Bošnjak 16

BOŠNJAŠKA KULTURNA ZVEZA BOŠNJAČKI KULTURNI SAVEZ SLOVENIJE List Bošnjačkog kulturnog saveza SLOVENIJE P.P. 1624 LJUBLJANA

e-mail: bkzs.fljds@siol.net bkzs@slotekbir.net

Godina III

broj 16

LJUBLJANA

JULI

2004

Izlazi povremeno

Ulazak muslimana u Evropu E

vropska Unija (EU) nije više što je bila prije nekoliko decenija i ulazak u ovu zajednicu još uvjek regionalno usmjerenih država nije više ono što su nam prikazivali na propagandnim TV emisijama o evropskim vrijednostima, miru, ekonomskom prosperitetu i bogastvu različitih kultura.

Masovna euforija, karakteristična za tranziciju, pretvorila se u umjereni skepticizam, neizvjesnost i političko preispitivanje novih ciljeva i vrijednosti.

Oprez, ublažen nemogućnošću izbora, prisutan je i u stručnim krugovima. Prof. dr.

Jože Mencinger probleme EU vidi kroz iskustvo nekadašnje SFRJ: nehomogenost u razvoju, problem zajedničkih vrijednosti, nepostojeći evropski identitet. Sa sličnim, međutim još većim dilemama, suočavaju se i zajednice na društvenom rubu.

U

redovima koji slijede, razmišljat ćemo o tome šta nudi Evropska Unija muslimanima koji ulaze u nju zajedno sa Slovenijom i o čemu ustvari govorimo kada govorimo o islamu u Evropi. Pri tome ne možemo mimo aktuelne problematike odnosa između islamskog i zapadnog svijeta.

N

a prvoj strani »Vodiča za državljane EU«, slovenski premijer mag. Tone Rop, kao jedan od važnih motiva integracije evropskih država spominje zajedničke vrijednosti. Na drugoj strani Romano Prodi, predsjednik Evropske komisije, navodi neke od njih: »Različite zajednice i manjine imati će mogućnosti za harmoničan zajednički život u državama koje poštuju pravni red i demokratske vrijednosti«... »Slovenija neće izgubiti svoj nacionalni identitet i kulturu. Upravo obrnuto, u Evropsku uniju će unijeti svoje bogato kulturno naslijeđe i tradiciju. Sve to će obogatiti i ovako bogatu kulturnu raznolikost«. Zvuči odlično ali u praksi ovakva vizija, nažalost, sve više liči na utopiju. Nove članice primljene su sa određenim restrikcijama, kao loši učenici u elitni razred koji sa njima ne može iću putem progresa, zato neki misle da im je potreban poseban program. Još veće iskušenje evropskim vrijednostima od novih članica, predstavlja muslimanska

zajednica koja je sa svojih 12-17 miliona pripadnika prema nekim podacima druga vjerska zajednica u Evropi. Međutim, ovaj neutvrđeni broj u odnosu na pola bilionsko evropsko stanovništvo predstavlja malu populaciju koja je (izuzevši muslimane Balkana, istočne i sjeveroistočne Evrope) u najvećem broju do sad, naselila Evropu poslije 1950. godine, uglavnom kao posljedica kolonijalizma i globalizacije.

području. Fukuyamina i Huntingtonova ideja o muslimanskoj civilizaciji koja je osuđena na nestanak, vuče korijene iz evropskog racionalizma.

U

prkos tome što islamska zajednica predstavlja 2-3 postotnu manjinu, strahuje se od njenog nataliteta ali uzrok za to nije nikakav biološki imperijalizam, već prije svega harmonija između muškarca i žene u islamu koja je potrebna za produktivan brak. Statistika sa druge strane pokazuje da muslimani uprkos visokom natalitetu ne slijede islamski način života u zadovoljavajućoj mjeri. Na taj način daju doprinos svojoj unakaženoj medijskoj sliki koja se hrani autorima poput Orianne Fallaci, Samuela Huntingtona ili Henryja Kissingera, stručnjaka za američku vanjsku politiku i »izmišljanje vanjskog neprijatelja«. Slično razmišljanje bilo je prisutno i u evropskom diplomatskom krugu poslije pada komunizma.

samoj osnovi, ova je teorija imperijalistička a svako takvo generalizovanje je zabluda koju historija naplaćuje ljudskim žrtvama. Činjenično stanje nije nikad tako jednostavno i jednoznačno. Slijedeći ovaj moto, ne možemo govoriti o zajedničkoj politiki EU do manjinskih zajednica.

Muslimanska kultura rijetko je prihvaćena »per se«, onakva kakva jeste, već se od nje zahtjeva prilagođavanje, a u tome trebamo posmatrati svaku državu odvojeno.

Državna strategija sekularizma i vjerskih sloboda različita je u Norveškoj, Španiji, Francuskoj, Njemačkoj ili Sloveniji. Mada je teško naći idealan model, evropske države još uvjek nude muslimanima veću slobodu, individualna i politička prava od mnogih muslimanskih zemalja. Isto tako, ne možemo suditi o svim muslimanima jednako, već trebamo uzeti u obzir da je ummet veoma šarolika paleta koja se rasteže u krajnostima od hedonizma i modernizma do introvertiranog ekstremizma.

T

M

U

eorija sukoba civilizacija otkriva toplu vodu, karikira kulture i degradira religije na obično sredstvo u ekonomskopolitičkoj borbi za opstanak. Kao da religije nisu postojale prije Huntingtona i kao da historija ne bilježi krstaške ratove. Ali danas trebamo imati u vidu da George W. Bush nije pravi predstavnik zapadnog svijeta, niti je Usama bin Laden pravi predstavnik islamskog i da su između Huntigtona i krstaških ratova postojala razdoblja kvalitetnije međukulturne saradnje prije svega na znanstvenom

ožemo sa sigurnošću tvrditi da međumuslimanski dijalog nudi veću raznolikost u mišljenju od međucivilizacijskog. Imajući u vidu sve ovo, ne možemo očekivati da će nam ulazak u EU olakšati npr. dobivanje dozvole za izgradnju islamskog kulturnog centra u Ljubljani. Svakako postoje nove mogućnosti u pravnom redu i institucijama EU, međutim administrativne prepreke se koriste i u evropskim državama (ipak, u Francuskoj i Njemačkoj procedura se rijetko odugovlači više od 10 godina).

Vjernice koje nose hidžab susreću se sa istim ili još većim problemima i u državama Europske Unije.

M

ada imaju muslimani npr. u nošenju brade, razdvajanju spolova i uživanju obredno zaklanog mesa sličnosti sa jevrejima, naći ćemo da im je još uvjek teže (nego jevrejima) manifestirati svoju religiju na taj način, bez straha da ih proglase fundamentalistima. Potrebno je istaći da više ne govorimo o imigrantima. U pitanju su generacije, rođene u Evropi, koje se suočavaju sa pitanjem vlastitog identiteta na putu između asilimacije, integracije i izolacije. Prof. dr. Tariq Ramadan jedan je od zagovornika srednjeg puta integracije, principa potpunog građanstva. On zagovara stajalište, da musliman može biti odan svojoj vjeri i u isto vrijeme nositi pečat evropskog podneblja. Ramadan je profesor filozofije. Odbranio je magistarski rad i dva doktorata od kojih jedan na temu islamskih reformatora.

D

rugi princip koji je usmjeren više asimilaciji predstavlja profesor Bassam Tibi. On je mišljenja da integracija muslimana u Evropi ne može proći bez prihvatanja političkih vrijednosti Zapada kao što su liberalizam i sekularizam. Dr. Murad W. Hoffmann mišljenja je, da ovaj princip tzv. »euro islama« više akcentira na Evropu, a manje na islam. On vidi korijen problematike u neprihvatanju. Jedna od njegovih hipoteza govori o razlozima antiislamskog sindroma u Evropi. Sveo ih je na nekoliko faktora: bunker-mentalitet i demonizacija, krstaški mentalitet i šok, sindrom predrasuda i zavisti, uključujući seksualnu zavist i posebni aspekt o Arapima i Turcima. Bunker-mentalitet je posljedica shvatanja islama kao provokacije kršćanstva, kao njegovog korektora.

Demoniziranje se odnosi na klevetu Poslanika islama. Oznake poput satanskog antihrista itd. prisutne su u historiji evropskog mišljenja. Krstaški šok odnosi se na iznenađenje krstaša kada su se susreli sa navodno barbarskim i paganskim muslimanima koji su bili razvijeniji, civiliziraniji i napredniji u prirodnim znanostima od njih. Sindrom predrasuda i zavisti odnosi se na neuništivost islama, činjenicu da postaje prihvatljiviji i za akedemski obrazovane intelektualce i znanstvenike.

J

oš jedan razlog ovakvog shvatanja je autentičnost Kur'ana u odnosu na nepouzdanost izvora Novog testamenta.

Seksualna zavist i predrasude odnose se na predstave o Orijentu kao o kulturi razuzdanog eroticizma. Antiarabizam se odnosi na pogrešno mišljenje o islamu kao o

religiji arapskog podneblja i arapskog jezika.

Danas je najviše muslimana u Indoneziji, a engleski jezik je drugi jezik ummeta. Turci su još uvjek shvaćeni kao potencijalna opasnost koja datira još od opsade Beča u 16. i 17. stoljeću.

K

onsekvence ovog mentaliteta su po dr. Hofmannu veoma ozbiljne i dalekosežne.

Jedini način za muslimane da se bore protiv ovakvih shvatanja je veća svijest o vrijednostima islama i Kur'an kao praksis: »Čitaj u ime Gospodara tvoga koji stvara«, razvijenija društvena svijest zahvaljujući sadaki i zekatu, nepopuštanje korupciji i nepotizmu, oživljavanje znanstvene sfere, poštovanje prava žene koja su garantovana islamom, orijentacija o vrijednosti vremena, težnja perfekcionizmu u svim našim poslovima, veća privrženost redu, disciplini i sistematizmu (koji je danas karakteristika Zapada) i bolje mogućnosti za izražavanje političkih stavova među muslimanima.

K

ada bi se situacija okrenula u ovom smjeru, Evropa bi prepoznala potencijal islama koji daje dobre rezultate u borbi protiv rasizma, nemorala i hladnoće ljudskih odnosa. Zapad bi posredstvom islama upoznao da je čovjek pred Bogom slobodan, podstaknut razmišljanju.

Upoznao bi značaj porodice, zdravlja, ekonomske pravednosti itd. Argumenti dr.

Hofmanna, nekadašnjeg ambasadora Njemačke u Maroku gdje je primio islam, svakako su intrigantni. Pred nama su mnogi događaji koji će potvrditi ili odbaciti njegovu hipotezu o antiislamskom sindromu u Evropi. Mislim prije svega na rasprave o priključivanju Turske Europskoj Uniji i rasprave u vezi spomena kršćanstva i judaizma u preambuli ustava Evropske Unije. Muslimanima se čini nepravedno ignoriranje historijskih činjenica o muslimanskom prisustvu u Španiji i njihovom doprinosu evropskoj renesansi i grčkoj filozofiji.

O

vo potvrđuju i neki evropski autori.

Brunno Çtienne Kaţe: »Evropa nebi bila to što jeste da se nije upoznala sa islamom i zanimljivo je da je javnost sa izuzetkom nekoliko učenjaka, kao što su Levi-Provençal i Watt, skoro zaboravila na osamstogodišnju muslimansku prisutnost u Španiji, petstogodišnju na Krimu (sve do Volge) i tristogodišnju na Siciliji, koje ne

daju pravu sliku još uvjek primjetne prožetosti sa islamom na Balkanu, u Mađarskoj ili Grčkoj.« ta možemo kao muslimani očekivati od

Šbudućnosti Slovenije u Evropi ? Osim

novih problema, pred nama su i nova iskušenja prije svega na planu unutarnje integracije i definisanju odnosa sa državom. Mnogi sumnjaju da će slovenska politika pobjeći korak ispred evropskih država i znati iskoristiti prednosti autohtonih evropskih muslimana koji sastavljaju veliku većinu muslimanske populacije ovdje. Oni koji se pronalaženju zadovoljavajućih riješenja najviše protive, namjerno podgrijavaju konfliktnu atmosferu da bi postigli vlastite ciljeve. Međutim, hvala Allahu što je budućnost nepredvidiva i što nam niko osim Njega i nas samih ne određuje sudbinu.

Mencinger, Jože: Unija združba za čas »sedmih debelih krav«, Delo, 30.april 2004 EU je tu! : vodič za nove državljane Unije, Urad Vlade RS za informiranje, april 2004 Za čitavu Evropu, uključujući Rusiju spominje se broj od oko 24 miliona.

Hunter, S.T.: Islam in Europe. The New Social, Cultural and Political Landscape, New York, 2002.

Po nekim istraživanjima najmanje 80% muslimana u Evropi ne praktikuje svoju vjeru redovno, npr. ne obavlja dnevne namaze. Manje od 40% njih prisustvuje džuma-namazu, međutim oko 70% muslimana posti tokom mjeseca ramazana. (Ramadan, 1998) Na sastanku NATA 7. juna 1990. Margaret Tacher je izjavila: »...Potrebno je identificirati prijetnje s kojima ćemo se suočiti u budućnosti, te sile i strategije s kojima se treba susresti, i pogledati kakvu će NATO imati vezu sa mnogim drugim organizacijama koje će upravljati budućnošću Evrope... Nije bilo davno kad su neki od nas morali ići do arapskog zaljeva da bi održali tok snadbdijevanja naftom. Postat ćemo uveliko zavisni od srednjoistočne nafte, ponovo, u narednom stoljeću Ovaj izraz je prvi put upotrebio Bassam Tibi, docent na Univerzitetu Harvard. »U Evropi trebamo sa imigrantima dijeliti jasnu kulturu koja bazira na konsenzusu vrijednosti koji mora biti evropski i multikulturalan... U kontekstu religijske tolerancije, u Evropi nema mjesta za šerijatsko pravo.« napisao je u svom djelu »A Plea for a Reform of Islam, in The End of Tolerance?« Ētienne, Bruno: Radikalni islamizem, Cankarjeva založba, Ljubljana, 2000 Jazbinšek, Miha: Muftijevo voščilo, Delo, 14. Feb. 2004 Schoene: »Vjerovatno Bog koristi muslimane kako bi kucnuo na naše kršćanske glave i udružio ih.«

Edin Kumalić

Norme standardnog jezika Standardni jezik ima gramatičku, leksičku, pravogovornu (ortoepsku), pravopisnu (ortografsku) i stilsku normu. Pravopisna je data u pravopisu (on "propisuje" da se u bosanskom piše npr.: Kotor-Varoš ne Kotor Varoš, Kotorvarošanka, ne Kotorvarošanka); gramatička je opisana u gramatici (bosanski je npr. ja bih, ne: ja bi, mi bismo, ne: mi bi), leksička - u rječniku (zastarjelica je riječ hasna 'korist'), stilska u stilistici (npr. u religijskom stilu 'lopov', 'preljubnik' i sl. je griješnik prisvojni pridjev od imenice Musa je npr. Musaov, a u drugim stilovima Musin) a pravogovorna, po pravilu, u rječniku i grmatici (npr.: u bosanskom ni jedna višesložna riječ nema akcent na kraju).* Norme standardnog jezika propisuju lingvisti na osnovu toga što je opravdano jezičkim zakonima ili tradicijom. Ponekad se i odstupa od jezičkih zakonitosti zbog velike frekventnosti nekih oblika, a ponekad se istrajava u njihovom očuvanju.

Kao takve, norme nisu nepromjenljive (stabilnije kulture imaju stabilnije norme).

Norme standardnog jezika uglavnom proistječu iz osnovice koja je odabrana za podlogu standardnog jezika.

manje očuvale, zamjenjivale su ga (s v ili j) ili su ga potpuno gubile. Po pravilu su to vangradske, ruralne sredine ili konfesionalno i nacionalno različite zajednice. U nekim bh. govorima, hrvatskim i srpskim, naime, gubio se ili zamjenjivao sa v i j (pa tu imamo: 'urmašica, alva, 'oćeš Me'o, Ercegovina, o'laditi, snaja, kujna, duvan, muva, gluvo, suvo, uvo).

Identifikacijska uloga Pored svoje osnovne komunikacijske uloge, standardni jezik ima i identifikacijsku ulogu: nositelji standardnog jezika s njim se poistovjećuju, u njemu prepoznaju i utvrđuju svoj identitet (identitet je ono po čemu se pojedinac ili društvo razlikuju od drugi pojedinaca ili društva). Naime, standardni jezik nije neutralan prema povijesti svojih nositelja, njihovoj kulturi, civilizacijskim tekovinama, književnosti, vjeri, politici.. (v. J. Silić) Novoštokavica kao podloga Osnovicu bosanskog standardnog jezika čine novoštokavski govori ijekavskog izgovora. Jednom odabrana za podlogu, ta se dijalekatska baza dalje razvija svojim pravcem, a dijalekti i govori svojim. Tako se vremenom standardni jezik počinje udaljavati više-manje od svoje osnovice.

Podloga bosanskom standadrnom jeziku su zapravo bosanski govori koje karakterizira očuvanje velikog broja turcizama i dosljedna upotreba glasa h u riječima (slavenskim i neslavenskim) gdje mu je mjesto po porijeklu kao i u nekim oblicima riječi.

Međutim, u nekim socijalnim sredinama govorni predstavnici bosanskog jezika nisu očuvali podjednako glas h i raznovrsne i brojne turcizme. Čak su sredine koje su čuvale h izgovarale h i tamo gdje mu po etimologiji nije mjesto. One koje su ga

Karta štokavskog narečja sredina XX stoljeća

Dalje, stanadardni bosanski jezik uglavnom daje prednost riječima sa suglasnikom h, prihvatajući i neke neetimološke, ali uobičajene oblike (s tzv. Analoškim h). Tako je u bosanskom: halva (ne: alva), halka (ne: alka), pehlivan (ne: pelivan, ali prezime: Pelivan)), ali i: lahko, sevdah, pazuho, sahat, mahnit, pomahnitati, halapljivo, hrđa, hrđav, zahrđao,

budala, ćošak, kat, katran, hršum...).

Bosanski se tako manje-više otvoreno odnosio i prema germanizima (krema, mustra, parhet, šara / šporet, šrafnciger, štog, hoblić, ziher, ziheraš, kliker, klikeraš...), grecizmima (kutija, mermer mramor, mušmula - vrsta voća), hebrejizama (misir - kukuruz, Misir Egipat) i sl.

hrvanje, hrvati se; u bosanskom imamo i: alav ne: halav), ajvar (ne: hajvar) ali i kuhinja ( ne: kujna), kuhar (ne: kuvar), suh (ne: suv), uho (ne: uvo), snaha (ne: snaja), halo (ne: alo).

