Bošnjak 17

BOŠNJAŠKA KULTURNA ZVEZA BOŠNJAČKI KULTURNI SAVEZ SLOVENIJE List Bošnjačkog kulturnog saveza SLOVENIJE P.P. 1624 LJUBLJANA

e-mail: bkzs.fljds@siol.net bkzs@slotekbir.net

Iz nanine kuhinje

Ime bosanskog jezika ukinuli 1907.g.

Ako se vratimo na početak 20. stoljeća, vidjet ćemo da će on u Bosni i Hercegovini, uoči Prvog svjetskog rata, biti obilježen nesupjehom Kallayeve (Kalajeve) politike bosanske nacije i jezika jer će se Naredbom Zemaljske vlade 1907. ukinuti naziv bosanski jezik i zamijeniti nazivom srpskohrvatski. Bošnjacima će biti ostavljena mogućnost da unutar svojih nacionalnih institucija jezik i dalje nazivaju bosanskim.

Ipak će se, u samo predvečerje rata, 1912., pojaviti " Tursko-bosanski rječnik' Ahmeda Kulendera (štampan u Bitolju) a u školama će se do 1911. koristiti "Gramatika bosanskog jezika" sastavljena 1890. (nepotpisanog autora Frane Vuletića). Njoj će 1908. biti promijenjen (samo) naslov u "Gramatiku srpskohrvatskog jezika" i time definitivno iz zvanične nomenklature potisnuti ime bosanskog jezika, sve do zadnje decenije 20. Stoljeća.

Druga polovina 20. stoljeća 70-tih godina (što se poklapa sa izlaskom, 1966., za bosanskohercegovačku književnost i jezik dvaju iznimno značajnih djela "Derviša i smrti " Meše Selimovića i "Kamenog spavača" Maka Dizdara), vodit će se u Bosni i Hercegovini javne rasprave o zajedničkom standardnom jeziku, jezičnoj toleranciji i općenito o književnojezičnoj politici.

Godine 1970. Uredništvo časopisa "Život" (glavni i odgovorni urednik Mak Dizdar i urednik Veselko Koroman) objavilo je tematski broj pod naslovom Tradicija, teorija i sadašnja praksa u primjeni književnog jezika u Bosni i Hercegovini.

Iste godine će se, nakon Simpozijuma o jezičkoj toleranciji u Sarajevu, bosanska

posebnost u zajedničkom standardnom jeziku iskazati time što je, kako stoji u Zaključcima Simpozija, književnojezička stvarnost u Bosni i Hercegovini specifična između ostalog i zato što se tu "književni jezik razvijao u posebnim uslovima - da se u njemu ogleda kako naše autohtono bosanskohercegovačko kulturno naslijeđe, tako i uticaji nacionalnih kultura naroda srpskohrvatskog jezičkog područja “ Nakon toga će uslijediti (1973.) poznat skup pod nazivom Mostarsko savjetovanje.

Na njemu će se istaći princip njegovanja autentičnih književnojezičkih vrijednosti, koje su zajedničko blago svih naroda Bosne i Hercegovine. Prihvaćenim sintagme standardni izraz u BiH, pa bosanskohercegovačkl standardnojezički izraz isticana je posebnost i specifičnosti bosanskoherecegovačke "međuvarijante" zajedničkog standardnog jezika varijantski polariziranog.

Vraćeno povijesno ime bosanskome jeziku 1993.g.

28. septembra (rujna) 1993. vijest BOŠNJACI VRATILI POVIJESNO IME

Foto: Edina Z. Sa festivala nevladnih organizacija u Ljubljani

JEZIKA obišla je svijet. Naime, na Bošnjačkom saboru (u okruženom Sarajevu), oformljenom kako bi zastupao kulturne i političke interese bošnjačkog naroda, donesena je odluka da se Muslimani (kako su Bošnjake u fazi jugoslavenstva od Versaja do nedavno, i protiv njihove volje tako definirali) nazovu starim, povijesno utemeljenim imenom Bošnjaci. Odluka je imala povijesni značaj i dalekosežne posljedice.

Uvjet opstanka i kontinuiteta naroda je, pored državnog i ustavnog kontinuiteta, njegov jezik - kao temelj duhovne i materijalne kulture. Vraćanje naziva jeziku, sačuvanom u bogatoj bh. umjetnosti riječi, posljedica je očuvanog kontinuiteta.

Povijesno ime bosanskog jezika ukinuto je praktično dekretom (1907) (vidi korice Gramatike bosanskoj jezika iz 1890.), kako je bila odlučila Zemaljska vlada u Sarajevu.

Tim je činom ukinut naziv bosanski jezik iz službene, ali se nije mogao ukloniti iz neslužbene upotrebe, gdje je još dugo iza toga bio čuvan.

S druge strane, nije se nikakvim aktom niti dekretom moglo ukinuti niti previdjeti ono za što su se još Ilirci i Vuk bili dogovorili kada su se odlučili uzeti, za podlogu budućeg književnog sh/hs. jezika, ne specifični hrvatski ili specifični srpski govor (dijalekt), već lingvistički najčistiji kakvi su novoštokavski govori. (Usp.: I. Sekulić: "Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umetnost čiste genialnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koji nije samo čudo prošlosti nego i čudo sadašnjosti... ; A. Belić: "Ja neću sporiti lepote bosanskom govoru i stilu...; M. Krleža: "Andrićev je jezik izvanredan, kao što je za mene najlepši naš jezik - jezik bosanskohercegovačkih muslimana.

Uzmite na primjer Skendera Kulenovića, te Derviša Sušića, Mešu Seimovića, pa Aliju Isakovića ili Nametka ili Hamzu Humu ili ako hoćete i one muslimane koji

se javljaju ranije, još osamdesetih godina, može misliti o tome tko što hoće, ali ako se tome jeziku doda još i talent, onda je to literatura srca. ") Ime bosanskom jeziku, nakon izdvajanja dvaju standardnih jezika (hrvatskog i srpskog) iz standardnog sh./hs. jezika, usvojenog kao zajednički standardni ili književni jezik Srba, Hrvata, Muslimana (Bošnjaka) i Crnogoraca u zajedničkoj domovini SFRJ, Bosanci su mogli vratiti ponovo nazivajući svoj jezik bosanskim (kako su ga nazivali Bosanci svih konfesija u svojoj usmenoj i pisanoj kulturi od najstarijih vremena). Za takav naziv svog jezika izjasnilo se 92% "Muslimana", dakle Bošnjaka, u popisu 1991., ali i određeni broj ostalih Bosanaca.

U Bosni, utočištu naroda, vjera i kultura, Bošnjaci su gradili gradove, svoj govor bogatili i pisali pismima zajedničke svjetske civilizacije; u samoj molitvi nosili individualizam, a kolektiv gradili na temeljima zadanog prostora, zakona, konvencje i nauke. Nisu morali trošiti stvaralačku energju da bi u svojim knjigama uljepšavali sliku o samima sebi i tvrdili sa su utvrde gradovi a nijema kola najljepši balet. Bosanske arhitektonske asimetrije izgrađene od svjetla, vode i kamena, kaligrafija poezje, slikarski vez prirode sijali su kao dragulj naspram "zemlje seljaka na brdovitom Balkanu".

Bošnjačka multikulturalnost je vremenska i prostorna kategorja, kao i njihova Bosna i Hercegovina.

Kao što je nezapamćena surovost koju su katili Bosne i Hercegovine pokazali ustvari hropac civilizacije koja neminovno umire, odnosno skapava na pragu stoljeća za koji nije imala šifru ulaska, tako je i to za BiH ponovno rođenje.

U suvremenim je Bosancima sadržaj pažljivo ugrađivan i nježnom i grubom rukom povjesti. Njihova materjalna i

duhovna multikultura je markantna i rijetka, ali sa dragocjenim iskustvom komunikacje s vremenom koje dolazi.

(Bosna nema strah od nepoznatog jer je mjesto susreta civilizacija. Upoznala je univerzalnu, individualnu i kolektivnu duhovnost; preživjela sve revolucje na putu do individue, sve društvene formacje i konačno našla snage da sama sebi bira narodno i državno ime, i ime jezika.)

Zadnja decenija 20. stoljeća - rat 19921995. i političke i društvene promjene utjecali su na promjenu imena i jednim dijelom standardne norme našeg jezika formiranog na zajedničkoj novoštokavskoj podlozi na kojoj su formirani i jezici naših susjeda, hrvatski u Republici Hrvatskoj, srpski u Srbiji i Crnoj Gori.

Jezik, kojim su ispisane najljepše stranice književnosti prošlog stoljeća na ovim prostorima (djela Ive Andrića, Miroslava Krleže, Miloša Crnjanskog, Tina Ulevića, Maka Dizdara, Meše Selimovića i drugih), ima istu novoštokavsku osnovicu koja služi za standardni jezik i Bošnjacima, i Hrvatima, i Srbima, i Crnogorcima, kao i nekim drugim narodima koji su živjeli u zajedničkoj na federalnim osnovama udruženoj državi, ne na federalnim osnovama podijeljenoj, kao što je slučaj sa našom domovinom Bosnom i Hercegovinom.

Zajednička podloga triju stanadrdnih jezika Norme današnjih književnih ili standardnih jezika - bosanskog u BiH, te hrvatskog u Hrvatskoj i srpskog u Srbiji i Crnoj Gori - utemeljene su na novoštokavskim osobinama. Na novoštokavskim govorima ispjevane su najljepše bh. epske pjesme, balade i sevdalinke, ispričane najljepše stranice narodne ili usmene književnosti, koje će zadiviti romantičnu Evropu druge polovine 18. stoljeća. Jezik u Bosni i Hercegovini, tročlanog je naziva -

bosanski, hrvatski, srpski. Formira se na osnovama zapadne štokavštine, kao i hrvatski u Hrvatskoj, koji prima jak utjecaj i svojih dvaju dijalekata, čakavskog i kajkavskog. Srpski jezik u Srbiji i Crnoj Gori nastaje na osnovama istočne štokavštine, u prošlosti naseljavane novoštokavicom sa juga. Srpski jezik ima ekavski refleks starog glasa jat, ali će u Crnoj Gori imati ijekavski, kao što ga imaju naš standardni jezik i standardni jezik u Hrvatskoj.

Današnji standardni jezici - bosanski u BiH, hrvatski u Hrvatskoj, srpski u Srbiji i (crnogorski) u Crnoj Gori - temelje se na višestoljetnoj kulturnoj i književnoj tradiciji (i njihovim posebnostima) i pod utjecajima su živih dijalekata i govora (organskih idioma). (Koliko će ovi standardni jezici svoje posebnosti razvijati i pod tim utjecajima, zavisi i od jezičkih i od nejezičkih činilaca.)

Dijalekatska karta U Bosni i Hercegovini je, nakon tragičnih godina 1992-1995., dijalekatska karta posve izmijenjena. Novim migracijama i nestankom velikog broja stanovnika mnogi bosanskohercegovački gradovi i čaršije naseljeni su govornicima drugih jezičkih područja i drugačijih jezičkih osobina, ili jezički izmiješani.

Koliko će i kako sve to utjecati na dalji razvoj našeg standardnog jezika, ostaje otvoreno lingvističko pitanje (vidi kartu Bosne i Hercegovine prije velikih migracija u 15.st. i kartu iz 70-tih godina prošlog stoljeća - objavljene u prošlom broju, a kako bi ona danas, nakon 1995.

Izgledala?!).

Iza njega je ostao i jedan primjerak u Stambolu štampane Marifetname, u kojoj je na marginama Kapetanović bosančicom ispisivao njen prijevod, koji je namjeravao objaviti. U Arhivu Bosne i Hercegovine danas se čuvaju i dva teksta iz austrougarskog doba pisana bosančicom: zapis obimne narodne pjesme Lički Mustajbeg i pismo Hadži Mustafe Memiševića sinu Mehmedu iz 1911. godine.251 Pored pisma Ismail-bega Selmanovića Ali-paši Čengiću od 27. jula 1879, Vojislav Bogićević navodi da su se i poslije okupacije Bosanski Muslimani služili ćirilicom /tj. bosančicom/ u dopisivanju sa svojim rođacima i poznanicima iseljenim u Tursku, a istim pismom su se dopisivali i roditelji sa svojim sinovima koji su bili regrutirani u austrougarsku vojsku. On čak smatra da se to pismo kao specifično porodično, uz arebicu, zadržalo do današnjeg dana, premda rijetko".252 Za našu temu važno je utvrditi, kako pokazuju i novija istraživanja, da se rasprostranjenost upotrebe bosančice podudara sa prostorom srednjovjekovne bosanske države, pa se ona tako upotrebljavala i u Novopazarskom Sandžaku; da je ona među Bosanskim Muslimanima najviše bila raširena u begovskim porodicama,253 pa se stoga sreće za nju i naziv "begovsko pismo", po tradiciji od bošnjačkih begova i aga, krajišničkih zapovjednika od XVI stoljeća, ali da je prodrla i u dublje muslimanske slojeve, te da je bila "najraširenija među muslimanskim ženama".254 A da su te žene bile pismene svjedoče i bosanskomuslimanske narodne pjesme, od kojih neke navodi Hadžijahić.255 Najzad, o nazivu "bosančica" kao tradicionalnom za ovo pismo Bosanskih Muslimana svjedoče izričiti iskazi starih žena od kojih su istraživači uzimali tekstove pisane ovim pismom, koje se, kao i maternji jezik, prenosilo s koljena na koljeno. To je mene moja mati naučila", kaže jedna ispitanica, o čemu inače u nauci postoji mnogo svjedočanstava, medu njima i iskaz da "to pismo znaju samo ženske".257 Kao razlozi za upotrebu ovog pisma i u novijem vremenu navode se: "da seljak /koji je prenosio pismo/ ne zna pročitati"; "da nitko ne može pročitati što pišu, naročito kočijaši koji su prenosili poštu".258 Bosanskim Muslimanima je, kao što se mo-

že zaključiti iz ovog pregleda, bošnjaštvo, sa svim njegovim pojavnim manifestacijama od vlastitog imenovanja, domovinske pripadnosti, jezika i pisma, bilo i kroz više od četiri stoljeća ostalo, prirodan izraz narodnih pa nacionalnih osjećanja zasnovanih na identitetu koji je proistekao iz domovinskih okvira države Bosne, koji se nisu mijenjali ni pod turskom ni pod austrougarskom vladavinom.

