020. godinu a) izvještaj o aktivnostima BKSS b) finansijski izvještaj

4

c) izvještaj Nadzornog odbora 6. Izbor rukovodstva BKSS za period 2021. – 2023. a) Izbor predsjednika saveza i ostalih članova izvršnog odbora (dva potpredsjednika saveza, po jedan predstavnik iz svakog društva te šest članova koji nisu članovi društava) b) Izbor nadzornog odbora (predsjednik, dva člana, dva zamjenika članova) c) Izbor počasnog suda (predsjednik, dva člana, dva zamjenika članova) 7. Plan rada BKSS za 2021. a) plan aktivnosti b) finansijski plan 8. Razno

Predsjednik saveza je prisutnim predstavio izvještaj o izvedenim projektima i drugim aktivnostima saveza te finansijski izvještaj za 2019. i 2020. godinu.

Za novog predsjednika saveza izabrana je dr. Jasminka Dedić, koja sa BKSS sarađuje više od dvije decenije.

Za potpredsjednike su izabrani Elvis Alukić i Maida Džinić Poljak.

Za predstavnike društava u izvršnom odboru izabrani su: Senada Kalender za Društvo „Biser“ Jesenice, Belkisa Vuković za Društvo „Behar“ Koper, Safet Redžematović za Društvo „Izvor“, Alem Kasumović za Bošnjaško društvo „Ruh“, Ferid Avdić za Društvo „Ljiljan“, Rašo Tiganj za Društvo „Sandžak“.

Za predstavnike članova izvršnog odbora, koji nisu članovi društava su izabrani: Denis Striković, Edis Rujović, Fahir

Gutić, Šejla Kolubčić, Kerim Dizdar, Selvedin Pajalić.

Za predsjednika Nadzornog odbora izabran je Admir Baltić, za članove Ajdin Botonjić Risović i Rasim Hajrulahović, za zamjenike članova Etem Tošić i Hava Kalender.

Za predsjednika Počasnog suda izabrana je Dijana Harčević Ćatić, za članove Mehmed Mahmić i Adisa Halkić, za zamjenike članova Beti Maleškić i Ajdin Risović Botonjić.

Dosadašnji predsjednik saveza, Kerim Dizdar, istakao je da se rad društava i saveza bazira na entuzijazmu i dobrovoljnom radu i iznio želju da se u ovoj ili narednoj godini osnuje još neko društvo odnosno, organizuju aktivnosti u drugim mjestima u kojima postoje a društva i savez trenutno još nemaju aktivnosti.

Kerim Dizdar je upoznao prisutne i sa četiri projekta sa kojima se BKSS ove godine prijavio na konkurs JSKD (Javni sklad za kulturne dejavnosti), koji pored redovnih sastanaka izvršnog odbora i djelovanja u savezu EXYUMAK, čine najveći dio rada saveza.

Prijavljeni projekti na konkurs su časopis Bošnjak, BH filmske večeri, Besjeda kao susjeda i Rječnik bosanskog - slovenačkog jezika.

Ove godine BKSS slavi 25 godišnjicu rada, zato će glavna svečanost biti održana 25. novembra, na Dan državnosti BiH. Obilježavanje Dana državnosti je stalni zadatak društava i saveza.

Plan narednih aktivnosti uveliko zavisi od finansijskih sredstava i aktivista. Zbog toga je planirano širenje kruga potencijalnih donatora za pojedine programe, a za samo izvođenje programa pridobivanje novih aktivista. U ekipi BKSS već imamo nove, mlade članove, profesore bosanskog jezika, koji su uključeni u određene aktivnosti (uređivanje facebook stranice i portala saveza, pisanje projekata za JSKD).

Na skupštini je tekla debata i o tome kako inicirati osnivanje i rad društava u regionalnim centrima gdje naša društva još ne postoje i kako sarađivati sa postojećim društvima koja ne vide interes u članstvu u savezu. To je jedan od bitnih zadataka novog rukovodstva saveza.

Svim dosadašnjim aktivistima, te novim snagama u savezu želimo sretan i uspješan rad!

Plan aktivnosti Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije za 2021. godinu Uprkos vanrednoj situaciji u kojoj se nalazimo zbog pandemije, Savez i ove godine pokušava realizirati većinu svojih predviđenih aktivnosti, redovne aktivnosti i projekte.

Redovne aktivnosti su:

• r edovna godišnja skupština, 27. mart 2021,

Projekti BKSS koji su prijavljeni projekti na JSKD:

•3 č asopis Bošnjak: projekat se izvodi tokom cijele godine (ove godine su predviđena 2 broja, jedan broj u julu i jubilarni broj u novembru).

•3 Bh. filmske večeri: prikazivanje igranih i dokumentarnih filmova poznatih bh. režisera, u Ljubljani i Kopru; predviđene su i radionice sa scenaristima i režiserima.

•3 Besjeda kao susjeda: prevođenje i čitanje pjesama i proze, književne večeri u društvima, izdavanje književnog priloga Latice •3 Bosansko-slovenski rječnik: izdavanje džepnog bosanskoslovenskog rječnika, namijenjenog Bosancima koji dolaze živjeti u Sloveniju.

• s astanci Izvršnog odbora (prilagođeni antikoronskim mjerama),

• r edovni sastanci užeg rukovodstva (predsjednik, potpredsjednik te par članova IO) minimalno jednom mjesečno, • o državanje portala bkzs.si i facebook stranice BKSS-a,

• u češće u aktivnostima Svjetskog saveza dijaspore BiH u skladu sa mogućnostima i procjenom naših potreba i koristi, • proslava 25. novembra, Dana državnosti Bosne i Hercegovine te 25 godina BKSS uz izdavanje časopisa Bošnjak i koncert

5

Od plebiscita preko Deklaracije do pokušaja usvajanja Zakona Piše: Fahir Gutić

Sa jedne od sjednica Vijeća vlade u prošlom sazivu

Dokument nosi naziv Deklaracija Republike Slovenije o položaju narodnih zajednica pripadnika naroda i narodnosti nekadašnje SFRJ u Republici Sloveniji (DePNNS).

Prilikom raspada nekadašnje države SFRJ i osamostaljenja Republike Slovenije, narodi sa područja bivše zajedničke države su po dostupnim podacima i projekcijama izračuna postotka glasova u većini glasali za samostalnu Republiku Sloveniju. U velikom broju su u tu mašineriju glasanja bili uključeni i Bošnjaci. Nije se tada razmišljalo o priznanju statusa nacionalne manjine, o kolektivnim pravima naroda, sistemskom uređenju finansiranja, o mogućnosti učenja maternjeg jezika, glasalo se ZA osamostaljenje Republike Slovenije.

U pravcu djelovanja i pripremama za osamostaljenje Republika Slovenija je pored ostalih akata usvojila i posebnu izjavu. U toj Izjavi o dobrih

6

namenih (1990) pored ostalog posebno bode u oči i sljedeće:

(…) Također garantuje (Republika Slovenija) svim pripadnicima drugih nacija i nacionalnosti pravo na svestrani kulturni i jezički razvoj, kao i svima onima koji imaju prebivalište u Sloveniji garantuje mogućnost stjecanja državljanstva Republike Slovenije, ako to žele.

Zato izgleda i postoji riječ »ali«. Ali, to je ostalo samo zapisano i ništa više. Sjetimo se samo izbrisanih! Već tada su početkom devedesetih godina prošlog stoljeća počela nicati različita kulturna društva, koja su kasnije i formirala saveze kao i Savez saveza. Prvobitni cilj društava je bio svaka vrsta pomoći matičnoj državi Bosni i Hercegovini, a kasnije su se društva okrenula svojoj osnovnoj namjeri i namjeni, a to je očuvanje tradicije, kulture i nacionalnog identiteta na ovim prostorima, naravno

uz što prisniju vezu sa maticom. Sve je to na samom početku bio neki početni zanos, volonterizam, koji na tim osnovama ne može dugo da traje. U tom periodu voloterizma sve aktualnije se postavaljalo pitanje opstanka društava, kao i finansiranje kulturnih programa. Počela su se tražiti rješenja kako da se uvijek iznova riješi finansijsko stanje u društvima, što dugoročno i srednjoročno, ali često i ono kratkoročno. Kako je vrijeme odmicalo, dolazilo se u teške situacije i pojedinci su počeli razmišljati o svom kolektivnom položaju. Kao i pripadnici drugih naroda su pokušavajući doći do nekog rješenja gotovo uvijek naletjeli na zid u državnim organima. Naravno, da je najveći problem bio finansijsko stanje u društvima i posljedično teška održivost rada u društvima.

Objektivno gledano, Bošnjaci kao zajednica u Sloveniji nisu u zavidnoj situaciji, kada je u pitanju mogućnost njegovanja i čuvanja bošnjačkog identiteta. Kao i druge nepriznate manjine tako ni Bošnjaci nemaju zakonom, a kamoli Ustavom priznata kulturna i druga prava. Iz čega proizlazi da po tom pitanju ne postoji cjelovito rješenje našeg kolektivnog statusa. Zbog toga u Republici Sloveniji i nema neke državne sistemske cjelovite politike, koja bi u cjelini uređivala odnos između države na jednoj i nepriznatih manjina na drugoj strani.

Svjesni potreba bošnjačke zajednice u Sloveniji (problem asimilacije, stalne teškoće finansiranja rada kulturnih društava…) BKSS je već u 2003. godini vladi Republike Slovenije uputio zvanični (pismenim putem) zahtjev za priznanje statusa manjine.

Taj status bi trebao ponuditi zakonsku osnovu za lakše uređivanje svih pitanja od značaja za bošnjačku zajednicu u Sloveniji. Negativni odgovor vlade smo dobili nakon više mjeseci čekanja.

U traženju rješenja 2005. godine se krenulo i u zajedničku koordiniranu saradnju s kulturnim savezima drugih nepriznatih manjina s područja bivše SFRJ (EXYUMAK).

Plod djelovanja EXYUMAK-a je bila donešena spomenuta Deklaracija u kojoj je pored ostalog navedeno:

ČLANAK 4.

Republika Slovenija je svjesna da je odgovornost države i njenog matičnog naroda da pomogne u stvaranju uslova za očuvanje i razvoj identiteta svake nacije, što se najbolje postiže međusobnim, ravnopravnim i organiziranim dijalogom, razumijevanjem i saradnjom. Nacionalna skupština Republike Slovenije smatra da bi bilo poželjno da se nadležna ministarstva, uredi i druga tijela Republike Slovenije redovno međusobno informiraju i koordiniraju u saradnji i stvaranju uslova za dalji razvoj ovih nacionalnih zajednica.

ČLANAK 5.

Državni parlament Republike Slovenije očekuje da će Vlada Republike Slovenije na osnovu stavova izraženih u ovoj Deklaraciji i u okviru svojih nadležnosti, osigurati stalnu brigu o stvaranju mogućnosti za očuvanje i razvoj identiteta ovih nacionalnih zajednica... Državni parlament je mišljnja da bi za postizanje tog cilja uveliko doprinijela odluka Vlade o uspostavljanju posebnog savjetodavnog tijela Vlade Republike Slovenije koje će razmatrati pitanja, zahtjeve i prijedloge članova spomenutih nacionalnih zajednica i donositi odluke oko prijedloga tih nacionalnih zajednica (Vladino vijeće). Predstavnici spomenutih nacionalnih zajednica ravnopravno bi učestvovali u savjetodavnom vijeću, koje bi doprinijelo koordiniranim akcijama za regulisanje spomenutih pitanja.

Međutim ni vijeće koje je prosječno imalo dva do tri sastanka godišnje nije donijelo potrebne rezultate. U prvom mandatu svoga vladanja je vlada trenutno aktualnog premijera Janeza Janše ukinula rad savjetodavnog vijeća. Nakon višemjesečne borbe uspjelo se je vratiti vijeće u okvire zapisane u Deklaraciji, a vlada se je dogovorila da je to bila slučajnost. Nažalost politika vlade se nije ništa promijenila ni u ovom mandatu. Pored brojnih zahtjeva za ponovnim formiranjem vijeća, vlada odnosno Ministarstvo za kulturu ne čini nikakve pozitivne korake u tom smjeru. Vladino vijeće ni do danas nije formirano i čeka se dobra volja, koje izgleda do kraja mandata ove vlade neće ni biti. Zato su sljedeći izbori za državni parla-

S bivšim predsjednikom vlade dr. Miroslavom Cerarom (kasnije ministar vanjskih poslova) i predlagačem u parlamentu neusvojenog Zakona dr. Draganom Matićem.

ment prilika da izberemo normalniju opciju i ljude koji će imati više razumijevanja za naše kulturne potrebe.

Nije naodmet spomenuti ni to da nam je lijeva opcija »kao« više naklonjena. Iz dosadašnjih iskustava u radu s parlamentarnim strankama, kao i pojedincima, bilo je mnogo obećanog. Nažalost nikad nisu to ozbiljnije shvatili i svoja obećanja pokušali da realizuju. Čini se da nas »vuku za nos«, što bi se slikovito reklo u Bosni.

Nijedna nepriznata manjina nije u boljem položaju. Sve manjine su nekako u istom sosu.

Tako je i došlo do raznih aktivnosti, gdje smo u traženju rješenja za sve zajednice zastupali tezu promjene Ustava, odnosno da dobijemo status nacionalne manjine. Kako smo u Koordinaciji EXYUMAK uvidjeli da će se u sadašnjoj konstelaciji snaga u parlamentu teško ili skoro nemoguće progurati zahtjev za ustavno priznanje, Koordinacija je odlučila da se krene u oafanzivu sa usvajanjem bar Zakona.

Nekako najbliže i najdalje se je došlo s prijedlogom Zakona. Zakon je došao i u parlamentarnu proceduru. Nažalost na zadnjoj sjednici je neslavno prošao prijedlog Zakona, jer nije bio usvojen dnevni red. To je bila zadnja sjednica, a onda su došli na red novi izbori i tako se do današnjih dana vrtimo u krug.

Nažalost u EXYUMAK-u je došlo i do razilaženja, gdje većina društava srpske i hrvatske zajednice u Republici Sloveniji smatraju da svoja prava trebaju samostalno uređivati. Naravno, da svi iz spomenutih zajednica ne misle jednako, ali je za sada stanje takvo da je pitanje da li će i kada biti moguće zajedničko djelovanje u korist svih zajednica, odnosno nepriznatih manjina. Do sada se je pokazalo da samo zajedničkim akcijama možemo postići puno bolje rezultate.

Mnogi su ubijeđeni, da samo zajedničkim akcijama može da se dođe do rezultata. Ovako raštrkani i u stilu svako za sebe samo odgovara Republici Sloveniji. Ne trebaju mrdnuti ni prstom, jer se ne osjeća zajednički pritisak, a pojedinačno djelovanje se samo razvodnjava. Činjenica je i to da zasigurno neće država uređivati nijedno pitanje pojedinačno, koje bi išlo u korist bilo koje zajednice.

Međutim, moramo biti svjesni, da ćemo imati onoliko prava koliko se budemo za ta prava borili i izborili. Čekajući na milost i nemilost lijevih i desnih političara, do toga nećemo nikada doći. Sami nam to neće nikada ponuditi. Zato ne treba odustajati i treba ponovo, naravno poslije izbora, žestoko krenutI u zajedničku ofanzivu kako bi naš status bar zakonom bio uređen. To bi nepriznatim manjinama u punoj mjeri omogućilo sistemsko finansiranje, a posljedično i bolji rad društava i saveza.

7

Prevod pisma BKSS Sa slovenskog preveo Aldin Hadžić Ljubljana, 19. april 2021.g.

Ured predsjednika Republike Slovenije Erjavčeva 17, 1000 Ljubljana e-mail: gp.uprs@predsednik.si Ured premijera Republike Slovenije Gregorčičeva 20-25, 1000 Ljubljana e-mail: gp.kpv@gov.si

Poštovani predsjedniče Republike Slovenije, gospodine Borut Pahor, Poštovani premijeru Republike Slovenije, gospodine Janez Janša, Ovih dana Bošnjačka kulturna zajednica Slovenije sa velikom zabrinutošću prati natpise slovenačkih, bosanskohercegovačkih i drugih evropskih medija o vašem učešću u tajnim diplomatskim naporima da se konačno “riješe” nacionalna pitanja na zapadnom Balkanu. Uvjereni smo da dokument, ironično nazvan “Western balkans – a way forward” (Zapadni balkan – put naprijed), ne nudi viziju suživota ljudi koji tamo žive. Naprotiv, ovaj “non-paper”, koji ni ne pokazuje kako je nastao ili ko ga je napisao, opasan je lapsus, jer svaka njegova riječ ukazuje na nove podjele, kolonijalnu aroganciju, balkanizam, a posebno na kolektivne zablude o “velikim” državnim formacijama potaknutim nebrojenim kolektivnim traumama iz bliže ili dalje prošlosti ovih nacija.

Ako ljudi iz bivše Jugoslavije, a posebno naše politički vođe, žele išta naučiti iz kolektivne tragedije koja je uslijedila nakon raspada Jugoslavije, to je da uskrsnuće duhova prošlosti utire put u pakao koji je otvoren prije tri decenije.. Da ironija bude veća, ovih dana oživljavamo gorka sjećanja na sastanak šest predsjednika jugoslavenskih republika na Brdu kod Kranja prije 30 godina. Ovaj sastanak se najviše približio izbjegavanju jugoslovenskih ratova 1990-ih, u kojima su Bosna i Hercegovina i njeni ljudi nesumnjivo bili najviše pogođeni.

