Prilozi

Kulturni projekt u okviru programa JSKD: »Beseda kot soseda« - »Besjeda kao susjeda« Stihovi kao mostovi

Riječi su prijatelji. Riječi su susjedi . Komšije . A kad se spletu, rađaju se stihovi . A stihovi su najljepši mostovi koji povezuju jezike, narode i kulture . U kulturnim programima Bošnjaške kulturne zveze Slovenije / Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije, i naših društava upravo dominira ta misija riječi . Tako smo već na pragu ove godine, od koje s pravom očekujemo, da nam bude bolja, radosnija, poetičnija, a u okviru mogućnosti koje nam je pružala epidemiološka situacija, listali knjige poezije bosanskohercegovačkih i slovenskih autora, zajedno ih čitali i prevodili . Stihove slovenskih pjesnika otkrivali smo u antologijskom izboru »Kažipot za vsepovsod« / »Kažiput za svaki kut«, i preveli na bosanski jezik, a antologija bošnjačke poezije za djecu »Slavuj iz naše bašče« ponudila nam je pjesme za prevod na slovenski jezik . Izbor iz tog prevodilačkog poduhvata, kao dijela našeg projekta »Beseda kot soseda« / »Besjeda kao susjeda«, koji pomaže i JSKD, našao se i na stranicama našeg priloga za književnost i jezik »Latice«, a sad ga želimo predstaviti i širem krugu čitalaca i ljubitelja poezije, pa ga objelodanjujemo i u ovom broju lista »Bošnjak« . Prevedeni slovenski pjesnici su: Niko Grafenauer, Neža Maurer i Igo Gruden, a bosanskohercegovački: Šukrija Pandžo, Muharem Omerović i Ismet Bekrić . Mladi prevodioci su: Elis Porić, Nija Rekić, Tarik Čelić, Din Avdić, Senadin Pehlić i Hana Elkasović, koji su bili uključeni u literarnu radionicu

»Beremo in prevajamo« - »Čita-

mo i prevodimo«, u našem društvu »Ljiljan« . Ovaj projekt nastavalja se i u ovoj godini, a njegova poetska vodilja su stihovi: »Riječi – Latice, a Pjesma – Cvijet, što više poljana, ljepši je Svijet« . Mentor: Ismet Bekrić

Igo Gruden:

VETER Veter nam na okna trka, po tečajih škriplje, štrka . V sobi sem in tja se ziblje, vse prebrska, strese, zgiblje: žarke splaši, muhe zmede, v pajčevino mehko sede, s stene urno pod odeje skoči kakor ptiček s veje in nazadnje po vseh hiši kolovrati, slepomiši . Ven iz hiše čezme skoči in od smeha skoraj poči: glej ga, skozi okno – smuk –mi odnesel je klobuk!

Igo Gruden:

VJETAR Vjetar na prozore kuca, škripi šarka, k'o da puca . U sobi svuda žuri, sve pregleda, sve rasturi: zrake plaši, muhe zbuni, pa sjedi u paučini, pa sa zida pod jorgane skoči kao ptica s grane . i na kraju po svoj kući htio bi se svud zavući . Preko mene skoči, rukne, od smijeha skoro pukne . Gle, kroz prozor vjetropir odnese mi moj šešir .

Preveo: Tarik ČELIĆ

Neža Maurer:

PRVI SNEŽEC Tam gori pod oblaki je nekaj zablestelo; na črni, mrtvi veji je belo zacvetelo; po suhi, rjavi travi je rahlo zašumelo; na sivi, trdi cesti je drobceno zapelo; prišel je mladi snežec, boječe, nagajivo –da zveseli nam dneve, olepša zimo sivo .

Neža Maurer:

PRVI SNJEŽIĆ Tamo gore pod oblacima nešto je zasijalo; na crnoj, mrtvoj grani bijelo je procvjetalo; po suhoj, smeđoj travi lagahno zašuškalo; na sivoj, tvrdoj cesti sitno je zapjevalo; došao je mladi snijeg uplašen, nestašan –da nas sviju razveseli i uljepša zimski dan .

Prevela: Nija REKIČ

Niko Grafenauer:

MAMA Mama je od vseh ljudi najboljša na svetu, ker se mi rada smeje in ker je par očetu . Z mamo se oče poljublja, z njo hodi spat in z njo vstaja in kar naprej ji obljublja vse do kraja . Z njo se fotografira objet preko rame in z njo se prepira, kadar se vleče zame . Mama očetu bere misli in vse njegove želje ugane . Pomaga mu, kadar su dnevi kisli, ali če z levo nogo ustane . Mama ne more biti sama, ali imati za par kakšnega strica . Saj vsi vemo, da je mama boljša očetova polovica . Le kako bi bilo očetu brez mame, ko bi ga le pol hodilo po svetu in nič ostalo zame?

