Bošnjak 2

BOŠNJAŠKA KULTURNA ZVEZA BOŠNJAČKI KULTURNI SAVEZ SLOVENIJE List Bošnjačkog kulturnog saveza SLOVENIJE P.P. 1624 LJUBLJANA

E-Mail: bkzs.fljds @ siol.net

BOŠNJAK Godina I

broj: 2

LJUBLJANA,

oktober 2000

IZLAZI 4 X GODIŠNJE

POPIS STANOVNIŠTVA 2001

B

ošnjaci nikada do sada od kada se vodi popis stanovništva, u svom dugogodišnjem postojanju nisu imali priliku da bi se izjašnjavali kao Bošnjaci. Sa raspadom bivše zajedničke države (za kojom pametan čovjek ne bi smio da žali), se je ukazala prilika da se pri popisu stanovništva koje se priprema za 2001 god. u R. Sloveniji, Muslimani - Bošnjaci konačno upišu i zvanično deklariraju svoju nacionalnu pripadnost Bošnjak. d 1974.god. su se Bošnjaci silom prilika morali izjašnjavati kao Muslimani, kao Jugosloveni ili neoprijedeljeni. Interesantno je, da se je jedan dio Muslimana iz samo njima znanih razloga (dobrovoljno) izjašnajavalo kao Srbi ili Hrvati a jedan dio i kao Crnogorci. ta to znači? Većini bi moralo biti jasno šta označava riječ musliman. U prošlom broju smo obrazložili pojam musliman, nije ni za odmet da ponovimo. Dakle riječ musliman potiče od arapske riječi muslim, što je particip aktiva od riječi islam, u značenju »predati se Bogu«. Riječ musliman je perzijski plural od arapskog muslim, a označava pripadnika islamske vjere. ima i nama se pruža konačno jedinstvena prilika da se s popisom utvrdi stvarni broj Bošnjaka u Sloveniji, i zato apeliramo na sve pripadnike muslimanske vjeroispovjesti da se tako i opredijele.

Bošnjački kulturni savez Slovenije je skoro dvije godine intezivno radio na tome i pregovarao, kako bi nam konačno omogućili i u Sloveniji statistički obradili podatci o broju Bošnjaka koji žive u Sloveniji, njihov materijalni, socijalni i drugi položaj. ad na kraju još podsjetimo da je i u ustavu Bosne i Hercegovine i Deytonskom sporazumu s plebiscitarnom odlukom na drugom bošnjačkom kongresu 28.9.1993 u Sarajevu, zapisano da nam se vrati staro oduzeto ime našeg naroda, a to je Bošnjak, onda je stvar u potpunosti jasna.

Redakcija

O

Kako se treba upisati ?

Da bi obrazac bio pravilno ispunjen pri popisu stanovništva, koje će na terenu izvoditi mentori Statističnog zavoda Slovenije, predstavljamo vam jedan dio obrazca za popis na kojem su navedeni podaci:

NARODNA / ETNIČNA PRIPADNOST: Slovenec / Slovenka X

BOŠNJAK Drugo (vpišite na črto):........................

Narodnosno neopredeljen Narodnosno se ne želim opredeliti

Svi oni koji pri popisu 2001 budu željeli svoju narodno/etničku pripadnost upisati kao »Bošnjak« imaće mogućnost to upisati na crtu kod druge ponuđene mogućnosti odgovora.

U OVOM BROJU OBJAVLJUJEMO: Program BKSS za 2001 Kad zapjeva Halid i Aska Trebalo bi se odkamrniti Intervju sa Izetom Sarajlićem Trebalo bi se odkameniti Naši običaji Dobro je znati Vjerska maska za etničke konflikte po svijetu Odakle izviru Šefikove slike Savjeti doktora Bosanska sportska vizija Brzopis smrti

Š

NJ A

K

BOŠNJAK

2

Program BKSS za 2001 U suradnji sa Ministarstvom za kulturu R. Slovenije, kao i sa Federalnim ministarstvom za kulturu R. Bosne i Hercegovine, Bošnjački kulturni savez Slovenije je za 2001 god. pripremio bogate i sadržajne kulturne projekte. Ukoliko bi projekti, koje vam predstavljamo, dobili financijsku podršku, BKSS će nastaviti sa njihovom realizacijom, koji na najbolji mogući način predstavljaju i oslikavaju samo djelić kulturne i duhovne baštine bošnajčkog naroda kao i Bosne i Hercegovine. bošnjačke narodne muzike. Danas ošnjački kulturni savez bošnjačka jazz muzika tek počinje Slovenije je zadnjih godina da živi. Na CD »Bosnian jazz docupripremio i realizirao znament« je sedam snimaka nastalih čajni niz projekata koji na najbolji između ratnih i poratnih nastupa mogući način prikazuju kulturu zadnjega desetleća. Teško je naći naroda Bosne i Hercegovine. Sve pravo ime za takvu vrstu melodije, dosadašnje projekte je BKSS prije svega zbog različitosti i raznorealizirao u suradnji sa Ministavrsnosti muzike. Uzimajući u obzir rstvom za kulturu R. Slovenije i da je puno snimaka napravljenih iz Federalnim Ministarstvom za kudokumentacijskih razloga za arhive, lturu Bosne i Hercegovine. Međusu muzičari - autori (ne obazirući se tim bez ogromne volje pojedinaca na sve poteškoće tehničke prirode), koji volonterski i bez ikakve materiodlučili za naziv »Bosnian jazz document«, jer snimljeni CD znači pojalne nadoknade rade na promovičetak bošnjačke etno-jazz muzike. sanju kulture i na očuvanju kulturne Svakim dijelom snimljenih melodija identitete Bošnjaka u Sloveniji, tesu projektu dali razlog, smisao i ško da bi danas mogli reći da bi se značenje. Snimljeni CD je u bistvu išta značajnije događalo na tom pomala zbirka bošnjačkih tradicionadručju. Zato koristimo i ovu priliku lnih pjesama, snimljenih po jazzoda sve ljude dobre volje, kako pojevskim muzičkim standardima u sadince tako i društva, pozovemo da radnji sa brojnim priznatim domase priključe radu BKSS i time daju ćim i stranim muzičarima. Na svoj doprinos očuvanju svoje vjere, promociji »BOSNIAN JAZZ duhovnosti, kulture...

DOCUMENT« bi bila izvedena Zašto ljudi koji su na neki način sledeća djela: ostvarili (zavidnu) egzistenciju kao · Snijeg pada... (Intro) 15:37 i oni koji su na tom putu, ne žele ili Sinan Alimanović, klavir jednostavno neće kako se to kaže ni da prstom mrdnu kako bi pomogli · If I Should Lose You 12:11 da bi Bošnjački korpus u Sloveniji Ne zaboravi Bosnu International Jazz Quintet dobio status kojeg (ako ništa drugo a ono zbog sebe, svoje nacije i svoje · I Love You 16:01 Sinan vjere te i ogromnog broja Bošnjaka Alimanović, Trio feat Gianni koji žive i rade u Sloveniji) zaslužuBasso je i koji mu pripada? Niko od njih ne Gianni Basso tenor sax traži nikakve pare, jer mi znamo a i većina Sinan Alimanović, klavir je svjesna da je te pare lakše potrošiti na Fadil Redžić, bas gitara alkohol nego ih dati recimo za izgradnju Komentar svemu ovome nije potreban.

Faik Lačević, bubnji džamije ili recimo za »Merhamet« ili nešto Bošnjački kulturni savez Slovenije je za · Mujo kuje… 10:55 (trad. drugo i da mu je onda nekako lakše, ali ne 2001 pripremio ciklus projekata koji zajeJazzya) Yazzya feat. dno čine jednu cjelinu.

Pa pođimo redom. zna se zašto neće bar da se uključi u rad ili Džemal Cakić dođe na neku takvu priredbu, da bar gleda i Džemal Cakić, truba nečega se nauči. Na takvu konstataciju veoDarko Poljak, tenor saksofon ma teško se može dati odgovor. Vjerovatno Edin Bosnić, klavir mu je (njima) svejedno. Jedne prilike je Saša Miličević, klavir znani slovenski filozof izrekao misli koje izgleda još i danas važe: »Kada je počeo rat Autor projekta: · All Of Me (intro) 8:37 Sinan u Bosni, ja sam mislio da će svi Muslimani Alimanović, klavir Fahir Gutić -Bošnjaci, da se odazovu i da brane tu · Sarajevo Remake 14:37 Bosnu. Mislio sam da, jednostavno oni Sa skoro osemdeset godina kašnjenja, tu je International Jazz Quintet (Bošnjaci) imaju izgrađenu svijest o zaje- konačno bošnjačka etno-jazz diskografija. dništvu, nacionalnoj identiteti, pripadnost To je prvi primer, da je bio bošnjački jazz · Zulfikar Paša 6:02 Bojan Zulfikarpašić (Perpignan Jazz jednom narodu..., kao što to imaju Jevreji. predstavljen na bošnjački način, što znači Festival, Francuska) Izgleda da sam se strašno prevario.« sa značajnim etnomuzičkim elementima

B

1

BOSNIAN JAZZ DOCUMENT

BOŠNJAK

2 MOSTAR SEVDAH REUNION Autor projekta: Fahir Gutić

Mostar Sevdah Reunion je projekat, koji je nastao, da bi ljubiteljima etno muzike, svuda po svijetu, približio muziku i pjesmu »sevdalinku«, koje su istovremeno i snimljene na CD za Nizozemsku muzičku kuću World Connection. Istovremeno je snimljen i dokumentarni film, koji prati život nekolicine saradnika ovog velikog muzičkog projekta i koji se bavi sudbinom grada Mostara jednog od najviše porušenih gradova u ratu na području bivše Jugoslavije. Spomenuti dokumentarni film je bio sa velikim uspjehom prikazan na prestižnom filmskom festivalu Rialto u Amsterdamu, u pripremi su prikazivanja i na drugim festivalima koji će se održavati po Evropi i svijetu. Film su sa zajedničkim snagama realizovale producentske kuće Refresh Production iz Sarajeva i Mostar Music Mashine iz Mostara. U sklopu nastupa spomenute muzičke grupe, koja je i snimila uspješni CD, projekt sadrži i prikazivanje spomenutog dokumentarneg filma.

Program bi trajao približno 2 do 3 sata, predviđeni pa su i razgovori sa muzičarima koji su radili na spomenutom projektu u toku rata.

3 ISLAMSKA KULTURA Promocija knjige »1001 noć« i okrugli sto na temu »Islamska kultura« Autor projekta: Abdulah Mehmedić

Kao što je krščanstvo osnova zapadne civilizacije, tako je islam osnova islamske i neposredno tudi bošnjačke kulture. Prolazi zadnja godina u drugom tisučletju, i sam papa Ivan Pavao II. je u svom historijskom izvinjenju između ostalog zapisao: »…Bog nas opominje, da moramo mijenjati svoje stare običaje, među koje se broji trinajest stoljeća dugo potpuno ignorisanje islamske kulture.« Sa projektom »Islamska kultura« bi počeli ciklus prikazivanja s kojima bi željeli sve zainteresirane generacije upoznati sa područjima, na kojima su nastali uslovi za rađenje islama i sa narodima koji su među prvima primili islam kao i sa islamskim životom, islamskom kulturom, sa činjenicom da je to bilo višerasno društvo sa razvijenom trgovinom, u ono vrijeme vrlo modernom i razvijenom obra-

3 dom zemlje, bogatim zanastvom, razvijenim zdravstvom i razvijenim zdravstvenim osiguranjem te vrhunskom kulturom, znanošću i tehnikom. Ovom temom želimo pokazati da islam i posebno islamska kultura nije ono što nam javni i elektronski mediji svaki dan prikazuju kroz svoju crnu šablonu o islamskom terorizmu, fundamentalizmu, »zaostalosti«(ne)slobodi žena, nerazumnim zakonima itd. Naš cilj je, da prikažemo i kažemo nešto i o vrhunskim uspjesima islamske kulture u svim segmentima života, posebno pa bi spomenuli poznato djelo »1001 noć«, koje je uzidano u temelje ljudske kulture. Preveo ga je jedan od najpoznatijih evropskih islamista dr. Enes Karić. Prevodio je direktno iz arapskog orginala, pisanog sa starim arapskim pismom bez interpunkcija.Na promociji knjige i okruglom stolu bi po našim predviđanjima, sudjelovali: Dr. Enes Karić, dr. Vesna VelikovrhBuklica, prevodilac Leksikona islama, dr.

Tomaž Mastnak in dr. Božidar Jezernik.

Projekat bi bio realizovan u odgovarajućoj dvorani u Ljubljani. Termin: oktobar 2001.

Za ciklus projekata »Islamska kultura« su predviđene slijedeće teme: 1. Područja, na kojim je nastao islam: a) b) c)

Meka Arabija historijski događaji

2. Historijski događaji: a) b) c)

prorok i njegovi nasljednici širenje islama i nastanak muslimanskog svijeta višerasno društvo

3. Ekonomija: a) b) c) d) e) f)

trgovina na velikim razdaljinama pošta i telegraf bogati zemljoradnici promjena kod obrade zemlje zanastvo građevinarstvo

4. Znanost I tehnika 5. Zdravstvo (ljekari, kirurzi, porodilišta) 6. Kultura, knjižare 7. Sport 8. Život u gradovima: a) b) c) d)

trgovine razkošja vladara zabave ljudska praznovanja

4 RETROSPEKTIVA BOSANSKE KINEMATOGRAFIJE Avtor projekta: Fahir Gutić

Bošnjački kulturni savez je 1999 godine pripravio retrospektivu filmova pod ime-

nom »Dani bosanske kinematografije« retrospektiva filmova Ademira Kenovića.