Bosanski jezik njeguje i čuva veliki broj turcizama (A. Škaljić navodi preko 8.ooo riječi orijentalnog porijekla ili turcizama)

Karta narječja u Bosni XV stoljeće

koje govornici bosanskog jezika više i ne prepoznaju kao porijeklom tuđe (usp: bakar, boja, bubreg, čarapa, čelik, česma, čizma, ćela, duhan, džep, jorgovan, jastuk, jorgan, sandala, kašika, sapun, kula, lala, tulipan, leš, majmun, limun, šećer, šator, papuče, pamuk, rakija, top, zanat, dud, tambura, džezva, ergela, burek, bamija, čimbur, dimije, alat, barut, juriš bre,

Bosanski govori Danas, u bh. višenacionalnoj sredini oni koji svoj jezik nazivaju bosanskim uglavnom su ispoštovali mnoge osobine starih bosanskih govora, prije svega ijekavsku zamjenu starog glasa jat, glas h i veliki broj turcizama.

Osobine bosanskih govora dosljedno su čuvale stare bosanske čaršije, urbane (gradske) bosanskohercegovačke sredine prepoznatljive po svom govoru. Očuvala ih je usmena narodna književnost, narodna pjesma, sevdalinka, balada, epska junačka pjesma i dr.

Očuvali su ih umnogome stariji bh. pisci Riza-beg Kapetanović Ljubušak, Edhem Mulabdić, Safvet-beg Bašagić, Alija Nametak, Hasan Kikić, Enver Čolaković, Mehmedalija Mak Dizdar, Meša Selimović, Skender Kulenović, Novak Simić, Svetozar Ćorović, Branko Ćopić, Ivo Andrić, Isak Samokovlija, pod pseudonimom Osman-Aziz, Ivan Miličević, Osman Nuri Hadzić i dr.

U bh. višenacionalnoj zajednici, premda su od 1992. do 1995. izvršena velika nasilna preseljena i raseljenja, te uništavanje čitavih čaršija i naselja, može se i dalje govoriti o višenacionalnim gradovima i mjestima sa Bošnjacima, Hrvatima, Srbima, Jevrejima, Romima, turcima, Albancima i drugim. U njima živi i odrasta, odgaja se i školuje bosanskohercegovačka mladež kao i odrasli Bosanci.

Očuvanje i njegovanje standardnog bosanskog jezika zadatak je odgojnoobrazovnih i prosvjetnih ustanova. Treba zadovoljiti potrebe suvremene komunikacije svih.

Naša je sreća da između govora i narečja, s jedne strane, i standardnog jezika, s druge, nema velikih razlika pa se standardni jezik relativno lakše uči i savladava.

Velika sličnost dijalekatske baze kao podloge i standardnog jezika ima i svojih negativnih strana. Govorni predstavnici ih često lakše miješaju.

Tako se dešava da su govornici komotniji prema standardnom jeziku jer se osnovna komunikacija ostvari i kad je u govoru niz oblika i riječi koje nisu standardne. Tako se dešava i da smo u stranom jeziku pažljiviji u savladavanju standardnog nego u svom materinskom.

Mada je u naslovu članka istaknut pojam bosanska književnost, u njemu se u stvari govori o književnom stvaranju Bosanskih Muslimana, pri čemu dolazi do izražaja prešutno jednačenje ovog stvaranja sa nazivom bosanska književnost.

Nakon pregleda književnog rada na turskom, arapskom i perzijskom jeziku, koji je dat više kao uvod, u kome se spominju Šejh Jujo iz Mostara, Kafi efendija Pruščak, te Mehmed Sudija i Nerkesija iz Sarajeva, 2 3 1 članak se posvećuje književnom stvaranju na narodnom jeziku, koji se ističe sa žarom dokazivanja njegove bliskosti i prirodnosti izražavanja na njemu. S tih idejno-lingvi-

terizacije: Gaibi-efendija, sahranjen u Staroj Gradišci, Kaimi-baba u Zvorniku, Ilhami-efendija u Travniku - svi kao pjesnici kasida, zatim Omer-efendija Humo, njegov Ilmihal na bosanskom jeziku i njegova pjesma Savjet ženama, te šejh Sirri-baba sa svojom ilahijom i Jusuf-beg Čengić sa spjevom Abdija, "koji je prije tri godine u Narodnom blagu štampan".233 "Sve su to sinovi naše mile domovine koji su vrlo lijepo pisali i pjevali na našem materinskom jeziku. Žalibože, što nijesu većina njihovih djela još objelodanjena.

Kamo sreće da se nađe koji domoljub, te da to dragocjeno blago sakupi i na ogled svojoj braći izdade."234

stičkih pozicija autor članka pristupa posebno alhamijado literaturi, ističući upravo u činjenici njena narodnog jezika, i pored vladajuće orijentalne klime originalnog književnog stvaranja u to doba, čistotu i spontanost rodoljubivih pobuda njenih pisaca: "Isto tako bilo je čestitih sinova mile naše domovine, koji su, premda nije bilo potreba, već samo iz ljubavi napram svojoj braći i domovini, na svom materinskom jeziku pisali, pjevali i pojedine knjižice izdavali."232 Od alhamijado pisaca spominju se u ovom članku uz kratke književne karak-

Nakon ilustracije dvjema strofama poučno-moralističke sadržine iz Abdije, dolazi završni dio ovog članka, po kome on u historiji bosanskomuslimanske književnosti, nakon Hevaijina uvoda u PoturŠahidiju i Huminih razmatranja u Ilmihalu, dobija značaj trećeg načelnog spisa u kome se govori i zalaže za bosanski jezik Bosanskih Muslimana. "Šta bi se dalo ovako jezgrovitome i mudrome savjetu prigovoriti? Valjda samo to, što je rečeno naški, a ne turski i perzijski", postavlja pitanje Bašagić i odgovara na njega, te eliminirajući odmah ova dva jezika kao moguće jezike knji-

ževnog stvaranja Bosanskih Muslimana, a ograničavajući značaj arapskog jezika isključivo na jezik religije, ističe "onaj jezik, koji je od svojih roditelja čuo i naučio, to jest ovdje bosanski".235 "Kakva je fajda - piše on - sa onjiem jezikom nekom šta govoriti, kojega dotični ne razumije?" 236 Pojavu "Bošnjaka" sam Bašagić je dočekao s nadom da će s ovim listom, nakon nekoliko godina života pod okupacijom, u kojima "dosta slatkih prespavasmo snova / dosta ljutih preboljesmo rana", nastati nova era razbuktavanja bosanskog imena i narodnosti.237 Polemičku oštricu odbrane bosanskog nacionalnog integriteta na muslimanskoj osnovi pred negirajućim napadima srpske i hrvatske štampe Bašagić je s vremenom preobrazio u romantičnopatriotsku afirmaciju bošnjačkog naroda kao dijela slavenskog svijeta: "Šta je Bošnjak? Jedna mala grana / Velikoga stabla Slavijana" - u poetski zanos slave, viteštva, postojanosti i nepokolebljivosti. A verbalno potvrđivanje narodnosnog osjećanja zamijenio je spomenima bosanskih vladara i historijskim meditacijama /Uzidinama Jajca grada/.239 Svoje poglede na bosanski patriotizam, na bosansku historiju i vodeću ulogu bosanskomuslimanskog plemstva u njoj, koji su mu poslužili kao osnova za podvlačenje prirodnog kontinuiteta bosanstva od najstarijih do suvremenih dana, Bašagić je izrazio u nizu potpisanih i anonimnih polemičnih uvodnika: Hubbul vatani minel iman. Ljubav domovine s vjerom je skopčana,240 Bosanskijem trutovima241 i dr., u kojima se spominju Bošnjaci, bosanski jezik, "budućnost bosanskog naroda" i posebno u članku O bosanskome plemstvu,242 koji je najprije objavljen u "Obzoru", a zatim preštampan u "Bošnjaku" 1894. godine, kada je Bašagić ovaj list već bio napustio kao saradnik.

Drugi "Bošnjakov" pjesnički saradnik, Riza-beg Kapetanović, u svojoj pjesmi Pozdrav "Bošnjaku", u prvom broju ovog lista, izrazio je u stihu ideje uvodnika Čitaocima "Bošnjaka ": Bošnjak se iza dugog sna prenuo i ide u bijeli svijet "da pozdraviš braću milu / Da pozdraviš ispred sviju / Našeg slavnog roda vilu" - sa romantičnom simbolikom narodne tradi-

cije i prosvjetiteljskim pozivom na aktivnost.243 I Edhem Mulabdić se u "Bošnjaku" javio najprije jednim dopisom uredniku, u kojem je pored ostalog izrazio prisnu, zahvalnu i ponosnu identifikaciju sa imenom "Bošnjak", koje je ovaj list javno uskrsnuo u književnosti: "Zbilja i pozvao si nas Bošnjake, da prihvatimo pero ili kalem, pa da pišemo, kako ćemo svakom bratu koristiti poukom, zabavom i obranom.

Dakle ti si nas svojim pozivom zadužio, a sad je red na nas, da pokažemo, da smo sinovi Bosne ponosne, da smo vrijedni svog imena. S toga sam se evo kao Bošnjak latio pera, pošto si me oslobodio još i tim, da ne moram pisati visokim štilom, jer ti ja baš i ne znam naokolo, nego po onoj staroj bosanskoj iz oka u oko."244 U "Bošnjaku" su susretljivo dočekivane sve knjige koje su bile u skladu s njegovom nacionalno-kulturnom ideologijom ili su je mogle svojom sadržinom i književnim značajem upotpuniti. Tako je dat izuzetno velik publicitet izdanju Abdije, spjeva Jusuf-bega Čengića, koji je dopunio i proširio doajen bosanskomuslimanskih pisaca Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak.

"Naša je bosanska književnost obogaćena opet jednom dobrom knjigom, koja je kao nikla iz srca naroda, te koju će bez sumnje svako sa veseljem pozdraviti i u ruku uzeti, da je čita",245 pisao je o ovoj knjizi anonimni uvodničar. Dok je drugi prikazivač, Mehmed Sejdović, istakao: "Za nas Bošnjake je od najveće dakako vrijednosti ovo djelo, što je naše domaće, a uzeto je iz čistoga našeg vrela, te kako smo siromašni s našom bosanskom književnošću, svaki nas, kome je stalo do napretka i boljitka bosanske književnosti, mora da bude svim srcem zahvalan dičnome begu Kapetanoviću, koji neprestano svom snagom obrađuje, skuplja i izdaje naše blago." 246 Iako "Bošnjak" nije prestao izlaziti ni kada je novi zajednički ministar financija baron Burian počeo napuštati Kallayevu nacionalnu politiku, jer je ovaj list, nakon početnog saglašavanja s Kallayevom koncepcijom zastupao bošnjačku tradiciju i osjećanja Bosanskih Muslimana zvanično napuštanje naziva bosanski jezik internom naredbom Zemaljske vlade od 4. oktobra 1907. da se zemaljski jezik svuda službeno naziva "srpskohrvatski jezik",247 značio je kraj Kallayeve bosanske ideologije. Vlada je, međutim, znala kako je među Bosanskim Muslimanima bio duboko ukorijenjen naziv bosanski jezik, a osjećala je i njihovo zaziranje od srpskog i hrvatskog imena u jeziku, rastavljenih crticom naporednosti, a vlastitog isključenja iz tog naziva, pa je njima posebnom odlukom od 29. novembra iste 1907. godine dozvolila da

u okviru svojih samoupravnih institucija svoj jezik i dalje nazivaju bosanskim.248 Kao jedan vid sporedne reakcije na suzbijanje bosanskog jezika u korist srpsko-hrvatskog bio je spor bosanskomuslimanskih predstavnika u Saboru godine 1911. oko ravnopravnosti arebice, arapskog pisma prilagođenog bosanskom jeziku, sa latinicom i ćirilicom u natpisima na cestama. A to pismo je kulturnohistorijski bilo ne samo sredstvo masovne pismenosti Bošnjaka, uz ekskluzivnu bosančicu, kao "begovsko pismo", nego i grafijski izraz alhamijado literature u kojoj je tradicionalno uzdizan i slavljen bosanski jezik, kojim su se pismom poslije 1878. služile muslimanske vjerske institucije, na kojem su pismu štampani listovi "Tarik" i "Muallim" i bilo izdano oko pola miliona različitih knjiga, te koje je upotrebljavano i u natpisima nekih firmi uporedo s latinicom i ćirilicom.249 Pred ekspanzijom zapadnih pisama, posebno latinice, i svjetovnog školstva arebica je, međutim, konačno morala ustuknuti kao relikt iz prošlosti, zajedno sa alhamijado literaturom, i njenim grafijskim praizvorom orijentalskom književnošću, a zadržati se samo kao arapsko pismo vjerskih knjiga. Na sličan način se, sve do novijih vremena, zadržala kod Bosanskih Muslimana i bosančica, kojom kod njih i nisu nikad pisane i štampane knjige i listovi, već je bila njihov osoben starinički brzopis pisama i poruka, i trajala već svojim imenom kao daleka veza sa srednjovjekovnom Bosnom. Tako je Ibrahim-beg Repovac u konjičkoj medresi naučio i bosančicu pred Omer-efendijom Humom, prvim zagovornikom prevođenja vjerskih knjiga na "babin jezik" i njihova pisanja

arebicom na način alhamijado literature.250 Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je, međutim, i svoja djela pisao bosančicom, a zatim mu je tekst transliterirao i dotjerivao Jozo Čebular.

231 Ibidem, 3.

232 Ibidem.

233 Ibidem.

234 Ibidem.

235 Ibidem, 3-4.

236 Ibidem.

237 S/afvet-beg/ B/ašagić/: Bošnjaku. Bošnjak, 1/1891, 2, 2, od 9. jula.

238 Šestokrilović /Safvet-beg Bašagić/: Šta je Bošnjak? - Bošnjak, 2/1892, 1, 4, od 7.1 239 S. Šestokrilović: U zidinama Jajca grada.

Bošnjak, 1/1891, 27, 1, od 31. Decembra 240 Vidi fusnotu.

241 Vidi fusnotu. 242 Vidi fusnotu.

243 Riza beg Kapetanović: Pozdrav "Bošnjaku". - Bošnjak, 1/1891, 1, 2, 2.7 244 Ašik Garib /Edhem Mulabdić/: Dragi gospodine uredniče... - Bošnjak, 1/1891, 3, 2, od 16. Jula.

245 Anonim: Avdija" popunjen. - Bošnjak, 4/1894, 1, od 26. Aprila.

246 Meh. S-ć /Mehmed Sejdović/: Avdija" popunjen. - Bošnjak, 4/1894, 19,3, - 10.5 247 Dževad Juzbašić: Jezičko pitanje u austrougarskoj politici u BiH pred Prvi svjetski rat. Sarajevo, Svjetlost, 1973, l0.

248 Ibidem, 39-40. O upotrebi naziva bosanski jezik vidi: M. Hadžijahić, Die Anfdnge der nationalen Entwicklung in Bosnien und der Herzegowina, SudostForschtingen 249 Dževad Juzbašić: O. c., 40. M...

Hadžijahić, Stav Muslimana BiH u pogledu nacionalnog opredjeljenja.

Studijski izvještaj. Izd. Fak.polit. nauka u Sarajevu,1970., 192, 195.

250 A/bdulah/ Zečević: Merhum Ibrahimbeg Repovac kao pedagog i kulturni radnik. Gajret, kal.za 1939, Sar., 1938,str. 353.

Zaštita ljudskih prava u pravnom poretku Evropske Unije Ulaskom Slovenije u EU 1. maja ove godine, slovenski Bošnjaci i Bošnjakinje postali smo punopravni građani EU, a time smo stekli i nova prava, kao što su pravo glasa u Evropski parlament (prvi put smo već izašli na birališta za izbore u Evropski parlament 13. juna ove godine), pravo glasa na lokalnim izborima u drugim državama članicama, sloboda kretanja na teritoriju cijele EU, pravo pritužbe pred Evropskim ombudsmanom, pravo dostupa do dokumenata Evropskog parlamenta, Evropske komisije i Vijeća EU itd.

Ljudska i građanska prava u EU, kakva poznajemo danas, plod su razvoja pravnog sustava EU od osnivanja Evropske (ekonomske) zajednice 50. godina prošlog stoljeća. Naime, Sporazum o osnivanju Evropske ekonomske zajednice (EEZ) iz 1957. godine (poznatiji kao Rimski sporazum), osim slobode kretanja (članak 14.) i zabrane diskriminacije na osnovi državljanstva (članak 12.) i žena pri zapošljavanju (članak 141.), bez kojih se ne bi moglo uspostaviti zajedničko evropsko tržište, nije garantovao posebnih ljudskih prava građanima država članica. Glavni razlozi "očeva osnivača" (engl. "founding fathers") današnje EU za ispuštanje načela zaštite ljudskih prava iz originalnog teksta Rimskog sporazuma su bili ti, da je EEZ osnovana isključivo iz ekonomskih razloga i zbog ubjeđenja, da EEZ ne može usvojiti mjere, kojima bi mogla ugroziti ili posegnuti u elementarna prava pojedinca.

Ali, pred Sudom Evropskih zajednica ili Evropskim sudom pravde (ESP) se je već u 60. godina pojavilo pitanje, da li neke mjere EEZ krše ljudska prava, zagarantovane nacionalnim ustavima. ESP je ustanovio, da mjere EEZ zaista mogu kršiti ljudska prava, i zato su "ljudska prava dio opštih pravnih načela Zajednice i da ih je Sud dužan štititi" (odluka Stauder). Od tada je ESP izoblikovao opsježnu sudsku praksu u oblasti zaštite ljudskih prava, a usvajanjem Sporazuma o Evropskoj uniji (SEU) iz 1992. godine (poznatiji kao Maastrichtski sporazum), ljudska prava i formalno nalaze svoje mjesto u Sporazumu o osnivanju Evropske zajednice (SEZ) i SEU. SEU uvodi i institut državljanstva EU, a "državljani EU su sve osobe sa državljan-

stvom jedne od država članica" (članak 17.

SEZ). Prava, koja dobivaju državljani EU su sljedeća: pravo do slobodnog kretanja i boravišta na teritoriju država članica; pravo državljana EU, koji boravi u državi članici, ali nema njenog državljanstva, da u toj državi glasa i da kandidira na lokalnim izborima i izborima u Evropski parlament pod jednakim uslovima kao građani te države; pravo državljana EU na teritoriju treće države (tj. države, koja nije članica EU), u kojoj država članica, čiji državljan je, nema predstavništva, do diplomatske i konzularne zaštite bilo koje države članice; pravo nasloviti peticiju Evropskom parlamentu; pravo do pritužbe pri ombudsmanu ljudskih prava (poznatiji kao Evropski ombudsman); i pravo pisati bilo kojoj instituciji ili organu EU na jednom od formalnih jezika i primiti odgovor na istom jeziku.

Veliki pomak u oblasti zaštite ljudskih prava u pravni red EU unosi Amsterdamski sporazum iz 1997. godine, koji u članu 6.

SEU opredjeljuje, da je EU osnovana na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i elementarnih sloboda i pravne države. Zato se o EU danas govori kao o "Uniji vrijednosti". Osim toga, Amsterdamski sporazum ovlašćuje institucije EU, da usvoje mjere za borbu protiv diskriminacije na osnovi spola, rase ili narodne pripadnosti, vjere ili ubjeđenja,

Alvaro Robles - europski obdusman

invalidnosti, starosti ili seksualne orientacije (članak 13. SEZ). A obzirom na to, da EU nema vlastitih standarda za zaštitu manjinskih prava, to je od iznimne važnosti za pripadnike i pripadnice nacionalnih manjina u državama članicama EU, a time i za Bošnjake i Bošnjakinje u Sloveniji.