Niko Grafenauer:

MAMA Mama je među svim ljudima najbolja na svijetu, jer mi se smije i jer je tati par . S mamom se tata ljubi, s njom liježe i ustaje i uvijek joj obeća sve što zaželi . S njom se slika zagrlivši njeno rame, a s njom se i posvađa kad mene brani . Mama tati čita misli i sve želje njegove pogodi, pomaže mu kad su slabi dani ili kad na lijevu nogu ustane . Mama ne može biti sama, ili imati uz sebe kakvog »strica« . Jer svi znamo da je mama tatina bolja polovica . Kako bi bilo tati bez mame, kad bi ga tek svijetom pola hodalo i ništa za mene ne bi ostalo .

Preveo: Elis PORIĆ

»BESEDA KOT SOSEDA« »BESJEDA KAO SUSJEDA« Mladi prevodioci

Naš projekt »Beseda kot soseda« - »Besjeda kao susjeda« postao je naš most satkan od riječi i rima . Prvo smo, u okviru radionice »Beremo in prevajamo« - »Čitamo i prevodimo«, u prostorijama društva »Ljiljan«, a zatim samostalno, u sigurnosti svojih kuća i stanova, prevodili pjesme bosanskohercegovačkih pisaca na slovenski jezik . Bio je to i prvi dio naše male online škole književnosti i jezika . Naši mali i mladi ljubitelji poezije i prevodioci pročitali su više pjesama iz antologije »Slavuj iz moje bašče«, a jedan dio tog jezičkog blaga dobio je novi sjaj – ljepotu slovenskog jezika . Zatim smo prevodili i pjesme slovenskih autora, na bosanski jezik .

Šukrija Pandžo:

PRISLUŠKIVANJE Pucketa peć k'o da kaže: Moja su njedra sva od žari . Kraj sebe Lejla odjeću slaže, i sad će ona da sanjari . Igraju šare svud po podu, napolju mjesec: uštap puni s tamnog neba, u svom hodu, na srebren snijeg zlato kruni . - Zašto ne spavaš? – majka pita –vrijeme je, eto, devet kuca, ta to se samo mjesec skita po dnevnom tragu sjajnog sunca . A Lejla šuti, u noć gleda, pa kad je majka rukom tače, ona prošapta sva blijeda: -Čuj, mama, negdje maca plače .

Šukrija Pandžo:

PRISLUŠKOVANJE Praskata peč in kot pravi: Moje naročje je iz žeravice . Poleg sebe Lejla oblačila zlaga, in sedaj, bo ona sanjarila . Prelivajo se vzorci po tleh, zunaj luna polna s temnega neba v svojem premikanju, po srebrnem snegu zlato krona . - Zakaj ne spiš? – mama sprašuje –čas je, glej, devet odbija, to je le mesec, se sprehaja po dnevnih sledeh svetlega sonca . A Lejla tiho v noč gleda, ko jo je mati z roko dotakla, ona zašepeta vsa bleda: -Ali slišiš, mama, nekje muca joče! Prevedel: Din Avdić

Ismet Bekrić:

I LOPTA JE ŽIVO BIĆE I kad je igri kraj, i novi dan kad sviće, uvijek dobro znaj –i lopta je živo biće . I kad leti, ko zmaj, i kad se s nogama spliće, uvijek dobro znaj –i lopta je živo biće . I kad bi malo ukraj, i gledala crtiće, uvijek dobro znaj –i lopta je živo biće . I kad se njezin sjaj preseljava u priče, uvijek dobro znaj –i lopta je živo biće .

Ismet Bekrić:

TUDI ŽOGA JE ŽIVO BITJE In ko je igre konec, in ko prihaja novi dan, vedno dobro vedi –tudi žoga je živo bitje . In ko leti kakor zmaj, in ko se z nogami prepleta, vedno dobro vedi –tudi žoga je živo bitje . In ko bi šla malo stran, in gledala risanke, vedno dobro vedi –tudi žoga je živo bitje . In ko se njen sijaj seli v zgodbe, vedno dobro vedi –tudi žoga je živo bitje .

