Od plebiscita preko Deklaracije do pokušaja usvajanja Zakona Piše: Fahir Gutić
Sa jedne od sjednica Vijeća vlade u prošlom sazivu
Dokument nosi naziv Deklaracija Republike Slovenije o položaju narodnih zajednica pripadnika naroda i narodnosti nekadašnje SFRJ u Republici Sloveniji (DePNNS). Prilikom raspada nekadašnje države SFRJ i osamostaljenja Republike Slovenije, narodi sa područja bivše zajedničke države su po dostupnim podacima i projekcijama izračuna postotka glasova u većini glasali za samostalnu Republiku Sloveniju. U velikom broju su u tu mašineriju glasanja bili uključeni i Bošnjaci. Nije se tada razmišljalo o priznanju statusa nacionalne manjine, o kolektivnim pravima naroda, sistemskom uređenju finansiranja, o mogućnosti učenja maternjeg jezika, glasalo se ZA osamostaljenje Republike Slovenije. U pravcu djelovanja i pripremama za osamostaljenje Republika Slovenija je pored ostalih akata usvojila i posebnu izjavu. U toj Izjavi o dobrih
6
namenih (1990) pored ostalog posebno bode u oči i sljedeće:
(…) Također garantuje (Republika Slovenija) svim pripadnicima drugih nacija i nacionalnosti pravo na svestrani kulturni i jezički razvoj, kao i svima onima koji imaju prebivalište u Sloveniji garantuje mogućnost stjecanja državljanstva Republike Slovenije, ako to žele. Zato izgleda i postoji riječ »ali«. Ali, to je ostalo samo zapisano i ništa više. Sjetimo se samo izbrisanih! Već tada su početkom devedesetih godina prošlog stoljeća počela nicati različita kulturna društva, koja su kasnije i formirala saveze kao i Savez saveza. Prvobitni cilj društava je bio svaka vrsta pomoći matičnoj državi Bosni i Hercegovini, a kasnije su se društva okrenula svojoj osnovnoj namjeri i namjeni, a to je očuvanje tradicije, kulture i nacionalnog identiteta na ovim prostorima, naravno
uz što prisniju vezu sa maticom. Sve je to na samom početku bio neki početni zanos, volonterizam, koji na tim osnovama ne može dugo da traje. U tom periodu voloterizma sve aktualnije se postavaljalo pitanje opstanka društava, kao i finansiranje kulturnih programa. Počela su se tražiti rješenja kako da se uvijek iznova riješi finansijsko stanje u društvima, što dugoročno i srednjoročno, ali često i ono kratkoročno. Kako je vrijeme odmicalo, dolazilo se u teške situacije i pojedinci su počeli razmišljati o svom kolektivnom položaju. Kao i pripadnici drugih naroda su pokušavajući doći do nekog rješenja gotovo uvijek naletjeli na zid u državnim organima. Naravno, da je najveći problem bio finansijsko stanje u društvima i posljedično teška održivost rada u društvima.
Objektivno gledano, Bošnjaci kao zajednica u Sloveniji nisu u zavidnoj situaciji, kada je u pitanju mogućnost njegovanja i čuvanja bošnjačkog identiteta. Kao i druge nepriznate manjine tako ni Bošnjaci nemaju zakonom, a kamoli Ustavom priznata kulturna i druga prava. Iz čega proizlazi da po tom pitanju ne postoji cjelovito rješenje našeg kolektivnog statusa. Zbog toga u Republici Sloveniji i nema neke državne sistemske cjelovite politike, koja bi u cjelini uređivala odnos između države na jednoj i nepriznatih manjina na drugoj strani.
Svjesni potreba bošnjačke zajednice u Sloveniji (problem asimilacije, stalne teškoće finansiranja rada kulturnih društava…) BKSS je već u 2003. godini vladi Republike Slovenije uputio zvanični (pismenim putem) zahtjev za priznanje statusa manjine. Taj status bi trebao ponuditi zakonsku osnovu za lakše uređivanje svih pitanja od značaja za bošnjačku zajednicu u Sloveniji. Negativni odgovor vlade smo dobili nakon više mjeseci čekanja.
U traženju rješenja 2005. godine se krenulo i u zajedničku koordiniranu saradnju s kulturnim savezima drugih nepriznatih manjina s područja bivše SFRJ (EXYUMAK). Plod djelovanja EXYUMAK-a je bila donešena spomenuta Deklaracija u kojoj je pored ostalog navedeno:
