Intervju: Ramiz Huremagić

O književnosti, odnosu pojedinac – društvo, o samom čovjeku, u razgovoru s Ramizom Huremagićem. Ramiz Huremagić, književnik i magistar kriminologije, jedan je od osnivača i predsjednik Centra za kulturu, umjetnost i društvo OMAHA iz Cazina. U Sarajevu je godinama vodio Centar SAMOUPRAVA. Objavio je tri zbirke poezije: U svijetu bučnih ljudi (TKD Šahinpašić, 2013), Čekičanje vremena (Centar SAMOUPRAVA, 2016), te MIOSTRAH (Centar SAMOUPRAVA, 2018) kao i zbirku priča i zapisa Grabež (Centar OMAHA, 2020). Ko-autor je scenarija za dugometražni igrani film Dim duhana. Sa Anom Isaković je napisao i producirao pozorišnu dramu Da li bi htela da se još ponekad nađemo.

Moje prvo pitanje izazvano je prije svega velikom znatiželjom da otkrijem šta je navelo jednog kriminologa da se okrene književnosti i da se okuša kao pisac? Zašto pitanje ne bi moglo biti obrnuto, šta je jednog pisca otjeralo da bude kriminolog?

U principu, to je nešto sa čim se čovjek rodi i to je tako . To što u jednom trenutku života radi jedno, ne znači da ne postoji drugo, možda je prigušeno, zatomljeno negdje ali postoji tako da ne vidim nikakav problem da se čovjek može ostvariti na više planova . Na kraju krajeva neki od najvećih pisaca su bili pravnici, doktori itd . Nikad mi nije bilo jasno zašto se postavljaju takva pitanja, Bože moj, mogao sam biti poljoprivrednik i pisac .

Šta se prije probudilo?

Prvo je bilo pisanje pa me je nekako i ta spisateljska i čitateljska znatiželja odvukla u poziv kriminologa . Nisam nikad previše zažalio za tim . Vrlo je to interesantna priča . Na kraju krajeva ima dodirnih tačaka s književnošću jer i u tom poslu je prisutna fenomenologija zla i zločina, ulazak u ljudsku psihu, unutrašnje svjetove, mehanizme kako se nešto dešava . Traži se puno mašte, traži puno slikovitosti, puno kreativnosti . Nikad mi to nije bilo suprotstavljeno . s nekim ko ide sa mnom kroz život i onda se guramo, ponekad naduravamo - šta ja mogu tebi dati, šta ti možeš meni dati . To je jedan proces ispreplitanja, ispomaganja . A to sad nešto poznat, prepoznat, to je meni smiješno . Prvo, ja sebe tako ne doživljavam i nikad se neću doživljavati zato što ne idem u svijet ja, ide moje djelo – to je ono što ja ostavim iza sebe i to ima svoj put . Ja nikad ne znam do koga i kad će doći moja poezija, a kad i dođe do nekoga onda ona ima s tim svojim čitateljem poseban odnos, tu mene nema, onda je ona ta koja kod tog čovjeka nešto izaziva, oni ostvaruju onda neki odnos, ona se na neki način porađa ponovo . Vi kad nešto čitate, čitate na jedan način, Vaša prijateljica kad čita bit će potpuno drugi i to će svaki put biti neka druga poezija . Njoj je zajedničko samo to što će stajati da ju je nekad inicijalno porodio i stvorio i donio neko ko se zove tako i tako . A da sam ja tu nešto bitan - ne . A književnost, mislim da je i to bilo pitanje: književnost u to neko vrijeme i sad – to su potpuno različiti svjetovi, prije svega u fenomenološkom smislu . To je bio svijet, prije svega bez interneta, to je bio svijet koji je bio zasnovan na bibliotekama, lektirama i na onome što možeš osjetiti među prstima . Nije bilo drugog načina nego da odeš u biblioteku i uzmeš knjigu i da čitaš . Drugo, segment obrazovanja je bio potpuno drugačiji nego danas . Lektire i program koji se radio je bio izuzetno ozbiljan, od domaće pa do svjetske književnosti . Čovjek koji je i malo htio, i rekao bih, ko nije pružao previše jak otpor prema obavezi da se čita lektira mogao je stvarno da sebe oplemeni i obogati onim što književnost može donijeti . Danas to nije slučaj . Danas je to nešto potpuno drugačije gdje je čitav sistem obrazovanja doveden do apsurda – to su katastrofalne posljedice danas, a tek će biti . Kvaliteta obrazovanja je niska, sve je površno, sve je forma . Statistički zanemariv broj učenika se danas ozbiljno prihvata lektira, i čitanja književnosti generalno, lakše je na internetu naći nešto što je obrađeno . Nastavnici previše i ne gledaju, svejedno im je hoće li istu lektiru dobiti od stotinu učenika ili će neko sjesti, zagrijati stolicu pa napisati nešto svoje . Nema vrijednosnih