Na osnovu ovlasti iz članka 13. SEZ, institucije EU su već usvojile dvije direktive Direktiva Vijeća 2000/43/EC o izvršavanju načela jednakog postupanja među osoboma bez obzira na rasno ili etničko porijeklo i Direktiva Vijeća 2000/78/EC o osnivanju opšteg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i radu. Ova dva standarda je Slovenija već prenijela u svoj pravni sustav. Tako Zakon o radnim odnosima iz 2002. godine, među ostalim ličnim okolnostima, zabranjuje direktnu i indirektnu diskriminaciju pri zapošljavanju i u radnom odnosu zbog nacionalnog porijekla (članak 6.). A nedavno je usvojen i Zakon o izvršavanju načela jednakog postupanja, koji garantira jednako postupanje u svim oblastima društvenog života, a pogotovo u oblasti zapošljavanja, radnih odnosa, uključivanja u sindikate i interesna udruženja, odgoja i obrazovanja, socijalne sigurnosti, pristupa do dobara i usluga i opskrbe njima (članak 1.).

Oba zakona uvode nove pravne standarde pri dokazivanju postojanja diskriminacije u sudskim i administrativnim postupcima (izuzev u kaznenim postupcima).

Naime, dokazno breme pri dokazivanju postojanja diskriminacije je do sada nosila navodna žrtva diskriminacije. A pošto je diskriminaciju, pogotovo indirektnu diskriminaciju, izuzetno teško dokazivati, novi standardi dokazno breme prenose na navodnog počinitelja diskriminacije. To znači, kada postoje činjenice, koje opravdavaju pretpostavku, da je kršena zabrana diskriminacije, navodni počinitelj diskriminacije mora dokazati, da nije kršio načela jednakog postupanja. Odnosno, ako je došlo do različitog postupanja, da takvo postupanje opravdava legitiman cilj i ako je za postizanje takvog cilja različito postupanje srazmjerno i potrebno.

Direktiva 2000/43/EC državama članicama nalaže dužnost osnivanja jednog ili više tijela za unapređenje načela jednakog

postupanja, koji su ovlašteni nuditi neovisnu pomoć žrtvama diskriminacije, provoditi istraživanja o diskriminaciji, objavljivati neovisne izvještaje i davati preporuke u vezi sa diskriminacijom (članak 13.). Direktiva 2000/43/EC dozvoljava i usvajanje privremenih pozitivnih mjera za sprečavanje i nadoknadu za manje ugodan položaj osoba zbog rasnog ili etničkog porijekla, čiji cilj je osigurati potpunu jednakost u praksi (članak 5.).

Osim primarnog (SEZ i SEU) i sekundarnog (uredbe, direktive i odluke) zakonodavstva EU/EZ ljudska prava štite i mnoge nezavezujuće deklaracije, preporuke i resolucije institucija EU, pogotovo Evropskog parlamenta, od kojih je svakako najvažnija Povelja elementarnih prava u EU iz 2000. godine. Povelja je u cijelosti

Od 27. do 30. maja ove godine je u Strasbourgu održan edukativni seminar na temu poštivanja i sprovođenja okvirne konvencije Vijeća Evrope za zaštitu nacionalnih manjina. Ova konvencija jasno propisuje manjinska prava i obaveze države pri poštivanju tih prava. Seminar je u ime Vjeća Evrope organizirala i izvela međunarodna grupa za manjinska prava (Minority Rights Group international) iz Londona, a namjenjen je bio evropskim nevladinim organizacijama, koje se ili bave manjinskim i ljudskim pravima generalno, ili pak zastupaju neku konkretnu manjinu.

BKSS je na ovom seminaru imao svoga predstavnika u mojoj malenkosti, a ostali prisutni su većinom zastupali interese romskih zajednica iz istočnih i pojedinih zapadnih evropskih zemalja.

Priroda Vijeća Evrope kao evropske organizacije sa najbrojnijim članstvom, čiji se uslovno rečeno teritorij proteže od ruskog Vladivostoka na obali Pacifika do zapadnih obala Islanda u Atlanskom okeanu, je takva da njegove odluke nisu pravno obavezujuće već samo politički obavezujuće. Što će reći, da ni okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina ne služi kao pravna osnova u državama članicama, osim ako same države podpisnice konvencije svojom voljom tako ne odluče.

Slovenija je podpisala pomenutu konvenciju, i kad su u pitanju italijanska i mađarska nacionalna manjina (u znatno manjoj mjeri romska manjina), moglo bi se

inkorporirana i u II. poglavlju prijedloga Sporazuma o osnivanju ustava za Evropu (poznatiji kao "Evropski ustav"), šta znači, da će Povelja postati dio ustavnog poretka EU, ako (ili bolje rečeno kada) države članice saberu dovoljno političke volje za usvajanje Evropskog ustava. Ali, iako Povelja (još) nije formalno-pravno zavezujući dokument za institucije EU, pred ESP se je u nekim primjerima već iskazalo, da će Povelja služiti kao važan instrument pri tumačenju ljudskih prava u EU (npr. odluka BECTU).

Za institucije EU je takođe zavezujuća Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i elementarnih sloboda Vijeća Evrope iz 1950. godine i opšta pravna načela EZ, koja proizlaze iz zajedničkih ustavnih tradicija država članica (članak 6/2 SEU), za čiju zaštitu je takođe pristojan ESP.

reći da ova zemlja gotovo uzorito poštuje podpisani dokumenat.

No kad su u pitanju takozvane »novodobne skupnosti«, u koje slovenska vlast ubraja i ovdašnju bošnjačku zajednicu, ovoj bi se državi moglo dosta toga prigovoriti. Odnos slovenskih vlasti do manjina koje potiču iz južnih republika bivše Jugoslavije varira od neke recimo tome rezervirane korektnosti do otvorenog šovinizma (npr »izbrisani«).

Konvencija o zaštiti nacionalnih manjina na terenu važi samo za one manjine koje su priznate od strane države. Naime prilikom usvajanja pomenute konvencije izbjeglo se je decidno definisanje pojma manjine, jer je po tom pitanju bilo gotovo nemoguće postići konsenzus među različitim državama, pa je stoga odgovor na pitanje, ko ima pravo na manjinski status na kraju ipak prepušten svakoj državi članici, iako bi u principu, za kojeg se inače zalaže i Vjeće Evrope, grupe ljudi, koji dijele pojedine zajedničke karakteristike, morale imati i to pravo, da se opredijele kao manjine i na toj osnovi pridobiju i adekvatnu zaštititu svojih manjinskih prava. No s obzirom na već pomenutu mogućnost slobodne presude države po tom pitanju, vlada Slovenije u svojim obraćanjima Vjeću Evrope po pitanju poštivanja pomenute konvencije redovito pominje samo tri priznate manjine, a ostale manje više prešućuje.

Iako su brojne međunarodne komisije koje prate poštivanje manjinskih i ljudskih

Reference: 1. Charter of fundamental rights of the European Union (OJ C 364); 2. Consolidated version of the Treaty establishing the European Communities (97/C 340/03); 3. Consolidated version of the Treaty on European Union (97/C 340/02); 4. Council Directive 2000/43/EC of 29 June 2000 implementing the principle of equal treatment between persons irrespective of racial or ethnic origin (OJ L 180); 5. Council Directive 2000/78/EC of 27 November 2000 establishing a general framework for equal treatment in employment and occupation (OJ L 303); 6. Draft Treaty establishing a Constitution for Europe (CONV 820/03); 7. Stauder v. City of Ulm (29/69 [1969] ECR 419); 8. The Queen v Secretary of State for Trade and Industry, ex parte Broadcasting, Entertainment, Cinematographic and Theatre Union (BECTU) (C173/99, [2001] ECR I-4881); 9. Zakon o delovnih razmerjih (Ur.l. RS št. 42/02); 10.Zakon o uresničevanju načela enakega obravnavanja (Ur.l. RS št. 50/04).

prava savjetovale državi Sloveniji, da ukine diskriminatorni pristup pri dodjeljivanju manjinskih prava, pri čemu se pravi razlika između autohtonih i neutohtonih manjina, slovenske vlasti i dalje takav pristup drže jedinim ispravnim, na određenu direktnu ili indirektnu štetu dvjestotinjak hiljada svojih državljana.

Nepriznatim manjinama, stoga preostaje odlučnije poduzimanje vlastitih koraka u smjeru zadobivanja priznanja manjinskog statusa.

Jedna konkretna iniciativa u tom smjeru je već upućena slovenskim vlastima od strane predstavnika svih »novodobnih« manjina koje potiču iz bivše zajedničke zemlje, ali sad zasad država Slovenija tu iniciativu ignorira. Vjerovatno će takve iniciative država ignorisati i u buduće iz prostog razloga što ju ništa direktno ne obavezuje, da toj iniciativi udovolji.

U idealnim prilikama bi se »novodobne« manjine mogle politički organizirati i sa 10 posto stanovništva ove zemlje iza sebe »u po' muke« preskočiti slovenski izborni prag i »na licu mjesta« u parlamentu ove zemlje izboriti svoja kolektivna prava, ili barem dio svojih prava.

No naše prilike nisu ni blizu idealnima, stoga ćemo na bilo kakav napredak u vezi poboljšanja odnosa države Slovenije do svojih nepriznatih manjina morati sačekati po svoj prilici još jedan duži vremenski period.

Intervju: Dragi Šestić

Mostar Sevdah Reunion je grupa vrsnih muzičkih stvaralaca, koja svoje početke bilježi u 1993. godini, kad se je po skloništima istočnog Mostara, uz svirku i sevdah pokušavalo bar na tren zaboraviti tešku odnosno pretešku bosansko-hercegovačku ratnu stvarnost. Krajem rata, ova grupa Mostaraca u glavnom prestaje sa muzičkim aktivnostima, sve do 1998. kad se grupa ponovo okuplja i pravi svoje prve snimke. Od tog trenutka dalje grupa je poznata kao Mostar Sevdah Reunion.

1999. je izašao i istoimeni album, prvi od četiri do sad izdana. Prilikom nedavnog gostovanja MSR u Ljubljani (27. 3. 2004) razgovarali smo sa jednim od idejnih pokretača ovog, možemo reći, jedinstvenog muzičkog projekta, Dragijem Šestićom.

Bošnjak: Za razliku od ostalih izvođača koji dolaze iz BIH, i koji prilikom svojih gostovanja po zapadnoj Europi u glavnom privuku pažnju naše dijaspore, vaš krug slušalaca je mnogo širi, je li tako?

Dragi Šestić: Pa jeste, mislim obično su zapadnjaci ti koji slušaju našu muziku, ima tu i naših ljudi koji dođu na koncerte, al’ možda je naših svega deset posto od onih koji dolaze na koncert. E sad ovi stranci što slušaju našu muziku su obično ovi malo otvoreniji ljudi prema toj tako zvanoj World Music (muzika svijeta), dakle prate taj pravac isto kao što postoje određeni ljudi što slušaju Jazz, tako postoji i određen broj ljudi što sluša tu World Music struju. To su, hajmo reći, malo možda načitaniji, malo otvoreniji ljudi, koje više zanimaju druge kulture.

Bošnjak: Je li sevdah uspješan »izvozni artikal«?

Dragi Šestić: Normalno da jeste, muzika nema granica, tako da, ovaj, oni (publika) ne mogu da skontaju, da shvate riječi i poeziju koju sevdah nosi, međutim zahvaljujući muzičkoj interpretaciji i vokalnoj interpretaciji, ipak osjete i dožive sevdah na pravi način.

Bošnjak: Može li se živiti od sevdaha?

Dragi Šestić: Pa ide, nekako sastavljamo kraj s krajem (smjeh), pa mislim, dobro, ova sad nova sezona bi trebala da bude jako dobra, očekujemo oko 50 koncerata ove godine, mislim što više koncerata više sreće.

Bošnjak: A koliko od prilike možete prodati ploča, koji su vaši tiraži, ovako u prosijeku, gdje vam je najjače tržište?

Dragi Šestić: Pa treba da kažem, da nije toliko još distribucija pokrivena u zapadnoj Evropi, evo tek sad mislim da počinjemo krajem maja sa distribucijom u Francuskoj, što je ogromno tržište na primjer. A nisu to sad neki astronomski tiraži, u Sloveniji se proda možda par stotina cedeova, u Bosni isto možda hiljada, u Hrvatskoj isto hiljada, tako da, negdje su ti tiraži oko 10.000 primjeraka, tu se vrte, sad u zavisnosti od promocije, broja koncerata. Moglo bi se očekivati, da će se i više cedeova prodati. Kad bi smo došli do neke cifre od 20.000 to bi bilo mislim da, fantastično za jedan World Music album.

Bošnjak: Inače se sevdah često poredi sa bluesom, kao sevdah je bosanski blues...

Dragi Šestić: Pa dobro, to je poređenje napravljeno za strance, da bi mogli malo da shvate o kakvoj se muzici radi. Ne trebamo mi ovde, da kažem, na ovim prostorima govoriti da je to bosanski blues. Zna se dobro šta je sevdah, ali nekom strancu koji pojma nema šta je sevdah to poređenje može pomoći.

Bošnjak: Da li se među te strance ubrajaju i Slovenci?

Dragi Šestić: Pa ja mislim, Slovenci su - živili smo nekad u jednoj državi - ipak upoznati, naročito starije generacije, a ove mlađe možda i nisu toliko. Ovi stariji, što su bili u Titinoj Jugoslaviji, znaju šta je sevdah.

Bošnjak: Sevdah se često pretstavlja kao reprezentativni dio bosansko-hercegovačke kulture, bar kad je muzika u pitanju. Na neki način sevdah pretstavlja Bosnu. Ipak je neka glavna osobina sevdaha, neka melanholija. Da li nam to nešto govori o karakteru Bosanaca i Hercegovaca?

Dragi Šestić: Pa ne znam sad, koliko je ta melanholija baš ključna u svemu tome, ima tu i veselih pjesama. Nisu sve depresivne. Ali ja bih rekao, dobro, mi živimo za ljubav i to je neka ta poruka, »volimo se, a ne ratujmo«.

Bošnjak: A koliko je širok vaš repertoar?

Dragi Šestić: Pa zavisi od koncerta, to se može razvući čak na nekoliko sati, kao što nam je uspijelo sad baš za novu godinu u Sarajevu, kad smo imali tri koncerta za redom u tri dana, u Koloseumu. U prosijeku koncert traje sat i pol do dva sata.

Bošnjak: Imate li već u naprijed uigran program, ili onako usput odlučujete šta ćete svirati?

Dragi Šestić: Pa od prilike se zna, šta i kako, jedan dio ide sa sevdahom, jedan dio ide sa Ljiljanom (Ljiljana Buttler, romska muzika) pa onda malo zajedno. Ali mi to stalno rotiramo, jer velik je repertoar pjesama kojeg možemo odsvirati.

Bošnjak: Znači, može se i improvizirati?

Dragi Šestić: Dobro! Normalno, da je improvizacvija tek onda na koncertima, kad počnu solaže. Baš zbog toga, često dobivamo i pozive na ove Jazz festivale po Evropi, zbog improvizacija na harmoniki, kitari, itd.

Bošnjak: A kako vas prihvata Jazz publika?

Dragi Šestić: Pa izuzetno dobro, da kažem, mi imamo te svoje bosanske poteze.

Sevdah je neka orientalna skala, koja je sad običnim Jazzerima zanimljiva, ono nekad se i malo zasvinga, ima nekoliko pjesama koje su u tom fazonu, mislim izuzetno dobro prolazimo..

Bošnjak: Širite krug slušaoca...!?

Dragi Šestić: Da, da, mi smo i na World Music, a idemo i na Jazz odnosno postoji taj pravac etno-jazz, dakle prolazimo i u tom pravcu.

Bošnjak: Sevdah je po izvoru gradska muzika, dakle urbani fenomen. Šta se je onda slušalo na selu, jel’ i tamo bilo sevdaha ili su tamo postojale neke druge muzičke variante?

Dragi Šestić: Pa nije baš toliko. Oni su imali recimo gange, pa bile su diple i gusle, pa onda poznat je kalesijski zvuk oko Kalesije, pa bila je i specifična varoška muzika...

Bošnjak: Kad se govori o muzičkom dijelu bosansko-hercegovačkog kulturnog nasljeđa, uglavnom se ispostavlja sevdah, mada sevdalinka nije sve što Bosna ima za ponuditi...

Dragi Šestić: Pa bilo je tu više muzičkih oblika, samo u ono doba nije bila tolika razlika između urbanog i ruralnog, kao što je danas na primjer. Recimo kad samo pogledate koliko ima pjesama o Travniku, haman koliko i o Sarajevu, a šta je Sarajevo danas a šta Travnik. Dakle ima dosta pjesama o tim bosansko-hercegovačkim manjim gradićima. Nije sad da je sevdah nastao u nekim velikim gradskim centrima, već baš u gradovima i gradićima.

Bošnjak: Jeste li ikad razmišljali, da uključite koje od ovih ruralnijih elemenata u svoj repertoar?

Dragi Šestić: Pa moglo bi se to, mada do sad nije bilo nekih šema s tim u vezi, ali ipak čisto sumnjam, da bi jedan cede sa gangom (smijeh), mogao da izazove neku burnu reakciju na zapadu, mada se uvjek može provući neki detalj u aranžmanima.

Bošnjak: A ovako, fola radi, na koncertu?

Dragi Šestić: Dobro na koncertu... ne znam, zavisi od raspoloženja muzičara (smijeh).

Bošnjak: Gdje vas najbolje prihvataju kad nastupate širom Evrope?

Dragi Šestić: U glavnom je svugdje dobro bilo. Uvjek se iznenadimo. Recimo, prošle godine smo imali koncert u Španiji, Amerija između Alikantea i Sevilje, nigdje nijednog našeg čovjeka, sami Španjolci, ali svi oduševljeni. Izuzetno su dobre kritike gdje god nastupamo, samo normalno ove malo latinske južnije zemlje, južnjaci, malo više reaguju više se pale dok ovi gore na sjeveru malo to mirnije slušaju.

Bošnjak: Baš kad pominješ Španiju, i bosanski sefardi (Jevreji iz Španije nase-

ljeni u BiH od 1492.) su dijelom uticali na razvoj sevdaha, pa postoji i ta veza između sevdaha i Španije.

Dragi Šestić: Pa da, postoji ta veza, a inače mi smo dole bili na vjetrometini, pa je svako po nešto dodavao sevdahu. I Romi su dodali jedan važan dio, i ko zna koja sve još plemena nisu tu učestvovala.

Bošnjak: Jeste li kad nastupali u zapadnom Mostaru?

Dragi Šestić: Nikad.

Bošnjak: U Banja Luci ?!