Za 2000 god. pa je u pripremi retrospektiva filmova Emira Kusturice. (RETROSPEKTIVE BOSANSKE KINEMATOGRAFIJE). Da bi sačuvali neku kontinuitetu, odlučili smo se, da će mo 2001 god, pripremiti projekt sa novim sadržajem.

Projekt nosi naziv »DANI BOSANSKE K I N E M AT O G R A F I J E - f i l m o v i slovenačkih režiseara. Na neki način, strategija Bošnjačkog kulturnog saveza za očuvanje kulturne i duhovne identitete i integracija u prostor u kojem živimo, je usmjerenu u budućnost, njena realizacija pa je odvisna od brojnih faktora. Cilj organizacije takvih projekata je i mogućnost da postanu tradicionalni. Projekt sadrži prikazivanje filmova autora Slovenaca, koji su živjeli, stvarali i radili na bosanskom tlu. Žanr filmova je vrlo raznolik. Svi filmovi su snimljeni u produkciji »Bosna film«. Između ostalih bi željeli prikazati slijedeće filmove: ! ! ! !

Jože Gale »Tuđa zemlja« 1957, Jože Gale »Vratit ću se« 1957, Igor Pretnar »Pet minuta raja« 1959, Frančišek Čap »Vrata ostaju otvorena« 1959, ! Frančišek Čap »Srešćemo se večeras« 1962, ! Jože Babič »U sukobu« 1963, televizijska koprodukcija ! Matjaž Klopčič »Letovanje na jugu« 1974, TV drama

5 SARAJEVSKA FILHARMONIJA Ramazanski koncert Avtor projekta: Emir Nuhanović

Kao što je svaki početak težak, tako je bio težak i početak rada Sarajevske filharmonije. Sarajevska filharmonija je bila ustanovljena jula 1923. god. Prvi koncert je imela već 24.10.1923. U svojoj prvoj koncertnoj sezoni 1923/24. imala je deset koncerata.

Da bi bolje razumjeli značaj Sarajevske filharmonije i njen utjecaj na muzička događanja u Bosni i Hercegovini, potreban je istovremeno i pogled na tadašnju situaciju na Balkanu. Ponovni početak djelovanja zadire u 1948. god. U vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu 19921995 Sarajevska filharmonija je s teškom mukom nastavila sa radom, iako je tragično izgubila sedam članova, dvanaest pa jih je bilo teško ranjenih. Oštećen je bio notni arhiv, isto tako pa su bili oštećeni ali uništeni brojni instrumenti. Uprkos tome pa je Sarajevska filharmonija imala u vrijeme agresije 60 koncerta, od toga 20 u inostranstvu.

Fahir Gutić

BOŠNJAK

4

Kad zapjevaju Halid Muslimović i Aska DOMŽALE - U prepunoj dvorani Sportskog centra u Domžalama je 20. maja, u organizaciji Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije održan koncert poznatog i priljubljenog pjevača narodne muzike Halida Muslimaovića.

I

pored činjenice da su mnogi kvazi Bošnjaci nastojali da na neki način onemoguće održavanje koncerta (namjerne glasine da su ulaznice 5.000 ???) je koncert u organizaciji Bošnjačkog kulturnog saveza ipak uspio. Skoro dva sata prije koncerta su se sjatile mase ljudi kako bi u dvorani (u kojoj može maksimalno da se natrpa 1200 ljudi), zauzeli što bolja mjesta i tako sebi omogućili da uživaju u nezaboravnoj večeri balada, folklore i narodnog veselja.

Koncert je počeo u zakazano vrijeme sa folklornom grupom društva »Ljiljan« iz Ljubljane gdje su pod mentorstvom svog vođe Ale Botonjića izveli splet igara koji su oduševili prisutne. Naravno bez pjevačke i muzičke sekcije društva »Ljiljan« nije se moglo. Kako je vrijeme odmicalo prisutni u dvorani su sa nestrpljenjem očekivali nastup Halida.

Međutim, mimo zacrtanog programa se nije moglo. Po spletu igara folklorne sekcije na scenu je stupila, na nek način u Sloveniji neafirmisana a vrlo dobra solistica narodne muzike Aska. Solistica, koja zna da pjeva a pogotovo da digne raju na igranje.

Interni časopis Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije za kulturnu i duhovnu afirmaciju Bošnjaka Izdavač: BKSS, P.P.1624 1001 LJUBLJANA GLAVNI UREDNIK Hasan Bačić

ODGOVORNI UREDNIK Abdulah Mehmedić

REDAKCIJA Fahir Gutić, Fajik Zukanović, Huse Muminović, Šaban Delić

TEHNIČKO UREĐENJE Fahir Gutić, Abdulah Mehmedić

ADRESA Bošnjaška kulturna zveza Slovenije, P.P. 1624 1001 LJUBLJANA E-Mail: bkzs.fljds @ siol.net Matični broj: 1161148 Poreski broj: 18322697 Žiro račun: 50100 - 678 - 707052 Štamparija: JA - Grafika Avšar s.p. Litostrojska 40 Ljubljana

Idite i molite je...

To je ono što kod naše raje kako se to kaže uprošćenim jezikom »pali«. Zaista, Aska se je potrudila i svoj posao obavila do kraja pošteno i korektno. Na drugoj strani pa se je na sporednom ulazu pojavio Halid Muslimović. Prije nego što je pošteno i zakoračio u hodnik dvorane, saletjele su ga hm...recimo obožavateljice i naravno počeli su da padaju autogrami, nekom na papir nekom na ruku a bogme nekom i na ...?!

Kad je poslije dužeg vremena voditeljica programa Alma Seferagić najavila Halida u dvorani se je usuo plaz aplauza. Zaista, ime koje na estradi širom Evrope puni sportske dvorane. I tako pjesma za pjesmom, malo Halid malo Aska, i vrijeme trajanja programa je veoma brzo prošlo.

Dužni smo posjetiocima koncerata u organizaciji Bošnjačkog kulturnog saveza malo objašnjenje. Dozvolu za održavanje priredbi na upravnom odjelu opštine Domžale se maksimalno može dobiti za trajanje do 2. sata poslije ponoći. Nekada je bilo do zore a danas je tako i mi se moramo pridržavati zakonskih odnosno obaveza koje smo dobili u »sklepu« za održavanje koncerta. I na kraju ne nasijedajte raznim kako sam ih na početku nazvao kvazi Bošnjacima. Naše priredbe i koncerti nisu komercijalne prirode i uvijek su profesionalno pripremljeni i cijena ulaznica

nikad nije visoka, tek toliko da se pokrije dio troškova organizacije i plate nastupi pjevača. I na kraju spomenimo da će se krajem jeseni u istoj dvorani održati koncert narodne muzike na kojem će najvjerovatnije nastupiti poznata i cijenjena interpretatorka folk muzike Šemsa Suljaković.

Predviđeni su i nastupi drugih pjevača a također i nastup poznate folklorne grupe iz Bosne i Hercegovine. Za sada neka to bude mala tajna. Isto tako su moguća i mala, prije svega za posjetioce, iznenađenja. Ulaznice će biti, naravno, po popularnoj cijeni tako da će biti dostupne svima.

Fahir Gutić

I glas i stas i ...ASKA

BOŠNJAK

5

U

utorak, 30. maja ove godine su jedan Holanđanin, jedan Nijemac i jedna Hercegovka, uzgajana u Hrvatskoj diplomirala u Njemačkoj u bijeloj dvorani »Škole retorike« u Ljubljani izveli večer poezije uz zvuke violine i evritmijskom pokretu pod nazivom »Jer je vrijeme blizu« sa stihovima Maka Dizdara iz njegove zbirke »Kameni spavač«. Uz diapozitive je Martin Ingbert Heigl predstavio uvod o Bogumilih jer je i njega kao i pjesnika Maka Dizdara očarala bogumilska nekropola Radimlje i tajnovitost stećaka u toj nekropoli. Četiri stotine godina čuva ta nakropola tajnu kamenog spavača i njegovu desnu ruku sa otvorenom šakom i suncem između nje i glave te lijevom rukom iza leđa. Luk, štit i mač su na njegovoj lijevoj strani i nisu na dohvet ruke, što bi značilo: »Mir s tobom došljače!« a Mak Dizdar to u stihovima prevodi: »Ova ruka kaže da ti staneš i zamisliš se nad svojim rukama« Sam pjesnik je zapisao »Godinama me muči fenomen srednjevjekovnog čovjeka Bosne (zbog kojeg su anđeli pocrnjeli, a satan dobio nove bole).

Satima sam stajao pred stećcima nekropole ove zemlje smještenim pod noge prostranih šuma. Sa kamenih gromada ulazili su u mene raznoliki simboli sunca, iz prepletenog bilja i ispruženih ljudskih ruku. Noću sam opkoljen zapisima sa margina starih knjiga čiji redovi vrište upitnicama apokalipse. U pohode mi tada dolazi spavač izpod kamena. Njegove blijede usne od miljevine otvaraju se da bi njegov nemušti jezik postao zvučan. U njemu prepoznajem sebe, ali još nisam

siguran, da sam na putu skidanja plašta sa ove tajne.« A Rusmir Agačević u svojoj »Ilhamiji«: »…Četiri stotine godina taj narod spava na dobrom kamenju, hrani se dobrom travom i pokriva se nebom, dobro dobrim nebom. Još četiri stotine godina, ako treba, taj će narod i kamenom, i travom i nebom mirisati, pa će dočekati slobodu, dobru slobodu, dobro dobru slobodu…« Poslje uvoda je Gabrijela Balog recitovala stihove iz »Kamenovog spavača, Christijan den Veen je z zvucima violine obogatio umjetnički doživljaj dok je Martin Ingber Heigl u kostimu iz lana, koji podsjeća na nošnje kamenih spavača sa stećaka izveo euritmiju.« Ovi umjetnici su svoje viđenje tajne »Kamenih spavača« izveli u Holandiji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Sloveniji a poslije predstave u Ljubljani pripremaju se, da ga pokažu i onima čiji su preci bili »Kameni spavači«. Žele im prikazati usklađen umjetnički doživljaj, odkriti bar tančicu vela tajni stećaka i »Kamenih spavača«. I opet se je pokazao problem obavještavanja javnosti o tom kulturnom događaju. Veče je organizovala »Škola retorike« koja se nalazi u Ljubljani, Tržaška 2, i nije mogla učiniti na propagandi ništa više od jednog letaka/plakata formata A-4.

Onda nije ni čudno, što se je odazvao mali broj posjetilaca.

Dobro je znati

O tjelesnoj teži:

A.Mehmedić

Euritmija (grč.) skladan razmjer, skladnost usklađenost djelovanja jedne unjetničke cjeline.

S

»Trebalo bi se odkameniti«

t

je postao Is s n lam ive

C

at Stivens (rođen 21.07.1947) je sedamdesetih godina bio omiljeni pop pjevač sa uspješnim komadima (pjesmama) kao što su: »Peace train« i »Morning has broken«.

Onda je prešao na islam i postao Yusuf Islam i izdao album sa nazivom »A is for Allah« na kojem je izmješan govor sa pjesmom. Na ploči je osam pjesama od kojih je veči dio napisao Islam a jednu i sam pjeva.

Ploča je namjenjena djeci i predstavlja 28 harfova (slova) arapskog pisma. Uz tu ploču Islam je izdao i knjigu sa istim naslovom, koja sadrži sva tjekstove pjesama sa ploče.

Svoju brigu za najmlađe je Islam pokazao i sa svojim uspješnim pjesmama »Where Do The Children Play?« i »Remember The Days (Of The Old Schoolyard)«.

Danas Yusuf Islam živi u Londonu i ima petero djece. Kad se je povukao sa muzičke scene, ustanovio je u Londonu vlastitu školu i posvetio se odgoju djece. Zato u periodu od 1978. do 1995. godine abstinira na muzičkom planu, da bi 1995. god. izdao uspješan album, prodan u nakladi od 350.000 komada pod nazivom »The Life Of The Last Prophet«. Nakon toga slijedi album »Prajers Of The Last Prophet«. Yusuf Islam je veliki prijatelj Bosne što je pokazao i nastupom na prošlogodišnjem bajramskom koncertu u Sarajevu.

A.Mehmedić

BOŠNJAK

6 Razgovor sa Izetom Sarajlićem

Bojana Žokalj-Jesih

»ČOVJEK SAM IZ PROŠLOG STOLJEĆA!«

R

ođen je bio u dvadesetom stoljeću. U tom stoljeću je ustvario sve što je najbolje.

U dvadesetom stoljeću se je zaljubio i preživio svoj vijek sa svojom jedinom, velikom ljubavlju-ženom, zbog koje je i za koju je stvorio veći dio svoje lirike. Već dvije godine nje nejma. Po njegovim riječima ostala je u prijašnjem stoljeću, a novo stoljeće mu ne pruža nikakvo zadovoljstvo. Ne želi ga ni pravim brojem pisati-nego piše 1999+1.