Tada su Bosanci svih nacionalnosti i vjera mogli samo bespomoćno posmatrati kako su gospodari naših života iz Beograda, Zagreba i svjetskih centara političke moći od Karađorđeva, nadalje urezivali crte razdvajanja na karti Bosne i Hercegovine.

Najzloglasnija je karta podjele Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije koju je tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nacrtao na poleđini jelovnika (ili na salveti) na koktel zabavi u Londonu povodom 50. godišnjice krajaII svjetskog rata.

Ako je istina da se povijesni entiteti pojavljuju prvi put kao tragedija, a drugi kao farsa, anonimni non-paper o kojem je riječ nije ništa drugo nego farsična verzija Tuđmanove salvete.

Vjerovatno opravdano možemo pret-

8

postaviti da čak ni Meša Selimović nije mogao zamisliti takav apsurd, kada je prije više od pola stoljeća u svom književnom remek-djelu “Derviš i smrt” o Bosni napisao:

„Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekomu. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu .... Možda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreća, zbog istorijske kobi, nikad Bosna nije imala sreću da je moćni susjedi ostave na miru.”

Naši politički lideri očito više gledaju u prošlost nego u budućnost, jer u suprotnom ne možemo objasniti svoju snažnu želju za rješavanjem “neriješenih nacionalnih pitanja” na zapadnom Balkanu, čak i ako pogaze temeljne vrijednosti na kojima je utemelje-

na Republika Slovenija. Stoga vas, Bošnjaci koji živimo u Sloveniji, kao odgovorni građani Republike Slovenije i kao odgovorni građani svijeta, pozivamo da polazite od vrijednosti Deklaracije Državnog zbora o vanjskoj politici Republike Slovenije (Uradni list Republike Slovenije, br. 53/ 2015), koji između ostalog navodi: “Vanjska politika Republike Slovenije temelji se na vrijednostima slovenske nezavisnosti i državnosti, Ustavu Slovenije, vrijednostima Evropske unije i načelima Organizacije ujedinjenih nacija.”

Vrijednosti Evropske unije kako su definirane u članu 2. Ugovora o Evropskoj uniji su poštivanje ljudskog dostojanstva, slobode, demokratije, jednakosti, vladavine zakona i poštiva-

nje ljudskih prava, uključujući prava pripadnika manjina. Te su vrijednosti zajedničke svim državama članicama u društvu koje karakteriziraju pluralizam, nediskriminacija, tolerancija, pravda, solidarnost i jednakost između žena i muškaraca.

Non-paper, koji govori o komadanju Bosne i Hercegovine kao podjeli kolača na dječjem rođendanu, nije samo u suprotnosti sa zakonskim propisima Republike Slovenije i Evropske unije, već ih grubo krši. Ovaj dokument nije u suprotnosti samo s osnovnim aktima Republike Slovenije i Evropske unije, već je eklatantan primjer etički degradirane diplomatije, koju su koristili tvorci velikosrpske genocidne politike u Bosni i Hercegovini, te istovremeno pokraj izvršavanja najgorih zvjerstava, učestvovali u pregovorima sa predstavnicima međunarodne zajednice. Eventualna realizacija ideja i prijedloga iznesenih u predmetnom dokumentu bi zapravo legalizirala aneksiju Srebrenice i drugih dijelova Bosne i Hercegovine, gdje je, prema Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, počinjen genocid nad nesrbima, posebno Bošnjacima, državi koja je aktivno sukreirala i podržavala provođenje genocidne politike u Bosni i Hercegovini.

Stoga, Bošnjački kulturni savez Slovenije očekuje da javno osudite sve takve pokušaje i izvinite se pogođenim zemljama zapadnog Balkana zbog nanesene političke i moralne štete.

Sa poštovanjem, dr. Jasminka Dedić Predsjednica Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije

Za informaciju: •3 Charles Michel, predsjednik Evropskog vijeća •3 Ursula von der Leyen, predsjednica Evropske komisije •3 Oliver Varhelyi, povjerenik za susjedstvo i proširenje •3 A mbasadori država članica Evropske unije u Republici Sloveniji •3 Milorad Živković, ambasador Bosne i Hercegovine u Republici Sloveniji •3 Predsjedništvo Bosne i Hercegovine •3 Članovi Evropskog parlamenta iz Republike Slovenije

9

Intervju Jasminka Dedić Objavljeno u časopisu Stav, 26. aprila 2021 Jasminka Dedić izabrana je 27. marta 2021. godine za predsjednicu Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije (BKSS). Dedić je doktorica političkih nauka.

Doktorirala je prije trinaest godina na temu Konstrukcija kolektivnih identiteta i genocid u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi. “Taj istraživački rad mnogo mi koristi u tom razumijevanju i razmišljanju o kolektivnom identitetu”, kaže Dedić. Već deset godina zaposlena je u vladinoj Službi za društveni razvoj i evropsku kohezijsku politiku; uglavnom radi s evropskim strukturnim fondovima. Također je radila i na pripremi Strategije razvoja Slovenije do 2030. godine. “Tu sam stekla iskustvo kako voditi proces izrade vizije i strategije, step by step proces, i to sada želim primijeniti u Savezu. Prije toga sam radila kao istraživač na Mirovnom institutu u Ljubljani, to je istraživački thinktank koji se bavi kritičkim temama, otvara neke bolne teme za društvo. Ja sam cijeli taj aktivistički put počela s ‘izbrisanim’. To mi je jako otvorilo oči.

Riječ je o 25.000 ljudi iz bivše Jugoslavije koji nisu bili državljani i njih je Slovenija izbrisala iz registra stalnih stanovnika Slovenije. Kada sam se kao istraživač susrela s tom temom, shvatila sam kako je brutalno ovo društvo prema ljudima koji dolaze iz bivših jugoslavenskih republika. To me opredijelilo na borbu za kolektivna prava manjina. Odatle je sve krenulo”, govori Jasminka u intervjuu za časopis Stav. Iako ranije nije bila formalno uključena u aktivnosti Saveza, uvijek je bila podrška u zalaganjima Saveza za kolektivna prava bošnjačke manjine u Sloveniji, posebno kada su se obraćali državnim institucijama Slovenije, institucijama Evropske unije i Vijeća Evrope.

STAV: Kakav je status Bošnjaka u Sloveniji?

DEDIĆ: Mi smo ostali na izuzetno niskoj razini kolektivnih prava nakon raspada bivše Jugoslavije. Italijanska, mađarska i djelimično romska manjina već su imala neka prava za vrijeme bivše države. Oni su ta kolektivna prava zadržali, dok smo mi, koji smo ostali kao neki produkt bivše zajedničke države, kad smo postali de facto manjina, bili uskraćen za taj status, odnosno on nam nije priznat. Od početka devedesetih godina mi smo sve vrijeme bili uključeni u tu borbu za naša kolektivna prava.

Neki vrhunac dosegli smo prije desetak godina, kada je Državni zbor (slovenski parlament) usvojio deklaraciju o statusu manjina iz bivše Jugoslavije i time na neki simbolički način priznali da mi postojimo, da živimo ovdje. Dakle, nije to više prva generacija nego druga i treća generacija pripadnika tih zajednica koje

10

ovdje žive. Na osnovu te deklaracije bilo je osnovano i Vijeće Vlade, koje je bilo sastavljeno od predstavnika tih šest manjina. Posljednjih godina to se razvodnilo i vraćeni smo opet na početak. Dosta je aktivista diglo ruke od svega toga zato što nemamo sređene sistemske mreže, nemamo finansiranje iz proračuna, tako da se praktično za sva sredstva koja dobijemo moramo izboriti na raznim konkursima od Ministarstva za kulturu preko Javnog sklada za kulturne djelatnosti, koji kontinuirano finansira naš časopis Bošnjak.

Taj je časopis, da kažem, paradni konj našeg Saveza koji ima kontinuitet, izlazi dva-tri puta godišnje. Ove godine slavimo 25 godina postojanja Saveza. Planirali smo, ako nam cijela ova situacija dopusti, da 25. novembra, za Dan državnosti Bosne i Hercegovine, napravimo slavlje i ujedno da dotad sačinimo neku svoju viziju o tome gdje mi kao Bošnjaci u Sloveniji želimo ići u narednih 25 godina.

U Savezu je učlanjenih devet društava s bošnjačkim predznakom. Ta se društva uglavnom bave kulturnim aktivnostima, folklorom, pa i sportskim aktivnostima, oni imaju svoje programe rada, mi ih samo držimo na okupu pošto imamo zajedničke interese koje želimo ostvariti.

STAV: Iz Vašeg govora o pravima nacionalnih manjina u Sloveniji može se razumjeti da Slovenija Bošnjake, kao i druge manjine, i dalje posmatra samo kao radnu snagu. Da li Vi to tako osjećate?

DEDIĆ: Ne samo da nas smatraju radnom snagom, oni kada govore o nama, govore kao o migrantima. Ja se praktično dvadeset godina borim protiv toga. Bošnjačka je zajednica ovdje sastavljena od različitih grupacija, jako je heterogena; imate one koji su došli šezdesetih godina, one koji su došli osamdesetih – ja se, recimo, svrstavam u tu kategoriju iako sam kao dijete stigla početkom osamdesetih s roditeljima i druga sam generacija koja je tu odrasla – one koji su stigli kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini kao izbjeglice i one koji su došli poslije, kao nova radna snaga. Dosta se razlikuje ta društvena struktura Bošnjaka u Sloveniji, ali velika većina iz tog konglomerata dolazi kao radnička klasa. I moji roditelji su došli tako u Velenje, tata je radio u velenjskom rudniku, mama u “Gorenju”. Mi u većini slučajeva nosimo taj radnički pečat. Dok kod drugih manjina to nije tako izraženo. Mi se protivimo tome i tražimo da nas se prizna kao manjinu, jer smo ovdje bili punopravni građani tada zajedničke države koji imamo korijene iz Bosne i Hercegovine. Kada se država raspala, mi smo ostali kao manjina sa svim atributima manjine.

STAV: Uostalom, i vi gradite Sloveniju kao i Slovenci.

DEDIĆ: Mi imamo taj dvojni identitet, barem mi koji smo državljani sve vrijeme i koji nismo u međuvremenu morali stjecati državljanstvo. S jedne strane je politički identitet, s te strane mi smo Slovenci; kada je bio plebiscit 1990. godine za osamostaljenje Slovenije, moji roditelji su glasali. U tom smislu smo Slovenci. S druge je strane taj kulturološki, etnički i vjerski identitet. Ta druga dimenzija našeg identiteta jeste bosanskohercegovačka, bošnjačka. Kolektivni identiteti

u srednjoj Evropi, gdje je i Slovenija, određeni su jezikom, dok je kod južnih Slavena religija bila važan faktor koji nas je određivao. Tu je taj problem.

Iako smo ovdje cijeli život, ovo je već treća-četvrta generacija, zato što imamo drugi maternji jezik, iako ga možda mnogi i ne znaju više govoriti, samim tim što imamo “ić” u prezimenu, mi ne možemo biti pravi Slovenci.

STAV: Kada govorimo o odnosu bošnjačke zajednice u Sloveniji i bosanskohercegovačkih institucija, imate li podršku od matice, makar ona bila na simboličkom novu?

DEDIĆ: Moji prethodnici u Savezu uvijek su imali neku vezu s bosanskohercegovačkim institucijama, ako ništa drugo, barem preko ambasade – kada su dolazili visoki predstavnici Bosne i Hercegovine u Sloveniju, obično su bili pozivani i naši predstavnici. A što se tiče materijalne podrške, o tome ne možemo praktično ni govoriti. “Da, podržavamo vas, sve je super, ali ne možete računati na nas u materijalnom pogledu.” Zbog toga smo ovdje, ako se usporedimo s ostalim manjinama, Hrvatima i Srbima naprimjer, na neki način hendikepirani. Ali na drugoj strani, bili smo prisiljeni više se boriti. Sva društva koja čine Savez, kao i sam Savez, izuzetno su uspješna na konkursima Evropske unije, Evropskog kulturnog fonda, čija su sredstva zaista velika. To su sredstva iznad 100.000 eura upravo zato što nemamo podrške od naše matične zemlje, za razliku od Srba, recimo, koje podupiru i Srbija i Republika srpska. Mi smo shvatili da smo prepušteni sami sebi, da se moramo boriti, i iz tog smo razloga i najglasniji ovdje, najviše viđeni kao manjina u slovenskom društvu.

STAV: Dosta ste oštro reagirali na nonpaper dokumente predsjednika Vlade Slovenije Janeza Janše tražeći izvinjenje Bošnjacima, svoje ste zamjerke poslali i institucijama Evropske unije. Imate li neki feed back iz EU, očekujete li ga?

DEDIĆ: Za sad još nemamo, ipak smo reakciju tek poslali, ali vjerovatno će biti neki feed back, mada sumnjam da će biti javni. Koliko poznajem EU institucije, evropske su birokrate inače jako pažljive, nastoje biti korektni, ali apsolutno sve zapaze. Zato sam to i poslala, da vide, da znaju da ta-

kve stvari nećemo tolerirati. Ako već imamo tako neodgovorne političare, predsjednike Vlade i države, koji tako neodgovorno pristupaju osjetljivim temama kao što su nacionalna pitanja i granice na Balkanu, htjeli smo pokazati da se kao građani Slovenije s tim ne slažemo. Ja bih se protivila i da su to uradili za Mijanmar ili Ukrajinu, ili bilo gdje drugo, ali u ovom slučaju to se tiče Bosne i Hercegovine i mi kao Bošnjaci ne da imamo pravo nego imamo odgovornost da reagiramo, da jasno i glasno kažemo šta mislimo.

STAV: Kako je Vaša reakcija primljena u Sloveniji?

DEDIĆ: Još ne znam za sve reakcije.

Naši su prijatelji oduševljeni. Mislim da će biti podržana od dijela medija, civilnog društva, političara lijeve orijentacije i liberala. Od Janšine stranke SDS-a možemo očekivati žestoke napade i osude zato što Janša jednostavno ne tolerira nikakve kritike, čak je i ministar vanjskih poslova Slovenije sve to pokušao ublažiti rekavši kako to nikome ne koristi – ni Bosni i Hercegovini ni Sloveniji – te da oni koji se kače na taj dokument ne žele dobro Sloveniji. Možemo očekivati da će nas na njihovim društvenim mrežama početi prozivati da smo izdajice, da se vratimo odakle smo došli i slično.

Tako nešto očekujem da bi se moglo desiti. Ta medijska mašinerija koja stoji iza Janšine stranke je poput kombajna, kada krenu, oni sve samelju.

STAV: Kažete da očekujete uvrede.

Dešava li se često Bošnjacima u Sloveniji da budu izloženi napadima i uvredama?

DEDIĆ: To se dešava praktično svakodnevno. Na prošlim izborima za Evropski parlament bila je kandidatkinja Alma Rekić, ona je dosta poznata u slovenskoj javnosti jer ima svoju kuharsku emisiju. Kada se odlučila kandidirati, počela je dobivati anonimne prijetnje, u smislu “čifurka”, “vrati se odakle si došla”. To zna biti izuzetno neprijatno. Pogotovo se prema ženama znaju ponijeti jako prljavo. Ne znam da li znate za slučaj Jelene Aščić, ona je novinarka na TV Sloveniji već godinama, isto tako se zamjerila desnici i bila je prozivana zato što je Bosanka. Uvijek idu na lično notu, da probaju diskreditirati.

Ako si žena, onda je to još i lakše, tu se umiješa još jedna vrsta šovinizma.

STAV: Da se vratimo na Savez, kakvi su vam ciljevi, šta želite postići?

DEDIĆ: Imamo nekoliko manjih projekata koje radimo kontinuirano – od časopisa Bošnjak, preko literarnih večeri, do filmskih večeri; kada se prikazuje novi bosanskohercegovački film, obično pozovemo filmsku ekipu.

Sada je većina stvari zaustavljena. Ja sam nedavno izabrana na mandat od dvije godine i do proslave 25 godina Saveza cilj mi je oblikovati neku viziju bošnjačke zajednice u Sloveniji, da postavimo neke temelje. Od raspada bivše države sve smo vrijeme bili nekako izgubljeni, želimo sada postaviti jasnu viziju budućnosti. Prvenstveno želimo privući mlađe generacije u naš rad. Sama promjena u vodstvu Saveza jasno pokazuje da je došlo vrijeme za smjenu generacija, da pokušamo raditi i na neki drugi način, jer nove generacije imaju drugačije predstave kako želimo živjeti ovdje, kako želimo da nas tretiraju u slovenskom društvu.

Sada dolazi do izražaja obrazovana generacija, a vidljiv je taj neki generacijski jaz između prve generacije i nas. Optimistična sam jer sam vidjela da su me podržali na skupštini Saveza praktično svi predstavnici društava članova Saveza, svi su podržali to da treba da dođu mladi ljudi i preuzmu kormilo da nas vode dalje. Drago mi je da su bili oduševljeni time, rekli su: Vrijeme je da imamo i ženu na čelu Saveza. Sada smo prvi manjinski savez u Sloveniji kojem je žena vođa.