Znači književnost je uvijek tu bila?

Da . Pisanje je započelo u srednjoj školi .

Kada uzmete i napravite paralelu šta je bila književnost prije ozbiljnijeg bavljenja njome i šta je sada kada ste prepoznati kao pisac?

Ja više imam osjećaj da se ona bavi sa mnom . Kad je nastajala moja prva zbirka poezije to je bio neki proces gdje se ja skoro ništa nisam pitao . To je bila baš poezija koja upravlja, zapovijeda, vodi sirovo, grubo, nezaustavljivo . Kasnije čovjek počne malo propitivati neke stvari, odnos sebe kao stvaraoca s tim što radi . Kroz drugu zbirku je bila priča kad sam ja tražio od poezije da vidim šta ona meni može dati, zato što je uvijek ona bila ta koja je gurala mene, moraš ovo, moraš ono i samo me gurne u neku priču i to je to . Ti nemaš neke velike mogućnosti izbora . S drugom zbirkom smo nekako došli da ja nju pitam: Dobro, čekaj sad malo. Šta ti meni možeš ponuditi? Ako ja imam neku ideju, pitanje, nešto što me interesuje, koliko ti meni možeš dati, koliko i kako mi možeš odgovoriti? Tako da smo kroz to prošli skupa, koliko god to nekom možda čudno zvučalo . Time što ja stvaram svojom poezijom i prozom, ja razgovaram