Svoje najbolje vrijeme dobro poznaje. Razdoblje koje je preživio u zajedničkoj državi Jugoslaviji, može se opisati bujicama kritičkih riječi, međutim - to je bilo mladenačko vrijeme kada je sazrijevala njegova generacija u kojem su upoznavali svijet i zato to vrijeme ne smije kuditi.

Sedam ali osam intervjua je dao u samo dva dana prilikom svoje posjete Ljubljani. Svi su željeli s njim razgovarati. U Ljubljanu je došao da bi proslavio svoju sedamdesetogodišnjicu. Međutim, sve je ispalo drukčije, jer je bilo puno više rada nego proslavljanja iako su jednu noć u Društvu slovenskih pisaca skoro dočekali jutro. Po jednoj strani je to bio napor, a po drugoj mu je to bilo zadovoljstvo.

Do sada je izdao dvadeset i jednu knjigu a slijedeća u prijevodu Kajetana Koviča, izlazi u Sloveniji.

Bio je i još uvijek je prijatelj sa plejadom slovenskih pjesnika a najviše sa Lojzetom Krakom. Čini se, da o svom životu uvijek počinjete govoriti negdje 1942. godine. Gdje ste živjeli, u Sarajevu? »Imao sam dvadeset godina. U to vrijeme smo živjeli u Trebinju, jer je moj otac bio željezničar, nadzornik pruge, i zato smo se često selili.

Trebinje je u to doba bilo čarobno lijepo

mjesto, kojeg ne želim nikada više vidjeti. Od svih manjih gradova koje sam poznavao, Trebinje je bilo možda najbolje urbano uređeno - možda i zato što je u neposrednoj blizini Dubrovika.

Kada su Trebinjci dolazili na dubrovački aerodrom - odakle uzletaju avioni u pravcima Amsterdama i Minhena kao i u mnoge druge krajeve - imali su osjećaj da su nekako bliži širnom svijetu. Međutim danas je to za mene izgubljen gradić. Zadnji rat 1992 je bio tako surov, da u njemu nisam izgubio puno samo menih dragih ljudi, prijatelja i rodbine (bilo da su bili ubijeni ili su umrli), izgubio sam također i neke drage krajeve, ulice...

Neke sarajevske ulice sam nekada obožavao. Nisam siguran da bi se želio prošetati po ulici Vorovskog, jer je tamo u vrijeme opsade Sarajeva stajao Limonov, koji je pucao na mene (ne baš na mene - nego na ljude na ulici). Svojoj porodici sam u vrijeme ovog zadnjeg rata govorio: »O Bože, vidite u što se je pretvorila ruska književnost - koju sam ja, vaš muž, otac i djed - tako obožavao!« Edvard Patricki je tridesetih godina napisao pjesmu »Smrt pionirke«, 1992. godine pa je njegov imenjak Edvard (tada Limonov) pucao na sarajevske pionirke...

Ne znam više koji su moji dragi krajevi.

Ljubljana je sigurno jedno od takvih mjesta.« Govorite o znancima, prijateljima, pjesnicima. Da li su na strani napadača na Sarajevo bili i pjesnici, koji su zaboravili svoje poslanstvo? »Naše strašno ratno vrijeme je iz dobrih ljudi napravilo još bolje, iz slabih pa još gore. Na svim stranama! Možda je to posljedica naše civilizacije, koja se je nenormalno razvijala, drukčije od očekivanja. Izgleda, da čovječanstvo, zahvaljujući ljudima koji uravanavaju naše sudbine, ide nekim pravcem s kojeg ne zna skrenuti u stranu nego nastavlja ustrajno svoj put u nesreću. U tom smislu sam i sam jako žalostan.

Čini se da nam nisu ukinuli samo naših sadašnjih života, nego i državu, jer su u njenom vodstvu neki drugi ljudi.« Da li ste zbog toga tako žalosni, kada ulazite u novo stoljeće? »Da i zato! Da vam odgovorim i na pitanje o mjestima koje sam volio.

Beograd je na primjer, sačuvao svoju dušu samo preko šake divnih ljudi. Ne znam, da li u Sloveniji poznate i cijenite djelo Rade Konstatinovića. To je jedan od najsvjetlijih ljudi koje je otkrio taj zadnji rat. Njegova čovječnost, koju je izražavao u tom bosanskom ratu i to iz dana u dan - bila je jedinstvena. Za sebe mogu reći da sam u take ljude doslovno zaljubljen! Sličan mu je također Filip David i još neki Beograđani.

I Beograđanke - take kao što su Borka Pavičević, Gordana Suša, koje su se uprle zlu koje je zakoračilo nama upravo sa beogradskih ulica. To su za nas u Sarajevu takoreći, sveta imena.

Lahko je u Sarajevu biti bosanski nastrojen - biti u Beogradu za Sarajevo, za Bosnu - značilo je da si neprestana meta za napade.« U tim balkanskim ratovima su brojna mjesta promijenila svoju sliku stanovništva, na drukčiji način. Neki su otišli zauvijek - došli su drugi... »I moj grad se je promijenio.« Kažu, da se je i Beograd strašno promijenio. »Oh, znate, Beograd je prihvatio preseljavanje kao neku zakonitost.

Volio sam Beograd. Crnjanski je nekad rekao, da je Pančevo ljubavno predgrađe Beograda. Za mene je Beograd bio ljubavno predgrađe Sarajeva... s tim ga nisam htjeo umanjiti, htjeo sam samo upozoriti na blizinu koja je postojala.

Već u osamdesetim godinama (u Beograd sam često odlazio) sam počeo opažati promjene: na ulici Kneza Mihajla su se u mjestu šešira počeli

BOŠNJAK šetati šajkače u opancima, u izložbama ekskluzivnih trgovina su počeli iz uokvirenih slika pozdravljati Karađorđevi portreti i slike svetog Save... i čovjeka je nehotice hvatao strah. Već u osamdesetim godinama sam počeo osjećati, da to nije glavna ulica glavnog grada nego »Unter den Linder« iz 1933. godine. Nešto je bilo u zraku.

I današnje Sarajevo se je jako promijenilo. Jasno, razumijem strašnu sudbinu i položaj mnogih porodica čiji su najbliži bili zaklani, ubijeni, silovani i raseljeni po cijelom svijetu, od Vankuvera do Kopenhagena. Ipak žalim za starim Sarajevom.

S tim jadnim životom, koji je došao u grad, sa kojim patim - moraću preživjeti ostatak svojih dana.

Za vrijeme mog života (tamo sam već od 1945) Sarajevo je postalo šarmantan, lijep, čist i uređen grad pametnih ljudi, koji zapravo ne razumiju, šta im takvi kao ja pokušavaju reći.« Da li znate, da je Sarajevo u Kini bilo poznato kao slavni grad puno prije nesrećnih događaja u devedesetim godinama? »Svakako. Zaslugom mog prijatelja rahmetli Šibe (Hajrudin Krvavac), koji je snimio film »Valter brani Sarajevo«.

Hajrudin je umro - mi kažemo: bio je ubijen bez smrtonosnog metka, u zadnjem ratu nijedna naša smrt nije bila prirodna. Svaki koji je umro, možda bi kad ne bi bilo rata - živio još kakvih deset godina duže, Šiba je dakle umro.

Ja sam bio na njegovoj dženazi, četnička strana je tukla po nama kao što je uvijek s posebnim užitkom pucala kad je bila dženaza. U tim ratnim danima upravo je bilo teško sahranjivati ljude. Na dženaze svojih najdražih nismo zvali drugih ljudi. Dvije sestre su mi umrle u tom vremenu i možda bi baš na tim dženazama stradao neko od domaćih - nismo mogli dopustiti, da bi se takvoj opasnosti izlagali još i prijatelji.

U Sarajevo je doputovala neka Francuska pozorišna grupa. Njihov režiser je bio Francois Tanguy. Odveo sam ga na naše mezarje Lav i ispričao mu kako je bilo na Šibinoj dženazi.

Možda sam u njemu probudio gnjev.

Poslije te posjete čitav pozorišni asambl je štrajkovao glađu što je

7 odjeknulo u javnim sredstvima obavještavanja i tako su među prvima upozorili Francusku vladu, da promijeni svoju politiku. Mitterran je u trenutku kad je počeo rat u Bosni bio više sklon Beogradu i Palama nego Sarajevu. Upravo se je ponašao bezobrazno kad je u Sarajevu posjetio našeg predsjednika i na aerodromu se grlio sa Radovanom Karadžićem.

Dolaze i danas... svi ti Vestendorfi i drugi. Dolaze, suosjećaju, obećavaju svega i svašta - i odlaze... U Sarajevu imamo dobru organizaciju koja se zove »Krug 99.« I sam sam njen član. U Francusku smo slali istinu o događajima u Bosni. Imamo i novine s istim imenom i mogu vam reći, da te novine mogu izaći samo četiri puta godišnje, jer za više brojeva nemamo novca. Iako sav svijet koji nas posjećuje neprestano govori, da podupire demokraciju i da je pripravljen davati donacije za njenu realizaciju, samo dva puta smo dobili pomoć koju je vrijedno spomenuti.

Prvi put je svoju (ličnu) financijsku pomoć poslao španski, drugi put pa belgijski kralj! I tako sam iznenada saznao, da su neki monarsi zapravo više demokrati od nekih drugih, koji imaju puna usta sociale i liberalizma.

Taj naš »Krug 99« pokušava biti savjest Sarajeva iako su neki članovi tog udruženja iz drugih krajeva. Događa se, da slijedećeg jutra po sastanku udruženja, priđe mi neko sa druge strane i čestita mi za ono što smo rekli, često se građani zahvaljuju i govore »Dobro je što vas imamo.« Da li vas u Bosni vole kao prije rata?

Ne mislimo samo kao pjesnika nego prosto kao čovjeka. »Rekao bih da. Vjerujem da to zvuči previše narcisoidno. Nekako me prepoznavaju kao čovjeka koji ne voli laži, koji ne izdaje niti se predaje. U vremenu kad je sve jedna sama kupoprodaja, jako je važno sačuvati nešto od uspravnosti. To nije važno samo za pojedinca nego i za njegovu okolinu. I previše smo se uživjeli u svijet pošasti.« Da li će još za vašega života svanuti dan, kada će te opet otići u Beograd i javno porazgovarati o svim tim stvarima? »Trenutno o tome uopšte ne razmišljam. Mislim, da ima dosta Beogra-

đana koji bi željeli da dođem. I sam Ivan Stambolić, nekadašnji predsjednik, koji je u toku rata dolazio u Sarajevo, jednom prilikom mi je rekao, da će me ugrabiti i odvesti u Beograd, jer moram tamo sam tim ljudima ispričati našu istinitu sarajevsku priču.

Nisam bio pripravljen. Nekako ne bih mogao otići tamo istim nogama, istim srcem i sa istim očima kao nekada.

Sačekajmo, možda će se i to dogoditi.

Međutim prije toga nam Beograd duguje bar ako ništa drugo ono neko izvinjenje. Ali, pa recimo (ako ostanemo na ličnom nivou) da bi mi neko rekao: »Izete oprosti...« Pjesnik ste i to još liričar. Da li je sadšnje vrijeme u Bosni ugodno za poeziju poslije svega što se je dogodilo? »Mislim, da je to uistinu jedino što imamo! Zaklinjem se, da su mi prije čitavih pedeset godina kritičari zamjerili sad to, sad ono, usprkos tome i usprkos novim literarnim generacijama - još uvijek sam pjesničko živ.

Mnogi mi govore, da su sa mojim stihovima osvajali djevojke... Vjerovatno nisu imali kakvih drugih, primjernijih... Ustvari i to je mali dio onoga što me uvjerava u misli, da nisam živio naopako i uzaludno.« Kad je u pjesničkom popodnevu u knjižari »Mladinske knjige« u Ljubljani tekao razgovor o ljubavi, rekli ste: »Mi smo je imali...!« Da li ste htjeli reći, da danas nema ljubavi, da nedostaje? »Sigurno je toliko nejma. Zapravo sumnjam, da neko organizovano djeluje protiv ljubavi i to sa svom snagom novina, sa svim fascivnostima i pokvarenošću, pa i na filmu, u pozorištu i na televiziji... Sve se je to promijenilo - možda stvarno neko nacrtno uništava ljubav, plemenitost i dobrotu. Pogledajte, nekada je neka određena senzibilnost »držala« čovjeka kakvih dvadeset godina, danas pa se svake dvije godine pojavi »nova senzibilnost« i svi koji se nanovo pojave - ruše onu prijašnju...