Prevedla: Hana Alešević

Muharem Omerović:

ZAROBLJENE ŽELJE

Muharem Omerović:

UJETE ŽELJE

U dječijoj sobi tiho . U njedrima jednog mraka kuca srce zidnog sata, kuca srce u dječaka . A u srcu tog dječaka, što proteže ruke sneno, kao ptica u kavezu DEVET želja zarobljeno . Ne budi ga, bučni grade, nek proteže ruke snene, neka sanja, u snu želje često budu ostvarene . V otroški sobi tiho . V skrivnosti ene teme trka srce stenske ure, trka srce v fanta . A v srcu tega fanta, ki sanjsko iztegne roke, kot ptica v kletki devet želja je ujetih . Ne zbujaj ga, hrupno mesto, naj iztegne zasanjane roke, naj sanja, v sanjah želje pogosto se uresničijo .

Prevedel: Senadin Pehlić

Vezeni most Šare poezije

Uz objavljivanje Izabranih djela Nasihe Kapidžić Hadžić i devedesete godišnjice njenog rođenja

Piše: Ismet BEKRIĆ

Bistre vrbaske vode kao da se posebno privlače jednoj banjalučkoj bašči kroz koju vodi putić do stare bosanske kuće koju od ulice dijeli visok zid, sa pravom starinskom kapijom sa baglamama koje škripe, da se zna da i vrata imaju svoj govor, svoju poeziju . U toj kući, u naselju Stupnica, rođena je 1931 . godine Nasiha Kapidžić Hadžić, u toj bašči rasla je jedna djevojčica, i pjesnikinja, koja je u svakom cvijetu, u svakom plodu, u pjevu ptica pod strehom, u žuboru rijeke, tražila nadahnuća, da ih prelije u stihove . Po završenom studiju književnosti u Beogradu, vratila se ponovo u svoj zavičaj, na obale Vrbasa, i u banjalučku Realku, ali sada kao profesorica, i saradnica brojnih časopisa i listova . U jesen 1962 . godine prešla je u Sarajevo, prvo na poslove u dječijem programu Radio-Sarajeva, a zatim u izdavačku kuću »Veselin Masleša«, gdje je uređivala čuvenu biblioteku »Lastavica« uz koju je neraskidivo povezano i literarno i uredničko umijeće bajkopisca Ahmeta Hromadžića . Za vrijeme opsade i granatiranja Sarajeva, u podrumu je sanjala i svoju bašču kraj Vrbasa koju, nažalost, više nikada nije vidjela, jer su ratne godine i bolest skršili njeno tijelo, pa je zauvijek sklopila oči upravo u vrijeme kad se ujesen 1995 . godine tražilo i potpisivalo primirje u Dejtonu . Ali, ostale su širom otvorene njene

knjige – »Maskenbal u šumi«, »Skrivena priča«, »Vezeni most«, »Šare djetinjstva«, »Lete, lete laste«, »Od mog grada do tvog grada«, »Liliput«, »Sjenice«, koje sada doživljavamo i kao jednu poetsku bajku u novom izboru, objavljenom u izdanje »Lijepe riječi« iz Tuzle . Ponovo s još više ljepote cvjetaju i lepršaju stihovi u kojima se nad Vrbasom uzdižu vezeni mostovi, ptice slijeću na cvjetove i grane u njenoj bašči, a u njenoj rodnoj sobi još uvijek blistaju šare djetinjstva: U sobi djevojčica išarala zidove –za svoju mamu nacrtala svatove u veseloj sviti veliku lađu i jablan viti. A mama rekla glasno, u sreći: ‹Neka se ova soba ne kreči, nek plovi lađa nacrtana još mnogo sati i mnogo dana.›

U toj lađi djetinjstva u Nasihinu bašču i avliju dolaze pjesnici, da u okviru književne manifestacije »Vezeni most« svoje stihove utkaju u zajedničku poruku – da je poezija neuništiva, i da Dobro uvijek mora pobijediti zlo . Još prilikom otkrivanja spomen-ploče na Nasihinoj rodnoj kući, u oktobru 2003 . godine, kad je i rođena ideja da se u ovom ambijentu okupljaju pjesnici i ljubitelji poezije, književnik i tadašnji predsjednik Društva pisaca BiH Gradimir Gojer je naglasio da ovi pjesnički vezeni mostovi treba da se rašire po cijeloj Bosni i Hercegovini, pružajući se i do onih, rasutih svijetom, koji žele da čuju i žubor domaće, maternje riječi . Plemenite želje postale su već dio stvarnosti – u Tuzli se svakog maja održava susret pisaca za mlade, a u Banjaluci se mnogi povratnici i zaljubljenici u pjesničku riječ okupljaju u prostoru u kojem je rađana poezija, i u kojem se ponovo stvaraju stihovi . I banjalučka pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić ispisala je pjesničku posvetu svojoj sugrađanki:

Otišla si da prebrojiš zvijezde, da svakoj daruješ haljinu od tila, da izvezeš nebo onim što si snila, da se ljepota ne bi izgubila.

