Bošnjak 11

BOŠNJAŠKA KULTURNA ZVEZA BOŠNJAČKI KULTURNI SAVEZ SLOVENIJE List Bošnjačkog kulturnog saveza SLOVENIJE P.P. 1624 LJUBLJANA

e-mail: bkzs.fljds@siol.net

Pod naslovom »Pogrešan boj za džamiju« je g. Drago K. Ocvirk u ljubljanskom Dnevniku (17.01.2003) objavio svoj drugi članak o izgradnji džamije u Ljubljani u kojem zamjera slovenskom muftiji g. Đogiću što nije shvatio dejstvo da ista vlast odobrava ili odklanja gradnju vjerskih objekata i za kršćane kao i za muslimane i nije mu (Ocvirku) jasno šta je to htio muftija postići svojim oštrim napadom na g. nadškofa. Pita se, da li je muftija za više od godine dana bivanja u Sloveniji shvatio odkle vjetar duva i šta vlast voli da čuje pa je i sam počeo (muftija) da zavija sa vukovima? Onda dr. Ocvirk opravdava g. nadškofa kao da nije dao potporu izgradnji džamije (iako bi mu ta donijela popularnost?) nego je želio samo upozoriti na »posebnost« džamije i istaći, da on nije nadležan i da bi njegovo eventualno izjašnjavanje (u prezagrijanoj protivcrkvenoj atmosferi)(?)mogli zloupotrijebiti »protivnici kao i pristalice« jer bi vlast jednostavno svu odgovornost (?) prenijela na nadškofa. Nema nikakve potrebe, da nadškof vadi za drugog vruće kestenje iz vatre. Muslimani u Sloveniji imaju molilnice što govori, da im se ne krate vjerska prava iz Člana 18. Opće povelje UN o ljudskim pravima. Dakle, izgradnja džamije bi spadala u odredbe Člana 20. pravo do slobodnog i mirnog sakupljanja koje se (po mojem) smiju i moraju kršiti!

Dr. Ocvirk (služeći se citatima iz radova dr. Šukre Ramića koji je za »dokaze« dr.

Ocvirka najprikladniji i jedina autoriteta za tumačenje islamskog prava) tvrdi, da je džamija ustanova gdje je islam aktiv-

niji, gdje islam postaje fizički prisutan i gdje se može u potpunosti oblikovati ne samo čovjeka nego i društvo(?) i gdje se pravi »islamska demokracija«. On se »boji«, da bi džamija omogućila stvaranje zatvorenih enklava u kojima bi važili zakoni druge civilizacije i koje ne bi omogućavale ASIMILACIJE. »Žali« što su stvari oko džamije prouzrokovale nerazumijevanje i nesporazume(?) te »misli« da je šteta što nije (u periodu dužem od 30 godina, po mojem) došlo do »ustanavljanja« nekog društva kršćansko -islamskog prijateljstva čiji bi inicijatori bili iz »baze«. Navode se i iztrgani citati dr. Smajila Balića »Kultura Bošnjaka« i XIII sura Kur’ana koju je »oblikovao« tako, da muslimani ako hoće da im Bog promijeni stanje u kojem se nalaze, moraju promijeniti svoje duhovne temelje. (?) Vjerujem, da će neko od PROZVANIH I POZVANIH pročitati original i javno odgovoriti dr. Ocvirku.

Ako je vjerovati Slobodnoj Dalmaciji (petak, 24.01.2003) i njenom novinaru Danku Plevniku onda je uzrok »SUKOBA RELIGIJA U SLOVENIJI« obećanje slovenačkih menadžera, da će gradnja džamije u Ljubljani biti odobrena ukoliko druga strana dozvoli izgradnju trgovačkog centra Mercator u Sarajevu.

Taj centar posluje a uskoro slijedi i izgradnja Prešernovog parka na temeljima nekadašnje džamije dok od džamije u Ljubljani nema ni papira. Radi izbora nijedna slovenačka politička stranka nije smjela da zagrize u tu »otrovnu jabuku«.

Onda je neko od »odgovornih našao rješenje i dao nalog, da javni mediji

»načnu« tu problematiku u koju će se sigurno upecati vjerski dostojanstvenici, onda je potrebno organizovati »telefonski referenfum«. Taj mora biti PROTIV IZGRADNJE i to će biti temelj za daljnja odgađanja, bar do ulaska u Nato i EU, a onda hiljade prečih stvari. Da je to nekako tako, govore slijedeće činjenice i postupci: 1. Javni mediji počinju kampanju u znanom slogu jedni su ZA, drugi su PROTIV izgradnje; 2. Onda g. nadškof izjavi ono što je izjavio a g. muftija odgovori ono što je odgovorio; 3. POP-TV snimi emisiju »Trenja« koju više od dvije hefte glanca, traži dramaturški zaplet, priprema displej propagandu i usavršava tehniku za telefonsko »izjašnjavanje« slovenačkog javnog mišljenja i konačno 23. januara 2003, u najgledanijem terminu (u 20. sati) kao u živo emituje do skrajnosti »perfektan« svoj proizvod. U njoj se muslimanima zamje-ra što nisu preveli Kur’an na slovenački i što svoje obrede ne vrše na slovenačkom jeziku, te da im je džamija nepotrebna pošto imaju dosta »molilnica a to što upotrebljavaju halu Tivoli je »normalno«, jer je to rijetka potreba. Muslimani se pokušavaju braniti. Na njihovoj strani su i neki predstavnici iz slovenačkog javnog života. U studiju se na velikom displeju prikazuju snimci vjernika u hali Tivoli, pa zagrebačka džamija i molilnice.

Objavljuju se i prvi rezultati telefonskog glasanja koji su 50:50, da bi se vaga polako nagibala PROTIV. Emisija se približava kraju i onda nastupa trenutak odluke. Muftiji je (prilikom snimanja prije više od dvije hefte) postavljeno pitanje, da li muslimani misle graditi džamiju samo u Ljubljani ili i u drugim mjestima Slovenije. Muftija pokušava izbjeći direktan odgovor i to je odlučujući trenutak u kome se pobjeđuje. Skoro brzi nom svjetlosti (više od 100.000 telefonskih izjašnjavanja u roku manjem od 10 minuta) izjašnjava se slovenačko »javno mišljenje«. Apsolutni rekord. I dok aparature registriraju izjašnjavanje gledalaca, emisija se nastavlja a na velikom displeju se sada prikazuju samo džamije sagrađene za vrijeme turskog vakta a koje ne bi ni čuveni arhitekt La Corbusje mogao skladno umjestiti u slovenačku pokrajinu. Pokazuju se i snimci vjernika iz Tivolija, kao da su snimljeni na bazaru najsiromašnije islamske zemlje a ne u Sloveniji, u Evropi. Odlična »režija« i rezultat: od preko 180.000 telefonskih poziva dvije petine ZA i tri petine PROTIV IZGRADNJE ISLAMSKOG K U LT U R N O G C E N T R A U LJUBLJANI. Bravo! Jedinstveno!

»Do dolaska Osmanlija u Bosni je malo gradova. Sada nastaju nova naselja, a postojeća mijenjaju svoj izgled.

Gradovi se razvijaju tako da se formira odvojeno čaršija u kojoj se odvija privredni život sa zanatima i trgovinama i mahale, područja stanovanja.

Mahla formirana oko džamije, u pravilu ima dvadesetak do, čak, stotinu i pedeset kuća nanizanih oko sokaka (ulica), sa mektebom- osnovnom školom, česmom, pekarom, haremom (mezarima) i ponekim dućanom, što sve čini urbani mikrorejon...« Tako se znači formirao bošnjački grad, iako su naravno kako bošnjački narod tako i bošnjačka kultura postojali već davno prije Osmanlija. No za vrijeme Osmanlija taj je razvoj još procvjetao i njegov doprinos bošnjačkom življu očit je i danas. Tragove osmanskog imperija te karakteristike te kulture vidimo i dandanas - na čitavom području gdje su nekada vladali mogućne Osmanlije!

Mnogo je zapisano i napisano o toj historijskoj eri pa to i neće biti dierktno područje našega zanimanja u ovom pisanju. Na ovom mjestu ćemo napisati riječ dvije o t.z. bošnjačkoj kulturi ponašanja danas! K tome nas je podstaknula i promocija knjige »Bošnjačka kultura ponašanja«.

U četvrtak, 7.novembra 2002 u konferencijskoj dvorani ljubljanskog hotela Austrotel, u organizaciji Bošnajčkog kulturnog saveza Slovenije, održana je promocija te knjige, gdje su pored samih autorica Mevlide Serdarević i dr. Ajnije Omanić bili pozvani i dr.Božidar Jezernik te Peter Simonič.

Nažalost zadnja dva gosta nisu mogla prisustvovati promociji, pa je tako moderator Ibrahim Nuhanović (predsjednik programskog savjeta Saveza), nakon uvodnih riječi, gdje je predstavio obje gošće i nakon nekoliko »tehničkih informacija« (kako bi se promocija trebala razvijati), predao riječ kreatorkama ovog antropološkog djela!

Spomenute gospođe primjećuju, da su historijske okolnosti, u kojima se kroz stoljeća nalazio bošnjački narod, stvorile »specifičnu kulturu ponašanja Bošnjaka, kulturu koja jeste evropska, ali sa snažnim pečatom onoga što se danas definira kao islamsko-osmanski stil i način života.« Knjiga koja govori o kulturi (tačnije kulturi ponašanja) našeg

Foto: FaGu

naroda i sama je kulturno blago, jer u sebi bilježe i pečati mnogo toga što nikako ne smije, da se zaboravi, ni tad kad to »pregazi vrijeme«!

Iako i svjedoci i žrtve rata Bošnjaci smo, kako se za nas i priliči, sačuvali svoj narod i kulturu te samo nama specifičan način života i svakdana!

Mnoge porušene, bošnjačke kuće još uvijek nose u sebi duh bošnjaštva, onakav kakvom su ga stoljećima stvarali Islam i Osmanlije. U knjizi su autorice pomno opisale izgled tradicionalne kuće i domaćinstva u Bosni. Osim konkretnih opisa stambenih objekata, dobar dio svog rada su posvetile i bilježenju običaja specifičnih za naš narod, pa tako možemo čitati od toga kakvog smo Bošnjaci ponašanja prilikom ulaženja u kuću do opisa ponašanja na svadbama, dženazama i sličnim masovnim okupljanjima! Šta se radi kad se rodi dijete, kako dočekujemo ramazan i Bajram, kako se oblače Bošnjakinje, kakva su pravila ponašanja za sofrom, koja su karakteristična jela bošnjačke kuhinje (gdje kraljuje »pita«), kakva su naša vjerovanja i praznovjerice... Knjiga je zaista riznica prepuna ljepota iz bošnjačkog života; neki od običaja su, nažalost, živi još samo u našim sjećanjima, neke kuće su sve više »evropske« a sve manje bošnjačke, no ništa od toga ne znači, da se Bošnjaci gubimo u masi, da postajemo »jedni od mnogih«!

Islamska kultura je toliko spojena sa bošnjačkom,da nam zauvijek daje pečat jedinstvenosti na ovom prostoru, pa tako koliko god »evropski« da bili, mi ćemo uvijek biti prvenstveno Bošnjaci, čiji se

menatlitet i moral značajno razlikuje od ostalih!

A knjige kao ova pomažu nam, da sačuvamo svoje kulturno blago, a često posluže i kao dokaz protiv svih onih izjava u kojima se niječe postojanje našeg naroda, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti! Pa se tako naša mladež neće suočavati sa profesorima (!) koji im tvrde, da su Bošnjaci zapravo samo Turci i nemaju ništa svoga! I to se naime događa našim đacima širom po svijetu, a kako smo čuli na promociji i u Sloveniji.

Koliko su te tvrdnje historijski netočne, nije potrebno pisati, nadajmo se samo, da će neki od tih neznalica uzeti i pročitati i knjigu Bošnjačka kultura ponašanja, što bi mi Bošnjaci i Bošnjakinje svakako trebali učiniti, jer je to knjiga o nama i zbog nas!

Pošto nam je tek nedavno prošao Ramazanski bajram, evo šta o njemu, između ostalog, bilježe autorice Serdarević i Omanić: »...običaj je, da se, po mogućnosti obuče nova odjeća i da ženska čeljad isprate domaćina i ostale muškarce na bajram-namaz. Kad se klanja ovaj namaz, počinje Bajram i uzajamna čestitanja. Muškarci, nakon obavljenog namaza, po običaju prvo obilaze mezareve svojih mrtvih. Kad se vrate kući mlađi ukućani, pri čestitanju poljube ruku starijih, a oni ih darivaju...« Nadajmo se, da je ovo tek jedna u nizu knjiga o Bošnjačkom narodu i njegovoj unikatnoj kulturi!

Literatura: * Omanić, A, Serdarević, M. (2000): Bošnjačka kultura ponašanja, Svjetlost, Sarajevo

Središnja, 4. tačka Povelje o bosanskom jeziku, više nego ostale, otvara ono osjetljivo područje društvenog života koje bi se na najsažetiji način moglo označiti sintagmom jezik i politika, a glasi: "Manipuliranja nazivom bosanski jezik u političke svrhe kojih je u pojedinim razdobljima prošlosti Bosne bilo, uporedo s manipulacijama imenom bošnjačkog naroda kao ni upotreba ove sintagme u regionalnom značenju, ne dovode u pitanje vjerodostojnost korišćenja ovog naziva kod Bošnjaka u narodnosnom smislu." Upotreba naziva bosanski jezik u političke svrhe odsudno je započela i gorljivo je provođena u austrougarskom razdoblju, a negativne posljedice te prakse protezale su se tokom dužim od čitavog jednog stoljeća, do današnjeg dana. Bila je to izravna posljedica Kallayeva pokušaja uspostavljanja transnacionalnog, trokonfesionalnog bošnjaštva/bosanstva, čime je trebala biti neutralizirana nacionalna propaganda iz matica, na tragu nacionalnog buđenja i osvješćenja bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika. Nešto što je decenijama pa i stoljećima ranije živjelo na spontan način, domo-

vinsko bošnjaštvo/bosanstvo naroda Bosne i bosanstvo njegova jezika, nije se dalo povratiti i djelotvorno artikulirati za političke potrebe, što je bezuspješno pokušavao ne samo Benjamin Kallay, nego i neki predstavnici Porte u završnim godinama osmanskog prisustva u Bosni. Prije nego što se Kallay bio prihvatio svojih unifikatorskih poslova, neumoljivo i nepovratno su u Bosni bili krenuli procesi razdvajanja po narodnosnoj razdjelnici: kod pravoslavaca najbrže, kod katolika nešto sporije, kod muslimana najsporije. Saobrazno izrečenom, Kallayevo narodno bošnjaštvo /bosanstvo i jezičko bosanstvo pravoslavci će u Bosni odlučno odbiti, katolici će ga izbjeći, a muslimani će ga djelomično zadržati (u jeziku), a u narodnosnom smislu imenovanja će se od njeg za neko vrijeme udaljiti. Pokušaj unitarizacije posredstvom naziva za jezik, tj.upotreba naziva bosanski jezik u političke svrhe ostavila je duboke tragove u kolektivnoj svijesti bosanskih Srba: njihova današnja reakcija na korišćenje ove sintagme kod Bošnjaka refleksno se povezuje sa unifikatorskim nastojanjima B. Kallaya, s tim što im je onda bilo ugroženo ime (jezika i naroda, tj. bosanski, umjesto srpskog i Bošnjaci/Bosanci, umjesto Srbi), a danas samo "državica", dejtonska Republika Srpska. Potaknuti istim refleksom, dužnosnici RS požurili su srbizirati ili dokinuti sve nazive koji su čuvali bosansku oznaku: Bosanski Brod, Bosanska Kostajnica,

Bosanska Dubica, Bosanska Gradiška, Bosansko Grahovo i sl. te uvesti i nove, kojima će srpstvo u Srpskoj biti još bolje učvršćeno (Foča je prekrštena u Srbinje, a usred Banje Luke jedna je ulica preimenovana u Srpsku i sl.).

Bošnjaci su uglavnom prespavali ovo geografsko-topografsko srbiziranje Bosne, kao što su prespavali i križarsko omeđivanje prostora, Herceg-Bosne. Jasno je, dakle, da na Daytonskim ugovorom omeđenom prostoru nazvanom Republika Srpska postoji neusmiljeni otpor svemu što ima bosanski predznak, pa tako i prema jeziku bosanskom.

Ali to se ne treba ticati Bošnjaka jer je to - i na srpskoj, i na hrvatskoj strani, u Bosni i izvan nje - problem onih koji misle da drugom narodu mogu određivati kako će nazivati nešto svoje, i to nešto životno važno, kao što je jezik. Tako će na hrvatskoj strani, iz akademijskih krugova izvan Bosne biti strogo poručeno i kao jezikoslovnim razlozima objašnjeno kako u "spornoj" sintagmi riječ bosanski treba da bude zamijenjena riječju bošnjački.

Promatrano u historijskoj vertikali, ni politička upotreba sintagme bosanski jezik niti politikantska osporavanja, čega smo savremenici i svjedoci, ne mogu dovesti u pitanje vjerodostojnost naziva bosanski jezik u Bošnjaka. Još manje to može učiniti pojava korišćenja ove sintagme za regionalno označavanje, ni ona davnašnja, ni ona današnja.

Naime, na brojnim mjestima u različitoj literaturi onih koji su Bosnu gledali izvana sintagma

bosanski jezik korištena je da bi se označio jezik stanovnika Bosne, bez uočavanja ili pridavanja važnosti razlikama među njima, utemeljenim na vjerskoj ili narodnosnoj pripadnosti. Bez obzira na razlike koje se u nijansama mogu uočavati u opaskama putopisaca i učenjaka, književnika i jezikoslovaca, na jezicima susjednim, slavenskim ili udaljenijim, evropskim, zajedničko im je da podrazumijevaju zajedništvo u jeziku stanovnika bosanskog prostora, koje niko razuman neće dovesti u pitanje. Na primjeru različitih-oblika stiha - proizvedenih u radionici bezbrojnih usmenih pjesnika brojnih naraštaja, kovanjem, kaljenjem i brušenjem u dugom nizu decenija - vidljivo je i ono što je nedvojbeno zajedničko, i ono što je u ponečem posebno. Za desetak metričkih varijanti, od kratkog sedmerca do dugog stiha šesnaesterca, moguće je u sve tri usmenoknjiževne tradicije u Bosni naći potvrdu za pobrojane oblike stiha, i to je ono što je zajedničko, ali će pomnije istraživanje pjesničke građe pokazati da postoje razlike u tome koje oblike stiha pojedine tradicije više "vole", razvijaju i čuvaju, a to onda čini neke posebne odlike. Mogli bi se na drugim razinama naći slični primjeri zajedničkog i posebnog u tri jezička standarda na bosanskom prostoru, koji su postojali i trajali u decenijama i stoljećima života jezika, koji je izvana bivao viđen regionalno jedinstven i niko od njegovih učesnika nije bio niti iz čega isključen, niti po nečemu povlašten.