Razgovarao: Jakub Salkić

11

Bosno, o, Bosno!

Teško bi mogla Mojca Pišek, autorica metafore Raskomadati Sloveniju, i mirna Bosna (23.4.2021), zamisliti nešto slično s jačim afektivno-kognitivnim nabojem. Sa svojim »mišljenjem« pogodila je čavao na glavi. Zbog univerzalnog značenja ove teme, također za Sloveniju, slovenačku naciju i nas Slovence, želim razviti razmišljanje u samo dva smjera.

Tokom vijekova, kao Slovenci, postajali smo kulturno, politički i vojno neovisni kao nacija sa svojim vlastitim slovenačkim jezikom. Još od vremena Austro-Ugarske, a zatim obje Jugoslavije, mi smo se kao nacija postepeno, ali uspješno razvijali i napredovali u svim oblastima društvenog života. Ekonomski gledano, Socijalistička republika Slovenija je bila daleko najrazvijenija republika u jugoslovenskoj federaciji u drugoj polovini 20. vijeka. Nakon što je Tito gotovo do svoje smrti uglavnom uspješno krotio suprotnosti između rukovodstava federalnih jedinica, od druge polovine 1980. godine, federacija se počela sudbonosno urušavati i opasno raspadati na ideološkim krilima dvije najveće i imperialne, ali međusobno suprotstavljene geopolitike, slično onome što se dogodilo već pred sami drugi svjetski

rat. Slovenačko političko rukovodstvo, uz podršku šireg društva, sve je više insistiralo na viziji vlastitog neovisnog državnog puta. Na prijelazu iz 1980. u 1990. u Jugoslaviji su svom snagom isplivale na površinu tzv. etničke suprotnosti, kako se pokazalo vrlo brzo, tu i tamo gdje još nisu potpuno izumrla stara, ali ponajviše novostvorena i potpaljivana.

Političke elite federalnih jedinica

historijski nisu znale i nisu mogle da se dogovore o mirnom razilaženju.

Uz očigledan, te godinama planiran raspad zajedničke države, rukovodstvo najveće savezne jedinice željelo je, na bilo koji način, prisvojiti još neke opsežne teritorije u susjedstvu izvan svojih tadašnjih granica. U vezi najranjivije središnje federalne jedinice, svoje teritorijalne aspiracije oduvijek je gojila, a bila ih je takođe spremna sprovesti vojno, i druga najveća federalna jedinica. Agresivne aktivnosti, uključivanjem djelovanja zajedničkih federalnih oružanih snaga na stranu samo jednog, i inače najjačeg igrača protiv ostalih, nezaustavljivo su vodile u procese potpunih vojnih sukoba.

Istovremeno i paralelno u Istočnoj Evropi nastajala su i dešavala se opsežna i tada relativno mirna državna razgraničenja, a geopolitička karta ovog dijela Evrope dramatično se promijenila. Istovremeno, ova se Istočna Evropa, zajedno s Jugoslavijom koja se raspadala, tiho, mirno i efikasno odriče bivšeg službenog socijalizma i nevjerovatnom žurbom počinje ga zamjenjivati sa kontekstom sadržaja i oblika društvenog života karakterističnih za kapitalistički društveno-ekonomski sistem.

Dakle, historiografski se Evropa munjevito nalazi u tektonskim društvenim i geopolitičkim promjenama koje nisu usporedive s bilo kojim drugim evropskim događajima nakon drugog svjetskog rata.

Dok je sredinom 1991. Slovenija uspješno stekla političku i vojnu neovisnost unutar svojih bivših republičkih granica i vrlo brzo stekla međunarodno priznanje kao neovisna i suverena evropska država, na području bivše zajedničke federacije krvavi sukobi pod proklamiranim etničkim simbolima tek dobro započinju ili se dalje odvijaju sa općeljudski gnusnim poglavljem genocida kao njihovim epilogom. Navodno posljednje neriješeno geopolitičko pitanje, uz prisustvo jake međunarodne intervencije, vuče se još četvrt stoljeća do danas.

Ali, odjednom, 2021. godine pojavljuje se još jedna, izuzev slovenačkog državnog prostora, sveobuhvatna zastrašujuća bivša jugoslovenska “etno-teritorijalna“ epizoda, koja je čak u nekakvoj pretpostavljenoj

12

vezi sa Slovenijom. Srećom, radi se samo o verbalnom i kartografskom pokušaju potencijalnog plana za tzv. konačno rješenje raspadnute bivše Jugoslavije, koje ovaj put zloupotrebljavaju domaći, slovenačko-balkanski i strani mediji. Međutim, stvar nikako nije nevina, jer radi se o inače dobro poznatim imperialnim aspiracijama na predviđenoj etničkoj osnovi. Da bi u tome moglo imati ključnu ulogu slovenačko političko rukovodstvo, neposredno prije slovenačkog predsjedovanja Slovenije Evropskom vijeću EU i s motivom potencijalne lične promocije, gotovo je nevjerojatna politička opcija. Međutim, ako u tome postoji samo maleni nagovještaj istine, čitavo slovenačko društvo kao politički subjekat moralo bi ga odmah i radikalno osuditi i oštro odbaciti. Zašto?

Historijografija će, naravno, biti neprimjereno objektivnija u procjeni prekretnica u regiji za pola vijeka nego što može biti u ovom društvenom periodu, koji se još nije oporavio od traumatičnih posljedica. Slovenija, koja je subjektivno inače potpuno opravdano i legalno željela napustiti Jugoslaviju, ipak nije bila spremna poslušati upozorenja i prijetnje, posebno SAD-a, i mnogih drugih, o teškim posljedicama po ostatak države koje bi izazvao njen odlazak.

Upravo ta prognoza, koja je Sloveniji predstavljena unaprijed u godinama 1990-1991, i historijske činjenice koje su uslijedile ili su se obistinile u preostalom dijelu federalne države, vjerojatno će biti, kako vrijeme prolazi i povećavanjem historijske udaljenosti, valorizirane drugačije nego danas. Također, s obzirom da Slovenija nikada neće moći u potpunosti izbjeći etičku odgovornost,

stvarni ili podmetnuti lapsus u vezi nekakvog plana »konačnog razgraničenja« prema nametnutim i za 21. stoljeće u Evropi potpuno neprihvatljivim etničkim kriterijima, moralno bi je morao jako teretiti. Slovenija ni u kom slučaju ne bi smjela dopustiti bilo kakva politička preigravanja ove vrste. Barem vlastito iskustvo stranog imperijalnog komadanja slovenačkog teritorija iz 1941., trebalo bi biti unaprijed internalizirano i ukorijenjeno u vodstvo svake nove generacije političkih elita.

Međutim, istovremeno želim naglasiti izuzetnu specifičnost koju sam po sebi sadrži koncept Bosne (Bosna i Hercegovina). To nije samo historijska geopolitička činjenica, kao što se odnosi na nju kao i na bilo koju drugu državu. Značenje pojma Bosna transcendira osnovni sadržajni podstat države i više se odnosi na sociološki strukturirano društvo nego na državu. Istina je da ju je tragedija devedesetih godina prošlog vijeka možda toliko pogodila i duhovno oštetila i da će se odraziti i na njene buduće generacije, tako da možda više nikada neće biti ista kao prije pola stoljeća. Optimisti bi komentirali da će Bosna jednom u budućnosti sigurno opet biti – stara Bosna. Nažalost, to ne mogu potvrditi, iako bih voljela da griješim.

Da nije odigrala ulogu u drugom svjetskom ratu, Bosna (Bosna i Hercegovina) kao nezavisna narodna

republika ne bi ni postojala nakon završetka rata. Opstala je. U poslijeratnom periodu stekla je, uprkos mogućim raznim prigovorima današnjice, i novu ulogu, ulogu duhovnog društvenog povezivanja federalnih jedinica u saveznoj državi. Ovoj funkciji nije doprinio samo njen središnji geopolitički položaj, već najmanje u istoj mjeri i njeni historijski dobri međuetnički odnosi, također uprkos strahotama koje su njeni stanovnici doživjeli u međuratnom periodu upravo na uspješno izmanipuliranoj etničkoj osnovi. Primat tzv. klasnog principa koji je nametnula i diktirala KPJ / SKJ, natkrilila je inače tinjajuće međuetničke rane u samoj Bosni.

A Bosna ostaje povezujući simbol Federacije sve dok se opšti tok historije ne počne sudbonosno okretati i vraćati u svoje mračno razdoblje, kada čak i u novom širem evropskom društvenom kontekstu, Bosna ponovo postaje bespomoćna žrtva zlih duhova. Raspad Federacije morao je značiti smrtnu propast Bosne u obje njene već opisane dimenzije, okvirno državno-teritorijalne i već prilično snažno konsolidirane društveno-duhovne kohezivnosti, koja je u desetljećima nakon drugog svjetskog rata bila dijalektički obogaćena uzajamnim razvojem i društvenim odnosima sa ostalim federalnim jedinicama. Ali raspad države za nju je bila previše okrutna stvarnost i dogodilo se ono što se dogodilo. Godine 1995., te svake naredne godine i sve do danas tzv. međunarodna zajednica održava Bosnu u državnim okvirima iz perioda njenog statusa federalne jedinice, ali sa Daytonom u svemu ostalom Bosna je prepuštena na milost i nemilost sama sebi u svojim unutarnje podmetnutim i neprestano nametnutim etničkim podjelama i daljnjemu istinski neprijateljskom imperijalnom političkom komšiluku.

Ako i dokle god bude etnički kriterij dominirao, ne samo nad modernim demokratskim, tj. građanskim, već i nad generalno ljudskim kriterijem, Bosna kao država će se prije ili kasnije raspasti. Ako se to dogodi, Bosna će biti izgubljeni društveni uzor ostalim evropskim zemljama koje jesu i sve više postaju multietnička društva u 21. vijeku. dr. Vera Kržišnik Bukić strana članica ANUBiH

13

Informacije o radu BKSS »Što se pamti nestaje, što je zapisano ostaje.« O portalu Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije, Facebook stranici BKSS, štampanoj reviji Bošnjak i drugim aktivnostima Saveza i društava Piše: Fahir Gutić

U današnjem svijetu tehnologije bez svojih sistema objavljivanja informacija organizacije, društva i savezi ne mogu normalno funkcionisati.

Učinkovito obavještavanje javnosti o svom radu je istovremeno i osnova JSKD 2021 PRIJAVITELJ BKZS BKZS BKZS BKZS Ljiljan Ljiljan Ljiljan Ljiljan Izvor Izvor Biser Biser Biser Biser KUD Merak Črnomelj Sevdah LJ Sevdah LJ Sevdah LJ Sevdah LJ

14

za razvoj i nadgradnju same organizacije, ali i ključan faktor za postojanje u »neizvjesnoj« sredini u kojoj se nalazi. Sredstva informisanja su važan faktor kako u razvoju organizacije, tako i u funkcioniranju cijelog organizacijskog sistema. Da bi ojačao svoju poziciju u sredini u kojoj se nalazi te da bi blagovremeno iznosio potrebne informacije o svom djelovanju, Bošnjački kulturni savez Slovenije je shvatio važnost i mogućnosti koje pruža današnja tehnologija.

PROJEKT Besjeda kao susjeda / Beseda kot soseda Časopis Bošnjak Večeri bosansko-hercegovskega dokumentarno-igranega filma Žepni bosansko-slovenski slovar Spoznajmo svoje korenine Tečaj bosanskega jezika za otroke in mladostnike V objemu dveh domovin Ženski sevdah zbor Časopis Izvor Kulturni zbornik Izvor/Izvir 22.SREČANJE BOŠNJAŠKIH FOLKLORNIH SKUPIN V SLO MLADOST IN SEVDAH V SRCU PROSLAVA OB DNEVU DRŽAVNOSTI BOSNE IN HERCEGOVINE VEČER POEZIJE Pogovor z Zlatkom IZOBRAŽEVANJE SEMINAR “Ritam srca 2021” PRETEKLOST ZA PRIHODNOST RAZNOLIKOST ZA PRIJATELJSTVO SEVDAH V SLOVENIJI & SLOVENIJA V SEVDAHU

IZNOS 738,00 € 2.769,00 € 1.144,00 € 1.144,00 € 494,00 € 494,00 € 981,00 € 331,00 € 819,00 € 1.063,00 € 900,00 € 738,00 € 819,00 € 738,00 € 331,00 € 575,00 € 738,00 € 819,00 € 819,00 €

Ubrzo, nakon osnivanja Savez je ustoličio svoj časopis pod nazivom BOŠNJAK, koji na ovim prostorima evo i danas nesmetano izlazi. Svi do danas izašli brojevi, a nije ih malo, su trud amaterskog i volonterskog rada. Baš kao što Mula Mustafa Bašeskija u svom Ljetopisu govori: »Što se pamti nestaje, što je zapisano ostaje.«.

Zbog ograničenih finansija časopis Bošnjak izlazi dva do tri puta godišnje. Možete ga dobiti na sjedištu Saveza i u društvima koja su članovi Saveza. Posjetite Savez, uključite se u rad društava i pomozite u samom radu na različitim projektima u društvima i posljedično samom Savezu kao krovnoj organizaciji Bošnjaka u Sloveniji.

Drugi bitan protok informacija je i nedavno osnovani portal www.bkzs.si.

Portal se bavi različitim temama, a u osnovi je zamišljen kao mjesto sakupljanja svih informacija, koje su vezane ne samo za Bošnjake, Bosance i Hercegovce i sve druge narode, zajednice i pojedince u Sloveniji, nego i šire od matice do Evrope i »kraja« svijeta. Također je zamišljen ne samo kao protok informacija u Sloveniji, nego i oko šireg regiona u kojem se nalazimo. Da bi portal kontinuirano radio pozivamo vas da nam se pridružite i javite s informacijama u svom okruženju, pričama, pjesmama… i time doprinesete što uspješnijem djelovanju portala.

Trenutna posjećenost portala je prosječno 40 do 50 pregleda dnevno, a rekordna posjećenost portala je bila 7. maja sa 623 pregleda. Za portal jednog saveza je to odličan rezultat.

Treći jako bitan segment u protoku informacija je i Facebook stranica Saveza. Stranicu je u današnjem obliku predložio i doradio aktivista Saveza i društava Denis Striković.

Stranica je zamišljena kao brzi protok informacija.

Takođe, stranica bilježi dobru posjećenost. Prema podacima Facebooka prosječna sedmična posjećenost zadnjih 7 dana je bila 436 pregleda.

Dneva posjećenost je npr. na dan 11. juni bila 1296 pregleda.

Kao Savez smo bili jedni od inicijatora emisije NaGlas, koja se emituje na nacionalnoj televiziji dva puta mjesečno.

Sve ove aktivnosti su dobrovoljne, volonterske i ljubiteljske.

Kao i prethodnih godina Savez i društva su prijavili nekoliko projekata na JSKD.

Neki projekti su sufinancirani s veoma malim iznosom i s tim se borimo godinama. Prisiljeni smo raditi na ovakav način dok se stanje u nama kao manjinskoj zajednici i glasačima u velikom broju ne promijeni, dok se stanje u državi ne promijeni.

Donosimo vam tabelu odobrenih projekata. Sve informacije koje su vezane za projekte svih manjinskih zajednica možete dobiti na linku: https://www.jskd.si/.

Žamor eseja u slovenskoj i crnogorskoj književnosti Povodom trideset godina Zavičajnog društva Plava i Gusinja IZVOR iz Kranja, pripremamo knjigu pod nazivom IZVOR / IZVIR. To je zbirka odabranih književnih eseja iz crnogorske, bosanske, albanske i slovenske književnosti, objavljena u našem listu IZVOR od 1992. do 2022. godine.

Obuhvatit ćemo i eseje o slovenskoj književnosti, od brižinskih dokumenata do danas, s posebnim naglaskom na život i djelo Prešerna, Župančiča, Voranca, Cankara, Pavčeka i drugih poput crnogorskih književnih velikana, uključujući plavske

i gusinjske - Radovan Zogović, Esad Mekuli, Husein Bašić, Redžep Ćosja, Zuvdija Hodžić…

Slijede eseji posvećeni ličnostima koje su radile na afirmaciji književne tradicije i umjetničke kulture u Crnoj Gori, kao i eseji o karakteristikama i razlikama nacionalnog i književnog slovenskog i crnogorskog jezika.

Ovom knjigom želimo na jednom mjestu pokazati i sačuvati naše napore za crnogorsku i slovensku međukulturnu saradnju.

no poznavati, pored maternjeg, jezik države u kojoj živimo. U tom kontekstu, bilingvizam treba da je uvijek dobrodošao.

činje upravo od nas samih, iz naših domova. Razumljivo je da se neki „drugi jezik“ upotrebljava na poslu, u različitm ustanovama, u svakodnevnoj komunikaciji na mjestima gdje se to zahtijeva, ali isto tako je razumljivo da se maternji jezik koristi u porodičnom okruženju, porodičnim razgovorima, u razgovorima sa prijateljima, često i na društvenim mrežama. Posebno se treba potruditi da naša djeca ne zaborave maternji jezik. Upravo to je jedna od glavnih zadaća koju imamo.