sudova, nema kriterija . Ta lektira, tad jeste bila obaveza, i danas je obaveza . Ta nekadašnja obaveza se je dosljednije, pa čak i rigidnije izvršavala, a pritom definitivno, da je samo jedan čovjek imao korist od toga sve bi imalo smisla . Ja mogu po sebi to posvjedočiti i reći da nije bilo tog dijela mog formativnog stvaranja, odrastanja s knjigom u ruci, pa nisam baš siguran gdje bih ja danas bio . Oni koji bi da pišu, iz bilo kojeg njima poznatog ili nepoznatog razloga, često i previše zaranjaju u književnost, vire u književnost, traže recept, rješenje kako bi oni to svoje kanalisali . Toga ne smije biti . Književnost se ne čita da bi se naučila tehnika kako treba pisati, kako imati rečenicu Meše Selimovića ili Krleže, stil Andrića, Márqueza, Thomasa Manna . Čita se da bi se oplemenilo i spoznalo . Da bi se čovjek iznutra oslobađao i širio svijet . Što me dovodi do drugog dijela pitanja: književnost danas . Danas je književnost formalizirana i internizirana, »internetizirana« . Sve je to kao neki »reality show«. Pojavljuju se jedni te isti ljudi koji se vrte, nisam baš siguran da li uvijek i zasluženo . Stvorene su neke književne veličine, ne znam zbog čega, imena koja ne priznaju da im se može desiti loša knjiga, a dešava se svako malo i onim najvećima na našem prostoru – govorim o prostoru gdje se govore naši jezici . Vani je nešto malo drugačije . Tamo je dominantna beletristika i tamo su velike izdavačke kuće i tamo su veliki ugovori, velika tržišta i pisci koji moraju ispuniti ugovorne obaveze . Tamo postoje ljudi koji žive od pisanja, neki žive vrlo dobro i lagodno, čak i oni osrednji, i ta srednja klasa se ne može požaliti . Ja moram . Ja niti u jednom trenutku svog života nisam mogao reći: Ja sad samo mogu biti pisac. Ja sam uvijek morao raditi nešto drugo jer od nečeg treba živjeti, a u današnje vrijeme skoro je nemoguće toliko se isključiti pa živjeti u nekakvoj divljini poput Robinson Crusoea - to bi već bila neizvodiva egzibicija i utopija . U takvom svijetu dođe potpuno normalno da su najčitaniji naslovi, u stvari, djela koja i nemaju baš nekih dodirnih tačaka sa književnošću . Čitaju se polupismene motivacijske knjige, priručnici za bolji život i sreću, polu i kvazi ispovijesti, emotivne ružičaste limunade . Vidite, prije nekoliko godina u Bosni i Hercegovini, u samo jednoj godini je objavljeno oko 50 naslova koji su katalogizirani kao romani . Za nekolicinu se zna . Nekolicina sigurno opravdava tu kategoriju, da ih se nazove romanom . Ostalo je rezultat neobjašnjive potrebe kod ljudi da se napiše i objavi roman . Da se može reći da je neko pisac . A to što takva djela ne zaslužuju ni prolaznu ocjenu iz pismene zadaće u srednjoj školi, nije nikog briga . I sam sam, kao izdavač, znao dobiti na e-mail rukopise koji su elementarno nepismeni, da ne govorimo dalje . Nađe se par hiljada maraka – iz vlastitog džepa, iz stranke, od opštine, familije, sponzora – i eto par stotina ukoričenih stranica papira . Pozitivan i afirmativan prikaz ili kritika se i tako mogu dobiti za par kila jagnjetine a nekad čak ni to nije potrebno, ako i pisac i kritičar pripadaju istoj interesnoj zajednici . Potpuno sam svjestan da sam možda i ja u krivu . Možda imam prevelike zahtjeve . Možda se jednostavno promijenila čitalačka struktura, kao što se mijenja i društvena struktura . Što je pismenije društvo i zahtjevi za kvalitetom književnog djela su veći . I obrnuto . Na žalost, tako urušavamo i otežavamo onim autorima koji mogu i imaju šta donijeti . Ovo je podneblje koje je vrlo zrelo, plodonosno u smislu književne riječi koja može puno dati, ali isto tako imamo odsustvo kritike i vrijednosnog suda . Naprosto, sve može da se kupi i plati . Ne volim baš javni prostor . Jeste da svakom piscu imponuje kad mu se čuje za knjigu, za njegov rad . To ne može niko da ospori i ko god drugačije kaže, laže . Kod pisaca je izražen ego, ego mora postojati, ego jeste ta pokretačka sila, samo je problem ako ego nema svog korektiva pa onda ode u krajnost apsolutističkog samoljublja . Tad dobijemo napirlitane paunove koji se šepure okolo i pušu se od važnosti i samo-proklamovane vrijednosti . Ne volim to . Ja mogu izdavaču poslati i ponuditi rukopis, ostalo je do njega i urednika . Ali vući za rukav, umiljavati se i dodvoravati se – ne pada mi na pamet . Nisam ja toliko bitna faca u životu da trebam određivati opšte norme ponašanja, ali za svoj život, svoj sistem vrijednosti sigurno se mogu boriti i inzistirati na tome . I daleko od toga da ću da prešutim nepravdu . Kada bi se to samo odnosilo na mene i kad bi to samo bio moj lični problem, ja bih šutao, ne bih rekao ni riječi . Pojednostavljeno, etika i etičnost su potpuno izgubili svoje mjesto, ulogu i značaj . Sve je danas etično . I najradikalniji čin i najodvratnije ponašanje se mogu predstaviti prihvatljivim, svemu se dati kontekst da to izgleda etično, moralno i opravdano . Etike nedostaje u književnosti . Jer, to je

