Od plebiscita preko Deklaracije do pokušaja usvajanja Zakona

Piše: Fahir Gutić

Sa jedne od sjednica Vijeća vlade u prošlom sazivu

Dokument nosi naziv Deklaracija

Republike Slovenije o položaju narodnih zajednica pripadnika naroda i narodnosti nekadašnje SFRJ u Republici Sloveniji (DePNNS).

Prilikom raspada nekadašnje države SFRJ i osamostaljenja Republike Slovenije, narodi sa područja bivše zajedničke države su po dostupnim podacima i projekcijama izračuna postotka glasova u većini glasali za samostalnu Republiku Sloveniju . U velikom broju su u tu mašineriju glasanja bili uključeni i Bošnjaci . Nije se tada razmišljalo o priznanju statusa nacionalne manjine, o kolektivnim pravima naroda, sistemskom uređenju finansiranja, o mogućnosti učenja maternjeg jezika, glasalo se ZA osamostaljenje Republike Slovenije . U pravcu djelovanja i pripremama za osamostaljenje Republika Slovenija je pored ostalih akata usvojila i posebnu izjavu . U toj Izjavi o dobrih namenih (1990) pored ostalog posebno bode u oči i sljedeće: (…) Također garantuje (Republika Slovenija) svim pripadnicima drugih nacija i nacionalnosti pravo na svestrani kulturni i jezički razvoj, kao i svima onima koji imaju prebivalište u Sloveniji garantuje mogućnost stjecanja državljanstva Republike Slovenije, ako to žele. Zato izgleda i postoji riječ »ali« . Ali, to je ostalo samo zapisano i ništa više . Sjetimo se samo izbrisanih! Već tada su početkom devedesetih godina prošlog stoljeća počela nicati različita kulturna društva, koja su kasnije i formirala saveze kao i Savez saveza . Prvobitni cilj društava je bio svaka vrsta pomoći matičnoj državi Bosni i Hercegovini, a kasnije su se društva okrenula svojoj osnovnoj namjeri i namjeni, a to je očuvanje tradicije, kulture i nacionalnog identiteta na ovim prostorima, naravno uz što prisniju vezu sa maticom . Sve je to na samom početku bio neki početni zanos, volonterizam, koji na tim osnovama ne može dugo da traje . U tom periodu voloterizma sve aktualnije se postavaljalo pitanje opstanka društava, kao i finansiranje kulturnih programa . Počela su se tražiti rješenja kako da se uvijek iznova riješi finansijsko stanje u društvima, što dugoročno i srednjoročno, ali često i ono kratkoročno . Kako je vrijeme odmicalo, dolazilo se u teške situacije i pojedinci su počeli razmišljati o svom kolektivnom položaju . Kao i pripadnici drugih naroda su pokušavajući doći do nekog rješenja gotovo uvijek naletjeli na zid u državnim organima . Naravno, da je najveći problem bio finansijsko stanje u društvima i posljedično teška održivost rada u društvima . Objektivno gledano, Bošnjaci kao zajednica u Sloveniji nisu u zavidnoj situaciji, kada je u pitanju mogućnost njegovanja i čuvanja bošnjačkog identiteta . Kao i druge nepriznate manjine tako ni Bošnjaci nemaju zakonom, a kamoli Ustavom priznata kulturna i druga prava . Iz čega proizlazi da po tom pitanju ne postoji cjelovito rješenje našeg kolektivnog statusa . Zbog toga u Republici Sloveniji i nema neke državne sistemske cjelovite politike, koja bi u cjelini uređivala odnos između države na jednoj i nepriznatih manjina na drugoj strani . Svjesni potreba bošnjačke zajednice u Sloveniji (problem asimilacije, stalne teškoće finansiranja rada kulturnih društava…) BKSS je već u 2003 . godini vladi Republike Slovenije uputio zvanični (pismenim putem) zahtjev za priznanje statusa manjine . Taj status bi trebao ponuditi zakonsku osnovu za lakše uređivanje svih pitanja od značaja za bošnjačku zajednicu u Sloveniji . Negativni odgovor vlade smo dobili nakon više mjeseci čekanja . U traženju rješenja 2005 . godine se krenulo i u zajedničku koordiniranu saradnju s kulturnim savezima drugih nepriznatih manjina s područja bivše SFRJ (EXYUMAK) . Plod djelovanja EXYUMAK-a je bila donešena spomenuta Deklaracija u kojoj je pored ostalog navedeno:

ČLANAK 4.

Republika Slovenija je svjesna da je odgovornost države i njenog matičnog naroda da pomogne u stvaranju uslova za očuvanje i razvoj identiteta svake nacije, što se najbolje postiže međusobnim, ravnopravnim i organiziranim dijalogom, razumijevanjem i saradnjom . Nacionalna skupština Republike Slovenije smatra da bi bilo poželjno da se nadležna ministarstva, uredi i druga tijela Republike Slovenije redovno međusobno informiraju i koordiniraju u saradnji i stvaranju uslova za dalji razvoj ovih nacionalnih zajednica .

