Korona-granica

Piše: Admir Baltić

Tri decenije nakon što se Slovenija osamostalila i kao država ograničila od južnih republika bivše Jugoslavije, ta je granica u ovo doba epidemije postala zatvorenija no ikad . Na trenutke je za većinu Bošnjaka u Sloveniji postala gotovo neprohodna . Svaki put kad sretnem nekog od mojih komšija iz Bosne, pojadamo se jedno drugom, koliko je već vremena prošlo od kako smo zadnji put bili dol‘e . Mnogi su već prebacili punu godinu, od kako su posljednji put bili u svom zavičaju . Samo smo u ratu 1992 .-1995 . bili odvojeniji od svojih kuća, porodica, sela, gradova i svega ostalog što nas (još) veže za Bosnu . No paradoksalno, što se tiče same slovenske granice, ista je i u ono ratno doba bila daleko propusnija no što je danas . Sjećam se primjerice, kako je moj rahmetli daidža, kao tek oslobođeni logoraš sa Manjače u januaru 1993 . boravio u prihvatnom centru u Karlovcu, a žena mu i djeca živjeli sa nama u Ljubljani . Legalnim putem on nije mogao ući u Sloveniju, budući da nije posjedovao nikakva dokumenta, a ni oni kao »privremene izbjeglice« iz Bosne nisu mogli u Hrvatsku zbog osnovanog straha, da se neće moći vratiti u Sloveniju . Nemogavši čekati, da se pravno-formalni uslovi za susret sa najbližima riješe na nekom višem nivou, daidža se uredio što je bolje mogao, obukao najljepše odijelo kojeg su imali u skladištu crvenog krsta, sjeo na voz Karlovac-Ljubljana (tad je još postojala direktna veza) u ruke uzeo neke slovenske novine i prilikom granične kontrole samo se napravio da se baš udubio u neki tekst . Policijsko-carinski dvojac ga samo na trenutak odmjerio i prošao pored kupea . Daidža nam je bahnuo ravno na vrata i pokrenuo lavinu vrištanja, zagrljaja, suza, smijeha, . . . i neizmjerne sreće naposljetku . Prije no što je trebao doći, ništa nam nije javio, da se ne bismo previše brinuli, a prvenstveno da mu ne bi djeca bila previše razočarana, ako bi ga slučajno vratili sa granice . Ostao je kod nas nekoliko dana i onda se istim putem vratio nazad, s tim što se na povratku nije opet poslužio glumom u kupeu, već je sa voza sišao u Metlici, na zadnjoj slovenskoj stanici, prošetao se dolje do obale rijeke Kupe, upoznao dvojicu ribara, objasnio im, da mora prijeko, a da nema dokumenata . Oni su ga istog momenta svojim malim riječnim čamcem prevezli na hrvatsku stranu . Danas bi takva posjeta bila gotovo nemoguća, duž slovensko-hrvatske granice već šestu godinu proteže se anti-migrantska bodljikava žica, a iza nje su uniformisana lica i kojekakvi lokalni paravojni stražari odgurali ljubazne ribare . Šesta je godina otkako smo opasani žicom, ali ipak nas je većina tek u ovoj godini korone shvatila, da živimo u kavezu . Ovu opasku, iako možda tako zvuči, teško možemo nazvati pretjerivanjem . Legalnim putem preko graničnih prijelaza pak, prelazi se kako kad, nekad se uopće ne može doći do granice, jer ne smiješ u drugu općinu, kamo li u Bosnu, a kad se do granice može, prijeko se ide samo uz svježi PCR test, opet nekad to nije dovoljno, već slijedi obavezna karantena od 14 dana koja se prekida ili ne prekida nakon obavljenog brzog testa, nekad vas može doletjeti i kazna od 400 eura, i tako naprijed i tako nazad . Pravila se mogu promijeniti preko noći, sve kako epidemiološka situacija zahtjeva, odnosno kako tumači epidemiološke situacije naređuju . Prije korone, znali smo se žaliti na gužve pred graničnim prijelazima u vrijeme praznika, koje su naročito usporavala dosljedna poštivanja tzv . šengenskih pravila . Danas ona šengenska cjepidlačenja sa petominutnim skeniranjem svakog dokumenta, izgledaju kao mala maca u odnosu na ovo što trenutno živimo . Plati nimalo jeftin test, dozvoli da ti uguraju štapić u vrh nosne duplje, moli Boga, da ishod bude negativan, brže bolje kreći na put, da ne bi do graničnog prijelaza tvoje bezkovidno svjedočanstvo već zastarjelo . Sve vrijeme prati vijesti, da se nisu slučajno neka od pravila prelaženja preko granica u međuvremenu okrenula na glavu . Istu vježbu odradi i kad ideš nazad . Uz sve to, razmišljaj i o tome gdje si, s kim si, gdje ulaziš, s kim se rukuješ, sa koje distance, da ne bi slučajno pokupio taj virus, od njega se razbolio, i uz to ga još i podijelio sa svojim najbližima .

