s nekim ko ide sa mnom kroz život i onda se guramo, ponekad naduravamo - šta ja mogu tebi dati, šta ti možeš meni dati. To je jedan proces ispreplitanja, ispomaganja.
Intervju Ramiz Huremagić O književnosti, odnosu pojedinac – društvo, o samom čovjeku, u razgovoru s Ramizom Huremagićem. Ramiz Huremagić, književnik i magistar kriminologije, jedan je od osnivača i predsjednik Centra za kulturu, umjetnost i društvo OMAHA iz Cazina. U Sarajevu je godinama vodio Centar SAMOUPRAVA. Objavio je tri zbirke poezije: U svijetu bučnih ljudi (TKD Šahinpašić, 2013), Čekičanje vremena (Centar SAMOUPRAVA, 2016), te MIOSTRAH (Centar SAMOUPRAVA, 2018) kao i zbirku priča i zapisa Grabež (Centar OMAHA, 2020). Ko-autor je scenarija za dugometražni igrani film Dim duhana. Sa Anom Isaković je napisao i producirao pozorišnu dramu Da li bi htela da se još ponekad nađemo.
Moje prvo pitanje izazvano je prije svega velikom znatiželjom da otkrijem šta je navelo jednog kriminologa da se okrene književnosti i da se okuša kao pisac? Zašto pitanje ne bi moglo biti obrnuto, šta je jednog pisca otjeralo da bude kriminolog? U principu, to je nešto sa čim se čovjek rodi i to je tako. To što u jednom trenutku života radi jedno, ne znači da ne postoji drugo, možda je prigušeno, zatomljeno negdje ali postoji tako da ne vidim nikakav problem da se čovjek može ostvariti na više planova. Na kraju krajeva neki od najvećih pisaca su bili pravnici, doktori itd. Nikad mi nije bilo jasno zašto se postavljaju takva pitanja, Bože moj, mogao sam biti poljoprivrednik i pisac.
Šta se prije probudilo?
Prvo je bilo pisanje pa me je nekako i ta spisateljska i čitateljska znatiželja odvukla u poziv kriminologa. Nisam nikad previše zažalio za tim. Vrlo je to interesantna priča. Na kraju krajeva ima dodirnih tačaka s književnošću jer i u tom poslu je prisutna fenomenologija zla i zločina, ulazak u ljudsku psihu, unutrašnje svjetove, mehanizme kako se nešto dešava. Traži se puno mašte, traži puno slikovitosti, puno kreativnosti. Nikad mi to nije bilo suprotstavljeno.
16
Znači književnost je uvijek tu bila? Da. Pisanje je započelo u srednjoj školi.
Kada uzmete i napravite paralelu šta je bila književnost prije ozbiljnijeg bavljenja njome i šta je sada kada ste prepoznati kao pisac?
Ja više imam osjećaj da se ona bavi sa mnom. Kad je nastajala moja prva zbirka poezije to je bio neki proces gdje se ja skoro ništa nisam pitao. To je bila baš poezija koja upravlja, zapovijeda, vodi sirovo, grubo, nezaustavljivo. Kasnije čovjek počne malo propitivati neke stvari, odnos sebe kao stvaraoca s tim što radi. Kroz drugu zbirku je bila priča kad sam ja tražio od poezije da vidim šta ona meni može dati, zato što je uvijek ona bila ta koja je gurala mene, moraš ovo, moraš ono i samo me gurne u neku priču i to je to. Ti nemaš neke velike mogućnosti izbora.
S drugom zbirkom smo nekako došli da ja nju pitam: Dobro, čekaj sad malo. Šta ti meni možeš ponuditi? Ako ja imam neku ideju, pitanje, nešto što me interesuje, koliko ti meni možeš dati, koliko i kako mi možeš odgovoriti? Tako da smo kroz to prošli skupa, koliko god to nekom možda čudno zvučalo. Time što ja stvaram svojom poezijom i prozom, ja razgovaram
A to sad nešto poznat, prepoznat, to je meni smiješno. Prvo, ja sebe tako ne doživljavam i nikad se neću doživljavati zato što ne idem u svijet ja, ide moje djelo – to je ono što ja ostavim iza sebe i to ima svoj put. Ja nikad ne znam do koga i kad će doći moja poezija, a kad i dođe do nekoga onda ona ima s tim svojim čitateljem poseban odnos, tu mene nema, onda je ona ta koja kod tog čovjeka nešto izaziva, oni ostvaruju onda neki odnos, ona se na neki način porađa ponovo. Vi kad nešto čitate, čitate na jedan način, Vaša prijateljica kad čita bit će potpuno drugi i to će svaki put biti neka druga poezija. Njoj je zajedničko samo to što će stajati da ju je nekad inicijalno porodio i stvorio i donio neko ko se zove tako i tako. A da sam ja tu nešto bitan - ne.
A književnost, mislim da je i to bilo pitanje: književnost u to neko vrijeme i sad – to su potpuno različiti svjetovi, prije svega u fenomenološkom smislu. To je bio svijet, prije svega bez interneta, to je bio svijet koji je bio zasnovan na bibliotekama, lektirama i na onome što možeš osjetiti među prstima. Nije bilo drugog načina nego da odeš u biblioteku i uzmeš knjigu i da čitaš. Drugo, segment obrazovanja je bio potpuno drugačiji nego danas. Lektire i program koji se radio je bio izuzetno ozbiljan, od domaće pa do svjetske književnosti. Čovjek koji je i malo htio, i rekao bih, ko nije pružao previše jak otpor prema obavezi da se čita lektira mogao je stvarno da sebe oplemeni i obogati onim što književnost može donijeti.
Danas to nije slučaj. Danas je to nešto potpuno drugačije gdje je čitav sistem obrazovanja doveden do apsurda – to su katastrofalne posljedice danas, a tek će biti. Kvaliteta obrazovanja je niska, sve je površno, sve je forma. Statistički zanemariv broj učenika se danas ozbiljno prihvata lektira, i čitanja književnosti generalno, lakše je na internetu naći nešto što je obrađeno. Nastavnici previše i ne gledaju, svejedno im je hoće li istu lektiru dobiti od stotinu učenika ili će neko sjesti, zagrijati stolicu pa napisati nešto svoje. Nema vrijednosnih