Zakleo sam se, ako sam dočekao novo stoljeće, kojem ne pripadam, (na kojem

BOŠNJAK

8 nikada nisam gradio snove i očekivanja) da ću doslijedno braniti ljepotu i ljubav dvadesetog stoljeća (usprkos gadostima, usprkos svim Staljinima, Ždanovima, logorima koji su postojali...). To je stvarno bilo čudovito vrijeme u kojem si svakog trenutka mogao spustiti glavu na prijateljske grudi, da ti je bilo lijepo. Strah me je, da tih prijateljskih grudi više nema.« To govorite usprkos tome, da ste u jednoj od pjesama slikovito opisali kako ste u onim opasnim vremenima inforbiroa gutali visoku rusku literaturu, kada je bilo opasno hvaliti bilo šta što je rusko - a tek kasnije ste shvatili po kakvom opasnom rubu ste hodali u svom mladenačkom zanosu? »Da li je bio kriv pjesnik Risto Trifković koji je - usput da kažem umro u tom zadnjem ratu na Grbavici takoreći od gladi. Njegova žena mi je kasnije pričala da su njegove zadnje riječi bile: »O, kad bi sad mogao imati ampre čorbu!« Šta bi mogao biti kriv taj čovjek u vrijeme inforbiroa? Uopće nije nikad ni nosio pištolj... ili Perić, čudovit pjesnik (možda pored Slobodana Markovića jedan jedini takav...). U čemu je bila njihova krivica u vrijeme inforbiroa? Možda u tome što su pjevali ruske pjesme?!

Da li je sloboda, na kraju drugog svjetskog rata, bila za vašu generaciju svijetla i put u ljepšu budućnost u svim pogledima? »Sve što mi se je kasnije dogodilo u životu sam mjerio onim kuršumom koji je probio srce moga brata za vrijeme drugog svjetskog rata. Bilo mi je osamnaest godina kada su ga Italijani ubili, iako za njih govore da rađe imaju u rukama gitaru nego pušku koju im je Mussolinni ugurao slično kao što je to učinio Milošević.

Sve što sam radio kao pjesnik, i poslije kad je u moj život ušla moja ljubav, moja kasnija žena - mjerilo se je kroz taj kuršum opaljen usred rata.

Moja je žena bila lijepa, brižna, dobra i plemenita, neprestalno se brinula za nas, iako je uporedo s tom našom ljubavlju, kroz čitav moj život, koračao moj antifašizam i ta naša porodična

ratna priča, zato mi se uvijek činilo, da je i najmanji dio domaćeg praga čovječanstvo u malom i ne samo privatno »ozemlje«. S mojim pjesništvom se je događalo nešto paradoksalno. Kad su me razni jugoslovenski kritičari u revijama i novinama kritizirali i pisali i to sve i svašta, njihove žene su priznale, da imaju ti ljudi na noćnim ormaricama moje knjige i da ih ponoći čitaju. U javnosti su se spoticali o mene, jer pišem o stvarima koje su previše lične.

Pogledajte danas - mnogi njihovi kozmički svjetovi su davno propali, moja »privatna« poezija među ljudima još živi. Vjerujem da je to zato što je za svakom mojom pjesmom stvaran živ čovjek iako je to bila za mene žena s imenom Ida Kalaš, to je za čitaoce neka druga žena. Svako ima svoju ženu.

Poslije toga nije više pjesma samo moja.

Iako sam veseo čovjek, nekim sam ljudima s tim svojim ljubavnim pjesmama išao na živce. Najslavniji ruski pripovjedač priča Andronikov jednom mi je rekao: »Izete, kod vas su i žalosne pjesme nekako vesele«. Volim društvo i volim društvo lijepih ljudi. O meni neki govore, da se volim spogledavati s lijepim, mladim djevojkama i slično. Odgovaram: »Volim ljepotu i srećan sam kad se ljudi u mom društvu osjećaju prijatno. Samo to!« Od svega je važnije, da je uvijek pored tebe neko koga voliš.« Dvadeseto stoljeće karakterišu dva svjetska rata. Znači da je od rata bila unesrećena već i generacija vaših roditelja i djedova. i tada je smrtni kuršum pogađao život i tada su bile neke nezaboravne ljubavi i uspomene na grozote rata... »Uzmite u obzir svjetsku poeziju u cijelosti. Upravo ovih dana smo govorili na primjer o Adornu. Upravo poslije Auschwitza je stvorio najbolju poeziju koja je napisana u dvadesetom stoljeću u vezi sa koncentracijskim logorima.« Mnogi umjetnici - posebno pisci i pjesnici su govorili da poslije Sarajeva neće moći više pisati, jer im je od doživljenih grozota nestalo riječi. Ipak se to nije dogodilo. »Ne bi se ni moglo dogoditi jer je u naravi čovjeka da iz sebe dade ono

bolje što je u njemu - ne pa memle i tame. Kod svih pjesnika poslije 1945 ako pogledamo samo Francuze: Eluarda, Aragona, Preverta... Kod sviju se osjeća ono što se je dogodilo. I to smo mi mlađi od njih naslijedili i pisali o ratu misleći, da se nama nikada neće dogoditi nešto slično. Pa se je dogodilo!« Da li to znači, da će po Sarajliću u Sarajevu niknuti novi Sarajlić? »No, ne budimo tako jako ambiciozni...

Sigurno će biti pjesnika, iako će toj djeci biti teško pisati poslije nas. Mi smo bili dakle, iako nonšalantni i, ako hoćete, nekada neodgovorni (nekada su rekli, da smo skoro anarhisti), ipak odgovorni ljudi! U sebi smo imali onaj osjećaj, da smo dužni nešto uraditi kroz pjesmu i na drugi način nešto za humanizaciju svijeta, za nepoznate LJUDE. Istina je i to, da smo imali vremena! Možda nam je taj rat bio (kad ne bi bio, što se Bosne tiče, tako krut i krvav) skoro potreban! Možda je umjetnicima bio najpotrebniji, jer su tako lagodno živjeli, da su počeli blebetati gluposti. Rat te u trenutku usmjeri na bistvene stvari. Usred rata u Sarajevu sam samo za sebe izumio novu filozofiju, što mi je teže, bolje mi je. Bliže sam bistvu čovjekovog života, bliže bistvu naroda. S tim krilaticama ne volim mahati okolo... Možda je stvarno bio potreban neki rat, da bi pisci napustili taj čarobni zov estetiziranja i vratili se bistvu života. Za vrijeme rata sam razmišljao ovako: kad imate pri ruci pun frižider, kad ste lijepo zavijeni u domaći ogrtač i dozvolite sebi luksuz, da na balkonu mirno grickate ašlame, kad vam je na raspolaganju banja u kojoj s možete svaki trenutak i okupati i kad imate na dohvat ruke knjige i možete pred spavanjem pročitati kakvih trideset stranica, tada si dozvolite takvu raskoš, da se bavite estetikom. Međutim kad od toga nema ništa (skoro ni cigarete iako ste strastan pušač) iznenada saznate koliko je nepotrebnih riječi u životui da je najvažnije pitanje ujutro: kako si i da li je sve u redu?« Kako je moguće, ako smo u osnovi svi ljudi jednaki, da neko dođe i zapali sarajevsku knjižnicu ili uništi mostarski stari most? Gdje je po vašem tu uzrok?

BOŠNJAK

9

»Neću nikoga posebno optuživati.

Vjerujem da je našu tragediju prouzrokovalo deset, dvadeset ljudi, kojima je slijedilo stado. Tih deset ljudi je stvorilo takvu atmosferu da je rat, očito, bio neizbježan. Duboko sam uvrijeđen da se je to dogodilo. Mislim pa, da je bolje da se je to dogodilo meni nego da se je to dogodilo mlađim... da bi se to dogodilo sutra... Bilo je to tako surovo tako grozno... Kad bi bilo bar malo manje grozno, kad bar ne bi bilo tolikog divljaštva... Pogledajte na primjer mene: ja sam prije svega pjesnik, nikom ništa ne želim učiniti nažao... pa je dao na mene, moj takorekuć dojučerašnji sugrađanin Radovan Karadžić, ispaliti tri granate.

Jedna je letjela previsko druga prenisko a treća je pogodila.« Kako doživljavate to veliko zanimanje slovenskih javnih medija za pjesnika Izeta Sarajlića? Da li je to možda znak neke nostalgije, pomanjkanja druženja sa nekadašnjim

Neka se znade Ni popis stanovništva 1991, koji je međunarodna zejednica uzela kao osnovu za Daytonska vraćanja, ne daje realnu sliku o broju pripadnika pojedinih naroda jer je i taj popis vršen pomoću raznih pritisaka i manipulacija.

Pa i po tom popisu je 1991. godine u Podrinju u pojedinim gradovima živjelo muslimansko stanovništvo i to: u Zvorniku 59,4%, u Srebrenici 72,9% , u Višegradu 63,4%, u Foči 51,6% i u Bratuncu 64%.

Po »etničkom čišćenju« ova regija je postala »etnički čista« sa čistim srpskim stanovništvom u koju se je do jula 2000 vratilo samo 47 izbjeglica.

To je neumoljiva statistika.

Husein K.

Da li je čovječanstvo spašeno ?

Danas, kad droga osvaja svijet i kada roditelji strahuju za svoju djecu znanstvenici iz američkog “Nacionalnog instituta za borbu protiv zloupotrebe droga” otkrili su čudotvorno oružje protiv njih: vakcinisanje protiv učinka

prijateljima? Da li je to možda nostalgija za zajedničkim vremenima? »Ne znam, možda je nostalgija. Reći ću vam nešto malo o tome. Na moje večeri poezije nisu nikada dolazili ljudi iz politike. Prije dvije godine sam bio u Makedoniji gdje su objavili dvije moje knjige poezije i tom prilikom su me pozvali na literarno veče. Dakle, dođem na pozornicu, pogledam po posjetiocima i zagledam u prvom redu Kira Gligorova. Poslije toga se je pokazalo da je Gligorov u moju čast pripremio prijem u parlamentu. To se u prijašnjim vremenima nikada nije događalo. Možda, ukoliko su to bili Krleža ili Vidmar. Ukratko, u onim vremenima to je bilo nepojmljivo. »Oprostite,«- rekao sam predsjedniku on pa meni: »Ne Vi, ti...« »Kako to?« - pitao sam ga a on mi je odgovorio: »Zaželjeli smo se jedni drugih...«. Tako je, mislim da smo željni jedni drugih. Naposlijetku sva ta priča od Krakova pa do Bjalistoka nije njoj je kemijska supstanca nazvana »TA-CD«, ne može više zapasti u trans, kojeg uživaoci droga zovu »stanje blaženosti« odnosno »high« (visoko).

Ubrizgano sredstvo djeluje s protitijelima koja vežu otrovne materije u krvnom toku i time sprečavaju njihovo prodiranje u mozak gdje bi prouzrokovale stanje blaženosti. Te otrovne materije, bez željene blaženosti droge, organizam izlučuje.Vođa tog podviga projekta dr. Franck Vocci, je izjavio, da se to sredstvo može upotrebljavati i u terapiji kod trovanja prevelikom dozom droge. Lovci na drogu vode uspješno još jednu tajnu međunarodnu akciju i to pod imenom »Operation purple« (ljubičasta operacija). Poznato je, da je za proizvodnju kokaina potrebna kemikalija kalijev permanganat, koja se ljubičasto svjetluca a nju u svijetu proizvodi samo osam proizvođača. I tu je ključ akcije. Proizvođači su se obavezali, da će odmah prijaviti sve narudžbe veće od 100 kg. Do sada su u srednjoj i južnoj Americi spriječili 32 dobave u ukupnoj težini od 2.225 tona.

Po mišljenju organizatora te akcije to će pogoditi kokainske barone u Kolumbiji, Boliviji i Peruu te prouzrokovati pomanjkanje kokaina na trgu droga.

Vrijeme će pokazati, da li su očekivanja bila opravdana .

A. S. M.

tako jako vesela ako su svuda sami katolici. Uprkos svemu bili smo nekekva uspjela mješanica različitih tradicija, iskušenja, vjera... i to nam u našem sadašnjem životu nedostaje. Ne mogu živjeti zadovoljan sam sobom...

Presretan sam bio što je moja žena katolkinja, kći pa se je udala za pravoslavca... i srećan bi bio, kad bi moj unuk nekoga dana sreo djevojku židovske vjere. I kada su me napadali, da nisam vjernik (još kako vjerujem - u svoju vjeru) kad su me sumnjičili za to i za ono - kad su mi govorili, da sam stari boljševik i slično, da sam srbofil (skoro četnik) i kad su rezonovali, kao, »ne može biti naš, jer je oženjen katolkinjom...«, namjesto odgovora na te optužbe napisao sam - pjesmu. Na kraju te pjesme sam zapisao to: »Kako god okrećete i preokrećete, mi miješani smo još najmanje prouzrokovali zla!« Prevod sa slovenačkog: A.Mehmedić

Džamija sa saunom i internetom U Stockholmu su u nedjelju početkom juna ove godine otvorili najveću džamiju u Švedskoj. Za uređenje prostora za islamske vjerske potrebe dio džamije se nalazi u preuređenoj nekadašnjoj tranformatorskoj stanici su potrošili skoro 150 miliona DM. Muslimani, u Stockholmu ih živi skoro 75 tisuća, su se trudili, da bi dobili džamiju dobrih dvadeset godina, (šta je to u usporedbi sa »trudom« za izgradnju džamije u Sloveniji koji traje skoro 50 godina). Zapletalo se je kao i u Sloveniji oko dobivanja dozvole za izgradnju i oko prikupljanja novca.

