Bošnjak - Latice (Prilog za književnost i jezik) 3

Č

LLaaTi c e

Beseda kot soseda Besjeda kao susjeda List Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije

ISSN 1580-8270

Prilog za književnost i jezik - 3 december, 2021 januar, 2022

Riječi – Latice, a pjesma – Cvijet, što više poljana, ljepši je Svijet!

Praznična zdravljica

Živé naj vsi narodi

Ilustracija: Sanela Husić Musabašić

...ker dobro v srcu mislimo

L aTi ce

ZDRAVLJICA - ZDRAVICA U ovom broju: Zdravljica

Živé naj vsi narodi / Nek žive svi narodi

ŽIVÉ NAJ VSI NARODI Uroš Vošnjak:

Prijatlji! Up! Dežela! Dom!

NOVOGODIŠNJA

Bratje! Edinost! Sreča!

Josip Osti:

Sprava! Čast! Mladenči!

JEZIK DUŠE

Sonce! Sosed! Dobro! Ljudi!

Sve ove riječi, životne i pjesničke, čitamo i slušamo kao najljepši odjek Zdravljice / Zdravice, koju nam je kao najljepši dar i putokaz ostavio pjesnik France Prešeren. Slovenski, ali možemo slobodno ponosno kazati i naš, bosanski, jer njegove poruke dotiču i naša srca.

Zato Zdravljico / Zdravicu s ponosom i radošću izgovaramo i mi, na našim stranicama, u našem svakodnevnom djelovanju, na razmeđi godina kada proslavljamo i obljetnicu našeg Saveza kulturnih društava Slovenije, i kad sa najljepšim čestitakama i željama ulazimo u još jednu godinu. Neka nam je svima srećna i plodonosna!

Valerija Skrinjar Tvrz: ZLATNA BAJKA DJETINJSTVA Bajkovite pjesme: Dragotin Kette: ZIMSKA ROMANCA Kajetan Kovič: KRIŽEMKRAŽ Boris A. Novak: PRAVLJICA Lektira Anton de Sent-Egziperi: MALI PRINC Dragan Kulidžan: SIPAJTE, SIPAJTE Selma Skenderović: ZAKAJ MOLČIŠ, HAVA Matilda Škrlj: POTOVANJE SKOZI BOSNO Mladi pišu: V objemu besed – U zagrljaju riječi Zov svijetu – Klic svetu – Grido al mondo Ilustracije: Omer Berber

L aTi c e

prilog za književnost i jezik

2

Živé naj vsi narodi, ki hrepené dočakat dan, ko, koder sonce hodi, prepir iz svéta bo pregnan, ko rojak prost bo vsak, ne vrag, le sosed bo mejak!

Nek žive svi narodi koji za danom žude sve dok nam sunce brodi mir u svijetu bude, da bude svak slobodnjak, ne kao vrag, već susjed drag!

Bošnjački kulturni savez Slovenije / Bošnjaška kulturna zveza Slovenije Tržaška 2, 1001 Ljubljana Za izdavača: Dr. Jasminka Dedić Prilog uredio: Ismet Bekrić, književnih i prevodilac Projekt: Beseda kot soseda – Besjeda kao susjeda Grafička priprema i štampa: Grafična delavnica »Bor« Ilirska Bistrica

email: info@bkzs.si Matični broj: 1161148 Poreski broj/Davčna številka: 18322697 Tran. račun: NLB SI56 02083-0090659476

L aTi ce

SREČNO NOVO LETO - SRETNA NOVA GODINA

3

JOSIP OSTI

L aTi ce

Pisana riječ ostavi najdublji trag…

Pjesnik, prozaist, prevodilac, esejist, urednik, Josip Osti, svoje je stvaralaštvo neraskidivo upleo i u djelovanje bh. kulturnih društava u Sloveniji, posebno društva bosanskohercegovačkog i slovenskog prijateljstva »Ljiljan«. O tome on je pisao i u publikaciji ovog društva, s naslovom »V objemu dveh domovin – U zagrljaju dviju domovina«, a to se sada, kada je sklopio stranice svoga života, vidi i doživljava u čudesnom svjetlu, kao veliko duhovno i literarno bogatstvo, jer su stranice njegovog stvaralaštva ostale širom otvorene. Ostaju zabilježene i ove Ostijeve riječi: »Ljiljan je nastojao doprinijeti ne samo očuvanju duhovnog identiteta odraslih, nego i mladih iz BiH, bilo da su u njoj rođeni ili u Sloveniji. Da, uz neizbježno integriranje u novu životnu i jezičku okolinu, nastoje očuvati i upotpuniti znanje maternjeg jezika, te je bilo organizirano više predavanja o jeziku, čemu sam i sam malo doprinio. A, kad je pokrenut i literarni konkurs, s namjenom da ih taj podstakne na literarno stvaralaštvo, bio sam član prvog žirija koji je ocjenjivao vrijednosti pjesničkih i proznih radova. A ti nisu bili krajnji cilj konkursa, na koji su se mladi u početku prijavljivali s tekstovima na bosanskom, a potom i na slovenskom jeziku, pa i oni kojima je slovenski bio maternji. Potvrđujući da je prevashodni cilj društva razvijanje bosanskohercegovačkog i slovenskog prijateljstva…

Moja vodeća misao pri svemu što sam u vrijeme rata radio, a i kasnije, ne samo sa mladima, bila je pokušati spasiti dušu onima koji su uspjeli spasiti glavu, vjerujući, kao što sam, po dobivanju nagrade Vilenica 1994., koju Društvo slovenskih pisaca dodjeljuje za najviše dosege u srednjeevropskoj književnosti, u intervjuu za »Delo«, a time je on i naslovljen, rekao: »Jezik duše izgubiš samo prodaš li ga vragu.« A to vjerujem i danas. A kako, prevashodno piscu , i priliči, i u to, da pisana riječ ostavi najdublji trag za sobom. Posebno ona koja se hrani ljubavlju, duševnošću i čovječnošću, i time ih, istodobno, brani od mržnje i nasilja, kako u miru, tako i u ratu, kada zlo, svim svojim snagama, nasrne na dobro…« Josip Osti je istinski svjetionik književnih poruka, ljubavi i dobrote. Zastupljen je i u antologiji i monografiji umjetnika BiH u dijaspori »Svjetionici«, u koju je priređivač pjesnik Mišo Marić uvrstio pjesmu koju vam poklanjamo.

Jezik duše

Nezaborav - živi čas maternjeg jezika: Mladi iz Drušva „Ljiljan“ u posjeti piscu Josipu Ostiju u njegovom vrtu na Tomaju

4

L aTi ce

VRTOVI POEZIJE I LJUBAVI

Josip Osti: NAŠ VRT LJUBAVI, LJUBAVI, RJEČNIK JE I GRAMATIKA MOG PJESNIČKOG JEZIKA

NAJIN VRT LJUBEZNI, LJUBEZEN, JE SLOVAR IN SLOVNICA MOJEGA PESNIŠKEGA JEZIKA

Naš vrt ljubavi, ljubavi, rječnik je i gramatika mog pjesničkog jezika. … Vrt, u kojem k meni dolaziš nečujno kao jutarnja svjetlost, moj je rječnik bojā i mirisā. Kada šetaš po njemu bosonoga, pažljivo, da ne raniš vlati trave koje se pogibaju pod teretom kapi rose, cvjetovi sveg cvijeća k tebi okreću raznobojne glave i pozdravljaju te različitim mirisima. Kada mi se približiš, u tvojim očima vidim odsjev nevena. …

Tvoje oči nisu, kao što bi rekli mnogi pjesnici, plave poput vedrog neba ili perunika, nego su, za mene, perunike i vedro nebo poput tvojih očiju.