Najkraće rečeno, bosanski jezik iz prošlosti života baštini i sadržaj i ime, a da pri tome ne dovodi u pitanje ničije stečevine i ničija prava. U zajedničkoj prošlosti jezika kao dijela ukupne baštine Bošnjaci prate svoju dionicu bez nastojanja da ospore prava onih drugih da se prepoznaju kao baštinici u svojim dionicama. Kada Alberto Fortis, u svojoj znamenitoj knjizi o putovanju po Dalmaciji iz 1774. godine - u kojoj je objavljena čuvena balada o plemenitoj Hasanaginoj ljubovci - kaže za bosanski jezik da je ljepši od onog koji je slušao u Dalmaciji, u toj regionalnoj oznaci Bošnjaci mogu prepoznati svoju dionicu, a da pri tom nikom drugom na zajedničkom životnom prostoru ne oduzmu pravo da prepoznaju svoju dionicu. Isto se

može primijeniti na slična spominjanja bosanskog jezika i prije i poslije Fortisa. Ponekad se takav afirmativni vrijednosni sud izričito odnosi na bošnjačku dionicu regionalno određenog bosanskoga jezika, kao u svjedočenju Ivana Kukuljevića Sakcinskog, koji u putopisu o Bosni iz sredine XIX stoljeća - dotičući pitanje bošnjačke narodnosne samosvojnosti u odnosu na istovjerne Turke - primjećuje: "...Ali nije ni turski Bošnjak Turčin jer nauk Muhameda nije satro u njemu narav i ćud slavensku, ni ljubav k običajima i jeziku pradjedova svojih. Ja bi rekao da turski Bošnjak još uvijek najčistije govori bosanski, samo kad hoće da ne mieša turske rieči."

S druge strane, činjenica da će u sadržaju sintagme bosanski jezik u regionalnom označavanju i drugi narodi u Bosni prepoznati - zavisno od okvira spominjanja - nešto od svoga jezičkog naslijeđa, ne dovodi u pitanje vjerodostojnost korišćenja ove sintagme kod Bošnjaka u narodnosnom značenju, što je odlučno i konačno prevladalo u praksi u razdoblju duljem od jednog stoljeća.

Bošnjak mrzi na Osmanliju, jošte kaže da nema pod nebom gadnijega čovjeka od Osmanlije; a Osmanlija kaže da su Bošnjaci poturice, i da su gori od daura; zato da jih treba daviti i gaziti, nek se boje poturice i nek znadu tko im zapovijeda."146 U putopisnom dijelu knjige .on je izrazio, dočaravajući slikovitu i mnogoliku, plemenitu i grubu Bosnu i njene žitelje od četiri vjere, od kojih "kršćani i Turci mrze se strašno među sobom: nu neka bi to i bilo samo da se kršćani jedne i druge ispovijedi malo bolje gledaju".147 Kod bosanskih iliraca, nakon zabrane ilirskog imena u Hrvatskoj godine 1843, jača ime bosansko, pod Jukićevom devizom "ne ugasujmo duha", uz narodne umotvorine, uz "drevnosti" (bosanske); ali se, pored uvjerenja da je "Bukvica Bosanska" njihovo staro pismo razvija i "gajica", tj. Gajem reformirana latinica, kao nacionalno obilježje pismom, nasuprot srpskoj ćirilici. Jukić je, uz to, od samog početka bio odanik Gajeva pravopisa, shvatajući ga osnovom

suvremene ilirske pismenosti. A to je bilo doba kada je, nakon vremena prevlađivanja bosančice kao pisma bosanskih franjevaca, te dugotrajnog paralelizma bosančice i latinice latiničko pismo postalo nosilac bosansko franjevačke pismenosti.

Ova latinička pravopisna identifikacija, i isticanje, poslije ilirizma, bošnjaštva na ustuk srpstvu nije u bosanskih franjevaca bila isključiva, čemu je težila u Hrvatskoj, niti je to značilo zatvaranje pred književnim ostvarenjima srpskog naroda.

Sam Jukić je sasvim izričit u određivanju nacionalnog identiteta kada 1848. u pozivu za "Kolo Bosansko" uzvikuje, zamjenjujući samo nekadašnje ilirsko ime slavjanskim: "Mi Bošnjaci njekad slavni narod, sad jedva da smo živi, nas samo kao očenutu granu od stabla Slavjanskog gledaju prijatelji naukah - i žale nas!"148 Godine 1850, u memorandumu za građanske slobode pod naslovom Želje i molbe kršćana u Bosni i Hercegovini on razlikuje samo dvije kategorije stanovništva, i to vjerske: kršćane ("preko 600.000 kršćana živi u ova dva ejaleta Bosne i Hercegovine") i Turke, među kršćanima izdvaja još kršćane grčkog obreda"; i dva jezika, "turski" i "bosanski" ("Da nam se carske zapovijedi i naredbe pokraj turskoga i bosanskim jezikom priopćuju").149 Ali svoj časopis godišnjak od 1850. on naziva "Bosanski prijatelj", i u njemu "književnost bosansku", i to u franjevačkom jed-

notoku, koju dijeli na "pisaoce koji su azbukom pisali" i "pisaoce koji su abecedom pisali", i uz nju "starine bosanske". Ovdje su "Bošnjaci" samo katolici, a Bosanski Muslimani su "Turci" ili "bosanski Turci", ali on daje obećanje da će u narednoj knjizi časopisa "turske rieči", "premda scienim da će ih štioci razumiti" - "po abecedi izdati i ilirski istomačiti".150 A 1851. godine svoje djelo Zemljopis i poviestnica Bosne on potpisuje pseudonimom "Slavoljub Bošnjak". U ovom Jukićevu djelu došle su do izražaja, sada zaključno, političke ideje ilirizma i njegove misli o bosanskim narodima istog slavenskog porijekla, koji se zavadeni historijom i društvenim odnosima, vjerski i politički odbijaju, ali govore istim jezikom, žive zajedno u istoj domovini, u otporu prema istoj tuđinskoj, osmanlijskoj vladavini.151 Poglavlje o "narodoslovnosti i broju stanovnikah" otkriva, međutim, suštinski paradoks bosanskog fenomena, koji se Jukiću nužno nametnuo i kao znanstveni metod i kao književna spoznaja: jer, nasuprot i uprkos svemu tome, "u Bosni je jedan narod i to slavjanski, koji je u Europi najveći", i "Bošnjaci su ogranak velikog stabla i spadaju među pleme ilirsko-južnoslavjansko" - piše on u Gajevu duhu i nastavlja: "Narječje, koje se u Bosni govori, od svih ilirskih najčistije se je sačuvalo, njegovu izvrstitost još odavno pripoznali su učeni ljudi" (Lucious, Fortis, Mikalja, Orbini, Gradić, Katančić), "osobito što se tiče čistog izgovora, glasoudaranja i obilnosti riječih". I dalje iznosi dijalektološke osobenosti "bosanskog" govora, razrađujući svoja ranija opažanj a iz Zemleopisno povestnog opisanja Bosne, ali podvlači na kraju ispravljajući usput Šafarika: "Bosna je jedina turska država, koja je čista ostala sasvim od turskog jezka, kako po selima tako po varošima, drugi se jezik

osim bosanskog i ne govori, najveća turska gospoda samo onda turski govore, kad su kod vezira..." U karakterističnoj inverziji prema toj ilirsko jezičnoj istovjetnosti dolaze njegova izlaganja o "vierozakonu" i "izobraženju". Ona nisu bez osjećanja odbojnosti prema "Turcima", koji su u vjeri nasljednici omiljenog "proroka Muhameda", a izražavaju "hrišćansko narodno shvatanje" i teze romantične historiografije: da su oni "postali u Bosni od zločestih hristjanah, koji svoje gospodstvo ne znajući drugčije uzdržati poturčiše se". Ova svoja opažanja o narodnom porijeklu i vjerskom sastavu Bosanaca, o njihovom duhovnom i moralnom stanju, o društvenim, političkim i klasnim odnosima, Jukić u drugom dijelu svoje knjige genetski izvodi iz historije Bosne od njena pada pod osmanlijsku vlast, iz utjecaja islamske kulture i turskog feudalizma na Bosnu i njeno stanovništvo, sa naglaskom na krajnje fatalnom i pogubnom "razvoju duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine", da bi izrazio još jednom u romantičnom paradoksu važeću ilirsku misao: "U Europi ne ima države, da su gdje jedni druge rad zakona progonili, kao što ovdje progone i tlače do današnjeg dana Turci kršćane, koji su jednog roda i podrijetla, ali što je narod i narodnost, to kako Turci, tako i kršćani ne znadu."152 Iako za Bosnu napominje da "mnogi misle i pišu, da joj ime proizlazi od imena naroda Besah ili kako neki kažu Bosah, koji se nekda prije došastja Hrvatah i Srbah u ove zemlje, doselili bijahu iz Tracije od Bugarah protjerani"153, Jukić u Bosni vidi "Bošnjake" kao ogranak velikog stabla slavjanskog naroda koji spadaju u pleme ilirsko.

Među Bošnjacima on razlikuje krstjane /"sljedbenike zapadne crkve"/ hristjane

odnosu sa Osmanlijama Jukić je još 1847. godine u putopisu Putovanje po Bosni godine 1843. istakao: "Sve Osmanlije drže Bošnjake turske za polu-vlahe i s tim ih napastuju, da oni nijesu pravi ćispet svetca Muhameda.

Odtud dolazi, da bosanski poturica voli i Vlahu, nego Osmanliji...158 •••••• Za razliku od Hrvata-iliraca, Zidni napisi u trijemu Sinan Tekije Karadžić je sa svojim srpskim istovjećenjem jezika svih štokavaca /sljedbenike "iztočne" crkve/ i Turke Južnih Slavena, i srpskonacionalnim /"sljedbenike Muhameda"/. U prvoj unitarizmom Hrvata, Bosanskih knjizi "Bosanskog prijatelja" iz 1850. u Muslimana i Crnogoraca, istupio radnji Zemljo-deržavopisni pregled ranije, već u drugoj deceniji XIX Turskog carstva u Evropi on je, među- stoljeća, pri čemu je Bosanske tim, napisao: "Vierozakon, kao i narod Muslimane, s težnjom približavanja i mnogostručan je. 1. Muhamedanci, integracijskom asimilacijom nazivao koje mi krivo zovemo Turcima; a oni "naša braća zakona Turskoga", dok je sebe muslimanim, t. j. pravoviernim za Muslimanke imao naziv "Srpkinje nazivlju, ima ih 1,950.000, od ovih je: Muhamedanskoga zakona". a/ Osmanliah: 700.000. b/ Bošnjakah i Karadžićev voditelj i mentor Jernej Serbah: 400.000. c/ Arnautah: 350.000. Kopitar je 1808. u svojoj Gramatici - č/ Bugarah: 150.000. - ć/ Ciganah: Ilire dijelio na Dalmatince, Hrvate, 100.000. - d/ Gerkah: 50.000. Svega Bosance i Srbe.159 dakle poturčenikah: 1,250.000."154 U svojim geografsko-historijskim 146. Ibidem. radnjama o Bosni on nigdje ne 147. Ibidem, 234.

148. Ibidem, 359. spominje ime Hrvati i Srbi, nego samo 149.lbidem, 361-363.

150.Ibidem, 366-367. krstjani i hristjani.

151. lbidem, 367-368.

U drugoj knjizi "Bosanskog 152.Ibidem, 368-369. prijatelja" /1851/ on je objavio i 153./Ivan Franjo Jukić/: Zemljopis i poviestnica Bosne od Slavoljuba Bošnjaka. Zagreb, Slavodobitnicu svietlomu gospodaru 1851. U Sabranim djelima I. F .Jukića, sv. 1, 251.

Omer paši, u kojoj ima i pleonastičan 154./I. F. Jukić/: Zemljo-deržavopisni pregled izraz za Bosanske Muslimane u stihu Turskog carstva u Evropi. - Bosanski prijatelj, sv.

1, Zagreb, 1850. Sabr. dj. 2, 39. "da nas sieče Musulmane Turke"155, a 155.I. F. Jukić i Ljub. Martić: Slavodobitnica svietlom u trećoj knjizi "Bosanskog prijatelja" gospodaru Omer-paši. - Bosanski prijatelj, sv. 2.

Sabr. dj. 2, 187. /1861/ u nastavku radnje ZemljoF. Jukić/: Zemljo-deržavopisni pregled deržavopisni pregled Turskog carstva u 156./l.

Tursrkog carstva u Evropi. - Bosanski prijatelj, sv.

Europi u okviru poglavlja Bosna on 3, Zagreb 1861. Sabr. dj. 2, 410. piše: "Narod u Bosni je jedan, i to 157./I. F. Jukić/: Omer-paša i Bosanski Turci. Bosanski prijatelj, sv. 3. Sabr. dj. 2, str. 201. slavjanski, nariečja ilirskoga. /.../ 158.Ivan Franjo Jukić: Putovanje po Bosni godine Turski govore činovnici Osmanlie, i 1843. - Kolo, 1847, knj. V, 3-23. Sabr. dj. 1, str. 48.

Bošnjaci Turci koji su ga u medrezah 159. Miodrag Popović: O. c., 64. naučili. Ostali bosanski Turci govore kako po selih tako i po varoših ilirskim jezikom, koga oni "bošnjačkim", a Hristjani "bosanskim" zovu. /.../ Vjerozakon Bošnjake dieli 1. u Turke iliti pravnie Muslomane, kako oni sebe rado imenuju. Oni su stare i nove bosanske poturice..." l56 Ali već u naslovu jedne svoje radnje, u istoj knjizi "Bosanskog prijatelja", on upotrebljava za ovaj narod dvočlani naziv: Omer paša i Bosanski Turci,157 što je u suštini identično sa nazivom Bosanski Muslimani. A o njihovu

Besim Spahić rođen je 1953.g. u Travniku, gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu diplomira novinarstvo (1974.), a na Fakultetu društvenih nauka u Ljubljani magistrira (1980.) i doktorira (1982.) sa područja komunikologije. Visoku specijalizaciju iz domena propagande, reklame i političnog marketinga obavlja na Visokoj školi za propagandu i marketing u Parizu (1980-81.). Redovni je profesor na Fakultetu političkih nauka i Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Osim brojnih naučnih, stručnih i publicističkih članaka i priloga u zbornicima, te učešća na brojnim domaćim i međunarodnim naučnim skupovima i znanstvenim istraživanjima, objavio je do sada i nekoliko samostalnih knjiga, među kojima izdvajamo: "Aspekti reklame u Jugoslovenskom društvu" (1983.), "Turizam, Ekonomija, Kultura" (1984.) zajedno sa Festićem i Međedovićem, "Strategija savremene propagande" (1985.), "Kontraverze propagandnog djelovanja" (1987.), "Politični marketing-jezikovna in slikovna predvolilna vojna" (2000.), "Izazovi političkog marketinga-Položiti popravni ili ubiti BiH" (2000.), "Imidž grada" (2001.), "Kulturni marketing" (2002.).

Kao gostujući profesor predavao je i na nekoliko stranih univerziteta.

Kakav je vaš stav do najavljenog napada na Irak? Možete li ponuditi savjet za rješavanje svjetskih političko-vjerskih konflikata?

Eventualni napad na Irak, koji može biti i dio dogovorenih, taktičkih ili strateških političkih igara, po mome mišljenju nema nikakvih VJERSKOpolitičkih konotacija. Pozadina je, kao i u svim drugim međudržavnim sukobima i ratovima, prije svega ekonomska.

Recepta za rješavanje svjetskih političko-vjerskih konflikata nema. Sukoba mora biti i uvijek će ih biti; no, osim drugih prividno ideoloških, nacionalnih i drugih podloga njihove realizacije sve više se koriste religijske diferencijacije kao baza. Ako za sada izuzmemo budizam i hinduizam srednjeg i dalekog Istoka, onda se u sjecištu ekonomskih interesa najrazvijenijeg zapadnog svijeta nalaze kršćanski i islamski svijet. Idealna zamjena za donedavni antagonizam Istok-Zapad / komunizam-kapitalzam. Mislim da su Huntingtonove postavke o sukobu civilizacija i novom preustroju svijeta dosta izvjesne.

Kakve ljude bi trebao imati jedan narod da bi bio politički, vjerski i ekonomski moćan?

Narod, koji nije u stanju sam formirati i izabrati najbolje (svjetski mjerene) kadrove, koji će mu obezbijediti zadovoljivu i dugoročno samoodrživu privredu, može u pojedinim segmentima imati vrhunske stručnjake, koji će, ukoliko ne budu mogli realizirati svoje (počesto i briljantne) ideje u svojoj zemlji, otići tamo gdje će to moći - u ekonomski najrazvijenije zemlje. Nije

li to, kao i kod najvećeg broja ekonomski nerazvijenih zemalja, i naša vjekovna sudbina? Cjelokupna populacija mora biti na tom nivou prosvijećenosti da prepoznaje ovaj problem na pravi način. Ništa nikome ne znači da je vjerski jak, ako nije jak ekonomski, odnosno politički i vojno.

Ili obratno, bez ekonomske moći, niko ne može biti jak ni politički, ni vjerski, ni vojno. Za sve, dakle, najprije trebaju vrhunski izobraženi kadrovi. »Um caruje, a snaga klade valja«, kaže naša stara poslovica. Niko nepametan ne može na bilo kom planu biti moćan.

Jedna je stvar boriti se u ime Boga radi općeg dobra. Druga je stvar činiti u ime Boga ono što sjedinjuje svijet protiv islama i muslimana. I tako danas imamo dojučerašnje protivnike ujedinjene u otporu prema nama.

Kako bi bilo moguće povezati muslimanski globalni svijet i koji je razlog da muslimani ne djeluju globalno raspršeni širom svijeta?

Smiješno je govoriti da se neko borbi 'za' ili 'u ime Boga'. Time se omalovažava svemoć Najmoćnijeg Svestvoritelja, koji navodno ima neprijatelje od kojih se sam ne može odbraniti!?

Privredni, politički, pa i vjerski subjekti su uvijek u odnosima konkurencije, rivalstva i takmičenja. Kada neko gubi ili izgubi primat, uvijek to racionalizira greškama, podvalama i smicalicama drugih, a ustvari je uvijek on sam kriv.

Jer ako hoćeš pobijediti u boksu (ako hoćeš biti narod -šampion), moraš znati da u zadanim pravilima i u poznavanju vještine moraš u svim dimenzijama biti bolji od protivnika; odnosno, moraš

znati da možeš pobijediti i izgubiti. Bog i priroda su nam dali razum, kako bismo (kao rijetko koje biće) mogli predvidjeti sve nedaće i unaprijed se pripremiti da ih izbjegnemo. Za razbijenost islamskog svijeta je više kriv islamski svijet nego oni, koji imaju racionalne interese da ga kao konkurenta razbiju. Oni koji nisu raširili pipke (koji nisu 'globalno raspršeni') po cijelom svijetu ne mogu ni djelovati globalno. No, spiritus movens globalizacije nije religija, niti 'politika radi politike'. To su samo ekonomski interesi i borba za moć i vlast, koje nema bez ekonomije. Samo ti interesi i ujedinjuju tzv. 'dojučerašnje protivnike'.

Kako po vašem mišljenju islamski usmjeren čovjek doživljava svijet odnosno Zapad i njihov način globalizacije?

Samim tim da je tzv. zapadni svijet u prilici da je pokrenuo i da za sada 'svojim uzdima' vodi globalizaciju je samo znak da je konkurentnije i racionalnije (zašto ne i Božijom voljom?) otišao korak ispred vremena, kao što su i Arapi korak ispred vremena u XV stoljeću donijeli nauku, kulturu i renesansu u Evropu. No, unutar sebe je, kao ni prosvjetiteljstvo ni sekularizaciju, do sada nisu sproveli. Ako se složimo da su SAD, na čelu zapadnog svijeta kormilari globalizacije, onda bismo se morali složiti da su SAD danas jedina racionalno stvorena multietnička, multikonfesionalna i multirasna država (oživotvorenje Svetoknjiških postavki o jednakosti svih ljudskih bića, kao jedinstvenog

ljudskog roda), koja je ekonomski, politički i vojno moćna. I jedina sposobna da vodi globalizaciju; iznad svakih religioznih, rasnih, etničkih i drugih (ipak, samo prividnih) razlika i konflikata!

Kako pojašnjavate tzv.'džihad' Osame b. Ladna? I kako pravi džihad Muhammeda a.s.? Te dvije vrste džihada se razlikuju. Možete li istaći glavne razlike?

Bin Ladena shvatam kao racionalno 'odabranog i izabranog' pojedinca, sposobnog da 'džihad' (borba protiv zla u samome sebi ili svoje izboljšanje, što je imanentno izvornom Poslanikovom, s.a.v.s. učenju) pretvori u 'rat protiv napretka' i to samoubilačkim terorizmom. Biti borac na Allahovom putu, a biti protiv napretka, znači savršeno Božanstvo izjednačiti sa nazadkom.

Drugo, zašto se u islamskom svijetu istim žarom, pa i fanatizmom ne bi borili za ekonomski progres, stvoren sopstvenim umom i radom, a ne navodnom 'božijom izabranošću', koju hoće nametniti svima, pa i onima 'izabranim od strane svoga Boga'?

Vidite i ovdje je riječ o konkurenciji između 'naroda Božijih izabranika'.

Neko mora pobijediti... Zašto bi to bili samo kršćani, Židovi ili muslimani?

Zašto ne ateisti, budisti, brahamanisti?

Kako bi se mogli stanovnici Bosne i Hercegovine riješiti 'trojnog' predsjedništva? I, da li bi to izmijenilo situaciju na bolje?

I trojno predsjedništvo je produkt konkurencije vjersko-etničke trojno zagovarane 'boljitosti', tzv. tri konstitutivna (a ustvari jednog naroda, jedne nacije i jednog etniteta, samo stoljetno različito vjerski profiliranog i na kraju podijeljenog) naroda, koje su, uz pomoć VANJSKIH i domaćih vjerskih zajednica, zagovarale nacionalne (manje ili više naci-fašističke) stranke, koje su i sada u 2002. pobijedile na izborima. Narodu niti državi BiH to objektivno nije potrebno, i to je najbolji dokaz da smo trojino podijeljen narod, koji nije u stanju primarno vrednovati

stručnost, niti prepoznati jedino mogući put napretka.

Trojno prihvaćena krilatica: »Neka je moj, pa kakav god da je, dobar je«, ne može sigurno nikoga odvesti u carstvo blagostanja.

To je znao i Hasan Kjafi Pruščak, prije pola milenija... Kod nas je daleko veći problem što nemamo institucija koje obrazuju političare u političkoj vještini.

Nemamo ni kadrologije niti ikakvih (osim vjersko-nacionalno-nepotističkih) kriterija po kojima možemo mjeriti valjanost političkih voditelja. Šta Vi npr. mislite o ginekolozima, veterinarima, fitiziolozima, pa i kriminalcima, koji se bave politikom? Koliko su se i gdje uopćte školovali da bi bili dobri politički marketing menadžeri?! Kao da državu mogu praviti i voditi potpuni politički kratkovidnici i analfabeti?!

Na kojim područjima bi Bosna i Hercegovina trebala hitno napraviti neke promjene i koji su vaši konkretni prijedlozi?

Kao prvo, treba iz temelja promijeniti i, shodno budućim promjenama, vrhunski usavršiti programe predškolskog, osnovnoškolskog, srednješkolskog i univerzitetskog obrazovanja. Zatim treba napraviti (u znanju) najelitnije škole za obrazovanje budućih političara svih profila, gdje bez pomoći stranaca i njihovih stručnjaka, jednostavno nemamo šanse dostići zadovoljivu razinu. Potom treba napraviti fakultete koji će se isključivo i uz najviše imperative baviti kadrologijom kao naučnom disciplinom, te kadrološkom prakseologijom.

Slijedeće, trebamo se sustavno baviti Ljudskim resursima (Numan Resource), odnosno od najmanjih nogu otkrivati talente i posebno ih obrazovati i zadržati u našoj zemlji, a ne po

principima 'čaršijizaciji svega postojećeg', koja nam je ušla u mentalitet i u sistem, jednostavno frustrirati nadprosječne i tjerati ih u bijeli svijet. To bi bilo građenje kuće od temelja, i jasno je da se nikako ne može postići preko noći.

Mi se ustvari sami ubijamo 'kaskajući u mjestu' i pristalošću na dominaciju mediokriterstva.

I da se osvrnemo na Sloveniju.

Ljubljana je dobila novu gradonačelnicu, gospođu Danicu Simšič.

Hoće li pregovori oko islamskogkulturnog centra s njom biti lakši nego sa bivšom gradonačelnicom Ljubljane Vikom Potočnik? Da li biste mogli komentirati izjavu g. Franca Rodeta, slovenkog metropolita i ¨nadškofa¨, koji kaže da je izgradnja džamije politička stvar i neka (op.p. političari) dobro paze šta rade!

Mislim da će se gospođa Simšič morati ozbiljnije uhvatiti u koštac sa konačnom odlukom o izgradnji islamskog-kulturnog centra i džamije u Ljubljani. Njen mandat ustavri pada upravo u vrijeme konačnog ulaska Slovenije u EU. Da je Islamska skupnost u Sloveniji angažirala dobre advokate, možda bi taj problem već bio riješen. Slovenija je potpisnica svih međunarodnih dokumenata, a i u svome Ustavu garantuje sva građanska i ljudska prava, te prava etničkih

skupina. Ako se problem ne riješi do tada, nikakvim argumentima se neće moći spriječiti izgradnja džamije (ali i sinagoge i bilo kojeg drugog 'božijeg hrama') u Ljubljani. Sa stanovišta katoličke crkve i njene utkanosti u profilaciju i bića slovenskog naroda, ta izjava je potpuno logična. Mada se i ona kosa sa neumoljivim zakonima EU. No, onaj ko ima duhovnu vlast na određenom području, i to vijekovima, ne želi na ravni ni u kom slučaju da mu se pojavi ikakav konkurent... Opet konkurencija. Šta bi bilo potrebno za postizanje veće uloge Bošnjaka u RS? Uloga Bošnjka u Sloveniji, kao i Slovenaca u BiH je sasvim dovoljna i vidljiva, naravno ne kolektivno, nego individualno. Sposobni i uspješni Bošnjaci/Slovenci (gdje im bošnjaštvo i slovenstvo nisu garant uspješnosti) su zauzeli u obje sredine svoje mjesto u konkurenciji sa svim državljanima obije države. Da u nekim slučajevima prevlada preferencija 'svog matičnog' državljanina ne treba da nas čudi. Više treba da nas brine to da unutar jednog nacionalnog korpusa u BiH, ako nisi bio član vjersko - nacionalne partije i ako nisi idolopoklonski obožavao nacionalnog vođu, nisi bio (čak i do danas nisi) ni pravi katolik, ni pravi Hrvat, ni pravi Srbin ni pravoslavac, ni Bošnjak, ni pravi musliman!!? No, svi lakše podnose da ih 'njihovi' frustriraju.

Kakva je vaša filozofija za uspjeh?

Jedini ključ uspjeha za svakoga je da dobro ili bolje od ostalih radi ono što radi, odnosno da je vrhunski obrazovan i da se u tuđini ravna po kriterijima i vrijednostima te sredine. Nikako da po 'geto sistemu' na svim dimenzijama svoga života želi negdje drugdje napraviti 'svoj primarni milje'. Time sam sebe isključuje iz jedinstvenog korpusa građana/državljana. Svoje etničke, zavičajne i vjerske potrebe treba ostaviti za svoj privatni život.

K

ad se je u Bosni i Hercegovini zaustavilo divljanje neljudi, koji su u imenu nekih svojih »nebeskih« i naravno nacionalističkih ciljeva pobili vise od 200.000 ljudi, promijenili demografsku sliku moje matične države, pun dojmova rata, kojeg sam pratio putem raznih medija i radioamaterizma odlučih obići familiju, najbliže rođake i prijatelje. Prve riječi koje sam čuo prije nego smo se i zagrlili, bile su: »Evo našeg Janeza!« Danas, kad razmišljam o tome, pitam se zapravo čiji sam ja? Sa raspadom zajedničke države, sam po svojoj volji ostao sam da živim u mojoj novoj državi. Druga varijanta mi nije ni preostala.Tu sam stekao prijatelje, dom, određeni društveni staus, tu sam i ostario, uživio se u sredinu… Naravno tu plaćam i sve dadžbine koje i nisu tako male. I mnogi drugi, sa područja »južno od Kolpe« su iskoristili to pravo i postali su građani nove države.

Lojalni građani sa svim individualnim pravima. Danas je Slovenija, po mnogim ocjenama, pravno i ekonomski mnogo bolje uređena država nego bilo koja druga država iz tranzicije. I tu se sve završava.

U Sloveniji, po službenim ocjenama, danas živi 11 % stanovništva koje dolaze sa područja bivše zajedničke države. Kakva su njihova prava?

Slobodno možemo reći, da ih u zvaničnim dokumentima kao i u Ustavu R.S. nigdje i nema. Uglavnom su državljani sa individualnim pravima.

Kolektivna prava? Malo morgen! Kako sada stoje stvari, o tome se izgleda ne može ni sanjati. Svima je poznato da je italijanska i madžarska manjina dobila status kojeg je i prije imala, a i Romi su u boljem položaju nego mi. Nije na odmet spomenuti, da je 1994. godine Kulturni komitet Svijeta Evrope u svom izvještaju kao upozorenje naveo, citiram …da u Sloveniji koja je uzorno uredila položaj autohtone italijanske i mađarske manjine, stvarnu manjinu

čine stanovnici koji su većinom došli iz nekadašnjih jugoslovenskih republika.

Nisam stručnjak za ljudska prava iako su mi poznate mnoge konvencije koje o tome govore, naša država Slovenija »otepa« se bilo kakvih razgovora na tu temu. U takvoj siuaciji su se »prišleki« organizovali u razna kulturna društva, gdje se okupljaju i pokušavaju u tim društvima očuvati svoj kulturni i nacionalni identitet.

Sve aktivnosti su na dobrovoljnoj i amaterskoj tj. volonterskoj osnovi.

Snalaze se kako znaju i umiju. Neke stvarne pomoći iz matičnih država nemamo, da bi bar imali i verbalnu podršku bilo bi nam mnogo lakše. Kako sada stvari stoje, tako će dugo, dugo i ostati. Nije baš svuda ni isto. Recimo i to da R. Hrvatska koliko toliko pomaže svoju dijasporu u Sloveniji.

Financijski, naravno! Za Srbiju ne znam, ali znam da Bosna i Hercegovina kao što sam i spomenuo niti verbalno ne pomaže. Zašto je to tako i nije teško dokučiti. Kako je to naša država Slovenija uredila sa svojom dijasporom? Iz dokumenata koji su dostupni moram reći, svaka čast. Tako, kao što se Slovenija brine za svoju dijasporu rijetko koja država čini. Prije nam je dolazilo do ušiju, da se »ostala« slovenska dijaspora (pored manjine u Austriji, Italiji i Mađarskoj) finansira iz slovenskog proračuna. Potez koji je vrijedan pohvale. Međutim, ja opet pitam, a šta je to sa nama? »Stani malo od Doboja Mujo, kud si navro!?« kaže mi kolega, a ja njemu polahko i natanane argumente.

Jel ja živim ovdje? Živim. Jel ja ovdje ostvarujem višak dohodka koji ide u proračun? Naravno! Jel ja ovdje plaćam dadžbine? Plaćam. I šta ja sad imam od toga. Individualno pravo.

Tačno. Imam pravo da radim i šutim, da slušam polku, da govorim slovenski jezik, da gledam nedjeljom emisiju za vjernike (katolike)! A ja? …gdje je

moja vjera, gdje je moja kultura, gdje je moj nacionalni identitet? Znači Mujo polahko i natanane postaje katolik.

Mujo pa katolik. Jeli to moje individualno pravo koje je zapisano u Ustavu?

Znači, moram se asimilirati! Hajd' za mene i nije problem, ja bolan osto' Mujo. Nego, dolaze Mujice. E vidiš, oni gube svoj identitet. Nisu »Janezi« a nisu ni »Mujice«. Ko su oni? Znaju li svoj maternji jezik? Znaju?! Malo morgen! I tako mi u ruke dođe knjiga.

Velika knjiga. Ima 424. stranice A-4 formata. Piše: »Analiza stanja na području kulture i prijedlog prednosnih ciljeva«, izašla u oktobru 2002, izdalo je Ministarstvo za kulturu R. Slovenije. »Analiza« sadrži kompletnu analizu stanja na cijelom kulturnom području R.Slovenije. Da ne nabrajam sva područja kulture koja su poznata, »analiza« između ostalog, na strani 230 analizira i stanje »na području kulturnih događanja narodnih zajednica, romske zajednice i, kako nas oni zovu, drugih manjinskih zajednica i doseljenika. No, prije toga pa analiza stanja »Slovenci izvan Republike Slovenije!« I lijepo nabrajaju.

Argentina, društava mali milion, pa gospodarske ustanove, pa Slovenske ljudske škole, pa onda Australija, Austrija, Njemačka, SAD i sve lijepo po vrsti i abecedi. Nema gdje nema Slovenaca u dijaspori.

Dođoh i do Bosne i Hercegovine.

Slovensko kulturno društvo Ivan Cankar, Sarajevo, Slovenska skupnost Sarajevo, Glasilo NOVICE, Sarajevo, Slovenske skupnosti osrednje Bosne (Zenica), Radio Stari grad (Sarajevo), Slovenska skupnost Tuzla, Združenje Slovencev Vitez, Slovenska skupnost Novi Travnik, Zveza Slovencev r. srbske, Banja Luka i na kraju Slovenska katolička misija Sarajevo. Nešto mi tu baš nije jasno. Ko li tu misiju finansira? Koliko je Slovenaca u Bosni, nema podataka. Približno se zna.

I tu postoji razlog. Sjećam se jednog razgovora iz 93. godine, kada je predstavnica Tuzlanskog udruženja Slovenaca rekla da ih je u Tuzli oko 200. Znam isto da je bilo u društvo Ivana Cankar učlanjeno oko 2000 članova. Neko vrijeme nazad je bio predsjednik hrvatskog porijekla.

Dakle, nemaju ograničeno »samo za

Slovence.« I onda piše: »Slovenske manjine u inozemstvu dobivaju izdatnu potporu sa strane R. Slovenije, dio novca pa dobivaju i od vlada pojedinih država u kojijma žive.« I onda lijepo po vrsti »postavke«: slovenci u zamejstvu leto 2002, 1.566.227.000 Sit. Ako je nekom lakše onda 6.809.682 eura.

Cifra, da te glava zaboli. Pa onda Slovenci po svetu leto 2002., 120.111.000 SIT, ali moram priznati da mi nije poznata razlika između Slovenci iz zamejstva i Slovenci po svijetu. Pa onda Iseljeničko društvo Slovenija u svijetu, Svjetski slovenski kongres, pa Udruženje slovenska izseljenička matica pa dvojezična škola u Špetru itd. Za ljeto 2001., je za gore nabrojane bio iznos 1.658.829.000 Sit. Za ljeto 2002. haman, nemaju još svih podataka. A iz dosad poznatog je ta brojka puno, puno veća. Skoro da sam zaboravio. To je iz »postavki« Ministarstva za vanjske poslove R. Slovenije gdje je »Urad za Slovence u zamejstvu i po svetu.« Tako je djelimično iz gore navedenog ureda financirana i slovenska manjina u Hrvatskoj. Iz postavke »Slovenci po svetu« se financira djelovanje slovenskih organizacija po svijetu i u zagradi piše da je to redovito financiranje slovenskih društava u Hrvatskoj, u BiH, u Makedoniji i Srbiji.

Redovito, znači obavezno. Pa onda opet ekskurzije, pa škole slovenskog jezika itd.

I sad vas zanima, koliko dobiju Slovenci u BiH? Kad bi mi imali bar polovicu od toga (kao redovito finansiranje) odmah bi potpisali “ ZA”.