refleksija odsustva etike i morala u društvu . Ja ću pisati sve do onog trenutka do kada budem imao osjećaj samosvjesnosti o etičnosti onog što pišem . Ja nemam pravo da tražim opravdanja, da kalkulišem . Književnost to ne dozvoljava . U književnosti ne može biti neetičan tekst, to onda nije književnost to je pamflet, to je propaganda bez obzira o kome i čemu se radilo - radilo se o fašizmu, nacizmu, nacionalizmima itd . Sve dok budem imao autorefleksiju sam prema sebi da u onome što radim postoji taj osjećaj za granicu između dobra i zla, ja ću pisati . Kad prvi put osjetim da to nemam, znaću da više nemam šta reći . Onda je gotovo . Kad ste se već dotakli stanja u društvu, načina na koji živimo, imam osjećaj da je književnost potpuno izgubila neki prijašnji smisao i da je postala produkt koji prodajemo i što je više dostupna široj masi ljudi to je bolje prihvaćena, bez obzira na kvalitet . Ne doživljavamo književnost na isti način kao prije . Fascinantno je kod Vas da književnost doživljavate kao organizam, živo biće koje s Vama uspostavlja kontakt . Ima još ljudi koji na isti način doživljavaju književnost, međutim velikoj većini je književnost samo riječ na papiru .

Koji je način da nas književnost sačuva i održi, te nam da to što jeste, jer književnost je živa i ima uticaj na svakog od nas?

Bojim se da u ovom polupismenom svijetu, u stvari je književnost nešto što može natjerati čovjeka da razmišlja, a to je onda problem . Mislim da ljudi imaju strah da malo zakopaju u sebe, a kad uzmeš da čitaš nešto, bar ono što bi se trebalo smatrati ozbiljnom književnošću, poštenom književnošću, to onda neminovno tjera čovjeka da se propituje, da ga kopka, da ga vozi, da ga demontira, dekonstruiše, razvaljuje, kako god . Ljudi nisu spremni na to . Sve je u konformizmu . Njima treba muhabeta s ovim ili onim, njima treba kako lijepo i zdravo živjeti, šta je formula uspjeha, kako biti sretan – sjedi, diši duboko, poželi / zamisli zeleno more, ne znam ni ja, šumu, ovo – ono . Ovo je jedno veliko samoodloženo i usporeno samoubijanje . Ne želim uopće zvučati kao pesimista, nisam pesimista, volim život i radujem se svakom danu svog života ali današnji svijet je u procesu koji je jednostavno destruktivan . Nema više pojedinca . Pojedinac je utonuo u sivilo . Mi kao društvo ne čitamo . Što je još gore, mi ne slušamo . Pojedinca ne interesuje šta će dobiti kao reakciju na to njegovo . Njemu je bitno da on kaže, a ne da čuje šta ima drugi reći . On čak ni sebe ne čuje . To je prisutno u bilo kojem segmentu društva, javni život, politika, umjetnost . Svako ima svoje parole . I ponovo se vraćam na pismenost . Kad nepismen čita pismenog on uviđa koliko ne zna i koliko je nepismen . A to je onda neprijatan osjećaj . Zato je lakše čitati i slušati nekog iz iste kategorije . Tad nema osjećaja nelagode . Neznanje i nepismenost postaju standard i opšteprihvaćena norma .

Šta da uradi bilo koji pojedinac koji osjeća da nešto ne funkcioniše u društvu? Da pokuša nešto promijeniti? Da sačuva sebe i svoj identitet ili da ide lomiti koplja i boriti se za neke promjene? Otići ili ostati?