Kao što meni tvoje golo tijelo ne miriše na cvijeće, nego mi cvijeće miriše na tvoje golo tijelo. … Naš vrt ljubavi, ljubavi, rječnik je i gramatika mog pjesničkog jezika. … Imenice drveće, grmlje i cvijeće koje smo zajedno posadili. Pridjevi njihovi oblici i boje.

Zamjenice njihovo drugo, skriveno lice. Glagoli oblaci koji šetkaju nebom, mace koje trče kroz vrt i šišmiši koji predvečer lete oko naših glava. A brojevi neprebrojane zvijezde, mravi. …

Zarez tvoja trepavica. Upitnik zmija koja se sunča. Uzvičnik čempres na groblju. Tri točke tri lastavice na žici. Dvotočka zjenice tvojih očiju. Točka smrt, koja nam ide u susret. … Naš vrt ljubavi, ljubavi, rječnik je i gramatika mog pjesničkog jezika, koji ima ritam pulsiranja naših srca, našeg ubrzanog disanja i sve bržih kretnji naših oznojenih tijela, koja se grle i ljube.

Najin vrt ljubezni, ljubezen, je slovar in slovnica mojega pesniškega jezika. … Vrt, v katerega prihajaš k meni neslišno kot jutranja svetloba, je moj slovar barv in vonjav. Ko greš skozenj bosonoga, pazljivo, da ne bi ranila travnih bilk, ki se sklanjajo pod težo kapelj rose, cvetovi vseh rož k tebi obračajo raznobarvne glave in te pozdravljajo z različnimi vonjavami.

Ko se mi približaš, v tvojih očeh vidim odsev ognjiča. … Tvoje oči niso, kot bi dejali mnogi pesniki, modre kot jasno nebo ali kot perunike, temveč so zame perunike in jasno nebo modri kot tvoje oči. Tako kot meni tvoje golo telo ne diši po rožah, temveč mi rože dišijo po tvojem golem telesu. … Najin vrt ljubezni, ljubezen, je slovar in slovnica mojega pesniškega jezika. … Samostalniki drevesa, grmovje in rože, ki sva jih skupaj posadila. Pridevniki njihove oblike in barve. Zaimki njihov drugi, skriti obraz. Glagoli oblaki, ki se sprehajajo po nebu, muce, ki tekajo skoz vrt, in netopirji, ki proti večeru letajo okrog najinih glav. Števniki pa nepreštete zvezde, mravlje… Vejica tvoja trepalnica.

Vprašaj kača, ki se sonči. Klicaj cipresa na pokopališču. Tropičje tri lastovke na žici. Dvopičje zenici tvojih oči. Pika smrt, ki nam gre nasproti. … Najin vrt ljubezni, ljubezen, je slovar in slovnica mojega pesniškega jezika, ki ima ritem utripa najinih src, najinega pospešenega dihanja in vse hitrejših gibov najinih potnih teles, ki se objemata in poljubljata.

(Prevedel: Avtor)

5

VALERIJA SKRINJAR TVRZ

L aTi ce

A ta Zemlja zove se Ljubav Nagrada »Mali princ« Valeriji Skrinjar Tvrz za doprinos književnosti za djecu Bogati literarni opus slovenačke i bosanskohercegovačke književnice Valerije Skrinjar Tvrz (romani, pjesme, prevodi) sadrži i više knjiga za djecu, od kojih vam u ovom broju »Latica« približavamo dvije romaneskne bajke: »Zlatna jabuka« i »S one strane duge«, obe objavljene u evropskoj ediciji izdavačke kuće »Bosanska riječ«- »Lijepa riječ« Tuzla. A povod za ovo predstavljanje je nedavno veliko priznanje koje je u Tuzli, na regionalnom susretu pisaca »Vezeni most«, naša saradnica Valerija Skrinjar Tvrz dobila za svoj opus i literarni doprinos književnosti za djecu. To je nagrada »Mali princ«.

Valerija Skrinjar Tvrz rođena je 8. novembra 1928. godine u rudarskom kraju Zagorje ob Savi, u svojoj Sloveniji, a vezana je i za svoju Bosnu, u kojoj je živjela četrdeset godina u Sarajevu, kao novinar u »Oslobođenju« i urednica u »Malim novinama«. Životni putevi su je ponovo vratili u Sloveniju, kada je, na početku devedesetih godina, izašla iz opkoljenog i granatiranog Sarajeva u jednom konvoju. Slovenija i Bosna, njene dvije domovine, nadahnuto žive u njenim djelima.

Za naše »Latice« oživjela je neke slike iz svoga djetinjstva, koje su kasnije postajale i najljepše inspiracije za brojne knjige bajki.

Valerija Skrinjar Tvrz, za »Latice«: Izsanjani svet otroštva je ostal z menoj…

Odraščala sem v času velike gospodarske krize. Ni bilo dela, ni bilo denarja. V mojem rojstnem kraju so rudarji gladovno stavkali v jami, pod zemljo. V takšnih razmerah je manjkalo denarja za kruh, na igrače se ni mislilo.

Otroštvo sem preživljala v naravi. Imela sem svoje skrivne kotičke kamor sem najraje zahajala. V senci košate potonike sem gledala na pokopališče in mislila na mamo, ki mi je prezgodaj umrla. Izpod velike lipe, nad bregom, se je moj pogled sprehajal po daljnih vrhovih gora, ozarjenih oblakih, po izsanjanih deželah in čarobnih bitjih s katerim sem se srečevala in pogovarjala.

Izsanjani svet otroštva je ostal z menoj ko sem začela pisati knjige. In, spremenila sem ga u bajke, v pravljice in podarila bralcem. Vesela sem ko zvem, da moji čarodeji prijateljujejo z mnogimi ljubitelji knjige.

Ljubljana, 21. 11. 2021.

Čarolije – iza duge Svi smo mi, prvo kao djeca, a zatim i kao odrasli, koji imaju svoju djecu i djetinjstvo u sebi,poželjeli da otkrijemo šta to ima iza duge, s one strane njenih čudesnih boja u odsjaju kišnih kapljica? Da se niz dugine boje, kao niz tobogan, spustimo u neku šaroliku zemlju bajki i prijateljstva… Kao u jednoj bajkovitoj knjizi prepunoj neobičnih događaja i snova. Knjiga se zove »S one strane duge« (izdavač: »Bosanska riječ«, edicija »Mali princ«), a izmaštala ju je, zajedno i s vama, slovenačko-bosanskohercegovačka književnica Valerija Skrinjar Tvrz (rođena je u Sloveniji, u Zagorju ob Savi, ali je skoro pola stoljeća živjela u Bosni, u Sarajevu).