Ime Bošnjak, uz to, prije svega je predstavljalo "mogućnost nacionalne samoidentifikacije" Bosanskih Muslimana i "isključivo sredstvo odbrane njihove posebnosti".259 Jer i napuštanje "bošnjaštva" kao političke ideologije od austrougarske vlasti i ukidanje bosanskog imena jezika kao posljednjeg obilježja "bosanske nacije" učinjeno je iz političkog oportuniteta pred naraslim nacionalnim pokretima pravoslavnih Srba i katoličkih Hrvata, koji su državu Bosnu, kao drugi konstituens ovog nacionaliteta, već odavno natezali prema Srbiji i prema Hrvatskoj s težnjom da je zauzmu ili podijele, Srbi i Hrvati nisu mogli podnijeti i dozvoliti nacionalnu egzistenciju trećeg naroda pod tradicionalnim i autohtonim bosanskim imenom zbog njegove izvornosti, zbog legitimiteta u Bosni i potencijalnog suvereniteta nad Bosnom koji je ono podrazumijevalo, nasuprot njima koji su se kulturno integrirali sa svojim matičnim državama i nacionalno odrekli bosanstva.

Pod tim pritiskom dvaju većih naroda, a bez političke podrške vlasti, da bi se održali kao poseban narod i duhovni, povijesni i politički subjektivitet između Srba i Hrvata, Bosanskim Muslimanima, koji su se prirodno i neprekidno nazivali Bošnjacima a svoj jezik imenovali bosanskim kroz stoljeća svoga postojanja - ostala je vjerska identifikacija, ime musliman /formalno ispravljeno od blasfemičnog "muhamedanac" 1900/ kao differentia specifica, koje su oni ispunjavali cjelokupnom svojom bošnjačkom književnom tradicijom i suvremenom kulturnom sadržinom. Otkinuti od njegova bosanskog imena, oni su svoj jezik bili prisiljeni na kraju nazivati srpskohrvatskim, da bi od tada ostali razapeti između Istoka i Zapada, na raskršću asimilacije sa tim narodima, ali i u otporu prema njoj vlastitim nacionalno-kulturnim

...ukidanje bosanskog imena jezika kao posljednjeg obilježja "bosanske nacije" učinjeno je iz političkog oportuniteta pred naraslim nacionalnim pokretima pravoslavnih Srba i katoličkih Hrvata, koji su državu Bosnu, kao drugi konstituens ovog nacionaliteta, već odavno natezali prema Srbiji i prema Hrvatskoj s težnjom da je zauzmu ili podijele... identitetom suvremenog evropskog formiranja.

Sam kulturno-književni i društvenopolitički prijelaz sa bošnjačkog imena na muslimansko za preporodnu generaciju Bosanskih Muslimana nije bio ni težak ni dramatičan, jer su Bošnjaci i Muslimani, jedan narod sa dva imena, slijedili istu kulturnu, povijesnu i duhovnu tradiciju.

Među suradnicima "Bošnjaka" bili su oni isti koji će pokrenuti "Behar" /1900-1911/: Bašagić, Mulabdić, Riza-beg Kapetanović, a u desetogodišnjem razdoblju naporednog izlaženja ovih listova od 1900. do 1910. bilo je saradnika koji su pisali i u "Beharu", kao nosiocu muslimanstva, i u "Bošnjaku" kao izrazu bošnjaštva, kao što su Fehim Spaho, M. C. Ćatić, Š. Sarajlić, H. Mulić, M. Hajrović, I. Dautović, H. Šahinović Ekrem, O. H. Bostandžić i drugi, smatrajući oba lista svojim i praktično podrazumijevajući kulturno jedinstvo u kontaminaciji dvočlanog nacionalnog identiteta, koji je sadržavao kako patriotsko-povijesnu tako i duhovno-kulturnu odrednicu.

249 Dževad Juzbašić: O. c., 40. M. Hadžijahić, Stav Muslimana Bosne i Hercegovine u pogledu nacionalnog opredjeljenja. Studijski izvještaj. Izd. Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, 1970., 192, 195.

250 A/bdulah/ Zečević: Merhum Ibrahimbeg Repovac kao pedagog i kulturni radnik. - Gajret, kalendar za 1939, Sarajevo, 1938, str. 353.

251 Muhamed Hadžijahić: Građa..., 101.

252 Vojislav Bogićević: Pismenost u Bosni i Hercegovini.

Sarajevo, V. Masleša, 1975, str. 257-258.

253 Muhamed Hadžijahić: Gradn, 102 i f. 3. U ovoj studiji je izneseno da su se bosančicom služile slijedeće begovske porodice: Čengići, Kapetanovići iz Vitine, Đumišići iz Banje Luke, Zulfikarpašići iz Foče, Sulejmanpašići iz Bugojna, Ljubovići iz Nevesinja, Hafizadići iz Travmka, Filipovići iz Foče, Hašimbegovići i Selmanovići iz Prijepolja, Teskeredžići iz Travnika, Bašagići iz Nevesinja, Gavrankapetanovići iz Počitella, Rizvanbegovići iz Stoca, Gradašcevići iz Gradacca, Sijerčići iz Goražda i dr.

254 Ibidem, 107-108.

255 Ibidem, 108.

256 Ibidem, 103, 104, 106, 107. Bogićević, 262.

257 Ibidem, 103-107; 107.

258 Ibidem, 105, 104.

259 Mustafa lmamović: O. c., 80.

Kraj knjige

Književnini sajam u Frankfurtu jedan je od najvećih svjetskih događaja svake godine. Na ovogodišnjem, 56. po redu, koji je trajao je od 6. 10. 10. 2004. predstavilo se ukupno oko 6700 izvođača iz 110 različitih zemalja. Ovogodišnji počasni gosti bile su države arapskog svijeta a Sajam su otvorili njemački kancler Gerhard Schröder i sekretar Arapske lige Amr Mussa.

Ovogodišnja posebnost Ove godine predstavile su nam se zemlje arapskog svijeta kao počasni gosti Frankfurtskog sajma 2004. Program koji su pripremili bio je šarolik i bogat pa su posjetitelji mogli prisustvovati raznim literarnim i kulturnim programima, diskusijama, prikazivanjima projekcija i filmova te izlaganjima. Teme su bile raznolike od političkih do teoloških, ekonomskih, ratnih, socialnih, kulturnih. Tako smo imali posjetitelji priliku (ponovno) slušati o terorizmu, izraelsko-palestinskom pitanju kao budućnosti bez izgleda, Iraku i (ne)potrebi napada na tu zemlju, islamu kao vjeri mira ili rata, o ženi u arapskom svijetu, o siromaštvu i bijedi ovih zemalja, o postignućima i značaju ovih zemalja kroz historiju... ali ovoga puta s istočne strane, pretežno muslimanske.

Prilika za suočavanje s stereotipovima i potsticanje na dijalog Schröder i Amr Mussa u svojim otvoritvenim izlaganjima naglasili su značaj samog događaja za promociju kulture dijaloga među zapadnim i arapskim svijetom a g. Schröder je, između ostalog, demantirao i opće poznatu tezu o tzv. »borbi kultura«.

U literarnom govoru književnik Nagib Mahfuz, koji je primio i Nobelovu nagradu, žali što se Zapad tek sad interesira za arapsku književnost, kad se osjeća »ugroženim« od Istoka. Zanimljivo je bilo izlaganje Dr. Ismail Siraj al-Din o čuvenoj Aleksandrijskoj biblioteci čiji je i sadašnji direktor a koji se u svom izlaganju dotakao i Granade i inkvizicije te preko spaljivanja dva miliona rukopisa ili, slikovitije, 8. sto-

Foto: Nadina S. Sa sajma...

ljeća rada to povezao i nastavio s paljenjem čuvene biblioteke u Aleksandriji. Osnovni ciljevi Aleksandrijske biblioteke su sakupiti i organizovati cjelokupno ljudsko znanje i odgovoriti zahtjevima modernog doba, a opravdati ime i sačuvati duh prošlosti.

U realizaciju projekta Aleksandrijske biblioteke krenulo se sa namjerom da se napravi vodeći svjetski centar uspostavljanja dijaloga, slobode misli i prevazilaženja svih razlika, kaže nam dr. Al-Din. Biblioteka je kulturni kompleks u kome centralno mjesto zauzima biblioteka.

Iako je prvenstveno nacionalna ustanova, Aleksandrijska biblioteka ima nemjerljiv internacionalni značaj i njena osnovna misija je povezivanje svih kultura i rušenje svih granica, u ime znanja. „Bosanska kuća“ u Frankfurtu Svoj prostor u Frankfurtu imala je i Bosna i Hercegovina. Bosanskohercegovački izdavači su se u „Bosanskoj kući“ predstavili sa 780 naslova i 3500 knjiga.

Održano je 17 pro-mocija a promotori su bili prof. dr. Sulejman Bosto, komesar bh. paviljona; Ivan Lovrenović, predsjednik Fondacije za izdavaštvo/fondacije za nakladništvo; kao i izdavači odnosno predstavnici izdavačkih kuća: J a s m i n a Musabegović, Stjepan Kljuić, Mustafa Bečirović, dr. Zlata Žigić, Enisa Žunić, Dragan Simović, Šimo Ešić, Dragan Đedović, prof. dr. Ismet Gavrankapetanović. Među promotorima je bio i Ibrahim Spahić, predsjednik Poslovnog udruženja izdavača i knjižara Bosne i Hercegovine.

Tokom sajma bosanski paviljon posjetili su partneri i izdavači iz Evrope, zainteresirani prevoditelji, knjižari, bibliotekari i predstavnici ministarstava i izdavačkih asocijacija. Ideja da se Stari most nađe u središtu ovogodišnje prezentacije bh. izdavača bila je svojevrsni doprinos dijalogu kulture Istoka i Zapada.

Za promociju bh. kulture nije dovoljno učinjeno Za promociju bosanske kulture nije dovoljno učinjeno, kažu mnogi bh. predstavnici i izlagači »Bosanske kuće« ovogodišnjeg Sajma. Redom su naglašavali i da je uspjeh domaćih umjetnika u inozemstvu najčešće ovisan od njihovih ličnih veza i

poznanstava te snalaženja. Bh. kultura trebala bi sistematički prodirati na tuja tržišta a prijevodi nekoliko naših pisaca daleko su od dovoljnog, kažu. Možda bi se mogao uspostaviti centar u kojem bi stručnjaci mogli planirano brinuti za veći pečat bh. literature i njihovih stvaralaca u inozemstvu.

Srebrenica: GUTE NACHT, IHR LIEBE SORGEN (1) »Nož, žica, Srebrenica,«(2) riječi su kojima je Ibrahim Spahić predstavio fotografije Tarik Samaraha i njegovu sažetu kronologiju genocida u krvavoj Srebrenici, koja je, čini mi se nakon rata, još krvavija jer se sa svakim danom otkrivaju nove masovne grobnice, nove odn. još neotkrivene žrtve, nova krv…

Tarik Samarah, profesionalni fotograf iz Sarajeva, godinama je fotografirao ekshumacije i identifikacijske procese žrtava u Srebrenici, fotografirao je i preživjele, očajne familije i dječice koja živi u srebreničkoj bijedi i fotografije sakupio u djelu s naslovom Srebrenica.

Umjesto kraja Kad god planiramo otputovati negdje, očekujemo da ćemo otkriti nešto novo, neviđeno, upoznati nove ljude, navezati nove kontakte, raširiti horizont…

Ovog puta mi je šetnja po brojnim izloženim štandovima frankfurtskog sajma djelovala kao eksperiment, eksperimentalno putovanje oko svijeta, gdje sam mogla u par dana obići 110 država i gdje su bile sakupljene najveće literarne tvorevine od vjerskih knjiga do erotike, od dječijih kutaka do znantvenih radova… Da, knjige poznaju po cijelom svijetu! I one se nedaju!

Glasno skreću pozornost na sebe da još nisu otpisane!

Nadina SADIKOVIĆ 1. Bos.j.:Lahku noć, drage brige!

2. Tarik Samarh imenovao je svoj projekat sakupljanja slika genocida i stanja nakon njega u Srebrenici »Nož, žica, Srebrenica«. Ovaj je slogan prvotno bio korišten na nogometnoj utakmici bosanskih Srba.

mag. Matevž Krivic

N

e samo razgledani ljudi iz drugih zanimanja čak i mnogi pravnici iz našeg ustava o jezičkim »pravima i dužnostima« upamtili su samo to, da je negdje (u članu 11. ustava) zapisano, da je službeni jezik u Sloveniji slovenski jezik.

Ali ta odredba o »službenom jeziku« obvezuje samo urede (državne organe, pa i škole, bolnice, pošte itd.), da »službuju« na slovenskom ali već bolesnik u bolnici ili pojedinac pred poštanskim šalterom ima puno pravo, da govori svojim maternjim jezikom, čime naravno rizikuju, da ga onaj drugi neće razumjeti, ako prvi govori nekim sasvim stranim jezikom. U slučaju srpskog, hrvatskog ili bosanskog jezika, koje mnogi Slovenci sasvim dovoljno razumiju za svakodnevnu konverzaciju, pri odbijanju odgovora na pitanja u tim jezicima »na službenoj strani« u većini primjera ne radi se o nerazumijevanju pitanja, već za svjesno otklanjanje takve komunikacije. Takvo ne baš kulturno ponašanje, naročito kada se odnosi na običnog čovjeka, koji svoga govora (naročito npr. u stiski ili uzbuđenju) nije upotrijebio iz nekakve arogancije, već jednostavno zbog slabog znanja slovenskog, ili nasuprot čovjeku, koji je ovdje samo npr. kao turist.

Na žalost, među Slovencima je izuzetno rašireno negodovanje nad neslovenskim govorom na ulici, u trgovini, na zborovanjima itd.; ukratko, u ličnom i javnom »neslužbenom« životu, gdje ustavna odredba o slovenskom jeziku kao »službenom jeziku« naravno ne važi. Čak naprotiv.