Slovenci u BiH za 2000. godinu, pazite dobro 2000. godinu dobili su 13.769.324,00 SIT, odnosno 393,44 sit na Slovenca. Slovenci u Hrvatskoj za istu godinu 14.973.552,00 SIT itd, da bi se na kraju suma sumarum za 2000. godinu za BiH, Hrvatsku, Makedoniju i Srbiju iznos popeo na 30.028.039,00 SIT. A znate li, koliko je 11 % stanovnioštva »novodobnih manjina« u Sloveniji dobilo? Reći ću vam i to. Na osnovi projekata sa kojima se moraju prijaviti na konkurs Ministarstva za kulturu (pa ako dobiju, dobiju) za 2000. godinu, znači svi zajedno su dobili 10.186.000,00 SIT, ili 50,93 SIT na “čefurja”. A usput i to. Da vam je samo znati kakve sve procedure treba proći sa tim projektima, dođe ti jednostavno da digneš ruke od svega. Usporedite dakle 200.000 »južnjakov« i 35.000 do 40.000 Slovenaca koji žive na području bivše Jugoslavije. Dvjesta hiljada - 10 mio SIT na jednoj strani i trideset pet hiljada Slovenaca - 30 mio SIT na drugoj strani. Mašalah! I sad se ponovo pitam? Pa čiji smo mi? Kako da očuvam svoju kulturu i nacionalnu identitetu ako nemam redevitog financiranja. A R. Slovenija je potpisala razne konvencije. Znajte i to da nam mnogo više pripada. Dokle će to tako?

Slušao sam legendu o tome da je u stara vremena jedan turski vezir bio opozvan iz Travnika pa je na putu za Carigrad umro vičući "Vaj, Bosno".

Nije, kažu, mogao preboljeti rastanak sa Bosnom kojom je upravljao, u kojoj je imao svu vlast, ali koja je, eto, njega podredila sebi i na svoj način dotukla ga, osvetila mu se za nešto što legenda ne pominje.

I tako su godinama prolazili svi stranci, svi nepozvani; svi su imali jalovu želju da proniknu u dušu Bosne i na tom mučnom putu stradali ne dosegavši cilja.

Bosna je svirepa i prema svojoj djeci. Kad odrastu pa dobiju želju da se kao gromada odvale, otkinu, odvoje i odu u daleki svijet, svaki od njih dobija vremenom ogrebotinu na duši koja peče tek toliko da čovjek ne zaboravi odakle je i da će kad-tad doći dan kada će mu nešto iznutra neopozivo narediti da se vrati bar na kratko vrijeme. I čovjek se tako vraća i odlazi, vraća i odlazi dok se ne istroši, ali pri tom pazi da mu kosti budu položene na onu istu zemlju o koju je prvi put udario čelom, na kojoj se prvi put podbio, na kojoj je prvi put podvrisnuo sa prizvukom snage i tajanstvene želje kojoj imena nije znao. A i drugi koji se ne rodiše na ovoj posnoj zemlji vremenom postaju dio te zemlje, samo ako su se potrudili da Bosnu shvate onakvu kakva je, bez zadnje pomisli. I zato u Bosni nema stranaca, a ako ih ima onda su to oni koji se ne mogoše sroditi i brzo odlaze.

Bila je jednom jedna Bosna sa očima punim demira, sa rukama punim alkatmera, sa sobama punim minderluka, sa avlijama i sofama, sa ibricima i šerbetnjacima, sa akšiklucima i teferičima, sa jelecima, sa sazovima... Bila je jednom Bosna sa teškim uzdasima, s oborenim djevojačkim pogledima, karasevdasima i teškim dervetlijama, sa zakrvavljenim očima i visočkim handžarima, sa žiokama, sa prkosnim djevojkama koje su dovikivale: ...da me prosiš, ne bih pošla za te, Da s' oženiš - bih se otrovala!

Na ovim našim urvinama i prosjecima, klancima i planinskim vrhovima sudarao se Istok i Zapad. Vodila se hiljadugodišnja bitka za duše ljudi.

Dokazivalo se svetim Jovanom i hazreti Alijom, svetim Đordem i Mojsijem.

Jedno podne objavljivaše mujezin, drugo podne objavljivaše rabin, treće podne objavljivaše zvono sa zvonika.

Tri podneva u jednom danu! Tri molitve a ista želja, tri suze sa istog razloga, tri sprovoda - tri mrtvaca u istu zemlju.

Tri boga, a jedni ljudi! Jedna zemlja a tri gospodara!

I mira nije moglo da bude. Nije moglo biti zato što Bosanac nikada do kraja nije vjerovao ni jednom bogu. Taj kvrgavi, čvornati čovjek nosi u sebi nešto od bogumilske jeresi koja je naprasno nestala, ali je ostavila traga na duši. Bosanac je uvijek bio jeretik.

Iskustvo je učilo da treba vjerovati sebi, šakama, noktima, zubima svojim.

A kad je trebalo, Bosna je šapatom govorila, mačijim hodom hodila. Bila je na kolac nabijana, u strašnim mukama umirala, na čengele razapeta, ali je zubima škripala, krvavim očima gledala - i dizala se. Ispucali tabani i oči okretali su se planini, rogulje su parale nebo, i to su bili trenuci kada se nije znalo gdje se završava čovjek, a gdje počinje planina. Tanjila se granica između krsta i nekrsta - ostajao je go čovjek naspram dušmanina. I s njim pjesma!

Pjesma je, kažu, nastala kad i čovjek.

A možda bi bilo tačnije reći da je pjesma starija od čovjeka i da bi, kad bi kojim slučajem čovjek nestao s lica zemlje, ostala pjesma da lebdi iznad opustjelih kuća. Jer pjesma je jača od čovjeka, a stari narodi su tvrdili da je ona dio boga. I nije slučajno da se pjevanje nalazi u bogoslužju religija kao najjače djelovanje na duše ljudi.

Kako su strašni i veličanstveni stihovi psalama Davidovih, pjesme nad pjesmama i sudbine pravednoga Jova!? Sve ono što je stvorio čovjekov duh na osnovama vlastitih muka predstavlja vječnu čovjekovu utjehu. Život, ljubav, mržnja i smrt su pitanja na koja čovjek odgovara od postanka, a ona su teška tako da se na njih nikad ne odgovori.

Sevdalinka je, neosporno, morala nastati jedne noći, za punog mjeseca i uz miris cvijeća i đulsije. Ona je nikla iz uzdaha i čežnje za zabranjenim.

Nastala na šiltetima, iza mušebaka, između razdvojenih mladih. Zato sevdalinka ima toliko mekote, milovanja i očajanja. To je pehar uzavrele krvi, do bola izgriženih usana, onoga što je bujalo iza zamandaljenih vrata u čekanju da bude dato nedragom.

Jeste, bila je jednom takva Bosna - sa očima punim demira, sa avlijama, sa sofama, teškim karasevdasima i visočkim handžarima, sa sazovima i jelecima, sa kaldrmama i ašikli-prozorima. S takvom Bosnom da se oprostimo, uzdahnemo, da se poklonimo. I ne žalimo, jer: Zeman gradi, zeman razgrađuje... kad je tako.

Najsrdačnije se zahvaljujemo porodici rahmetli Sejfe Šarića a posebno gospođi Mirsi Šarić što su nam dozvolili da objavimo ovaj tekst.

Zbog praktičnosti, srazmjerno malih troškova i široke ponude, broj korisnika internet usluga iz godine u godinu rapidno raste.

Pošto se većina roditelja boji kako će njihova djeca samo trošiti internet u nevažne stvari, evo jedna od mnogobrojnih tema koje možete pogledati na internetu.

Naime preko interneta je moguće naučiti i čitati arapsko pismo stranica je više nego dovoljno.

Za razliku od Sufare, internet nudi osim harfova i zvučne datoteke što uveliko olakšava i omogućava pravilno izgovaranje riječi. Ukoliko ste spremni uložiti koji dodatni tolar u znanje, onda možete kupiti i računarske programe, za učenje arapskog pisma.

Ispod smo sakupili 4

internet stranice, koje će biti odskočna daska za daljnje istraživanje: h t t p : / / i - c i a s . com/babel/arabic/ http://www.ukindia.com/ zar1.htm http://www.arabic2000. com/products/arabic.ht m l http://www.arabacadem y.com/ Nakon što pregledate gore predložene internet stranice, bujrum na http://www.google.com i istražujte dalje.

Prenose Tirmizi i Ebu Davud:« Ko ide putem nauke, Allah će mu olakšati put u Džennet. Meleki pružaju svoja krila tragaocu za znanjem zadovoljni onim što on radi. Za oprost grijeha učenom čovjeku mole nebeski stanovnici i zemljani, čak i ribe u vodi. Učen od pobožnog je bolji toliko koliko je mjesec sjajniji od zvijezda. Učenjaci su nasljednici Božijih poslanika, jer poslanici u svojoj zaostavštini nisu ostavljali imetak nego nauku. Ko odabere nauku, odabrao je ono najbolje.« Traženje nauke nam je potrebno i od nas zahtijeva neprestano učenje. Samo uspješnim učenje postići ćemo vidljive rezultate. Jeste li se ikad upitali kad je učenje uspješno? Naime, samo slušanje predavanja ili čitanje knjiga nije dovoljno da nešto naučimo. Knjiga je dragocjenost u ruci onoga koji je zna koristiti.

Pitanje je kako doći do znanja. Kao što kaže jedna stara mudrost: «Teško do znanja, lahko sa njim.« U ovom članku nastojim predstaviti najbitnije korake ka uspješnom učenju, koje možete primjeniti u svakoj ukazanoj prilici. Ako

to ne uradite, zasigurno ćete brzo zaboraviti ono što vam je bilo sugerisano.

Jedino saznanje koje se urezuje u naše umove je ono koje koristimo.

Jeste li znali, da je dokazano da zapamtimo 20% pročitanog, 30% onog što čujemo, 40% viđenog, 50% onog što kažemo, 60% onog što uradimo i najbitnije čak 90% onog što vidimo, čujemo, kažemo i uradimo u isto vrijeme.

Iz toga proizlazi da će naše učenje biti uspješnije ako povežemo vid, sluh, govor in našu fizičku aktivnost u najvećoj mjeri.

Koristimo podarena čula jer informacije dolaze sa više strana (oči gledaju, ruke pišu, usta izgovaraju dok sve to prati naša misao).

Prvi korak, neophodan za uspješno učenje, je priprema. Morate biti motivisani za učenje, znači znati kakvu ćete korist imati od učenja i zašto učite.

U pripremu uvršta se kvalitetan studijski prostor (mir, pravilno sjedenje, svjetlost sa lijeve strane očiju…). Prije samog učenja odredite sebi kad ćete praviti pauze. Kod večine ljudi koncentracija je krat-

kotrajna i počinje padati nakon otprilike 30 minuta.

Pravite ih što više, još naročito ako je u pitanju obimno gradivo. Preporučuju da učenje traja otprilike 30 do 50, a pauze po 5 do 10 minuta.

Prije čitanja pregledajte sam sadržaj knjige.

Prelistajte stranice, pregledajte naslove i slike…

Bez toga, učenje vam je slično putovanju u nepoznato. Pripremate sa na put a i ne znate kuda idete.

Ukoliko vam je knjiga podebela, nemojte odmah odustati. Radije podijelite gradivo na manje dijelove, tako ćete ih lakše usvajati.

Možete sebi napraviti i studijski plan (odredite datume do kad ćete naučiti određeno poglavlje, stranicu…). Malim koracima daleko ćete stići.

Dok čitate, postavljajte sebi pitanja, jer to će pored traženja odgovora na njih sačuvati vaš interes za učenje i koncentraciju.

Postoje 3 vrste učenika kad su tehnike učenja u pitanju: vizualni, auditivni i kinestetični.

To znači da će nekome više odgovarati vizualizacija gradiva i informacija, crtanje misaonih slika, isticanje najbitnijih dijelova sa bojom, podcrtavanje (preporučuje se podrctavanje najviše 20% teksta na stranicu), dok će netko radije slušati ili glasno čitati značajnije dijelove gradiva i naučeno objasniti drugome. Međutim, treći če uspješnije učiti ako u učenje uključuje fizičku aktivnost. Kako kome odgovara.

Nakon usvajanja gradiva morate to »površinsko« znanje pretvoriti u duboko razumijevanje. Kako? Nau-

čno gradivo tekuće izrazite svojim riječima, napravite »pouzetak«, napišite najbitnije tačke ili pojmove iz svakog poglavlja, o gradivu raspravljajte sa drugima i ponavljajte. Dokazali su da ako na brzinu pregledamo zapiske jedan sat nakon učenja, sljedeći dan, sedmicu ili mjesec dana kasnije, naše će pamćenje biti četiri puta veće nego inače. Pored toga kažu i da je tiho ponavljanje odnosno ponavljanje u sebi djelotvornije i brže od glasnog.

I zapamtite, budite aktivni dok učite jer samim čitanjem nećete postići željeni cilj i rezultate.

Prema tome razmišljajte, glasno čitajte, pravite zaključke, podcrtavajte, pričajte drugima o tome šta ste naučili, pitajte, tražite odgovore.

Netko je jednom rekao: »Sve znanje je mnoštvo odgovora na pitanja.« A onaj ko traži odgovore, naći će ih.

“Ideja stranica za sve bh. studente širom svijeta je super, ali su je već mnogi pokušali realizirati.

Iz iskustva mogu reći da je to veoma velik projekt i da se ne može od ostalih mnogo pomoći očekivati.”

Ideja Školovanje je čudna stvar. Što čovjek više uči to manje zna, jer saznaje da postoji još toliko činjenica koje se mogu izučavati. Vještina je nekada primjetiti ideju koja se sa određenom količinom konceptualnog i planskog razvoja može implementirati na uspješan način.

Poruka u citatu kaže da se od drugih ne može mnogo očekivati. Ovo je na sreću samo djelomično tačno, jer se uspjeh krije u konkretnoj, otvorenoj i dobro organizovanoj komunikaciji.

Mnoge menedžment diskusije na najvišim zapadnim univerzitetima vrte se oko teme koja glasi: “Da li je 'daljinski rad' budućnost većine organizacija?”. Moje mišljenje, koje sam u mnogim diskusijama jasno odbranio, je jednostavno … “Jeste!”.

Mnogi kažu da je informacija ključ za sve odgovore i ova konstatacija opet je djelomično tačna.

Ja bih rekao da “informacija komunicirana na kvalitetan način, je ključ za sve odgovore”. Na kraju krajeva, osobe komuniciraju informacije i činjenica da li ta informacija dolazi u vidu teksta, zvuka ili slike nije bitna. Ista ideja se može komunicirati na sve načine. Ovo sam tek potpuno shvatio sada kad studiram menadžment, a mislio sam da to shvatam čitavo vrijeme dok sam studirao informatiku!

Kreirati stranicu za sve studente BiH širom svijeta nije lak zadatak, ali isto tako sigurno nije nemoguć. Nakon gotovo četiri godine analiziranja različitih sistema, kao i rada na drugim sistemima, osjećam se dovoljno zrelim da radim i ostvarim ovu ideju.

Plan Menadžment je jedna od ključnih disciplina koja se koristi da bi se razradio koncept i plan bilo koje ideje. Moj pristup je taj da uvijek planiram sa najlošijim scenarijem, što ubrojava to da će veoma mali broj ljudi da prihvati ideju BiHStudenti.com i da će postojati mnogo problema na putu ka ostvarivanju ideje. Samim tim, kad god se nešto pozitivno desi, to

postaje zgoditak i razlog za sreću i daljnji rad.

Kvalitetna odrada planova je isto tako jedan od ključnih faktora u čitavoj ideji BiHStudenti.com.

Ako je proizvod kvalitetan, prirodno je to da će mnogi htjeti da ga imaju i da učestvuju u kreiranju tog proizvoda. Kvalitet na BiHStudenti.com ne leži samo u konceptu sistema i programiranja, nego i u brzini komunikacije sa onima koji žele da surađuju. Mnoge situacije su predviđene i samim tim prilično je lako sa njima se nositi, a za one koje nisu, postoji zdrav način da se za njih nađe brza, ali kvalitetna solucija. Na kraju krajeva, sistem mora sam sebe da “proda”.

Implementacija Svaki dio kreiranja ove ideje propraćen je sa detaljnjim iskustvom i čitanjem činjenica koje vode ka kvalitetnoj implementaciji ideje. Ideja nije sve!

Ideja je samo početak nečega potencijalno dobrog. Plan, koncept i na samom kraju kvalitetan i konkretan rad su ti koji kreiraju nešto novo, nešto drugačije, nešto vrijedno prepričavanja uz kahvu.

Mnoge greške se još uvjek mogu napraviti u vrijeme implementacije, koja dokazuje ili opovrgava kvalitet inicijalne ideje.

Implementacija sama od sebe može da bude urađena na takav način da dostavi dodatni zgoditak (o kojem sam pričao) inicijalnoj ideji. Implementacija u ovom slučaju mora da

prati savjete softver inžinjeringa, jer činjenica je da će sistem da raste i neke stvari će se morati dorađivati i prepravljati.Greške su dio svakog sistema, ali dobar pristup implementaciji daje mogućnost da se greške brzo i lako otklone, što je ključni atribut svakog dobrog sistema.

Upotrebljivost sistema je veoma bitna i rad čovjeka koji se zove Jakob Nielsen je taj koji trenutno mijenja način na koji se Internet sistemi tretiraju od strane programera i softver inžinjera. Ako korisnik ne može da nađe informaciju na brz način, postoji manja šansa da će taj korisnik doći nazad na sistem. Niko nema vremena da po pedeseti put gleda Flash uvod na stranicu. Nakon trećeg puta taj Flash uvod je dosadan, a nakon četvrtog puta počinje da košta živaca i novca, jer, vrijeme je novac!

Zaključak Namjerno nisam htjeo da pričam o tome šta sistem BiHStudenti.com želi da postigne. Namjerno sam se koncentrisao na rad koji se odvija da bi se ovaj sistem razvio u ono što može da bude, kao i na same procese, jer mislim da tu leži prava budućnost sistema. Teško je promijeniti svijet. Ako to želite da uradite morate inicijelno da koristite ono što vam je na raspolaganju, da biste vremenom postigli ono što se mnogi samo nadaju da će se desiti … bolje sutra!

