Damir Ovčina: Kad sam bio hodža

Jadan je predsjednik vlade, ministar unutrašnjih poslova i ministar za kulturu koji se, umjesto da rješavaju probleme države i naroda, bave sa napadima na umjetnike . Mogao je i Zlatan pored svih laži o njegovom «neradu» pristati na te njihove napade i prestati stvarati . Nisu ga mogli ušutkati, nisu mogli ni sa svim tim lažima odbaciti ljude od njega . Odgovorio je sa svojim zadnjim videospotom koji možemo brojati za njegovo najbolje videoostvarenje . Videospot Lahkomiselnim ljudem je sigurno i jedan od boljih slovenskih videospotova, zasigurno vrijedan pažnje . Mali ljudi su, zbog svog zla i interesa da ostanu na vlasti, od Zlatana napravili veliku priču . Nevjerovatno je da je bio čak povod za rušenje jednog glavnog stuba medijske slobode u našoj državi, slovenske novinske agencije (Slovenska tiskovna agencija – STA) . Krivo im je bilo jer je članak o Zlatanovom novom albumu bio duži od susreta “mračnih sila“ Janše i Orbana . To im je bio povod da ruše STA, odnosno da stave državnu novinsku agenciju pod svoju stranačku kapu . Preko procesa oduzimanja statusa kulturnog radnika i zastrašivanja policijom žele psihički i finansijski umoriti Zlatana i njegovu porodicu . Preko Zlatana žele poslati poruku i ostalim kulturnjacima, ali i svima nama da moramo šutjeti i mirno gledati kako uništavaju narod i državu . Na sudovima padaju sve te njihove politički izmišljene optužbe . Zlatan se nije umorio . Njegova porodica se nije umorila . Mi se nismo umorili . Oni će se umoriti . A i nepravda neće još dugo trajati . Slovensko stanovništvo, kao nigdje u našoj blizini, pokazuju nezadovoljstvo s načinom na koji trenutna vlast iskorištava svoje pozicije . Nije dobro toliko naljutiti širu javnost koja može na izbore izaći u rekordnom broju i poslati te u historiju . Sloboda dolazi . I Zlatanova i naša .

Denis Striković

KNJIŽEVNE VEČERI U VODNIKOVOJ DOMAČIJI Damir Ovčina: Kad sam bio hodža

Druženja sa piscima i pjesnicima u okviru ciklusa Ispeci pa reci, iz dvorane Vodnikove domačije, u vremenu pandemije su realizirana preko platforme ZOOM i aplikacije Skype . Prvo druženje je bilo sa Damirom Ovčinom, autorom izvanrednog romana Kad sam bio hodža, koji je dobio nagradu „Mirko Kovač” . Drugo druženje je realizirano sa Alenom Meškovićem, autorom sjajnih romana Ukulele jam i Šator za jednu osobu, te treće sa pjesnikinjom Senkom Marić koja je za svoj prvi roman Kintsugi tijela dobila nagradu „Meša Selimović” .

Damir Ovčina je pjesnik i pisac rođen 1973 . godine u Sarajevu . Proslavio se već svojim prvim, autobiografskim romanom Kad sam bio hodža koji je objavljen u izdavačkoj kući „Buybook” 2016 . godine, a na slovenački jezik je preveden u izdavačkoj kući „Sanje” u martu 2020 . godine . Radi se o fascinantnom ratnom dnevniku, prešućenoj priči iz okupiranog Sarajeva .

Kad sam bio hodža je roman sa 532 stranice koji opisuje život na granici života i smrti, te po riječima kritičara jedan od najboljih ratnih-antiratnih romana koji u minimalističkom stilu opisuje kompleksnost rata . Za ovu knjigu je autor 2017 . godine dobio književnu nagradu „Mirko Kovač” . Roman je doživio četiri izdanja i brojne prevode . Miljenko Jergović je rekao da je roman Kad sam bio hodža u rangu književnog teksta Ive Andrića i Meše Selimovića, na što je Damir Ovčina u razgovoru u Vodnikovoj domačiji odgovorio: »Možda je neukusno, al šta ću, reći ću. Naravno, ja sam možda i pisao za tako nešto. A i pisao sam da se riješim te dvojice koji su se popeli na glavu ovom narodu, samo to, samo njihov način, historijska proza i ta nekakva Bosna utopljena u svoju nemoć, u svoju tugu, u svoju historijsku datost, osuđenost na balkanizam, orijentalizam, u nekom smislu zatvorenosti, nemoći, tuge. To su veliki pisci, veliki maheri, o njima mislim svaki dan i na neki način se hrvem s njima. To pisac mora - da se hrve sa velikim piscima. Njihovi su romani kolumne koje nikad ne prestaju, oni su uvijek aktuelni, uvijek tu, ne daju nam mira, to je utakmica iz koje nikad ne izlaziš iz igre. I ti veliki, oni nas tjeraju da pišemo i mislimo. A i ono što su pisali o Bosni, nerijetko viđani ko neka presuda za nas, to smo mi, eto vidiš ne može, nije ni čudo što je onaj ukr‘o neke aparate, vidiš ti kako piše. Mislim da to nije tako, književnost je ipak priča, ona nije presuda. Pa nije ni presuda da ta dvojica, trojica pisaca moraju biti nešto za nas kao lektira.«

Roman Kad sam bio hodža je priča devetnaestogodišnjeg momka koji se prvog dana velikog granatiranja sarajevskog naselja Grbavica drugog maja 1992 . našao na Grbavici slučajno . Tada je rijeka Miljacka postala granica između dva svijeta i ostalo je tako tri i po godine . Poslije Daytona, Grbavica je bila ponovno reintegrirana u Sarajevo . Taj roman govori o tome šta se u tom vremenu zbivalo u tom naselju, u tim neboderima, u tim ulicama . Govori o sudbinama ljudi koji su živjeli tamo bez obzira jesu li to bili Muslimani, Hrvati ili Srbi koji nisu htjeli da ostave svoje dojučerašnje komšije . Glavni lik se zadesi u stanu u kojem inače ne živi . Jednog dana nailazi patrola koja mu oduzima ličnu kartu, te kažu da će ga provjerit i da se nigdje ne miče odatle . Nekoliko dana nakon toga on završava u radnom vodu te srpske vojske gdje iznosi bijelu tehniku iz stanova iz kojih su nestali stanari, a ako ne radi to, onda sakuplja mrtve Muslimane i ponekog Hrvata, nose ih u brdo i tamo zakopavaju u jame . I kad su zakopavali mrtvaca, rekli su da ga ne bi samo zasuli zemljom, već da neko nešto ”prouči” . Malo ko je u to vrijeme sa tek devetnaest godina znao proučiti neku molitvu, a taj momak je znao, upamtio nekoliko riječi iz jedne molitve i onda ih je on na tim grobovima izgovarao . Otud i takav naslov samog romana Kad sam bio hodža . A u svoj toj mori od svakidašnjeg života, u toj borbi za pukom egzistencijom, provlači se jedna pomalo ljubavna priča, jer je na spratu ispod tog momka živjela jedna djevojka sa svojom bakom koja je imala, u to vrijeme, ispravno prezime .

Za ovaj roman je jedna književna kritičarka napisala: „Nisam disala dok sam čitala . ” Slažem se i toplo vam preporučujem čitanje!