Ovo je priča, maštovanka, bajka o djevojčici Tini i njenom starijem bratu Maku, koji su za vrijeme školskog raspusta došli kod svoje bake, u njenu kućicu što se primakla proplancima, šumama i pticama. I tu su susreli jednog neobičnog prijatelja, možda patuljka, Tona, koji ih je vodio u svoj zamak iza šuma i gora, da otkriju moć kamenčića koje su zbrali na putu...

Tina je ujutro pričala baki o svome i Makovom čudesnom putovanju, u džepu je čak pronašla čarobni kamenčić koji ih je vodio u Zemlju dobrih misli i dobrih djela. A da li ta zemlja stvarno postoji? Ili se nalazi samo s one strane duge?

I baka im je onda govorila kako je i ona, nekada, tražila tu Zemlju, kao što je danas traže njena unuka i njen unuk, kao i druga djeca širom svijeta. A ta Zemlja postoji, u stvari, u nama i oko nas, i zove se Ljubav.

6

L aTi ce

BAJKE

Zlatna jabuka djetinjstva Da li je bajka o Zlatnoj jabuci bajka ili san? Ko bi to znao?

Možda ni sama bajka o Zlatnoj jabuci neće moći sa sigurnošću odgovoriti na ovo pitanje.

Poznato je da je bajka o Zlatnoj jabuci nastala davno, davno kad djeca nisu igrala igre na kompjuterima, kad još nisu postojali televizori, kad nisu gledali film na videu, kad nisu slušali ni radio ni kasetofon, kad se nisu vozili u kolima… Šta su djeca uopće imala kad svega toga nije bilo?

Imali su bake koje su pripovijedale čudesne priče i bajke.

Takođe i bajku o Zlatnoj jabuci. Tada je živjela jedna baka koja se zvala Mudrana. Zapravo je bila samo mudra Ana, ali s vremenom su je prozvali Mudrana. Ona je živjela samo zato da bi djeci pričala bajke, a možda je i ona sama bila bajka? To više niko pouzdano ne zna.

Mudrana je pričala o tri prijatelja, o dva dječaka i jednoj djevojčici, koji su pošli na put da traže Zlatnu jabuku.

Najstariji, Srećko, smatrao je da je, nešto kao vodič puta, najodgovorniji za sve. Njegova mlađa sestra zvala se Ana, a treći član istraživačke grupe bio je Janko.

Baka Mudrana je znala sasvim sigurno da su na put krenuli pred noć ljetne ravnodnevnice. Kada je to? Na početku ljeta, kada noć i dan, podjednako dugi i teški sjednu na klackalicu, klackaju se sve dok dan ne ojača, a noć ne otanji. Tada je igra završena. Do kada? Sve dok noć ne naraste, donese klackalicu i sa nje obori omršavjeli dan…

Otišli su preko livada i kroz šumu. I dok su tako gazili mahovinom i travama u Anine cipele je upalo sjeme paprati. Visoke vlati trave milovale su je po rukama, a u džepove njenog džempera ostavilo je sjemena sedam različitih trava. A ko u noći, kad dan i noć sjede na klackalici, nosi sa sobom sjeme paprati i još sjemena sedam raznih trava – ohohooo, taj razumije šta međusobno pričaju životinje, šta ptice. I šumorenje trava zna odgonetati…

A na livadi? Oooh, kakva je tu živost i gužva bila. Jedva se trojka probila do sedam hrastova na uzvisnu odakle se vidjelo sve što se na livadi zbiva. Jesu li zaista najbrojniji svici, ili su samo najuočljiviji, jer bez lampica ne kreću na put.

-Pogledajte, kako su se poredali, napravili su prave bukete svjetlosti! - zadivljeno je Janko posmatrao sliku pred sobom.

-Objesili su lampice na svaki krtičnjak - objasnila je Ana. -Zašto na krtičnjak?

-To je druga priča iz Mudranine zbirke.

-Pričaj - tražila su oba dječaka. * I baka Mudrana im je pričala o krticama, o vitezu Vrganju u zemlji Tikvini, o ružnom Zmaju koji je htio postati lijep, o skupljanju snova, o brezi koja je putovala na sjever, o medvjedu koji je dijelio savjete, o posjeti Naj-kralju, o Đurđevku i Žabi pletilji, i o tome kako su na svome čarobnom putovanju Srećko, Ana i Janko bili i kod Zlatne ribice.

A da li su oni zaista i pronašli Zlatnu jabuku djetinjstva, saznat ćete ako budete pročitali ovaj romaneskni splet bajki, zapravo maštovitih i uzbudljiivh dogodovština koje na stranicama Zlatne jabuke, kako je to lijepo napisao ugledni kritičar Tadej Čater, uz slovenski prijevod, »vodi čitaoca pravo u postojbinu bajki«. A gdje se nalazi postojbina bajki? »Kao što to biva u svakoj dobroj bajci, i ova čitaoca sigurnim putem vrati natrag, i to pravo kući, gdje, ustvari, žive sve dobre i zanimljive bajke.« * A baka Modrana, zapravo spisateljica Valerija Skrinjar Tvrz, koja je u ovoj knjizi-bajki baka svoj djeci, tako i završava svoju Zlatnu bjabuku: Kao nikada prije, sada im je bilo sasvim razumljivo zašto svi putevi, ma kuda bili usmjereni, vode prema rodnom domu. Odjednom su se osjećali tako lagano, tako srećni.

7

L aTi ce

BAJKOVITE PJESME Dragotin Kette Zimska romanca O, dedek naš, povej, povej, kako pa je bilo potlej?

Oči vanj vsi uprli so, za drugo vse umrli so.

In gledala je deca vanj, a gledala ni Metka vanj.

Nje bajka ni zanimala, tam z glavico je kimala.

A dedek puhal dim – tako – in pravil pravljico lepó: »Tam sredi lesa zapuščen kraj, tam stal je grad zaklet nekdaj.

Tam spala je že tisoč let kraljičina kot rajski cvet.

A nihče v lozo ni prišel, da bi prelepo spet otel.

Pa v gozd izgubil kralj se mlad in prišel je pred beli grad.

Pričaj, o, pričaj, djede naš šta je bilo, sve što znaš?

U dvorcu se izgubio, kraljičicu poljubio.

Djeda im je pred očima, sad ih drugo ne zanima.

I gle –tako probuđena, postala je kralju žena.«

I gledala djeca djeda, samo Metka drugo gleda.

Svi su bajku poslušali, s njom se srodit pokušali.

Bajku nije ni pratila, glavicom je tek klatila.

Samo Metku ne zanima, tek glavicom tiho klima.

A kroz lulu našeg djeda divna bajka se ispreda:

Pa priđem ja Metki lijepoj, mog poljupca ću se tad poj.

»Gdje se šumski kraj skrio, začaran je dvorac bio.

»Kraljičice, ti se ne boj, spasitelj sam i kralj ja tvoj!«

Tu je snila tisuć ljeta kći kraljeva poput cvijeta.