Citirajmo član 61. našeg ustava i razmislimo, šta znači: »Svako ima pravo,

da slobodno ... goji i izražava svoju kulturu i upotrebljava svoj jezik i pismo.« Ovo ustavno pravo je univerzalno i neograničeno, a može se upotrebljavati u svim oblastima društvenog života. - samo u slučajevima iz članka 62 »na način, kojega određuje zakon«. Slovenac, koji npr. u trgovini ili na javnom mitingu odbrusi Bošnjaku, koji govori bosanski jezik, da se u Sloveniji govori slovenski jezik, naime krši ustav jer nekome pokušava ograničiti izvršavanje njegovog ustavnog prava.

Drugo pitanje je, do koje razine opšta kultura zahtijeva, da se priseljenici nauče jezika okoline, gdje žive, i da ga upotrebljavaju. Ako ne, time možda krše kulturne i moralne norme i rizikuju nepotrebno zaoštravanje odnosa sa većinskim stanovništvom, ali na drugoj Prilikom kurban-bajramske čestitke muftije Đogića na slovenskoj TV, Mihi Jazbinšku (poslanik u ljubljanskom gradskom vijeću, op.a.) a možda još nekome, »pao je u oči transparent u pozadini sa natpisom 'Islamska zajednica u Sloveniji'«. U pismu u subotnom prilogu Dela nastavio je sljedeće: »Ubjeđen sam, da za takvu dvojezičnost u javnoj upotrebi na nacionalnoj javnoj televiziji nema osnove. Postavlja se pitanje, da li za nju postoji pravna osnova čak i za upotrebu unutar zajednice.« strani i slovensko stanovništvo moralo bi biti svjesno ustavnih prava ljudi sa drugačijim maternjim jezikom. Njihovo ustavno pravo nije samo govoriti svojim

jezikom u društvu sunarodnjaka, već i u miješanom ili slovenskom društvu ako preuzmu rizik, da zato neće biti razumljeni, da će to biti razumljeno kao nenaklonjenost do Slovenije i sl. Naravno, takva zamjerka je u primjeru obrazovanog čovjeka opravdanija nego nasuprot neobrazovanog.

Vratimo se sada Jazbinškovoj zamjerki zbog dvojezičnog natpisa iza muftije Đogića na »nacionalnoj (!) javnoj televiziji«. Da Bošnjaci u Sloveniji osim svoje vjere smiju očuvati i javno upotrebljavati svoj jezik, moralo bi biti jasno svakom razgledanom i kulturnom čovjeku samo po sebi ali očito nije. Jazbinšek postavlja pod upitnik čak i pravnu podlogu za dvojezičnost (!) unutar njihove vlastite vjerske zajednice. Očito nije svjestan, da ne samo po ustavu, nego i po čisto »zdravom razumu«, islamski vjernici unutar svoje vjerske zajednice mogu govoriti bilo kojim jezikom bosanskim, arapskim, turskim ili bilo kojim drugim a da se to slovenske države i drugih stanovnika Slovenije nimalo ne tiče. Kao što ih se ne tiče, ako u nekom društvu govore eskimskim ili kineskim jezikom. A Jazbinšek se pita, da li im je »dvojezičnost« uopšte dozvoljena!

A kada komuniciraju sa slovenskom javnošću, opet im »zdrav razum« govori, da će biti bolje prihvaćeni, ako nas nagovaraju na slovenskom jeziku, pa i ako neko od njih njime slabije vlada dok službeni zahtjevi »službenim organima« moraju biti na slovenskom jeziku ili moraju biti popunjeni prijevodom. Naš ustav je, što se toga tiče, jasan ali poštujmo ga u cjelosti, ne samo član o službenom jeziku!

Pogledajmo, šta nalaže član 61. ustava.

Dosta rašireno »službeno« stajalište raznih državnih organa kao i mnogih pravnika je, da je ustavno pravo na uporabu svoga jezika striktno i samo individualno pravo, po mome mišljenju sasvim je naopako.

Naravno, jasno je, da je priroda toga prava iz člana 61. ustava (»Svako ima pravo...«) drugačija od prirode prava iz člana 64. ustava, gdje je sljedeća dikcija: »Autohtonoj italijanskoj i mađarskoj narodnoj zajednici i njihovim pripadnicima obezbjeđeno je pravo...«. Ovdje je subjekt osim pojedinca (čak prvenstveno) »narodna zajednica«, čega u članu 61.

Nema.

Ali to nikako ne znači, da su prava iz člana 61. striktno i isključivo individualna.

Već prva dva prava, koja ova odredba obezbjeđuje (na izražavanje pripadnosti svome narodu i do gojenja i izražavanja

kulture toga naroda), su prava, koja je u ograničenom smislu moguće izvršavati sasvim individualno, iako u Sloveniji živi samo jedan pripadnik toga naroda ali čim ih ima više, ova prava moguće je realizirati u punom obimu samo u zajednici, tj. kolektivno sa dru gim pripadnicima naroda.

Narodnu kulturu naravno možeš izražavati i individualno (čitaš knjige, pišeš pjesme isl.) - ali učestovanje u horu ili u pozorišnoj grupi su već primjeri kolektivne realizacije tog prava. To možda još više važi u slučaju prava na upotrebu svog jezika i pisma iz člana 61.

Jezik je sredstvo komunikacije sa drugim ljudima svojim jezikom mogu komunicirati samo sa onima, koji taj jezik poznaju, znači sa pripadnicima svoga naroda. Naravno, telefonom mogu govoriti sa njima na svome jeziku, ako žive npr. u Africi ili u Bosni a ako žive u Sloveniji, moje i njihovo »individualno« pravo na komunikaciju na svome jeziku nekako se ujedine u naše zajedničko, kolektivno pravo.

Inače, ovdje nemamo nekog kolektivnog nosioca ovog »kolektivnog« prava, koji je ustavom priznat kao pravno lice (»narodna zajednica«), već se radi samo o kolektivu (zajednici) u sociološkom pogledu, ali ta neorganizovana zajednica može se i pravno organizovati (npr. u kulturna, nacionalna i druga društva). Smiješno je tvrditi, da npr. organizacija takvih kulturnih događaja ne znači realizaciju ustavnog prava iz člana 61. mogući nosilac tog prava je zato i nacionalno (manjinsko) društvo, a ne samo pojedinci, koji ga čine.

U potporu svojoj interpretaciji člana 61. navodim i slična razmišljanja dr. Milana Gasparija u njegovom komentaru članu 61. u prvom komentaru našeg ustava »Novi ustavni poredak Slovenije, zbornik rasprava« (Pravni fakultet u Ljubljani, Ljubljana, 1992, str. 95-97): »U svijetu poznata su dva koncepta.

Karakteristika prvog, tradicionalnog prije svega je, da pripadnicima određene etničke zajednice garantuje posebna građanska prava, a takođe ih i sankcionira. Radi se o zaštitnim normama, koje se prije svega odnose na pojedinca, pripadnika te zajednice, i tek preko njega i na cijelu zajednicu. ... Karakteristika drugog koncepta prije svega je, da čuva tako etničku zajednicu kao cjelinu kako i svakog pripadnika te zajednice. ... Razlika između oba koncepta postane jasna prilikom odgovora na pitanje, da li treba obezbjediti i čuvati samo individualna prava ili i kolektivna prava.

Ali iako je u modernom pravu poseban naglasak na pravima pojedinca, postoje važni razlozi, da se ne zanemaruju kolektivna prava. Pojedinac je često protiv svoje volje uvriježen u mreže zajedničkih, organi-

Sporni naziv u Bosanskom jeziku

zovanih ekgzistencija u tolikoj mjeri, da pojedinačno ne može uspješno i u cijelosti uvažiti svoju bit; to može postići samo u zajedništvu, društvu, grupi ili udruženju, kojemu pripada, znači kolektivno. ... Ustavna (i druga) zaštita u takvom je primjeru potrebna tako pojedincu kako i zajednici, kojoj pojedinac pripada.« Dr. Gaspari u slijedećoj rečenici samo »suho« konstatuje, da se naš ustav eksplicitno opire na taj koncept što se tiče italijanske i mađarske manjine, a što se tiče romske manjine samo »ukazuje« na njega a gore citirane misli dozvoljavaju zaključak, da je izrazio dovoljno jasno, iako samo između redaka, svoje žalovanje, što ustav nije eksplicitno upotrijebio tog koncepta i nasuprot drugim etničkim zajednicama kod nas.

To je još bolje razvidno iz rečenice, da »radikalnija teoretička razmišljanja preporučuju, da se položaj i prava imigrantskih zajednica bar približe uređenju autohtonih etničkih zajednica.« Izvodim zaključak iako na osnovu preslabog poznavanja cijele geneze ovih i sličnih ustavnih odredaba, pri čemu mi i pregled zbirke »Nastajanje slovenskog ustava Izbor gradiva za ustavna pitanja« (Državni zbor RS, Ljubljana 2001, II. sveska, str. 658-711) na žalost ne pojasnjuje dileme da je Gasparijevo stajalište povezano i sa činjenicom, da je iz konačnog teksta ustava u cijelini ispušten član 61. radnog osnutka ustava (tzv. podvinskog predosnutka), u kojem je bilo zapisano sljedeće: »Pripadnici narodnih manjina imaju u Republici Sloveniji u skladu sa zakonom pravo na vaspitanje i obrazovanje na svom jeziku.« Takva odredba nesumnjivo bi smanjila sadašnju preveliku distancu između ustavnog položaja »autohtonih« i svih drugih etničkih zajednica u Sloveniji njeno ispuštanje je tu distancu nesumnjivo uspostavilo odnosno utvrdilo. Potpuno jasnog razloga za njeno ispuštanje pri pregledu navedenog gradiva nisam otkrio. Možda je to pitanje vrijedno kasnijeg detaljnijeg i dubljeg istraživanja.

Da navedem još nekoliko zanimljivih detalja iz razprave dr. Danila Türka na sjednici Komisije za ustavna pitanja 11.4.1991. (str. 676): »Potom imamo u članu 60., 61 i 62. vrstu prava,... koja ideji jednakopravnosti svih državljana bez obzira na etničku pripadnost daju puni

sudržaj. ...Ukratko, u ovom dijelu imamo nekakav dvonivojski pristup. Imamo načelo etničke jednakopravnosti kao opšte načelo, koje važi za sve, a ujedno imamo posebna prava autohtone italijanske i mađarske narodnosti. ...I školsko pitanje je tipično takvo, da se ne da regulisati direktno ustavom. ... Ja sam za to, da komisija razumije potencijal, koji se ovdje nalazi. Demokratični potencijal člana od 60. 63. i da se ti člani interpretiraju dobronamjerno, onako kako to zahtjeva član 3. A taj zahtjeva obezbjeđivanje etničke jednakopravnosti.« Ali i činjenica, da je navedeni član 61. radnog osnutka ispao, ne daje nikakvu osnovu za restriktivnu interpretaciju sadašnjeg člana 61. (u radnom osnutku bio je to član 59.) za umjetno i beživotno, prirodi stvari suprotno sužavanje njegovog značenja u tom smislu, da prava obezbjeđuje samo pojedincima, znači samo individualna, a ne i kolektivna prava. Za tako restriktivnu interpretaciju u navedenom gradivu nisam našao nikakve osnove čak suprotno (iako samo indirektno u raspravama o sadašnjem članu 64., zanimljivo je, da uz člane 61 i 62. u navedenom izboru gradiva nikakve rasprave u ustavnoj komisiji nisu zabilježene).

Prilično iskrivljeno odnosno upravo zbog ovdje navedenog spornog pitanja ovo ustavno pravo pogrešno je prikazano u djelu »Komentar Ustava Republike Slovenije« (FPDEŠ, Ljubljana 2002) u komentaru članova 61 i 62., koje je napisao dr. Tone Jerovšek. Pri tome ne mislim toliko na rečenicu, da ovo pravo znači »individualnu slobodu pojedinca«, već da se oslanja na jedini primjer ustavnosudske presude. Ako je u ovom primjeru Ustavni sud rekao, da je »sa tom odredbom opredijeljena individualna sloboda«, to još ne znači, da u nekom drugačijem primjeru ne bi mogao priznati i mnogo širu interpretaciju tog ustavnog prava.

Sa stručnog, ustavnopravnog gledanja za mene su pogrešna dva načelna stajališta u tom komentaru: Prvo glasi: »Ovo pravo se dakle ne uvažava

i manifestira pred administrativnim organima u propisanim postupcima, već u svakodnevnom životu... (npr. u kulturnim priredbama ili upotrebi imena i prezimena i naglašavanja, koje odražava pripadnost određenoj narodnoj zajednici).« Prvi dio rečenice nesporan je, ali prikaz u zagradama pokazuje jasnu tedenciju sužavanja oblasti realizacije tog prava. Obzirom na prevladavajuće (ne)razumijevanje ovog prava u našoj javnosti (jako rašireno negodovanje nad neslovenskim govorom na ulici, u trgovini, na mitinzima itd.) u komentaru bi bilo nužno upozoriti na to, da je pravo iz člana 61. univerzalno i neograničeno, a može se upotrebljavati u svim oblastima društvenog života a samo u primjerima iz člana 62. »na način, kojega određuje zakon«.

Ograničavajuća, sužavajuća tendencija iz prije citirane rečenice nastavlja se i u slijedećoj rečenici: »Kod prava iz člana 61. radi se i o razini demokratičnosti države, koja omogućava izražavati nacionalni identitet i kulturnu raznovrsnost, posebno u okviru raznih društava i civilnodruštvenih grupa.« Dopuštanjem ovog zadnjeg po mome mišljenju »demokratična« država nema se baš čime hvaliti u takvom komentaru ne bi trebalo skretati pažnju na ono, što se samo po sebi razumije, već na one oblasti uvažavanja takvog prava, gdje u javnosti (i među pravnicima) dolazi do nerazumijevanja i protuustavnih protivljenja realizaciji ovog ustavnog prava.

Drugo sporno (i djelimično neprihvatljivo) stajalište glasi: »Svakome je dozvoljena bilo kakva aktivnost, koja omogućava ne samo izražavanje nacionalne pripadnosti, već i razvoj naroda ili narodne zajednice (op. M.K.: u ovom dijelu slažem se sa komentarom, jer time svakako već prevazilazi ono najuže tumačenje ovog prava

kao striktno individualnog), ali bez dužnosti države, da pri tome aktivno sudjeluje ili to na bilo kakav način podupire, osim kada se radi o materijalnoj potpori italijanskoj i mađarskoj narodnoj zajednici prema članu 64«.