Dragi Šestić: Nismo ni u Banja Luci, zapravo samo nam je uspjelo u Sarajevu, mislim u Sarajevu često nastupimo, a u Mostaru samo jednom do sad u Narodnom pozorištu. Međutim, Mostar kao Mostar, ima svoje probleme, tako da je vrlo teško u Mostaru organizovati koncert. U Zenici smo nastupali jednom na dodjeli Davorina, a inače nigdje više u Bosni i Hercegovini.

Bošnjak: A Beograd i Zagreb, te veze funkcionišu?

Dragi Šestić: U Beogradu smo svirali, u Zagrebu smo svirali, U Osijeku, Ljubljani, Puli, u Makedoniji nismo.

Bošnjak: Hoćete li svirati na otvorenju obnovljenog starog mosta u Mostaru?

Dragi Šestić: Nećemo, jer poklapa nam se datum sa već prije dogovorenom svirkom u Londonu, a pored toga nije nas niko ni zvao, niti znam da postoji neki odbor za organizovanje tog otvorenja mosta. Pretpostavljam da će to početi da rade zadnji dan, tako da na žalost nećemo svirati na otvorenju mosta, ali možda ćemo mi malo zasvirati prije tog otvorenja, naime BBC radi jedan dokumentarac o nama, pa ćemo vjerovatno raditi jedan videospot na mostu, tako da bi se čak moglo desiti da mi prije zasviramo na mostu, jedno mjesec dana prije otvorenja.

Bošnjak: Dali je koji od članova grupe skakač s mosta?

Dragi Šestić: (Smijeh) ...naš glavni skakač je naš glavni pjevač (Ilijaz Delić).

On uvjek skače s mosta.

Bošnjak: Mislio sam zbog toga što je skakanje sa starog mosta Mostarska tradicija....

Dragi Šestić: Pa donekle jeste tradicija (smijeh), mada je to bilo prije, dok more nije bilo aktuelno, u doba naših roditelja. A mi smo nekako ova svilena generacija, koja je navikla da se kupa na moru, a ne na Neretvi, a i Neretva je postala zagađena od kojekakvih industrija i svega, tako da nije bilo više ni preporučljivo da se kupamo na Neretvi. Tako je jedino ta mahala oko

starog mosta, oni to održavaju i ta ekipa i dalje skače.

Bošnjak: Znači, vi u glavnom njegujete sevdah kao dio mostarske tradicije a skokove i ne toliko...?

Dragi Šestić: Pa manje boli, bar ja mislim tako (smjeh).

Bošnjak: A jeli Mostar najljepši grad na svijetu, onako subjektivno?

Dragi Šestić: Subjektivno?! Najdraži jest, ali da je najljepši... Ovako bi rekao, Mostar ima jednu od možda najljepših tačaka na svijetu, a to je ta jezgra staroga grada, pa tu sjednete na jednu od onih terasa pa imate stari grad, dole rijeka, gore nebo, planine, sve...

Bošnjak: Pa na tu tačku sam odprilike i mislio!

Dragi Šestić: Pa to je to, al’ mislim grad onako općenito, mislim Mostar je... ne može se Mostar porediti sa veličinom jednog Madrida ili recimo Londona. To su gradovi, a Mostar je gradić. Najljepši gradić na svijetu, tako bih mogao reći.

Bošnjak: A šta kažete na izreku, da su od Mostara još samo Mostarke ljepše?

Dragi Šestić: Pa ne znam, ja sam se oženio Holanđankom (smijeh)... a da me čuju Mostarke sada... pa moram se složiti, čitaće one pa će reći, vidi ga kakav je (smijeh). Dakle slažem se!

Bošnjak: Šta bi rekli za kraj?

Dragi Šestić: Za kraj? Pa neka dođe raja na koncert, obavezno. Bit' će im fino... neka dođu... neće se pokajati... neka dovedu i roditelje (smijeh)...

Bošnjak: Velika hvala vam za vaše vrijeme.

Dragi Šestić: Hvala i vama!

Na žalost raja i nije baš navalila na koncert, Gallusova dvorana Cankarjevog doma je bila tek srednje popunjena, ali je zato atmosfera odgovarala prepunoj dvorani.

Naime, izvrsno muzičko umijeće grupe Mostar Sevdah Reunion kao cjeline, a prvenstveno harmonikaša Mustafe Šantića i prvog gitariste Miše Petrovića i jedinstvene vokalne spretnosti Ilijaza Delića i Ljiljane Buttler, malo su koga mogle ostaviti ravnodušnim. Mostar Sevdah Reunion je ljubljansku publiku počastio i sa dva povratka na binu, čime se je trajanje koncerta zaokružilo na dva i pol sata. Dva i pol sata istinskog odmora za dušu.

srce je ovo kaktus u pustari, življa mi pjesma o mrtvima, mrtvija o živima živi žive živote tuđe”.

Bosnjačkog Vizentala kom je ipak puno teže do uciljanih ciljeva jer su bezglasni, tajnoviti duboki… Tragove poslednje zameli su im oni koji ih uputiše osakaćene na bespuća strave.

Ustasali su se odavno oni koje Amor traži i skrili od pogleda svjetskog krmeljivog oka.

Dakle, Amora sam sreo na oktobarskom sastanku predstavnika Svjetskog Saveza Dijaspore BiH u Amsterdamu 2003. godine. Poslije ću ga opet sresti na Minhenskom skupu BH dijaspore gdje ću kazati jednu pjesmu iz ciklusa koji je nastao nakon našeg razgovora.

Ustupanje jezika mrtvima Razgovor sa Amorom i danas me pohodi naročito u gluho doba, dok na papir laga(h)no poput spuštanja mejta u kabur, spuštam slova koja će sačinjavati novu pjesmu i koja će postati moj novi kafez po kom ću se poput divlje zvjeri kretati sve dok drugu ne napišem. Gluho bilo sve dok me nebde bilo. Jer dugo sam razmišljao zašto je Amor kazao ''Svaka bošnjačka jama mora imati svoga pjesnika'' bilo me sramota tražiti pojašnjenje jer šta će pjesme mrtvima, živi ih i nečitaju, lakše je slušati uz čast velikima, novokonponovani pjesnici ubiše želju za pjesmom. Danas sam siguran da je Amor uz uobičajenu vrstu čuvanja pamćenja u poeziji zapravo mislio da bi živi morali svoj jezik mrtvima posuditi nakon čega se sjetih stiha nekog bošnjačkog anonima “Sklonite nebesku dugu,

Amorova sudbina Sva moja razmišljana da nešto zapišem o Amoru jer o tom čovjeku puno je napisano a on sam kazao je više o sebi nama i njima nego svi mi zajedno. No, ja sam ipak dugo razmišljao kako bi opisao tog svima dragog insana meleka istine u ljudskom obliku kako bi mu se zahvalio što je baš on skupljao kosti mojih roditelja, familije i komšija u Suhoj kod Bratunca. Ipak nemam pravih riječi dok razmišljam o sudbini čovjekovoj koji se rodi da bi proživio ovozemaljski život skupljajući zasluge pozitivne ili one češće sve dok nebi isplavio u svojoj poslednjoj zori. Amorova sudbina je ipak drugačija jer se rodio ne da bi proživio svoj ovozemaljski živiot već njihove i naše smrti.

Zaborav Ostalo mi je urezano u sjećanje njegovo kazivanje da se događa da sam sebe zaboravi u nekoj od bošnjačkih jama. Poslije bi mu pričali kako su ga uzalud dozivali dok je dole na dunu našeg dna zaukupljen mrtvima i njihovim nezaustavljivim traženjem pravde znao provoditi sate i sate. Uz pojašnjenje da na bošnjačkom tamnom dnu osvjetljenom bljeskom bezosvetnih i bezosvetnih kostiju vrijeme ne postoji nema značenja ni upotrebne vrijednosti. Ma ti zbog našeg zaborava zaboravljaš sebe dole htio sam kazati ono što on bolje od nas već zna. Živjeti sa mrtvima Htio sam ga pitati, dali se njegov plemeniti zadatak odražava na život u njegovoj kući na familiju na snove…Kako postaviti takvo pitanje čovjeku koji je rođenog sina trinaestogodišnjaka spuštao u jamu da mu pokaže ko što kosture nebu pokazuje da sinu svom pamćenje sačuva o onima koje su ….izbrisali sa lica zemlje dok ih mi brišemo iz knjiga i sjećanja.

Amor je zapravo živa slika našeg mrtvila.

Godina II broj 7

Omladina na ll. kongresu svjetskog saveza dijaspore BIH 12. i 13. juna ove godine u Sarajevu je održan ll. kongres svjetskog saveza dijaspore BIH, na kojem je među ostalima sudjelovala i delegacija BKSS-a u sastavu: Emina Zejnić, Fahir Gutić, Admir Baltić i »počasna gošća« sa ljubljanskog Mirovnog instituta Tatjana Pezdir. Valja napomenuti da je gospođica Emina Zejnić bila i dio organizacijskog tima kongresa.

U okviru prvog dana kongresa, koji je inače bio obilježen nekim teško objašnjivim unutrašnjim trzavicama oko načina glasanja, učesnici su se podjelili i u radne grupe unutar kojih se je detaljnije raspravljalo o konkretnim temama kao što su: razvoj kulturne saradnje; biznis i investicije u BIH; ustrojstvo politike, zakona i odnos prema dijaspori; humanitarne aktivnosti; i omladina u dijaspori i BIH. U ovoj zadnjoj pomenutoj radnoj grupi su prisustvovali predstavnici bosansko-hercegovačke omladine iz Švedske,

Italije, Austrije, Njemačke, Švicarske, Sjeverne Amerike (Kanada i SAD), Slovenije (pisac ovih redova i Emina Zejnić) i naravno Bosne i Hercegovine.

Nakon uvodnih pozdravnih rječi državnog ministra za civilne poslove gospodina Safeta Halilovića, koji se u svom govoru iscrpnije dotakao bosanskohercegovačke reforme školstva koja je u tijeku, su rječ preuzeli mladi. Na ministra se prvi nadovezao mlađahni Aldin Međedović inače savjetnik u Vjeću Ministara. Posle njegovog veoma formalnog govora, kakav valjda priliči jednom savjetniku, rječ je preuzeo Jan Z. Kulenović, prvo ime Omladinske Informativne Agencije (OIA). OIA je u Bosni i Hercegovini ono što je Urad za Mladino u Sloveniji, dakle institucija koja treba da služi kao vezna karika između države i njenih mladih državljana.

Gospodin Kulenović je slikovito predstavio aktivnosti OIA-e, a za njim se je radnoj grupi

predstavila i zanimljiva iniciativa odnosno projekat TOKTEN. TOKTEN je projekat kojeg su zasnovale Ujedinjene Nacije, a cilj tog projekta je ublaživanje posljedica “odliva mozgova” iz zemalja u razvoju. Kroz TOKTEN mogu zainteresirani mladi stručnjaci, koji su svoje diplome stekli na zapadu, prenijeti svoje znanje i u svoju matičnu zemlju.

Pri tome se ne radi o stalnom povratku pomenutih lica u domovinu, već se radi o privremenom zapošljavanju većinom na funkcije savjetnika, instruktora, predavača, itd. Više o ovom zanimljivom projektu možete pročitati na internet stranici www.tokten.ba nakon TOKTENA, priliku za predstavljanje dobili su i svi ostali učesnici ove radne grupe.

Jednu od zanimljivijih prezentacija ponudio je predstavnik bosansko-hercegovačkih studenata iz Dusseldorfa u Njemačkoj (www.studenti.de). Tom uvodnom djelu, koji je bio

namijenjen upoznavanju, sljedio je radni dio u kojem se je radna grupa podjelila na još manje grupe, unutar kojih su se pokušale precizirati konkretnije ideje moguće suradnje na relaciji omladina u Bosni i Hercegovini i omladina u Dijaspori.

Iznesene su brojne ideje, kao što su npr. oblikovanje jednog krovnog portala na internetu, na kojem bi bile dostupne sve informacije u vezi postojećih organizacija koje se bave bosansko-hercegovačkom omladinom; projektno povezivanje između prisutnih organizacija; međusobne posjete i druženja; humanitarne akcije, itd.

Dali će se koja od iznesenih ideja i realizirati ostaje da se vidi.

A u skorijoj budućnosti već možemo najaviti i jedno radno okupljanje mlade bosansko-hercegovačke dijaspore, koje se treba desiti u jednom od jesenjih mjeseci ove godine u Danskoj, a za organizaciju će se pobrinuti naši tamošnji zemljaci.

Grupa mladih studenata u okviru studentske sekcije Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije (potpisnica ovog teksta, Edina Zejnić, Haris Muratagić i Sausan Šarić) organizovala je druženje boš-njačkih studenata 21. maja ove godine u prostorijama KD »Ljiljan« u Ljubljani.

Bilo je to jedno veče okupljanja uz muziku, dobrih bosanskih kolača i kako to i treba, bez alkoholnog pića. Događaj za bošnjačke studente u Ljubljani je bio posve nešto novo i iznenađujuće, jer događaji takve vrste skoro da i nisu postojali u Sloveniji.

Vokalistka grupe »Vali«, Hazemina Đonlić uz harmoniku zajedno s studentima koji se

ljubiteljski bave muzikom, Samirom Ferhatbegovićem uz kitaru, Adminom Isakovićem i Azizom Mustafićem, su pjevali pjesme svih žanrova, od sevdalinke do zabavne i bosanske narodne muzike.

Topla atmosfera se završila u jutranjim satima u snopu svjetlosti svijeća, recitacije poezije, viceva i zajedničkog pjevanja.

Sav trud nije bio uzaludan, jer se je raja super zabavljala, tako da će se druženje zasigurno ponoviti ako Bog da, a nadati se je i većem broju učesnika.

Austrijski grad Linz je u subotu i nedjelju, 15. i 16. maja ove godine bio centar bh. dijaspore. Povod je bio značajan: Prvo svjetsko prvenstvo bh. dijaspore u malom nogometu, pod pokroviteljstvom Svjetskog saveza dijaspore BiH, a u dobroj organizaciji Udruženja građana BiH u Linzu. Na turniru su učestvovale ekipe iz Avstrije, Švicarske, Italije, Velike Britanije, Švedske, Belgije i Njemačke.

Prvo svjetsko prvenstvo bh. dijaspore u malom nogometu otvorila je gospođa Amira Kapetanović, ambasador BiH u Austriji i dr. Erlich Watcl, drugi gradonačelnik Linza.

Publici su se obratili i Ruzmira Tihić Kadrić, pomoćnik ministra za raseljena lica i izbjeglice BiH, predsjednik Matice iseljenika BiH, Avdo Hebib, predsjednik Udruženja bh. građana Linz, Hilko Bjelak i predsjednik Svjetskog saveza dijaspore BiH, Namik Alimajstorović.

Sportsko takmičenje pratio je i bogat kulturno-zabavni program u kojem su učestvovale folklorne grupe iz Austrije i Velike Britanije. Gosti su imali priliku čuti pjevača narodnih pjesama Seju Kalača.

Prvo mjesto je osvojila ekipa iz Austrije, drugo mjesto ekipa iz Velike Britanije i treće ekipa iz Njemačke.

Događaje u Linzu su pratili mediji iz BiH, a to su bili Oslobođenje, Dnevni Avaz i NTV HAYAT. Nedostajala je ekipa iz Slovenije za koju su se svi pitali gdje je. Tako blizu, a da se nije mogla organizirati manja ekipa, je prava žalost.

Možemo se samonadati da bh dijaspora iz Slovenije neće propustiti slijedeće svjetsko prvenstvo.

»Ime jezika je sveto ime svakog naroda. U njemu se kriju sve tajne, sve ljepote, sve spoznaje, sve nesreće i svi uzleti duha naroda koji ga govori od kâlu belâ i kojim ispisuje sudbinu kalemima ljudi i meleka na vidljivim i na nevidljivim papirima« (Ibrahim Kajan).

Tako smo u svijet odlazili da bi obezbijedili bolju egzistenciju, ili smo morali silom napustiti svoje ognjište kao žrtve rata. Bosanci i Hercegovci su odlazili i preko okeana na put bez povratka. Neki su se vratili, neki ostali. I tako prolaze mnoge godine našeg života izvan BiH, polako se integrišemo u okolinu, ali najžalostnije je kad se počnemo asimilirati. Tako počinjemo zaboravljati naš jezik, identitet, lijepe običaje i kulturu. Zaboravljamo osnove pismenosti na našem jeziku.

Da bi neki obnovili ili dopunili svoje znanje maternjeg jezika i kako bi ga Slovenci bolje upoznali, spoznali smo da ideja o kursevima bosanskog jezika, koji bi se sastojali od radionica i predavanja, nije promašen slučaj te smo se u Bošnjačkom kulturnom savezu Slovenije odlučili za realizaciju.

Učesnici kursa, koji se odvijao svake srijede po dva sata u Osnovnoj školi Prežihovega Voranca u Ljubljani, pretežno su posjećivali slovenska i bosanska omladina. Projekat je izveo Bošnjački kulturni savez Slovenije uz potporu Ministarstva za kulturu R Slovenije i Ministarstva za obrazovanje, nauku i sport R Slovenije.

Ovi kursevi su bili pokušaj nuditi učesnicima kako i na koji način koristiti bosanski jezik u svakodnevnom životu i ne samo gramatička pravila. Naglasak je na vježbanju govora i funkcionalnom poznavanju gramatike. Pored toga, slušatelji su imali priliku da slušaju i predavanja o bošnjačkoj kulturi i običajima.

Radi nedostatka stručnog kadra na tom području u Sloveniji i financijskih sredstava, BKSS nije bio u stanju pozvati nekog slavistu iz BiH, ali smo zato imali mogućnost da pozovemo nekoga ko posjeduje aktivno znanje bosanskog jezika. Tu nam je u veliku pomoć prišao g.

Nevzet Porić, sekretar Islamske zajednice u R Sloveniji.

Na predavanju smo upoznali i bošnjačku epiku o kojoj je govorio Abdulah Mehmedić, uz recitacije mag. Admira Baltića.

Mag. Bedrija Tomšič-Čerkez, je održala predavanje o bosanskoj kući gdje smo se upoznali s ljepotom avlije, s funkcionalnošću i toplinom prostora jedne tako izuzetne građevine, te s opremom kao što su sinija, mangala, sećija i dr., pojmovi koji su mnogima još uvjek bili nepoznati. Pritom smo obratili pažnju i na izraze kao što je šeher, kasaba, sokak i čaršija te kako sve ima svoj red i značenje.

Hazemina Đonlić, vokal u grupi Vali, nam je s velikim osjećajem prikazala jedan od najreprezentativnih elemenata bosanskohercegovačke kulture, sevdalinku.

Upita me djeva: "Kuda vodi ova cesta?" - Kud krenu lijepa djevo? Znaš li ime toga mjesta? Kažu da se tamo oči srećom pune. Kažu da je tamo djevojka sa Une ...! Liha Bišćan Pravu istnu o "legendi vječne nevinosti" zna samo rijeka Una, koju joj je dala na čuvanje Djevojka sa Une. Rimski putopisci su je spominjali imenom Una, a znači “Jedna-Jedina". O tome nema dvoma. A kad spomenuh Unu, bilo bi me sram a da ne spomenem Bihać. Grad koji je vrlo važan, dopunjujući element u toj ljepoti. Jednosavno, Bihać nije Bihać bez Une i Una nije Una bez Bihaća. Zahvalom Une, Bihać je postao kulturno središte Krajine.