Čuđenje u oku svila, ljutito mi odbrusila.

To je debelo gledala, par gorcih mi povedala.

I niko se ne pojavi, ljepoticu da izbavi.

Pa – ako je pogled ljutić, ljubavi je srce kutić.

Pa kaj – če pogled jezen je, ko v srcu le ljubezen je.

Pa kralj mladi tu lutao, dvorac bijeli ugledao.

In v grad se kralj izgubil je, kraljičino poljubil je.

In glej – vzbudila se takoj, za žensko kralj jo vzel s seboj.« Vsi bajko so poslušali, premagati se skušali.

Le Metke ni zanimala, tam z glavico je kimala.

Pa stopim k lepi Metki jaz in jo poljubim na obraz. »Nič se, kraljičina, ne boj, jaz kralj sem in rešitelj tvoj!«

8

Zimska romansa

L aTi ce

BAJKOVITE PJESME

Kajetan Kovič

Boris A. Novak

KRIŽEMKRAŽ

KRIŽKRAŽ

PRAVLJICA

Kaj je res in kaj je laž v čudnem mestu Križemkraž?

Šta je stvarno a šta laž u tom gradu Križkraž?

Vsakdo, ki se tam prikaže, dva obraza ti pokaže.

Svako, ko se tu prikaže, u dva lika se pokaže.

Pravljica je naša domovina.

Tja držijo vrata domišljije s ključi neverjetne čarovnije: vse je čudež, igra in toplina.

Tam imajo vse besede krila, v stvareh utripa živa žila.

Tam otroci ljubijo strahove in iz peska zidajo gradove.

Eden brez razloga joče, drugi se na glas krohoče.

Jedan bez razloga plače, drugi na sav glas gagače.

Eden suh je kakor muha, drugi nosi dva trebuha.

Jedan suh je kao muha, drugi ima dva trbuha.

Eden nosi dolge hlače, drugi v sami srajci skače.

Jedan nosi duge hlače, drugi u košulji skače.

Eden sama kost i koža, drugi cvete kakor roža.

Jedan kost i koža sama, drugi ruža s laticama.

Sami in veliki sred tujine iščemo čarobni vir spomina: pravljica je naša domovina.

Edan skoraj nebotičen, drugi kakor škrat pritličen.

Jedan s nebom u visini, drugi kepec u prašini.

BAJKA

Eden vam prijazno miga, drugi se drži kot figa.

Jedan pogledom vas mazi, drugi jezik vam isplazi.

Eden se vam prilizuje, drugi s šibo zamahuje.

Jedan vam se osmjehuje, drugi s prutom zamahuje.

Bajka je dječija domovina.

Tu vrata maštarije čuvaju ključevi čarolije: sve je čudo, igra i toplina.

Eden se vam sladko laže, drugi pa vam osle kaže.

Jedan vam sve slasno slaže, drugi da ste mago kaže.

Eden komaj se obregne, drugi vas za nos potegne.

Jedan ruku da vam stegne, drugi vas za nos potegne.

Eden vam pogače nosi, drugi vas za denar prosi.

Jedan vam pogače nosi, drugi od vas novac prosi.

V čudnem mestu Križemkraž vse je res in vse je laž.

U tom gradu Križkraž, sve je stvarno i sve laž.

Ko zapremo vrata domišljije in izgubimo ključe čarovnije, pravljica otroštva mine, mine…

Tamo sve riječi imaju krila, struji u stvarima živa žila.

Tamo djeca jašu na zmaju i pješčane gradove zidaju.

Kad zatvorimo vrata maštarije i izgubimo ključe čarolije, tad bajka djetinjstva mine, mine…

Sami i veliki sred tuđine tražimo tad vrelo čarobnina: i bajka je naša domovina.

Preveo: Ismet Bekrić

9

L aTi ce

„LJILJAN“ V objemu besed – U zagrljaju riječi Projekt »V objemu dveh domovin« ima za cilj ustvariti čim večji in kakovostnejši prispevek literarnem ustvarjanju na slovenskem in bosanskem jeziku, posebej pa podpreti mlade literarne ustvarjalce, ki pišejo na katerem izmed teh dveh jezikov s ciljem ohranjanja in bogatenja obeh.

Ovo je zapisano na prvim stranicama monografije koju je, u povodu svoje obljetnice, objavilo Društvo bosanskohercegovskega in slovenskega prijateljstva »Ljiljan«. A sam naslov ovog izdanja – »V objemu dveh domovin« / »U zagrljaju dviju domovina« - iskazuje želju da riječi, izgovarane, stvarane, postanu najlljepši mostovi prijateljstva i saradnje.

Neka ova knjiga ostane kao svjedočanstvo, da se Društvo Ljiljan povodom svoje dvadesete godišnjice djelovanja pridružilo svima onima koji njeguju, promoviraju i u konačnici brane pisanu riječ, kako onu od značaja za historiju tako i onu lijepu, književnu, koja je tkala prijateljske veze između društva i njegove okoline, između Bosanaca i Bosanki i Hercegovaca i Hercegovki i Slovenaca i Slovenki i svih drugih ljudi dobre volje.

I neka ove rečenice kojima završava predgovor bude početak i ponovnog čitanja ove otvorene knjige koja traje i koja se i dalje ispisuje. A pisali su je i mladi, i na slovenskom i na bosanskom jeziku, u svojim literarnim ostvarenjima koje su slali na natječaje u okviru projekta »V objemu dveh domovin – U zagrljaju dviju domovina«. Ovo je samo dio tog zajedničkog tkanja.

V objemu dveh domovin

Mati

Glorjana Veber

Eldina Suljanović

Moje dlani so blizu vsaka sebi, levi in desni prsti, dve deželi, eno telo, ki kotali kamen čelne gube.

Odtisi, zjutraj, ko so gibi senc pripravljeni od včeraj, trdi pritiski rok, obrezane kretnje, levo in desno podajanje kruha, do ust, ki ju hrani, pod nos, kjer se dihata mošeja in cerkev.

Jedino biće, koje me uvijek prati, to je moja nježna mati.

Stalno me čuva i mije, čak i u snu nadamnom bdije.

Skozi okno odženem dlani, prsti, belo nepremične glave, zvezane usode črt izginjajo v kožo, dvojno-enojno domovino, ko se med razmiki prstov dotikata zgradbi z daljave.

10

Puno ti hvala majčice mila, dugo mi, dugo živa bila.

L aTi ce

MLADI PIŠU

Sjećam se, sanjam, maštam, očekujem…

Amel Durmišević Često, kad se osamim, sjećam se svoje rodne kuće, svoga rodnog sela, koje nije bilo veliko, ali je bilo nekako spokojno i lijepo.

Moje rodno selo se zove Ćirkići.

Sjećam se svojih prijatelja, sa kojim sam se igrao.

Svi moji prijatelji razišli su se na sve strane svijeta. Po stazama našega djetinjstva igraju se sada neka druga djeca.

Ponekad maštam, da sam sa njima i da od komšije Omera krademo prve tek zarudjele trešnje.

Mašta me vraća u dane bezbrižnog djetinjstva, pune sitnih nestašluka. Eh, da nije bilo ovog prokletog rata, uskoro bismo se radovali prvim hašlamama.

U snu vidim, kako se crvene i kako me mame da ih uberem.

Bože, da li su ta druga djeca otkrila sva naša skrovišta?

Budim se, vraćam se u stvarnost pitajući se, da li ćemo ikada više proći stazama našega djetinjstva i hoćemo li opet brati prve trešnje?

Umorno a jako želim i očekujem, da neki dobri ljudi učine dobro djelo i vrate nas našim kućama.

Vrate nas u naše djetinjstvo, na naše prostrane njive, našim neobranim trešnjama.

Jer svi mi koji smo daleko od svoga rodnoga kraja, ne nađosmo ljepotu tih njiva i ne dočekasmo da sazriju ove neke druge trešnje.

Popki Karmen Hribar Popki so vedno zaprti.

Tudi če jih obsveti sonce ali če jih ljubi rosa, ki ljubi jutra.

Popki so vedno zaprti. Če so odprti, so cvet.

Paučina u intarziji Sead Imamović … Na drvenoj sećiji sjedila je stara nana. Lijevom je rukom čvrsto držala ručni mlin, a desnom se pobrinula za glatku cirkulaciju ručke. Pokraj sećije ležala je postekija na čijoj su se površini kao rubini caklile te sitne brojanice tespiha. Bila je jedna od malobrojnih žena koja je mogla prozboriti sa mladim svijetom. Nije pričala mnogo, ali su zato njene riječi bile čiste kao abdest; bile su u stanju podmazati svaku zahrđalu dušu. Sjedokosi djed, na čijem se licu razlijevao arhipelag sitnih bora, nosio je u sebi taj neprikosnoveni bosanski ponos i lik; silhueta starosti svakim je sabahom bivala sve tamnija iako su neke životne sitnice još odražavale njegov smisao za postojanjem; najponosniji je bio kada je sjeo ispod duda, izuo opanke te ponosan i zadovoljan što je prije olujnog predvečerja uspio pokupiti sijeno i saditi ga oko brkalja, ispiti dva fildžana kahve, precizno odmjeriti pravu količinu duhana, povući koji dim i zahvaliti Svemogućem koji mu je poklonio još jedan dan pod ovim tmurnim svodom, kleknuo na sedždu iz pošovanja što pripada ovom plemenu, ovoj rasi, ovom sjemenu, ovoj zemlji… plemenitoj i prkosnoj, na čijem obličju fenjeri zuluma i pakosti ne prestaju gorjeti otkako je ljudska noga kročila u ovu surovost.

Te stidne biljege prošlosti ugravirane u dušu ovog naroda i ovih naroda isprati će buduća pokoljenja u potrazi za pravim korijenom predaka iz kojeg su iznikli.

Jer… osvanuće i taj sabah kad će se svi fenjeri zla pogasiti. (Odlomak)

11

LEKTIRA

L aTi ce

Vječiti dječak Mali PrincO– GAVRANU čudesni lik dječje književnosti: BAJKA GAKU Otkrivati ljepotu i sreću u malim stvarima, u treptajima…

(Odlomak iz romana za djecu)

12

Svako književno djelo ima i svoje likove.

Dobre ili zle, pametne ili glupe, poštene ili prebrisane. One pokvarene, nedolične, mrzovoljne, osvetoljubive, želimo što prije da zaboravimo. A one prave, dobroćudne, potpune, kako bismo to rekli, pamtimo i volimo, osjećajući kao da su tu negdje pokraj nas, sa nama i u nama.

Jedan od takvih likova je i vama dragi – Mali Princ. Toliko je značajan, da se po njemu zove i knjiga. »Mali princ«. Napisao ju je francuski pisac Antoan de Sent-Egziperi (Antoine de SantExupery), rođen 1900. godine u Lionu, koji je naučio pilotirati za vrijeme služenja svoga vojnoga roka, a zatim je dva desetljeća drugovao sa avionima i visinama. I u njegovim prvim pričama, a i kasnijim djelima, najčešće bruje motori i okreću se elise, praćene pjesmom vjetra i sudbinama ljudi (Noćni let, Ratni piloti, Pošta Jug, Zemlja ljudi). A onda se, u toku jednog dužeg leta, ratne 1943. godine, pilot i maštar Antoan našao u pustinji u koju se, zbog kvara, morao spustiti njegov avion. »Prve sam večeri zaspao na pijesku, udaljen hiljadama milja od ljudskih naselja. Činilo mi se da sam usamljeniji od brodolomca na splavu usred oceana. Zato vam nije teško zamisliti, kako sam bio iznenađen kad me je u praskozorje probudio neki smiješan glasić. Zatreperio je: - Molim vas..., nacrtajte mi ovcu!

- Šta...? Kako...!

- Nacrtajte mi ovcu...« Tako se svog prvog (zamišljenog ili željenog) susreta sa neobičnim dječakom, Malim Princom sa asteroida B 612, prisjećao pisac, posvećujući mu zatim nadahnute stranice svoje maštovanke, svoje knjige koja je postala omiljena lektira djece širom svijeta.

Tako je, prije punih 70 godina, rođen izuzetan književni lik, Mali Princ, koji nas uči da vrijedi živjeti, i radovati se, i zbog jedne jedine ruže, kako treba znati uživati u ljepoti i kako se ne smijemo obeshrabriti kad naiđemo i na trnje.

Jer, i ono ima svoju životnu ulogu.

Sa jednog leta, 31. jula 1944. godine, pisac i pilot Egziperi nije se vratio. Ali ostao je njegov, i naš, prijatelj Mali Princ. Danas bi bio sijed, možda bi imao podvoljak i trbuščić, sigurno bi imao unuke i pričao im o svojim putovanjima po stvarnim i zamišljenim planetama... Ali, on je ostao vječiti dječak. Da nas uči da je djetinjstvo vječno, da se ono obnavlja, i da su i odrasli u duši i sjećanjima samo velika djeca. »Svi su odrasli nekad bili djeca«, zapisao je Egziperi. »(Samo je malo onih koji se toga sjećaju).« Poetska proza »Mali Princ« upravo ih podstiče da se toga sjećaju. I da shvate, da se stvari ne traže samo očima, nego i srcem. I da znaju, da je ljepota osjećanje. Uživati u ljepoti jednog cvijeta, ili jednog trna niz koga se otiskuje kapljica rose, znači, prije svega, osjećati. »Ako čovjek voli jedan cvijet, jedinstven među milionima i milionima zvijezda, dovoljno je da ga zapazi, pogleda, pa da bude sretan« - govori Mali Princ. I još nas uči da treba postavljati pitanja, da treba otkrivati istine, da treba željeti i maštati.

Maštati! Sanjati!

Nije li i svako, dijete, čovjek, tragač za svojim slobodnim parčićem zemlje pod beskrajnim nebom, pomalo i svojevrstan Mali Princ!? Onaj koji se sjeća, koji želi, koji čezne, koji zamišlja, i koji pokušava da malo sreće otkrije u malim svakodnevnim stvarima i treptajima. Možda je i više sretan onaj ko nije presretan, i koji može spoznati ljepotu, dobrotu i radost u zrncima svakodnevnog života.