U zatvoru je sve zabranjeno. Zabranjeno je čovjeku da živi. Sav kriminal i kazne o kojima smo učili na fakultetima postali su mali u odnosu na ovu tragediju koju sam pročitala u ovoj knjizi, jer ni jedan dan nisam bila u zatvoru .

Velesile su se uvijek bojale širenja islama u regionu poslje drugog svjetskog rata, pogotovo kad su pale neke kapitalističke ideologije. Čudno je i nelogično da velika država poput Egipta koja je zauzimala značajno mjesto u pokretu nesvrstanih zemalja i veliku ulogu u svjetskoj oslobodilačkoj revoluciji u Aziji, Africi i Južnoj Americi, ima slabost pred nekoliko stotina nenaoružanih ljudi koji nemaju sredstava za bilo kakvu silu, niti su aktivna i istinita opozicija.

U životu ljudskih bića uvijek će ostati, da je onaj čovjek koji pokazuje značaj života, koji vjeruje u svoje ideje, zna dobro raditi, ulazi u duše ljudi, onako kako bi oni to voljeli. Jedan od takvih bio je šehid Hasan El Benna, vođa muslimanske braće u Egiptu. Osoba koja se ispravno ponašala.

Ali u svakom koji poziva u islam ne može se očekivati da će i drugi vjerovati u njegove ideje. Veliki pro-

tivnik, predsjednik egipatske vlade Absunasir htio je nakon smrti Hasana El Benne preuzeti vlast nad muslimanskom braćom, koji nisu podržavali revoluciju i vladajući sistem. U jednom danu našlo se u egipatskim zatvorima 4.000 zatvorenika. Bili su to muslimaska braća i komunisti. Podjeljeni su u dvije grupe: 1.partija koja je smatrala da ne treba nikako imati posla sa vladajućim sistemom, dok ne bude ostvarena opća revolucija i promjene.

2.partija koja je smatrala da treba napraviti prodor u vladajući sistem, sve dok ne budu držali vlast (onu izvršnu) i visoka mjesta u državi.

I braća koja nisu podržavala niti Abdunasira, niti vladajućeg sistema niti komunista 15. Aprila 1964. godine, predsjednik Sovjetskog Saveza Hruščov zaustavio je pošiljke materijala u Egipt, sve dok Abdunasir nije oslobodio sve komuniste iz svojih zatvora. Politika! Svaka ideja o oslobađanju muslimanske braće ugušila je nacionalizacija sueskog kanala 26. 07. 1956. Godine. Oni, koji su već bili oslobođeni (koji su u zatvoru počeli podržavati vladu) obavještajne službe

su ih svugdje pratile, pratile su njihovo podržavanje vlade i takve politike, kako ne bi smatrali da je njihovo podržavanje bila varka i igra. Džehenemska politika. Znači nije bilo dovoljno samo podržati vladu, nego je trebalo pokazati i pripadnost. Trebao si biti pozitivan, pokazati revolucionarne stavove. Kroz sva iskušenja kroz koja su prolazila braća u zatvorima (požar,mučenja, maltretiranja, teški fizički poslovi...) vodilo ih je Allahovo jedinstvo kao sredstvo za prevazilaženje poteškoća.

Svaka aktivnost, sportska, kulturna ili vjerska popunjavala je jednu prazninu Rođendan brata slavili su sa komadom kruha, namazanog s medom. Umjesto svijeća sijale su šibice.

Istog dana u zatvoru se desila katastrofa. Ubistvo 21 braće-šehida, sa izgovorom da je to bila odbrana od napada braće na čuvare zatvorskih kapija. Kasnije je siljedio požar u kojem su zapaljene sve materijalne stvari braće. Čak i čašu s medom.

Ali Allahova dž.š. volja je bila da nevjerništvo uvijek bude na negativnoj strani, a vjerovanje na pozitivnoj, od čega počinje napredak. Pokret svake duše je rezultat susreta između pozitivne i negativne snage susreta između istine i neistine, meleka i šejtana. A čovjek odlučuje koga će slijediti!

HUMANITARNE AKCIJE 12. decembar 2002, posjeta Rehabilitacijskog Centra Soča sa strane IZ Ljubljana zajedno sa Vahidom ef. Brdarom smo posjetili bolesnike islamske vjeroispovjesti, poželjeli im što prijašnje ozdravljenje i uručili prigodne paketiće. Ovom prilikom se zahvaljujemo osoblju Centra Soča na njihovoj saradnji i gostoprimstvu.

5. januar 2003, Humanitarna akcija u Kočevju - IZ Ljubljana je zajedno sa IZ Jesenice i IZ Kočevje sudjelovala u humanitarnoj akciji u kojoj smo prikupili novčana sredstva, odjeću i školski pribor za tri porodice iz Kočevja. Zahvaljujemo se džematlijama iz sva tri džemata, koji su na bilo koji način pridonjeli ka uspjehu ove akcije. Da vas Allah s.w.t. nagradi za vaše dobro djelo !

Ovo je bio pilot projekat za dalju saradnju između džemata. Naš sljedeći cilj jeste izgradnja baze podataka o svim porodicama u R Sloveniji, koje su socialno ugrožene.

Na osnovu prioriteta će se mjesečno organizovati po jedna ovakva humanitarna akcija, u kojoj bi džemati zajedno pomagali našim socialno ugroženim porodicama.

Molimo sve vas, koji imate informaciju o nekoj socialno ugroženoj porodici (u kojoj nijedan član nije zaposlen, koje su ostale bez krova nad glavom), te im je hitno potrebna pomoć, da to javite na sljedeće info tačke: Ljubljana: Aida, 040/618-077, e-mail: aida@slotekbir.net Jesenice: Faila, 040/782-167, e-mail: faila@slotekbir.net Kopar: Sanel, 031/853-209, e-mail: info@humci.net

O BAV I J E S T Društvo »Ljiljan« organizuje besplatne početne kurseve italijanskog, njemačkog, arapskog i engleskog jezika sa početkom u mjesecu martu 2003 godine. Kursevi će se održavati dvaput sedmično, odvisno od broja prijavljenih učesnika.

Za detaljne informacije se zainteresirani mogu obratiti na: tel.: 040 618 077, Aida / e-mail: aida@slotekbir.net tel.: o41 463 689, Emina / e-mail: emina@slotekbir.net Bujrum!

Lutaj vjetru samo pazi Da ne slomiš tuđe granje Ne potopiš mlado jagnje Što kraj svoje majke gazi Lutaj vjetru samo pazi Mlad si čio i zanesen Čas oluja čas dah mlaki Ti bi da si uvijek jaki U proljeće i u jesen Mlad si čio i zanesen Brišes poljem prah te prati Kupiš mirise kroz livade Prije starije pa tek mlade

Od cvjetića do papradi Brišeš poljem prah te prati Još vjetrova stobom puše Hladih toplih i svakakvih Zato duvaj pokraj takvih Što te vole iz dna duše Još vjetrova stobom puše A sad lutaj vjetru mio Miluj jedra morskih ladja Jer su ona sada sladja No kad budeš ostario A sad lutaj vjetru mio

Bilješka o pjesniku Željko Perović roden je 1961. u Visokom, Bosna i Hercegovina.

Završio je Željezničko-prometnu školu u Mariboru, te radio kao otpravnik vlakova u raznim slovenskim mjestima; trenutno radi u Pesnici pokraj Maribora.

Pjesnik i prevoditelj. Literaturom se bavi od 1980. godine, aktivan je sudionik kulturnih zbivanja i pjesničkih susreta. Na književnom natječaju revije Mladika 1994. osvojio je prvu nagradu za poeziju. Do sada je objavio dvije zbirke pjesama (Podarjeni glasovi i Kapljevina) na slovenskom jeziku.

Učiti na povijesnom iskustvu znači imati smisla za budućnost. A smisao za budućnost znak je savremenosti, "neiščašenosti" u vremenu i prostoru.

Otuda preispitivanje prošloga i osmišljavanje budućega predstavlja životni kredo. Promišljanje naspram iskustvenoga nužno je zbog razlučivanja dobra i zla, onoga što je prosperitetno, radi kontinuiteta, od anahronog, kako se ne bi ponavljalo.

Onaj koji ne uči na greškama osuđen je da ih ponavlja, kako je to dijagnostički tačno i odveć historijski poučno primijetio jedan poznati mislilac. Bošnjačko iskustvo predstavlja upečatljiv dokument koji ide u prilog navedenoj tvrdnji.

Ma kako zvučalo paradoksalno, bar dva stoljeća nesporni individualni talent velikog broja pripadnika ovog naroda nikako ne uspijeva da se "uveže" u kolektivno biće i samosvijest, u jedan osmišljeniji i organiziraniji nastup na povijesnoj sceni.

Umjesto toga oni permanentno stradaju, gotovo na isti način, od istih egzekutora i pri tome redovno "zaboravljajući" šta im se uopće događalo.

Oni su, zapravo, već dulje vremena bili u nekoj vrsti povijesne amnezije i raskoraka između onoga što, na individualnoj razini, zavređuju i onoga što im se, obezglavljenim, priređivalo na kolektivnom planu.

Doduše, dezorijentaciji Bošnjaka uveliko su doprinosili i drugi, tj. njihovi susjedi, kojima je bilo stalo da se ukupno biće ovog naroda marginalizira, na ovaj ili onaj način, pa čak u cijelosti i eksterminira sa ovih prostora. Jer to je autohtoni narod Bosne i Hercegovine koji se bezrezervno identificira sa svojom domovinom,zbog čega je, kao takav, bio

nepremostiva prepreka za realiziranje velikodržavnih projekata (i srpskoga i hrvatskoga) koji žele uništiti ovu milenijski trajuću zemlju, bilo u varijanti aneksije ili, pak, u soluciji njene podjele između dva velikoaspirativna susjeda, što je došlo do izražaja tokom najnovije agresije na nju. Stoga agresorima nije bilo dovoljno samo uništavanje biološke supstance tog naroda (ubijanja, silovanja, progoni sa stoljetnih ognjišta), već je potpuno zatirana i njegova duhovno-kulturna supstanca (vjerski objekti i kulturnoprepoznatljivi spomenici) te pljačkana i uništavana imovina kako se njegovi preživjeli pripadnici ne bi imali gdje vratiti.

Doista, teško je pronaći ijedan živi narod na ovoj planeti da je, sa toliko surovosti i mazohizma, u duljem vremenskom intervalu, i to kao većinski u vlastitoj domovini, toliko onemogućavan u ostvarivanju elementarnih prava, kao što su pravo na nacionalnost, svoje povijesno ime, ime svoga jezika, kulture i sl., kao što je to slučaj sa Bošnjacima. Tjerani su da budu i "muhamedanci", i Turci, i Srbi, i Hrvati, i neopredijeljeni (čitaj: ništa!), i Muslimani, samo ne ono što u cjelini svoga bića baštine.

Otuda se o upotrebi bošnjaštva kao nacionalnog imena, ma koliko da je ono bilo potiskivano, pa i osporavano, može govoriti kao "sui generis" pravu jednog naroda, "kao prirodnom pravu na tradiciju" (A. Isaković), a što je, napokon, postalo i ustavnom kategorijom proglašavanjem Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustava Republike BiH (1994:). Prije toga, kao što je općepoznato, održan je

27. i 28. septembra 1993. godine Svebošnjački sabor u Sarajevu na kome je, uz prisustvo oko 1000 vodećih intelektualaca, političkih dužnosnika i uglednih gostiju, jednoglasno usvojena odluka o vraćanju povijesnog imena Bošnjak narodu kome pripada. Tom prilikom je decidno naglašeno da se nikoga ko je ovdje živio i živi ne želi isključiti iz njegovoga historijskog naslijeđa, pod uvjetom da sam ne dovodi u pitanje tu povijesnu sadržajnost, odnosno da izražava želju da u njoj i dalje sudjeluje. Imajući apostrofirano u vidu, a i mnogo toga relevantnoga što uopće nije spomenuto, Bošnjaci imaju višestruke razloge za istinsku "povijesnu inventuru" na ovostoljetnome i milenijskom razmeđu ukoliko žele ne samo opstati već se i prosperitetno razvijati na ovim prostorima. Moraju se osloboditi svakovrsnih infantilija iz minulog vremena i definitivno napustiti poziciju povijesne pasive, tj. spašavanja iz bezizlaznih situacija u koje su permanentno gurani.

Umjesto toga valja im "objediniti" ukupni potencijal naroda u smislu uspješnog nastupa na povijesnoj sceni i nametnuti se kao aktivni kreator svoje sudbine, služeći se modernom infrastrukturom i participirajući u onome što vuče naprijed, a ne sunovraćuje u provaliju.

Konkretnije kazano, Bošnjaci moraju postati daleko zreliji u domenu politike nego što su bili u minulom vremenu, uspješniji u ekonomiji, dinamičniji u kulturi; moraju se osloboditi svakovrsnih frustracija i instrumentalizacija u vjeri te biti dinamičniji u komunikaciji sa svijetom. Jednom riječju, valja im se priključiti prosperitetnom dijelu svijeta.

glavama mnogih: Zašto bosanski i ne bošnjački jezik?

Ako Hrvati imaju hrvatski, Srbi srpski, zašto ne bi i Bošnjaci imali bošnjački? Najkraći odgovor na to je, da se oznaka bosanski nanaosi na teritiorij države Bosne i Hercegovine, pa tako u sebi nosi geografsku a ne nacionalnu komponentu.

U nastavku je gost sačinio hronološki pregled izgradnje statusa termina Bošnjak; kako svi znamo dug je bio naš put od 'nepostojanja', preko 'neopredijeljenosti' i 'velikog M' do 1993, kad smo vratili naš drevni naziv Bošnjaci a u Bosnu i Hercegovinu bosanki jezik.

Nelogično, štoviše netačno bi bilo tvrditi, da su ta tri jezika (bosanski, hrvatski i srpski) u potpunosti različita, no svakako ima bosanki jezik i svoje karakteristike. Pa tako, dok bi ostala dva jezika npr. postojeće turcizme očistila iz svog riječnika (pronalazeći pritome absurdne substitute), u Bosni je prema riječniku Abdulaha Škaljića oko 4000 živih arabskih riječi!

Dokaze za to otkrivamo u bosanskoj i bošnjačkoj književnosti! Ujedno je upravo književnost ta kroz koju vraćamo našemu jeziku pripadajući mu status i ugled, objašnjava dr. Karić.

Dužni smo podsticati svu našu intelektualnu srenju, da se zalaže za promociju i očuvanje bosanskog jezika, Bošnjaka i bošnjaštva!

Dr. Karić u Ljubljani U prostorijama Društva bosanskohercegovskega in slovenskega prijateljstva »Ljiljan«, u petak, 13.decembra gostovao je dr. Enes Karić sa predavanjem Bosanski jezik i književnost.

Dr. Karić, vrlo cijenjen i poštovan intelektualac, kako u Bosni, tako i izvan nje, inače univerzitetni profesor na Fakulteti islamskih nauka u Sarajevu, ove je akademske godine i gost Filozofskog fakulteta u Ljubljani!

Na odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju, studenti i studentice ljubljanskog univerziteta imaju mogućnost čuti i naučiti nešto više o

KULTURI ISLAMA. Specializacija eminetnog profesora je hermeneutika Kur'ana te historija islamskog mišljenja u BiH. O bosanskom jeziku i bosanskoj književnosti mnogo toga je izrečenog pa i zapisanog (i na stranicama časopisa Bošnjak), no svakako je bilo dobrodošlo i poučno saslušati izlaganje o tome, jedne tako cijenjene i poštovane ličnosti, kao što je upravo dr.

Karić!

Već na samom početku otvoreno je pitanje, koje se vjerovatno vrzma po

Svijet mora čuti i znati za nas, apelira profesor dr. Karić! Nesmijemo biti poznati i zapamćeni samo po tragičnom ratu! Naši pisci, umjetnici i naš narod zalužuju, da se za njih zna i da se ih cijeni kako priliči!

A večeri kako što se odvila u prostorima Ljiljana, jedan su od načina kako možemo očuvati i njegovati našu kulturu i jezik!

Naša djeca, gdje god živjela, trebaju da znaju da je njihov maternji jezik bosanski jezik a oni pripadnici bošnjačke kulture! I da se ponose!

Jedna od najvažnijih intelektualnih figura koja je djelovala u Bosni i Hercegovini s prva minulog stoljeća i bez kojeg je gotovo nemoguć govor o kulturnim kretanjima u periodu AustroUgarske monarhije je Muhamed Seid Serdarević. Godina koja je netom iza nas je bila jubilarna i po tome što se navršilo 120 godina od rođenja ovog velikana pisane riječi i ovaj skromni rad je svojevrsni homage Serdareviću i njegovu djelu. Oko Serdarevića kao i oko mnogih drugih velikih ljudi su se nagomilale koprene koje stoje kao prepreke pravilnom razumjevanju njihova značaja. Godina 1882 je za uglednu zeničku porodicu Serdarevića sa sobom donijela veliku novinu.

Naime, te godine tačnije 8. decembra se u ovoj porodici rodio sin Muhamed koji će, kasnije ce se ispotaviti, biti najpoznatiji član i izdanak ove porodice koja je tradicionalno igrala vrlo važnu ulogu u intelektualnim kretanjima u gradu Zenici.

Poznato je da se znanje u Bosni pod Osmanskom vladavinom sticalo ne od institucija koje su bile zadužene za njegovu distribuciju nego od pojedinih ličnosti koje su svojim ličnim, moralnim i naučnim integritetom bile garanti stečenog znanja. Porodica Serdarević je za Zenicu nekada predstavljala ono što je porodica Korkut za travnički kraj. Znano je da su Korkuti tradicionalno u vezirskom Travniku predstavljali osovinu intelektualnog života iz čijeg su okrilja potekle brojne značajne ličnosti i spomena vrijedna naučna djela. Prema usmenoj predaji porodica Serdarević vodi porijeklo od Serdara u kojoj su svi članovi porodice bili intelektualci i paše. "U Budimpešti je živio neki

Serdar koji je bio paša. U to vrijeme su izbile pobune janičara, a on je bio okrivljen kao intelektualni začetnik tih pobuna pa je bio prognan u Kakanj ili u Gornju Zenicu gdje je bio pod neposrednom jurisdikcijom travničkog vezira. U to vrijeme sultan Ahmed 3. sagradio je u Zenici džamiju i medresu (period 1703-1730). Ovaj serdar je umro, a njegov sin je bio postavljen za prvog muderrisa novoosnavane medrese".