Najveću financijsku pomoć su prispijevali donatori iz Udruženih arapskih emirata. Trideset i jedan metar visoki minaret se uzdiže iznad industrijskih hala iz crvenih opeka u južnom dijelu glavnog grada u četvrti Sodermalm. U sklopu zgrade gdje je džamija otvorili su još i knjižaru, mesnicu i sportsku dvoranu. Tradicuju pa su malo iznevjerili sa dva prostora koja su više tipična za Švedsku nego za islamske države - otvorili su naime još saunu i kahvanu sa kompjuterima.

F. G.

BOŠNJAK

10

Naši

običaji

Selam - pozdravljanje

S

elam (pozdrav) i pozdravljanje su važni u društvenom saobraćanju, jer ljudi kad pozdrave riječima i kretnjama izriču međusobno poštovanje, odanost, simpatije, prijateljstvo, dobre želje, saučešće pa i formalnu uljudnost.

Da li ste se ikada upitali odkada ljudi upotrebljavaju pozdrav i kakav je običaj pozdravljanja kod drugih naroda? Pozdrav je vjerovatno star kao i čovječanstvo koje je ostavilo o sebi tragove u vremenu i prostoru - od starih naroda Mezopotamije, Egipta, Indije, Sjeverne i Južne Amerike. Pozdravljanje su izražavali rukovanjem, grljenjem, ljubljenjem, doticajem i trljanjem noseva (kao kod Eskima i Polinezijaca), pokazivanjem jezika (Tibet), podizanjem ruke, skidanjem kape ili dijelova odjeće, priklanjanjem, padanjem ničice...

Prvobitne pozdravne kretnje su bile izraz miroljubivosti, pobožnosti ili poštovanja a kod nekih naroda je pozdrav imao magičnu namjeru, da pozdravljenog zaštiti od zlih demona, uroka i svega onoga što bi moglo ugroziti pozdravljenu osobu. Pozdrav padanjem ničice potiče iz Perzije pa je preko

Bizanta očuvan do danas u kršćanskoj crkvenoj liturgiji, zatim poklanjanjem prekrštenih ruku ili spojenih dlanova (Japan, Indija), puzanjem, doticajem tla čelom i polaganjem palca na nos, okretanjem leđima kod Indijanaca ili ritualnim plesom (Fidži) su samo neka od znanih oblika iz bogate palete pozdravnih kretnji čovječanstva. Uz pozdravne kretnje su povezane i pozdravne izreke. U starom Babilonu (2000 godina prije nove ere) su se pozdravljali riječima: »Neka ti Šamaš i Marduk dadu dugo živjeti!« Mnogi pozdravi su vezani s božijim imenom kao na primjer: » Adio! « -talijanski; »Adien«! - francuski, »Grüsse Got«! - njemački, »Good bye!« - engleski, a sve znače »Zbogom!« Pozdravima »Dobro jutro!«; »Dobar dan!«; »Dobro veče!«; »Laku noć!«; »Da si mi zdrav!« (kod Rimljana »Vale!«; »Salve!«; »Kako ste!«,…, kod Engleza »How are you?!«) pozdravljenima želimo dobre želje, odnosno izražavamo svoju brigu o zdravlju osobe, kojoj smo uputili takav pozdrav.

U doba feudalizma tlačani i niži slojevi su pozdravima »Sluga pokorni!«; »Servus!« njemačko-avstrijski i »Ciao!« - venecijanski od riječi »scavio« - izražavali svoju potčinjenost. Postoje i naročiti pozdravi koje upotrebljavaju samo pojedine sredine, staleži, pokreti i organizacije, kao na primer vojničko salutiranje ili medsebojno pozdravljenje članova neke stranke, sekte i slično.

Po tvrđenju nekih historičara stari dobri Bošnjani su se pozdravljali sa dignutom desnom rukom i otvorenom šakom, što je još i danas vidno na mnogim ohranjenim nagrobnim stećcima. Mnogi će se između čitalaca »Bošnjaka« upitati: »Zašto je ovaj ovoliko oduljio«? Želio sam čitaoce upoznati sa značenjem pojedinih pozdrava koje sredina u kojoj živimo svakodnevno upotrebljava a ponekad i sami (ne da bi znali

pravi smisao pozdrava) pozdravljamo nekim od gore citiranih pozdrava.

Kako su se pozdravljali naši djedovi i pradjedovi, opisao je Antun Hangi u svojoj knjizi »Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini«, gdje ističe, da je muslimanski pozdrav vrlo lijep i u nastavku navodi, da: Kada se ujutru sretnu dva prijatelja na ulici, učine temena, to jeste oni pozdravljaju jedan drugoga, dotaknuvši se desnom rukom prsa, ustiju i čela. Time hoće da kažu: »Pozdravljam te od srca, izričem ti to ustima i dajem ti čast umom svojim!«, a pozdravljeni odgovara: »I tebi neka je!« Odmah za tim dodaje prvi: »Sabah hajrula!« (»Dobro/Sretno ti jutro!«), a pozdravljeni odgovori: »Allah razosum!« (»Bog ti dao!«) Ako se sastanu u podne mlađi veli starijemu: »Selam alejkum!« (»Mir/Spas s tobom!«) a pozdravljeni odgovori: »Alejkumu selam!« (»Na vas/Za vas spas!«) a odmah za tim »Merhaba!« (»Smatram te svojim prijeteljem!«) Uveče kaže mlađi starijemu: »Selamun alejkum!«, a stariji odgovori: »Alejkumu selam!«. Iza toga veli jedan: »Akšam šerif hajrosum!« ili kraće: »Akšam hajrola!« (»Dobra ti večer!«), a drugi odgovori: »Allah razosum!« ili: »Allah imanet ula!« (»Bogu na amanet!«).

Pozdrav »Mir sa tobom!« je stari pozdrav semitskih naroda, koji se je održao do dana današnjega jer pozdrav na arapskom jeziku »Selam aleikum!« u prevodu znači isto.

Naši stari su upotrebljivali pozdrave na arapskom jeziku, jer je SELAM pozdrav svih muslimana svijeta, pošto svaka zajednica, kao što smo naveli na početku, ima svoj uobičajeni pozdrav. Islam je sveopća vjera koja nije vezana ni na jednu naciju, i zato ona vjerskim obredima i obićajima na arapskom jeziku veža sve pripadnike islama u svijetu.

Lijepo i otmjeno pozdravljanje je umjetnost jer se iz načina pozdravljanja da zaključiti, da li se pozdrav izriče srdačno i sa željom za ljubaznošču ili hladno, samo da se izvrši obaveza.

Selamom uspostavljamo kontakt u društvu i več s prvim nastupom stvaramo kod pozdravljenih sliku o sebi i izražavamo svoj odnos do pozdravljenih. Zato se moramo učiti, da se naviknemo na lijepo i uljudno pozdravljanje i da nam to postane navika, jer s time otvoramo mnoga vrata u našem životu. Zato prije nego stupimo u kontakt s nekom osobom ili ako smo u neposre-

BOŠNJAK

11

dnoj blizini lijepo je da izmijenimo srdačno pozdrav a ako dođemo u društvo naših poznanika, dužnost je njihova da nas predstave ostalim osobama koje nas ne poznaju. Isto tako domaćin i domaćica su dužni u svojoj kući izvršiti predstavljenje prisutnih.

I još nešto o rukovanju, koje je nadopuna pozdrava, pri čemu mora stariji pružiti ruku mlađemu. Rukuje se samo desnom rukom jer je u islamskom svijetu uvreda rukovati se lijevom rukom. I stisak ruke kod pozdravljenog oslikava naš odnos do njega, stisak mora biti srdačan i niježan.

Rukovanje mora biti kratko i s cijelom šakom a na samo sa par prstiju.

Prisni prijatelji mogu se i zagrliti, prisloniti obraz na obraz ili spustiti ramu na svog prijatelja ali se ne preporučuje ljubljenje prilikom pozdrava. Mlađim se dozvoljava, da starijeg poljubi u desnu ruku s time, da se poljubac ne smije čuti međutim taj običaj su pojedini učeni ljudi počeli izbjegavati.

Selam ne treba nazivati ljudima za koje znamo, da ga neće primiti. Take treba pozdravljati njihovim pozdravima a neki savjetuju, da se ni ženama ne naziva

selam ukoliko nismo sigurni, da on neće izazvati nezaželjene posljedice.

I na kraju riječ selam (mir, spas) u obliku kojim se pozdravlja je u Kur'anu spomenuta osam puta. Muhamed a.s. je preporučivao da se u slučaju susretanja s mješovitom (u vjeri) grupom ljudi najprije pozdravi s nemuslimanima pa tek onda s muslimanima, da bi se i tu iskjučila svaka pomisao da je islam iskjučiv i netrpeljiv. »Kada vas neko pozdravi, nastojte da obavezno odzdravite u boljoj formi ili u istoj kao što ste pozdravljeni,« je jedan od Kur'anskih hadisa.

Husein K.

Dobro je znati

VEGETERIJANSTVO

O tjelesnoj teži: Po tjelesnoj teži medecina je ljude razvrstila u šest kategorija i to: Kategorija

indeks tjelesne mase

1. podhranjenost do............................ do 19,9 2. normalno hranjen................... 20,0 do 24,9 3. umjereno debeo.......................25,0 do 26,9 4. debeo...................................... 27,0 do 29,9 5. jako debeo.............................. 30,0 do 32,9 6. izvanredno debeo.................... 33,0 i više Da bi ustanovili u koju kategoriju spadamo potrebno je izračunati indeks tjelesne mase, a to se izračunava jednostavno. Evo moj primer: Ja sam težak 98 kg i visok 1,75 m. Znači 98 dijelimo sa (1,75 X 1,75) i dobijemo 31,99 odnosno 32 je indeks moje tjelesne mase što znači, da spadam u kategoriju 5., jako debeo.

O krvnom pritisku: Ako je pritisak

normalan

1. gornji (sistolični)..... do 139 2. donji (diastolični).... do 89

na granici

povećan

140 do 159 90 do 94

nad 160 nad 95

O šećeru u krvi: a) b) c)

normalno ……….. do 5,5 povećan ………… 5,6-7,9 jako povećan …… nad 8,0

O holesterolu: Trigliceridi Skupa holesterol LDL HDL

do 2,0 do 5,0 do 3,0 i nad 1,0 je to stanje normalno.

R

iječ VEGETARIJANAC skovali su članovi Britanskog društva »Vegeterijanac«. Kao osnovu uzeli su latinsku riječ VEGETUS, što znači zdrav, čil, svjež, odnosno vitalan.

Poznati vegetarijanci su bili: Sokrat, Pitagora, Platon, Klement Aleksandrijski, Plutarh, Leonardo da Vinci, kralj Ašoka, Isa a.s., Muhamed a.s., Montaigne, John Milton, Thomas Moore, sir Isaac Newton, Emanuel Swedenborg, Percy Bysshe Shelley, Voltaire, Benjamin Franklin, Jean Jacques Rousseau, Lamartine, Henry David Thoreau, Lav Tolstoj, Ralph Waldo Emersom, George Bernard Shaw, Albert Schweitzer, Rudolph Steiner i mnogi drugi. Zašto vegeterijanci i medicinska struka ne preporučuju jedenje mesa. Zato što ljudski organizam nije u stanju da presnovi prekomjerne količine životinjskih masti i holesterola. Istraživanja poslednjih 20 godina - su pokazala, da je konzumiranje mesa tijesno povezano sa pojavom raka: na debelom crijevu, anusu, dojkama i maternici.Tih obolenja nejmaju stanovnici koji ne uživaju meso u svojoj prehrani kao na primjer: Indijci, Japanci, te adventisti sedmog dana. I to samo one kaste ili kategorije ljudi, koji ne jedu meso.

Zašto su ljudi, koji se prehranjuju mesom, bolje nagnjeni raznim oboljenjima? Jedan od razloga, koje navode biolozi i stručnjaci za prehranu, je taj, da ljudski organizam a posebno crijeva nisu prilagođena za presnovu mesa. Meso se brzo razkraja i stvara toksine (otrove), zato imaju mesojedne životinje kratka crijeva (tri puta dulje od tijela), tako da izmet i odpatci brzo napuste tijelo.Čovjek ima duga crijeva (prebavni trakt) i to bar pet puta duža od tijela, te ako jede meso, mogu toksini preopteretiti njegove bubrege i tako se proizvede protin, artritis, reuma i čak rak.

Mesu industrija u preradi dodaje razne štetne kemikalije kao što su nitrati i drugi konzervansi što daje mesu ljepšu živo-crvenu boju.

- nastavit će se -

Husein Kustura

Nijesuh Arut Suk

BOŠNJAK

12

Vjerska maska za etničke konflikte po svijetu Vjere i narodi

R

udi Čačinovič, poznati diplomat Titove Jugoslavije, sada Dnevnikov vanjskopolitički komentator, je pod gornjim naslovom objavio članak u kojem iznosi svoje mišljenje, da se po svjetskim novinama objavljuju komentari većih svjetskih sukoba kao vjerski sukobi iako se iza njih kriju drugi ciljevi i namjere. Čitajući te komentare čovjek dobija utisak, da je današnji svijet svijet vjerskih sukoba i napetosti, kakvog su nam historičari predstavljali prije više stoljeća. Međutim kad se upustimo u dublje analize tih sukoba dolazimo do sasvim drukčijih zaključaka.