Lik Malog Princa oživio je na stranicama mnogih izdanja širom svijeta. Neiscrpna je inspiracija i dramskim, filmskim, muzičkim i likovnim umjetnicima. A Međunarodna galerija portreta u Tuzli je, prije desetak godina, priredila i izložbu plakata sa kojih nam je mahao baš Mali Princ, pozivajući nas da zajedno maštamo i otkrivamo ljepote svijeta.

L aTi ce

LEKTIRA

Sipajte, sipajte, pahulje lake…

Dragan Kulidžan, bosanskohercegovački pjesnik za djecu, najviše je volio da piše o igri pahuljica i djece… Šta ljepše od igre pahuljica! Prisloniš nos na prozorsko staklo i gledaš u bijelo jutro. Onda se obučeš, istrčiš napolje i loviš pahuljice. A one, slijeću ti na dlanove, na nos, na trepavice, pa i na jezik, ako ga isplaziš. I radosno ponavljaš: Sipajte!

Sipajte!

Baš tako, »Sipajte, sipajte«, zove se i jedna razdragana knjiga pjesama i stihovanih priča. Napisao ju je Dragan Kulidžan, a objavila izdavačka kuća »Bosanska riječ« iz Sarajeva, u svojoj poznatoj ediciji »Plamena«, prema jednoj priči bajkara Ahmeda Hromadžića. Kulidžan je, inače, čitav svoj život drugovao sa djecom i rimama, kao pisac i kao urednik »Vesele sveske«. U Sarajevo je došao iz rodnog Mostara, u kojem se snijeg zadržavao uglavnom po vrhovima okolnih planina. A u glavnom gradu naše Bosne i Hercegovine snijeg je čest, i drag, gost. A kako i ne bi, kad grad, po zimi pun magle i smoga, oblači u bjelinu i sve ulice i sokake, padine i strmine, pretvara u najljepše sanjkaške staze. Zato je Dragan Kulidžan zavolio pahuljice i njihovom letu posvetio brojne pjesme. Kao i ovu po kojoj je i knjiga dobila ime:

Sipajte, sipajte, pahulje lake, sretan vam pad – padajte, padajte, bijelite grad!

Letite, letite, pahulje lake, volimo vas, nosite, nosite, radost za nas!

Da li ste ikad pokušavali da izbrojite pahuljice? Bar one koje padaju na vaše kape i šalove, na vaše dlanove? Važno je samo neka padaju!

Pahuljica bezbroj plovi, užurbano lete, ogrtač se gradu novi od snijega plete.

U tom bijelom gradu djeca prave još jedan grad, od snijega. Prave i jednog neobičnog Snješka, koji više liči na kakvog slonića. Ne zaboravljaju ni vrapčiće koji se ipak toliko ne raduju zimi, jer je dočekuju »bez hrane, bez kaputa«. Zato, kad god nešto jedete, pomislte i na gladne i promrzle vrapčiće. Pomislite i na gladne srne i lanad, kao što je i pjesnik Kulidžan mislo na jednu srnu kojoj je vuk odvukao lane, pa je toliko lila suze, da se skamenila, a iz njenih očiju su potekle suze od kojih je nastao pravi potočić. Srnin potočić, kako se zove i jedna pjesma u ovoj knjizi u kojoj pjesnik ne zaboravlja ni naše šumske prijatelje, dva zečića dva prvaka, mrave koji su gradili svoju malu željeznicu, pa jednog medvjeda, Medu Medadaja, o kojem je napisao i priču u stihovima – »Priču o Januaru i Medi Medadaju«. Tu su i pričovankerimovanke »Gost iz zemlje Strašna Hladnoća« i »Decembrov put«.

I tako, lete, lete pahulje i u Kulidžanovim pjesmama. Lete i riječi, spliću se u stihove, stihovi u pjesme. Kao da pjesniku »sipaju iz rukava«. Ulovite i vi, čitajući ovu knjigu, neku od tih riječi, neki stih, strofu. Napišite i sami neku pjesmicu o pahuljicama, dajte im neka imena. Padalica. Lutalica. Ledonosilka. Sanjalica. Radosnica...

Letite, letite, zvjezdice zime pahulje lake, veselite, veselite nestašne đake.

Šta nam pjeva ptica Dragan Kulidžan Šta nam pjeva ptica u šumi ulica?

Kao prvo i prvo: Sačuvajte drvo!

Kao drugo i drugo: Neka raste dugo!

Kao treće i treće: Volite drveće!

A kad se pahulje umore, neka slobodno slete nekoj djevojčici ili nekom dječaku na dlan, i zajedno zapjevuše. Pahulje su cvjetovi zime, koje će uskoro zamijeniti cvjetovi proljeća.

13

NOVE KNJIGE

L aTi ce

Selma Skenderović, Uršljanka leta 2020:

V bistvu šteje, ali je neka oseba dobra, ali ne Selma Skenderović, pisateljica, pesnica, zmagovalka Festivala mlade literature Urška, objavila je pri JSKD zbirku kratkih zgodb Zakaj molčiš, Hava?, v kateri se ukvarja z zelo raznolikimi, pa tudi težkimi temami, kot so vprašanje identiteta, tujstva, pripadnosti. V novoletni številki naše priloge za književnost in jezik podarjamo vam odlomke iz nagrajene knjige, predvsem o tem, kako Hava doživlja tujstvo.

Včasih opazujem svojo podobo v zrcalu neverjetno dolgo. Skušam najti tisto, česar nimam, Slovenci pa imate. Oči imam, ušesa imam, nos imam, vse imam. Zakaj se potemtakem ve, še preden odprem usta in izgovorim besedo, ki vsebuje črko l, da sem tujka? Mogoče je kriva hoja. Ja, to bo. Še teže je najti tisto stvar, po kateri vsi veste, da sem muslimanka. Možno, da so tudi za to krivi moji koraki. »Nikoli ne bom prebrala Desetega brata!« »Zakaj?« Njene ustnice so oblikovale nasmeh. »Ni potrebe, da bi nepravi Slovenci prebrali prvi slovenski roman!« »Ah, dej no! Kako veš, da ga je Jurčič napisal samo za Slovence?« Res ne vem. In ravno ta nevednost je, že odkar pomnim, moja največja hiba. Jebemti, ne vem, kdo sem! V vaši Sloveniji sem tujka, ker doma ne govorim slovensko. Moje ime je tuje.

Kamorkoli grem, ga moram ponoviti vsaj trikrat. V banki, na pošti, pri zdravniku. Ob vsaki ponovitvi je moj glas tišji in bolj sramežljiv, kakor da ne zaupa samemu sebi, da bo slišan. V svoji, tako imenovani, domovini sem tujka, ker ne vem, kdaj je kateri državni praznik. Babica mi je rekla, da me ne prepozna. Menda sem se spremenila. Z mano se več ne more pogovarjati kakor prej, ker sem divja. Zasačila me je, ko sem v njenem domu preverjala, ali je salama svinjska. Navada pač. (odlomek iz zgodbe Brezimni obraz)

Ljudje nas imajo za čudake. Vidim, kako nas gledajo. Slišim njihove odzive na naše negativne pripombe (zadnji pridevnik jim pripisujejo sami). Mi smo poslušalci. Ljudje nam zaupajo svoje strahove, ker jih ne obsojamo, ker se ob nas ne počutijo slabo — mi smo vedno dno. Pravijo, da smo nemarni, zadirčni, negativni.