Od tada Serdarevići žive u Zenici i iz te loze je i Muhammed Seid Serdarević.

Zanimljivo je da je i posljednji muderris ove medrese prije njenog prisilnog zatvaranja 1946. godine bio iz loze Serdarevića, inače Muhamedov brat Abdullah. Grad Zenica se nije uvijek ubrajao u najveće gradove u Bosni i Hercegovini. Nekada je više bio poznat po "kapiji Bosne" tj. vrandučkoj kuli i po tome što se nalazio nagdje na pola puta između dva vezirska grada.

Ovu činjenicu argumentira i broj stanovnika koji je živio u zeničkoj čaršiji tokom vijekova. Na osnovu podataka iz doba turske vladavine (sidžili) kao i različitih podataka iz doba austrougraske vladavine utvrđeno je da je 1885. godine u ovom gradu živjelo 2000 stanovnika. Ljeta 1878. ovaj broj se povećava na 2500 da bi se broj žitelja u ovom gradu 1905. popeo na 4226 stanovnika.

U Zenici nisu živjeli ni veliki vakifi niti su uspostavljeni značajni vakufi.

Ne treba dokazivati da bez mecena i sponzora nema ni umjetnosti ni visoke učenosti. Iz ovih razloga je iz Zenice odlazio sav intelektualni potencijal u druge centre. Rijetki su ostajali i svoj život provodili u svome gradu obogaćujući ga svojim intelektualnim i

umjetničkim radom. Jedan od takvih je Muhamed Seid Serdarević koji je svome gradu dao puno ali ova ljubav nažalost nije uzvraćena. Vjerovatno je glavni razlog da se Serdarević i danas prešućuje što je bio imam i muderris pa nije bilo odveć kurentno isticati ličnost tog profila. Nadati se da će se takvo stanje promjeniti i da će se ovaj narod na dostojan način odužiti onima koji su sav svoj intelektualni angažman podredili njegovu boljitku.

Serdarević je svoje naukovanje počeo u svojoj porodici i u Sultan Ahmedovoj medresi pred svojim ocem Mula ef. Kasnije prelazi u Sarajevo u Hanikah gdje se školuje pred čuvenim alimima Mehmed ef. Muftićem, a kasnije i Ahmed ef. Jamakovićem i drugim. U Sarajevu je završio i Darulmuallimin 1904 godine nakon čega dolazi u Zenicu. Vrijedna spomena činjenica je da je bio poliglota i da je govorio i prevodio sa tri dominantna orijentalna jezika. U svojoj kratkoj, ali bogatoj karijeri bio je imam u zeničkoj kaznionici, urednik tek osnovanog časopisa Muallim čiji je zadatak bio promicati pismenost primarno kod vjerskih službenika ali šire, a biva postavljen i za muderrisa u zeničkoj medresi gdje je nasljedio svoga oca.

Bio je izabran i na funkciju travničkog muftije što on odbija obrazlažući to između ostalog i sa narušenim zdravljem i dobrim odnosima sa porodicom Korkuta kojima je već tradicionalno pripadala ta funkcija.

Umro je mlad, netom po okončanju Prvog svjetskog rata, od strašne Španske gripe koja je u ratom opustošenoj Evropi usmrtila preko 20 miliona ljudi.Imao je samo 36 godina kada je preselio na Vječni svijet.

Hamdija Kreševljaković pišući o Gazi husrev begovu hanikahu napisao je i sljedeće: "U ovom su zavodu učili u posljednje doba mnogi sinovi Bosne, koji danas zauzimaju vidna mjesta u našem životu. U ovom je zavodu svršio nauke i merhum M.S. Serdarević prvi pisac raznih djela na našem jeziku, a umro je u cvijetu mladosti." Serdarević je zaista umro mlad ne dočekavši svoj intelektualni zenit, ali je i pored te tragične činjenice dao ogroman doprinos i znanju i obrazovanju i svoga kraja i Bosne u cjelini.

Autentično stvaralaštvo Ono što stavlja jasnu liniju odijelnicu između Serdarevića i drugih nesumljivo velikih ličnosti u našoj historiji je to što se nije polakomio za visokim položajima i i uglednim titulama, živio je i umro skromno, do kraja posvećen samo jednom cilju, kulturnom i vjerskom prosvjećivanju vlastitog naroda. Činjenica da je odbio položaj Travničkog muftije, koja predstavlja sami vrh na ljestvici hijerarhije islamske uprave, a zadržao posao imama u zeničkoj kaznionici govori sama za sebe. Kad govorimo o Serdareviću govorimo o čovjeku koji je u samo 14 godina svoga aktivnog djelovanja napisao preko 18 djela iz različitih oblasti i više od stotinu članaka objavljenih u Muallimu, Tariku, Misbahu, Biseru, Beharu, i drugim referentnim časopisima svoga doba.

Njegov spisateljski opus obuhvata preko 18 djela i studija koja se bave vrlo širokim spektrom tema i oblasti.

Mnoge radove je objavljivao pod pseudonimom pa su pripisivani drugim ličnostima. takav je slučaj sa djelom Islamski velikani, knjiga za muslimansku mladež, koju je izdala Islamska dionička štamparija, a koja je pripisana reisu Čauševiću.

Najznačajnije djelo koje je napisao rahmetli Serdarević je sigurno Fikh-ulibadat, koje predstavlja prvu i jedinu kodifikaciju propisa iz oblasti obredoslovlja kod nas. Prva dva izdanja su pisana matufovačom tj. arapskim pismom, a narodnim jezikom čime je autor želio da dopre do što je moguće

većeg broja čitatelja. Fikh-ul-ibadat se i danas predaje na svim medresama u BiH, a isto tako i na islamskim pedagoškim akademijama, kao i FIN-a.

Autor se nadao da će ponuditi samo šlagvort za daljna istraživanja i pisanja iz ove oblasti ali nažalost, do toga nije došlo. U široj intelektualnoj javnosti Serdarević bi ostao gotovo nepoznat da nie bilo Fikh-ul-ibadata mada i druga njegova djela zaslužuju dužnu pažnju.

Druga velika oblast u kojoj je Serdarevićev uticaj i dan danas nezaobilazan jeste hijerohistorija i historija.

Vrijedna je pomena činjenica da je napisao prvu historiju islama na narodnom jeziku i da je u svim potonjim historijama pisanih na našem jeziku bio citiran i obilato korišten. On je napisao dvije historije islama od kojih je prva objavljena u Beharu u godištima 1905/6 pod naslovom Kratka povijest islama, a drugo djelo iz ove oblasti je Uputa u povijest islama izdato od strane islamske dioničke štamparije u Sarajevu. Ova povijest je pisana arebicom i namijenjena je prvenstveno zatvorenicima zeničke kaznione. Činjenica da je ovo djelo namjenjeno baš zatvorenicima, dakle ljudima koji su najčešće duboko zagazili u kaljužu grijeha i beznađa je porodila i temeljnu distingciju između ova dva djela.

Serdarević je, primjera radi, svojom historijom davao odgovore na tada jako aktualna pitanja odnosa Bosne i Hercegovine i Osmanske imperije.

Serdarević se nije bavio historijom a svakako ni drugim temama samo iz pukih akademskih razloga. S obzirom da je "svaki historičar dijete svoga vremena" i on je preko svojih djela poručivao dosta više nego što bi se to površno moglo zaključiti. Primjera radi on kada govori o čuvenoj i slavnoj Bici na Bedru navodi, naoko čisto usputno podatak da je Muhammed a.s. nakon bitke zarobljenim mušricima obećao slobodu pod uslovom da nauče deset muslimana čitati i pisati. Serdarević u fusnoti poentira pa kaže : "dobra li dokaza kako su se stari muslimani željeli izvući iz neznanja, makar i preko pagana."

Ove njegove riječi će nam biti tek kasnije jesne kada se nadnesemo nad sami kontekst u kojem su kazane.

Podsjetit ćemo se da je islam bio

kritikovan i prikazivan kao uzrok zaostalosti i nepismenosti muslimana.

Na drugoj strani postojali su konzervativni krugovi među samim muslimanima koji su odbijali suradnju sa "kaurskom" državom i njihovim obrazovnim sistemom. Kao da im Serdarević poručuje da ako su ondašnji muslimani, daleko bolji mogli učiti od mušrika koji su svakako bili gori od predstavnika zapadne civilizacije, onda i vi možete da se uključite u sve društvene tokove bez bojazni za svoju vjeru. Iskoristite njihova znanja koja nisu upitna i koja će nam omogučiti da se lakše uhvatimo u koštac sa svim izazovima ovog doba. Ovakvih i sličnih podtekstualnih značenja njegovih riječi imamo gotovo u svakom njegovom djelu i u gotovo svakoj rečenici.

Serdarević je pisao i o velikim ličnostima iz islamske historije kao što je Ibn Tejmija i Muhammed Abduhu čije su ideje bile pokretačka snaga generacijama muslimana. Objavljivao je radove o pjesnicima istoka ElMearriju i Šejh Sadiju Širaziju i brojna druga djela koja i danas zadivljuju svojom ljepotom.

Povodom njegove smrti, 26 maja 1918 godine, rahmetli Sakib ef. Korkut je napisao ( Behar, god.3 br. 13-14) komentirajuci smrt Serdarevića i hadži hafiza Tevfik ef. Azapagića, koji je takođe umro tih dana u Tuzli u kojem kaže da je Azapagić bio veći alim od Serdarevića, ali je veća šteta za muslimane smrt Serdarevića nego Azapagića, jer je Azapagić sa sobom ponio u grob svoje ogromno znanje, dok je iza Serdarevića ostalo toliko asara (djela) da će se njima muslimani BiH koristiti i na taj način sječati njihovih autora. (nastaviće se)

1. Alija Ahmić, Takvim VIS-a, 1976. str. 195.

2. Mesud Sarić, Stari vodovod i gradnja na vodi u Zenici, Zeničko proljeće, Zenica 1997., str. 8.

3. Muhamed Hadžijahić, Spomenica GaziHusrev-begove 400 godišnjice, str. 59 4. Muhamed Serdarević, Kratka povijest islama, Behar br. 5 5. www.bosanskialim.com/arhiva

'Depresija je bolest modernog doba', kaže poznati književnik Hadžem Hajdarević. Ona je jedna od vodećih bolesti na svjetskoj listi. To je blest raspoloženja koja zahvaća i tijelo i misli. Danas postoji tendencija da sa 'depresijom' opisujemo neizbježan period tuge koji svako od nas osjeti s vremena na vrijeme.

etničkom i multireligijskom svijetu.

Kur'an a.š. kaže: »O ljudi! Mi smo vas od jednog čovjeka i jedne žene stvorili, i na plemena i narode vas podijelili da biste se upoznavali…« (Kur'an; 49:13) Bog je Svojom mudrošću očito htio da svijet ne bude nastanjen samo različitim narodima već i ljudima različitih vjera, jer Kur'an kaže: »Da je Bog htio, I tako listajući dnevne novine i On bi vas sljedbenicima jedne vjere tjednike, slušajući vijesti i ljude s učinio…« (Kur'an; 5:48) kojima se svakodnevno susrećem, doPa je tako akcenat na 'upoznavanje' bivam dojam da je u svijetu zavladala a ne na 'ratovanje'. Muslimanska i neka 'kolektivna' depresija. kršćanska civilizacija su geografski susjedi. Njihova povijest je duga i išarana Seks i nasilje dominiraju medijima i povijest čestih tenzija akutnog rivalsvijetom. Mladež misli samo na stva, vojnih sukoba, vojnih alijansi zabave, fešte. Stalo im je samo do sklopljenih uprkos vjerskim razlikama, životnih zadovoljstava a malo drže do miroljubive kulturne razmjene, ekotradicionalnih vrijednosti, nečijih nomskog saobraćaja i povremene sagodina, ili institucija poput braka i radnje. U 19. i 20. stoljeću počela je porodice. Problemi nemarnog odnosa nova era u odnosima izmedju Zapada i prema životu u vrlini i vjeri vezani su, muslimanskog svijeta. Jedno poglavlje između ostalog, i za izloženost stranim te ere još se piše. To je doba globalne kulturama. Zašto? Zato jer se dobri zapadne ekspanzije. Njega je obilježila aspekti strane kulture ne vide nigdje na dominacija vojne, političke, ideološke, ekranima, nigdje u novinama, a rijetko tehnološke, ekonomske i kulturne moći u knjigama (koje se i onako ne čitaju)… Zapada. Zapadni imperijalizam, ukljuOni nisu zanimljivi ni zabavni. A čujući njegov bivši komunistički izdapotenciraju se razlike i to na takav način nak, bacio je široku mrežu i zagospoda odbija i širi netrpeljivost… Droga, dario velikim dijelom svijeta. Nova, alkohol, razvrat! Rat! To su danas potencijalno obećavajuća faza u musliudarne ili bolje glavne teme i glavni mansko kršćanskim odnosima počinje način življenja. To je danas spas onima sada od kraja 20. stoljeća kada su koji ne vide izlaz (izgovor), koji su muslimani i zapadnjaci sve više u prilislabijeg karaktera i koji imaju viška ci, i sve češće izabiru, da pređu granice i vremena kojeg ne znaju maksimalno i da žive u zemljama jedni drugih ali ne funkcionalno iskoristiti. Ti ljudi gube kao osvajači niti kao krstaši. moć rasuđivanja. Njihovo bježanje u Nakon stoljeća gorkih i pretežno drogu, nasilje i razvrat znak su njihove neprijateljskih odnosa između kršćana i ranljivosti i ranjenosti. Ljudi imaju muslimana, razumljivo je da ne trebaveliku potrebu za nečim što bi im mo biti iznenađeni činjenicom da sumispunilo dušu. No, duhovna obnova nje još postoje kako sa jedne tako i sa društva i čovječanstva, obnova među- druge strane. Kršćani dijalog vide kao ljudskih odnosa počinje ne gradnjom prijetnju i opasnost po njihovoj religiji, zgrada, crkava ili džamija (sakralnih a muslimani vide dijalog kao objekata) već okretnajem izgubljenim 'kršćansku varku' za bolje odnose. vrednotama, okretanjem humanosti i Začarani krug? Koji je recept za bolje i humanom življenju. uspješnije međuljudske odnose? Za uspješnije zapadno muslimanske odMuslimani i kršćani kao i narodi nose? Dijalog očito ne želimo baš drugih religija možemo živjeti u miru i aktivno voditi. I tako nam, nažalost, surađivati u interesu čovječanstva i ostaje samo sila, huja, pohlepa, želja po obogaćivanju sviju nas u multi- superiornosti…i rat.

Ko nam može pomoći? Politika?

Politika je danas, nažalost, pitanje vlastitih interesa, a ne općeg dobra. U tome ljudi ne pronalaze sustav vrednota za koji bi se zalagali. Svake godine dese se toliki ratovi (zahvaljujući politici) i kao da ne postoji kraj toj spirali nasilja.

Sve što imamo danas imamo zahvaljujući politici a tek ono što nemamo… I kad pogledam oko sebe, obično se pitam: zar je moguće da je Dostojevski napisao samo jednog 'Idiota' ??

Gdje su se izgubila ona učenja da ljude ne smijemo suditi po vanjštini?

Vjeri? Različitosti? Nije mi jasno tolike pameti što je ima na ovoj zemaljskoj kugli, od tolikih naučnika i intelektualaca, od tolikih znanstvenih istraživača i daija, te znanju predanih ljudi a da nemožemo naći zajednički jezik?!

Pitam se da možda ja ne živim u nekim idealima!? Iluzijama? Razdvojenost, otuđenost i mržnja prema drugačijima nas je dovela do tog globalnog ludila kojem ne vidimo kraj. Stanje je svakako depresivno!

Koga mi zapravo pozivamo solidarnosti?? Koga? Plač ne pomaže! Pamet ne pomaže! Svaki je razlog dovoljno dobar za svađu. Dovoljno dobar za rat!

Previše ljudi počelo je vjerovati da je krajnja sebičnost vrlina, da je pohlepa vrlina, da su briga i suosjećajnost slabost a da su nesebičnost i žrtvovanje za zajedničko dobro mentalno oboljenje…Jedan narod neće propasti dok sâm ne izazove svoju propast. Tako i civilizacija i čovječanstvo.

Zanima me kolika će biti cijena svega toga? I zanima me ko će je platiti? I ko ne bi bio depresivan?

Literatura: - Karić Enes: Tumačenje Kur'ana i ideologije XX stoljeća (Isma'il Ibrahim; Muslimani i zapad u povijesti; str. 403-438); g.2002 - Mahathir Mohamad: Globalizacija i nove realnosti, g.2002 - Kur'an.

Prvo što bih željela jeste, da se predstavite čitateljima.

Rođen sam 16.02.1948. u Čaplju kod Sanskog Mosta, gdje sam i pohađao osnovnu školu Hasana Kikića. Potom gimnaziju, gdje sam maturirao 1969. godine i kasnije nastavio sa studijem prava na Pravnom fakultetu u Sarajevu, odjelenje u Mostaru.

Kako i kad ste došli na Jesenice?

U Jesenice sam došao davne 1972 godine, u produzeće u kojem i danas radim. Tačnije u Acroni Slovenske željezare.

Oženjeni ste i imate troje djece?

Da, tačno. Allah swt. je tako htio i podario mi ih. Veoma sam zadovoljan njima i zahvalan Svemogućem da su u osnovnim i srednjim školama pokazala odličan uspjeh, a potom i na fakultetu i visokoj školi. Stariji se zove Ahmed i diplomirao je na području političkih nauka na ljubljanskom univerzitetu, Faila je apsolvent na Visokoj školi za menadžment u Kopru. Najmlađi sin se zove Denis. I on je apsolvent Više škole za turizam i ugostiteljstvo na Bledu. Svi troje su činili hatmu u našem mektebu.

Kako to da ste ih uspjeli tako odgojiti i uputiti na hairli put, baš u Jesenicama, gdje znamo da se u urbanim sredinama javlja nemoral, utjecaj droge, alkohola….?

Prvenstveno sam zahvalan Allahu, da je tako, jer se samo u Njega uzdam.

Svakako da bi u ovom trendu života uspio, snašao se i solidno živio, pa i u muslimanskom duhu i moralu. Čovjek mora biti strpljiv i voditi računa kako će živjeti. Niko ti neće ništa pokloniti. Ja obično kažem, moraš naći svoju životnu formulu, ne izgubiti je, jer si tad »propao«, izgubio si svoju čast.