Prije svega ovdje više nije pitanje o borbi za promjene, ovdje se radi o borbi za golu egzistenciju . Ovdje je borba za puko preživljavanje, a ta borba, bojim se da ne može ići baš sve fino kao: Izvini, molim te, strpi se, samo malo sačekaj, fino ćemo, polako, uljudno. Bojim se da ne može više fino ništa . Ovdje isključivo mislim na stanje u Bosni i Hercegovini . Ovdje ljudi ili umiru ili odlaze . Rat je još uvijek jedino opravdanje i izgovor za sve što imamo . A imamo haos, bijedu i neuređenu i nefunkcionalnu državu . Pa pogledajte samo Ruandu . Bili u ratu kad i mi . Imali milion mrtvih . Mi im se smijali uz onu filmsku repliku – jah sranja u Ruandi – jer tako je lakše, da nađeš nekog kome je gore i tako relativiziraš svoje sranje . Ali pogledajte danas, Ruanda je 2019 . godine lansirala svoj prvi komunikacijski satelit u svemir . A gdje smo mi . Bojim se da više ne možemo, sve i da hoćemo, naći nekog kom je gore od nas da bi mu se smijali . A što se tiče odlazaka, rekao bih: Treba odlaziti da bismo se oslobodili . Ključni problem je što ljudi nemaju i ne osjećaju slobodu . Znaju da su na milion načina ograničeni, suženi i zato idu i traže drugi prostor, ja ću to nazvati bezbrojem prostora u kojima nikad nećemo biti potpuni sretni ali hoće nam dati minimum da se može osjetiti i doživjeti sloboda . Minimum ljudskog dostojanstva i poštivanja . Pa čak i kad je to privi, to mnogo znači čovjeku . Ako ništa, pomaže stanju mentalnog zdravlja . Moj odlazak u Ljubljanu, na primjer . Meni je Ljubljana puno donijela jer mi je u mojoj katarzi trebao odmak od zatrovane sredine da ja mogu početi polako sebe pospremati . To je kao kad imaš punu kuću gostiju koje baš nisi htio, nego reda radi su ti došli jer je takav običaj . Ti moliš Boga da oni odu jer bi ti nešto pospremio, sredio, nasuo sebi čašu pića i sjeo čitati knjigu u miru . Moja Ljubljana je u stvari bila to . Ostavio sam gostima stan i njih same, izišao da nađem drugi prostor, iznajmim sebi neki drugi stan, gdje mi je čisto i sređeno, gdje me niko ne dira, gdje ljudi imaju kulturu da ne otvaraju vrata prije nego što pokucaju . Onda se tamo presabereš . Ja sam imao namjeru vratiti se ovamo u Krajinu i ranije, ali nisam mislio da će se ovako brzo desiti . Desilo se, i sad uopće ne žalim . Najpozitivnija posljedica Covid pandemije definitivno . Ovdje se sad osjećam dobro isključivo što sam imao epizodu odlaska i drugog prostora . U Ljubljani sam naučio da može i drugačije . Usudio bih se reći – naučio sam da mogu sjediti u jednom prostoru a u glavi imati postavke nekog drugog, slobodnijeg prostora . Zato mislim da bi se ljudi, prije svega, trebali boriti sami sa sobom . Oslobađati se do mjere da nauče poštovati svoje dostojanstvo i integritet a onda i tuđe . Zato je dobro odlaziti . Sada ljudi odlaze ne toliko iz financijskih razloga, već što neće da trpe zulum koji im se čini svaki dan . Ja vidim svjetlo u tome,