Ako uzmemo u obzir činjenicu da mnogi Bošnjaci žive u dijaspori, postavlja se pitanje koliko je razvijena svijest o bosanskom jeziku? Koji su to konkretni koraci koji vode ka očuvanju te svijesti? Zasad, ipak, najbitniji je lični stav i lično shvatanje ove problematike, važnosti pitanja koje se odnosi na čuvanje maternjeg jezika. Najvećim dijelom očuvanje maternjeg jezika po-

Poštujmo tuđe, ali čuvajmo i njegujmo svoje.

Kratak osvrt ...

Piše: Selvedin Pajalić

Njegovanje maternjeg jezika predstavlja važan faktor za svakog pojedinca. S obzirom na činjenicu da se posljednjih godina veliki broj ljudi iz Bosne i Hercegovine iselio u druge države (između ostalih i u Sloveniju), to automatski podrazumijeva potrebu za učenjem (osnovnim ili dubljim) jezika države u kojoj čovjek živi. Različite životne okolnosti i uslovi u kojima se čovjek nađe, definitivno dovedu do situacije da čovjek (nenamjerno) svoj maternji jezik stavlja u „drugi plan“.

Učenje lokalnog jezika, odnosno učenje i poznavanje drugog jezika je svakako neophodno i nešto za šta sigurno možemo reći da je imperativ, te apsolutno ne treba osporavati činjenicu da je pohvalno, a i društveno potreb-

Piše: Skender Bajrović

Ipak, u tim „jezičkim paralelama“ maternji jezik, kulturna i jezička tradicija mora ostati u okvirima čovjekove svijesti o istom.

Moramo da čuvamo ljepote bosanskog jezika, ljepote koje odišu u našim tradicionalnim pjesmama sevdalinkama. Čuvajmo naše pisce, pjesnike koji su svojim zbirkama, romanima, pjesmama uokvirili najljepše priče i emocije. Čuvajmo glas h kao jednu od bitnih karakteristika bosanskog jezika, makar tamo gdje mu je po etimologiji mjesto. Čuvajmo maternji jezik, jer on je dio nas, dio onog što jesmo, dio našeg postojanja.

15

s nekim ko ide sa mnom kroz život i onda se guramo, ponekad naduravamo - šta ja mogu tebi dati, šta ti možeš meni dati. To je jedan proces ispreplitanja, ispomaganja.

Intervju Ramiz Huremagić O književnosti, odnosu pojedinac – društvo, o samom čovjeku, u razgovoru s Ramizom Huremagićem.

Ramiz Huremagić, književnik i magistar kriminologije, jedan je od osnivača i predsjednik Centra za kulturu, umjetnost i društvo OMAHA iz Cazina.

U Sarajevu je godinama vodio Centar SAMOUPRAVA. Objavio je tri zbirke poezije: U svijetu bučnih ljudi (TKD Šahinpašić, 2013), Čekičanje vremena (Centar SAMOUPRAVA, 2016), te MIOSTRAH (Centar SAMOUPRAVA, 2018) kao i zbirku priča i zapisa Grabež (Centar OMAHA, 2020). Ko-autor je scenarija za dugometražni igrani film Dim duhana. Sa Anom Isaković je napisao i producirao pozorišnu dramu Da li bi htela da se još ponekad nađemo.

Moje prvo pitanje izazvano je prije svega velikom znatiželjom da otkrijem šta je navelo jednog kriminologa da se okrene književnosti i da se okuša kao pisac?

Zašto pitanje ne bi moglo biti obrnuto, šta je jednog pisca otjeralo da bude kriminolog?

U principu, to je nešto sa čim se čovjek rodi i to je tako. To što u jednom trenutku života radi jedno, ne znači da ne postoji drugo, možda je prigušeno, zatomljeno negdje ali postoji tako da ne vidim nikakav problem da se čovjek može ostvariti na više planova. Na kraju krajeva neki od najvećih pisaca su bili pravnici, doktori itd.

Nikad mi nije bilo jasno zašto se postavljaju takva pitanja, Bože moj, mogao sam biti poljoprivrednik i pisac.

Šta se prije probudilo?

Prvo je bilo pisanje pa me je nekako i ta spisateljska i čitateljska znatiželja odvukla u poziv kriminologa. Nisam nikad previše zažalio za tim. Vrlo je to interesantna priča. Na kraju krajeva ima dodirnih tačaka s književnošću jer i u tom poslu je prisutna fenomenologija zla i zločina, ulazak u ljudsku psihu, unutrašnje svjetove, mehanizme kako se nešto dešava.

Traži se puno mašte, traži puno slikovitosti, puno kreativnosti. Nikad mi to nije bilo suprotstavljeno.

16

Znači književnost je uvijek tu bila?

Da. Pisanje je započelo u srednjoj školi.

Kada uzmete i napravite paralelu šta je bila književnost prije ozbiljnijeg bavljenja njome i šta je sada kada ste prepoznati kao pisac?

Ja više imam osjećaj da se ona bavi sa mnom. Kad je nastajala moja prva zbirka poezije to je bio neki proces gdje se ja skoro ništa nisam pitao. To je bila baš poezija koja upravlja, zapovijeda, vodi sirovo, grubo, nezaustavljivo. Kasnije čovjek počne malo propitivati neke stvari, odnos sebe kao stvaraoca s tim što radi. Kroz drugu zbirku je bila priča kad sam ja tražio od poezije da vidim šta ona meni može dati, zato što je uvijek ona bila ta koja je gurala mene, moraš ovo, moraš ono i samo me gurne u neku priču i to je to. Ti nemaš neke velike mogućnosti izbora.

S drugom zbirkom smo nekako došli da ja nju pitam: Dobro, čekaj sad malo. Šta ti meni možeš ponuditi? Ako ja imam neku ideju, pitanje, nešto što me interesuje, koliko ti meni možeš dati, koliko i kako mi možeš odgovoriti? Tako da smo kroz to prošli skupa, koliko god to nekom možda čudno zvučalo. Time što ja stvaram svojom poezijom i prozom, ja razgovaram

A to sad nešto poznat, prepoznat, to je meni smiješno. Prvo, ja sebe tako ne doživljavam i nikad se neću doživljavati zato što ne idem u svijet ja, ide moje djelo – to je ono što ja ostavim iza sebe i to ima svoj put. Ja nikad ne znam do koga i kad će doći moja poezija, a kad i dođe do nekoga onda ona ima s tim svojim čitateljem poseban odnos, tu mene nema, onda je ona ta koja kod tog čovjeka nešto izaziva, oni ostvaruju onda neki odnos, ona se na neki način porađa ponovo. Vi kad nešto čitate, čitate na jedan način, Vaša prijateljica kad čita bit će potpuno drugi i to će svaki put biti neka druga poezija. Njoj je zajedničko samo to što će stajati da ju je nekad inicijalno porodio i stvorio i donio neko ko se zove tako i tako. A da sam ja tu nešto bitan - ne.

A književnost, mislim da je i to bilo pitanje: književnost u to neko vrijeme i sad – to su potpuno različiti svjetovi, prije svega u fenomenološkom smislu. To je bio svijet, prije svega bez interneta, to je bio svijet koji je bio zasnovan na bibliotekama, lektirama i na onome što možeš osjetiti među prstima. Nije bilo drugog načina nego da odeš u biblioteku i uzmeš knjigu i da čitaš. Drugo, segment obrazovanja je bio potpuno drugačiji nego danas.

Lektire i program koji se radio je bio izuzetno ozbiljan, od domaće pa do svjetske književnosti. Čovjek koji je i malo htio, i rekao bih, ko nije pružao previše jak otpor prema obavezi da se čita lektira mogao je stvarno da sebe oplemeni i obogati onim što književnost može donijeti.

Danas to nije slučaj. Danas je to nešto potpuno drugačije gdje je čitav sistem obrazovanja doveden do apsurda – to su katastrofalne posljedice danas, a tek će biti. Kvaliteta obrazovanja je niska, sve je površno, sve je forma. Statistički zanemariv broj učenika se danas ozbiljno prihvata lektira, i čitanja književnosti generalno, lakše je na internetu naći nešto što je obrađeno. Nastavnici previše i ne gledaju, svejedno im je hoće li istu lektiru dobiti od stotinu učenika ili će neko sjesti, zagrijati stolicu pa napisati nešto svoje. Nema vrijednosnih

sudova, nema kriterija. Ta lektira, tad jeste bila obaveza, i danas je obaveza.

Ta nekadašnja obaveza se je dosljednije, pa čak i rigidnije izvršavala, a pritom definitivno, da je samo jedan čovjek imao korist od toga sve bi imalo smisla. Ja mogu po sebi to posvjedočiti i reći da nije bilo tog dijela mog formativnog stvaranja, odrastanja s knjigom u ruci, pa nisam baš siguran gdje bih ja danas bio.

Oni koji bi da pišu, iz bilo kojeg njima poznatog ili nepoznatog razloga, često i previše zaranjaju u književnost, vire u književnost, traže recept, rješenje kako bi oni to svoje kanalisali.

Toga ne smije biti. Književnost se ne čita da bi se naučila tehnika kako treba pisati, kako imati rečenicu Meše Selimovića ili Krleže, stil Andrića, Márqueza, Thomasa Manna. Čita se da bi se oplemenilo i spoznalo. Da bi se čovjek iznutra oslobađao i širio svijet.

Što me dovodi do drugog dijela pitanja: književnost danas. Danas je književnost formalizirana i internizirana, »internetizirana«. Sve je to kao neki »reality show«. Pojavljuju se jedni te isti ljudi koji se vrte, nisam baš siguran da li uvijek i zasluženo.

Stvorene su neke književne veličine, ne znam zbog čega, imena koja ne priznaju da im se može desiti loša knjiga, a dešava se svako malo i onim najvećima na našem prostoru – govorim o prostoru gdje se govore naši jezici.

Vani je nešto malo drugačije. Tamo je dominantna beletristika i tamo su velike izdavačke kuće i tamo su veliki ugovori, velika tržišta i pisci koji moraju ispuniti ugovorne obaveze.

Tamo postoje ljudi koji žive od pisanja, neki žive vrlo dobro i lagodno, čak i oni osrednji, i ta srednja klasa se ne može požaliti. Ja moram. Ja niti

u jednom trenutku svog života nisam mogao reći: Ja sad samo mogu biti pisac. Ja sam uvijek morao raditi nešto drugo jer od nečeg treba živjeti, a u današnje vrijeme skoro je nemoguće toliko se isključiti pa živjeti u nekakvoj divljini poput Robinson Crusoea - to bi već bila neizvodiva egzibicija i utopija.

U takvom svijetu dođe potpuno normalno da su najčitaniji naslovi, u stvari, djela koja i nemaju baš nekih dodirnih tačaka sa književnošću. Čitaju se polupismene motivacijske knjige, priručnici za bolji život i sreću, polu i kvazi ispovijesti, emotivne ružičaste limunade. Vidite, prije nekoliko godina u Bosni i Hercegovini, u samo jednoj godini je objavljeno oko 50 naslova koji su katalogizirani kao romani. Za nekolicinu se zna. Nekolicina sigurno opravdava tu kategoriju, da ih se nazove romanom. Ostalo je rezultat neobjašnjive potrebe kod ljudi da se napiše i objavi roman. Da se može reći da je neko pisac. A to što takva djela ne zaslužuju ni prolaznu ocjenu iz pismene zadaće u srednjoj školi, nije nikog briga. I sam sam, kao izdavač, znao dobiti na e-mail rukopise koji su elementarno nepismeni, da ne govorimo dalje. Nađe se par hiljada maraka – iz vlastitog džepa, iz stranke, od opštine, familije, sponzora – i eto par stotina ukoričenih stranica papira. Pozitivan i afirmativan prikaz ili kritika se i tako mogu dobiti za par kila jagnjetine a nekad čak ni to nije potrebno, ako i pisac i kritičar pripadaju istoj interesnoj zajednici.

Potpuno sam svjestan da sam možda i ja u krivu. Možda imam prevelike zahtjeve. Možda se jednostavno promijenila čitalačka struktura, kao što se mijenja i društvena struktura.

Što je pismenije društvo i zahtjevi za kvalitetom književnog djela su veći. I obrnuto.

Na žalost, tako urušavamo i otežavamo onim autorima koji mogu i imaju šta donijeti. Ovo je podneblje koje je vrlo zrelo, plodonosno u smislu književne riječi koja može puno dati, ali isto tako imamo odsustvo kritike i vrijednosnog suda. Naprosto, sve može da se kupi i plati.

Ne volim baš javni prostor. Jeste da svakom piscu imponuje kad mu se čuje za knjigu, za njegov rad. To ne može niko da ospori i ko god drugačije kaže, laže. Kod pisaca je izražen ego, ego mora postojati, ego jeste ta pokretačka sila, samo je problem ako ego nema svog korektiva pa onda ode u krajnost apsolutističkog samoljublja.

Tad dobijemo napirlitane paunove koji se šepure okolo i pušu se od važnosti i samo-proklamovane vrijednosti. Ne volim to. Ja mogu izdavaču poslati i ponuditi rukopis, ostalo je do njega i urednika. Ali vući za rukav, umiljavati se i dodvoravati se – ne pada mi na pamet. Nisam ja toliko bitna faca u životu da trebam određivati opšte norme ponašanja, ali za svoj život, svoj sistem vrijednosti sigurno se mogu boriti i inzistirati na tome. I daleko od toga da ću da prešutim nepravdu.

Kada bi se to samo odnosilo na mene i kad bi to samo bio moj lični problem, ja bih šutao, ne bih rekao ni riječi.

Pojednostavljeno, etika i etičnost su potpuno izgubili svoje mjesto, ulogu i značaj. Sve je danas etično. I najradikalniji čin i najodvratnije ponašanje se mogu predstaviti prihvatljivim, svemu se dati kontekst da to izgleda etično, moralno i opravdano. Etike nedostaje u književnosti. Jer, to je

17

refleksija odsustva etike i morala u društvu. Ja ću pisati sve do onog trenutka do kada budem imao osjećaj samosvjesnosti o etičnosti onog što pišem. Ja nemam pravo da tražim opravdanja, da kalkulišem. Književnost to ne dozvoljava. U književnosti ne može biti neetičan tekst, to onda nije književnost to je pamflet, to je propaganda bez obzira o kome i čemu se radilo - radilo se o fašizmu, nacizmu, nacionalizmima itd. Sve dok budem imao autorefleksiju sam prema sebi da u onome što radim postoji taj osjećaj za granicu između dobra i zla, ja ću pisati. Kad prvi put osjetim da to nemam, znaću da više nemam šta reći. Onda je gotovo.

Kad ste se već dotakli stanja u društvu, načina na koji živimo, imam osjećaj da je književnost potpuno izgubila neki prijašnji smisao i da je postala produkt koji prodajemo i što je više dostupna široj masi ljudi to je bolje prihvaćena, bez obzira na kvalitet. Ne doživljavamo književnost na isti način kao prije. Fascinantno je kod Vas da književnost doživljavate kao organizam, živo biće koje s Vama uspostavlja kontakt. Ima još ljudi koji na isti način doživljavaju književnost, međutim velikoj većini je književnost samo riječ na papiru.

Koji je način da nas književnost sačuva i održi, te nam da to što jeste, jer književnost je živa i ima uticaj na svakog od nas?

Bojim se da u ovom polupismenom svijetu, u stvari je književnost nešto što može natjerati čovjeka da razmišlja, a to je onda problem. Mislim da ljudi imaju strah da malo zakopaju u sebe, a kad uzmeš da čitaš nešto, bar ono što bi se trebalo smatrati ozbiljnom književnošću, poštenom književnošću, to onda neminovno tjera čovjeka da se propituje, da ga kopka, da ga vozi, da ga demontira, dekonstruiše, razvaljuje, kako god.

Ljudi nisu spremni na to. Sve je u konformizmu. Njima treba muhabeta s ovim ili onim, njima treba kako lijepo i zdravo živjeti, šta je formula uspjeha, kako biti sretan – sjedi, diši duboko, poželi / zamisli zeleno more, ne znam ni ja, šumu, ovo – ono. Ovo je jedno veliko samoodloženo i usporeno samoubijanje. Ne želim uopće zvučati kao pesimista, nisam pesimista, volim život i radujem se svakom danu svog života ali današnji svijet je u

18

li uz onu filmsku repliku – jah sranja u Ruandi – jer tako je lakše, da nađeš nekog kome je gore i tako relativiziraš svoje sranje. Ali pogledajte danas, Ruanda je 2019. godine lansirala svoj prvi komunikacijski satelit u svemir.

A gdje smo mi. Bojim se da više ne možemo, sve i da hoćemo, naći nekog kom je gore od nas da bi mu se smijali.

procesu koji je jednostavno destruktivan. Nema više pojedinca. Pojedinac je utonuo u sivilo.

Mi kao društvo ne čitamo. Što je još gore, mi ne slušamo. Pojedinca ne interesuje šta će dobiti kao reakciju na to njegovo. Njemu je bitno da on kaže, a ne da čuje šta ima drugi reći. On čak ni sebe ne čuje. To je prisutno u bilo kojem segmentu društva, javni život, politika, umjetnost. Svako ima svoje parole. I ponovo se vraćam na pismenost. Kad nepismen čita pismenog on uviđa koliko ne zna i koliko je nepismen. A to je onda neprijatan osjećaj.