Vi ste dugo godina aktivni član humanitarnog društva Jesenice!

Istina je. Bio sam aktivan član i u stranci SDA od samog osnivanja u Jesenicama. Imao sam razne funkcije unutar nje, ali čim smo osnovali Merhamet, duša me je »odvela« tamo.

Znamo, da su Jesenice u Sloveniji najorganizovanije po pitanju vjeronauke, humanitarnosti pa i u kulturnom pogledu!

Moram priznati, da je uistinu tako.

Volio bih da to kaže neko drugi, ali ako moram ja to reči, onda je u suštini stvarno tako. Ne treba niko izkazivati neke ljubomorne, emocije prema nama. Mi smo se tako organizovali i tako živimo. Znači, organizovano. Živimo u dijaspori, sa slovenskim državljanstvom. Čuvari smo naše kulturne baštine, našeg ponosa i ummeta. Pored stranke SDA, Islamske zajednice, humanitarnog društva, postoji još kulturno društvo Biser, koje je veoma aktivno več duži niz godina.

Rekli ste, da vas je duša »odvela« u Merhamet. Šta vas je to toliko fasciniralo?

Ne bih se sam hvalio, jer su činjenice tu i ja sa njima. Od samog osnivanja, a to je u mjesecu februaru g. 1992, kad je osnovano društvo koje nosi puno ime Muslimansko humanitarno društvo “Merhamet”, ja sam u članstvu odnosno u samom odboru. Razlog je bio jednostavan, vezan sa problematikom, koju je započeo nadmetnuti rat i agresija na Bosnu i Hercegovinu. Bili smo svjesni činjenice, da će nam svakog trena pokucati na vrata muhadžiri iz Bosne i Hercegovine, prijatelji Bošnjaci. Organizovali smo se i počeli sa sistematskim radom.

Svaki član imao je svoje zaduženje.

Mislim, da smo u ovih desetak godina koliko postoji naše društvo, časno i pošteno odradili svoj posao. Stvarno smo puno radili, ponekad i u kasne noćne sate, kako bi realizovali naše projekte i uspjeli riješiti tekuće probleme. Ovom prilikom moram napomenuti, da smo kod slovenskih vlasti i samoj opštinskoj strukturi

imali razumijevanja i pomoći u smještaju muhadžira i tekućih problema.

Vi ste predsjednik tog društva. Dali je to velika odgovornost?

Kad obavljaš neku funkciju srcem i dušom, onda to i ne može biti teško. Čovjek se rodi, i bude ono što jeste. Ja sam tu funkciju preuzeo prije šest godina i nije mi teško. Pored posla, familije i drugih obaveza, uspijevam sve to nadoknaditi po jednom formularu, kojeg čovjek sam sebi napiše. Šta u suštini radite i koje probleme rješavate sad, kad su se muhadžiri vratili svojim kućama.

Nisu se baš svi vratili, pogotovo kad govorimo o muhadžirima, koji se trebaju vratiti u srpski entitet. Na to pitanje morat će odgovoriti neko iz vlade, ili neki predstavnik obiju republika i resursi koji se moraju baviti s tom problematikom.

Uglavnom radimo po programu i istina je da ne više sa onim tempom kao kad smo sakupljali hranu i odjeću, obuću i lijekove, ortopedska pomagala i novčana sredstva i slali u Bosnu i Hercegovinu, ponajviše u Travnik i Bihać. O našim aktivnostima u tom pogledu su upoznati relevantni kako ovdje tako i u Bosni.

Jedni to osporavaju, ali Allah swt. nam je svjedok. Svjesni smo današnje situacije ovdje u Jesenicama, da se reduciraju radna mjesta, da Jesenice skoro i nisu više ono tipično željezarsko mjesto, da ovdje puhaju neki vjetrovi uglavnom ka zapadu i isti sa sobom donose nemoral, drogu i alkohol. Sve više je nejasnih slika s konturama koje kriju socialni nesklad i ravnotežu. Mi želimo pomoći socialno ugroženim familijama koje su se sticajem okolnosti našle u tom položaju. Trudimo se suzbiti utjecaj droge.Trudimo se pomoći djeci koja pokazuju dobar rezultat u školama.

Zahvaljujem se na odgovorima.

Hvala i Vama i neka vas Allah swt. nagradi.

5.februara 2002 su se predstavnici Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije sastali sa 4-članim Odborom stručnjaka Vijeća Evrope za nadzor implementacije Evropske listine za zaštitu regionalnih ili manjinskih jezika (ELRMJ).

Na sastanku su bili prisutni predstavnici bošnjačke i srpske zajednice, a prije nas su bili Romi i kočevarski Nijemci. Ispred BKSS-a su bili prisutni Fahir Gutić, Hasan Bačić i Jasminka Dedić. Ukratko, govora je bilo o sljedećem: Predsjedavajući Odbora je ukratko predočio izvještaj R. Slovenije gdje su prikazali položaj ustavno priznatih manjina a ostali (200.000) nisu nigdje navedeni i da su se zato odlučili sastati sa predstavnicima nepriznatih manjina, jer pripremaju Izvjestaj o ispunjavanju obaveza po ELRMJ sa strane Slovenije, kojega će predložiti Odboru ministara Vijeća Evrope.

Napomenuo je da Slovenija priznaje samo jezike historijskih manjina, t.j.

Italijana, Mađara i u nekim segmentima autohtonih Roma, koji uživaju zaštitu po ELRMJ. Zatim je predao riječ predstavnicima manjina.

Fahir i Hasan su sažeto i iscrpno iznijeli argumente, da se Bošnjaci ne slažu sa izrazima “novodobne manjine," "moderne manjine" i da podjela manjina na tzv. autohtone i neautohtone manjine nema osnove ni u domaćem, a ni u međunarodnom pravu.

Takođe su napomenuli, da Bošnjaci žive u zajedničkoj državi sa Slovencima od 1878. i da je bosanski jezik odtad prisutan na prostoru današnje Slovenije, da su Bošnjaci u SFRJ imali status konstitutivnog naroda, ali da su nakon razpada SFRJ i osamostaljivanja Slovenije, postali de facto nacionalna manjina, koja nije priznata. Fahir je pogotovo bio iscrpan pri predočavanju dokaza o disparitetu u financiranju tzv. ne-autohtonih manjina, kojih ima po popisu iz 1991. cca 200.000, i autohtonih manjina, po zadnjem popisu cca. 15,000, a pogotovu napram financiranju Slovenaca izvan Slovenije, koji nemaju čak ni slovensko državljanstvo.

Jedan član Odbora je upitao, da li postoje dokumenti ili neka istraživanja, koja potvrđuju, da su Bošnjaci prisutni na slovenskom prostoru od 1878. Fahir i Hasan su napomenili, da je jedna knjiga u tisku (Ahmed Pašić: Islam i muslimani u Sloveniji), na što je Odbor izrazio želju, da im se predoči taj izvor prije izlaska iz štampe (jer je rok za predaju izvještaja mjesec dana) i obećali su, da se zbog zaštite autorskih prava taj izvor ne bi pojavio u javnosti prije izlaska knige iz štampe.Da li neko od čitalaca možda zna za kakav drugi dokument ili izvor?

U razgovoru je Fahir ispostavio, da poštujemo svoju novu državu i njen ustavni poredak i da ne tražimo nemoguće (npr. dvojezičke natpise, dokumente itd., kao što to imaju Italijani i Mađari), već samo, da Bošnjacima država Slovenija pomogne sačuvati njihovu kulturu, etničku i vjersku identitetu kao i jezik.

Na kraju je bilo dodano sa moje strane par riječi, kao predstavnica tzv. 2. generacije, i predočila sam im, da zbog pritiska po asimiliaciji veliki broj mojih vršnjaka slabo ili nikako ne poznaje svoj maternji jezik, i ako se taj proces ne zaustavi, već sljedeća generacija će sasvim zaboraviti svoj maternji jezik.

Predstavnici srpske zajednice su se složili sa svime, što je bilo izneseno, i napomenuli, da su Srbi u nekim područjima (npr. u Beloj Krajini) prisutni od 15. stoljeća, ali su se asimilirali, što Slovenija očito očekuje i od nas. Predsjednik Saveza srpskih društava je napomenuo, da kada su se pripadnici manjina iz drugih republika bivše SFRJ počeli naseljavati u Sloveniji u 60. i 70. godinama prošlog stoljeća, nije bilo govora o i/emigraciji, pošto smo svi bili državljani jedne i iste države i imali smo jednaka prava na teritoriju SFRJ; to znači mogli smo birati boravište, školovanje, posao... u bilo kojoj republici.

Uglavnom, njihova izlaganja se nisu puno razlikovala od izlaganja Bošnjaka, što više, nadopunjavala su se.

Na kraju izlaganja se je predsjednik Odbora zahvalio i rekao, da će uzeti u obzir sve ono što je bilo izneseno i da suosjećaju sa našom situacijom i još jednom zamolio da, ako je moguće, predočimo im konkretne podatke o historijskom postojanju naših jezika na ovom prostoru.

Poslije formalnog sastanka su nam članovi Odbora u neformalnom razgovoru ustvrdili, da znaju, u kakvom teškom položaju se nalaze nepriznate manjine u Sloveniji, i da su se zato i odlučili, da se sastanu sa njihovim predstavnicima. Napomenuli su, da inače njihova praksa nije takva i da uglavnom komuniciraju sa manjinama pismeno.

Moja ocjena je, da smo ostavili dobar utisak i da nam se je naš trud isplatio. Pred samim sastankom je Bošnjačka delegacija predala predstavnicima odbora svoju analizu stanja o zaštiti prava manjina u Sloveniji (na engleskom jeziku).

Naravno, to je tek početak naše borbe za priznanje Bošnjaka kao manjine i bosanskog jezika, ali je zato dobar početak.

N

evjerovatno je koliku snagu imaju mediji, posebno TV stanice kao CNN i slične. Sada a i u budućnosti će se preko njih voditi ratovi, ratovi koji kreiraju ljudsko mišljenje o nečemu. Snaga jedne TV stanice može se usporediti sa snagom 100 tenkova, jer čovjeka možeš ubiti ali ne i njegovu riječ, ideju, misao.

Bošnjaci u medijima Nakon blokade BH štampe u Sloveniji Bošnjaci su pali u još veći ako ne i totalni medijski mrak. Sem časopisa »Bošnjak« i »Ikre« ostala je pusta praznina. Treba biti pošten pa reći da smo si dobrijem dijelom i sami krivi. Naime prema informacijama koje su stigle iz DELA, vrlo malo zanimanje za čitanje je uzrok, da je prekinuta distribucija BH štampe. Davno su rekli bolje gladan sjedit, nego džabe raditi. Oslobođenje, BH dani, Večernje novine i sl. jedno jutro prestali su stizati na police slovenskih trafika.

Usporedo s time ukinuta su i ona tri sata RTV BiH koja su bila emitovana putem satelita.

Tada su Bošnjaci u Sloveniji a i drugi u

“Euro” državama mogli osjetiti koliko je Matici stalo do njenim građana koji žive izvan BiH. ČASOPIS ZA KULTURNU I DUHOVNU AFIRMACIJU BOŠNJAKA

Izdavač: BOŠNJAČKI KULTURNI SAVEZ SLOVENIJE P.P.1624 1001 LJUBLJANA GLAVNI UREDNIK Hasan Bačić

ODGOVORNI UREDNIK Abdulah Mehmedić

REDAKCIJA Fahir Gutić, Fajik Zukanović, Huse Muminović, Šaban Delić, Nadina Sadiković, Husein Kustura

DOPISNIŠTVO Sanel Fejzić, Koper

TEHNIČKO UREĐENJE Fahir Gutić, e-mail: guta@email.si Abdulah Mehmedić

ADRESA Bošnjaška kulturna zveza Slovenije, P.P. 1624 1001 LJUBLJANA e-mail:bošnjak@slotekbir.net bkzs@slotekbir.net bkzs.fljds@siol.net Matični broj: 1161148 Poreski broj: 18322697 Tran. račun: 02083 - 0090659476 Štamparija: NOVA LINIJA d.o.o.

Kašeljska 46 e 1129 Ljubljana Zalog

Stavovi autora nisu uvijek identični stavu redakcije!

Bošnjačka TV u Sloveniji Budemo li uporni dočekat ćemo dan kada će se o Islamu i Bošnjacima u bosanskom jeziku govoriti i na RTV Sloveniji. Do tada je potrebno ući u ostala tri medija tj. radio, novine i internet. U zadnja dva smo već ušli. Časopis Bošnjak držite u rukama dok smo u internet vode ozbiljnije ušli sa SLOTEKBIR. NETom - Bošnjačkim internet portalom. Radi se o portalu, što znači da je više od internet stranice. Bit će to inšallah baza podataka i sehara informacija na temu Bošnjaci i Islam u Sloveniji. Sam sadržaj (trenutna količina informacija) u ovom trenu nije toliko važna koliko samo postojanje portala. Sada je potrebno da Bošnjaci i muslimani Slovenije shvate njegovu važnost i vrijednost. Aktivno sudjelovanje i rad su uslov za njegov opstanak.

WWW.SLOTEKBIR.NET Trenutno WWW.SLOTEKBIR.NET nudi slijedeće vijesti u 7 tema: - Islam u Sloveniji - Bošnjaci u Sloveniji - vijesti iz Slovenije - vijesti iz BiH - vijesti iz svijeta - časopis Bošnjak - razno - Tema »Islam u Sloveniji« prati sva događanja na temu Islam i događanja po slovenskim džematima.

- Tema »Bošnjaci u Sloveniji« pokriva kulturno-nacionalna događanja Bošnjaka u Sloveniji.

- Vijesti su razdijeljene u tri regiona, ovisno o izvoru vijesti a radi se o vijestima koje bi mogle biti zanimljive muslimanima i Bošnjacima u Sloveniji.

- Kao probnu verziju dobar dio »Bošnjaka« br.10. smo stavili on-line tj. na portal.

To omogućava da časopis Bošnjak približimo široj javnosti pa tako, kao i komentiranje i ocjenjivanje članaka. Bošnjaci su dobili mogućnost da sa svojim komentarima izraze mišljenje o aktulanim temama.

- Pod »Razno« idu vijesti koje možemo ubaciti u jednu od prije navedenih tema kao npr. poučni seminari, događanja po Sloveniji zanimljiva za našu raju. SLOTEKBIR.NET nudi i više od ovog.

Ankete sa kojima otkrivamo trenutno mišljenje o nekom pitanju vrlo su zanimljive i korisne. Sa njima još opominjemo na tekući problem, projekat i sl. Ukoliko se prijavite (besplatno) tj. registrirate možete portal u dobroj mjeri prilagoditi svojim potrebama.

SLOTEKBIR.NET je urađen pod sloganom: »INFORMIRATI I BITI INFORMIRAN« zato na SLOTEKBIR. NET-u možete i vi sudjelovati sa slanjem vijesti i članaka (»Pošlji novico!«). Kako bi SLOTEKBIR. NET što bolje obavljao svoju misiju a to je informiranje i povezivanje Bošnjaka i muslimana neophodno je sudjelovanje svih nas. SLOTKBIR.NET team poziva sve Bošnjake i muslimane da svojim znanjem, vijestima i drugim matrijalom pomognu bogaćenju sadržaja SLOTKBIR.NET-a.

Dodatne informacije možete dobiti na: info@SLOTKBIR.NET Ovo je jedna od rijetkih prilika sa kojom bi Bošnjaci u Sloveniji mogli nešto uraditi po pitanju informiranja muslimana i Bošnjaka.

Crkvama u Karoliniji i Stiriji, Karan- među kojima su i visoki tumači Božijih taniji i u Slovenskoj marci, pokrajinama zakona i vođe vjernog naroda ubjeđeni i taKopar i Gorica pozdrav i čestitka povodom ko govore, da je prihvatljiv samo onaj dosepočetka Gospodove godine i povodom ljenik s juga ili orijenta koji radi s vama, sjećanja na dolazak Trojice mudrih, poštuje vaše zakone i plaća vašoj državi vođenih zvijezdom i poreze, pomapozvanih od Kralja življenjepis Vinka Ošlaka: že vam očuvati Vinko Ošlak se je rodil leta 1947 v Slovenj Gradcu. blagostanje, za kosmosa i svega što Odraščal na Prevaljah, kjer je končal prve štiri raz- vas je dobar i živi i što će u smrti rede osnovne šole. Nižje razrede klasične gimna- podnosite ga naći spas. zije je obiskoval na Sušnikovi gimnaziji na ako nema vjePutnici iz vaše »deRavnah, na ekonomski srednji šoli pa je maturiral v žele« donose glasove Slovenj Gradcu. V Ljubljani študij novinarstva in re i ako se ne koji me brinu. Iako ne političnih ved; na Filozofski fakulteti je leto dni zanima za učegovore o Kristu i njeobiskoval seminar iz stare grščine, na Mednarodni nje, ako po nagovom učenju, govoakademiji znanosti v San Marinu pa je opravil pornom radu, re o našoj braći po bakalavreat in magisterij iz filozofije. Na isti kojeg svakoakademiji dopisni docent za filozofijo. Nekaj let je dnevno opravvjeri, po Abrahamu vodil poletne tečaje filozofije za slušatelje te aka- lja a kojeg što Kristu ne priznaju demije na Jagielonski univerzi v Krakovu. vaša djeca ne naslov drugog Boga Živi z družino v Celovcu, zaposlen kot lektor in žele opravljati, iako se sve to tiče strokovni sodelavec za izobraževanje odraslih pri naše vjere u Krista i Katoliški akciji v krški škofiji. Piše v slovenščini, ode na vaše vjere u Njegovo učeesperantu in nemščini: poezijo, prozo, esejistiko, tržnice i u vaše nje. Ti koji su s nama kulturno in politično publicistiko. Objavil prek 20 prodavaonice i u Abrahamu a nisu s samostojnih knjig in jih več kakor 10 prevedel. Že tamo potroši nama u Kristu iako kot dijak sodeloval pri ustanovitvi in urejanju dnevnu zaraslovenjegraške kulturne revije Odsevi (pozneje du, poslije čeKrista ne omaložaOdsevanja), sourejal študentsko Katedro in mari- ga se brzo i nevaju i na svoj način , borske Dialoge, soustanovil in urejal Celovški opazno vrati u kako mogu i kako su Zvon; bil med pobudniki in prvimi uredniki radia svoj skromni prihvatili, časte i pošŠtudent v Ljubljani sodeloval pri radiu Korotan v tuju i doimaju kao Celovcu. Vodi prireditve Knjižne presoje, Lite- kutak, upali najvećeg proroka žerarna delavnica? Milka Hartman? in Philocafé v kutiju za gluljeli bi usred vaših Celovcu. Predaval na Dragi, Teološkem tečaju v piranje i slikrajeva, u mjestu najLjubljani, na simpozijih esperantskih intelektu- jedeći dan se većeg apostolskog alcev OSIEK, na srečanjih avstrijskih učiteljev na opet vrati na Štajerskem ipd. Član esperantskega kluba P.E.N. in posao. Zašto, nasljednika vašeg senator neteritorialne esperantske republike? po vašem mišljudstva postaviti moEsperanta Civito / Civitas Esperantica? s sedežem ljenju, nisu dolilnicu i zborište u v La Caux de-Fondsu v Švici. kojem bi se sakupljali bri oni koji su i častili Boga Abravjernici i žele hama, Izaka i Jakona svoj način ba, kojeg nazivaju Allah, kao što ga Jevreji opravljati vjerske obrede, slavlje i zahvale nazivaju Elohim i kako ga mi po nalogu u zajednici sa onima koji su iste vjere i koji Sina zovemo Ocem. I čujem, da su mnoge bi željeli raširiti svoja obzorja domaćim i starješine iz vaših crkava ustale protiv te svjetskim znanjem i zašto oni za vas želje, povezali se cijelo s najgorim neprija- predstavljaju grožnju i opasnost i zašto teljima Božije vjere, da bi spriječili zidanje želite tu njihovu duhovnost i želju uništiti, i - našoj braći i sestrama onemogućili njih odstraniti? skupljanje na zajedničkom štovanju, Kakva mora biti vaša vjera, predragi, druženju i poduci. ako ta stoji na zapovjedanoj nevjeri svih Razlozi za odbijanje se navode: da bi to drugih, ako se druži s nevjernicima da bi bilo tuđe tijelo u vlastitom, tuđi rod i tuđi uništili vjeru tih koji vam opravljaju slabo jezik u vlastitom rodu i jeziku, tuđa vjera i plaćane poslove a vi ih želite uzgojiti u obredi u vlastitoj vjeri i obredima, da bi to ugodne prodavače radne sposobnosti i otvorilo vrata upadima i osvajanjima svega prijatne kupce vaših roba? što predstavlja simbol polumjeseca pod Da li stvarno ne želite da se u državama kojim se skupljaju i dolaze, da bi to značilo koje su prihvatile Muhammeda ne smiju kraj naše slobode i naše vjere. Ti ljudi, graditi vaši hramovi u znaku križa i