U Bihaću se svake godine obilježe dani ljeta: Bihaćko ljeto, Bihaćki festival zabavne i narodne muzike, konjske trke na Hipodromu, razne modne revije, skokovi sa Bihaćkog mosta i, naravno, Una regata.

Međunarodno-tradicionalna unska regata, bez sumnje je jedna od najatraktivnijih turističkih ponuda grada Bihaća, pa i šire.

Regata vam pokaže sve čari rijeke, ljepotu,prijateljstvo, uživanje, niz kanjon pa vam Una "šapne" neke od svojih tajni, i mnogo više, što se ne može opisati riječima. Da bi se vi osjećali još bolje, građani su se potrudili, te su nastale posebne agencije koje dočekuju sve putnike namjernike, koji su došli da vide tu ljepotu. Posebne ponudbe krajiških jela ne ostavi nikog ravnodušnim.

Pored hrane i zvukova sevdaha i tamburice, možete probati i najbolja domaća pića iz voća i raznih biljaka, te po želji običnu vodu iz izvora rijeke.

Klokot Počevši od Martinbroda, gdje se i začne regata, preko sela Ripač (historijsko nalazište sojenica) od Štrbačkog buka(najveći vodopad na Uni), gdje se završava i I. etapa regate. Uz roštilje, pjesmu i razgovor se zavuče kasno u noć. Sa sabahom se krene na II. etapu regate, koja je od Štrbačkog buka pa sve do Otoke (otočić pored samog centra Bihaća). Tamo vas dočeka gradonačelnik grada Bihaća te po kratkom pozdravnom govoru otvori koncert "Une regate". Svi koji nisu ljublitelji zabavne muzike, imaju šansu da obiđu grad Bihać te posjete jednu od nekih kulturnih prestava, najbolje ljetne bašče sa domaćom muzikom, da prošetaju Korzom grada, okuse najbolju hranu Gurmana, koji nudi samo domaću hranu Krajine i BiH. III. etapa također starta sa zorom te preko vodopada Kostelski buk, pored hotela Sedre i mirnih dijelova Une na obzoru se pojave mnogobrojni mlinovi Bosanske Krupe. Kako u Bihaću tako i u Krupi vas dočekaju prijazni domaćini te "svjedocima" prelijepe Une podijele lijepe nagrade te jih razvesele bogatim programom domaćina.

U svakom slučaju, poslije napornog dana nećete ostati gladni. Od raznih roštilja, domaće janjetine, ćevapa i pljeskavica niko ne bježi. I prije no što se pozdravite "nesvjesno" se još jednom okrenete ka rijeci te joj obećate da ćete se vratiti drugu godinu i godinu poslije druge. U glavi ponesete sve što vas je zanijelo i izbrisalo, sve stresove i umor od posla i tereta koje čovjek preživljava svaki dan. A Una, bez ikakvog obaziranja, samo zablista te nastavi svoj put ka Savi i Crnom moru.

Malen je sobičak srce bekrije... prosjaku. Njena uvijek brižno Jednu jedinu može primiti... počešljana kosa odmarala se na Al bez brige...Sve da santa nebo prekrije... oblom ramenu, svaki puta drugaImaš di prezimiti... (Đ. Balašević)

O tome kako pričam sami presudite al’ nekako ću vam valjda objasniti...o nekoj greškici u mom emotivnom softveru, koje nikako da se riješim. Na kratko sam je vidio, ali sasvim dovoljno da sam zaspao umoran a probudio se zaljubljen. Ma znam... nije praktično u ljeto se zaljubljivati...zatim jesen stiže pa pokvari ono što je izgledalo potpuno drugačije dok su krošnje bile zelene...al’ kad se desi jedna od onih situacija kad se spazi neka osoba, a u nama onaj glas: “Ahaaaaa”, ono kao, “Dobro veče tugo, gdje si bila ti do sad?”...

Onako uobraženim koracima mi prelazila preko ambisa u mislima, sa nedavno probuđenim znacima ženstvenosti... a štiklica polako gubi ravnotežu preko granitnih kocki...pa malo lijevo...pa malo desno...i opet... taman onako da joj čitavu siluetu zavergla harmonijom... a ja budala u contessu se zaljubio... contessa sa usnama od merdžana... veliki je slučaj bio... da se nađemo baš tamo...nisam ni ja planiro da okasnim sa šetnjom... nit sam imo namjeru da pređem cestu kod stanice prvih poljubaca... da, dobro ste čuli...to vam je mjesto gdje cvjetovi zove i jorgovana mirišu na smjenu, da bi nadošle lipe svojim hladom...a s jeseni lišće šušti pod nogama ko šifon...pa tad svi smo kraljevići kad hodamo po bojama zlata...i kud baš tamo da je sretnem...srce je hrabrilo misao...al' ja srce čuvam...jer samo jedno mogu da izgubim...a ona naiđe baš dok su kerberi spavali... Pa zdravo zdravo; osmijeh osmijeh; izvini ali... - znam, samnom je isto...; a živjela....

Bila jedno od onih rijetkih bića koje u svakom trenutku održava dostojanstvo a u isto vrijeme bila pristupačna osmijehom i caru i

čije. Nekad bi se rastalasana završila sa loknom, a nekad... glatka kao led, lovila bi mjesečev prah i svjetlost. A ja se ko dječak u ribnjaku ogledao u njoj. Sa svim nijansama smeđe i ponegdje pramen plave. Onako...samo da nas podsjeti na onu pjesmicu o čuperku kose. Stvarno sam volio gledati tu kosu.

Kako nježno uokviri joj lice, i nestašno ga grli kao dijete majku.

Oči...neodređene boje plave...

Ukradene još neosušene sa platna dobrog slikara...iznad njih se viju tanke obrve. Vještim potezom izvučene, sa blagim lomom. Nekad bi se jedna od njih podigla malo više od druge...kad bi se nasmiješila ili jednostavno bila radoznala.

Onako aristo-kratska je bila uvijek...i to sam kod nje i volio...a živjela...pa svom silhuetom bila je... e teško vam sada to opisujem... da kažem kožu je imala kao saten, svilu ili laticu ruže...krivdu bi joj načinio, jer i po nježnosti i mirisu prevazilazila je i jedno i drugo...da vam kažem da je hod imala rimske boginje...opet ne bi bila prava riječ...(nema ljutnje Michelangelo... ni ti je ne bi bolje izvajao)...za ono što je budila u meni kad je prolazila pored, zaslužuje mnogo više...a ja premalo riječi znam...da bi mogao barem upola da je opišem.

Al’ eto kad je slijepac krenuo da hoda po žici...neka ide do kraja...

Dražesna je bila...smiješila se sa onim usnama na koje ne smijem ni da mislim, zbog kojih sam neke dijelove srca resetovao da ga ne bi više smetali...a živjela je u...uvijek nježne...uvijek pune...uhvaćene u jedinoj nijansi poznatih i nepoznatih ruža...tim istim ružama ili bolje sjajom prosutih dijamanata ukrašene... razastirale bi osmijeh...koji povlači druge osmijehe na lice... osmijeh zbog kojeg sam zabo-

ravljao o čemu je bila riječ razgovora...osmijeh zbog koga mi se srce nasmiješilo dugo prije mojih usana...dok se smiješila, ruke su joj se spokojno odmarale u naručju, i poput dvije golubice slijetale i uzlijetale po pisti moga pogleda...nekako tako bi Selimović rekao...gledao sam kako joj je kap rose lako i spretno kliznula po mekano zavijenoj linij...sletjela preko uskog strukića i završila se na oblom boku... elegantnost violine...bokovi bi posle krenuli na duuug put prema njenim malim stopalima...tu kožu je milovalo sunce...valjda baš zbog toga bila je i takve boje...haljinica je vješto lepršala oko koljena bolero ritmom... dodirujući tijelo svom površinom... snježno bijela, onako krivo zasječena, od bedra do koljena, s rubom uokvirenim tirkiznom svilom sa tri naborana sloja...pa kako zaboravit...iskonsko je imala u sebi sve što je lijepo na ovom svijetu...makar sam ja tako mislio...nije mi važno šta ostali misle...njen pramen kose, kojeg je tako vješto sklanjala sa lica.

Njen lik, hod i način.

A živjela je...u mojoj glavi... još uvijek živi...samo tamo...i još na jednom mjestu...živi kako treba da se živi...

Mahala mi posle repićem dok je odlazila... a da ni sama nije primjetila...ali pazite, repić nije stajao kao kod ostalih djevojaka... nego onako... malo nastranu... valjda je čekala, da na drugu stranu neko udjene cvijet suncokreta ili jasmina, umjesno sedefne šnale...

Eto, ludice moja...to je sve. ...da je duže trajalo...ne bi valjalo...

Još nešto: Prijatelji, svi mi imamo svoju Dulsineju Tobošku, pa svi ispadamo don Kihoti...

Pa ćemo se vjerovatno svi jednom zaletit na vjetrenjače...

Jedni će primijetiti ono što one jesu...drugi ćemo doživotno u njima viđati gigante i nositi oreol bezazlenih romatičara...

Ama hajde...i to je za ljude...

Društvo “LJILJAN” Tržaška 2 LJUBLJANA Poreski broj: 58140808 Dragi čitaoci!

Obraćamo se na vas s molbom da nam pomognete u radu i opstanku društva, koje okuplja Bošnjake iz Ljubljane i šire okoline.

Pretežno radimo sa bošnjačkom omladinom na polju kulture (folklor, likovne, lutkovne i literarne radionice,bajramske svečanosti i sl.)

Pošto se “Ljiljan” skoro u cijelosti financira s minimalnom članarinom i zbog toga je u pitanju opstanak društva i njegovih aktivnosti.

Ovom prilikom vas lijepo molimo da nam s vašom donacijom omugućite opstanak i dalji rad društva.

Sredstva možete nakazati na transakcijski račun broj: 02010-0092210203 Nova ljubljanska banka d.d., Ljubljana sa naznakom “pomoć Ljiljanu”.

»Još uvijek ima nešto u sebi, što ga veže na Bosno« U vrijeme održavanja Svjetskog kongresa diaspore BiH u Sarajevu u mjesecu junu 2004.g. Tatjana Pezdir iz Mirovnog instituta iz Ljubljane razgovarala je s Andrejem Dedićem, direktorom međunarodnog izdanja sarajevskog dnevnika Oslobođenje.

Tema razgovora: Veza bosanske diaspore s Bosnom i Hercegovinom.

T.P. Kakve su veze između Bosanaca u diaspori s Bosnom?

Veze su jake i to cijelo sa onim iz treće generacije iako ne znaju bosanski ali zato posjećuju bosanske diskoteke, nogometne turnire… oni to vole. To je nekakav kvalitet života kojeg nema u Njemačkoj kao ni u Sloveniji. Nije tu u pitanju samo nogomet jer je važno i samo druženje. Kad ste u družbi svojih ljudi onda je to sasvim drugačiji osjećaj.

U Oslobođenju postoji i rubrika MALI OGLASI. Puno puta ti oglasi sadrže i tekst: …tražim Bosanku i … tražim Bosanca… To je karakteristično. Posebno to traže Bosanci. Naše djevojke su odgojene na neki drugačiji način, drukčije nego u Njemačkoj ili Francuskoj.

T.P.Više na tradicionalan način?

Ne. Veća je navezanost na majku i oca.

Roditelji im ne dozvoljavaju da se tako brzo osamostale. Žena mi je Bosanka i od mene je sasvim drukčije odgojena. Npr. moja majka je Njemica i rano mi je ucijepila potrebu da se osamostalim dok moja žena i danas često poželi otići kući gdje majka, još i danas, pripremi sve. U bosanskoj porodici su sasvim drugačiji odnosi. Iz toga odnosa se rodi želja da partner bude Bosanac odnosno Bosanka. Osjećam da djevojke češće traže muža Bosanca. To je to. Oni žele biti zajedno iako je integracija odnosno asimilacija više nego 80 procentna. Još uvijek imaju nešto u sebi što ih veže za Bosnu. Ta vezanost nabuja kad roditelji redovno odlaze na godišnji odmor u Bosnu a oni iz Amerike i Australije to čine svake druge godine. Dolazak iz inostranstva uvijek je zanimljiv jer se uspostavljaju nove veze, nova prijateljstva… sa djecom, djevojkama. Kad idu na primjer u diskoteku uvijek je uzbudljivo, jer je to sasvim drugačije, druga moda.

Puno puta letim preko Beča. Tamo bi morali napraviti intervju i to na samom aerodromu. Tamo slijeću Bosanci iz cijelog svijeta i tada nastavljaju svoj put prema Sarajevu. Smiješno mi je. Vidi se to po njihovim imenima, licima, sve je to bosansko a oni govore engleski, švedski … a kad slete u svoju Bosnu odmah progovore bosanski.

T.P. Da li u inostranstvu, na javnim mjestima, govore bosanski?

Ne. Treća generacija to ne zna.

T.P. Aostali…?

U Njemačkoj prva generacija upotrebljava nekakvu mješavinu obadva jezika..

Bosanskim riječima dodaju pokoju njemačku riječ. To je jako smiješno jer kad su Nijemci u blizini oni uopšte ne shvataju smisao tog govora.

To je primjer iz Njemačke. Bosanci automatski upotrebljavaju pokoju njemačku riječ. Kad su tamo bile izbjeglice govorili su tringelt umjesto bakšiš.

T.P.Veze s Bosnom mogu biti ekonomske, političke ili kulturne. Kako bi ih opisali vi?

Naj-veza je dopust. Kad se jednom godišnje vraćaju to je najjača veza. Posjećuje se rodbina, prijatelji, nane, djedovi. To je najdublji razlog. Što se tiče kulturnih veza one se svode na koncerte, turneje…

Svi koji dolaze (radi kulture) u Njemačku prave obavezno turneje. Nije baš to nekakva kultura radi koje bi dolazili u Njemačku. Najjača veza je moja porodica.

Sada se polagano razvijaju i ekonomske veze što je i cilj ovog Kongresa. Iz firme FIPA prave turneje po inostranstvu.

Diaspora (mali ambasadori animiraju svoje prijatelje za dopust u Bosni) bi trebala otvarati put za investcije. Tako govori i gospodin Mirsad Kebo, ministar za ljudska prava i izbjeglice u Bosni: NAŠA DIASPORA JE DUŽNA DA ULAŽE U BiH. Tko će investirati ako ona neće jer za to ona ima niz opravdanih argumenata.

T.P. Šta ljudima iz diaspore saopštava Oslobođenje?

Objavljuje svakodnevne informacije iz BiH, servis je informacija za diasporu, kulturne događaje, susrete u diaspori…

T.P. Da li se diaspora povezuje?

Jasno. Društva se upoznavaju. U našem listu dobivaju potrebne informacije jer drugog načina nemaju. Sada je tu i TV HAYAT za koji treba plaćati i radi toga ga nema svako. Slika je poseban medij. Slika nestane i on može reći da je vidio ali da ne može sve zapamtiti. Novine su nešto drugo.

Ostaju i imaju svoj efekat.

T.P. Imate li dopisnika i iż Slovenije?

Da. Imamo. Darko Švarc uglavnom piše o slovenskim temama i o politici Slovenije.

Imamo i novinara Harisa Halilovića koji je u kontaktu sa vašom prijateljicom Eminom. On takođe pokriva neke teme iz Slovenije. Živi u Minhenu i Emina mu ponešto pripremi. U Sloveniji je još uvijek glavna tema džamija, zatim štednja u Ljubljanskoj banci gdje na stotine štediša još uvijek bezuspješno traže svoje ušteđene devize.

Evropsko Oslobođenje ima najšru dopisničku i prodajnu mrežu. Svi ostali listovi imaju regionalni karakter. U Norveškoj izlazi Glas BiH koji pokriva samo svoje područje dok mi pokrivamo svu bosansku diasporu

T.P. Gdje se može kupiti vaš list?

U Americi, Belgiji, Luksemburgu, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Sloveniji, Švedskoj, Nizozemskoj, Danskoj i Norveškoj.

T.P. Odakle su vaši dopisnici ?

Imamo dvije dopisničke redakcije.

Jedna je u Sarajevu koja priprema izdanja gdje je glavni fokus BiH dok ja imam drugi fokus, a to je diaspora. Koristim drugu dopisničku mrežu. Nastojim širiti tu mrežu i želim da smo korektni, da zapošljavamo dobre i akreditirane novinare koji imaju svoje veze i u vrhovima politike. Zasada nudimo servis informacija za one koji se pripremaju za penziju i to: kakva su osiguranja, kakve su promjene u zakonodavstvu iako to svakodnevno prate na jeziku okoline. Česta je stvarnost da te prije svega iz prve generacije ugrožava jezička barijera jer ne govore i dovoljno dobro ne razumiju jezik okoline, kao što to zna druga ili treća generacija. Nudimo im takođe i pravnu pomoć jer imamo angažirane advokate koji odgovaraju na postavljena pitanja ili pišu pravne savjete.

T.P. Da se na kraju vratimo na veze s Bosnom. Kakav je ekonomski utjecaj diaspore? Da li ljudi žele otvarati firme u Bosni?

Najjače ekonomske veze su u turizmu.

Ljudi žele svoj dopust provesti u Bosni. I tu su milijarde. Preko ljeta Bosna je jako zainteresirana za svoju dijasporu dok u zimskom periodu ta zainteresiranost splahne pa i u medijima gubi svoju aktualnost. Što se tiče konkretnih poslova…svako je nešto pokušao, ali teško je. Bez bilo kakvih veza sa politikom teško je ostvariti bilo šta.

Politička situacija se polako mijenja, ide se nabolje. Stvaraju se pogodniji uslovi i za investicije. Potrebno je ipak da netko sredi prvo svoju materijalnu i statusnu situaciju u Njemačkoj ili bilo gdje jer mnogi ljudi počinju od početka. Svojim radom su nešto i stekli. Pa i mi smo prihvatili 30 izbjeglica.

Prva godina je bila potpuno konfuzna.

Ljudi su se htjeli vratiti. Bilo im je grozno.

Kad je završila agresija, ljudi su se polagano navikli na novi način života. Prije su radili u građevinarstvu za malu platu ali poslije deset godina to je prošlost. Sada su mnogi i financijsko ojačali, pa su neki kupili stan… avto… Pa to i nije nešto veliko jer je još uvijek puno onih niskog socialnog stanja. Ipak iz inozemstva se dovoze u dobrim avtomobilima pa ovdašnji ljudi pomisle. »Vama u diaspori je super!«.

A Bosanci vole trošiti. Niko ne želi biti »škrt«.Ko god dođe iz inostranstva svakoga će darivati ili mu dati novac.

Prijevod sa slovenačkog: A. Mehmedić

Kada ni arogantnost Nedavno, na jednom seminaru, me je moja kolegica, buduća psihologinja upitala, da li u sebi imam južnjačke krvi. Kao što je rekla, pitanje je postavila na osnovu toga što me često vidi čitati »južnjačku« literaturu (u rukama sam držao knjigu Ive Andrića Prokleta avlija). Na moj smiješak i odgovor da je sva moja krv južnjačka, lupila se je po čelu i ustanovila da bi to morala i pretpostaviti. S obzirom na moje ime i prezime.