Zato je lakše čitati i slušati nekog iz iste kategorije. Tad nema osjećaja nelagode. Neznanje i nepismenost postaju standard i opšteprihvaćena norma.

Šta da uradi bilo koji pojedinac koji osjeća da nešto ne funkcioniše u društvu? Da pokuša nešto promijeniti? Da sačuva sebe i svoj identitet ili da ide lomiti koplja i boriti se za neke promjene? Otići ili ostati?

Prije svega ovdje više nije pitanje o borbi za promjene, ovdje se radi o borbi za golu egzistenciju. Ovdje je borba za puko preživljavanje, a ta borba, bojim se da ne može ići baš sve fino kao: Izvini, molim te, strpi se, samo malo sačekaj, fino ćemo, polako, uljudno. Bojim se da ne može više fino ništa. Ovdje isključivo mislim na stanje u Bosni i Hercegovini. Ovdje ljudi ili umiru ili odlaze. Rat je još uvijek jedino opravdanje i izgovor za sve što imamo. A imamo haos, bijedu i neuređenu i nefunkcionalnu državu. Pa pogledajte samo Ruandu. Bili u ratu kad i mi.

Imali milion mrtvih. Mi im se smija-

A što se tiče odlazaka, rekao bih: Treba odlaziti da bismo se oslobodili.

Ključni problem je što ljudi nemaju i ne osjećaju slobodu. Znaju da su na milion načina ograničeni, suženi i zato idu i traže drugi prostor, ja ću to nazvati bezbrojem prostora u kojima nikad nećemo biti potpuni sretni ali hoće nam dati minimum da se može osjetiti i doživjeti sloboda. Minimum ljudskog dostojanstva i poštivanja. Pa čak i kad je to privi, to mnogo znači čovjeku. Ako ništa, pomaže stanju mentalnog zdravlja. Moj odlazak u Ljubljanu, na primjer. Meni je Ljubljana puno donijela jer mi je u mojoj katarzi trebao odmak od zatrovane sredine da ja mogu početi polako sebe pospremati. To je kao kad imaš punu kuću gostiju koje baš nisi htio, nego reda radi su ti došli jer je takav običaj.

Ti moliš Boga da oni odu jer bi ti nešto pospremio, sredio, nasuo sebi čašu pića i sjeo čitati knjigu u miru. Moja Ljubljana je u stvari bila to. Ostavio sam gostima stan i njih same, izišao da nađem drugi prostor, iznajmim sebi neki drugi stan, gdje mi je čisto i sređeno, gdje me niko ne dira, gdje ljudi imaju kulturu da ne otvaraju vrata prije nego što pokucaju. Onda se tamo presabereš. Ja sam imao namjeru vratiti se ovamo u Krajinu i ranije, ali nisam mislio da će se ovako brzo desiti.

Desilo se, i sad uopće ne žalim. Najpozitivnija posljedica Covid pandemije definitivno. Ovdje se sad osjećam dobro isključivo što sam imao epizodu odlaska i drugog prostora. U Ljubljani sam naučio da može i drugačije. Usudio bih se reći – naučio sam da mogu sjediti u jednom prostoru a u glavi imati postavke nekog drugog, slobodnijeg prostora. Zato mislim da bi se ljudi, prije svega, trebali boriti sami sa sobom. Oslobađati se do mjere da nauče poštovati svoje dostojanstvo i integritet a onda i tuđe.

Zato je dobro odlaziti. Sada ljudi odlaze ne toliko iz financijskih razloga, već što neće da trpe zulum koji im se čini svaki dan. Ja vidim svjetlo u tome,

pogotovo kad odu mlađi. Oni će otići i vidjeti da se može drugačije živjeti, da te poštuje neko, da imaš neka svoja prava, da ne može s tobom neko raditi šta i kako hoće. Rađati će se djeca koja će odrastati u drugačijoj sredini. Većina naših ljudi će se vraćati ovamo.

Vjerujem da ti ljudi koji su otišli, da će se njihov glas čuti s onim što će raditi, da će preko njih doći postepeno do mijenjanja nekih stvari. Ne može ovo ostati dovijeka. Ničija nije do zore. Ne vidim da je isključivo loše što svi odlaze. I ja sam morao otići, izboriti se za svoj vlastiti mir, za svoju slobodu.

Bosna je danas država robova koji slijepo i bespogovorno robuju vladaru/ ima i koji se zadovoljavaju time što više ne puca. Kad čovjek bude slobodan u svojoj glavi tad će i država biti slobodna. Tome će sigurno doprinijeti i svi ovi silni odlasci ljudi iz BiH. Želim da vjerujem da će okusiti i iskusiti slobodu i da će s tim osjećajem jednom krenuti da se vraćaju. Tad, siguran sam, neće biti ničiji robovi ni marva.

Sjećam se jednog od prijašnjih razgovora s Vama kad ste rekli jednu veliku istinu da su nas roditelji od malih nogu učili: Boj se Boga!, a nikad nam niko nije rekao Voli Boga!

Da. To je suština. Ja često volim reći da je sve u jeziku. Djeci rijetko kažemo: Sine, de ovo! u afirmativnom, podsticajućem smislu, nego je uvijek: Nemoj to! Ne! Ostavi! Nemoj! Ovdje pokoljenja odrastaju na negaciji. Kod nas je sve: Boj se! Nemoj! Zašto bih se bojao Boga ako činim ispravno? Ako mislim da znam razliku između dobra i zla, što bih se bojao? Mogu Ga samo voljeti za to što imam i biti Mu zahvalan. I nemati straha. Ako vjerujem u Njega, onda nemam straha. Zar to nije suština vjerovanja!? Prečesto se strah od Boga i strah od smrti poistovjećuju. Taj dan kad se umire je normalan dan kad ćemo pružiti ruke niza se, potpuno normalan dan kao današnji dan kada pričamo. Tu nema nikakve razlike. Moj did rahmetli je govorio: Smrt ti je bliža nego jaka za vratom. I tu nema nikakve pameti.

Kod nas je sve: Boj se! Nemoj! Imam ponekad osjećaj da oni koji vjeruju zaboravljaju da na onom svijetu postoji i nagrada a ne samo kazna. Zar ne bi bilo ljepše živjeti u takmičenju da se čini dobro. Da se zna granica dobra i zla, poštenja i nepoštenja, da

se ne bira kraći put do koristi kroz lopovluk, varanja i činjenja štete drugima. Da se čovjek ispravi za nepravdu i nevolju drugog čovjeka, da ne čeka uvijek da njemu dogori pod noktima. Bojim se jedino da je ovo „Boj se Boga!“ postalo samo jedna velika izlika, opravdanje za sav svoj kukavičluk što ne poštujemo niti sebe niti prvog do sebe. Nisam neko da sudi ali ne mogu da se zapitam – može li čovjek koji ne poštuje sebe i drugog čovjeka da poštuje i samog Boga?! A puna su nam ga usta. Zato sam izabrao da se ne bojim ni ovozemaljskog ni ovozemaljskog suda – pogledati Čovjeku ili Bogu u oči, za mene je isto.

Napisali ste tri zbirke poezije, tu je i Grabež – proza, napisali ste i scenarij za film, pozorišnu predstavu. Kakvi su to procesi unutar jednog pisca, neću više reći ni pisca nego nekog ko književnost doživljava kao živi organizam,? Šta se to dešava i koje su paralele između pisanja poezije, proze, secenarija za film?

Kako se Vi osjećate u svemu tome?

U jednoj priči sam opisivao taj trenutak prije nego što pukne prvi metak u borbi kad se sav strah skupi u jedan kvadratni centimetar solarnog pleksusa i onda kad pukne prvi metak, onda toga više nema, ne postoji strah, ne postoji ništa, onda si u jednoj potpuno drugoj dimenziji. Tako i sa pisanjem – dok ne krene prva riječ. Ono što ja radim, ja vidim doslovno sebe kao da stojim na barikadama u nekoj revoluciji, recimo onoj pod Bastiljom.

Tako doživljavam ono s čim se bavim.

To je moj oblik, moja forma. To je moje sredstvo. Puno mi je bliže i draže nego, recimo, puška. Ne bih dozvolio više ikad bilo kome, bilo gdje, pod bilo kojim okolnostima da se puška vrati kao sredstvo komunikacije. Čak ni u lovu.

To je moja borba. To je moje oslobađanje slobode. Sa svakim slovom ja sam slobodniji čovjek. Ja sam širi čovjek, ja sam veći čovjek, ja sam sretniji čovjek, ja sam ispunjeniji čovjek zato što je to moj doprinos borbi jer svijet ne može postojati, ne može opstati u stanju mirovanja. Vjerujem da se tako oslobađa i svijet. Mora se uvijek nešto dešavati.

Moraju se dešavati promjene. Moraju se dešavati procesi. Naročito danas.

Kad je u krizi Čovjek. Kad su ugrožene temeljne vrijednosti humanizma, ljudskosti. To je neki moj skromni, mali doprinos svemu tome jer vjerujem da književnost još uvijek može da dopre

do čovjeka bolje nego bilo šta drugo.

Meni nikad ništa neće biti vrijednije i značajnije u životu od toga kad mi se neko ko je pročitao nešto moje javi i podijeli svoj doživljaj. Evo sad, recimo, nakon Grabeža. Kad neko pročita i kaže: Uf, brate...pomjeri me cijelog ili Izgrebo si me, izvozao i vratio neka sjećanja mog odrastanja. Piši čoječe priče, piši Ramize roman... To Uf, brate, to Piši čoječe – nema te književne kritike koja se može mjeriti sa ovim.

Zbog toga je i potrebno da što više ljudi čuje za Ramiza Huremagića i doživi njegovo djelo. Da osjeti to bivstvo književnosti.

Ja sam se odavno pomirio s onom da pisac može biti velik samo kad umre.

Ja za života ne očekujem da će se nešto desiti dramatično. Jednostavno, jedni imaju jedan put, drugi imaju drugi put. Neko ima sreću pa mu se poklopi pa uđe u krugove, pa se prevodi, pa ga preporučuju. Meni se to ne dešava, možda sam inertan. Možda nisam dovoljno od onih koji trče, ganjaju, rade na svojoj promociji, samoreklami. Ja ću podijeliti pjesmu i dati je ljudima, čak ne mora prije toga biti ni objavljena u nekoj zbirci. Da čekam da neko kupi knjigu. Što ja moram biti toliko posesivan prema tome, ja sam to porodio i dajem ga svijetu. To ide dalje. Vjerujem da ta moja riječ može imati uticaja, i to velikog. Nedavno me zvao prijatelj iz srednje škole koji nema veze s književnošću i pitao da li sam čitao i da li imam Ljubav u doba kolere, i ja mu pošaljem sve od Márqueza. Ja znam da će on to pročitati. Da pročita samo Ljubav u doba kolere, ja sam već uradio veliku stvar. Čovjek koji gleda kako će preživjeti, bori se za život, će pročitati jedno takvo djelo. Doći će i moje. Negdje nekome nešto. Ako ništa, nekome će dati onaj kratkoročni udar, kao strujni, onu shot injekciju, da ga jedan dan drži da razmišlja o nečemu, da se dobro osjeća, da se zabrine, na kraju krajeva da kaže: Čekaj, ja o tome nisam razmišljao. Ja sam već tu uspio. Moje pisanje, moje stvaranje, ima svoju svrhu, ono je potpuno ostvareno s tim. Sve drugo su samo popratne manifestacije, hoće li mene neko sutra prevesti na engleski, na slovenski, hoće li me neko čitati tamo… Ja to ne znam. Knjige i tako imaju svoje vlastite živote.

Razgovarala: Ilma Murić Foto: Ivana Belančić & Vedad Krkbešević

19

Bosanski književni jezik od prvih pisanih spomenika do gramatičke norme Piše: Šejla Kolubčić Bosanski jezik se kroz dugu historiju svoga razvoja nalazio na mnogobrojnim prekretnicama, koje su negirale njegovo postojanje. Unatoč neiscrpnim pokušajima negiranja bosanskoga jezika, svijest o njegovom postojanju i historičnosti ni u jednoj fazi njegovog razvoja nije zamrla.

Dug razvojni put bosanskoga jezika zastrt je utemeljenim dokazima njegovog postojanja, koji i danas prkose vremenu i svjedoče o njegovoj dubokoj historičnosti.

Bosanski jezik je samostalno počeo da se razvija od XI vijeka, nastankom prvih pisanih spomenika na bosanskom narodnom jeziku. Natpis sa crkve u Kijevcima kod Prijedora iz XI vijeka predstavlja najstariji sačuvani trag bošnjačke pismenosti na

glagoljici. Iz XII vijeka posebno su bitna dva sačuvana rukopisa: Grškovićev i Mihanovićev odlomak, koji svjedoče o glagoljskoj pismenosti i crkvenoj književnosti Bosne i Huma. Ćiriličkih spomenika je sačuvano dosta više, u njih je uvrštena specifična bosansko-humska epigrafika: natpisi na građevinama i natpisi na kamenu nadgrobnih spomenika-stećaka. Natpisi na stećcima predstavljaju jedan od najorginalnijih tokova pisane riječi narodnog jezika na području Bosne i Hercegovine. Umjetnost stećaka razvija se u vremenu od XIII do XVI vijeka. O raširenoj ćiriličkoj pismenosti u Bosni svjedoči i najstariji pisani spomenik bosanskoga jezika - Humačka ploča. Pretpostavlja se da je nastala u X ili XI vijeku.

Najstariji pisani spomenik na narodnom jeziku svjetovnog karaktera je Kulinova povelja iz 1189. godine. Povelja predstavlja najstariji državni dokument kod svih južnoslavenskih naroda i država. Njen značaj se ne ogleda samo u historiji bosanskoga jezika, ona predstavlja materijalni dokaz historijskog i pravno-političkog postojanje Bosne.

Početak druge faze razvoja bosanskoga književnog jezika obilježava dosljednost upotrebe bosančice, koja je imala značaju ulogu u diplomatskim kontaktima sa evropskim zemljama. U period od XV do XIX vijeka pišu se mnoga književna i naučna djela na orijentalnim jezicima (arapskom, turskom i perzijskom).

Bošnjački pisci ovog perioda pišući svoja djela na orijentalnim jezicima unose i fragmente bosanskoga jezika u duhu narodnog poetskog izraza. Prvi tursko-bosanski rječnik Potur-Šahidija (Makbuli-arif) iz 1631. godine je jedan od najstarijih rječnika na južnoslavenskom prostoru.

Autor Muhamed (Mehmed) Hevaji Uskufi je ovim rječnikom sagradio ubjedljiv historijski dokaz postojanja bosanskoga jezika. U ovom period dolazi i do pojave alhamijado literature, koja predstavlja poseban vid književnog stvaralaštva na bosanskom jeziku arapskim pismom. Narodna književnost Bošnjaka svjedoči o neprekidnoj upotrebi bosanskoga jezika, unatoč jakoj vezi sa orijentalnim jezicima. Posebno mjesto zauzimaju naše narodne balade Hasanaginica, Smrt Omera i Merime, epske junačke pjesme i sevdalinke. Godine 1850. u Beču je potpisan Književni dogovor između najuglednijih gramatičara i književnika toga vremena. Potpisnici Dogovora su smatrali da za osnovu zajedničkog jezika treba uzeti “južno narječje” tj. Vukov hercegovački i Gajev štokavsko-ijekavski dijalekt kao književni. U Bečkom književnom dogovoru se ne spominje bosanski jezik, a bosanska tradicija naučno se negira i prešutkuje. Oko sto godina kasnije Novosadskim dogovorom (1945) jezik u BiH se imenuje kao srpskohrvatski/ hrvatskosrpski, a naziv bosanski je istisnut iz upotrebe.

Godine 1878. povlačenjem Turaka i dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu arebica se i dalje upotrebljava, dok bosančica iščezava. U ovom period

20

dolazi do pravopisne reforme arebice, koja je istovremeno težila očuvanju arapskog pisma i njegovom prilagođavanju zahtjevima bosanskoga jezika, na kojem se nikad nije prestalo pisati.

Krajem turske vladavine nastavljaju se reformski procesi obrazovanja usmjereni prema Evropi. Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je autor i sakupljač prvih djela štampanih bosanskim jezikom i na latinici. Ljubušakovo Narodno blago (1887) je prva zbirka bošnjačkih narodnih umotvorina. Ova zbirka je odigrala važnu ulogu u prihvatanju latiničnog pisma kod Bošnjaka, kod kojih je arebička tradicija još uvijek bila jaka. Krajem XIX i početkom XX vijeka osnivaju se bošnjački listovi i časopisi štampani latinicom: Bošnjak, Behar, Gajret i Biser. Časopisi se razvijaju u pravcu njegovanja i standardnojezičkog usavršavanja bosanskoga jezika. Za vrijeme austrougarskog upravitelja Benjamina Kallaya naziv bosanski jezik se ustalio u svim oblastima službene upotrebe. Za vrijeme austrougarske vladavine bosanski jezik se nalazio na mnogobrojnim prekretnicama.