zvonika? Ukoliko to želite, onda ste dužni jednako to dozvoliti njima, kao što želite da bi oni to dozvolili vama. Ako vaše želje nisu takve onda ste iznevjerili Kristusovu zapovijed, da objavljujete radosno otkrivenje svim narodima, pa i Muhamedovim, ako vas žele poslušati! I kad mi odgovorite da bi bilo danas sram odgovarati očitom poganu, dozvolili bi im kad bi i oni dozvolili vama oznanjati Krista među njima i zidati Kristusove hramove sa vidnim simbolima odrešenja pitam vas, da li ste zaboravili na istinite riječi Krista i njihov smisao, jer nije govorio o zlatom pravilu, da radite drugima ono što oni čine vama nego je rekao, da im činite ono što bi željeli da oni vama čine.

Kako se može, predragi, zvati Kristusovim onaj koji to ne razlikuje, koji je iznevjerio riječi Učitelja ili ih prepravlja i baca u zaborav tako će On zaboraviti nas jer zloupotrebljavamo Njegove riječi. Zar niste pomoslili na riječi Gospodove, dvaput zapisane, po Marku i po Matiji, kad kaže: Čovjeka ne ukalja ono što ga pogodi izvana nego ga ukalja ono što ga zadesi iz čovjeka. 1) Kome može štetiti vjerovanje u Krista, ako tome postane blizak čovjek koji vjeruje u Abrahamovog Boga pa ako i ne priznaje Isusa Krista za Božijeg Sina? Zar to neće biti njegova pouka i još veće uvjerenje primjerom duboke i predane vjere svoga brata ili sestre po Abrahamu? Zar neće reći: »Ako može taj, koji ima razodetje po Mojzesu i ne po Isusovim apostolima, tako vjerovati zar se ne sramim svoje slabosti i površne vjere«, zamisliti se o sebi pokajati? I da li ćete vi - koji se bojite duboke i ozbiljne vjere došljaka koji su među vama pa se rađe družite s onima između njih i dajete im u svemu primat, koji su svoju vjeru izgubili ili im ona ne predstavlja ono što vama vaša vjera predstavlja s njima i pored njih izgubiti i ono malo vjere što vam je ostalo kad ste Mamonu postavili puno više hramova nego Jahvi i bili poučeniji o stvarima svijeta od stvari neba?

Svoje strahove opravdavate nagađanjima, da bi vam nekada došljaci mogli svojom vjerom , kad bi im dali previše slobode da javno i očito slave svoga Boga kako ga vi sami slavite u svojim hramovima, gdje vas niko ne tlači i ne progoni, mogli uzvratiti podsmjehom onih koji su vaši ili su još od vas slabiji.

Kao da slušam zlonamjerno blebetanje faraona i njegovih nepametnih savjetnika i

ulizica, koji su se bojali Izraela i govorili: Tlačimo ih i neka robuju, ne dozvolimo im da slave Boga do tamo gdje ne doseže palica faraonovih sluga!2) Da li da Gospod ponovi ono što je učinio Egiptu i na vas baci svoje šibe, da se opametite kako se je mogao opametiti faraon, pa se nije i da li da se i vaša kola potope u vodi kao što su se potopila faraonova kola? Svaki narod, dakle, koji tuđinu ne dopusti da bi častio i darovao svog Boga kao što mu je dano vjerovati i upoznati jednak je faraonovom Egiptu i upušta se u opasnost da okusi bar nekoliko Gospodovih šiba. Zar vam nije govorio Najviši poslije Mojzesa i njegovih Izraelaca, da ista vlast obavezuje onog koji ima zemlju i onog koji je među vama tuđin?3) Zar nije rekao i dva puta naredio, da niko ne bi mogao reći da nije čuo ili da nije bilo uopće rečeno, od Mojzesa pa do danas, ne tlačimo tuđince jer smo i sami bili i ostajemo stranci Izrael u Egiptu, mi pa u središtu svijeta, koji je Kristusovoj djeci ono što je Egipat bio Izraelovoj djeci!4) I ako u toj velikodušnosti izgubimo ono što smatramo da je naše obistiniće se ono što nam je Gospod govorio, da nam ništa ne pripada; i ako se tuđinac, kad postane dovoljno velik, digne na nas i porobi nas moraće se boriti protiv Boga i onih koji u Njega vjeruju i po njegovim zapovijedima žive. I ako će biti zemlja, koju smatramo svojom, pozidana minaretima te simbol polumjesaca počne kraljevati našim nebom zar minareti svojim vrhovima ne pokazuju u isto nebo kao naši zvonici, zar nije sam Stvoritelj puni mladi mjesec pripeo na nebo i moralo bi nam biti kad bi još pogledali u nebo kao što smo nekada gledali, jednako domaće kao što je domaće Muhammedovim sinovima i kćerama! Zemlja obasuta minaretima bi govorila, da u njoj vlada strah Božiji i da je u njoj vjera procvjetala.

A taj narod se ne boji drugih simbola i oblika, ne boji se drugih namjera i nakana toga što si sam postavlja na svoje travnjake i polja, koja su opustjela u trci za profitom.

Kad bi tuđinac imao naše slabe navike i grijehe, kad bi muslimani griješili kao što griješe kršćani niko ne bi glas podigao.

Opasan i strašan vam je pobožni tuđinac

koji posluša, uči se, objavljuje i slavi, jer ste sami prestali poslušati i učiti se, jer ne objavljujete više Gospodara svega stvorenoga i svih naroda, jer je vaša pobožnost usahnula ili skoro nestala.

Iako nikome nije usfalila ni dlaka sa glave, tresete se za svoje živote kao da niste poslušali Sina čovjekovog kad je govorio vašim starim o nađenom i izgubljenom životu.5) Još danas ne shvaćate, kao tada Jevreji kad su ga slušali a nisu razmjeli, da je jako malo važno čovjeku, ako mu neko oduzme život, ionako nikad nije ni bio njegov, da mu je od Adamovog grijeha oduzet kad ne bi bio ponovo pridobljen po Isusu, koji ga baš radi toga upozorava. Još danas ne razumijete koga se stvarno morate bojati kažem vam, sigurno ne onoga koji se tako predano i goreće klanja svome Bogu, da se slabi u vjeri tada uplašite za svoje zemaljske živote i za svoje zemaljske stvari te rađe kršite Mojzesove i Isusove zapovijedi jer vas je strah onoga što bi vam moralo ulivati vjeru i hrabrost.6) Samo Božija mudrost zna zašto je dala jednom čovjeku sposobnost vjerovati i upoznavati drugom drugo, ne da bi ijedan od njih bio lažov; zašto je dala jednom narodu da primi jednu vjeru, drugom pa po Izabraniku drugu i da se u učenjima razlike koje nije moguće premostiti samo dobrovoljnim govorom. A kako Bog neće suditi samo jednom, množini pojedinaca i naroda, po usklađenosti njihovih proroka s istinom, nego sve zajedno po onome kako su se postupci usklađivali s tim i kako su vjerovali i upoznavali, i ne očekujte drugačije. Kad vaš bližnji, koji dolazi iz drugih krajeva i donosi simbol drugog proroka i oduševljava se drugim učenjem, zamoli za dozvolu, da postavi šator Gospodov, ponudi mu vodu (da se napije) i da je ima za gradnju svoga hrama. Ponudi mu hljeba (da jede) i dodijeli mu kamenje i ilovaču, drvo i željezo, da može sagraditi kuću svome Bogu, da bi ga u njoj častio i darivao da bi poslije toga darivanja postao Bogu i tebi prijatan i da ga se prestaneš bojati.

Da li je kakva razlika između onoga što vas uči vaša vjera i s čime se ponosite i onoga što te (kad ih se bojite) uči njihov Izaslanik kad kaže: »Tako mi jutra, tako mi noći kad se smiri! Nije te ostavio tvoj Gospodar niti zamrzio. Zaista će ti budući Svijet biti bolji nego ovaj Svijet. I zaista će ti tvoj Gospodar dati (što želiš) pa ćeš biti zadovoljan. Zar te nije (tvoj Gospodar) našao (kao) siroče, pa ti je dao sklonište? I našao te da nisi upućen (nisi poznavao vjera) pa te (je) uputio i našao te siromašnim pa te obogatio. Nemoj ponižavati (ne ucviljuj) siroće, nemoj otjerati (ne odbijaj) prosjaka i prenosi blagodati svoga Gospodara!« (Kur an, sura 93, ajeti 1-11)

Veselimo se braćo i sestre svakog i najmanjeg zrna vjere iako to nije vjera naših otaca, kad upravo dolazi iz vjere naših prvih očeva, kao i svaka druga čovjekova vjera! Ne podliježimo zastrašivanju i strašnim proročanstvima koje raznose i šapuću pali i nevjerni anđeli. U tuđincu ne tražimo opasnosti nego priliku da se pokaže naša vjernost i zahvalnost Bogu koji je sve tuđince ovog i svih drugih vremena Izraela, kad je bio tuđinac, izveo iz Egipta i poslije njega je sve i samog Egipćana izveo iz svake tuđine i naredio da mi tako postupamo. Kako je sa životom tako je i sa našom vjerom i našom domovinom, njenim značajkama i bogatstvima.

Ako budemo sve to tražili i čuvali u strahu, sigurno će mo sve to izgubiti. Samo stvari, povjerljivo dane Božijem čuvanju, opstanu, služe domovanju i pomažu.

Kad dođem, braćo i sestre, tako govorim i onima kojih se bojite, koje izazivate, želim se izuti i ući u hram pred kojim se treba izuti i noge umiti. Želim ući među vitke stubove džamije i pokloniti se vjeri koja ju je postavila i koja se takvom pobožnošću upotrebljava. Dajte potrebni komad zemlje Alahovim poklonicima i isti Bog Abrahama, Izaka i Jakoba vratiće vam neizmjeriva prostranstva na onom svijetu, kojeg je nemoguće mjeriti, taj kojeg se da mjeriti taj mjerivi će dati na čuvanje svojim legijama.

Pozdravljam i grlim sve vas što poznajem, izručite moj pozdrav i molbu za blagoslov Najvišega i onima koje moje pisanje neće doseći. Saopštavam brigu i dobre želje ovdašnjih Svetih.

S vama se predajem Kristu.

1)Upravo i kad bi došlo do uključenja muslimanskog Istoka, važi za organizam koji je tako pun napetosti, organizam takozvanog kršćanskog Zapada, Isusova riječ koju poznajemo posredovanjem Matije i Marka: »Ništa nije izvan čovjeka što bi ga moglo ukaljati i što ga pogodi nego ga ukalja ono što dolazi iz čovjeka. (Mr. 7,15 Christ in der Gegenwart, 29.dec.2002) 2)»Gledajte, narodi Izraelovih sinova su brojniji i jači od nas! Postupajmo s njima pametno, da se prestanu množiti! Možda će se prilikom kakvog sukoba pridružiti našim neprijateljima i boriti se protiv nas te otići iz zemlje.« (Z Ma. 1, 9) 3)»Jedna vlast neka bude za domaćina i tuđina koji živi među vama!« (2M 12,49) 4)Ne iskorištavaj tuđinca i ne tlači jer ste i vi bili tuđinci u egipatskoj zemlji!« (2 Mz. 22,20) »Tuđina ne tlači jer znate kako je tuđinu u duši pošto ste i sami bili tuđinci u egipatskoj zemlji!« (2 Mz. 23,9) 5)»Ko nađe svoj život, izgubiće ga ko izgubi svoj život zbog mene, naći će ga!« (Mt. 10,39) 6)»Ne plašite se onih koji ubiju tijelo, dušu ne mogu ubiti. Više se bojte onoga što može dušu i tijelo pogubiti u dolini pakla!« (Mt. 10,28)

1

Šta se bili u gori zelenoj?

Al' su snizi, al' su labudovi?

Da su snizi, već bi okopnili, Labudovi, već bi poletili.

Nit su snizi, nit su labudovi, Neg čadori age Hasan-age.

On boluje u ranama ljutim; Oblazi ga majka i sestrica, A ljubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam' bolje bilo, Ter poruča virnoj ljubi svojoj: - Ne čekaj me u dvoru bilomu, Ni u dvoru ni u rodu mome.

2

Kad kaduna riči razumila, Još je jadna u toj misli stala, Jeka stade konjâ oko dvora; I pobiže Hasanaginica, Da vrat lomi kuli niz pendžere.

muči, ne govoa ništa, 3 Beže Već se maša u džepove svione, I vadi joj knjigu oprošćenja, Da uzimlje potpuno vinčanje, Da gre s njime majei uzatrage.

Za njom trču dvi ćeri divojke: - vrati nam se, mila majko naša!

Nije ovo babo Hasan-aga, Već daidža Pintorović beže.

Kad kaduna knjigu proučila, Dva je sinka u čelo ljubila, A dvi ćere srid rumena lica, A s malahnim u bešici sinkom Odilit se nikako ne mogla, Već je bratac za ruke uzeo, I jedva je s sinkom rastavio, Ter je meće sebi na konjica.

S njime grede dvoru bijelomu.

I vrati se Hasanaginica, Ter se viša bratu oko vrata: - Da moj brato, velike sramote!

Di me šalje od petero dice!

4

U rodu je malo vrime stala, Malo vrime ni nedilju dana, Dobra kâda i od roda dobra, Dobru kâdu prose sa svih strana, A najveće imotski kadija.

Kaduna se bratu svome moli: - Aj tako te ne želila, braco!

Nemoj mene davat za nikoga, Da ne puca jadno srce moje Gledajuei sirotiee svoje.

Ali beže ne hajaše ništa, Već je daje imotskom kadiji.

Još kaduna bratu se moljaše, Da njoj piše listak bile knjige, Da je šalje imotskom kadiji:

5

Dvije ćere s pendžere gledahu,

- Divojka Te lipo pozdravljaše, A u knjizi lipo se moljaše: Kad pokupiš gaspodu svatove, Pulli duvak nosi na divojku!

6 A dva sina pred nju ishođahu,

Tere svojoj majci govorahu: - Uvrati nam se, mila majko naša, Da mi tebi užinati damo!

Kada bude agi mimo dvora, Nek ne vidi sirotice svoje.

Kad to čula Hasanaginica, Starišini svatov' govorila: - Bogom brate, svatov' starišina !

Ustavi mi konje uza dvore, Da darujem siratice moje.

Kad kadiji bila knjiga dođe, Gospodu je svate pokupio Svate kupi, grede po divojku.

Pulli duvak nosi na divojku.

Dobro svati došli do divojke, I zdravo se povratili s njome; A kad bili agi mimo dvora,

Ustaviše konje uza dvore.

Svoju dicu lipo daravala:

7

Svakom sinku mestve pozlaćene, Svakoj ćeri čohu do poljane, A malenu u bešici sinku, Njemu šalje u bošči haljine.

A to gleda junak Hasan-aga, Pak dozivlje do dva sinka svoja: -Hod'te amo, sirotice moje!

Kad se neće smilovati na vas Mati vaša srca hojratskoga.

Kad to čula Hasanaginica, Bilim licem u zemlju udarila, Uput se je s dušom rastavila, Od žalosti gledajuć sirota.

Tekst ove slavne muslimanske balade uzeli smo iz knjige “Kultura Bošnjaka - muslimanska komponenta” autora Smaila Balića, ilustracije su uzete iz zagrbačkog izdanja povodom 1.hrvatskog tjedna majke i djeteta 1942. god. i djelo su Julia Meisznera.

Jasno je, da su napisali, da je to “hrvatska narodna pjesma” i da su je “pohrvatili”. Baladu je prvi preveo i objavio u svom putopisu “Viaggio in Dalmazia” opat Alberto Fortis (Venezia 1774. godine), vidi i dr.Muhsin Rizvić “Panorama bošnjačke književnosti”, Socijalni aspekti Hasanaginice (str.136).