Kao posebno neprihvatljivo ovdje ističem formulaciju »da pri tome aktivno sudjeluje ili na bilo kakav način podupire.« Suprotno takvom stajalištu moguće je navesti iz strane, pogotovo njemačke ustavnopravne literature i sudske prakse, niz upravo suprotnih stajališta, a možda već i iz sudske prakse našeg ustavnog suda (o tome možda drugom prilikom, kada bude više vremena za to). Najednostavnije rečeno: država naravno ne može niti smije biti pasivni posmatrač po pitanju, da li se deklarirana ustavna prava u praksi poštuju ili ne (i intervenisati samo u odgovarajučim administrativnim i sudskim postupcima), već snosi odgovornost i za aktivno stvaranje uslova, koji će biti naklonjeni realizaciji ustavnih prava.

Kao dodatno problematična gornja stajališta iz komentara člana 61. pokažu se i u komentaru člana 62. Tamo je za pravo iz člana 62 (do upotrebe svog jezika pred državnim organima itd.) zapisano (str.

615): »Ovo pravo nije vezano na privatne odnose, kao pravo iz člana 61«. Odnos između članova 61 i 62. odnos je »pravilo izuzetak«: u članu 61. pravilo slobodne upotrebe svoga jezika odnosi se na sve oblasti društvenog života (ne samo u privatnim odnosima), a u članu 62. je izuzetak od slobodne upotrebe jezika, kada se može upotrebljavati samo na način, kojega određuje zakon. A pošto sve izuzetke treba interpretirati restriktivno (što uže), u članu 62. izuzetak od slobodne upotrebe svoga jezika odnosi se samo »na realizaciju svojih prava i dužnosti (te) u postupcima pred državnim i drugim organima, koji obavljaju javnu službu«, a ne za sve javnopravne odnose. Riječ »te« u gornjem citatu stavio sam u zagradu, jer sam ubijeđen, da je treba pri smisaonoj interpretaciji teksta jednostavno ispustiti odnosno »prozrijeti« (kao očit nomotehnički lapsus). Ako to ne učinimo, dođemo do absurda, jer bi ograničavajući član 62. prevladao nad »slobodom« iz člana 61. i u privatnopravnim odnosima (npr. u kupnji u trgovini ili prilikom sklapanja radnog odnosa i na radnom mjestu uopšte), jer i tamo čovjek »realizuje svoja prava i dužnosti«. *

Foto: E. Zejnić

Članak, objavljen u mariborskoj reviji Dialogi, objavljuje se sa autorovim pristankom i dozvolom urednika Dialoga.

Za Bošnjak prevela i priredila mag. Jasminka Dedić

P

ovijest nekog naroda, u ovom slučaju Bošnjaka muslimana, je tijesno povezana sa njegovom sadašnošću i budućnošću.

Mogli bi reći da povijest određuje sadašnjost i budućnost. Stoga ne čudi oduševljenost sa njom na svim nivoima. Od laika do stručnjaka za to područje. Dojam je da se je to zanimanje kod Bošnjaka u zadnje vrijeme veoma povećalo. Razlozi za to leže u događajima na prostoru bivše države.

Rat, etničko čišćenje, genocid nad muslimanima, sve su to razlozi koji su, logično, povećali naše zanimanje za povijest. I ne samo povijest.

Ljudi u takvim situacijama produbljuju svoj odnos sa Bogom, neki ga ponovo otkrivaju, a neki se s njim prvi put susreću. Isto tako se povećava stupanj nacionalne svijesti i ponosa.

Kao da se ponovno rađamo.

Otkrivamo svoje korijene, svoj identitet. I zato imamo 250.000 razloga.

Povijest je u svojoj biti egzaktna i jasna, a usprkos tome nije ju lako upoznati. Što dublje u nju zalazimo manje je zapisa, manje dokumenata koji bi nam jasno govorili o našim precima.

Drugi problem koji se javlja, je posljedica toga da povijest pišu ljudi, koji imaju svoje želje i očekivanja, imaju svoju osobnu povijst koja im, ponekad, zamagli povijsne činjenice, a ponekad, ti isti ljudi, te činjenice namjerno potvaraju. Zbog toga mi se čini nužna opreznost i kritičnost do povjesnih tekstova, a još više do raznoraznih povjesničara. Činjenica koju ne smijemo zanemariti je i to da su o povijsti Bošnjaka muslimana većinom pisali srpski ili hrvatski povjesničari. Pripadnici naroda koji su svo vrijeme, nekad manje a nekad više, izražavali jasne i nedvosmislene teritorijalne pretnenzije na Bosnu i Hercegovinu.

Ne tvrdim da su svi tekstovi bili ili jesu u duhu tih težnji, ali je činjenica da je mnogo takvih uradaka koji jenostavno takmiče među sobom u tome tko će nam dokazati više srpskih ili hrvatskih korijena. Tko će nam dokazati da smo muslimani u biti Srbi ili Hrvati. Tko će nam podmetnuti više kukavičijih jaja.

No čak i površinsko poznavanje bosanske povijesti opovrgava takva stajališta.

Nesporno je da su se u dugom vremenskom razdoblju granice između država mijenjale i da su upravu vršile različite velesile, ali je isto tako neosporna činjenica da Bosnom nikada nije upravljala ni Srbija ni Hrvatska (izuzetak je fantomska NDH, koja de facto i nije imala nikakvog uticaja).

Ta zemlja se, po nekim podacima, od 10. stoljeća dalje zove Bosna, njeni banovi i kraljevi su se zavali bosanski, pismo bosančica, a žitelji Bošnjani. I ništa, ama baš ništa nije bilo srpsko ili hrvatsko.

Većinska vjera u predturskoj Bosni je bila bogumilska. Ne pravoslavna i ne katolička.

Iako su tamo, treba priznati, živijeli i katolici i pravoslavci. Sve to govori da je Bosna svo vrijeme svog postojanja imala izražen identitet koji je bio njen, bosanski, da je uvijek bila tampon između Srbije i Hrvatske, no nikad ne srpska, ne hrvatska.

O povijesti nekog naroda pričaju i njegovi nagrobni spomenici. I ti su, kada je u pitanju Bosna, specifično njeni. Stećci nisu niti srpska niti hrvatska posebnost. Sve to jasno govori u prilog stoljetnoj samosvojnosti Bosne. Zanemarivanje tih činenjica znači namjerno i zlonamjerno pretvaranje povijesti.

Godina 1463. predstavlja za Bosnu i za Bošnjake značajnu, ako ne i najznačajniju, psihološko povijesnu točku. Sa dolaskom Turaka i njihovim osvajanjem Bosne u njenim tadašnjim granicama no i kasnija turska osvajanja i oblikovanje Bosne i Hercegovine u sadašnjim granicama počinje proces islamizacije koji je sudbonosno obilježio Bošnjake. Počinje proces koji se zakorjeninio u bosanskoj kulturi, u misli, u identitetu. I baš je islamizacija najveći kamen spoticanja velikog dijela tako srpskih kako hrvatskih povijesničara.

Treba reći da je islamizacija proces koji je u manjim oblicima zahvatio sve države koje su osvojili Turci, no samo je u Bosni proprimio oblik fenomena i imao takve razmjere, što je samo nastavilo tradiciju bosanske specifičnosti. Mitska teza koju pokušavaju provući srpski i hrvatski povjesničari govori o tom da su muslimani prije prelaska na islam bili Srbi (sprski povjesničari) ili Hrvati (hrvatski povjesničari).

Kada bi ta teza bila istinita ona bi nametnula ozbiljno pitanje, zašto se takva masovna islamizacija nije desila i u Srbiji koja

je isto tako kao i Bosna bila pod Turskom vlašću, i zašto se takva islamizacija nije desila u onim dijelovima Hrvatske koji su bili pod turskom vlašču (Pakračko-Požeški sandžak)? Turska vladavina na našim prostorima je bila tako duga, da se je muslimanski živalj oblikovao na različite načine.

Proces islamizacije je moguće pratiti na osnovu turskih deftera, koji govore da se islamizacija nije desila preko noći, trajala je najmanje 250 godina. Nedvojbeno je da su u tom dugom razdoblju islam primili i neki Srbi i Hrvati ili točnije pravoslavci i katolici. Isto tako je činjenica da se je broj muslimana na našem području u manjoj mjeri raširio i sa dolaskom muslimana iz drugih pokrajina pod turskom vlašću. Ipak, ozbiljnije analize govore o tom da su islam u Bosni najmasovnije primili bogumili.

Analize pokazuju na veoma mnogo sličnosti između bobumilstva i islama, što bi moglo biti jedan od presudnih faktora za prihvaćanje islama od strane bogumila. Još jedan od drugih mogućih razloga bi mogao biti i ne ravno prijateljski donos koji su do bogumila gajili njihovi susjedi pravoslavci i katolici. Zanimljivo bi bilo vidjeti kako tvorci i zagovornici velikosrpskih i velokohrvatskih ideja odgovarjaju na sljedeće logično pitanje. Ako je istina da su Bošnjaci muslimani (bili) u biti Srbi ili Hrvati, zašto smo svjedoci, u povijesti više puta ispoljenog, genocidnog ponašanja prema Bošnjacima muslimanima većinom od strane Srba, a ponekad i od Hrvata? Zar nije to ponašanje u biti potvrda činjenice da smo Bošnjaci jednostvano Bošnjaci. Ne Srbi i ne Hrvati. I zašto se je u SFRJ, sve do ustavnih promjena iz 1974. godine, sa kojima su muslimani dobili mogućnost da se nacionalno izjasne kao Muslimani, većina muslimana izjašnjavala kao nacionalno neopredjeljeni? Zašto većina muslimana nije prihvatila niti srpstvo niti hrvatstvo za svoju nacionalnost? Odgovori

na ta pitanja jasno govore o tome da Bošnjaci niti su bili niti jesu Srbi ili Hrvati.

Sljedeća mitska teza, koja ide u smjeru omalovašavanja islama i Bošnjaka muslimana, govori o tom da smo se Bošnjaci jednostavno povinuli odnosno okrenuli prema novom vjetru, te da smo islam primili samo formalno, iz koristoljublja. Naravno, nitko ne bježi od činjenice da je bilo prihvatanja islama i zbog osobnih koristi. Jedan takav primjer je i Omer paša Latas - odnosno Mićo Latas, pravoslavac iz Like, student vojne akademije u Beču, koji je prebjegao u Bosnu i dalje u Tursku, gdje je dosegao visoke vojne počasti - u Bosni poznat kao krvavi gušitelj begovske bune u imenu Porte.

No, kada bi »okretanje prema vjetru« bilo pravilo u prihvatanju islama kod Bošnjaka muslimana, onda bi se oni tog islama odrekli čim je vlast u Bosni i Hercegovini preuzela Austro-Ugarska ili kada je BiH postala dio Kraljevine SHS, pa Kraljevine Jugoslavije, pa naposljed dio Nove Jugoslavije odnosno SFRJ. Kada bi se Bošnjaci tako lahko uklanjali pritiscima i okretali prema vjetru, onda bi raspad Jugoslavije dočekali kao Jugosloveni i ne kao Muslimani. Traženje odgovora na pitanje, koji su bili razlozi masovnijeg prihvatanja islama od strane Bošnjaka, je dugotrajan i ozbiljan proces. No bez obzira na to, slijed povjesnih događaja jasno ukazuje na to da među razlozima nije bilo »okretanja prema vjetru«, koje bi se moglo pripisati bošnjačkom karakteru.

Sljedeća u nizu mitskih teza, koju su često servirali, i još uvijek serviraju, pojedini povjesničari i koja je se skoro ukorijenila, govori o tome da je u Bosni, ali i na drugim područjima gdje je prodirao islam, vršena nasilna islamizacija.

S tom tezom su pokušavali prikazati prisiljeno i nedobrovoljno primanje islama kao način njegova širenja. Ta teza je pristuna u percepciji mnogo šireg kruga ljudi. Psihološko bi mogli govoriti o obrambenom mehanizmu racionalizacije sa kojim se uspješnost širenja islama opravdava njegovom nasilnošću i nasilnošću njegovih širitelja. Čak i površinski pregled povijesnih zbivanja postavlja takvu tezu na laž. No da ovdje ostanem u Bosanskohercegovačkim okvirima.

Nasilna (na silu) islamizacija znači da su ljudi imali samo dvije mogućnosti: primiti nametnutu vjeru ili se iseliti sa tog područja. Sumnjam da su osvajači bili tako intelektualno ograničeni da nisu znali kako bi sa nasilnom islamizacijom mogli stvoriti jedino protivnike vjere. I da se tako ne može razviti ljubav do Boga.

Nasilna islamizacija bi predstavljala ozbiljan problem u širenju islama.

Prihvatljivost islama je imala neke druge razloge (o kojima nekom drugom prilikom) i toga su širitelji islama bili veoma dobro svjesni. No kada bi za točnu uzeli tezu da je islam u Bosni širen nasilno, kako onda odgovoriti na pitanje zbog čega su u toj istoj Bosni bez problema pored muslimana živjeli pravoslavci, katolici, židovi i pripadnici drugih vjerskih grupa? Kako to da se nisu morali iseliti sa područja na kojem se vrši nasilna islamizacija? Kako to da nisu bili prisiljeni prihvatiti islam? Kako to da su se židovi iz južne Španije, bježeći od nasilne katolizacije koja se dešavala nakon protjerivanja Maura, zatekli ravno u Bosnu? Zar se nisu bojali nasilne islamizacije? I kako to da su muslimani u Bosni, tek po popisu iz 1971. godine, sa 39,8% udjelom, postali najveća vjerska zajednica? Da su svo vrijeme turske vladavine u Bosni bili zastupljeniji pripadnici drugih vjeroispovjedi? Zar sve to može ići u prilog nasilnoj islamizaciji na našim prostorima? Naravno, odgovor je veoma jednostavan i jednoznačan.

Bez obzira koliko se on nekome sviđao ili ne. Nasilna islamizacija nije postojala, postoje samo znonamjerna spoticanja na tu temu. Svo vrijeme islamizacije je u Bosni postojao suživot između pripadnika različitih vjeroispovjedi. Čak i ako se nisu bratili, neki muslimani su i to radili u vrijeme »bratstva i jedinstva« ali ni to nije

pomoglo da bi izbjegli srpske noževe, živjeli su jedni pored drugih, jedni među drugima, jedni są drugima.