Smejejo se našim izjavam, ker so hecne — povemo jih preprosto in brez ovinkarjenja. Ne jemljejo nas kot odgovorne in zanesljive, toda noben se ne potrudi, da bi nas v resnici spoznal. Vsi tako zgledni in empatični se še malo ne zanimajo za zgodbe, ki so skrite za meglenimi očmi. Zatiskajo si ušesa, ko jim jih začnemo pripovedovati.

Slabi smo tudi, ko molčimo. Neznosni smo, ko smo jezni in kričimo. Neradi nas vidijo, da jočemo. Česar ne vedo, je to, da za takim obnašanjem tiči žalost, ki se je v nas kopičila dolgo vrsto let. In še nekaj je, česar ljudje ne vedo — da nam je mar, čeprav se ne zdi tako. (odlomek iz zgodbe Plitvine)

14

L aTi ce

»ZAKAJ MOLČIŠ, HAVA«

Stare ženske imajo nabrekle žile na rokah. Slabo slišijo. Na njih ni sledu o tistih očarljivih, prikupnih obrazih, ki so jih imele v mladosti. V očeh drugih so načete in splahnele. Skoraj vse so postrižene na kratko. Če pa imajo dolge lase, so tanki, in ne glede na to, kolikokrat se pobarvajo, se jim še vedno pod vso to barvo vidijo sivi prameni. Njihovi prsti so krivi, njihova koža zgubana, njihovo telo krhko in utrujeno. Saj nisem lena, ampak ne zmorem več. Težko zamenjam posteljnino, roke me začnejo boleti. Potem se moram usesti. Počasi hodim, počasi pospravljam, vse delam počasi, veš. Zavedajo se, da jim ličila ne bodo pomagala, da bi se spet polepšale in pomladile. Oblačijo se v oblačila, ki so jih nosile, ko so še delale. Nekoč profesorice, odvetnice, kuharice zdaj ostanejo brez želja. Jaz ne potujem več, vedno sem doma. Človek je star, ko ne more več potovati, veš. Če so prej bile odgovorne za svoje življenje, so zdaj odvisne od drugih. Izročene na milost in nemilost drugim. Naporno jim je spremljati stvari, ki se dogajajo v svetu. Postanejo neokretne.

Zdaj jih malo boli križ, zdaj kolena. Težko hodijo, dolgo vstajajo s stola. Skrbi jih, da bodo padle po stopnicah in bodo za vedno zaprte v stanovanju. Kadarkoli jih lahko nekdo napade, saj so vsi močnejši od njih. Živijo same. Kuhajo samo zase, pomivajo samo svojo posodo, likajo samo svoje srajce, odnašajo samo svoje smeti. Nikogar ni, ki bi z njimi spil kavo, jih vprašal, kako so preživele dan. Jim povedal, da mu je mar. Jih tolažil in skrbel zanje. (odlomek iz zgodbe Čips in čokolada za žensko s čikom v ustih)

Selma Skenderović: Obenem gre za rušenje presodkov…

Knjigo sestavlja 15 zgodb, v katerih se tematika narodnega tujstva prepleta s tematiko odklonskosti, "čudaškosti" tistih, ki so na družbenem robu. Zaradi strahu pred odzivi drugih si glavna protagonistka Hava dolgo ni upala povedati na glas, kaj se ji v Sloveniji dogaja zgolj zaradi tega, ker je Neslovenka. Po letih molka pa se je odločila spregovoriti.

Knjiga je izšla pri založbi JSKD, v zbirki Prvenke. Čutila sem potrebo po pisanju zbirke, ker je tematika narodnega tujstva v slovenski literaturi zelo redko obravnavana, če sploh. Tako sem dala besedo tistim, ki so prezrti. Obenem gre za rušenje predsodkov, ki jih imajo Slovenci do Neslovencev. Želim si, da bi vsaj en bralec/ka skozi branje ugotovil/la, da je v bistvu nepomembno, katere narodnosti ali veroizpovedi je kdo. Kar dejansko šteje, je to, ali je neka oseba dobra ali ne.

15

PORUKE SVIJETU

L aTi ce

Moje su suze zov svijetu Slovenija je u teškim, ratnim godinama na početku zadnjeg desetljeća prošlog stoljeća, iako je i sama osjećala breme te krize i agresivnosti, otvorena srca i raširenih ruku primila brojne porodice iz Bosne i Hercegovine. Za djecu su organizovane i posebne osnovne škole, dok su srednjoškolci i studenti bili uključeni u već postojeći obrazovni sistem. U tom periodu postojale su i kulturne radionice koje je podsticao i pomagao Zavod za otvoreno društvo.

Mladi su pisali, plesali, slikali, svirali, tražeći utjehe za svoje tuge u stihu, boji, notama, igri. Nastajale su i knjige s dječijim literarnim radovima, kao što je i jedna knjiga objavljena u kulturnoj radionici u Zbirnom centru za begunce u Ilirskoj Bistrici. Dječije pjesme objavljene su, osim na bosanskom jeziku, i u prevodima na slovenski i italijanski jezik, a u saradnji sa Centrom za mir u Sieni, Uradom za begunce Vlade Republike Slovenije i Visokim komisariatom Združenih narodov za begunce – misija u Ljubljani.

Ova knjiga, iz koje objavljujemo kraći izbor, zove se Zov svijetu - Klic svetu – Grido al mondo.

Prevod: prof. Sergij Šlenc

ZOV SVIJETU Sanela Bešić

POTOK SREĆE

Prijatelji, ako me vidite uplakanu, ne pitajte zašto.

Moje su suze zov svijetu. Želim, samo želim, da ih neko vidi i zaustavi rat.

(1993)

Teče, teče potok sreće, a ja mislim na dom svoj.

Oj, potoče moje sreće, nosi mene u dom moj.

KLIC SVETU Prijatelji, če me vidite jokati, ne vprašajte zakaj.

Moje so solze klic svetu. Želim si, samo želim si, da jih kdo vidi in vojno ustavi!

GRIDO AL MONDO

16

Amici, se mi vedete piangere, non mi chiedete il perché.

Le mie lacrime gridano al mondo.

Voglio, desidero soltanto che qualcuno le veda

Josip Kovačević

Da razgledam selo svoje i da vidim rodni kraj, oj, potoče moje sreće, nosi me u zavičaj.

(1997)

IL RUSCELLO FELICE Placido scorre il ruscello felice, ma io penso a casa mia.

O ruscello, ruscello, felice, portamici, suvvia.

Perche io veda il villaggio, il mio luogo natio, o ruscello, ruscello felice, portami al paese mio.

L aTi ce

DJECA PIŠU

MOJA TUGA Edina Šljivić Moja je tuga veća od planine.