Imajući sve to u vidu, ne čudi, što mnogi među nama, već duže vrijeme ne idu u Bosnu, a ni bilo gdje drugdje preko granica . Sa porodicom održavamo kontakte preko Viber-a i svih ostalih aplikacija, kojima silom prilika vladamo sve bolje i bolje . Razgovore uživo zamijenile su kamere na telefonu, zagrljaje su zamijenili smajliji i drugi emotikoni . I to je to, to polako postaje sve što je ostalo od naših porodičnih veza . Haman je isto sad, ili živio u Ljubljani, ili na Novom Zelandu, roditelji, sestra, brat, tetke, . . . u Bosni, gledaju te još samo na telefonu . I dobro je i to, navikne čovjek nekako, dok je zdrav . Ali šta kad zdravlje izda? Moj drug iz djetinjstva, komšija u Bosni, već 30 godina živi u Austriji . Mati mu živjela u Bosni . Zimus se razboljela, problemi sa srcem, završila u bolnici . Uslijed zatvorenih granica, jednih, drugih i trećih, zbog pogoršanja epidemiološke situacije, danas ovih, sutra onih pravila, te obaveza na poslu (koje su uključivale i neformalni dogovor, da u jeku epidemije niko neće ići preko granice), on je polazak za Bosnu ostavljao »za sutra«, sve se nadajući, da će ona izaći iz bolnice, a i da će se granične rampe malo podići . Mati mu se u prijedorskoj bolnici ubrzo povrh svega zarazi još i koronom, nekoliko uzaludnih dana na respiratoru, i oprosti se od života . Gotovo istovremeno kad mu javiše tužnu vijest iz Bosne, dobio je i rezultat testa na koronu . Pozitivan, i on i žena i dijete: »Ostanite gdje jeste, nikud izlaziti narednih 14 dana .« Nije mogao tako majci ni na dženazu . I nije jedini, kojem se to desilo . Takvih je slučajeva sve više, neko majci, neko ocu, neko sestri, neko bratu, neko tetki, . . . nije mogao, čak ni na dženazu . A mnogi su još u ono jugoslavensko doba, kad su i Slovenija i Bosna bile ista država, ovdje radili, a dolje kuću gradili . Sve u nadi da će se, ako ne prije, a ono bar u penziju dole vratiti i konačno uživati u svemu onome što su za svog radnog vijeka izgradili, u svom zavičaju, u svom rodu, u svom komšiluku . I onda bi rat i smrt i progon i svakojaka razaranja, ali ipak ljudi i poslije rata kuće obnoviše i tako nade o lijepom penzionerskom životu u Bosni ponovo oživješe . A kad dođe vrijeme za penziju, uvidješe ljudi, da i ne ide tako lako od Slovenije se rastati . Ovdje su im ostala djeca i unučadi, ovdje su im liječnici, ovdje su još uvijek prijavljeni pošto Slovenija sa Bosnom i Hercegovinom nema usvojenog sporazuma o dvojnom državljanstvu . . . Tako mnogi zaživješe i dolje i ovdje, u pokušaju da od obje domovine žanju ono najbolje i najneophodnije . Preko ljeta u Bosni, preko zime u Sloveniji . Dok si zdrav u Bosni, kad se razboliš u Sloveniju . A onda se desi korona I pravilo »gdje si, tu si, nema hodanja!« Granice postaše zidovi, države tvrđave, svi putnici osumljenici kao potencijalne kliconoše . I odlasci u Bosnu i povratci nazad više nisu putovanja, već proboji . Ljudi koji odu dolje i vrate se, na Facebook-u javljaju da su »uspjeli« . Ništa se više ne podrazumijeva, može se proći, ali se može i ne proći . Rezultat svega toga, naši penzioneri u Bosni, sve teže žive i tamo i ovdje . Sve se manje ili gotovo nikako liječe u Sloveniji . Kao da ih korona ih tjera, da odluče, koje domovine će se odreći . I svi se samo nadamo, da će ova cjepiva biti rješenje i da ćemo opet živjeti ko ljudi i da će nam na granici opet najveći problem biti to što je Hrvatima opet »crk‘o skener za pasoše, pa zato stojimo već dva sata!«