Za trijezan i racinonalan pristup čitanju povijesnih tekstova i uradaka najrazličnijih povjesničara mi se čini nužno skrenuti pozornost i na potrebnu kritičnost kod čitanja povijesnih tekstova nas Bošnjaka. Čini mi se potrebno i nužno imati distanciju do nekritičnog preznetiranja povijesti, koji se nam veoma lako dogodi. Kao nus pojava povećanog zanimanja za povijest i kao protuutež pogrešnih prezentovanja povijesti o kojima sam pisao u ovom tekstu.

Nedvojbeno je da su se kroz našu povijest provlačile i stvari na koje nismo ponosni (jedan od primjera bi bila i nesretna 13.

SS brdska divizija znakovitog imena Handžar) ali ih ne smijemo skrivati i prešućivati, nego se sa njima kritično uhvatiti u koštac.

I za sam kraj želim reći da ovo nije bio članak na tematiku povijesti. Više su to, ili jedino to, uputstva kako se upustiti u istraživanje povijsti, kako na veoma jenostavan način na laž postviti veliki broj teza sa kojima su nas pitali i sustavno nam inputirali krivnju, kompleks manje vrijednosti, prevrtljivost, nepouzdanost.

Isto tako je dotični članak okvir u kojeg želim umjestiti svoje buduće sastavke na temu povijesti. I baš, baš za sam kraj želim reći da želim vjerovati kako naše povećano zanimanje za povijest neće biti kratkog daha. Zbog 250.000 razloga.

Na dan slovenskih izbora u sklopu festivala »Mesto žensk« odigrana je predstava Hasije Borić »Feral tribune cabaret«. Slučajno ili ne, tog su dana žene dobile najmanje predstavnica u parlamentu od samostalnosti Slovenije, a postizborne kalkulacije su same po sebi ličile na premijernu političku satiru.

Hasija Borić u svojoj predstavi ne oslikava sadašnjost već devedesete godine koje uz pratnju angažiranog humora Viktora Ivančića, Predraga Lucića, Borisa Dežulovića i Feralovih naslovnica djeluju veoma stimulativno na rad trbušnih mišića. Ovaj cabaret nudi šaroliku paletu balkanskih dijalekata koji se veoma dobro uklapaju u trideset likova odnosno karikatura. Među njima su Bošnjaci predstavljeni kroz znakovitu naivnost i pritajeni osjećaj vjerske superiornosti u odnosu na inovjerce.

Nacionalizam žrtve je mali ali ipak tinja. Srbi su predstavljeni u punom kapacitetu zajedno sa kafanskom pevaljkom, đedom koji priželjkuje treći svjetski rat sa štapom u ruci, četničkim đeneralima, x-prvom damom Srbije, njenim haškim suprugom i ostalim neprevaziđenim ikonama velikosrpskog mentaliteta i mitologije.

Dvoličnost Hrvata je prezentirana po Feralovom receptu - bez milosti. Između ovih karikatura šetaju djeca odrasla u ratu, djeca koja ne razlikuju realnost od dječije igre. Rat je sve što znaju.

Smijeh protiv zaborava balkanskih gluposti koje izviru iz nacionalističkog zla. Smijeh protiv smrti.

E.K.

Novi-stari most i Šantić Svečano otvorenje novog-starog mosta i večer sa »Šantićem« u Mostaru jula 2004., obilježena su dva značajna događaja: svečano otvorenje novog starog mosta, 23. jula i obilježenje 29-te po redu, večeri »Šantićeve poezije«, 29.jula.

Otvorenje bilo je u pravom smislu riječi svečanost! Vatromet, bijeli golubovi mira, baklje, prvi skokovi u hladnu Neretvu, fanfare iznad munara, veselje i ogromno ljudi koji su se došli radovati zajedničkom povratku, u ratu srušenog, dragulja.

9. novembar 1993., pamti čitav svijet, pogotovo Bošnjaci, nevažno da li iz dijaspore ili naše nam drage matice Bosne i Hercegovine!

Armija BiH od aprila 92. do Daytona 95. branila je taj divni komadić Bosne i Hercegovine od fašizma. Od maja 93. pa do februara 94. trajala je, HVO-jeva i Hrvatske vojske, agresorska ofanziva. Mnoge su majke poklonile svoje sinove Bosni, neki su tragom nestali a neki pronađeni. Ali njihove smrti nisu bile uzaludne, novi stari most dokaz je tome! Bijel i u svojoj veličini kao i prije 11 godina! No, sa mrljom koja će ga ipak pratiti. Uvijek! Ceremoniji prisustvovale su brojne zvanične i

stranačke delegacije; značajni ljudi kako iz političnog tako i iz vjeskog i kulturnog života te »obična« raja.

Ceremoniju su popratili svjetski i bh. mediji. Neki glamuroznim tekstovima, neki kritičkim. Ipak, ne mogu preko činjenice koju su istakli u Danima (30.7.2004) da unatoč vrlo poznatom i dramatičnom završetku, možemo reći heroja, Mirze Hume (naravno, i ostalih) i suze u oku njegove majke, koja i nakon svega ne žali što nije otišla iz Mostara, nije zavrijedila »plavu stolicu«.

Naime, na njima su sjedili samo »visoki« dostojanstvenici iz svijeta i Sarajeva. A to svakako nisu majke šehida. Nekoliko dana kasnije već se održala i prva kulturna manifestacija u gradu. Bilo je to 29. obilježje večeri »Šantićeve poezije« u obilježju novog Starog mosta.

Manifetaciju je otvorila gospođa Alma Fazli Obad, namjestnica gradonačelnika Mostara, koja i sama piše

Nadina Sadiković poeziju, riječima: »Ovih dana središte smo svijeta a pjesnici su se uvijek borili protiv mraka, neka živi poezija!« Neki kažu da su to prvi znaci oživljavanja grada kojem je prvo nedostajao, daleko najviše, Starac i tovrsne manifestacije, kojima je zadatak čuvanje i baštinjenje kulture, koju sve previše, u svakodnevnim racionalno (i nacionalno) obojenim poslovima, zaboravljamo! Među prvima održao je govor i gospodin Gojer, predsjednik Društva pisaca BiH, čije je društvo bilo i suorganizator manifestacije: »...Želio bih da budemo više građani kosmopolisi, jer suština je u zajedništvu, da volimo, da nezaboravimo sve naše pretčasnike koji nas i danas nadahnjuju...« A završio je stihom: »Onaj ko ne zna slušati pjesmu, slušat će oluju!« Manifestaciju su uveličali mnogi značajni kulturnjaci iz Bosne, Hrvatske, Slovenije, Srbije i Crne Gore... Nedžad Ibrišimović, Enisa

Osmančević Ćurić, Žarko Durović, Josip Osti, Sabahudin Delić, Atif Kujunđić, Hadžem Hajdarević, Ibrahim Kajan, Vlado Puljić, Mirko S. Lozić, Alija Kebo, Vesna Zovko, Dušan Musa, Nusret Omerhodžić, Nijaz Alispahić, Salih Sevdija, Ivo Mio Andrić i mnogi drugi! Ali to nije bio i kraj druženja.

U toj večeri je, nakon »poezije«, uslijedila i izložba. Husnija Topić, slikar iz Cazina, tu je manifestaciju iskoristio i napravio izložbu svojih slika. Inspirisan Šantićevom Eminom njegove su slike bile uvijek u pratnji te ljepotice i konja. Izložba je bila dobro posjećena ali su slike previše poprimale stil, u Zagrebu živećeg slikara, Mersada Berbera, svjetsko poznatog bh. slikara, lik žene i konjska glava.

Na obe manifestacije, ili bolje na sve tri, isplatilo se doći svakom tko se u tom periodu nalazio blizu tog predivnog ukrasa na Neretvi.

Ne radi značajnih ljudi već radi duše i njezinog spasonosnog pogleda na Most! Na Starca koji je toliko nedostajao gradu, rijeci i građanima.

Nekima. (ima i onih koji most smatraju povratkom Turaka.) Most nisu gledale »oči tijela« već »oči duše«.

Divan je to bio pogled koji su mnoge duše jedva dočekale.

»Vi počinjete zdaj!«

U Unsko-Sanskom kantonu, općina Cazin, MZ Ostrožac, 14.8.

2004 održano je narodno veselje u čast 50. rođendana in 30. godišnjice braka Kuduzović Husein Huke i njegove voljene. Svečanost su uvećali prijatelji, komšije te Slovenci koji su u čast godišnjice došli. Goste su zabavljali Hako Elvis - bend, pjevačica Asima Hatipović, estradni umjetnik Slobodan Lalić, te veliki humorista Ismet ef. Horo. Medijski pokrovitelj bila je matična kuća RTV Cazin.

Veselju su se odazvale i članice Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije koje su u to vrijeme bile u Bosni, a Huku su svojim dolaskom neizmjerno obradovale. Na veselju je bilo još veselije jer su se bosanski i slovenski jezik zavoljeli pa smo u više navrata mogli čuti zanimljive kombinacije, jedna od njih je i naslov!

Bošnjak: Ismete, sigurno niste bili već kao malo dijete zainteresirani za humoristiku!? Kad vas je ta grana umjetnosti počela interesirati i kad ste počeli otkrivati svoj talenat?

Ismet Horo: U pravu ste.

Humoristika me počela zanimati tek nakon srednje škole, čak i kasnije, kad sam već odrastao. U Sarajevu se tad, sjećam se, održavala manifestacija g. Josipa Pejkovića »O čovječe« koja me se dojmila. I tad, nekako, počinju ti moji začeci razmišljanja u taj smijer.

Bošnjak: Šta čini jednog humoristu uspješnim?

Ismet Horo: Prije svega upornost... Humorista mora biti

dobar čovjek. On mora »ući« u čovjeka i njegovu svijest da bi mogao osjetiti dušu naroda. A bošnjački je humor specifičan i za njega je potrebno razumijevanje bosanskog jezika.

Zato i ne znam da li će ovi, »vaši« Slovenci, najbolje razumijeti ono što ću danas pričati. (Smiješak) Bošnjak: Gdje je razlika između inteligntnog i tzv. primitivnog humora? Pravite li vi uopće razliku u tome, pogotovo ako podrazumijevamo npr. inteligentnim humorom šalu na račun vrlina a primitivan na račun mahana?

Ismet Horo: Razlikujem dobar, dobronamjeran humor i loš. Ako vam je cilj zabaviti nekoga onda je to svakako dobronamjeran humor. A, ako ste bili pažljivi, moj se humor odnosi name sve se, znači, kao, dešava meni, govorim o sebi i na mojim kasetama nema politike.

Bošnjak: Kad smo kod kaseta na vašim kasetama se bosanska žena često iskaže kao mudrom i snalažljivom ženom što u Sloveniji nije tako. U Sloveniji je neki opći, stereotipiziran lik bosanske žene poprimila Fata-čistačica čiju smo pjesmu malo prije mogli i čuti.

Ismet Horo: Kod mene je Zejneba bosanska žena sa svim vrlinama i mahanama. Prikazane su i loše i dobre strane. Humor nemožete graditi samo na zdravim rezonima, tankim granicama. Ako i bude u početku nešto nalik na Fatu, Zejneba na kraju uvijek pobjeđuje.

Evo, ispričat ću vam jednan vrlo mudar i elegantan način riješavanja problema pomoću »ženske pameti«: Dođe jedno veče Vehbija kući, sav tužan, zabrinut i takav legne spavati sa svojom ženom. Al' čovjek se vazda vrtio, prevrćao, okretao... Pa ga priupita Zejneba: »Bolan, Vehbija, šta ti je? Što si se uzvrtio pa nemaš mira?« »Joj, ženo, dužan sam Ismetu, komšiji, pare, a nemam da ih vratim! Pa neznam šta ću!« Ustane Zejneba i otvori prozor i poče vikati: »Ismeteee! Ismeteee!

Znaš one pare koje ti duguje moj Vehbija?! E - neće ti ih vratiti!!« Zatvori prozor i legne nazad u krevet. A Vehbija će: »Ženska glavo, šta to uradi?!« A Zejneba će njemu:

»Ma, neka se sad on malo prevrće u krevetu, a ti se smiri.« (smijeh s jedne i druge strane i ostalih prisutnih, naravno) Bošnjak: Ismete, gdje crpite inspiraciju? I, smatrate li da je našem narodu danas potreban humor?

Ismet Horo: Pa, inspiracija može biti svako slavlje i ovo današnje, lijepa ideja, rođendan, svakodnevni život... A naš se narod (od)uvijek sretao s teškim životom i humor je postao nešto, zaista, neophodno. Da Bog dao, pa da ga ima još više (op.p. humora), pa da tu vedrinu možemo širiti i čitavom Europom!

Bošnjak: Vi živite od komike?

Kakvo je stanje humorista na našim prostorima? Pogotovo imajući u vidu da je život kulturnjaka u ovoj zemlji, u najmanju ruku, nejednostavan!

Ismet Horo: Da, živim od komike ali sam i skroman čovjek. Bitno mi je da imam samo toliko da podignem svoju djecu i dok ta sredstva imam, ja sam sretan.

Bošnjak: Koga biste vi ocijenili kao dobrog humoristu na našim prostorima?

Ismet Horo: Teško je nekog takvog naći i imenovati. Ima dosta nelojalne konkurencije a zdravu konkurenciju, svakako, poštujem.

Ako mi dozvolite malo komparacije ono što je Halid Bešlić u svom poslu to je Ismet Horo u svom. Jednostavno sam unikat na prostorima bivše Jugoslavije i stoga sam svačiji.

Imate ljude koji imaju potencilal u sebi ali nikad taj svoj talenat nisu razvijali i nisu se nigdje pojavljivali. Što je, naravno, šteta.

Bošnjak: Moram vam priznati da sam iznenađena vašom ozbiljnošću o kojoj nema ni traga kad ste na bini. Kakav je Ismet Horo privatno?

Ismet Horo: Uvijek sam ozbiljan, običan sam porodičan čovjek, sa svim mahanama i problemima... osim na sceni. Primarno, u životu, mi je podići porodicu i normalno je da ne mogu vazda glumiti dvorsku budalu. Imam djecu i svaki slobodni trenutak koristim da budem s njima.