Ovaj momenat je u svijetu ducat žarišta koje javni mediji označuju kao mjesta vjerskih sukoba. Za Evropljane bi to bio sukob u Sjevernoj Irskoj gdje se bore katolici i protestanti.

To je stara borba za Irsku nacionalnu državu a u stvari to je sukob između Iraca i Engleza. I na Kosovu su sukobljeni ortodoksni pravoslavni Srbi i islamski kosovski Albanci, iako taj sukob nema vjerskog karaktera.

Zloupotrebljavaju se vjerske razlike između srpskog i albanskog naroda. Puno se govori o sukobu pravoslavnih Rusa i islamskih Čečena. I taj sukob nisu prouzrokovale razlike u vjerovanju. U pozadini je to borba Čečena za samostalnu državu, koju Rusi ne priznaju, jer Čečeniju smatraju integralnim dijelom federalne Rusije i svim silama nastoje osigurati prolaz naftovoda i plinovoda preko čečenskog teritorija, jer su za južnije teritorije zainteresovane zapadne korporacije i njihovi režimi.

Ratno žarište je bilo i na Timoru i Moluki prikazano kao vjerski sukobi a ustvari je tu bila borba za odcepljenje od Indonezije.U Indiji se unutrašnji konflikti prikazuju kao borba između budista i islamista iako su to ustvari razlike u narodnostima i jeziku. U Kašmiru se bore islamisti i budisti a sporovi su etničke

prirode u koje su se uključila obadva susjeda (Indija i Pakistan). Sjeverni Kavkaz je žarište ne kojem se sukobljavaju različite kršćanske vjerske zajednice i islam, pa i tu razlike nisu u vjerovanju, nego su to sukobi različitih naroda, pa i država. Primjer je Gornji Karabah za koji ratuju islamski Azerbejdžan i krščanski Jermeni.

Rakete za vjerska pitanja!

Pored Kaspijskog mora i na Sjevernom Kavkazu se vode vjerski ratovi, koji smrde po nafti i plinu kao i po drugim prirodnim bogatstvima ili strateško geopolitičkim interesima. Na Šrilanki več desetljeće traje krvavi rat između budista Tamilaca i islamske većine.

Ne smije se zaboraviti činjenica, da se je islam u zadnjoj dekadi ovog stoljeća jako razširio, jer njegovo stanovništvo brzo raste.

Islamski ekstremni pokreti prete nasiljem sa borbenim parolama i pokušajima širenja silom. Međutim već stoljećima to nisu značajke širenja islama. Najekstremniji primjer je Afganistan za koji mnogi smatraju, da je to bio vjerski rat, a ustvari je to bio rat u koji su bile uključene one sile, koje su htjele iz Afganistana istisniti ruski utjecaj, a to su bile ZDA, Pakistan i Saudijska Arabija. Ni Afrika nije imuna na vjersko etičke sukobe. Islamski Sudan bi htio podrediti krščanski i paganski jug, S. M. koji je i etnički različit.

Međutim i tu zaudara po nafti i drugim prirodnim bogatstvima. Nafta zaudara i u Nigeriji, diamanti pa u drugim afričkim državama pa čak i krvavi sukobi sa islamskim fundamentalistima u Alžiru nose pečate borbi među narodima, posebno tu treba uzeti u obzir berbersko stanovništvo. Po mišljenju autora u današnjim svjetskim žarištima se ne vode vjerski ratovi iako ih vode pripadnici različitih vjerskih zajednica. Ratovi se vode za dublje etničke, privredne i političke interese iza kojih se često skrivaju sukobi interesa svjetskih velesila. I zato razni ekumenski dogovori sigurno ne bi mogli dovesti do željnih i potrebnih smirjenja i rešenja.

S.M.

I mozak je potrebno trenirati Kao što moramo trenirati naše mišice cijelog tijela, tako je potrebno razgibati i male sive ćelije u središnjem živčanom sistemu, koje znanstvenici jednostavno zovu mišice mozga. Za to su ljekari i psiholozi pripremili specialne vježbe za dobivanje, održavanje i zaštitu sposobnosti mozga i njegove vitalnosti. Te vježbe su izmislili Francuzi i zovu ih kratko »gym cerveau« - što znači gimnastika mozga.

Redovan, svakodnevni trening mozga može održati centralni živčni sistem sa prednjim mozgom dugo vremena vitalnim i sposobnim. Radi toga je potrebno, da svaki dan posvetimo nekoliko vremena za rješavanju ukrštenih riječi ili zagonetki,

učenju telefonskih ili autombilskih brojeva na pamet, kao i poezije i pojedinih tekstova, zatim igranju šaha, rješavanju slikovnih i tekstovnih misaonih problema kao i raznih zadataka iz matematike. Razgibavanju mozga doprinosi i vizualizacija i sanjarenje. Znanstvenici su utvrdili, da gimnastika prstiju, kao što je imitacija igranja klavira ili pisanje na računalniku odnosno pisaćoj mašini povećava prolazak krvi kroz središnji živčani sistem, posebno kroz mozak.

Potrebno je upozoriti, da ti treninzi koče odumiranje moždanih ćelija kao i staranje mozga. Svakodnevnim treningom možemo dakle održati naše sposobnosti pamćenja i A.S.M. time povećati kvalitet života.

BOŠNJAK

13

Piše: Senada Smajić

Odakle izviru Šefikove slike J

ednom je neki student, u pismenom zadatku, na temu »More« napisao samo jednu rečenicu: »O, more, more sinje, stojim pred tobom, malen i ostajem bez riječi.« Tako nekako se osjećam i ja.

Sve riječi čine mi se male da bih vjerno predstavila Šefika Patkovića. Najradije bih ispod njegove fotografije i slika, napisala: »To je Šefik Patković«, i očekivala da će ta fotografija i te slike čitaocima, sve reći.

Vjerovatno bi i rekle mnogo toga, ali bi ostalo skriveno odakle i kako izviru te slike, zato ću vam ga dragi čitaoci predstaviti, i to sve ispočetka. Šefik Patković, zvani Pače, rođen je u Kruščici, opština Vitez, BiH, gdje je završio osnovnu i srednju tehničku školu, kao najmlađi sin tradicionalne, sedmeročlane porodice. Bezbrižnost mladalačkih dana prekrila je ratna sjena. Njegovo mlado, bošnjačko srce nije moglo podnijeti misao da neko hoće, kao bezvrijedni papir, Bosnu rascijepiti, pa se dobrovoljno prijavljuje u TO, koja kasnije prerasta u Armiju BiH. Na ratištu, 1993. godine, ga snajperski metak teško ranjava u vrat koji je za cijeli život ostavio posljedicu - kvadriplegiju. Iz okupirane Bosne, uz pomoć Unprofora, helikopterom biva prebačen u Split, odakle je trebao krenuti na liječenje u Francusku, ali umjesto toga »greškom« biva prebačen u zagrebačku bolnicu, u kojoj je i operisan, a potom, ubrzo »sklonjen« u ludnicu, pod izgovorom da je za njega »sigurni-je«, zbog odmazde lakše ranjenih hrvatskih ratnika. Za njim su se zametnuli tragovi i tek poslije dugih mjeseci, igrom slučaja biva otkriven i preko veze prebačen u rehabilitacioni centar »Soča« u Ljubljani, gdje mu je, tek tada pruženo adekvatno liječenje.

Kad se prisjeća tih teških mjeseci, provedenih u ludnici, kaže da ga je spasila samo molitva i komadić neba kroz rešetku prozora, na kojem su se smjenjivale slike majke, oca, kuće i Bosne i sve što mu je bilo najmilije, a potom uz osmijeh i, samo njemu karakterističan humor dodaje: »Bilo je ludo i nezaboravno. Hajde, bolan, važno je da se nešto dešavalo, pa makar i gledao kako čovjek, kraj tebe, jede sapun. Samo nek se nešto događa!« Sjećam se našeg prvog susreta. Zbog neadekvatnog liječenja, od beskrajno dugog ležanja, sav se skvrčio, ni glave

držati nije mogao, a opet je nekako zračio neobjašnjivom voljom i snagom, koja me je preuzela. U »Soči« se počeo oporavljati.

Kako je fizički jačao, tako je jačala u njemu želja, da vidi majku, oca, svoje najmilije. A kukavica u nama je šutjela. Kako mu reći da ih nejma više?! Prikrivali smo istinu, »pošiljali« lažna pisma i tješili ga da odgovora nejma, jer pošta teško putuje, kao da je glad njegovog srca mogla nahraniti

praznina naših dobronamjernih riječi. Ali nismo mu mogli reći da snajperski meci nisu zaobišli ni majku, ni oca, ni jednog brata, te da su drugoga četiri puta ranjavali i da je zbog njih i on ostao teški invalid. Šutjeli smo (a ko ne bi pred tolikom tragedijom) i čekali, da uz pomoć Bosanske ambasade u Ljubljani, doputuje njegova djevojka Velida Šestić, sadašnja supruga, ali ni ona nije mogla pomoći. Kad je saznao, Šefik kao Šefik, velik u odlukama i samo svoj u žalosti, odlučio se za strogi post, kao da je to bio jedini puteljak kroz pustinju tuge, što ga je nemilosrdno pekla i pet dana ni mrve, ni kapi vode okusiti nije htio, niti je zabrinutim doktorima dozvolio

da ga priklope na infuziju. Bila je to samo njegova bitka, u kojoj sve naše molbe nisu našle odjeka, kao da je htio sebe i bol u pijesak smrviti i rasuti po pustinji, gdje život na život ne liči. Samo nebo i on zna kakva se je vodila borba, a mi smo, nemoćni, gledali kako se polahko vraća i uči s tugom živjeti, kao sa nečim neminovnim. Ubrzo poslije toga, nešto unutar njega ga tjera da na neki način premosti prazninu u sebi, da jednoličnost dana promijeni, da krutu sudbinu po svojoj mjeri iskroji, pa traži da mu Velida u kožni pas na dlanu utakne olovku i doda komad papira. I to je bio taj trenutak, bogom dan, kada se u životu čovjeka mijenja sve što se promijeniti da. Povukao je prve nesigurne linije, a potom upornom voljom, postajale sve jasnije i sigurnije i prelijevale se u grafite starobosanskih motiva, izvuče-nih iz sjećanja, izvučenih iz srca, koje je nagrizala nostalgija. Iz nastalih grafita, napravio je prvi kalendar, koji je našao mjesto na zidovima mnogih kuća naših sugrađana po cijeloj Sloveniji, Austriji, Njemačkoj. Saznanje da radom može barem na taj način sebi uljepšati život dalo mu je podstreka da ide dalje, tako da pod sve sigurnijom rukom, nastaju prvi akvareli, kombinirani sa temperama, a po tom i ulje na platnu...

Poslije izvjesnog vremena provedenog u »Soči«, Laškom i Rogaškoj Slatini, Velida i Šefik su se vratili u Bosnu, te se nastanili u Zenici. Motive za svoje slike, Šefik pronalazi svuda oko sebe a najčešće u prirodi i starobosanskim građevinama. Završavam riječima kritičarke Fatime Mislić: »Šefik Patković spada u rijetke pojedince, kojima je dato da nam svojim postojanjem, svojom misijom, potvrde slućene spoznaje o mogućnostima i snazi ljudskog duha. Posljednji radovi potvrđuju sposobnost autora da znalački izgrađuje svoj, do nedavno prikriveni slikarski nerv.

Bez sumnje ova faza predstavlja vidno zrenje i napredak u razumijevanju slike.

Sigurna sam da je njome već trasirana staza kojom će Šefik Patković stupiti u prostore umjetnosti.« I dodajem; u to ćete se, i sami uvjeriti na jednoj od priredbi Bošnjačkog kulturnog saveza koja će biti realizirane u Ljubljani.

BOŠNJAK

14

Brzopis smrti etvrtak, 22.juna 2000. U Ljubljani je te večeri bilo preko sedamdeset Isnam Taljić raznih kulturnih priredbi; kino predstava, pozorišnih predstava, koncerata u salama i na meraji, otvaranja raznih izložbi i predavanja. Među njima je i promicija knjiga Isnama Taljića u samom centru u sali Zdravstvenog zavoda Slovenije i u organizaciji Bošnajčkog kulturnog saveza Slovenije. Atmosfera topla, bošnjačka, koju uljepšavaju članovi društva »Ljiljan« obučeni u bošnjačke narodne nošnje. Promociju vodi književnica Azra Širovnik. Pomaže joj Feri Lainšček a gospodin Milan Vincentič je svoje odsustvo opravdao u pismenom obliku, u pismu govori o Isnamu i njegovom djelu. Među nama je i on Isnam Taljić.

Suh, visok, koštan. Riječi bosanske i melodija jezika bosanskog bude u nama slike naših dragih nena i djedova iz naših odspavanih dječijih koljevki. Daleko iz ponora zaborava naš mozak izvlači zaboravljene izraze i riječi bosanske. Nismo ni svjesni kako nam svakodnevno okolina i elektronski mediji jezikom tuđim i njegovom melodijom ispiru mozak i riječi bosanske skrivaju se u stranputicama nestajanja. Nastupa i naš mladi muzičar, koji na svojem instrumentu izvodi nama znane melodije, bosanske sevdalinke, pa na trenutke zaboravimo i zašto smo se u ovoj sali sakupili. Daleko od Bosne i daleko od onoga o čemu nam je pisac u svojoj knjizi »Roman o Srebrenici« htio pričati i govoriti. Pisac je donio nekoliko knjiga i samo oni, koji su došli do knjige moći će se ozbiljnjije sresti s Srebreničkom golgotom.