Naravno, i ne samo to. Morala bi pretpostaviti da nisam samo južnjak neko, ko dolazi sa južne strane Kupe nego da sam i musliman i Bošnjak. S obzirom na moje ime i prezime. Čak i ako joj riječ Bošnjak ne bi bila tako domaća jer, priznajem, i meni samom se je teško snalaziti u svim tim promjenama imena naroda - morala bi predpostaviti da sam Musliman. A nije. I što je najžalosnije, taj primjer nije iznimka već pravilo nepoznavanja i neprepoznavanja čak i među populacijom među kojom se najviše krećem, slovenačkim sadašnjim i budućim intelektualcima.

Nije mi namjera baviti se traženjem uzroka za takvo što. Činjenica je da većina nikada nije razumijela manjinu. Baš zbog toga je potrebna izuzetna briga za zaštitu prava manjine, za brigu za održavanje i njegovanje njene kulture. Logično je da većina, koja manjine ne poznaje, iste ne razumije i ne doživljava kao dio prostora u kome zajedno žive, ne osjeća potrebe za uređivanjem manjinskih prava. Ne osjeća potrebe za očuvanjem kulturne baštine manjine. Ta potreba i briga je na strani manjine. Čak i da većina omogući sve zakonske i tehničke uvjete za to, bez brige sa strane manjine, kultura ne samo da se neće održavati, već će propadati. Čak i da u Sloveniji muslimani dobiju Islamski kulturni centar, čak i da država financira ustanavljane Bošnjačkih kulturnih društava, čak i da imamo mogućnost učiti u školama o bošnjačkoj kulturi, čak i da možemo učiti bosanski jezik, ni to, a ni

puno više od toga ne bi, bez volje i želje Bošnjaka samih, pomoglo da se očuva i njeguje bošnjačka kultura.

S druge strane, ako ta volja i želja postoji, kultura će živjeti čak i onda kada je odnos države krajnje arogantan i ignorantski. Baš zbog toga Bošnjaci moramo sa jedne strane od države zahtijevati prava što nam pripadaju po civilizacijskim mjerilima, zahtijevati sve one tehničke stvari koje će nam olakšati vođenje brige za vlastitu kulturu, a s druge strane sami dovoljno brinuti da se ista očuva.

U teniskom žargonu govoreći, ta loptica je na našoj strani. Toliko toga je i biće napisano o svakojakvim problemima koji nas, Bošnjake, pritišću; o našim legitimnim zahtijevima za izgradnjom Islamskog kulturnog centra; o našim nastojanjima da u Sloveniji ne budemo samo »južnjaci«, nego Bošnjaci, ljudi koji doduše dolaze sa južne strane Kupe ali se u pogledu svoje kulture razlikuju od drugih naroda koji dolaze sa iste strane te rijeke, te, u glavama nekih intelektualno ograničenih ljudi, civilizacijske granice. Zbog toga mi nije namjera pisati o sličnim stvarima, već onome što nas Bošnjake čini onim što jesmo (a te kategorije su veoma bitne sa psihosocijalnog stajališta) i što je to o čemu moramo brinuti sami. A što je to za što moramo brinuti mi Bošnjaci sami? Što uopće je kultura?

Pojam, odnosno kategorija »kulture« javlja se prvi put sredinom 19. stoljeća u radovima nekih njemačkih antropologa, u prvom redu u značenju onoga što bi se moglo nazvati »grupna psiha« ili »socialna duša«, tj. u smislu nečega specifičnog što ima neka određena etnička skupina. E. B. Taylor o kulturi govori kao o »kompleksnoj cjelini koja uključuje znanje, vjerovanje, umjetnost, moral, zakone, običaje i sve druge osobine i navike koje čovijek stječe kao član društva«. Iz toga proizilazi posebna potreba po njegovanju bošnjačke kulture u okolini koja nije primarno naša.

Naravno, to je i svojevrstan hendikep.

Naime, dok se u Bosni za širenje onoga što nazivamo kultura u najširem smislu te riječi, brine društvo u cjelosti (obitelj kao temeljna socijalna grupa i osnovna jedininica društva, vrtići, škole, univerziteti, džamije, bibilioteke, mediji), u drugim državama je ta briga isključivo na ramenima obitelji, različitih kulturnih saveza i islamskih centara.

Logično je da se institucije u Sloveniji (ili u bilo kojoj drugoj državi) brinu za upoznavanje i njegovanje slovenske kulture. I mi sami i naša djeca kroz sistem

države nije prepreka odgoja i obrazovanja primamo kulturu okoline u kojoj živimo. I za to nam nije potrebno brinuti. Djecu dajemo u vrtiće, u školu. Svakodnevno kontaktiramo sa našim susjedima Slovencima, čitamo slovenske novine, knjige na slovenačkom jeziku, gledamo slovensku televiziju, imamo državne praznike kada i Slovenci. I u tome ne vidim ništa loše. Čak štoviše, mislim da je to i dobro i neophodno. Čovijek se mora truditi upoznavati druge kulture. Na taj način može tražiti sličnosti i poštivati razlike koje, u to nema nikakve sumnje, među nama postoje. A poštivanje razlika vodi ka poštivanju čovjeka, bez obzira na njegovo porijeklo, spol, boju kože, jezik...

Kulture ili bolje rečeno svijesti o pripadnosti određenom narodu, određenoj vjeri ne dobijemo sa rođenjem. Samo ime i prezime odnosno rođenje u određenoj obitelji, što mi, Bošnjaci, često znamo misliti i sve prepustiti stihiji, nije dovoljno za sticanje onoga što nazivamo socijalni karakter. U psihologiji o karakteru govorimo kao o dijelu ličnosti koji nije formiran nasljeđem, nego iskustvom i u tom smislu je manje ili više trajna, socijalno i istorijski uvjetovana organizacija težnji i zadovoljavanja jednog pojedinca neka vrsta udešenosti s kojom se taj pojedinac približava svijetu i ljudima. Analogno tome je, po D. Reismanu, socijalni karakter onaj dio karaktera koji je zajednički većim društvenim grupama i koji je proizvod iskustva tih grupa. Iz toga se rađa i socijalni mentalitet, kao skup psiholoških osobina koje su zajedničke svima ili većini članova neke socijalne grupe.

Pored onoga što nazivamao socijalni karakter i socijalni mentalitet, u svakom društvu odnosno etničkoj zajednici (kolektivu) postoji pored naučnih i filozofskih ideja, umjetničkih shvaćanja, moralnih normi i religioznih osjećaja i predodžaba, još čitav niz osjećaja i ideja koje neki autori znaju nazivati i »narodna duša«. Oni se sastoje iz svakidašnjih navika, osjećanja, predodžaba i načina reagiranja koji proizilaze iz redovno ponavljanih odnosa među ljudima i svakidašnjeg načina života, iz položaja ljudskih grupa u datom društvu i njihovih dominantnih doživljaja i opažanja. Time su određena kao opšta osjećanja ljudi u datom društvu, tako i njihovi pojedini sudovi o pojedinim pojavama.

Jednom riječju govorimo o zajedničkoj svijesti.

Postoji više klasifikacija glavnih vrsta kolektivne svijesti, jedna od tih govori o

šest takvih vrsta, bitnih za svaki narod: filozofija, nauka, moral, umjetnost, religija i politika. Bez sumnje je svaka od navedenih vrsti bitna za opstanak pojedinog naroda. Ustvari svaka od njih predstavlja djelić mozaika slike tog naroda i o tom narodu.

Pored zajedničke svijesti je za opstanak i život naroda bitno i ono što u psihologiji nazivamo zajednička (kolektivna) podsvijest. Pojam je u psihologiju i njenu granu, socijalnu psihologiju, došao iz psihoanalize, a najbolje ga je obradio C. G. Jung. Po njemu se ljudsko nesvjesno sastoji iz dva dijela: od individualnog, osobnog nesvjesnog i kolektivnog nesvjesnog.

Individualno nesvjesno tu su pohranjena sva naša iskustva iz prošlosti, praktično cijeli naš život; kada kažemo, da je nešto nesvjesno jednostavno mislimo, na ono što je u nama, a da sami toga nismo svijesni je neposredno ispod svijesnoga - ono čega smo svijesni, čega se možemo sjetiti i s čim možemo upravljati snagom vlastite volje »sloja« svijesti i sadrži samo individualno iskustvo dotičnog pojedinca, koje je potisnuto u podsvijest. Naravno, barem teoretski, to podsvijesno u pogodnom trenutku može biti vraćeno natrag u svijest, hotimično ili nehotimično. Ispod tog individualnog nesvjesnog jest kolektivno nesvjesno. Ono ne sadrži psihički material koji je porijeklom iz specifičnog individualnog životnog iskustva dotičnog pojedinca, nego sadrži material koji je izveden iz životnog iskustva svih predaka dotičnog čovijeka, prema tome psihički material koji je izveden iz iskustva cijele nacije. To kolektivno iskustvo vlastite nacije sastoji se od ideja, osjećanja, načina mišljenja i reagiranja koji su zajednički i tipični za čitavu naciju. Kada govorim o naciji u mislima imam pojam koji je psihološko i sociološko drukčiji od pojma naroda i kojega karakteriše nacionalna svijest koja ima temeljno značenje za samo određenje pojma nacije.

Objektivna obilježja pojedine socijalne grupe (kontinuitet teritorija, prirodne granice, jezična zajednica, ekonomsko jedinstvo i komplementarnost, kulturno jedinstvo, istorijsko jedinstvo) obično nisu dovoljno precizna kada je ta socijalna grupa razasuta »od Australije do Amerike«, ti su pojmovi još i neprecizniji te je s toga nacionalna svijest najpouzdaniji konstitutivni elemenat pojma nacije: nacija je socijalna skupina čiji se pripadnici osjećaju i smatraju njezinim članovima.

Bez te subjektivne nacionalne svijesti nema

ni nacije. Bez nje postoji samo narod, kao difuzna etnička skupina.

I na nama, Bošnjacima, je da razvijamo tu nacionalnu svijest. Iz moga dosadašnjega iskustva, mi se čini, da u tome i nismo uvijek uspiješni. Ili bolje rečeno ne posvećujemo tome dovoljno pažnje. Za nas koji živimo izvan Bosne i Hercegovine je nacionalna svijest ono što nas povezuje sa našom historijom, kulturom, umjetnošću i vjerom. Simbolički gledano ona je za nas ono što je za stablo korijen. Možda ga se ne vidi ali svi znaju da je tu, da omogućuje rast i razvoj stabla. Stablo bez korijena je mrtvo stablo. I isto tako i mi Bošnjaci bez naše kulture u najširem smislu te riječi. Da parafraziram Dinu Merlina, ne bude li te kulture neće biti ni nas. I baš zbog toga moramo brinuti da mi i naša dijeca upoznajemo i čuvamo bošnjačku kulturu. Kako? U nekim koracima nam pri tome mogu pomagati i Bošnjačka kulturna društva u okviru svojih mogućnosti, organiziranje tečajeva bošnjačkog jezika i različitih predavanja. Bez sumnje je za naš identitet zaslužna i naša vjera, zato, šaljimo djecu u džamiju na vjeronauku.

Brinimo da nam postanu najviše što jedan čovijek postati može, dobri ljudi.

Otiđimo, odvedimo djecu na šehidske mezarluke i vidimo koliko života je ugasilo za to da bi naša kultura i naš narod živio i dalje. Budimo ponosni na svoje ime i prezime. Neka nas ljudi prepoznaju po tome što čitamo »južnjačku« literaturu. To je ono što moramo napraviti sami. I nikakva, baš nikakva milostinja bilo koje države nam pri tom nije potrebna.

U želji za druženjem s našom rajom zadesih se zadnje majske subote u Jesenicama. Tamo se je 29.maja 2004 u sportskoj hali pod Mežakljom na 6. susretu bošnjačkih kulturnih društva u RS predstavilo nekoliko folklornih grupa iz sledećih društava: KŠDB BiserJesenice, društva bosanskohercegovačkog i slovenačkog prijateljstva Ljiljan-Ljubljana, KUD Sandžak, »Izvor« i slovenačka folklorna skupina »Julijana«. ocjenama stručnjaka iz okolnih opština.

Ove godine smo dobili pohvale i od stručnjaka iz Kopra. Pored ovih imamo dramsku i pozorištnu grupu s kojima pripremamo premijeru jednog pozorišnog komada u oktobru mjesecu.

Bošnjak: S kojim društvima često sudjelujete?

N.B. Sa slovenačkim društvima iz opštine. Poslije 6 godina rada se je situacija promijenila na bolje.

Nihad Balagić prijedsednik društva “Biser” JESENICE

Bošnjak: Šta bi mi mogli nakratko reći o društvu Biser?

N.B. Osnovani smo 1992. godine, trenutno imamo 150 aktivnih članova. U društvu djeluju tri folklorne sekcije, muzička sekcija (oko 15 članova), razni pjevači, evo i večeras npr. Mirsad Filipović, koji je prve korake napravio 1994. godine baš u našem društvu, zatim Alen Babić je još jedan pjevač koji se ističe.

Pored toga je društvo Biser postalo jedan bitan kulturni faktor u opštini, tako da je rijedak slučaj da se bez našeg učešća dešavaju opštinske manifestacije. Nastupali smo na Danu državnosti RS, na opštinskim praznicima, aprila 2004. na svečanom obilježavanju ulaska Slovenije u EU, dobili smo opštinsku plaketu za kulturu.

Bošnjak: Za šta se zalaže i koji je glavni cilj vašeg društva?

N.B. Glavni cilj nam je da pokušamo umaknuti našu djecu od ovih današnjih droga, alkohola, ujedno da očuvamo našu kulturu i da je pokušamo prezentovati Slovencima.

Bošnjak: Recite mi, koje su najjače aktivnosti u društvu?

N.B. Trenutno je najjača folklorna sekcija.

Bošnjak: Jel to uvijek bilo tako što se aktivnosti tiče?

N.B. Pa, to je variralo. Nekada je bila najjača dječija folklorna sekcija, sad imamo omladinsku folklornu sekciju koja je sigurno jedna od najboljih u opštini po

Bošnjak: Predsednik društva ste od kad?

N.B. Od 1995. godine.

Bošnjak: Kako se vaše društvo financira?

N.B. Pa mogu reći da smo uradili 18,5 milionski projekat prenove objekta sa minimalnim sredstvima od JSKD i Ministarstva za kulturu (550.000 SIT), sve ostalo smo dobili preko donacija i preko 6000 sati dobrovoljnog rada ljudi.

Bošnjak: Dali je opština podržala taj projekat?

N.B. Ne. Opština ima sredstva koja su namijenjena za kulturu i sredstva se razdjeljuju po sistemu bodovanja tako da je do sada najviše sredstava došlo za omladinsku folklornu sekciju, a nešto dobijemo i od JSKD i Ministarstva za kulturu.

Bošnjak: Zanima me koliko su izbjeglice iz BiH sudjelovale u vašem proteklom radu?

N.B. Društvo je imalo dosta izbjeglica članova uključenih u rad 1992/93. godine, pored toga za njih je djelovala Vodnikova domačija sa svojim podružnicama i stranka SDA im je isto pomagala. Od 1994 godine kad su izbjeglice dobile mogućnost da se vrate nazad ili odu u druge evropske zemlje njihov broj se smanjio.

Bošnjak: Koliko Slovenci sudjeluju u organizaciji i uopšte u aktivnostima društva?

N.B. Nema ih. Imamo djece i omladine iz miješanih brakova npr. otac Bošnjak mati Slovenka ili obratno.

Bošnjak: Recite mi, zašto ste se odlučili za ovako raznovstan program u kojem

su nastupali Derviš, Elma, Mirela, Hašim, Nino, Ernad zatim folklorne grupe i još jedan pjevač koji je bio najavljen kao zvijezda večeri?

N.B. Ovo je 6. susret bošnjačkih kulturnih društava u Sloveniji. Do sada je bila tradicija da pozovemo i jedno društvo iz BiH. Npr. »Kolo bosansko« iz Sarajeva, travnički »Biser«, »Preporod« iz Bihaća itd. Ove godine smo se odlučili za organizaciju susreta unutar postojećih društava u Sloveniji i još smo pozvali jednu slovenačku folklornu grupu - Julijana.

Bošnjak: Koliko ljudi iz organizacijskog odbora je pripremalo ovaj program?

M.B. U organizacijskom odboru nas je oko deset članova.

Bošnjak: I kako uspijete organizovati ovakvo druženje s minimalnim sredstvima?

N.B. Pa prođe nekako. Uspijemo, prvenstveno zbog toga što radimo sve dobrovoljno.

Bošnjak: Šta je po vašem mišljenju bio vrhunac večerašnjeg programa?

N.B. Pa, mislim da je publici najveći dojam ostavio premijerni nastup naše folklorne grupe, a normalno velika atrakcija je bio i Mirsad Filipović.

Bošnjak: Kako ljudi prihvataju različite žanrove muzike koje im nudite u programu, ustvari šta ljudi očekuju da im se ponudi u programu?

N.B. Razlika je u prostorskim kapacitetima. Npr. u ovakvim sportskim dvoranama ide se na ritmički brže, novokomponovane pjesme, nešto atraktivnije da je, dok u kulturnim dvoranama npr. jedno bajramsko sijelo ne ide bez dobrog dijela sevdalinki i nastupa dramske sekcije. Tako, da se stvar razlikuje od programa do programa.

Bošnjak: Na koji način ste izabrali slovenačku folklornu skupinu Julijana?

N.B. Mi se dosta družimo i najviše nastupamo s slovenačkom folklornom skupinom Triglav, Julijanom i sa pjevačkim grupama. Večeras su se odazvali našem pozivu i drago nam je da su tu.

Bošnjak: Dok sam bila u dvorani primijetila sam da su jedino slovenački folkloristi imali stolove odvojene od svih drugih, tako da su se morali okretati za 180 stepeni jer su htjeli gledati publiku.

Zanima me zašto ste njih postavili odvojeno od ostalih, tamo pored bine?

N.B. Ti stolovi su bili namijenjeni muzičarima koji prate sve pjevače i izvode dio programa koji nije folklorni. Ali eto folkloristi su se odlučili da sjednu baš tamo.

Bošnjak: I na kraju, možete li mi reći, koji su vaši budući projekti pored pomenute pozorišne predstave?

N.B. Imamo u planu promociju dvije knjige, septembra, oktobra će biti seminar o bošnjačkom kulturnom predanju koje je financirano od JSKD i Ministarstva za kulturu, a 1.7.2004 odlazimo na međunarodni folklorni festival u Bosansku Otoku.

Eto tako sam se ja družila do pola noći, platila sam ulaznicu 1000 SIT kao i sva raja s kojom sam došla. Tražili smo mi popust, ali što bi oni dali omladini popust pogotovo što smo iz Ljubljane došli, gorivo potrošili, gladni naravno da smo bili, i za ćevape smo im odvojili pare i što mi je bilo najgore sjedjeli smo u preosvijetljenoj i preglasnoj dvorani i samo smo se gledali. Tako je komunikacija počela da teče neverbalno.