ČLANAK 5.

Državni parlament Republike Slovenije očekuje da će Vlada Republike Slovenije na osnovu stavova izraženih u ovoj Deklaraciji i u okviru svojih nadležnosti, osigurati stalnu brigu o stvaranju mogućnosti za očuvanje i razvoj identiteta ovih nacionalnih zajednica . . . Državni parlament je mišljnja da bi za postizanje tog cilja uveliko doprinijela odluka Vlade o uspostavljanju posebnog savjetodavnog tijela Vlade Republike Slovenije koje će razmatrati pitanja, zahtjeve i prijedloge članova spomenutih nacionalnih zajednica i donositi odluke oko prijedloga tih nacionalnih zajednica (Vladino vijeće) . Predstavnici spomenutih nacionalnih zajednica ravnopravno bi učestvovali u savjetodavnom vijeću, koje bi doprinijelo koordiniranim akcijama za regulisanje spomenutih pitanja . Međutim ni vijeće koje je prosječno imalo dva do tri sastanka godišnje nije donijelo potrebne rezultate . U prvom mandatu svoga vladanja je vlada trenutno aktualnog premijera Janeza Janše ukinula rad savjetodavnog vijeća . Nakon višemjesečne borbeuspjelo se je vratiti vijeće u okvire zapisane u Deklaraciji, a vlada se je dogovorila da je to bila slučajnost . Nažalost politika vlade se nije ništa promijenila ni u ovom mandatu . Pored brojnih zahtjeva za ponovnim formiranjem vijeća, vlada odnosno Ministarstvo za kulturu ne čini nikakve pozitivne korake u tom smjeru . Vladino vijeće ni do danas nije formirano i čeka se dobra volja, koje izgleda do kraja mandata ove vlade neće ni biti . Zato su sljedeći izbori za državni parlament prilika da izberemo normalniju opciju i ljude koji će imati više razumijevanja za naše kulturne potrebe . Nije naodmet spomenuti ni to da nam je lijeva opcija »kao« više naklonjena . Iz dosadašnjih iskustava u radu s parlamentarnim strankama, kao i pojedincima, bilo je mnogo obećanog . Nažalost nikad nisu to ozbiljnije shvatili i svoja obećanja pokušali da realizuju . Čini se da nas »vuku za nos«, što bi se slikovito reklo u Bosni . Nijedna nepriznata manjina nije u boljem položaju . Sve manjine su nekako u istom sosu . Tako je i došlo do raznih aktivnosti, gdje smo u traženju rješenja za sve zajednice zastupali tezu promjene Ustava, odnosno da dobijemo status nacionalne manjine . Kako smo u Koordinaciji EXYUMAK uvidjeli da će se u sadašnjoj konstelaciji snaga u parlamentu teško ili skoro nemoguće progurati zahtjev za ustavno priznanje, Koordinacija je odlučila da se krene u oafanzivu sa usvajanjem bar Zakona . Nekako najbliže i najdalje se je došlo s prijedlogom Zakona . Zakon je došao i u parlamentarnu proceduru . Nažalost na zadnjoj sjednici je neslavno prošao prijedlog Zakona, jer nije bio usvojen dnevni red . To je bila zadnja sjednica, a onda su došli na red novi izbori i tako se do današnjih dana vrtimo u krug .

S bivšim predsjednikom vlade dr. Miroslavom Cerarom (kasnije ministar vanjskih poslova) i predlagačem u parlamentu neusvojenog Zakona dr. Draganom Matićem.

Nažalost u EXYUMAK-u je došlo i do razilaženja, gdje većina društava srpske i hrvatske zajednice u Republici Sloveniji smatraju da svoja prava trebaju samostalno uređivati . Naravno, da svi iz spomenutih zajednica ne misle jednako, ali je za sada stanje takvo da je pitanje da li će i kada biti moguće zajedničko djelovanje u korist svih zajednica, odnosno nepriznatih manjina . Do sada se je pokazalo da samo zajedničkim akcijama možemo postići puno bolje rezultate . Mnogi su ubijeđeni, da samo zajedničkim akcijama može da se dođe do rezultata . Ovako raštrkani i u stilu svako za sebe samo odgovara Republici Sloveniji . Ne trebaju mrdnuti ni prstom, jer se ne osjeća zajednički pritisak, a pojedinačno djelovanje se samo razvodnjava . Činjenica je i to da zasigurno neće država uređivati nijedno pitanje pojedinačno, koje bi išlo u korist bilo koje zajednice . Međutim, moramo biti svjesni, da ćemo imati onoliko prava koliko se budemo za ta prava borili i izborili . Čekajući na milost i nemilost lijevih i desnih političara, do toga nećemo nikada doći . Sami nam to neće nikada ponuditi . Zato ne treba odustajati i treba ponovo, naravno poslije izbora, žestoko krenutI u zajedničku ofanzivu kako bi naš status bar zakonom bio uređen . To bi nepriznatim manjinama u punoj mjeri omogućilo sistemsko finansiranje, a posljedično i bolji rad društava i saveza .