To nije samo roman o stradanju bošnjačkog naroda u Srebrenici. To je roman o historiji Bosne i Bošnjaka s kojom je autor mrtvovao u krvi do koljena i to od mjesta Domavie, glavnog grada provincija od Dalmacije do Panonije koji bestragom nestade radi kuge, te Argentarije koju gušavost upepeli, da ne ostade ni kmen na kamenu do današnje Srebrnice, džehenema dvadesetog stoljeća. Da li živ i normalan čovjek može opisati srebrenički džehenem, koji je bio stotinu puta gori od kuge koja uništi Domaviu i gušavosti, koja uništi Argentarium. Jer ovaj treći džehenem je planirala bratska JNA i umovi iz SANU. Klanje, uništavanje ljudi iz svih vojničkih oružja, otrovani sokovi, radijacijom ožare-

Č

Vjerujem u Sudnji dan i vječni život, ali sam počeo vjerovati i u strahotu umiranja, u strah pred tom neprozirnom crninom.

Meša Selimović: Derviš i smrt

na hrana, živčani brzo djelujči vojni otrovi, nestašica soli koja prouzrokuje psihičke smetnje, silovanja, otrovani potoci i izvori vode, spržena zemlja. Zar ljudski mozak može izmisliti još kaku muku. U Srebreničkom džehenemu je umlačeno preko petnajst hiljada bošnjačkih insana. Preživjelo je jedva pet hiljada. I kad naši saslušavaju preživjele, onda je to saslušanje gadnije i od smrti.

Samo u stanju ni života ni smrti, kad se izgube granice jave, sna i misli, može se opisati taj džehenem i Talić se je uživio u to stanje, da bi svojim perom Bosnu i Bošnjake upozorio da se jednom zauvijek treba okaniti ispraznoga parolaštva o nezaboravljanju i nepraštanju. Srebrenica se nikako ne smije ni zaboraviti ni oprostiti, koliko god i oni među nama koji nisu lično ojađeni naturali pomisao o osveti kao svetogrđu.

Sve se događalo pred svjetskim TV kamerama koje su punoputa zloupotrebljene, da bi se sakrila istina, da bi se prikrio zločin.

Kako shvatiti činjenicu, da je 12. jula 1995.

Savjet sigurnosti UN posebnom rezolucijom naredio da »snage bosanskih Srba …odmah napuste zaštićenu conu Srebrenice???«, koja (još) nije ispoštovana i pitanje je da li će ikad i biti.

I svijet i Bosna mogli su u međuvremenu, posredstvom televizijske mreže CNN, gledati kako preživjele majke iz Srebrnice, svojoj siročadi sakupljaju hranu na smetljištu snaga IFOR-a u Tuzli.

Kako shvatiti izjave čelnika Republike srpske, da je petogodišnjica srebreničkog džehenema previše spolitizirana! Propast Srebrenice ostaje najveća mrlja suvremene civilizacije. I na kraju navodimo zakjučak mr. Mirsada Veladžića iz njegovog upozorenja prije čitanja romana o Srebrenici »…shodno i islamskom principu o poređenju značaja kapi mastila i šehidske krvi, objavljivanje ove knjige jest jedinstven doprinos nezaboravljanju srebreničke tragedije, opstojnosti Bosne i objelodanjivanju istine o bošnjačkoj borbi i stradanju.« A. Mehmedić

Da li će se izvinuti ?

M

islite li da bi bilo dobro, kad bi se nova hrvatska vlada (kao što je to učinio crnogorski predsjednik Hrvatskoj) izvinila BiH, jer je bivša vlada podupirala podjelu države i raspihovala rat?

Mislim, da bi to bilo dobro. Posebno zato jer je Hrvatska u tri slučaja kršila međunarodno pravo i dobrosusjedske odnose. Vojnički je posredovala u BiH, pripremala nacrte za podjelu države i surađivala s drugim napadačem Slobodanom Miloševićem.

Bistveno lakše bi se izvinio premijer nego prijašnji nosioci vlasti, jer nije kriv za ratne događaje. To nikako ne znači, da ne bi bilo dobro de se i bošnjačka strana izvini za neke zločine nad Hrvatima. To bi bila simbolična gesta koja bi poboljšala buduće odnose među narodima. Nova hrvatska vlada priznaje BiH kao suverenu državu.

Tuđmanov režim toga nikad nije mogao

prihvatiti. Politički odnosi su sada dobri iako je konkretna pitanja teško rješavati, jer po jednoj strani Hrvatska nema svog koncepta, a na drugoj strani je činjenica, da BiH ne postoji kao država nego je to konglomerat vanjskih i unutrašnjih sila, jer se ne zna ko stvarno odlučuje.

Dr. Žarko Puhovski hrvatski filozof politike SP Delo, 19.8.2000 - str 14-15

Poštovani čitaoci !

Zbog ograničenih financijskih sredstava, tekstovi u »Bošnjaku« nisu lektorirani.

Molimo vas za razumijevanje.

Redakcija

BOŠNJAK

15

Poštovani čitaoče !

S

U

poznanje o tome da ovako savršen mehanizam čovjek - je izučavan i izučava se od strane naučnika sa raznih područja praktično svakodnevno, iz minute u minutu, trebalo bi biti inicijator i nama običnim ljudima da što više naučimo o sebi.

Ne tako rijetko sam bio svjedokom pogrešnog shvatanja i interpretiranja npr. uloge; funkcioniranja; Emir Čolić, dr.med. položaja pojedinih organa - liječenja nekakvom nadrimedicinom i sl.

To je svakako pokazatelj koliko nam je malo stalo do nas samih, kako smo nemarni do sebe, do nauke, do razvoja, pa i do Božijih propisa. U svakom slučaju, ništa novo ne nudimo što se ne može naći na stotinu drugih mjesta (časopisi, knjige, elektronski mediji i sl.) ali osobno ću smatrati uspjehom, ukoliko se probudi interesovanje za ovim o čemu ću pisati i ako počnemo tražiti odgovore na pitanja koja zasigurno često nam kolaju po glavama.

Posao koji je pred nama je ogroman i zahtijevaće puno rada, strpljenja ali i prostora u »Bošnjaku« zbog čega ću pokušati biti izvoran, sažet i aktualan. Dobrodošli.

želji da obogatimo naše novine, odlučili smo se uvesti novu rubriku »savjeti našega ljekara«. Na ovome mjestu moći ćete pročitati edukativne tekstove o građi ljudskoga tijela, ulozi pojedinih organa, bolestima i sl.

Osim toga, pozivamo vas da i sami učestvujete u oblikovanju rubrike. Šaljite nam prijedloge, imenujte teme o kojima bi voljeli nešto saznati, ali i direktno pitajte. Za svako vaše pitanje, upućeno nam putem obične ili elektronske pošte, uz pomoć našega ljekara, pokušati ćemo pronaći odgovor. U nadi da smo vašu pozornost privukli i ovom rubrikom, srdačno vas pozdravljamo.

Redakcija

Ukratko o potpornom - lokomotornom sistemu

Emir Čolić, dr.med.

Serijal o holesterolu i aterosklerozi

V

eć duže vremena je poznato da je holesterol jedan od najopasnijih faktora za razvoj ateroskleroze tj. suženja krvnih žila. Iz tog razloga su nastale razne diete i farmakološki pristupi (uz pomoć lijekova) u cilju smanjenja nivoa holesterola u krvi. Ipak, moramo znati da je holesterol normalno prisutan zapravo u svakoj ćeliji našega tijela. 95% cjelokupnog holesterola je u ćelijskim membranama. Logično pitanje je: »Holesterol neprijatelj - ili samo u određenim okolnostima ili uopšte nije tj. nepravedno ga optužujemo«. Holesterol je mast, skoro netopljiva u vodi, sa koncentracijom u plazmi 150-200 mg/dl.

U tijelo ga unesemo s hranom ili ga ćelije sintetiziraju tj. tvore same (najviše ćelije jetre i ćelije zida crijeva). To se događa ukoliko je premalo holesterola u hrani. Puno holesterola se nalazi u žuči, a to je ujedno jedini put za izlučivanje holesterola iz tijela. U našem tijelu ne postoji enzim koji bi razgradio holesterol.

On je i prekursor tj. iz njega nastaju žučne kiseline koje su neophodne za apsorpciju masti (slobodni prijevod usrkavanje). Dalje je potreban za sintezu tj.tvorbu steroidnih hormona

i vitamina D. Što se tiče ćelijske membrane, holesterol brine o tkz. fluidnosti iste što joj daje stabilnost, a to je neophodno za normalno funkcionisanje ćelije.

Fluidnost se promijeni u štetnom smislu ukoliko je holesterola premalo ili previše i tada nastanu nepravilnosti u metabolizmu ćelije.

No da se vratimo na početak teksta. Kod suženja krvnih žila ateroskleroze, povećana količina holesterola je jedna od najranijih promjena. Kao što je rečeno, u tom slučaju se mijenja fluidnost membrane ćelija, u ovom slučaju endotelijskih (tj. onih koje izgrađuju unutrašnjost zida krvne žile), nastanu nepravilnosti, a to je najvjerovatnije prvi štetni učinak holesterola.

-nastavak u idućem broju-

O

blik, položaj kojeg zauzima u prostoru i izgled ljudskog tijela osigurava potporni aparat u medicini imenovan lokomotorni. Sačinjavaju ga: kosti, veze - ligamenti, mišići.

Kosti: Možemo ih u grubo razvrstati po grupama. U stvari riječ je o slijedećem. One koje su na glavi imenujemo kosti glave, zatim kosti kičme, kosti prsnog koša, kosti gornjeg uda tj. ruke, kosti zdjelice tj. karlice, kosti donjeg uda tj. noge.

Obzirom na način kojim su u živom čovjeku kosti međusobno spojene, dijelimo spojeve na: Synarthrosis - gdje su isključena bilo kakva gibanja te Diarthrosis koji je takav spoj među dvjema kostima koji omogućuju gibanje.Ova kratka i neprecizna podjela ipak će nam koristiti kao osnova za razumijevanje mnogih pojmova o kojima ćemo naravno više puta poslije govoriti.

Mišići.

Imaju osobitu važnost i to s više stanovištva: 1. sačinjavaju gotovo polovicu težine čitavog tijela.

2.daju odnosno modeliraju spoljašnju formu tijela.

3.mišični sistem vrši sve pokrete tijela i njegovih dijelova (gibanje, disanje, potiskivanje hrane, krvi itd.)

Tri su vrste mišića: 1. Glatki, 2. Srčani, 3. Poprečno prugasti.

Ligamenti: Osiguravaju vezu među kostima, povezuju mišiće sa kostima... (za bolje razumijevanje, pogledajte priloženu sliku) Ipak pored svih pobrojanih uloga potpornog aparata ne zaboravimo da je on i poput čahure tj. zaštite oko nježnih organa koji su smješteni u unutrašnjosti.

BOŠNJAK

16 Bosanska sportska vizija

Olimpijski duh (opet) počinje da živi Bile su ponos Sarajeva i nesvrstane Jugoslavije, u unutrašnjem mjerilu i ponos Bosne i Hercegovine. Predsjednik međunarodnog olimpijskog komiteta Juan Antonio Samaranch je proglasio sarajevsku olimpijadu za najbolje organiziranu olimpijadu u historiji zimskih olimpijskih igara. Čak šta više, u poređenju sa onima u Moskvi i Los Angelesu se je sarajevska olimpijada izdignula iznad prljavih političkih igri tadašnjeg hladnog rata između istoka i zapada i nisu ni bile bojkotovane: nastupio je kako Istok tako i Zapad. Zato nije ni čudno, da se je porodila zamisao o ponovnoj kandidaturi, i sportsko razmišljanje nije poremetilo ni vojničko divljaštvo srpskog i hrvatskog naroda (čast izuzecima) početkom devedesetih godina. Mogućnosti da bi organizirali ponovo olimpijadu po drugi put, možda već 2010., su kako kaže, realne.

V

eza između organizatora XIV. bijelih igara, gradom Sarajevom i Samaranchem odnosno Međunarodnim olimpijskim komitetom se je nastavila i u toku nedavnog balkanskog divljanja, pošto su mnogi posjećujući krvareći grad, iz njega izvlačili talentirane, znane i neznane sportiste i pošto su mu mnogi po svijetu 1994. u čast i pozdrav pri završetku olimpijade u Lillehammerju palili svjetla.