Bez riječi, dovoljno je samo da te neko zgrabi za ruku i odvuče pod binu i skontaš da treba da plešeš. Onda vidim kako svi šire ruke i imitiraju neke ptice, neke avione i onda skontam da je na bini zvijezda večeri s pjesmom »Ko avion izgledaš mi mila...« Ja sam više puta bacila oko na separirane slovenske folkloriste i pomislila sam »Ej, dali se oni večeras u ovoj dvorani osjećaju tako marginalizirano, kao što mi se čini da su marginalizirani Bošnjaci u Sloveniji.« Hazemina Đonlić

Radio emisija o Bošnjacima na Radiu ŠTUDENT Obavještavamo vas da smo počeli s emitovanjem radio emisije zvanu »Podalpski selam« na Radio Student (www.radiostudent.si), na frekvencijama 89,3 Mhz. Samim imenom emisije smo na neki način saželi samu bit ovog našeg druženja, dakle selam ispod Alpa kao simbol prisutnosti Bošnjaka na ovim prostorima, što će reći, da smo i mi Bošnjaci dobili svojih pola sata medijskog prostora u R Sloveniji ili bar u Ljubljani i okolini, tu gdje se Radio student čuje.

Sama emisija je inače vremenski planirana za svaku drugu nedelju oko

13.30 sati, u trajanju od pola sata. U emisiji imamo namjeru upoznati vas sa najaktuelnijim vijestima i informacijama od značaja za bošnjačku zajednicu u Sloveniji.

Emisiju vode mag. Admir Baltić i Emina Zejnić.

A u kratkim crtama da vam i objasnimo kako je uopće došlo do ove emisije: Sve je to ispalo manje više slučajno, Peter Barbarič (odgovorni urednik na Radio student), je ne tako davno intervjuis'o jednog vrijednog našeg aktivistu sa slovenske obale, Sanela Fejzića, a taj isti Sanel je glavni pokretač bošnjačkog internet portala na adresi www.slotekbir. net, iza tog portala stoji još i koliko toliko uigrana ekipa mladih Bošnjaka i Bošnjakinja, koji se trude, da putem interneta pretstave prvenstveno bošnjačku zajednicu u Sloveniji i toj istoj zajednici obezbjede neko virtualno okupljalište, na kojem se ujedno mogu dobiti informacije, do kojih se inače malo teže dolazi.

Taj bošnjački internet portal radi pod patronatom Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije, koji je pak krovna organizacija svih bošnjačkih organizacija u R Sloveniji i ujedno i glavni pregovarač sa državom Slovenijom kad su u pitanju neke teme od vitalnog interesa za bošnjačku zajednicu u ovoj nam zemlji.

E.Z.

Ubijanje smrti bila želja i sposobnost, da se ta apokalipsa preživi na drugoj strani.

Imamović, kroz svoje djelo Ubijanje smrti kroz kratke priče na posve slikovit način opisuje ratne dane u Tuzli i njegova viđenja.

Zadnji četvrtak u mjesecu maju u Kopru je obilježena posjeta bosansko-hercegovačkog pisca, inače trenutno tuzlanskog gradonačelnika g. Jasmina Imamovića.

Skupa sa slovenačkom pisateljicom Mojcom Kumerdej gostovali su u koparskoj knjižari Libris u okviru festivala Fabula.

Večer je započeta sa čitanjem jedne od priča iz knjige g. Imamovića.

Koliko je bila želja četničkih granata, da razore i ubiju na jednoj strani, još veća je

Kako zaključi jedan gost pomenutog večera, to je knjiga koja pomaže, da i Slovenci shvate šta se to zaista dogodilo u Bosni.

I, zaista, dok je jedan mladić čitao jednu od priča o rođenju Imamovićeve druge kćeri, na licima gostiju moglo se vidjeti kako sa jakim emocijama prate svaku riječ i probaju shvatiti rat u Bosni.

Pomenutu knjigu možete kupiti u Librisu (www.libris.si) Sanel Fejzić

statusa bošnjačke manjine u R Sloveniji i da je pokrenuta skupna iniciativa Bošnjaka, Srba, Hrvata, Albanaca i Makedonaca za promjenu Ustava R Slovenije.

Prijem delegacije dijaspore u Predsjedništvu BiH Dana 11.06.2004. godine u u prostorijama Predsjedništva Bosne i Hercegovine održan je sasatanak predstavnika Predsjedništva BiH i drugih državnih institucija sa delegacijom Svjetskog Saveza dijaspore Bosne i Hercegovine.

Ispred Predsjedništva Bosne i Hercegovine na sastanku su učestvovali presjedavajući Predsjedništva BiH g. Sulejman Tihić, i predstavnici kabineta članova Predsjedništva BiH g. Stjepan Kljujić, savjetnik hrvatskog člana i g. Simo Buzalo, svajetnik srpskog člana Predsjeništva BiH. Susretu su prisustvovali ispred Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice g.

Mirsad Kebo, ministar i g-đa. Ruzmira Tihić-Kadrić, pomoćnik ministra, ispred Ministarstva Vanjskih poslova g. Ibrahim Đikić, pomoćnik ministra i Ministarstva civilnih poslova gosp. Srđan Arnaut, savjetnik ministra.

Delegaciju Svjetskog saveza dijaspore BiH činilo je 20-tak članova Glavnog odbora SSDBiH i aktivnih članova dijaspore, među njima takođe i predstavnica Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije, potpisnica ovog teksta.

Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine g. Sulejman Tihić, upoznao je

prisutne o aktualnoj situaciji i reformama koje se provode u Bosni i Hercegovini, istićčući da je oprisutan vidljiv napredak.

Presjedavajući Predsjedništva BiH je nakon kraćeg izlaganja pozvao pruisutne da postavljaju pitanja, te da se dalji tok sastanka odvija u međusobnom dijalogu.

Ispred Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije upućena je informacija i apel na državne vlasti BiH o zahtjevu o priznanju

Nakon toga uslijedila su pitanja predstavnika dijaspore koja su se odnosila na pitanje Izmjene Zakona o državljanstvu, u dijelu koji se odnosi na legalizaciju dvojnog državljanstva, zaključivanje sporazuma o dvojnom državljanstvu sa državama čiji pravni sistemi to dozvoljavaju, mogućnosti organiziranja konzularnih dana po pojedinim državama, zaključivanje bilateralnih sporazuma o dopunskom obrazovanju djece u iseljeništvu na maternjem jeziku, mogućnosti osnivanja posebnog Ministarstva za dijasporu, potrebu izmjene Izbornog zakona kojim bi se omogućilo našim građanima u inozemstvu da glasaju u diplomatsko konzularnim predstavništvima BiH, mogućnostima uključivanja dijapore u procese u Bosni i Hercegovini i mogučnost učešća predstavnika dijaspore u vlasti i dr.

Ovom prigodom u ime Svjetskog Saveza dijaspore Bosne i Hercegovine i građana u iseljeništvu uručena je "Peticija o dvojnom državljanstvu" koja je potpisana od oko 50 000 građana BiH u iseljeništvu, presjedavajućem Predsjedništva Bosne i Hercegovine, g. Sulejmanu Tihiću, ministru za ljudska prava i izbjeglice g. Mirsadu Kebi, g. Ibrahimu Đikiću, pomoćniku ministra u Ministarstvu vanjskih poslova i g. Srađanu Arnautu savjetniku ministra Ministarstva civilnih poslova.

Predstavnici državnih institucija su obećali poduzeti potrebne aktivnosti na izmjeni Zakona o državljanstvu kako bi se riješio ovaj zahtjev dijaspore i legaliziralo dvojno državljanstvo.

Zašto je film Mela Gibsona sporan? Zašto je već prije samog prikazivanja u kinotekama izazvao toliku napetost i uznemirenost? Pasija je još jedan u nizu filmova koji se dotiče vjerskog sadržaja i po kritikama sudeći i reagovanju kako medija tako i različitih zajednica izazvala je velik interes. Za samo filmsko prikazivanje života Isaa a.s. do sad se odlučilo nekoliko velikih režiserskih imena: Pasolini, Zeffirelli, Scorsese ali nijedan nije uspio prikazati Poslanikovih zadnjih dvanaest sati života tako mučnim, krutim, krvavim..., kako je to uspio Gibson. Brojni gledatelji su u njemu (filmu) pročitali različite poruke: Židovi antisemitizam, drugi proameričku aktualnu političku apologiju okupacije, treći nedopustno širenje netrpeljivosti, četvrti prikaz historijskih činjenica...

U historiji samog čovječanstva uvijek su bili i biće događaji koji ljudima i široj zajednici ostavljaju dubok trag iako u samo vrijeme događaja nismo ni svjesni njihovog značenja (ili bar ne u cijelosti). Neki su bili nagovješteni ali ih ljudi nisu željeli vidjeti, prepoznati, prihvatiti...

Jedan od tih događaja bio je Isa a.s. Isa a.s. je prema islamskom učenju Božiji poslanik.

Muslimani ga kao takvog vjeruju. Mogu i moraju hvaliti kao Poslanika jer ga i sam Kur'an hvali i ubraja u velike Božije pejgambere i odabranike. O njegovom životu malo se zna ali zasigurno se može reči da je bio poslan Israelčanima, poučen pismu i mudrosti, i Tevratu i Indžilu, i da dozvoli nešto od onoga, što je prije bilo zabranjeno. »... donosim vam dokaz od Gospodara vašeg, ... i da potvrdim istinitost Tevrata, objavljenog prije mene, i da vam dopustim nešto što vam je bilo zabranjeno...

Allah je doista moj i vaš Gospodar, pa se Njemu klanjajte; to je pravi put.« (Ali Imran: 49, 50, 51) Kao i svaki Poslanik i on je imao život pun iskušenja, poniženja, trnja, provokacija... U principu Isa nije ništa odstupao od ostalih Božijih poslanika po pitanju teškog i odgovornog puta, kojeg mu je Bog dodijelio. Ali, kako je Pasija film o posljednjih dvanaest sati Poslanikovog života ću spomenuti tri poglavlja iz Kur'ana koja također govore o Isa a.s. završetku misije i o odnosu između njega i naroda kojem je bio poslat: 1.»A kada se Isa uvjerio da oni neće da vjeruju reče: 'Ko su ti što će me u ime Božije pomoći?' Učenici odgovoriše: ' Mi, mi ćemo biti pomagači Božije vjere. Mi vjerujemo Boga, a ti budi svjedok da smo mi poslušni Njemu.' ...I nevjernici počeše smišljati spletke, ali ih je Allah otklonio, jer On to umije najbolje. Zatim Bog reče: 'O Isa, dušu ću ti uzeti i k Sebi te uzdignuti i spasiću te od nevjernika i učiniću da tvoji sljedbenici budu iznad nevjernika sve do Sudnjeg dana. Zatim ćete se svi Meni povratiti i Ja ću vam o onom u čemu se niste slagali presuditi.'« (Ali Imran: 52, 54, 55) 2.»Govorili su: ' Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahovog poslanika'...

A nisu ga ni ubili ni razapeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su

nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Bog uzdigao Sebi. A Bog je silan i mudar.« (An-Nisa': 157, 158) 3.»A kad Allah rekne: 'O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: prihvatite mene i majku moju kao dva božanstva uz Allaha?' Isa će reći: 'Hvaljen neka si Ti! Ne dolikuje meni da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; samo Ti jedini sve što je skriveno znaš. Ja sam im samo ono govorio što si mi Ti naredio: klanjajte se Bogu, i mome i svome Gospodaru! I ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao: Ti nad svim bdiš!'« ( AlMa'ida: 116, 117) U ajetima sure Ali Imran govori se, kako možemo vidjeti, o Isa a.s. uzdizanju k Njemu i spašenju od nevjernika. Postoje razilaženja na koji način se to desilo. Dvosmislenost pojedinih riječi u ajetima bile su povod različitim tumačenjima i razilaženjima u odnosu na samu sadržinu ajeta.

Mnogi komentatori Kur'ana Častnog smatraju, kako je zapisao rhm. Đozo, oslanjajući se na ovaj ajet i izvjestan broj hadisa da Isa nije umro, nego da je tijelom uznesen i da će se pred Sudnji dan ponovno povratiti na zemlju. S obzirom na mnogobrojnost hadisa, koji govore o ponovnom dolasku Isa, njegovom boravku na zemlji i primjeni propisa islama, to vjerovanje u ponovni dolazak dobilo je obilježje dogme, postalo je sastavni dio islmskog vjerovanja, iako za to nema nikakvog ozbiljnog osnova, tvrdi dalje u svojim fetvama rhm. Đozo. Istina je da ima mnogo hadisa, među njima i iz čuvene Buharijine zbirke, međutim, s obzirom na to, da svi ti hadisi spadaju u kategoriju hadisa sa pojedinačnom, a ne mutevatir predajom, ne mogu se uzeti kao mjerodavan oslonac, jer je ovdje riječ o vjerovanju gdje se traži stopostotni, sigurni dokaz, tvrdi rhm Đozo. Kur'an je jasan, nedvosmislen po pitanju smrti Isaa a.s.

Već spomenuti ajeti govore da mu je Bog uzeo dušu, znači, da je umro. I prema tome, drugi komentatori tumače uzdizanje Isaa u Božije visine kao uzdizanje njegovog ugleda, njegove historijske uloge i značaja njegove misije. Glavni cilj Isa a.s. neprijatelja bio je uništiti njegovu nauku, misiju i poziv. Nauka, koju je bez sile i prisile širio, smetala je neprijateljima jer je predstavljala opasnost za njihove društvene položaje i pozicije. To se lijepo vidjelo i u samom filmu, u Pasiji.

Potrebno ju je bilo uništiti. Činjenica je da nisu uspijeli u svojoj podloj namjeri uništiti ni nauke a ni Isa a.s. Ugleda.

U historiji je Isa a.s. zabilježen kao njezin značajan tvorac, broj onih koji ga i danas poštuju ogroman je. Samu historijsku ulogu Isaa a.s. je i Kur'an energično podržao, suprotstavio se svim podvalama i pokušajima da se njegovo ime okalja i umanji historijska uloga. To i je, po nekim velikim islamskim učenjacima, pravi smisao kur'anskog teksta o Poslanikovom uzdizanju Bogu. Što se pak tiče raspeća, Kur'an ga jasno poriće i kategorički odbija. Bog nije dozvolio da se dogodi takvo poniženje, da bude Poslanik

razapet sa razbojnikom, spasio ga i time je osigurao historijski ugled i slavu Poslanikovom imenu.

Jedno od mučnih pitanja za moderne istraživače jeste - šta je Isa o sebi zbilja mislio i šta govorio: sin Božiji, Mesija, Prorok...? Činjenica je da postoje različita gledanja na osobu Isaa; za jedne je on samo Božiji poslanik, a za druge više Bog. Islam je po svemu napisanom vrlo jasan u kojoj mjeri prihvata Isu a.s.. Bog je Jedan i Jedini, a Isa a.s. je Božiji poslanik, kao i Muhammed a.s.. Bio je poslan da prenese Objavu. U islamskom učenju sura Ihlas jasno govori o islamskom shvatanju Božijeg jedinstva: »Reci: On je Bog Jedan! Bog je utočište svakom! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!« Kršćani s druge strane vjeruju u Boga, koji je jedini u svojoj biti, ali u trojstvo božanskih osoba: otac, sin i sveti duh.

Potrebno je naglasiti da su na prvom koncilu u Nikeji 325. godine Isa a.s. izjednačili s Bogom i kasnije na šestom carigradskom koncilu, 680., zaključili da Isa ima dvije volje ljudsku i božansku i tako je kroz stoljeća izgrađen lik bogočovjeka i boga. Što u islamu predstavlja širk, pripisivanje druga Bogu, najveći grijeh.

Jednostavno neprihvatljivo.

I da privedem kraju; svi poštujemo Isaa, hvalimo ga i veličamo (kao Poslanika), ali svak na svoj način. Kur'an je posljednja Božija objava, on je sinteza svih ranijih objava, koja sadrži ono što je imalo i što ima trajnu vrijednost. Kur'an je prihvatio sve osnovne koncepcije ranijih objava; kao što je vjerovanje, molitva, odgovornost, moral..., ali ne i način vjerovanja, molitve. Ne obavezuje ga ni tehnika vjerovanja u ranijim objavama jer je kao najsavršeniji oblik Božije objave prevazišao tovrsna formalna i tehnička pitanja i ostavio ih ljudima da ih riješe prema prilikama i potrebama života.

Danas je potrebnije više nego ikad naglašavati u našim međukonfesionalnim odnosima ono što nam je zajedničko. I na tome graditi čvršće odnose, voditi dialog. Jer zajedničko nam i jeste ono što je zbilja suštinski. Različite su samo forme i načini potvrđivanja, očitovanja i manifestiranja suštine, koja je jedinstvena. Ni društvo, a ni čovjek nemaju ništa od toga kako se zovemo, kakve vjerske, nacionalne i ideološke oznake nosimo. Ništa od nabrojanog samo po sebi nije važno i ništa ne znači ako nije potvrđeno djelom. A upravo djela su ta koja nas u međusobnim odnosima vežu. Ona određuju našu vrijednost i položaj u društvu (tako bi bar trebalo biti).

Bog je stvorio čovjeka, omogućio mu život na zemlji, dao mu razum i Objavu. Do čovjeka je da svojim djelima i vjerom zaradi dobro, džennet. Svi smo do neke mjere upleteni u tajne zla odn. odraz nasilja skriva se u srcu svakog čovjeka i ako smo toga svjesni možemo to okrenuti u dobro, u ljubav, u suživot, u miroljubivost... a Pasija je film, koji je mogao šokirati samo potpune idealiste, uvjerene u isključivu i apsolutnu dobrotu ljudske rase. A zaboravljamo da je samo Bog apsolutan apsolutno dobar.

Temelj Kako internet postaje svakodnevnim oblikom komunikacije, počele su se pojavljivati i želje za izradom ličnih internet stranica.

Nekad su to imali samo »posebni«, dok su se ostali mogli samo diviti njihovim djelima.

S obzirom, da se radi o vrlo širokoj temi u ovom, prvom dijelu ću napisati nešto na čemu svaka stranica stoji a to je temelj.

Kao i svaka kuća, bez dobrog temelja, neće drugo trajati. Tako je i sa internet stranicom.

Pet tački Najvažnija stvar kod stranice je ideja.