Godine 1907. Naredbom zemaljske vlade ukinut je naziv bosanski jezik

bosanski jezik, ali zahvaljujući piscima poput Hamze Hume, Hasana Kikića, Envera Čolakovića i brojnih drugih, koji u svojim djelima njeguju i čuvaju maternji - bosanski jezik, svijest o njegovom postojanju i historičnosti ne zamire. Godine 1966. pojavljuju se dva najznačajnija djela bošnjačke književnosti u kojima je bosanski jezik ispoljio sve svoje izražajne kvalitete: roman Derviš i smrt Meše Selimovića i zbirka poezije Kameni spavač Maka Dizdara.

i zamijenjen nazivom srpskohrvatski, dok je Bošnjacima dopušteno da u svojim nacionalnim institucijama svoj jezik imenuju bosanskim. Četvrta faza razvoja bosanskoga književnog jezika obilježava period kada se zabranjuje upotreba naziva

Bosanski književni jezik je u posljednjoj deceniji XX vijeka doživio najvažniji i najpresudniji period svoga razvoja. Godine 1991. nakon više od osamdeset godina vraćen je naziv bosanski jezik. Te godine izlaze dvije studije: Jezik bosanskih muslimana ( Dževad Jahić) i Bosanski jezik (Senahid Halilović). Godine 1993. Alija Isaković objavljuje Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, to je prvi kompletniji rječnik bosanskoga jezika. Nakon Prvog simpozija o bosanskom jeziku održanog u septembru 1998. godine nauka o bosanskom jeziku doživljava svoj uspon.

Objavljene su mnogobrojne knjige i znanastveni radovi posvećeni bosanskom jeziku, koji se danas razvija kao samostalan standard obogaćen normativnim priručnicima. Dug razvojni put bosanskoga jezika je dokaz, da svaki potez usmjeren protiv njega ne sputava, već jača njegovu afirmaciju.

Literat ura:

Isaković, Alija (1993): Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, Svjetlost, Sarajevo Halilović, Senahid (1991): Bosanski jezik, Biblioteka Ključanin, Sarajevo

Hodžić, Jasmin (2018): Bosanski jezikStatusna pitanja bosanskog jezika kroz historiju i historija nauke o bosanskom jeziku, Simurg media i Internacionalni univerzitet u Sarajevu, Sarajevo Jahić, Dževad (1999): Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora, Biblioteka Linguos, Sarajevo

Jahić ,Dževad (1999) Bošnjački narod I njegov jezik, Ljiljan, Biblioteka Linguos, Sarajevo Jahić, Dž., Halilović, S., Palić, I. (2000): Gramatika bosanskoga jezika, Dom štampe, Zenica

21

Grad svjetlosti

slobode, da su ljudi tako se osjećali. Šta je to ljepše od jutarnjeg buđenja uz cvrkut ptica – govorilo se...

A onda, niotkud, potpuno neočekivano i potpuno nepozvani, pojavili su se neki ljudi koji bi taj grad da sruše. Htjeli su da one heroje izbrišu i da onom malom potočiću, koji je ponosno žuborio kao da je nabrajao ljepote Grada, narede da prestane teći.

Htjeli su da se zvukovi ezana sa one gradske džamije ugase, da prestane kucati, poput srca kad više snage nema da kuca. Onu pjesmu o Gradu, himnu, htjeli su da izbrišu, da joj svaki ton mira pokvare, da joj melodiju iskrive u pogrešnu i ružnu, da postane zaboravljena.

Piše: Selvedin Pajalić

Htjeli su da malim ali lijepim ulicama Grada niko više ne šeta, da te ulice postanu puste poput hladne beživotne pustinje i da sva prijateljstva, koja su nastala tu, pretvore u neprijateljstva.

Bio jednom jedan Grad svjetlosti. Bio je drugačiji. Ljudi su ga činili drugačijim, a i sam je bio drugačiji. Vjerovalo se da je u tom gradu bilo mnogo heroja. I bilo je. I još ih ima. Jednom je bio jedan čovjek koji je život proveo baš u tom gradu. Imao je mnogo djece i svi su živjeli tu. Jednom je bio jedan park, mali park, park sa puno cvijeća. U tom parku su bile drvene klupe, neke čiste i prazne, neke išarane mladošću. Mnogi su se odmarali na tim klupama. Baš kad bi krenuli ili vraćali se sa pijace, sjeli bi tu i koju prozborili. U parku je raslo drveće, lijepo drveće.

Pored parka je žuborio mali potočić, svirao svoje pjesme. Ljudi su slušali. Djeca su se igrala, preskačući taj potočić. U tom parku ljudi su šetali, živjeli svoje ljepše trenutke života.

Bio jednom tako jedan park. Ne tako daleko, bila jedna džamija. Na brdu.

Kako je ezan lijepo zvučao kad bi se začuo s njene munare. Bila je kao srce grada.

Bila jednom tako jedna pjesma koja je pjevala o ljubavi prema ovom gradu. U tom gradu rado su je pjevušili svi. U njoj su bile opjevane ljepote tog grada. I ponos. Imala je neku poseb-

22

nu melodiju. Imala je melodiju istine i ljubavi i ljudskosti. Bila je pjesma, ali drugačija.

Bile jedne ulice, u tom gradu. Ljudi su šetali njima, sa osmijesima pozdravljali jedni druge. Dok se tako šetalo, kao sjenka, uvijek je pratio miris friških kifli koji je dopirao iz obližnjih pekara. Koliko su samo te ulice nosile novih upoznavanja. Ko je jednom kročio tim ulicama, postao je njihov prjatelj.

Živjeli tako jednom neki ljudi u tom gradu. Imali su svoje kuće iz kojih je dopirao miris tradicionalne hrane.

Govorilo se da nema bolje baklave nego što je tu. Ti ljudi su voljeli dočekivati goste. Bili su gostoljubivi.

Pričalo se da su jednom neki musafiri došli na konak u taj Grad, te da su onda i ostali. Nisu, kazivali su mnogi, ostali samo zbog baklave, nego zbog svih čari koje je taj grad imao.

Kakve je voćke taj Grad imao. Kakve su samo pite od jabuka tu se pravile i mirisale u avlijama. Sve je napredovalo, sve je raslo i cvjetalo. Sve je mirisalo...

Vjerovalo se da je tu bilo najviše ptica. Vjerovalo se da je tu bilo najviše

Htjeli su da najljepši mirisi kifli iz čaršijskih pekara izlape, da mirise tradicionalne hrane, tradiciju, spakuju u crnilo.

Htjeli su da one voćke, friško cvjetale, odsjeku, kako bi prestale davati plodove i da one orahe, od kojih se pravila tradicionalna baklava, pometu poput najgoreg smeća.

Htjeli su, ali nisu uspjeli. Nisu mogli.

Nisu mogli jer ovaj Grad je imao heroje, imao je dušu, imao je srce, imao je hrabrost. Imao je tad i još ima.

Ljudi vjeruju da istina uvijek pobijedi. Izgleda da je to tačno. Izgleda da je pobjeda na strani pravde. Kad bi svoje loše navike čovjek nastojao da mijenja dobrim, čovjek bi postajao bolji.

Ptice pjevaju o slobodi. I pjevale su.

Mnogo je svjetlosti koja taj Grad obasjava, mnogo puteva kojim čovjek može ići, kao gost, kao musafir i kad domaćin. Mnogo je života u tom Gradu bilo i ima da bi se lahko on predao.

Sunce sija jače onda kad misliš da ga više nema, da se ugasilo. Sunce se ne gasi. Potok tako lahko ne prestaje teći.

A tamo, gdje je život lijep, gdje istina i pravda žive, gdje su ljudi sretni - baš tamo je Grad svjetlosti.

Korona-granica Piše: Admir Baltić Tri decenije nakon što se Slovenija osamostalila i kao država ograničila od južnih republika bivše Jugoslavije, ta je granica u ovo doba epidemije postala zatvorenija no ikad.

Na trenutke je za većinu Bošnjaka u Sloveniji postala gotovo neprohodna. Svaki put kad sretnem nekog od mojih komšija iz Bosne, pojadamo se jedno drugom, koliko je već vremena prošlo od kako smo zadnji put bili dol‘e. Mnogi su već prebacili punu godinu, od kako su posljednji put bili u svom zavičaju. Samo smo u ratu 1992.-1995. bili odvojeniji od svojih kuća, porodica, sela, gradova i svega ostalog što nas (još) veže za Bosnu.

No paradoksalno, što se tiče same slovenske granice, ista je i u ono ratno doba bila daleko propusnija no što je danas. Sjećam se primjerice, kako je moj rahmetli daidža, kao tek oslobođeni logoraš sa Manjače u januaru 1993. boravio u prihvatnom centru u Karlovcu, a žena mu i djeca živjeli sa nama u Ljubljani. Legalnim putem on nije mogao ući u Sloveniju, budući da nije posjedovao nikakva dokumenta, a ni oni kao »privremene izbjeglice« iz Bosne nisu mogli u Hrvatsku zbog osnovanog straha, da se neće moći vratiti u Sloveniju. Nemogavši čekati, da se pravno-formalni uslovi za susret sa najbližima riješe na nekom višem nivou, daidža se uredio što je bolje mogao, obukao najljepše odijelo kojeg su imali u skladištu crvenog krsta, sjeo na voz Karlovac-Ljubljana (tad je još postojala direktna veza) u ruke uzeo neke slovenske novine i prilikom granične kontrole samo se napravio da se baš udubio u neki tekst. Policijsko-carinski dvojac ga samo na trenutak odmjerio i prošao pored kupea. Daidža nam je bahnuo ravno na vrata i pokrenuo lavinu vrištanja, zagrljaja, suza, smijeha,... i neizmjerne sreće naposljetku. Prije no što je trebao doći, ništa nam nije javio, da se ne bismo previše brinuli, a prvenstveno da mu ne bi djeca bila previše razočarana, ako bi ga slučaj-

no vratili sa granice. Ostao je kod nas nekoliko dana i onda se istim putem vratio nazad, s tim što se na povratku nije opet poslužio glumom u kupeu, već je sa voza sišao u Metlici, na zadnjoj slovenskoj stanici, prošetao se dolje do obale rijeke Kupe, upoznao dvojicu ribara, objasnio im, da mora prijeko, a da nema dokumenata. Oni su ga istog momenta svojim malim riječnim čamcem prevezli na hrvatsku stranu.

Danas bi takva posjeta bila gotovo nemoguća, duž slovensko-hrvatske granice već šestu godinu proteže se anti-migrantska bodljikava žica, a iza nje su uniformisana lica i kojekakvi lokalni paravojni stražari odgurali ljubazne ribare. Šesta je godina otkako smo opasani žicom, ali ipak nas je većina tek u ovoj godini korone shvatila, da živimo u kavezu. Ovu opasku, iako možda tako zvuči, teško možemo nazvati pretjerivanjem.

Legalnim putem preko graničnih prijelaza pak, prelazi se kako kad, nekad se uopće ne može doći do granice, jer

ne smiješ u drugu općinu, kamo li u Bosnu, a kad se do granice može, prijeko se ide samo uz svježi PCR test, opet nekad to nije dovoljno, već slijedi obavezna karantena od 14 dana koja se prekida ili ne prekida nakon obavljenog brzog testa, nekad vas može doletjeti i kazna od 400 eura, i tako naprijed i tako nazad. Pravila se mogu promijeniti preko noći, sve kako epidemiološka situacija zahtjeva, odnosno kako tumači epidemiološke situacije naređuju.

Prije korone, znali smo se žaliti na gužve pred graničnim prijelazima u vrijeme praznika, koje su naročito usporavala dosljedna poštivanja tzv. šengenskih pravila. Danas ona šengenska cjepidlačenja sa petominutnim skeniranjem svakog dokumenta, izgledaju kao mala maca u odnosu na ovo što trenutno živimo. Plati nimalo jeftin test, dozvoli da ti uguraju štapić u vrh nosne duplje, moli Boga, da ishod bude negativan, brže bolje kreći na put, da ne bi do graničnog prijelaza tvoje bezkovidno svjedočanstvo već zastarjelo. Sve vrijeme prati vijesti, da se nisu slučajno neka od pravila prelaženja preko granica u međuvremenu okrenula na glavu.

Istu vježbu odradi i kad ideš nazad.

Uz sve to, razmišljaj i o tome gdje si, s kim si, gdje ulaziš, s kim se rukuješ, sa koje distance, da ne bi slučajno pokupio taj virus, od njega se razbolio, i uz to ga još i podijelio sa svojim najbližima.

23

gon i svakojaka razaranja, ali ipak ljudi i poslije rata kuće obnoviše i tako nade o lijepom penzionerskom životu u Bosni ponovo oživješe. A kad dođe vrijeme za penziju, uvidješe ljudi, da i ne ide tako lako od Slovenije se rastati. Ovdje su im ostala djeca i unučadi, ovdje su im liječnici, ovdje su još uvijek prijavljeni pošto Slovenija sa Bosnom i Hercegovinom nema usvojenog sporazuma o dvojnom državljanstvu... Tako mnogi zaživješe i dolje i ovdje, u pokušaju da od obje domovine žanju ono najbolje i najneophodnije. Preko ljeta u Bosni, preko zime u Sloveniji. Dok si zdrav u Bosni, kad se razboliš u Sloveniju.

Imajući sve to u vidu, ne čudi, što mnogi među nama, već duže vrijeme ne idu u Bosnu, a ni bilo gdje drugdje preko granica. Sa porodicom održavamo kontakte preko Viber-a i svih ostalih aplikacija, kojima silom prilika vladamo sve bolje i bolje. Razgovore uživo zamijenile su kamere na telefonu, zagrljaje su zamijenili smajliji i drugi emotikoni. I to je to, to polako postaje sve što je ostalo od naših porodičnih veza. Haman je isto sad, ili živio u Ljubljani, ili na Novom Zelandu, roditelji, sestra, brat, tetke,... u Bosni, gledaju te još samo na telefonu. I dobro je i to, navikne čovjek nekako, dok je zdrav.

Ali šta kad zdravlje izda? Moj drug iz djetinjstva, komšija u Bosni, već 30 godina živi u Austriji. Mati mu živjela u Bosni. Zimus se razboljela, problemi sa srcem, završila u bolnici. Uslijed zatvorenih granica, jednih, drugih i trećih, zbog pogoršanja epidemiološke situacije, danas ovih, sutra onih pravila, te obaveza na poslu (koje su uključivale i neformalni dogovor, da u jeku epidemije niko neće ići preko granice), on je polazak za Bosnu ostavljao »za sutra«, sve se nadajući, da će ona izaći iz bolnice, a i da će se granične rampe malo podići. Mati mu se u prijedorskoj bolnici ubrzo povrh svega zarazi još i koronom, nekoliko uzaludnih dana na respiratoru, i oprosti se od života. Gotovo istovremeno kad mu javiše tužnu vijest iz Bosne, dobio je i rezultat testa na koronu. Pozitivan, i on i žena i dije-

24

te: »Ostanite gdje jeste, nikud izlaziti narednih 14 dana.« Nije mogao tako majci ni na dženazu. I nije jedini, kojem se to desilo. Takvih je slučajeva sve više, neko majci, neko ocu, neko sestri, neko bratu, neko tetki,... nije mogao, čak ni na dženazu.

A mnogi su još u ono jugoslavensko doba, kad su i Slovenija i Bosna bile ista država, ovdje radili, a dolje kuću gradili. Sve u nadi da će se, ako ne prije, a ono bar u penziju dole vratiti i konačno uživati u svemu onome što su za svog radnog vijeka izgradili, u svom zavičaju, u svom rodu, u svom komšiluku. I onda bi rat i smrt i pro-

A onda se desi korona I pravilo »gdje si, tu si, nema hodanja!« Granice postaše zidovi, države tvrđave, svi putnici osumljenici kao potencijalne kliconoše. I odlasci u Bosnu i povratci nazad više nisu putovanja, već proboji. Ljudi koji odu dolje i vrate se, na Facebook-u javljaju da su »uspjeli«. Ništa se više ne podrazumijeva, može se proći, ali se može i ne proći.

Rezultat svega toga, naši penzioneri u Bosni, sve teže žive i tamo i ovdje.

Sve se manje ili gotovo nikako liječe u Sloveniji. Kao da ih korona ih tjera, da odluče, koje domovine će se odreći.

I svi se samo nadamo, da će ova cjepiva biti rješenje i da ćemo opet živjeti ko ljudi i da će nam na granici opet najveći problem biti to što je Hrvatima opet »crk‘o skener za pasoše, pa zato stojimo već dva sata!«

Zlatan i njegova/naša sloboda

Živimo u čudnim vremenima. Čudna vremena Sloveniji nisu došla samo zbog novog koronavirusa ili slabog upravljanja vlasti sa epidemijom, nego i zbog erozije demokratije i slobode na dnevnoj bazi, kojoj smo nažalost svjedoci. Ovi procesi erozije su još dodatno stavili cijelo slovensko društvo pod velike izazove i iskušenja. U ovim vremenima izazova vjerovatno ćemo više zapamtiti šutnju javnih ličnosti na nepravdu koja se dešava nama i oko nas. Sve javne ličnosti, među njima i sportaši i umjetnici, trebaju reflektirati vrijeme u kojem žive. Jedan od tih koji nisu šutjeli i ne šute u ovim mjesecima iskušenja je i Zlatan Čordić (Zlatko).

