Korona-granica Piše: Admir Baltić Tri decenije nakon što se Slovenija osamostalila i kao država ograničila od južnih republika bivše Jugoslavije, ta je granica u ovo doba epidemije postala zatvorenija no ikad. Na trenutke je za većinu Bošnjaka u Sloveniji postala gotovo neprohodna. Svaki put kad sretnem nekog od mojih komšija iz Bosne, pojadamo se jedno drugom, koliko je već vremena prošlo od kako smo zadnji put bili dol‘e. Mnogi su već prebacili punu godinu, od kako su posljednji put bili u svom zavičaju. Samo smo u ratu 1992.-1995. bili odvojeniji od svojih kuća, porodica, sela, gradova i svega ostalog što nas (još) veže za Bosnu. No paradoksalno, što se tiče same slovenske granice, ista je i u ono ratno doba bila daleko propusnija no što je danas. Sjećam se primjerice, kako je moj rahmetli daidža, kao tek oslobođeni logoraš sa Manjače u januaru 1993. boravio u prihvatnom centru u Karlovcu, a žena mu i djeca živjeli sa nama u Ljubljani. Legalnim putem on nije mogao ući u Sloveniju, budući da nije posjedovao nikakva dokumenta, a ni oni kao »privremene izbjeglice« iz Bosne nisu mogli u Hrvatsku zbog osnovanog straha, da se neće moći vratiti u Sloveniju. Nemogavši čekati, da se pravno-formalni uslovi za susret sa najbližima riješe na nekom višem nivou, daidža se uredio što je bolje mogao, obukao najljepše odijelo kojeg su imali u skladištu crvenog krsta, sjeo na voz Karlovac-Ljubljana (tad je još postojala direktna veza) u ruke uzeo neke slovenske novine i prilikom granične kontrole samo se napravio da se baš udubio u neki tekst. Policijsko-carinski dvojac ga samo na trenutak odmjerio i prošao pored kupea. Daidža nam je bahnuo ravno na vrata i pokrenuo lavinu vrištanja, zagrljaja, suza, smijeha,... i neizmjerne sreće naposljetku. Prije no što je trebao doći, ništa nam nije javio, da se ne bismo previše brinuli, a prvenstveno da mu ne bi djeca bila previše razočarana, ako bi ga slučaj-
no vratili sa granice. Ostao je kod nas nekoliko dana i onda se istim putem vratio nazad, s tim što se na povratku nije opet poslužio glumom u kupeu, već je sa voza sišao u Metlici, na zadnjoj slovenskoj stanici, prošetao se dolje do obale rijeke Kupe, upoznao dvojicu ribara, objasnio im, da mora prijeko, a da nema dokumenata. Oni su ga istog momenta svojim malim riječnim čamcem prevezli na hrvatsku stranu. Danas bi takva posjeta bila gotovo nemoguća, duž slovensko-hrvatske granice već šestu godinu proteže se anti-migrantska bodljikava žica, a iza nje su uniformisana lica i kojekakvi lokalni paravojni stražari odgurali ljubazne ribare. Šesta je godina otkako smo opasani žicom, ali ipak nas je većina tek u ovoj godini korone shvatila, da živimo u kavezu. Ovu opasku, iako možda tako zvuči, teško možemo nazvati pretjerivanjem.
Legalnim putem preko graničnih prijelaza pak, prelazi se kako kad, nekad se uopće ne može doći do granice, jer
ne smiješ u drugu općinu, kamo li u Bosnu, a kad se do granice može, prijeko se ide samo uz svježi PCR test, opet nekad to nije dovoljno, već slijedi obavezna karantena od 14 dana koja se prekida ili ne prekida nakon obavljenog brzog testa, nekad vas može doletjeti i kazna od 400 eura, i tako naprijed i tako nazad. Pravila se mogu promijeniti preko noći, sve kako epidemiološka situacija zahtjeva, odnosno kako tumači epidemiološke situacije naređuju.
Prije korone, znali smo se žaliti na gužve pred graničnim prijelazima u vrijeme praznika, koje su naročito usporavala dosljedna poštivanja tzv. šengenskih pravila. Danas ona šengenska cjepidlačenja sa petominutnim skeniranjem svakog dokumenta, izgledaju kao mala maca u odnosu na ovo što trenutno živimo. Plati nimalo jeftin test, dozvoli da ti uguraju štapić u vrh nosne duplje, moli Boga, da ishod bude negativan, brže bolje kreći na put, da ne bi do graničnog prijelaza tvoje bezkovidno svjedočanstvo već zastarjelo. Sve vrijeme prati vijesti, da se nisu slučajno neka od pravila prelaženja preko granica u međuvremenu okrenula na glavu. Istu vježbu odradi i kad ideš nazad. Uz sve to, razmišljaj i o tome gdje si, s kim si, gdje ulaziš, s kim se rukuješ, sa koje distance, da ne bi slučajno pokupio taj virus, od njega se razbolio, i uz to ga još i podijelio sa svojim najbližima.
23