Poezija Nasihe Kapidžić Hadžić živi u svojoj punoj ljepoti i dobroti, žubori kao vrbaske vode kad zapljuskuju Kapidžića brod, treperi kao listovi u banjalučkim alejama . Tako je bilo i krajem jednog maja, kad su na Književnim susretima »Vezeni most« u Tuzli osnovci govorili pjesme o pticama, djeci, suncu, školskim klupama, i o svim čudesnim šarama djetinjstva . Čuli smo, u emitiranju jedne emisije Radia BH 1 – O bh . pjesnicima, i glas pjesnikinje, koja je najviše govorila o svojoj bašči kraj Vrbasa, o svojoj kćerki Aidi, i o tome da je za nju poezija preplitanje svjetla, boje i zvuka . Baš tako, poezija Nasihe Kapidžić Hadžić, objedinjena i u pet knjiga njenih Izabranih djela, upravo nas očarava svojom svjetlošću, svojim slikama na kojima se boje i opisi ne vide samo očima, nego još više doživljavaju, osjećaju, kao dio vlastitog bića . A Nasiha Kapidžić Hadžić je baš bila, kao što lijepo napisa pjesnik Ranko Risojević, dobivajući nagradu s Nasihinim imenom za domete u literaturi za djecu, »pjesnikinja koja svijet gleda kroz svoje tiho biće, svijet kakav se prostire pred njom kao ukras a ne prijetnja« . U svojim poetskim zbirkama Nasiha Kapidžić Hadžić je baš željela, i uspijevala, da svijet u kojem zajedno žive i ljudi, i djeca, i ptice, i ptići, i cvjetovi, i cvjetići, i rijeke i potočići, i oblaci, i oblačići, i stabla, i grančice, sva ta životna šarolikost, ne budu nikakav teret, napor, nego ukras, ljepota, pjev ptice i žubor vode, one koja je tekla, i još teče, pod prozorima njene rodne kuće na kojoj se sada spomen ploča sa njenim stihovima: »Kad jednom dođeš u grad od lišća, da budeš najdraži gost, preći ćeš i ti korakom lakim vitki, vezeni most.«

A taj most sve više se uzdiže sa stranica Nasihinih knjiga, kao jedinstvena pjesma djetinjstva i odrastanja, ljepote i dobrote . Jer, poezija nas i uči, a posebno ova, vezena, »da je svijet ljepši ako si bolji, i da je tebi ljepše ako si bolji« . Bašča i avlija kraj Vrbasa zovu, da u tom svijetu ljepše doživimo, osjetimo, i poeziju pletisanke, kojoj je njena sestra Beba Kapidžić, likovna umjetnica, u staroj bosanskoj kući uredila i spomen-sobu, sa mnoštvom knjiga, fotografija, dokumenata i stvari koje odišu prošlošću . Tu su sećije, ćilimi, mangale, tepsije, slike i stolovi na kojima susrećemo i Nasihine rukopise . Ovaj čudesni ambijent svakako ne smije izgubiti svoju dušu i uspomene na omiljenu pjesnikinju . Zato neka i ova moja pjesma bude mali poziv, da dolazite, uplovljavate i kao čitaoci, u svijet Nasihine poezije, svijet životne radosti i ljepote . Ko sunce grije rima, da mrzlo ne pada inje po cvijeću i po snima iz bašče pjesnikinje. Dok stoji kuća stara, ko pjesma nasred svijeta, i neka davna šara ovdje će da procvjeta. I iz te mrve boje, iz tog prvotnog glasa, ovdje se vječno roje žubor-pjesme Vrbasa. I sagni se, potraži, kamičak – riječ sedara, biće ti odmah draži, i taj svijet dječijih šara.

Napišimo još da je i BKSS podržao pripremu i objavljivanje Izabranih djela Nasihe Kapidžić Hadžić, pretplatom i planiranim promocijama ovih značajnih izdanja u našim društvima .