Zlatan nije glasan samo kroz svoje društvene aktivnosti, aktivan je i na polju svog umjetničkog stvaralaštva. Kao jedan od rijetkih muzičara u prošloj godini izdao je novi album Ju-

lijan Mak, i na njegovim kanalima možemo pronaći i njegova četiri videospota koja je izdao u posljednjoj godini.

Količina kvalitetne produkcije priča je sama za sebe. Teme koje je obradio blizu su i ljudima koji ne prate Zlatanovo stvaralaštvo, jer ove pjesme i videospotovi reflektiraju i društvena dešavanja, krenuvši od pjesme o radnicima i radničkim pravima (Delavske pravice), te pjesme ili pisma Ivanu Cankaru (Princu z gore), pa do pjesme o njegovoj borbi za slobodu i o cijeloj hajci koju je vlast pokrenula protiv Zlatana i njegovih najbližih (Svoboda). Pjesmom za bezobzirne ljude (Lahkomiselnim ljudem) Zlatan nam je pokazao da može biti produktivniji od onih koji ga napadaju.

Zlatan i njegova porodica postali su meta i zbog toga što se ljudi koji trenutno imaju moć ne mogu pomiriti sa činjenicom da sloboda nema cijenu.

Mogao je i Zlatan sve ove godine svog stvaralaštva šutjeti i imati na kraju mjeseca više para. Ali više para ne znači da bi bolje živio, da bi diskriminacija nestala, da bi ga bezobzirni ljudi prestali stavljati u treći red građana, da bi ga prestali slati nazad odakle je došao (nemajući u mislima ljubljansko porodilište) itd. Pjesma i videospot Svoboda imala je veliki odjek na slovenskoj sceni. U ovom kratkom vremenu videospot već ima oko 300 hiljada pregleda. Možete i mrziti Zlatana, ali i pored tolike mržnje morate priznati hrabrost s kojom predstavlja svoje stavove, hrabrost na kakav način se bori za slobodu, za svoja prava.

Krst ili križ je znak patnje, problema, briga koju je politika vlasti i njena hajka donijela Zlatanu i njegovoj porodici. Skrivena lica su svi oni stranački vjernici koji, više-manje preko lažnih profila, napadaju po naredbi svojih lidera, šire mržnju i laži.

25

Jadan je predsjednik vlade, ministar unutrašnjih poslova i ministar za kulturu koji se, umjesto da rješavaju probleme države i naroda, bave sa napadima na umjetnike. Mogao je i Zlatan pored svih laži o njegovom «neradu» pristati na te njihove napade i prestati stvarati. Nisu ga mogli ušutkati, nisu mogli ni sa svim tim lažima odbaciti ljude od njega. Odgovorio je sa svojim zadnjim videospotom koji možemo brojati za njegovo

najbolje videoostvarenje. Videospot Lahkomiselnim ljudem je sigurno i jedan od boljih slovenskih videospotova, zasigurno vrijedan pažnje.

Mali ljudi su, zbog svog zla i interesa da ostanu na vlasti, od Zlatana napravili veliku priču. Nevjerovatno je da je bio čak povod za rušenje jednog glavnog stuba medijske slobode u našoj državi, slovenske novinske agencije (Slovenska tiskovna agencija

– STA). Krivo im je bilo jer je članak o Zlatanovom novom albumu bio duži od susreta “mračnih sila“ Janše i Orbana. To im je bio povod da ruše STA, odnosno da stave državnu novinsku agenciju pod svoju stranačku kapu.

Preko procesa oduzimanja statusa kulturnog radnika i zastrašivanja policijom žele psihički i finansijski umoriti Zlatana i njegovu porodicu.

Preko Zlatana žele poslati poruku i ostalim kulturnjacima, ali i svima nama da moramo šutjeti i mirno gledati kako uništavaju narod i državu.

Na sudovima padaju sve te njihove politički izmišljene optužbe.

Zlatan se nije umorio. Njegova porodica se nije umorila. Mi se nismo umorili. Oni će se umoriti. A i nepravda neće još dugo trajati. Slovensko stanovništvo, kao nigdje u našoj blizini, pokazuju nezadovoljstvo s načinom na koji trenutna vlast iskorištava svoje pozicije. Nije dobro toliko naljutiti širu javnost koja može na izbore izaći u rekordnom broju i poslati te u historiju.

Sloboda dolazi.

I Zlatanova i naša.

Denis Striković

KNJIŽEVNE VEČERI U VODNIKOVOJ DOMAČIJI

Damir Ovčina: Kad sam bio hodža Druženja sa piscima i pjesnicima u okviru ciklusa Ispeci pa reci, iz dvorane Vodnikove domačije, u vremenu pandemije su realizirana preko platforme ZOOM i aplikacije Skype.

Prvo druženje je bilo sa Damirom Ovčinom, autorom izvanrednog romana Kad sam bio hodža, koji je dobio nagradu „Mirko Kovač”. Drugo druženje je realizirano sa Alenom Meškovićem, autorom sjajnih romana Ukulele jam i Šator za jednu osobu, te treće sa pjesnikinjom Senkom Marić koja je za svoj prvi roman Kintsugi tijela dobila nagradu „Meša Selimović”.

26

Damir Ovčina je pjesnik i pisac rođen 1973. godine u Sarajevu.

Proslavio se već svojim prvim, autobiografskim romanom Kad sam bio hodža koji je objavljen u izdavačkoj kući „Buybook” 2016. godine, a na slovenački jezik je preveden u izdavačkoj kući „Sanje” u martu 2020. godine.

Radi se o fascinantnom ratnom dnevniku, prešućenoj priči iz okupiranog Sarajeva.

Kad sam bio hodža je roman sa 532 stranice koji opisuje život na granici života i smrti, te po riječima kritičara jedan od najboljih ratnih-antiratnih romana koji u minimalističkom stilu opisuje kompleksnost rata. Za ovu knjigu je autor 2017. godine dobio književnu nagradu „Mirko Kovač”. Roman je doživio četiri izdanja i brojne prevode.

Miljenko Jergović je rekao da je roman Kad sam bio hodža u rangu književnog teksta Ive Andrića i Meše Selimovića, na što je Damir Ovčina u razgovoru u Vodnikovoj domačiji odgovorio:

»Možda je neukusno, al šta ću, reći ću. Naravno, ja sam možda i pisao za tako nešto. A i pisao sam da se riješim te dvojice koji su se popeli na glavu ovom narodu, samo to, samo njihov način, historijska proza i ta nekakva Bosna utopljena u svoju nemoć, u svoju tugu, u svoju historijsku datost, osuđenost na balkanizam, orijentalizam, u nekom smislu zatvorenosti, nemoći, tuge. To su veliki pisci, veliki maheri, o njima mislim svaki dan i na neki način se hrvem s njima. To pisac mora - da se hrve sa velikim piscima. Njihovi su romani kolumne koje nikad ne prestaju, oni su uvijek aktuelni, uvijek tu, ne daju nam mira, to je utakmica iz koje nikad ne izlaziš iz igre. I ti veliki, oni nas tjeraju da pišemo i mislimo. A i ono što su pisali o Bosni, nerijetko viđani ko neka presuda za nas, to smo mi, eto vidiš ne može, nije ni čudo što je onaj ukr‘o neke aparate, vidiš ti kako piše.

Mislim da to nije tako, književnost je ipak priča, ona nije presuda. Pa nije ni presuda da ta dvojica, trojica pisaca moraju biti nešto za nas kao lektira.«

Roman Kad sam bio hodža je priča devetnaestogodišnjeg momka koji se prvog dana velikog granatiranja sarajevskog naselja Grbavica drugog maja 1992. našao na Grbavici slučajno. Tada je rijeka Miljacka postala granica između dva svijeta i ostalo je tako tri i po godine. Poslije Daytona, Grbavica je bila ponovno reintegrirana u Sarajevo. Taj roman govori o tome šta se u tom vremenu zbivalo u tom naselju, u tim neboderima, u tim ulicama. Govori o sudbinama ljudi koji su živjeli tamo bez obzira jesu li to bili Muslimani, Hrvati ili Srbi koji nisu htjeli da ostave svoje dojučerašnje komšije. Glavni lik se zadesi u stanu u kojem inače ne živi. Jednog dana nailazi patrola koja mu oduzima ličnu kartu, te kažu da će ga provjerit i da se nigdje ne miče odatle. Nekoliko dana nakon toga on završava u radnom vodu te srpske vojske gdje iznosi bijelu tehniku iz stanova iz kojih su nestali stanari, a ako ne radi to, onda sakuplja mrtve Muslimane i ponekog Hrvata, nose ih u brdo i tamo zako-

pavaju u jame. I kad su zakopavali mrtvaca, rekli su da ga ne bi samo zasuli zemljom, već da neko nešto ”prouči”. Malo ko je u to vrijeme sa tek devetnaest godina znao proučiti neku molitvu, a taj momak je znao, upamtio nekoliko riječi iz jedne molitve i onda ih je on na tim grobovima izgovarao. Otud i takav naslov samog romana Kad sam bio hodža. A u svoj toj mori od svakidašnjeg života, u toj borbi za pukom egzistencijom, provlači se jedna pomalo ljubavna priča, jer je na spratu ispod tog momka živjela jedna djevojka sa svojom bakom koja je imala, u to vrijeme, ispravno prezime.

Za ovaj roman je jedna književna kritičarka napisala: „Nisam disala dok sam čitala. ”

Slažem se i toplo vam preporučujem čitanje!

Maida Džinić

27

Zagrljaji i Exodus Izložba Safeta Zeca u Piranu Piše: Dijana Harčević Ćatić Nakon što su novembra 2019., Polona Senčer iz Zajednice Italijana Giuseppe Tartini Piran, Milka Sinkovič predsjednica društva “Prijatelji zakladov sv. Jurja” Piran i Nives Mavrin iz Obalnih galerija Piran, u Veneciji sa oduševljenjem pogledale izložbu Safeta Zeca, složile su se da moraju izložbu dovesti u Piran. Prvobitni plan im je poremetila epidemija Covida 19, ali jaka želja za realizacijom je i dalje ostala.

28

Od 26. marta do 30. juna u Piranu i Portorožu na osam različitih scena posjetioci će imati mogućnost pogledati 50 slika iz ciklusa Zagrljaji i Exodus.

Međunarodno priznat i višestruko nagrađivan umjetnik koji trenutno živi u Veneciji, nadahnuće za svoja djela pronašao je u tragediji Srebenice, nesretnoj ljubavi sarajevskog Romea i Julije te u savremenoj migrantskoj problematici. Izložbu prati višejezički katalog sa zapisima bivšega direktora fondacije venecijanskih gradskih muzeja Giandomenica Romanellija i Nives Marvin kojeg je dizajnirala i

Ulaznice za izložbu dostupne su na svim izložbenim lokacijama, osim u crkvama (Zdravo Marija, sv. Petar, sv. Rok, i sv. Marija Milostiva) gdje je ulaz besplatan.

Ulaznice su dostupne i na internet stranici www.portoroz.si.

Cijena ulaznica je tri eura za jednu lokaciju, odnosno osam eura za sve lokacije.

izdala izdavačka kuća Qupé éditions, čiji je vlasnik slikareva kći Hana Zec.

Riječ je o izložbi koja posjetioca neće ostaviti ravnodušnim jer Zec kroz svoje umijeće priča priču o ljudskim grozotama koje se događaju po cijelom svijetu, ali i tu u našoj blizini. Rat, nasilje i tuga, nadanje i ljubav, nikad neće biti izbrisani iz sjećanja. “Želim da moja umjetnost doprinosi ka jačanju nužno potrebne moralne obnove, jedine stvari koja ima moć da razbije taj nepodnošljivi prostor bezbrižnosti,” je o svom radu rekao Zec.

“Safet Zec je majstor slikarstva, grafike i crteža. Od 1992. imao je oko sto izložbi, a između ostalog nekoliko puta se je predstavio i u Sloveniji.

Njegova zadnja najveća izložba kod nas bila je u Ljubljani prije dvadeset godina, zato nam je velika čast da možemo u Piranu da predstavimo njegova djela” je o izložbi rekla Nives Marvin.

Izložba slika Safeta Zeca Exodus i Zagrljaji povezala je tri različite piranske organizacije - javno, privatno i nevladino – sa namjenom da se predstavi veličanstvenog slikara i izrazito humana poruka njegovih djela. Pri tome su ih podržali i suorganizatori: Općina Piran, Zajednica Italijana Giusepppe Tartini Piran, Župnija Piran, Avditorij Portorož-Portorosso

in Turističko udruženje Portorož. Sa izložbom čuvaju tradiciju Pirana kao grada umjetnosti, kojeg su obilježila imena kao što su Vittore Carpaccio, Domenico Tintoretto, Cesare dell’Acqua, Lojze Spacal, Janez Lenassi i Herman Pečarič, te važni događaji kao što su Međunarodni kiparski simpozij Forma viva Portorož i Ex-tempore Piran.

29

Prilozi Kulturni projekt u okviru programa JSKD: »Beseda kot soseda« - »Besjeda kao susjeda«

Stihovi kao mostovi Riječi su prijatelji. Riječi su susjedi. Komšije. A kad se spletu, rađaju se stihovi. A stihovi su najljepši mostovi koji povezuju jezike, narode i kulture. U kulturnim programima Bošnjaške kulturne zveze Slovenije / Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije, i naših društava upravo dominira ta misija riječi.

Tako smo već na pragu ove godine, od koje s pravom očekujemo, da nam bude bolja, radosnija, poetičnija, a u okviru mogućnosti koje nam je pružala epidemiološka situacija, listali knjige poezije bosanskohercegovačkih i slovenskih autora, zajedno ih čitali i prevodili. Stihove slovenskih Igo Gruden: VETER

Veter nam na okna trka, po tečajih škriplje, štrka.

V sobi sem in tja se ziblje, vse prebrska, strese, zgiblje:

žarke splaši, muhe zmede, v pajčevino mehko sede, s stene urno pod odeje skoči kakor ptiček s veje

in nazadnje po vseh hiši kolovrati, slepomiši.

Ven iz hiše čezme skoči in od smeha skoraj poči:

glej ga, skozi okno – smuk – mi odnesel je klobuk!

pjesnika otkrivali smo u antologijskom izboru »Kažipot za vsepovsod« / »Kažiput za svaki kut«, i preveli na bosanski jezik, a antologija bošnjačke poezije za djecu »Slavuj iz naše bašče« ponudila nam je pjesme za prevod na slovenski jezik. Izbor iz tog prevodilačkog poduhvata, kao dijela našeg projekta »Beseda kot soseda« / »Besjeda kao susjeda«, koji pomaže i JSKD, našao se i na stranicama našeg priloga za književnost i jezik »Latice«, a sad ga želimo predstaviti i širem krugu čitalaca i ljubitelja poezije, pa ga objelodanjujemo i u ovom broju lista »Bošnjak«. Prevedeni slovenski pjesnici su: Niko Grafenauer,

Igo Gruden: VJETAR

Vjetar na prozore kuca, škripi šarka, k'o da puca.

U sobi svuda žuri, sve pregleda, sve rasturi: zrake plaši, muhe zbuni, pa sjedi u paučini, pa sa zida pod jorgane skoči kao ptica s grane. i na kraju po svoj kući htio bi se svud zavući.

Preko mene skoči, rukne, od smijeha skoro pukne.

Gle, kroz prozor vjetropir odnese mi moj šešir.

Preveo: Tarik ČELIĆ

30

Neža Maurer i Igo Gruden, a bosanskohercegovački: Šukrija Pandžo, Muharem Omerović i Ismet Bekrić.

Mladi prevodioci su: Elis Porić, Nija Rekić, Tarik Čelić, Din Avdić, Senadin Pehlić i Hana Elkasović, koji su bili uključeni u literarnu radionicu »Beremo in prevajamo« - »Čitamo i prevodimo«, u našem društvu »Ljiljan«.

Ovaj projekt nastavalja se i u ovoj godini, a njegova poetska vodilja su stihovi: »Riječi – Latice, a Pjesma – Cvijet, što više poljana, ljepši je Svijet«.

Mentor: Ismet Bekrić

Neža Maurer: PRVI SNEŽEC

Tam gori pod oblaki je nekaj zablestelo; na črni, mrtvi veji je belo zacvetelo; po suhi, rjavi travi je rahlo zašumelo; na sivi, trdi cesti je drobceno zapelo; prišel je mladi snežec, boječe, nagajivo – da zveseli nam dneve, olepša zimo sivo.

Neža Maurer: PRVI SNJEŽIĆ

Tamo gore pod oblacima nešto je zasijalo; na crnoj, mrtvoj grani bijelo je procvjetalo; po suhoj, smeđoj travi lagahno zašuškalo; na sivoj, tvrdoj cesti sitno je zapjevalo; došao je mladi snijeg uplašen, nestašan – da nas sviju razveseli i uljepša zimski dan.

Prevela: Nija REKIČ

Niko Grafenauer: MAMA

Mama je od vseh ljudi najboljša na svetu, ker se mi rada smeje in ker je par očetu.