Zbog raznoraznih obaveza je to katkada i problem.

Bošnjak: Djeca su nekad sklona da na račun poznatih roditelja sama sebi 'olakšaju' život kroz djetinjstvo, pa i život. Npr. u školi kad nemaju zadaće, prilikom traganja za poslom...

Kako je s vašom djecom?

Ismet Horo: Ne, to ne dozvoljavam! Moja je kćerka dugo vremena krila i nije htjela reći ko joj je otac. Pa su je pitali, kad su saznali, je li se stidi profesije kojom se njezin otac bavi a ona je odgovorila da ne, al' želi svojim zaslugama steći poštovanje drugih. A uzdižu se ljudi s kompleksima. Oni bez ne!

Bošnjak: Čula sam da ste nazvali selam kad ste došli na ovo slavlje! To me se dojmilo kao i selam s bine koncerta Dine Merlina na Koševu 31.7.2004. Jeste li radi svog »imena« i sve što ide u 'paketu' s njim imali kad problema, s obzirom da dosta putujete svijetom? Npr. Željko Joksimović je na koncertu bio prihvaćen miješanim osjećajima...

Ismet Horo: Nemam tovrsnih ograničenja. Ljudi ne gledaju kako se zovem. Činjenica je da svi ljudi ovoga svijeta vole humor. A selam znači mir s vama i nazvao sam ga jer je većinski narod na ovom slavlju bošnjački. A što se koncerta Dine Merlina tiče i nekih pitanja oko gostovanja Joksimovića, Dino mi je sam rekao da je koncert njegov i svi gosti mogu pjevati isključivo one pjesme, koje pjevaju s njim u duetu!

Bošnjak: Hajmo jednu »slatku« poruku za kraj!

Ismet Horo: Pošao Bosanac u Sloveniju i svi mu savjetovali neka samo priča lagahno i ne više nego što je potrebno. Zaustavi on taxi i sjedne pa će on vrlo sporo: »D-o hooo-t-ee-l-aa.« Doveze njega taksista do pred hotel i naplati 20 pa ga pita: »Odakle si?« »Iz Bihaća.« A taksista će: »Eeee, pa ja sam ti iz Tuzle!« Šta sam time htio reći svugdje nas ima i dobro je da je tako!

Bošnjak: Hvala na ovim riječima i ugodno provedenom vremenu.

Ismet Horo: Nema na čemu i hvala i vama.

Nadina Sadiković

vremenu. U pjesmama dala je duši svu slobodu pa je spjesnila pjesmu o Počitelju, Nevesinji, Dubrovnikgradu te svjedočila o zlu ljudi koji su s brda Hum danonoćno tukli Mostar. Njen Mostar. I Starca u njemu, o kojem piše i priča s nemjerljivom ljubavlju i čežnjom. »Zlo,« kako kaže pjesnikinja, »ne pobjeđuje! Ono nema šanse!« Došla je istina a nestalo je laži, laž zaita nestaje. Mostar. I Starca u njemu, o kojem piše i priča s nemjerljivom ljubavlju i čežnjom. »Zlo,« kako kaže pjesnikinja, »ne pobjeđuje! Ono nema šanse!« Došla je istina a nestalo je laži, laž zaita nestaje.

Nadina Sadiković

Kimeta Čaušević Druženje s pjesnikinjom Rođena 1931. u Nevesinju a odrasla i školovala se u Mostaru gospođa Kimeta Čaušević s radošću je slušala kako se mladi Bošnjaci u Sloveniji aktivno bave svojim porijeklom, vjerom, kulturom... Da su udruženi u bošnjačkim savezima i da djeluju i razmišljaju globalno.

Srele smo se slučajno, u Mostaru, nedaleko od Starca koji je nedavno povraćen Neretvi.

Slučajno se zapričasmo i slučajno provedemo dva zlatna sahata, možda i više, družeći se. Kako kaže sama; kratak joj je susret dao snagu da vjeruje sve više u našu mladost i odnos spram ljudi u poodmaklim godinama.

Neznajući zpravo koga sam upoznala, zapričale smo se. Ona je »oživjela i propjevala, u ratnoj nesreći ojačala duša Bošnjačka« I, zaista, gđa. Kimeta jeste i dušom i srcem Bošnjakinja koja koristi bogatstvo i ljepotu našeg jezika prilikom svog 'stvaranja'. Poezije, naravno. Pjesnikinja je. Romantik.

Sanjar. Poezija joj je puna bola. I

nade. Kao i kod vjernika koji zna da je i iskušenje samo jedna od stepenica koje je potrebno preći da bi se došlo do cilja. I nada i vjera tjeraju čovjeka da konstantno korači. Naprijed.

Ka boljem. Ka budućem.

Pjesnikinja Kimeta zna, i to se u njezinoj knjizi »Trešnje rumene« može snažno primijetiti, da je Stvoritelj sve stvorio po jedanput.

Svako ima svoju mogućnost i svoju pravu priliku. Svaka je njena pjesma njene duše ogledalo. Obraduje je skromnost i angažman mladih.

Zapravo, odgojeni mladi. Udruženi mladi. Školovani.

Sjedismo, kasnije, i na promociji »Šantićeve poezije« gdje je svakim piscem bivala oduševljena. Kao malo dijete. Shvatila sam da joj je poezija život. Kroz koju izliva dušu na papir.

Vrijeme koje provedosmo zajedno brzo je prošlo ali nije zaboravila pri svemu tome spomenuti, iako je romantik, da je svjesna da živimo u dobu koje je ljudskosti nenaklonjeno.

Svjesna surovosti koja je postala trendom današnjice taj dob joj, izgleda, dođe kao zao kamen u

Iz recenzije Milade Orman, prof.

Bosanskog jziika, »Dobrota i ljepota darovanja«, 1998., Mostar Iz recenzije Atifa Kujunđića, »Trešnje rumene«, 2000. godine, Mostar Qur'an

ODA MOME GRADU Izvan moga dragog kraja, Nigdje nema takvog sjaja, Ni kupole, Takvog neba.

Znam: Otuda raskoš svjetla, Svjetlost sjaja, mirisa i uzdisaja.

Znam otuda ljubav vječna, Neretva, od Neba Tečna, kamen vreo, siv i bijel.

Znam, te kuće, pod pločama.

Daj mi Bože, prije kraja, da nestanem usred sjaja.

Kimeta Čaušević, »Darovanje pjesme«, 1998., Mostar

'Viteški dani' u Bužimu Ove godine su u Bužimu na dostojanstven način obilježili 9. tradicionalnu manifestaciju pod nazivom »Slobodarski dani viteškog grada Bužima 2004«.

Manifestacija trajala je od 4. do 15. augusta, u Bužimu.

Svečanom otvorenju uslijedila su brojna kulturna, naučna i eko dešavanja i, naravno, sportske aktivnosti. Tako su na ceremonijalan način Bužimljanke i Bužimljani obilježili godišnjicu slavne 505. viteške brigade i proučili tevhid brigadnom generalu rhm. Izetu Naniću. »Datumi 5. august i 15. august vrlo su značajni za Bužim,« rekao nam je načelnik g. Jasmin Emrić. »Peti po deblokadi Bužima a petnaesti po formiranju značajne 505. viteške brigade.« 'Viteški grad' u tom, vjerovatno najveselijem i najljepšem, periodu obišle su i članice Bošnjačkog kultunog saveza Slovenije, Emina Zejnić i Nadina Sadiković. Prisustvovale smo folklornim manifestacijama, družili se Bužimljankama i Bužimljanima, posjetile gradske znamenitoti, poznati Stari grad i bile svjedokom da je čovjek nakon pada sa 15 metara visine sposoban sutradan davati intervju za novine. Vitez otkriven!

N.S.

Auditorij Portorož - Veče bošnjačke kulture 25.9.2004 godine, Bošnjački kulturni savez Slovenije je ugostio folklorne i muzičke grupe iz Slovenije i BiH na manifestarnciji pod imenom ,,Veče bošnjačke kulture”. Cijelo

veče je bilo posvećeno tradicionalnoj bosanskoj pjesmi sevdalinki i po prvi put se je nešto takvo dogodilo na elitnoj lokaciji Auditorija Portorož.

»LUPA« je oružje, uzmite ga u ruke!

2. festival nevladinih organizacija u Ljubljani i BKSS LUPA je oružje koje nam pomaže povećati, približiti i učiniti stvari jasne i viđene. U tom smislu, kao Lupa naslovljen je festival nevladinih organizacija u Sloveniji čiji organizator je bio Centar za informisanje, saradnju i razvoj nevladnih organizacija. Ustvari, to je događaj koji pomaže nevladinim organizacijama predstaviti se i stupiti iz anonimnosti. Tako se je Bošnjački kulturni savez Slovenije po prvi put predstavio na festivalu Lupa, tačnije 22.9.2004. od 12.00 do 18.00 sati u parku Zvijezda (Kongresni trg) u Ljubljani.

BKSS je, među ostalima, predstavljao i društva kao što su Ljiljan i Društvo bh. studenata Slovenije BH 4 iz Ljubljane, Izvor iz Kranja, Biser iz Jesenica te Sevdah iz Novog mesta. Naravno, ono što priliči jeste i predstavljanje bošnjačke kulture te su na samom »štandu« bili postavljeni i stari tradicionalni motivi (serdžada, fes, fildžani s ibrikom za kahvu, mlin za kahvu, kvačkani stolnjak, demirlija) te domaće slatke specijalitete (hurmašice i baklava) iz kuhinje Enise Suljanović, podpresjednice društva Ljiljan kojom se ovom prilikom zahvaljujemo za pomoć.

Senzacija tog dana bile su koreografije folklorne sekcije društva Ljiljan.

Publika nije mogla odoljeti zvukovima harmonike i žvrkotanju dukata te su svi zajedno u centru Ljubljane zaigrali bosansko kolo.

Urednica M.B.

Nastupile su dvije grupe iz Ljubljane Evala i Vali, a uz ovu drugu su kao gosti nastupili i Saša Tabaković i Hazemina Minka Džonlić te plesačica Jasna Knez.

Predstavila nam se je i razigrana folklorna sekcija društva Ljiljan iz Ljubljane, a veče je privela kraju muzička sekcija KUD Gradačac, koji su za ovu priliku doputovali u Portorož iz srca Bosanske Posavine.

Pored pomenutih je publiku oduševila i dijaprojekcija starih bosanskih motiva koji su na platnu u pozadini dopunjavali muzički ugođaj.

Na slikama su sve vrijeme koncerta prikazivani: unutrašnjost tradicionalne bosanske kuće, čardaci, česme, kule, stari gradovi te slike krajolika Bosne i Hercegovine. Slike su nas vodile u sokake, čaršije, mahale, gradove, kao i na planine, polja, ćuprije...

Dijaprojekcija nije bila samo prateći elemenat, već je u jednom trenutku postavljena i u prvi plan te nas je, uz muzičku i vokalnu pratnju grupe Evala iz pozadine, vratila nazad u vrijeme turskog zemana i austrougarske uprave, da bi nas kroz sliku dovela polahko u novije doba Bosne i Hercegovine.

Kao sljedeći na bini pojavili su se članovi grupe Vali, koji su izveli nekoliko sevdalinki kao i nekoliko pjesama sefardskih Židova. Njihova gošća je bila orijentalska plesačica Jasna Knez, koja je prvi put uz Vali zaplesala na 50. godišnjici Visokog komesarijata za izbjeglice UNHCR-a u ljubljanskim Španskim borcima 2001. godine.

Nakon grupe Vali predstavila se je Folklorna sekcija društva Ljiljan sa koreografijama Sarajka i Moj dilbere. Mladi ljiljanovci i ljiljanovke su na binu izašli u prekrasnim bosarnnskim narodnim nošnjama i svojom igrom još više su oduševili publiku.

Vrhunac večeri su bili željno očekivani gosti iz Kultumo umjetničkog društva Gradačac, koje djeluje već od 1953. godine. Muzička sekcija iz KUD Gradačac nam je dočarala sevdah tako reći “iz prve ruke”. Sevdalinku ,,Sa Gradačca bijele kule” kao i ostale su nam predstavili Amar Muratović, Damir Kukuruzović, Fahrudin Omeranović i Husein Šaldić .

Posjetioci su mogli da vide i radove likovne sekcije društva Ljiljan, na čelu sa Enisom Suljanović.

Radovi su se sastojali od slika i

Samo veče je otvorila Hazemina Minka Džonlić, jedna svestrana umjetnica i socijalna radnica iz Ljubljane, koja nam je među ostalim otpjevala i jednu sevdalinku čije autorstvo sama potpisuje.

Nakon popularne Minke, na bini su se pojavili članovi grupe Evala.

Poznavaoci ove grupe znaju da Evala izvodi pjesme koje svoje porijeklo vuku od “Vardara pa do Kupe” u što se naravno uključuju i mnoge bosanske sevdalinke. Pred publikom Auditorija Portorož otpjevali su jedne od najpoznatijih sevdalinki, kao što su: Emina, Moj dilbere, Omerbeže, Snijeg pade na behar na voće...

fotografija starih bosanskih motiva te impresija krajolika. Ovom prilikom se ispred organizatora zahvaljujemo za saradnju društvu Kulturni vikend, Auditoriju Portorož i svim pojedincima koji su pomogli da nam je iza suborntnje večeri ostao jedan jedinstven dojam, iza kojeg će nesumnjivo ostati prelijepa uspomena, a i poziv na neko novo družernnje sličnog formata.

Intervju sa gospodinom Amorom Mašovićem, predsjednikom komisije za traženje nestalih u Bosni i Hercegovini

»Bosna je puna Srebrenica« U petak 8. 10. se je u ljubljanskom kinu Dvor u organizaciji Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije, održala projekcija dva dokumentarna filma autora Muhameda Mujkića, u kojima je prikazan jedan nezaobilazan dio poslijeratne bosansko-hercegovačke stvarnosti, tj. aktivnosti na traženju nestalih lica, koje se najčešće svode na ekshumacije nestalih iz brojnih masovnih grobnica razasutih širom Bosne i Hercegovine.