pogotovo kad odu mlađi . Oni će otići i vidjeti da se može drugačije živjeti, da te poštuje neko, da imaš neka svoja prava, da ne može s tobom neko raditi šta i kako hoće . Rađati će se djeca koja će odrastati u drugačijoj sredini . Većina naših ljudi će se vraćati ovamo . Vjerujem da ti ljudi koji su otišli, da će se njihov glas čuti s onim što će raditi, da će preko njih doći postepeno do mijenjanja nekih stvari . Ne može ovo ostati dovijeka . Ničija nije do zore . Ne vidim da je isključivo loše što svi odlaze . I ja sam morao otići, izboriti se za svoj vlastiti mir, za svoju slobodu . Bosna je danas država robova koji slijepo i bespogovorno robuju vladaru/ ima i koji se zadovoljavaju time što više ne puca . Kad čovjek bude slobodan u svojoj glavi tad će i država biti slobodna . Tome će sigurno doprinijeti i svi ovi silni odlasci ljudi iz BiH . Želim da vjerujem da će okusiti i iskusiti slobodu i da će s tim osjećajem jednom krenuti da se vraćaju . Tad, siguran sam, neće biti ničiji robovi ni marva .

Sjećam se jednog od prijašnjih razgovora s Vama kad ste rekli jednu veliku istinu da su nas roditelji od malih nogu učili: Boj se Boga!, a nikad nam niko nije rekao Voli Boga!

Da . To je suština . Ja često volim reći da je sve u jeziku . Djeci rijetko kažemo: Sine, de ovo! u afirmativnom, podsticajućem smislu, nego je uvijek: Nemoj to! Ne! Ostavi! Nemoj! Ovdje pokoljenja odrastaju na negaciji . Kod nas je sve: Boj se! Nemoj! Zašto bih se bojao Boga ako činim ispravno? Ako mislim da znam razliku između dobra i zla, što bih se bojao? Mogu Ga samo voljeti za to što imam i biti Mu zahvalan . I nemati straha . Ako vjerujem u Njega, onda nemam straha . Zar to nije suština vjerovanja!? Prečesto se strah od Boga i strah od smrti poistovjećuju . Taj dan kad se umire je normalan dan kad ćemo pružiti ruke niza se, potpuno normalan dan kao današnji dan kada pričamo . Tu nema nikakve razlike . Moj did rahmetli je govorio: Smrt ti je bliža nego jaka za vratom. I tu nema nikakve pameti . Kod nas je sve: Boj se! Nemoj! Imam ponekad osjećaj da oni koji vjeruju zaboravljaju da na onom svijetu postoji i nagrada a ne samo kazna . Zar ne bi bilo ljepše živjeti u takmičenju da se čini dobro . Da se zna granica dobra i zla, poštenja i nepoštenja, da se ne bira kraći put do koristi kroz lopovluk, varanja i činjenja štete drugima . Da se čovjek ispravi za nepravdu i nevolju drugog čovjeka, da ne čeka uvijek da njemu dogori pod noktima . Bojim se jedino da je ovo „Boj se Boga!“ postalo samo jedna velika izlika, opravdanje za sav svoj kukavičluk što ne poštujemo niti sebe niti prvog do sebe . Nisam neko da sudi ali ne mogu da se zapitam – može li čovjek koji ne poštuje sebe i drugog čovjeka da poštuje i samog Boga?! A puna su nam ga usta . Zato sam izabrao da se ne bojim ni ovozemaljskog ni ovozemaljskog suda – pogledati Čovjeku ili Bogu u oči, za mene je isto .

Napisali ste tri zbirke poezije, tu je i Grabež – proza, napisali ste i scenarij za film, pozorišnu predstavu. Kakvi su to procesi unutar jednog pisca, neću više reći ni pisca nego nekog ko književnost doživljava kao živi organizam,? Šta se to dešava i koje su paralele između pisanja poezije, proze, secenarija za film? Kako se Vi osjećate u svemu tome?