Z mamo se oče poljublja, z njo hodi spat in z njo vstaja in kar naprej ji obljublja vse do kraja.

Z njo se fotografira objet preko rame in z njo se prepira, kadar se vleče zame.

Mama očetu bere misli in vse njegove želje ugane.

Pomaga mu, kadar su dnevi kisli, ali če z levo nogo ustane.

Mama ne more biti sama, ali imati za par kakšnega strica.

Saj vsi vemo, da je mama boljša očetova polovica.

Le kako bi bilo očetu brez mame, ko bi ga le pol hodilo po svetu in nič ostalo zame?

Niko Grafenauer: MAMA

Mama je među svim ljudima najbolja na svijetu, jer mi se smije i jer je tati par.

S mamom se tata ljubi, s njom liježe i ustaje i uvijek joj obeća sve što zaželi.

S njom se slika zagrlivši njeno rame, a s njom se i posvađa kad mene brani.

Mama tati čita misli i sve želje njegove pogodi, pomaže mu kad su slabi dani ili kad na lijevu nogu ustane.

Mama ne može biti sama, ili imati uz sebe kakvog »strica«.

Jer svi znamo da je mama tatina bolja polovica.

Kako bi bilo tati bez mame, kad bi ga tek svijetom pola hodalo i ništa za mene ne bi ostalo.

Preveo: Elis PORIĆ

»BESEDA KOT SOSEDA« »BESJEDA KAO SUSJEDA«

Mladi prevodioci Naš projekt »Beseda kot soseda« »Besjeda kao susjeda« postao je naš most satkan od riječi i rima. Prvo smo, u okviru radionice »Beremo in prevajamo« - »Čitamo i prevodimo«, u prostorijama društva »Ljiljan«, a zatim samostalno, u sigurnosti svojih kuća i stanova, prevodili pjesme bosanskohercegovačkih pisaca na slovenski jezik. Bio je to i prvi dio naše male online škole književnosti i jezika. Naši mali i mladi ljubitelji poezije i prevodioci pročitali su više pjesama iz antologije »Slavuj iz moje bašče«, a jedan dio tog jezičkog blaga dobio je novi sjaj – ljepotu slovenskog jezika. Zatim smo prevodili i pjesme slovenskih autora, na bosanski jezik.

Šukrija Pandžo: PRISLUŠKIVANJE

Pucketa peć k'o da kaže: Moja su njedra sva od žari.

Kraj sebe Lejla odjeću slaže, i sad će ona da sanjari.

Igraju šare svud po podu, napolju mjesec: uštap puni s tamnog neba, u svom hodu, na srebren snijeg zlato kruni.

- Zašto ne spavaš? – majka pita – vrijeme je, eto, devet kuca, ta to se samo mjesec skita po dnevnom tragu sjajnog sunca.

A Lejla šuti, u noć gleda, pa kad je majka rukom tače, ona prošapta sva blijeda: -Čuj, mama, negdje maca plače.

Šukrija Pandžo: PRISLUŠKOVANJE

Praskata peč in kot pravi: Moje naročje je iz žeravice.

Poleg sebe Lejla oblačila zlaga, in sedaj, bo ona sanjarila.

Prelivajo se vzorci po tleh, zunaj luna polna s temnega neba v svojem premikanju, po srebrnem snegu zlato krona.

- Zakaj ne spiš? – mama sprašuje – čas je, glej, devet odbija, to je le mesec, se sprehaja po dnevnih sledeh svetlega sonca.

A Lejla tiho v noč gleda, ko jo je mati z roko dotakla, ona zašepeta vsa bleda: -Ali slišiš, mama, nekje muca joče!

Prevedel: Din Avdić

31

Ismet Bekrić: I LOPTA JE ŽIVO BIĆE I kad je igri kraj, i novi dan kad sviće, uvijek dobro znaj – i lopta je živo biće.

I kad leti, ko zmaj, i kad se s nogama spliće, uvijek dobro znaj – i lopta je živo biće.

I kad bi malo ukraj, i gledala crtiće, uvijek dobro znaj – i lopta je živo biće.

I kad se njezin sjaj preseljava u priče, uvijek dobro znaj – i lopta je živo biće.

Ismet Bekrić: TUDI ŽOGA JE ŽIVO BITJE In ko je igre konec, in ko prihaja novi dan, vedno dobro vedi – tudi žoga je živo bitje.

In ko leti kakor zmaj, in ko se z nogami prepleta, vedno dobro vedi – tudi žoga je živo bitje.

In ko bi šla malo stran, in gledala risanke, vedno dobro vedi – tudi žoga je živo bitje.

In ko se njen sijaj seli v zgodbe, vedno dobro vedi – tudi žoga je živo bitje.

Prevedla: Hana Alešević

Muharem Omerović: ZAROBLJENE ŽELJE

U dječijoj sobi tiho.

U njedrima jednog mraka kuca srce zidnog sata, kuca srce u dječaka.

A u srcu tog dječaka, što proteže ruke sneno, kao ptica u kavezu DEVET želja zarobljeno.

Ne budi ga, bučni grade, nek proteže ruke snene, neka sanja, u snu želje često budu ostvarene.

Muharem Omerović: UJETE ŽELJE V otroški sobi tiho.

V skrivnosti ene teme trka srce stenske ure, trka srce v fanta.

A v srcu tega fanta, ki sanjsko iztegne roke, kot ptica v kletki devet želja je ujetih.

Ne zbujaj ga, hrupno mesto, naj iztegne zasanjane roke, naj sanja, v sanjah želje pogosto se uresničijo.

Prevedel: Senadin Pehlić

32

Vezeni most

Šare poezije Uz objavljivanje Izabranih djela Nasihe Kapidžić Hadžić i devedesete godišnjice njenog rođenja Piše: Ismet BEKRIĆ

Bistre vrbaske vode kao da se posebno privlače jednoj banjalučkoj bašči kroz koju vodi putić do stare bosanske kuće koju od ulice dijeli visok zid, sa pravom starinskom kapijom sa baglamama koje škripe, da se zna da i vrata imaju svoj govor, svoju poeziju. U toj kući, u naselju Stupnica, rođena je 1931. godine Nasiha Kapidžić Hadžić, u toj bašči rasla je jedna djevojčica, i pjesnikinja, koja je u svakom cvijetu, u svakom plodu, u pjevu ptica pod strehom, u žuboru rijeke, tražila nadahnuća, da ih prelije u stihove.

Po završenom studiju književnosti u Beogradu, vratila se ponovo u svoj zavičaj, na obale Vrbasa, i u banjalučku Realku, ali sada kao profesorica, i saradnica brojnih časopisa i listova. U jesen 1962. godine prešla je u Sarajevo, prvo na poslove u dječijem programu Radio-Sarajeva, a zatim u izdavačku kuću »Veselin Masleša«, gdje je uređivala čuvenu biblioteku »Lastavica« uz koju je neraskidivo povezano i literarno i uredničko umijeće bajkopisca Ahmeta Hromadžića.

Za vrijeme opsade i granatiranja Sarajeva, u podrumu je sanjala i svoju bašču kraj Vrbasa koju, nažalost, više nikada nije vidjela, jer su ratne godine i bolest skršili njeno tijelo, pa je zauvijek sklopila oči upravo u vrijeme kad se ujesen 1995. godine tražilo i potpisivalo primirje u Dejtonu.

Ali, ostale su širom otvorene njene

knjige – »Maskenbal u šumi«, »Skrivena priča«, »Vezeni most«, »Šare djetinjstva«, »Lete, lete laste«, »Od mog grada do tvog grada«, »Liliput«, »Sjenice«, koje sada doživljavamo i kao jednu poetsku bajku u novom izboru, objavljenom u izdanje »Lijepe riječi« iz Tuzle. Ponovo s još više ljepote cvjetaju i lepršaju stihovi u kojima se nad Vrbasom uzdižu vezeni mostovi, ptice slijeću na cvjetove i grane u njenoj bašči, a u njenoj rodnoj sobi još uvijek blistaju šare djetinjstva:

U sobi djevojčica išarala zidove – za svoju mamu nacrtala svatove u veseloj sviti veliku lađu i jablan viti.

A mama rekla glasno, u sreći: ‹Neka se ova soba ne kreči, nek plovi lađa nacrtana još mnogo sati i mnogo dana.›

U toj lađi djetinjstva u Nasihinu bašču i avliju dolaze pjesnici, da u okviru književne manifestacije »Vezeni most« svoje stihove utkaju u zajedničku poruku – da je poezija neuništiva, i da Dobro uvijek mora pobijediti zlo.

Još prilikom otkrivanja spomen-ploče na Nasihinoj rodnoj kući, u oktobru 2003. godine, kad je i rođena ideja da se u ovom ambijentu okupljaju pjesnici i ljubitelji poezije, književnik i tadašnji predsjednik Društva pisaca BiH Gradimir Gojer je naglasio da ovi pjesnički vezeni mostovi treba da

se rašire po cijeloj Bosni i Hercegovini, pružajući se i do onih, rasutih svijetom, koji žele da čuju i žubor domaće, maternje riječi. Plemenite želje postale su već dio stvarnosti – u Tuzli se svakog maja održava susret pisaca za mlade, a u Banjaluci se mnogi povratnici i zaljubljenici u pjesničku riječ okupljaju u prostoru u kojem je rađana poezija, i u kojem se ponovo stvaraju stihovi.

I banjalučka pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić ispisala je pjesničku posvetu svojoj sugrađanki:

Otišla si da prebrojiš zvijezde, da svakoj daruješ haljinu od tila, da izvezeš nebo onim što si snila, da se ljepota ne bi izgubila.

Poezija Nasihe Kapidžić Hadžić živi u svojoj punoj ljepoti i dobroti, žubori kao vrbaske vode kad zapljuskuju Kapidžića brod, treperi kao listovi u banjalučkim alejama. Tako je bilo i krajem jednog maja, kad su na Književnim susretima »Vezeni most« u Tuzli osnovci govorili pjesme o pticama, djeci, suncu, školskim klupama, i o svim čudesnim šarama djetinjstva. Čuli smo, u emitiranju jedne emisije Radia BH 1 – O bh. pjesnicima, i glas pjesnikinje, koja je najviše govorila o svojoj bašči kraj Vrbasa, o svojoj kćerki Aidi, i o tome da je za nju poezija preplitanje svjetla, boje i zvuka.

Baš tako, poezija Nasihe Kapidžić Hadžić, objedinjena i u pet knjiga njenih Izabranih djela, upravo nas očarava svojom svjetlošću, svojim slikama na kojima se boje i opisi ne vide samo očima, nego još više doživljavaju, osjećaju, kao dio vlastitog bića.

A Nasiha Kapidžić Hadžić je baš bila, kao što lijepo napisa pjesnik Ranko Risojević, dobivajući nagradu s Nasihinim imenom za domete u literaturi za djecu, »pjesnikinja koja svijet gleda kroz svoje tiho biće, svijet kakav se prostire pred njom kao ukras a ne prijetnja«.

U svojim poetskim zbirkama Nasiha Kapidžić Hadžić je baš željela, i uspijevala, da svijet u kojem zajedno žive i ljudi, i djeca, i ptice, i ptići, i cvjetovi, i cvjetići, i rijeke i potočići, i oblaci, i oblačići, i stabla, i grančice, sva ta životna šarolikost, ne budu nikakav teret, napor, nego ukras, ljepota, pjev ptice i žubor vode, one koja je tekla, i

još teče, pod prozorima njene rodne kuće na kojoj se sada spomen ploča sa njenim stihovima:

»Kad jednom dođeš u grad od lišća, da budeš najdraži gost, preći ćeš i ti korakom lakim vitki, vezeni most.«

A taj most sve više se uzdiže sa stranica Nasihinih knjiga, kao jedinstvena pjesma djetinjstva i odrastanja, ljepote i dobrote. Jer, poezija nas i uči, a posebno ova, vezena, »da je svijet ljepši ako si bolji, i da je tebi ljepše ako si bolji«.

Bašča i avlija kraj Vrbasa zovu, da u tom svijetu ljepše doživimo, osjetimo, i poeziju pletisanke, kojoj je njena sestra Beba Kapidžić, likovna umjetnica, u staroj bosanskoj kući uredila i spomen-sobu, sa mnoštvom knjiga, fotografija, dokumenata i stvari koje odišu prošlošću. Tu su sećije, ćilimi, mangale, tepsije, slike i stolovi na kojima susrećemo i Nasihine rukopise.

Ovaj čudesni ambijent svakako ne smije izgubiti svoju dušu i uspomene na omiljenu pjesnikinju. Zato neka i ova moja pjesma bude mali poziv, da dolazite, uplovljavate i kao čitaoci, u svijet Nasihine poezije, svijet životne radosti i ljepote.

Ko sunce grije rima, da mrzlo ne pada inje po cvijeću i po snima iz bašče pjesnikinje.

Dok stoji kuća stara, ko pjesma nasred svijeta, i neka davna šara ovdje će da procvjeta.

I iz te mrve boje, iz tog prvotnog glasa, ovdje se vječno roje žubor-pjesme Vrbasa.

I sagni se, potraži, kamičak – riječ sedara, biće ti odmah draži, i taj svijet dječijih šara.

Napišimo još da je i BKSS podržao pripremu i objavljivanje Izabranih djela Nasihe Kapidžić Hadžić, pretplatom i planiranim promocijama ovih značajnih izdanja u našim društvima.

33

Omaž prijatelju i pjesniku Ramizu Cirikoviću Otišao je zauvijek naš prijatelj, veliki čovjek i daroviti narodni pjesnik plavsko-gusinjske doline Ramiz Ciriković, čije su pjesme ostale kao stranice dnevnika njegovog ličnog života. Bio je dio našeg Zavičajnog društva Plava i Gusinja IZVOR u Sloveniji od samog osnivanja društva pa sve do kraja svog života. Godinama nam je poklanjao svoje pjesme koje smo objavljivali u istoimenom časopisu Izvor. Uz pomoć našega velikana akademika i književnika Zuvdije Hodžića, 2008. godine Društvo mu je zauzvrat objavilo zbirku pjesama Čekajući proljeće.

34

Povodom 29 godina postojanja i rada našeg Zavičajnog društva Plava i Gusinja Izvor i izlaska iz štampe 72. broja časopisa Izvor s ponosom je govorio: Znadite da će na našem plodotvornom uspješnom dugogodišnjem radu neko od naših mladih sigurno magistrirati ili doktorirati. Ja to neću doživjeti jer sam star, ali vjerujem da će tako biti i da će neko od vas to doživjeti.

Pošto i sama potječe iz plavsko-gusinjske doline, iz Sarajeva nam je profesorica historije književnosti Remzija Cucak, rođena Bajrović, pripremala kao svoj doprinos našem Društvu za časopis Izvor, tekstove o razvoju pisma, jezika i književnosti na našim prostorima, a posebno se osvrnula na književnike koji su rođeni ili su odrastali u našem zavičaju, u Plavu i Gusinju. Tekstom o liku i djelu Ramiza Cirikovića ona je zaokružila svoj pregled Književnici plavsko-gusinjskog zavičaja.

Skender Bajrović, prof. lik. umjetnosti, predsjednik Zavičajnog društva Plava i Gusinja IZVOR

Sarajevska ulica u Ljubljani za Bežigradom

Na 22. sjednici Gradskog vijeća Gradske općine Ljubljana, 19. aprila 2021, bez glasa protiv usvojena je inicijativa Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije i Društva bosanskohercegovačko-slovenačkog prijateljstva Ljiljan da se jedna ulica u Ljubljani nazove po Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

Sarajevska ulica dužine 160 m je paralelna sa Parmovom ulicom i poslije 100 m otcijepi se desno od Džamijske ulice. Nalazi se na lokaciji gdje će se graditi veći stambeni kompleks. Zahvaljujemo se gradskim vijećnicima i vijećnicama te gradonačelniku Zoranu Jankoviću na podršci našoj inicijativi.

10. kongres Svjetskog saveza dijaspore BiH

"Deseti kongres Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine održao se putem online platfortme. Bez obzira na udaljenost dijaspora je uvijek srcem u Bosni i Hercegovini. Održan je 10. Kongres SSDBiH pod nazivom »Cijeli svijet ali jedna Bosna«. Kongresu se pored ostalih obratio i član Predsjedništva BiH g. Željko Komšić i naglasio: »Vi ste najbolji ambasadori, vaši stavovi se daleko čuju i utiču na kreiranje javnog mnijenja država u kojima sada živite. Bosna i Hercegovina je država koja ima svoju historiju, kulturno nasljeđe, tradiciju i običaje koje njegujemo vijekovima, kao i budućnost«. Za predsjednika SSDBiH izabran je Hasan Šehović (Turska), za podpredsjednike Tamara Smajlović (Italija) i Smajo Murguz (Švedska). Član glavog odbora ispred Slovenije je Kerim Dizdar."

Svjetski savez dijaspore BiH, 3. juli 2021"

35

Iskrene čestitke

povodom nastupajućeg Kurban Bajrama uz želju da ga provedete u zdravlju, veselju i rahatluku skupa sa svojom porodicom i prijateljima.

Bajram Šerif Mubarek Olsun!

Foto: Anadolu Agency

Foto: MKC

Prokletije juni 2021