Jedan od oba filma bio je popraćen i komentiranjem prikazanog na platnu od strane predsjednika komisije za traženje nestalih u BiH, javnosti dobro poznatog, gospodina Amora Mašovića. Inače gospodin Mašović i gospodin Mujkić trenutno se nalaze na kraćoj »evropskoj turneji« u sklopu koje predstavljaju »Marš smrti«, film posvijećen žrtvama srebreničkog masakra, i film »Masovne grobnice u BiH«, koji prikazuje činove ekshumacija nestalih lica. Premiera »Marša smrti« održana je mjeseca marta ove godine u zgradi Ujedinjenih Nacija u New Yorku, a nakon toga je ovaj i više nego dirljivi dokumentarac prikazan i u brojnim gradovima širom Evrope i Sjeverne Amerike, prvenstveno za »oči« bošnjačke dijaspore. Dan nakon projekcije u kinu Dvor, našli smo se zajedno sa gospodinom Mašovićem, koji je gotovo pred sami polazak u austrijski Linz pristao na jedan intervju za list Bošnjak.

Možete li nam navesti one osnovne statističke podatke vezane za vaš rad, dakle koliko osoba se vode kao nestali u Bosni i Hercegovini, koliko ste ih ekshumirali, koliko identificirali?

Oko 28.000 ili ako hoćemo da budemo sasvim precizni, 27.734 osobe su evidentirane kao nestale na prostorima BiH od proljeća 1992. do 1995. Procentualno posmatrano, dakle jednako onako kako se inače broj žrtava na prostorima BiH odražava, oko 92% nestalih čine Bošnjaci, oko 5,5% bosanski Srbi, nešto oko 2% bosanski Hrvati i nešto oko 1% ostali. Pod ostale svrstavamo one koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni, Crnogorci, Slovenci, Madžari, Albanci, ili pojedini ljudi koji su se našli na teritoriji BIH kad je započeo rat, tako imamo zabilježen primjer jednog Šveđanina, ili od Slovenaca je poznat slučaj jednog novinara Mladine, koji je zarobljen od strane srpskih vojnih formacija negdje

na putu za Goražde, zatim sproveden u logor KPD Foča, gdje mu se nakon izvjesnog vremena gubi svaki trag. Na žalost veliku većinu populacije nestalih čine civili, oko 85%, a samo 15% te populacije čine vojnici nestali u akcijama ili nekim drugim ratnim okolnostima. Oko 12% nestalih su žene, što je jako visok procenat u usporedbi sa nekim drugim ratnim sukobima, a 2% su djeca uzrasta od 48 sati pa do punoljetstva, dakle osamnaest godina. U BiH su zabilježeni i nestanci

ni. Dakle, zaštićene kategorije stanovništva su bile takođe predmet nestanaka odnosno najvjerovatnije sad 12 godina od početka rata možemo reći predmetom egzekucija, znači strijeljana bez suđenja, bez dokazane krivice. Eto, to su neki osnovni statistički podaci, kad se radi o nestalima. Što se tiče ekshumiranih odnosno pronađenih, oko 17.500 od ovih pomenutih 27.734 je do sad pronađeno, njihovi posmrtni ostaci su identificirani u cjelosti, Negdje oko 10.000 žrtava je prepoznato, a oko 7.500 još uvijek Engleski ambasador u razgovoru sa Amorom nakon prikazivanja filmova

Foto: Edina Zejnić

kategorija ljudi koji bi trebali biti zaštićeni međunarodnim konvencijama, kao što su recimo vjersko osoblje, medicinsko i sanitetsko osoblje, koje takođe treba biti zaštićeno, a na žalost nije tako bilo, zatim ljudi koji su odlazili na pregovore sa neprijateljskom stranom, da kažem ovako simbolično sa bijelom zastavom u rukama. Nije se poštovao integritet ili neka vrsta imuniteta tih pregovarača, i oni su nestajali. Poznat je slučaj komandanta Žepe, pukovnika Avde Palića, koji je nakon odlaska na pregovore sa komandantom srpskih snaga zarobljen 1995. godine u julu mjesecu i nakon toga mu se izgubio svaki trag. Već gotovo deset godina ne zna se ništa o sudbini toga čovjeka, ona je zapravo izvjesna, ona je smrt, ali ne znamo gdje su posmrtni ostaci sahranje-

na žalost leži u onim bijelim vrećama širom Bosne i Hercegovine u mrtvačnicama, odnosno u namjenskim objektima za identifikaciju ekshumiranih lica. Najveći takvi objekti su u Tuzli gdje više hiljada srebreničkih žrtava još uvijek leži neidentificiranih, zatim u Visokom, u Sanskom Mostu, u Banjoj Luci, Mostaru, Sarajevu, to su dakle ti glavni centri.

Koliko grobnica ste do sad pronašli?

Masovnih grobnica, to su grobnice koje sadrže najmanje pet žrtava je bilo 316, a pojedinačnih, dakle onih u kojima se nalazilo od jedne do četiri žrtve je bilo nešto više od 3.800 do sad. Naša je procjena da u BiH ima još najmanje od 180 do 200 masovnih grobnica. Za nekolicinu odnosno

nekoliko desetina njih znamo, za neke ne znamo, na žalost sve žrtve neće biti pronađene, jer mnoge od žrtava su spaljene u svojim kućama, ili se nalaze na smetljištima, tijela mnogih žrtava su završila na dnu rijeka Drine, Save, Sane... Neke od žrtava u Zvorničkom kraju su bačene u jezera sa lužinama, dakle sa kiselinama pri čemu je došlo do potpunog uništenja tragova postojanja tih tijela. Jedan broj žrtava neće biti pronađen iz jednostavnog razloga što su zločinci žrtve sakrili na nedostupnim lokacijama, npr. bacali su ih u prirodne jame, od kojih neke mi vjerovatno nikad nećemo pronaći. Specifikum Bosne i Hercegovine i posljednjeg rata u njoj, po čemu se Bosna i Hercegovina razlikuje od ostalih prostora bivše Jugoslavije, jeste korištenje jama u koje su se bacale žrtve. Mi smo do sad obradili 18 takvih prirodnih jama, čija dubina seže od 8 metara, to je najplića jama do 79 metara, to je slučaj jame Borisavac u istočnoj Hercegovini, na granici Konjičke i nevesinjske općine. U tih 18 jama pronađeno je tačno 750 žrtava.

Forenzičari su ustanovili da je najveći broj žrtava, dakle ovih nestalih koji su pronađeni, ubijen strijeljanjem. Forenzičari i vještaci sudske medicine su ustanovili da veliki broj tih žrtava ima višestruke strijelne povrede. A inače zabilježeni su i drugi načini usmrćivanja žrtava, npr. pucnjima iz neposredne blizine, dakle prislanjanjem cijevi oružja na potiljak ili slijepoočnicu žrtve. Zatim u Sarajevu smo imali jedan slučaj jednog vojnika odnosno pripadnika oružanih snaga Bosne i Hercegovine, koji je bio romske nacionalnosti, koji je imao tamno obojenu kožu i koji je vjerovatno zbog toga ubijen na jedan veoma surov način, tako što su mu glavu zamočili u posudu sa bijelim lakom, sa bijelom bojom, vjerovatno htijući mu dati do znanja da im se ne sviđa boja njegove kože, pa su ga simbolično izbijelili. Medicinski vještaci utvrdili su da je on umro ugušivši se u tom laku. Valja spomenuti još jedan slučaj, takođe u Sarajevu, ubistva jednog poznatog sarajevskog ugostitelja, koji je ubijen harpunom, oružjem koje se koristi za lov na krupnu ribu. Brojni su i slučajevi ubijanja žrtava klanjem, dakle te žrtve nisu imale nikakve strijelne povrede nego su kod njih primjećena oštećenja vratnih pršljenova u visini gdje se vrši klanje. Onda poznati su slučajevi, koje mi do duše nismo istraživali, ali zabilježeni su slučajevi ubistava dok su žrtve tjerane, recimo u Foči i Višegradu, da skaču sa mosta, a zločinci raspoređeni sa automatskim oružjem sa obe strane rijeke Drine su se takmičili ko će u zraku, dakle dok žrtva još pada u rijeku Drinu, ko će pogoditi tu žrtvu u tom njenom letu. Zatim zabilježeni su brojni slučajevi paljenja žrtava, na primjer slučaj u Pionirskoj ulici u

Višegradu, kad je 53 Kurspahića zatvorenih u njihovu kuću, u koju su bačene bombe, a zatim je kuća zapaljena. Zatim je bilo paljenja ljudi u štalama i tako dalje.

Kod samog vašeg rada, dali imate kakve veze sa autoritetima, dakle sa predstavnicima vlasti u manjem BiH entitetu?

Postoji jedan tako zvani među-sporazum o međuentitetskim ekshumacijama.

On je podpisan 1996. u junu mjesecu u Banjoj Luci između najviših političkih zvaničnika iz reda tri konstitutivna naroda, a njemu je svjedočio tadašnji zamjenik visokog predstavnika Michael Steiner. Suština tog sporazuma, najjednostavnije rečeno jeste da timovi iz jednog entiteta mogu Belgijski ambasador, Amor Mašović i članovi BKSS

Foto: Edina Zejnić

odlaziti na teritorij drugog entiteta i tamo vršiti ekshumacije, to je bilo vrlo važno, jer na žalost vlasti u post-Daytonskom periodu, konkretno možemo reći, vlasti manjeg entiteta, nisu pokazivale nikakvu želju da rade na ekshumaciji nestalih lica, i na taj način bi ti isti zapravo za uvijek ostali u grobnicama da tu nadležnost nije dobila Federacija. Ta nadležnost, taj sporazum iz Banja Luke omogućuje da sudija, tužilac, policija, članovi naše komisije, članovi drugih institucija prijeđu de facto izvan granica svog entiteta, odu u drugi entitet i tamo poduzimaju neki krivični pravni postupak. Taj sporazum je i danas na snazi, jedina umiješanost organa drugog entiteta, odnosno organa na čijoj teritoriji se vrši ekshumacija jeste da čuva grobnicu. Znači kad naš tim dođe na grobnicu, ako nismo u stanju, da tijela evakuišemo u toku istog dana i moramo grobnicu ostaviti otvorenu noću, tada policija onog drugog entiteta ostaje 24 sata uz grobnicu da bi spriječila nepoželjne goste koji bi mogli eventulno uznemiriti tu grobnicu. Kad kažem 'neželjeni' tu mislim i na ljude i na životinje, koje bi mogle doći i eventualno ulaziti u otvorenu grobnicu. To je jedini vid saradnje i ja moram reći da ta vrsta saradnje funkcioniše zaista besprijekorno. Za ovih 8 godina koliko traje ovo sve, nismo imali nikada neku incidentnu situaciju sa policijom iz manjeg entiteta, i naravno isto važi i za sličnu komisiju koja djeluje u Banjoj Luci u vrijeme kad radi na teritoriju Fede-

racije. Pored toga postoji još jedan zadatak organa na čijem teritoriju se vrši ekshumacija, a to je eskort odnosno pratnja od entitetske linije do lokacije grobnice, dakle pošto naš konvoj ima nekad između 5 i 10 vozila uključujući mašine, bagere, kamione za prijevoz ljudskih ostataka, dakle ti konvoji su eskortovani od strane organa na čijem teritoriju se radi. Na žalost još uvijek se nije uspostavila neka vrsta aktivne saradnje između dviju komisija, saradnje u smislu da mi njima pomognemo da na teritoriju federacije lakše pronalaze ono što njih zanima, dali su to pojedinačne grobice ili eventualno masovne grobnice, a naravno da i oni nama pomažu oko otkivanja grobnica na teritoriju manjeg entiteta. Na tom planu se na žalost nije maklo dalje od samog početka, možda i zbog toga što naše kolege iz Banja Luke za jednu otkrivenu grobnicu na teritoriju Federacije, nama moraju otkriti jedno dvadesetak grobnica na teritoriju manjeg entiteta. Takav je nesrazmjer nestalih.

Imali kakvih problema sa lokalnim stanovništvom prilikom vašeg rada?

Nema, lokalno stanovništvo najčešće uopće ne prisustvuje tim ekshumacijama.

Grobnice se obično nalaze na lokacijama gdje se rijetko i nalaze naseljena mjesta, sa druge strane likvidacije su ponajviše vršene u mjestima gdje je bilo većinsko nesrpsko stanovništvo, Bošnjaci ili Hrvati ili eventualno neki treći, i oni su bili ubijeni ili protjerani, tako da se najviše od ovih 316 masovnih grobnica nalazi u selima ili zaseocima u kojima je bilo nesrpsko stanovništvo većinsko, ili se nalaze negdje duboko u šumi, daleko od očiju, gdje su smještene smišljeno ne bi li se prikrili svi tragovi zločina. Tako da nema nijedne vrste otežavanja rada od strane lokalnog stanovništva.

Na projekciji filma ste spomenuli i slučajeve u kojima vam pojedini Srbi otkrivaju lokacije grobnica.

To su uistinu rijetki slučajevi, za osam godina imali smo možda četiri ili pet slučajeva. Ovaj slučaj što sam ga pomenuo je bio specifičan, jer je prijava došla u pismenoj formi i jer je dolazila iz jednog mjesta u istočnoj Bosni, koje je dugo vremena važilo za neku vrstu »crne rupe« na karti Bosne i Hercegovine. To je Foča, u kojoj su za vrijeme rata zabilježeni brojni zločini od masovnih silovanja djevojčica, djevojaka i žena, do masovnih ubistava i nestanaka zarobljenika koji su registrovani u logoru KPD Foča. Dakle pismo je došlo iz te »crne rupe«, to pismo je stajalo u onoj običnoj plavoj kuverti bez poštanske marke, sa žigom pošte u Hrasnici, koja je locirana u Federaciji u blizini Sarajeva. Taj

Kakav je odnos međunarodne zajednice prema vašem radu?