Moje je srce veće od tuge.

U mome srcu duboko je more.

U moru je skrivena školjka.

U školjci je najsjaniji biser.

U biseru je očev osmijeh.

MOJA ŽALOST Moja žalost je večja od planine.

Moje srce je večje od žalosti.

V mojem srcu je globoko morje.

V morju je skrita školjka.

V školjki je najbolj bleščeč biser.

V biseru pa očetov nasmeh.

LA MIA PENA La mia pena é piu grande del monte.

Il mio cuore é piú grande della pena.

Nel mio cuore é un vasto mare, nel mare si cela una conchiglia, una conchiglia con la perla piú splendida, nella perla é il sorriso di papà.

MOJI TUŽNI DANI Indira Tešnjak Prvi tužni dan bio je rastanak s mojim ocem.

Drugi tužni dan bio je odlazak od moje kuće.

Trećí tužni dan bio je odlazak od moga djetinjstva.

A četvrti tužni dan bio je onaj koji nikad nisam sanjala.

1995

I MIEI TRISTI GIORNI Il primo triste giorno fu il commiato da papà.

Il secondo triste giorno fu la partenza da casa mia.

Il teryo triste giorno fu il commiato dall’ infanzia.

Il quarto triste giorno fu quello che non ho mai sognato.

MRZIM SVOJE MISLI Stana Marijanović Mrzim svoje misli jer su uvijek iste.

Mrzim svoje misli jer su žalosne.

Obično se pitam zašto sam morala napustiti svoj dom?

Zašto moraju da ginu nevina djeca?

Zašto moraju da pate?

Oh, kad bih mogla da dođem u svoju kuću, pa da vidim onu ljepotu, da mogu u miru spavati…

1993.

17

POTOPIS

L aTi ce

Matilda Škrlj: POTOVANJE SKOZI BOSNO Stojim v predmestju Sarajeva. Gledam vse te visoke stolpnice. Dan ugaša v mrak. K meni pristopi mladi Nermin, z iztegnjeno roko mi pokaže proti vrhu ene teh stolpnic. Pove mi, da je tam v dnevni sobi pila kavo njegova mama, ko je priletela granata. Moja obleka zažari v ognjeno rdeči barvi in odletim tja gor. Vedno več luči se prižiga v domovih, stanovanjski bloki zaživijo. Letim med njimi in jih preštevam. Tukaj sosed nima soseda, tukaj ni več družine, ni mame, ni ničesar več. Stolpnice izgledajo kot tablica čokolade, ki jo je otrok vesele zagrizel. Tukaj manjka košček, tam dva…Nerminova čokolada je pojedena ravno tam kjer je bil njegov dom z mamo. V njegovem pogledu je še vedno lučka, ko jo je ob mraku nekoč prižgal doma.

(Sarajevo)

Spustila sem se s hriba v dolino.

Pomlad je in vse je oživelo. Gozd je spet živ in zelen, čudovito diši po življenju. Moja zeleno gozdno obarvana obleka lebdi z menoj v zraku. Zagledam hiše, deset, petnajst hiš. Nenavadne so.

Nimajo strehe, nimajo oken in vrat. Hiše so samo zidovi.

Nekdanja vas stoji in živi, vendar so živa le drevesa, ki rastejo iz njih.

Namesto streh so tam zdaj krošnje dreves, ki pozdravljajo sonce. Pomlad jim je odprla popke, ki žarijo in dehtijo, so kot solze tistih, ki so tukaj bili. Vas je polna drevesnih hiš in že dolgo ni nikogar, ki bi se razveselil nad sladkim vonjem pomladi.

Drevesne hiše živijo a njihovi prebivalci so morali oditi, nekateri sredi pomladi in nekateri proti soncu.

(Drevesna vas nekje v Bosni)

Spet letim. Noč je.. Moja obleka je tokrat bela, z dolgo vlečko, kot nevesta.. Vendar ni poročna obleka. Bela z dolgo vlečko je za angele, da najdejo na njej prostor za potovanje med nedolžne. Bivališča so porušena, v nebo vpijejo črne, prazne luknje, ki izgledajo kot zamrlo čebelje satovje. Panj čebelic je porušen. Noč z luno na nebu pokaže praznino. Kako jo zapolniti?

Mesto izgleda kot mrtvaška lobanja s črnimi vdrtinami za oči, nos in zobe. Želim odleteti. Na vlečki je polno angelov, pa vendarle počakam jutra. Ob zori zagledam lučke, ki zrejo gor, v lepša vremena in angeli jim pomahajo in se poslovijo.. Tokrat v miru lučke še bolj zažare. (Grahovo)

18

L aTi ce

OMER BERBER: GOST ILUSTRATOR

Čarobnjak boje Ovaj broj naših literarnih i likovnih »Latica« ukrašen je, kao što vidite, crtežima i ilustracijama poznatog bosanskohercegovačkog slikara Omera Berbera. Naša saradnja traje od početka – na prvoj stranici već prvog našeg predstavljanja imali smo Omerov likovni dar, čudesni crtež i likovno rješenje našeg naslova.

Omer Berber, slikar i arhitekt, rodio se 1948. godine u Banjaluci, gdje je još kao učenik Gimnazije pokazivao privrženost likovnoj umjetnosti.

Diplomirao je na Fakultetu za arhitekturu u Ljubljani, a slikarstvo je učio u ateljeu svoga brata Mersada. Član je ULUBiH od 1971. godine.

Izlagao je na mnogim kolektivnim i samostalnim izložbama u regiji i svijetu. Živi i stvara u Italiji (Bolzano).

Kao dobar crtač i čarobnjak boje ušao je i u svijet ilustrovanja i likovnog obogaćivanja knjiga, među kojima je, uz neka djela Branka Ćopića i Nasihe Kapidžić Hadžić, bila i prva knjiga pjesama Irfana Horozovića, knjiga sjećanja Muhameda Filipovića »Tunjina nedovršena priča« i tri knjige pjesama i proze Kemala Coce. Posebno plodnu saradnju ostvario je s pjesnikom i prozaistom Ismetom Bekrićem, a u zadnje vrijeme ilustrovao je i dvije knjige pjesama Šime Ešića, Na prošlogodišnjem književnom susretu »Vezeni most« u Tuzli Omer Berber se predstavio i izložbom svojih ilustracija. Neki crteži sa te izložbe su i u ovom broju »Latica«.

19

"Bošnjački kulturni savez Slovenije izdao je Džepni bosansko-slovenski rječnik sa kojim korisnicima želimo da ponudimo knjižicu džepnog formata koja će zadovoljiti potrebu za osnovnim informacijama o određenim bosanskim riječima s kojim se korisnici mogu susresti svakodnevno.

Autori bosansko-slovenskog džepnog rječnika su Amra Halilović, doktorantka Humanistike i društevnih nauka (smjer slavistika) na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, i Selvedin Pajalić, profesor bosanskog jezika i literature.

Rječnik možete naručiti na e-mail adresi info@bkzs.si.

Izdavanje rječnika finansijski je podržao Javni fond Republike Slovenije za kulturne aktivnosti."