U jednoj priči sam opisivao taj trenutak prije nego što pukne prvi metak u borbi kad se sav strah skupi u jedan kvadratni centimetar solarnog pleksusa i onda kad pukne prvi metak, onda toga više nema, ne postoji strah, ne postoji ništa, onda si u jednoj potpuno drugoj dimenziji . Tako i sa pisanjem – dok ne krene prva riječ . Ono što ja radim, ja vidim doslovno sebe kao da stojim na barikadama u nekoj revoluciji, recimo onoj pod Bastiljom . Tako doživljavam ono s čim se bavim . To je moj oblik, moja forma . To je moje sredstvo . Puno mi je bliže i draže nego, recimo, puška . Ne bih dozvolio više ikad bilo kome, bilo gdje, pod bilo kojim okolnostima da se puška vrati kao sredstvo komunikacije . Čak ni u lovu . To je moja borba . To je moje oslobađanje slobode . Sa svakim slovom ja sam slobodniji čovjek . Ja sam širi čovjek, ja sam veći čovjek, ja sam sretniji čovjek, ja sam ispunjeniji čovjek zato što je to moj doprinos borbi jer svijet ne može postojati, ne može opstati u stanju mirovanja . Vjerujem da se tako oslobađa i svijet . Mora se uvijek nešto dešavati . Moraju se dešavati promjene . Moraju se dešavati procesi . Naročito danas . Kad je u krizi Čovjek . Kad su ugrožene temeljne vrijednosti humanizma, ljudskosti . To je neki moj skromni, mali doprinos svemu tome jer vjerujem da književnost još uvijek može da dopre do čovjeka bolje nego bilo šta drugo . Meni nikad ništa neće biti vrijednije i značajnije u životu od toga kad mi se neko ko je pročitao nešto moje javi i podijeli svoj doživljaj . Evo sad, recimo, nakon Grabeža . Kad neko pročita i kaže: Uf, brate...pomjeri me cijelog ili Izgrebo si me, izvozao i vratio neka sjećanja mog odrastanja. Piši čoječe priče, piši Ramize roman... To Uf, brate, to Piši čoječe – nema te književne kritike koja se može mjeriti sa ovim .

Zbog toga je i potrebno da što više ljudi čuje za Ramiza Huremagića i doživi njegovo djelo. Da osjeti to bivstvo književnosti.

Ja sam se odavno pomirio s onom da pisac može biti velik samo kad umre . Ja za života ne očekujem da će se nešto desiti dramatično . Jednostavno, jedni imaju jedan put, drugi imaju drugi put . Neko ima sreću pa mu se poklopi pa uđe u krugove, pa se prevodi, pa ga preporučuju . Meni se to ne dešava, možda sam inertan . Možda nisam dovoljno od onih koji trče, ganjaju, rade na svojoj promociji, samoreklami . Ja ću podijeliti pjesmu i dati je ljudima, čak ne mora prije toga biti ni objavljena u nekoj zbirci . Da čekam da neko kupi knjigu . Što ja moram biti toliko posesivan prema tome, ja sam to porodio i dajem ga svijetu . To ide dalje . Vjerujem da ta moja riječ može imati uticaja, i to velikog . Nedavno me zvao prijatelj iz srednje škole koji nema veze s književnošću i pitao da li sam čitao i da li imam Ljubav u doba kolere, i ja mu pošaljem sve od Márqueza . Ja znam da će on to pročitati . Da pročita samo Ljubav u doba kolere, ja sam već uradio veliku stvar . Čovjek koji gleda kako će preživjeti, bori se za život, će pročitati jedno takvo djelo . Doći će i moje . Negdje nekome nešto . Ako ništa, nekome će dati onaj kratkoročni udar, kao strujni, onu shot injekciju, da ga jedan dan drži da razmišlja o nečemu, da se dobro osjeća, da se zabrine, na kraju krajeva da kaže: Čekaj, ja o tome nisam razmišljao . Ja sam već tu uspio . Moje pisanje, moje stvaranje, ima svoju svrhu, ono je potpuno ostvareno s tim . Sve drugo su samo popratne manifestacije, hoće li mene neko sutra prevesti na engleski, na slovenski, hoće li me neko čitati tamo… Ja to ne znam . Knjige i tako imaju svoje vlastite živote . Razgovarala: Ilma Murić Foto: Ivana Belančić & Vedad

Krkbešević