Stranica može biti i najružnije djelo u internet vodama po pitanju izgleda ali ako je ideja tj. tema prava, može biti i najzani-

ČASOPIS ZA KULTURNU I DUHOVNU AFIRMACIJU BOŠNJAKA

Izdavač: BOŠNJAČKI KULTURNI SAVEZ SLOVENIJE P.P.1624 1001 LJUBLJANA GLAVNI UREDNIK Hasan Bačić

ODGOVORNI UREDNIK Abdulah Mehmedić

REDAKCIJA Fahir Gutić, Fajik Zukanović, Huse Muminović, Šaban Delić, Nadina Sadiković, Husein Kustura

DOPISNIŠTVO Sanel Fejzić, Koper

TEHNIČKO UREĐENJE Fahir Gutić, e-mail: guta@email.si Abdulah Mehmedić

ADRESA Bošnjaška kulturna zveza Slovenije, P.P. 1624 1001 LJUBLJANA e-mail:bosnjak@slotekbir.net bkzs@slotekbir.net bkzs.fljds@siol.net Matični broj: 1161148 Poreski broj: 18322697 Tran. račun: 02083 - 0090659476 Štamparija: NOVA LINIJA d.o.o.

Kašeljska 46 e 1129 Ljubljana Zalog

Stavovi autora nisu uvijek identični stavu redakcije!

mljivija. Ideja tj. tema je razlog zbog koje će gosti prvi put doći i još veći razlog zbog kojeg će gosti dnevno ili više puta na dan dolaziti. Ideja je kao srce stranice. Kad ideja izgubi svoje značenje, postojanje stranice je već zapečaćeno.

Nakon što imate ideju morate razumjeti ko su vaši potencijalni gosti. Webmaster (osoba, koja pravi internet stranice) koji ne zna ko su njegovi gosti je kao onaj koji pravi političku TV emisiju za djecu od 5 godina. Obično se radi o osobi, koja pravi stranicu samo za sebe tj. on je jedini gost.

Pravi sadržaj je treća stvar na koju morate obratiti pažnju. Dobra ideja bez pravog sadržaja je kao prazna ljuska oraha, lijepo a prazno. Četvrta stvar zbog kojeg ćete stranicu učini svakodnevnom stanicom za internet putnike je preglednost. Stranica mora biti urađena tako, da odgovara intelektualnom prosjeku vaših gostiju. Ista stranica za djecu ili za običnu raju ili za »stručnjake« iz nekog područja ne može biti jednako građena. U svakom primjeru morate težiti preglednosti. Glavni menu uvijek mora biti pred očima gosta, jer samo tako će imati osjećaj, da ima kontrolu nad stranicom, u suprotnom brzo će se izgubiti i odustati.

Peta i zadnja stvar koja zahtevija zaista mnogo vremena i iskustva je dizajn tj. izgled stranice. Pošto je široka tema nabroja ću samo par stvari koje morate imati na umu: izgled stranice mora se uklapati sa sadržajem, broj glavnih boja koje ćete koristiti na stranici možete biti maksimalno 4 (ukoliko ne pravite stranicu za lokalni cirkus). Svako želi biti viđen al napravite stranicu tako, da vi niste u centru pažnje (ukoliko niste narcist), već da je to izabrana tema. Nemojte previše drobiti podteme.

Svakako je poželjno, da je stranica što više automatizirana al’ to zahtijeva neko predznanje tj. iskustvo. Ono što je važnije kod stranice je to, da nije plagijat.

Plagijat je prosto kazano krađa tuđeg djela i predstavljanje kao svoga. To je kao kad bi se podpisali pod knjigu koju niste napisali. To je ujedno i najveća sramota za jednog webmastera, koja se prije ili poslije otkrije.

Stranica je kao kuća. Svaki koji želi da mu kuća imalo nalikuje na kuću prvo će na list nacrtati (ako već ne plati arhitekta, da to uradi) kako će da izgleda. Naravno, to neće biti kopija stranice al svakako će biti temelj.

Temeljito skiciranje stranice svakako će doprinijeti preglednosti stranice i jednostavnosti održavanja a sa time i kvaliteti.

U narednom broju Bošnjaka moći ćete pročati koje alate tj. aplikacije su vam potrebne da počenete praviti svoju prvu internet stranicu. Naći ćete i linkove, koji će sigurno biti dobra početna tačka za vašu buduću webmastersku karijeru.

»Allahu se klanjajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima i siročadi i siromasima...« (En-Nisa 36) U svakom vremenu i u svakom mjestu živjela su djeca koja su zbog ovog ili onog bila napuštena.

Sve do prije nešto više od stotinu godina takva bespomoćna djeca često puta bila su plijen raznovrsnih trgovaca robljem. I danas postoji nešto slično, naročito u siromašnim zemljama. Npr. u Indiji se prema mnogim svjedočenjima i danas djeca prodaju za samo nekoliko dolara. Što je još poraznije bivaju prodata od strane svojih roditelja. Iz te iste megadržave gdje hajvan ima veča prava od insana upravo ovih dana stižu vijesti o masovnim samoubistvima motiviranim upravo iz siromaštva.

Mediji prenose da je zbog suše, oskudice, prevelikih dugova i gladi u zadnjih nekoliko sedmica bilo nekoliko stotina samoubistava.

Očajnici iz najnižih kasti nakon svega (krađa, prostitucija, prodaja djece i dječijih organa, prelasak u drugu religiju) posežu za samoubistvom i na taj način se riješavaju životnog problema, zvanog siromštvo.

Naša domovina Bosna i Hercegovina zbog agresije i posljedica koje je su nastale zbog nje danas odgaja djecu koja takodje nemaju roditelje. Okolnosti zbog kojih su djeca postala siročadima su različite. Takodje sudbine su različite. Životne priče koje pričaju odgajatelji u ustanovama za zbrinjavanje su žalosne i svakom merhametli čovjeku natjeraju suze na oči.

Kada dođete u jednu takvu ustanovu okruže vas ta mlada lica i čudno gledaju u vas.

Mnogo je takvih domova u Bosni. U njima su djeca koliko toliko zbrinuta sve do punoljetstva, nakon čega moraju nafaku da traže sami, izvan doma. U Zenici se nalaze dva doma za nezbrinutu djecu. Dio sredstava dobivaju od države, a dio donacijama od strane raznih donatora. Projekat kojeg je imala FTV zvani HUMANA TELEVIZIJA bio je pravi pogodak i jedna od rijetko pametnih stvari koje su odradili. Bilo je mnogo porodica, bolesnih i siročadi kojima se pomoglo na taj način. Jedni između ostalih koji su mnogo doprinijeli pomenutom projektu su svakako džemati iz BiH i dijaspore.

Takvi projekti ne bi trebali biti periodični sve dok ima onih kojima je pomoć potrebna.

Takvi projekti imperativ su društvu sve dok na zemlji ima nemoćnih i ugroženih. Islamska zajednica Kočevje u posljednjih godinu dana je nekoliko puta materijalno pomogla Domu za porodično zbrinjavanje djece MOST u Zenici, te ostaloj djeci koja su smještena u domove za siročad. Uz materijalnu pomoć pokušali smo da djeci dadnemo i malo pažnje i ljubavi.

Uprkos brojnosti te djece, činjenica je da su rijetki oni koji danas nude bilokakvu vrstu pomoći. Mi smo tih dana bili jedni od rijetkih donatora. Donacija nije bila pretjerano velika.

Oko 100 l mlijeka, oko 100 pampers pelena, dječja hrana dječja roba i igračke te nekoliko paketa dječije kozmetike, koja je za rad u tom domu neophodna. Čudno je bilo to kada smo na holu doma Most djelili čokolade, gledali smo, a oni kojima su bile namjenjene su ih uzimali bez nekog velikog interesovanja.

Na pitanje zašto, odgajatelj nam je rekao da su ta djeca željna više pažnje i ljubavi nego čokolada... Subhanallah! Koliko samo djece ne zna cijeniti tu roditeljsku ljubav, a drugi su je opet željni! Divan je osjećaj kad dijete koje nije nikad osjetilo majčinog zagrljala niti očevog

poljubca, zagrliš i šaputaš mu sasvim jednostavne dječije rečenice...

Dijete se sasvim umiri i u u trenutku u tebi vidi nekog mnogo bliskog...Dijete je željno ljubavi, željno je pažnje. Zbog beba starih samo nekoliko dana nađenih pred vratima nečije kuće, djece koja još nisu bila ni u školi, tinejdžera koji maštaju o životu i idealima, u domu Most u Zenici i drugdje širom BiH čovjek može zaslužiti sevape kod Boga...

Neka ovo bude apel svima koji mogu pomoči neka pomognu takvim ustanovama.

Neka siročadima poklone ljubav i neka je oni osjete. Koliko je između njih samo onih čiji su očevi umrli braneći našu domovinu, a majke nakon što su silovane krvnički ubijene. Takvoj djeci se mora i treba pomoči. Ne naređuje li nam i naš dini islam da ih moramo paziti?!

Jesmo li zahvalni Bogu što naša sudbina nije takva bila i ko je siguran da neće ne d'o Allah i njegovo dijete u nekom sličnom domu završiti.

Završimo riječima koje ushićuju muslimansko biće i navode ga da dobro čini, riječima Plemenitog učitelja, najboljeg pedagoga, našega pejgambera Muahammeda a.s. gdje kaže: „Ako želiš da ti omekša srce i da postigneš svoj cilj, budi milostiv prema jetimu i pomiluj ga po glavi, nahrani ga hranom koju ti jedeš, tvoje srce će omekšati i svoj cilj ćeš postići“ (TABERANI) Pomozite djeci da žive, jer oni nisu tražili da budu rođeni...

(Citat sa crteža jedne djevojčice u domu Most u Zenici) Sličnu akciju izveli smo i u Medvodama, gdje smo humanitarnu pomoć uručili porodici Saleem iz Iraka. U humanim planovima Islamske zajednice Kočevje realizovat ćemo ako Bog da i humanitarnu akciju za muslimansku porodicu iz Afrike, koja boravi u Sloveniji. Za sve inf. možete se obratiti

NA PRAVI PUT SAM Mati moja: Stabljika krhka u saksiji.

Pod strehom pitoma kumrija.

Vijek u četiri duvara. Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i milosnim.

Derviš s tespihom u tekiji.

U

Antologiji krajiške poezije koju je pripremio Zilhad Ključanin a izdala NIP »Unsko-sanske novine«, 1996. godine u Bihaću u predgovoru o Skenderu kulenoviću autor kaže: »…Skender Kulenović je rođen u Bosanskom Petrovcu, 1910. godine.

Begović, čija je familija ekonomski propala.

To je zasigurno, bio jedan od odlučnih razloga što se mladi Skender počeo boriti za ,,socialnu pravdu,, . . .Skender Kulenović je od socrealizma pokušao, na samom početku velim, pobjeći u jezik.

I do dana današnjeg, ostao najveći maestro našeg jezika.

Ostavimo li po strani njegovu STOJANKU koja po jeziku spada u geačkosrpski idiom već u ŠEVI Skender doseže mnoge do tada nedostignute visine našeg jezika. . . Mada je ŠEVA intenzivnog i jakog poetskog naboja (angažirana do skrajnosti), u njenim pasažima postoje dijelovi poetskog govora koji nagovještavaju drugi Kulenovićev pjesnički lik, lik stišanog govora, mehke i iznijansirane životnosti, lik Bošnjaka Skendera Kulenovića.

To, bošnjačko, svoje lice Skender će do smrti skrivati, i nikad do kraja pokazati.

Primjer za to je poema NA PRAVI PUT SAM TI ,MAJKO, IZIŠO, koja je pronađena tek sedamdesetih godina! Cijeli Skender je stao između ta dva etnosa srpskog i bošnjačkog priklanjajući se više prvom, žudeći više drugi.

Nama ostaje samo da, žaleći, konstatiramo da je u tom »raspeću« bespovratno izgubljena mogućnost da bošnjsčka književnost dobije velikog pjesnika, jednog od najvećih u Evropi. (Tvrdim: da je pjesnik Skender Kulenović bez kalkuliranja zaronio u svoju bošnjačku prirodu bio bi jedan od najvećih svjetskih pjesnika!).

Ovako imamo dobrog i, u okvirima naše nacionalne književnosti, izrazitog pjesnika (uz MAKA, najvećeg) ali u svjetskim tokovima prosječnog….«

U mejtefu, u zutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj, ovaj i onaj svijet ugleda: Po kosi osjeti rosu meleća, na uhu crni šapat šejtana, u srcu prelest saraja džennetskih i stravu vatara džehennemskih, pred očima čengel strašnog Azraila što dušu vadi iz žila roba Božijeg.

Djevojkom, s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom i preko sokaka, zavrnutih dimija, rumenim je listovima trepetala, kaldrmom grbavom pod kućom mokrim je nanulama klepetala, od muških je očiju bježala: čista da dođe onome koji joj je zapisan, kadifa bijela i kap rose sabahske, na njegov dlan.

Na dan petput je od svog Allaha iskala taj da joj bude mlad i pitom ko softa, i ko kadija pametan.

Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.

Srmom i jagom u čevrme slivala.

Svilom iz grla, podnoć ga zazivala: "Kolika je duga zima bila..."

Na pjesmu: mjesečinu, na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene, Allah joj njezin, na dahu svoje milosti, spusti sa njezine zvijezde sudbine duvak paučinast, ucvao zlatima, bogatu udaju: Te ićindije, đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese: fijaker stade pred avlijskim vratima, siđoše jenđije.

Grlo i koljena britka strepnja prešiječe.

Srce glomnu.

Glava prekrvi.

"Tako ti velikog straha i milosti,

on da mi bude dobar i ugasan, i ne odmiči me u daleku tuđinu, i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!"

Premrlo krto joj tijelo u feredžu, u kabur tijesan, slijep, zagušljiv staviše.

Ko ranjeniku, glavu joj bijelim tulbentom zaviše.

Ko s ovim svijetom, s rodnom se kućom i plahim Šumećem u Šumeću suza, majci na prsima, rastajala.

Ko mejita, obeznanjenu je u fijaker unesoše, i dva je ata, ko na onaj svijet, zanesenu ponesoše i ko kadifu bijelu i kap rose sabahske, mom je ocu donesoše.

Usnom i čelom, tri nove ruke poljubi: svekru, svekrvi, njemu.

I kako tada sakri pred njim oči, nikad mu vise u njih ne pogleda: Nit joj bje softa, nit kadija!

Pred svitanja, prigušiv dah i lampu, uz mrtvi sokak batrgav mu je korak osluškivala.

Pjanom, kundure mu ubljuvane odvezivala.

Stranca, pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.

Voskom podova i mirisom mivene puti, svjetlinom odaja i grla, kajmakom na kahvi, cimetom jela i tijela, zalud ga je, zalud dočekivala: Sljepočice nikad joj ne dirnu dlanovima dragosti, već je istrga kliještima požude.

Poslije svakog poroda, šamijom se mrkom podnimljivala.

Zelene nokte u tjeme joj je svekrva zarivala: Bez njenog pitanja ne dahnu.

U četiri tupa duvara klonulo je othukivala.

"Golemo nešto, golemo sam ti skrivila"

TI, MAJKO, IZIŠO - Allaha je zazivala - svakoga klanjanja.

Na tespih žut: suze ćilibara, na žute usne: zapis koji šapće, na dlanove: žuta, Allahu otvorena šureta, Allah joj njezin, prstom svoje milošte, otrese s njene zvijezde sudbine rosu vedre rumeni, nur u pomrčinama: Te noći, ja joj se rodih: sin ko san!

Izažeh joj se iz krvi: Bjeh joj razgaljenje u grčinama.

Odlomih joj se od srca: Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.

Bjeh joj sunce u četiri duvara.

Hašiš tupim moždanima.

Ko pjenom smijeha, sapunicom je omivala butiće mi rumene, ko u dušu, U pamučne me uvijala pelene.

Dojkom ko hurmom na usta mi je u bešici slazila.

Ko svoj uvir, na dojku je uvirala u mene.

Nad dahom mi je strepila ko jasika.

Da joj ostasam - Allaha svog je molila ko jablan uz vodu, i da joj ubijelim, urumenim ko djevojka pod šamijom, i da joj upitomim ko softa pod ahmedijom, da joj ne budem kockar ni pjanica, nego sve škole da joj izučim, i da joj budem učevan i ljudevan i kućevan, i da se pročujem u sedam gradova, pa da me onda na glasu kućom oženi, pticom iz kafeza, koja ne zna na čem žito, na čem vino rašte, o kojoj se prvi momci izlaguju petu da su joj i pletenicu vidjeli, o kojoj krmeljive ebejke šapuću ko o sehari mirisnoj zaključanoj.

Kućom i dušom mir i bogatstva da joj rasprostrem, kuću i dušu bajramskim slastima da joj zalijem, pa kad joj se vratim iz čaršije, podvoljak da mi udobrovolji sofrom raspjevanom, nevjestom svjetovanom,

a kad joj od sreće i godina ohlade kapci očinji, ja, vid joj očnji, na svojim da je rukama, sretnu i mrtvu, u kabur mehki položim ko u dušek džennetski, zemlji i Allahu njezinom da je predadnem pravednu...

A trut begovski i rakija, u ocu muška pomama - kućni hajduci vukodlaci kuću i dušu joj ko vode rastakahu, dok jedne noći dođe poplava, odnese zemlje i kmetove, a zadnji dukat, što joj ostade, zadnje zrno bisera, zadnji ćilim pojede rz begovski bezruki i glad bezoka: Rodnu kuću prodasmo i gola čerga postasmo, plašljiva, kirajdžijska...

Od tespiha su joj jagode drvenile.

Od aminanja joj ušnice mavenile.

Ko truhlež slezenu memla joj je progrizala zelena dva žuta obraza u četiri siva duvara.

Pijavica gladi tjemena nam nesvjesticom sišala.

A ona, ko zemlja pregladnjela, u žile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala: Od starog zara haljine mi skrojila da joj u školi ne krijem golih laktova, a kad joj se vraćah s knjigama, s glađu u mozgu, sa zimom pod noktima, dva mi je promrzla krompira gulila i nekakvu mi pticu bajala koja je pjevala kad joj je bilo najgore: Samo da jednom kuću i srce joj napunim i na put pravi da joj iziđem...

Kulenovićeve dvije majke i moj stid Kada sam, neki dan, čitao dvije pjesme posvećene mladome Tuliću (»Zemlja«), ja sam se sjetio promocije Durakovićeve antologije, Kulenovića, Stojanke »majke pravoslavne« i one druge »majke muslimanke« i onog mog stida, Melihinog plača i onog profesora. . .

Svi smo učili »Stojanku«, znali je napamet, a nismo ni znali, nisu nam dali da znamo za brižnu majku Muslimanku.

Dvije trećine života sam potrošio, možda i cio, profesor književnosti, strastan čitač, a divnu pjesmu Kulenovićevu, ali o majci Muslimanki, kao i mnoge druge pjesme i pjesnike muslimanske, otkriva mi D. Stidim se, stid ih bilo. Pa mi još pričaju o ugroženosti.

Nedim Rizvanbegović: »Sarajevo na Kovačima«, (intimne zabilješke jednog logoraša)

»Bi Nijemac, bi Nezavisna, ali se na Kovačima niko ne ukopa. Dođe onaj ispod Durmitora, dadosmo mu sve, posadismo ga u centar Grada, a on se pope na sarajevska brda. On na brda, a mi na Kovače.« (Jedan Sarajlija drugom Sarajliji. Ja čuo, pa zapisao. N.R.)

Slike: Suljo Hujić Slike: Suljo Hujić

Slike: Suljo Hujić Slike: Suljo Hujić