Sportske veze su još tijesne i danas, iako mnoge potpuno uništene objekte sami ili s pomoću MOK-a i raznih donacija opet popravljaju i vraćaju ih sportu odnosno sportašima. Tako se je iz praha i pepela dignula od srpskih granata porušena Zetra, u kojoj su, po zadnjem umjetničkom i brzom klizanju, 19. februara 1984. na kraju i zaključili olimpijadu. Nova Zetra je na nekadašnjim temeljima ponovo izgrađena iako se sada nalazi u društvu bijelih nišana, međutim izgrađena je u onakvom obliku u kakvom je i prije bila samo sa ispotpunjenom tehnologijom i najsavremenijom opremom, je ponosan direktor Amir Ibrahimović. Ponovo je oživio i stadion Koševo, gdje su 8. februara prije 16 godina spektakularno otvorili zimske olimpijske igre. U nekadašnjem olimpijskom novinarskom centru Skenderija su opet otvorene podzemne i nadzemne radnje (trgovine i trgovinice) i butiki, skoro da je vraćen i nekadašnji tisućugodišnji izgled planina na kojima se je održavala olimpijada i koja im je dala novi sportski značaj, kojeg je kasnije uništila ratna situacija. Po stranama Bjelašnice se je u par zadnjih godina opet počelo skijati i spuštati skijaši, nakon što su po riječima Selima Hrvata, direktora smučarskog centra Bjelašnica - Igman, s pomoću stranaca pokrenuli dječiju žičaru, nekada potpuno uništenu i zbog toga sada skraćenu. »Uništena je bila sva infrastruktura, energetska, transportna, sportska; do sada smo već popravili pruge za skijanje, kupili tri stroja za njihovo održavanje i slično.« Objekti (hoteli i drugo) su, nasuprot tome još uvijek kosturi.

Bjelašnica, Igman…Jahorina ?

Imena Babin Dol, Veliko polje i Malo polje (mala i velika skakaonica su još uvijek u

posleratnom stanju) se vraćaju u mirniji period, kao i muška Bjelašnica, muška, zato što su se u vrijeme olimpijade na njoj takmičili muškarci, i opjevani Igman, kojima još fali ženska Jahorina, čiji veći dio spada u opštinu Pale. Iako je bila sastavni dio ZOI '84 olimpijskog centra Sarajevo, pravnog nasljednika olimpijskog organizacijskog odbora, su Jahorinu Srbi, kao i Trebević i njegovu stazu za bob, proglasili za svoje. Tužbi, koja je više političke prirode, još nije vidjeti kraja. U oči bode razlika između dva na silu i oružjem uspostavljena entiteta. U blokovskom naselju Dobrinja, gdje su između sportskih priredbi spavali novinari, zidove kvare rupe i polivinilasti prozori dok je u neboderskom naselju na strani Federacije BiH, većina solitera popravljena ili se popravljaju. Pošto je federacija izgubila sve objekte koje su uništili veliki srpski ratnici prilikom bježanja, na drugoj strani pa su objekti iz kojih se je povukla regularna vojska BiH, ostali skoro nedotaknuti i po njihovom sadašnjem izgledu se da zaključiti da ih sada niko i ne uzdržava.

Međutim, mogućnosti, da bi Sarajevo po drugi put dobilo olimpijadu, vjerovatno 2010., su izgleda realne.

Vučkov lik je još živ !

Simpatičnog Vučka (kranjskog akademskog slikara Jožeta Trobca) je još i danas moguće susresti u sarajevskim vitrinama, u pojedinim radnjama i trgovinama na Baščaršiji, kod onih koji su sudjelovali kod organizacije igara, pa je moguće gotovo i jesti iz tanjira sa njegovim likom i olimpijskimi motivi. Ratno vrijeme su preživjeli i ukrasi za ključeve, poštanske marke, kod numizmatika pa olimpijsk novac. Organizatori ZOI '84 su gledali dugoročno, i igre su tako obilježile većinu života Sarajevčana, tako da uspomene na igre nisu uništile niti bombe. Njihovom uspjehu su po riječima Marka Petrovića u vremenu organizacije šef sarajevske policije i vođa sektora za sigurnost i zaštitu mnogo doprinijeli baš Sarajevčani. »Išli smo u škole, da bi se djeca takmičila na temu olimpijade, obilazili smo radne organizacije i gradske opštine te ubjeđivali ljude da sudjeluju.« Da bi bili balkoni (bez konopaca za veš) i

po zimi prijatni za pogled, da bi bili stranci koliko se da toplo i srdačno primljeni. Taksisti nek bi vozili besplatno, vozovi i autobusi tačno i po zacrtanom redu. Kritike koje nisu bile pozitivno primljene, zašto u Bosni kad je Slovenija skijaška dežela su još više probudile bosanski inat. Igre su u Sarajevu, gdje se je po Trebeviću sankalo još u 18. stoljeću, skijanje i klizanje pa su sa sobom donijeli vojnici Franca Jožefa, morale uspjeti. »Slovenija je imala sportiste i stručnjake, Bosna pa veliki grad i planine u njegovoj blizini.« Kuda je rat rastjerao sportiste?

Rat nije uspio otjerati uspomene na olimpijadu, zato pa je po cijelom svijetu rastjerao bosanske sportiste, trenere, člane uprave kao i one iz kluba Željezničar, najačeg između jedanaest skijaških klubova u BiH. Neki su ostali u Federaciji, drugi su (kao životinje željne krvi) prešli na srpsku (svoju) stranu, treći su otišli u inostranstvo a četvrti nisu, ostali su i borili se. Bošnjakom je pred rat uspjelo riješiti petnajst sarajevskih skijaša. Među petnajstoricom koji su se tada našli u autobusu, pet ih je danas u Sarajevu. Drugi su se s roditeljima razpršili po svijetu, kao i nadareni Tahir Bisić nekadašnji najbolji ciciban Željezničara. U Sarajevu sa ponosom ističu da će kroz godinu ili dvije učestvovati u takmičenjima za svjetski kup. Jako bolesnog Branka Mikulića su u vrijeme žestokih napada na Sarajevo 1993. uz pomoć Samarancha odvezli na liječenje u švicarsku Lozanu, međutim iz nje se je vratio umrijet u opkoljenom Sarajevu, predsjednik izvršnoga odbora Anto Sučić je umro pred rat…

Realnost ali utopija ?!

Na Bjelašnici i Jahorini, u zdravom okolišu, primjernom za medecinske rehabilitacije, sa čuvenom florom i faunom, su dolazili turisti, lovci, planinari, izletnici, biolozi, botanici. I danas, kad se u bosanske planine vraća život, je vizija slična sportsko-rekreacijski. Prošlu zimu su krajem hevte nabrojali i do petnajst tisuća posjetilaca, koji su kao i prije, po većini došli iz Dubrovnika, Splita, čak iz Novog Sada, pa Beograda, Crne Gore…

Fahir Gutić

BOŠNJAK

17

Pisma čitalaca “Bošnjak” razgalio dušu Bošnjaka Poštovana redakcijo!

Mjesec maj, sve behara i sve cvjeta, meni najljepši mjesec. Ponedjeljak, 13.5.2000 u ranim jutarnjim satima, prijatno sam iznenađen dolaskom poštara koji mi donosi Vaš i Naš list “Bošnjak”. Časopis koji mi je na prvi pogled razgalijo srce i dušu. Sjedam za hastal polahko, gledam naslovnu stranu, čitam sadržaj i kuham bosansku kahvu koja se i ubrzo skuha. Polahko kahvendišem i sa uživanjem čitam. Ime časopisa “Bošnjak” je pravo, sadržaj tekstova bogat i stručan, kvalitetan papir, slike u boji i zanimljive ilustracije. Mišljenja sam da vam nije bilo lahko u pripremi cjelokupnog materijala i materijalnih sredstava za časopis, na čelu sa gospodinom Hasanom Bačićem. Na kraju sugerišem rubriku “PISMO ČITALACA”.

p.p. 1624

Ljubljana, 15.5.2000 god.

Novine Bošnjak sam pročitala u cjelosti, ama baš ništa nisam propustila da ne pročitam. To su takve novine, da svako u njima nađe ponešto za sebe. Želim vam uspjeh i što češće da izlazite i da se novine što češće štampaju.

Almasa Korjenić Nerkeza Smajlagića 14 Sarajevo

Ovih dana smo dobili list Bošnjak. Sve sam pročitao od prve do zadnje strane. Šta mogu reći za ovaj list? Zadnjih 15-20 godina, prilično sam dosta pročitao raznih novina, brošura i knjiga, ali ovaj list Bošnjak je tako sadržajan i kvalitetan, da je za sve uzraste i naobrazbu.

Ne mogu a da ga ne pohvalim od svega srca.

Kljunić Husein Cesta revolucije 5 Jesenice

Poštovani g. Huseine, od ovoga broja i uvodimo rubriku pismo čitalaca.

Redakcija

Ukratko, časopis je dobar i zanimljiv, a pogotovo članak o našim običajima.

Podaci i sve o našim običajima je 100% istinito. Sve to podsjeća na davno prošla vremena i na naše običaje. Prvo sam pročitao sve naslove članaka, a onda sam išao redom i sve ne samo pročitao nego i sve detaljno prostudirao. Sve je zanimljivo pa se prosto čovjek pomladi kada pročita da još uvijek neko zna za naše običaje, a pogotovo neko ko ne živi u Bosni. Mnogi naši ljudi ovdje u Bosni i neznaju kako je to nekada bilo, kakvi su bili običaji. Ovaj časopis će obići sve moje komšije, pa i druge poznate. Zamolit ću i poznanike koji pročitaju da iznesu svoje utiske o obliku i sadržaju časopisa. Svima vama čestitam prvi broj Bošnjaka i šaljem selam pokretačima te želim da se omasovi i da izlazi bar svakih petnajst dana.

Kustura Ibrahim Podlugovi, BiH

Čestitka Ambasade Bosne i Hercegovine u Ljubljani

Kustura Rejhan Muhameda Hadžijahića 20 Sarajevo

Rukovodstvu BKS-Slovenije Poštovana gospodo!

Svima redom od srca čestitam izlazak prvog internog časopisa “Bošnjak” na bosanskom jeziku, za kulturnu i duhovnu afirmaciju Bošnjaka u Republici Sloveniji. Želim da časopis izlazi jedanput mjesečno i da nađe put u svaki dom i svaku firmu Bošnjaka u ovoj lijepoj zemlji. Možda bi najbolji način bio sistem godišnje pretplate ili pak prvu godinu da se obezbijede donatori dok se naš čovjek ne navikne na svoj list.

Našem čovjeku u ovoj zemlji trebaju naše novine, naš radio i naš TV kanal. Bez tih ubojitih informativnih sredstava teško je promicati svoju kulturu, čuvati svoj identitet, odgajati svoju djecu i izgraditi zavidan rejting u ovoj zajednici. Želeći Vam puno uspjeha u novim važnim koracima, molim Vas nemojte posustati, jer takve i Bog pomaže.

Na ovim važnim i značajnim projektima imate i moju punu podršku. Želim Vam svako dobro uz iskrene bratske selame.

S poštovanjem, Ambasada BiH Ministar savjetnik Ferhat Šeta

Redakciji, Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije!

Slažem se sa vašim razmišljanjima, da bi organizirali autobusni izlet u posjetu Kobaridu. To je lijepa prilika, da na licu mjesta vidimo gdje su ratovali naši očevi i djedovi.

Moj rahmetli babo Avdo Mehmedić, 1896 1974, bio je u prvom svjetskom ratu u Galiciji. Izlet bi organizovali prema vašim mogućnostima, moguće u proljeće ili jesen kada je lijepo vrijeme bez većih vrućina.

Tradicija može biti u ovo naše burno doba u borbi za opstanak. Sadržaj manifestacije može biti kao što ste naveli: “Dan Bošnjaka” ili “Dan šehida”, “Nezaboravni bošnjački mezari”..., prema članku u N.D. od 21.5.2000, pozabljeni slovenski grobovi, Galicija, slovenskih fantov grob.

Lijep pozdrav! Šefik Mehmedić Clevelandska 45 Ljubljana

Poštovani g. Ferhat Šeta, za dobronamjerne želje u radu, za promidžbo naše kulture i duhovnosti, te želji za mjesečnim izlaženjem lista “Bošnjak” i iskrene bratske selame Vam se toplo zahvaljujemo.

Redakcija

Poštovani čitaoci !

Da bi Vaš i naš časopis i ubuduće izlazio nesmetano a pogotvo sa kvalitetnijim prilozima i člancima Vas pozivamo na saradnju. Kao što smo i u predhodnom broju objavili, svaka kritika dobronamjerna ili ne, bit će objavljena. Takođe ukoliko se u vašem kraju događa nešto značajno, bilo kakava kulturna, vjerska ili politička manifestacija Vi nam o tome pišite a mi ćemo to da objavimo. Ukoliko od Vas neko posjeduje kakve stare fotografije sa motivima vezanim za Bošnjake nam takođe pošaljite za objavu. Naravno da fotografije, osim rukopisa, vraćamo pošiljaocu.

Možete nam pisati i preko E-mail: bkzs.fljds @ siol.net, kao i na adresu: Bošnjaška kulturna zveza Slovenije P.p. 1624, 1001 LJUBLJANA, sa naznakom “za časopis” Redakcija

BOÅ NJAK

18 A

a

Aa

A

a

z

BOÅ NJAK

19

SLIKE - ŠEFIKA PATKOVIĆA

Donji Vakuf (akvarel) 1996

Stara česma (akvarel) 1998

Bosanska kuća (ulje) 1998

Stara čaršija (akvarel) 1996

Stara vodenica (alvarel) 1997