U novije vrijeme pozitivan, a nije uvjek bilo tako. 1996. smo imali pravi mali rat sa predstavnicima međunarodne zajednice, koji su u to vrijeme smatrali da ekshumacije evo pokušaću da ih citiram »ekshumacije nepovoljno utiču na proces rekonciliacije odnosno na proces pomirenja na prostorima bivše Jugoslavije«. To je bio trenutak kada je jedan od međunarodnih zvaničnika, šef UN komisije za ljudska prava, gospodin Manfred Novak iz Austrije podnio ostavku, jer nije htio prihvatiti jedno takvo gledanje međunarodne zajednice na ekshumacije i to je bila prekretnica, nakon toga odnos međunarodne zajednice počeo se polako mijenjati, da bih mogao danas reći da postoji jedna vrsta apsolutne podrške ovome što mi radimo, jer se jednostavno spoznalo da pronalaskom nestalih na neki način frustracije i tenzije polako opadaju, smiruju se, jer ljudi dobivaju ono što traže, dakle dobivaju istinu. U nekim slučajevima dobije se i pravda, kad se zločinci uhvate, osude i kazne, tako da, čini mi se, danas postoji jedna potpuna podrška, kad je u pitanju međunarodna zajednica. To se ogleda i kroz djelovanje jedne komisije koja je međunarodnog karaktera, to je »međunarodna komisija za nestale« sa sjedištem u Sarajevu, koja je formirana 1996. godine, u Lyonu na zasijedanju sedam najrazvijenijih zemalja svijeta (G7), na iniciativu Billa Clintona tadašnjeg američkog predsjednika, i danas najveći teret identifikacije putem DNA metode, dakle kompariranje DNA uzoraka, njihove strukture, koja je uzeta s jedne strane od skeletnih ostataka žrtve, a s druge strane od preživjelih članova porodica, od kojih se uzimaju uzorci krvi, dakle najveći teret identifikacije putem DNA metode upravo snosi međunarodna komisija za nestale. Ta komisija obezbijeđuje financijska sredstva, a osnovala i opremila je i potrebne laboratorije te i obučila lokalno osoblje u BiH da radi na toj DNA analizi. Tu je i pomoć međunarodnog Crvenog Krsta, koja je do duše nešto manja, ali značajna. Naime ta

komisija prikuplja tako zvane ante mortem baze podataka, koje sadrže tako rečeno opis žrtve odnosno opis nestale osobe, od njenih antropoloških karakteristika, na primjer pola, visine, težine, anatomije, do opisa odjeće, obuće i pojedinih predmeta, koje je ta žrtva imala uza se. To je vrlo važno da se u kombinaciji sa DNA analizom lakše identificira žrtvu. U Bosni su na žalost zabilježeni slučajevi nestanka npr. svih pet sinova, u tom slučaju DNA metoda može samo odgovoriti da su dakle neka pronađena petorica sinovi određenih roditelja, ali ta metoda ne može odgovoriti ko je ko od te petorice, dakle ko je Mehmed, a ko Alija itd. Na ta pitanja nam odgovara ova ante mortem baza podataka, koja će nam reći npr. da je Mehmed stariji, da je Alija imao plave farmerice, itd...

Nakon projekcije filma »Marš smrti«, ste odgovarali na pitanja gledaoca, jedno od pitanja odnosilo se je i na pitanje nestalih Srba u ratnom Sarajevu i na grobnicu u Kazanima. Možete li za naše čitaoce navesti adekvatne podatke.

Dakle kad govorimo o Sarajevu, tu postoje određene manipulacije, koje često dolaze od visokih zvaničnika manjeg BH entiteta, u kojima se govori kako je u Sarajevu pobijeno 3.000 Srba, pa 7.000 Srba, išlo je čak u jednoj procjeni Biljane Plavšić, dakle jednog ratnog zločinca koja sad održava kaznu za svoj ratni zločin, do brojke od 10.000 Srba nestalih u Sarajevu.

Ja sam nedavno vršio analizu, koliko su zaista porodice prijavile nestanaka, ne kod naše komisije, ne kod komisije u Banjoj Luci, već kod međunarodne komisije Crvenog Krsta, koji takođe od 95. godine prikuplja podatke o nestancima, i ustanovio sam sljedeće: 571 Bošnjak, 274 Srbina, čini mi se 15 Hrvata i 5 lica drugih nacionalnosti. Dakle trenutno postoje 274 otvorena zahtijeva za traženje nestalih Srba na području 10 opština predratnog Sarajeva, dakle to su pored ovih gradskih opština još i Pale, Vogošča, Ilijaš i Hadžići. Među ovih 274, je 56 vojnika, koji su nestali na ratištima oko Sarajeva, dakle Trebević, Žuč, Igman i Treskavica, a ostali su zaista civili koji su u ovih 10 gradskih opština odvedeni i još nisu pronađeni.

Od ovih predhodno pomenutih 5,5% nestalih lica koja su po nacionalnosti bosanski Srbi je većina njih vojnika R. Srpske, koji su nestali 1995. na Vozućoj i u Bosanskoj Krajini.

Kod Srba su većina nestalih pripadnici vojske, a manjina su civili, a kod nas Bošnjaka je obrnuto, većina su civili a manjina vojnici.

Kakva je po vašem mišljenju mogućnost pomirenja odnosno rekonciliacije u daytonskoj Bosni i Hercegovini?

Put prema stvarnom pomirenju je moguć uz jedan sasvim drugačiji odnos međunarodne zajednice, npr. u haškim optužnicama protiv najviših vojnih i političkih predstavnika koji dolaze iz redova srpskog naroda, onog dijela koji se priklonio Miloševiću i planu stvaranja takozvane Velike Srbije. U gotovo svim tim optužnicama stoji da je SDS jedna fašistička stranka, koja je uradila sve da bi razbila Bosnu i Hercegovinu. S druge strane vi imate međunarodne zvaničnike najvišeg ranga, među njima i predsjednike evropskih država, koji sjede kao ti i ja sad i normalno razgovaraju sa istim tim političkim predstavnicima SDS-a. Dakle Haški tribunal tumači da je to dakle jedna fašistička partija, nešto slično poput nacističke partije u Hitlerovoj Njemačkoj, a s druge strane međunarodni zvaničnici sjede s njima i razgovaraju o daljnjem razvoju Bosne i Hercegovine, i to razgovaraju sa ljudima koji u deset godina nisu bili u stanju da uhapse jednog jedinog ratnog zločinca, i tu ne mislim na recimo Radovana Karadžića i Ratka Mladića kao najtraženije, nego na nekog običnog zločinca koji je ubio pet ljudi recimo u Prijedoru. E sad sa takvim odnosom međunarodne zajednice teško da može doći do nekog progresa u Bosni i Hercegovini, bar ne vidljivog. Istini za volju mi imamo progresa, ne mogu reći da sam pesimista. Bosne i Hercegovine iz dana u dan sve više i više ima, danas ima puno više Bosne i Hercegovine nego je je bilo 96. u vrijeme neposredno nakon potpisivanja Daytona. Danas imamo državnih institucija kojih čak nema u daytonskom sporazumu, npr. državna granična služba, državna policija, državni sud, a uz to i mnoštvo agencija državnog karaktera. Sa druge strane neke entitetske institucije se polako gase, dakle postoji jedan trend, ali ipak je previše vremena proteklo od Daytona do danas, moglo se je uz drugačiji odnos međunarodne zajednice Ovo se ne zaboravlja. Pitanje je kako oprostiti’

Arhiv BKSS

anonimni dojavljivač je napisao »Gospodine Mašoviću na planini Maluša u opštini Foča, u jami Piljak, nalazi se 80 Muslimana iz KPD Foča« ispod teksta je stajao podpis »Srbin iz Foče«. Trebalo nam je dvije nedelje da lociramo tu jamu i kad smo se spustili na njeno dno zaista smo našli logoraše iz Foče za kojima smo tragali dugo vremena od 92. godine. Istina, nije ih bilo 80 nego 62, ta pogrešna ocjena vjerovatno upućuje na to da taj dotični Srbin nije bio involviran u tu likvidaciju, jer nije znao koji je stvarni broj, nego je za tu grobnicu čuo od nekoga ili na neki drugi način saznao za nju.

postiči puno više. Dakle treba se uskratiti podrška onim političkim partijama koje su izašle iz rata, i koje i dan danas ne poštuju Bosnu i Hercegovinu kao svoju zemlju, i koje i dan danas po svoje mišljenje odlaze na istok i zapad, u Beograd i Zagreb, i onima koji podržavaju, skrivaju i pomažu osobe osuđene za ratni zločin. Na žalost to trenutno nije slučaj, i danas se razgovara sa tim ljudima i tretira ih se na jedan neodgovarajući način. Dalje da kažem kad je u pitanju pomirenje, što uvijek naglašavam, bitan faktor u svemu tome, ono kako kažu conditio sine qua non uslov bez kojeg se ne može, jeste spoznati sudbinu nestalih.

Dok god imamo više od 10 ili 12 hiljada nestalih na teritoriju Bosne i Hercegovine i uz taj broj jednu ogromnu populaciju preživjelih koji se svakodnevno pitaju za sudbinu svojih najmilijih, koji iz dana u dan ustaju i liježu sa jednom mišlju »Bože hoću li ikad saznati za sudbinu svoga brata, sina, oca, sestre« itd. Dakle tolika populacija onih, koji ne znaju za sudbinu svojih najmilijih uvijek predstavlja jednu potencialnu bombu, jedan potencialni izvor mogućih budućih konflikata. Naravno mi smo svjesni toga da sve nestale nikad nećemo pronaći, naše procijene se kreću oko dvije do tri hiljde onih koje nećemo uspjeti naći, ali što više ih pronađemo, što se više pitanja nestalih razriješi, to bliže smo miru. Ujedno je uslov za trajno pomirenje i jedno adekvatno prihvatanje Bosanstva i Hercegovstva od strane svih, ili bar ubjedljive većine građana BiH, bez obzira na to šta smo po nacionalnosti. Dok god toliko ljudi u BiH vidi svoje metropole u Beogradu ili Zagrebu, pravog progresa ne može biti.

U vrijeme rata u BiH je tadašnja republika BiH odnosno njeno predsjedništvo pred međunarodnim sudom pravde u Hagu pokrenulo tužbu protiv tadašnje takozvane Savezne Republike Jugoslavije, nasljednica koje je današnja državna zajednica Srbija i Crna Gora. Možete li nam reći šta se trenutno dešava sa tom tužbom i dali će se uskoro nazrijeti kraj tom sudskom procesu?

Pa ja sam član nadzornog odbora jedne fondacije koja se zove »Pravda za Bosnu i Hercegovinu«, čiji osnivači su jedna grupa nevladinih organizacija a to su: Vijeće Bošnjačkih Intelektualaca, Srpsko Građansko Vijeće, Hrvatsko Narodno Vijeće i predstavnici jevrejske zajednce u BiH. Svrha ove fondacije jeste financiranje ove tužbe koju ste pomenuli, naime zbog pojedinih opstrukcija na državnom nivou, koje dolaze od strane predstavnika manjeg B/H entiteta, onemogućeno je financiranje tužbe od strane države.

Velika panika koja je prisutna u Beogradu i brojne manje ili više javne ponude oko

nagodbe, u jednoj takvoj ponudi nudilo se je i ukidanje Republike Srpske, pokazuju, da ta tužba stoji na jakim temeljima, znači da imamo jake argumente. Usmena rasprava na međunarodnom sudu pravde u Hagu je predviđena za proljeće 2005., nakon nekoliko sedmica usmene rasprave trebala bi uslijediti i presuda, koja je naravno od presudne važnosti za mir i budućnost Bosne i Hercegovine. Ta presuda, koja će jasno utvrditi odgovornost Srbije i Crne Gore, će odvratiti bilo koje snove o nekom budućem kreiranju neke nove Velike Srbije i time će spriječiti neku novu agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Pored toga presuda će omogućiti i oporavak ratnih rana u Bosni i Hercegovini, vidljivih u lošem stanju privrede, infrastrukture itd, kroz reparacije.

Srbija i Crna Gora, će reparacije morati platiti svim Bosancima i Hercegovcima, dakle i Srbima i Bošnjacima i Hrvatima.

Mada bosanski Srbi danas velikim dijelom pokušavaju delegitimizirati tu tužbu, govoreći, da za njeno pokretanje nisu glasali predstavnici bosanskih Srba, no tu tužbu su podržali predstavnici predsjedništva republike BiH, u kojemu su sve vrijeme postojanja tog predsjedništva sjedili i Srbi. I sama tužba, koja je već pokrenuta, se ne može opozvati, odnosno mogla bi se opozvati sa konsenzusom svih triju predstavnika u predsjedništvu, a po mom viđenju, nijedan bošnjački predstavnik u predsjedništvu si nešto takvo ne može priuštiti, dakle nijedan Bošnjak neće glasati za opozivanje tužbe ili za neki vid vansudske nagodbe, jer svi bošnjački predstavnici su svijesni, da bi jedan takav čin za njih značio političku smrt. Naravno postoji jedan dio državljana BiH, koji će uvijek osporavati tu tužbu i njene posljedice, ali to je lično njihov problem.

Da li mislite da su Srbija i Crna Gora uopšte sposobne platiti reparacije?

Pa u osnovi je to njihov problem i oni će se morati s njim nositi, ali tako slično se možemo i upitati dali je bilo realno od Njemačke 1945. očekivati plaćanje reparacija, no unatoč toj nizkoj materialnoj polaznoj tački tadašnje Njemačke, Njemci su svoje obaveze ipak ispunili. Istina ta dva primjera se ne mogu porediti zbog posve drugačijeg odnosa međunarodne zajednice do tadašnje Njemačke i današnje Srbije i Crne Gore. U skladu s tim problematičnim odnosom međunarodne zajednice se po Daytonu ne zna, ko je u Bosni i Hercegovini izgubio a ko pobijedio, jedini tračak nade u svemu ovome jeste Haški tribunal za ratne zločine, mada i taj pokušava stvari izbalansirati da bi se zadovoljilo javno mijenje u Beogradu i Zagrebu. Pojedine intervencije međunarodne zajednice u BiH su dovele do toga da je današnja Bosna i Hercegovina u

mnogočemu zemlja apsurda. Tako mi danas imamo primjer jednog osuđenog ratnog zločinca Sime Zarića iz Bosanskog Šamca, koji se je ponovo kandidirao za mjesto načelnika opštine i da je dobio nekih par stotina glasova više, danas bi opet bio na čelu opštine u kojoj je kao što je haški sud utvrdio počinio ratne zločine. Dok na drugoj strani imate slučajeve ljudi koji su da tako kažem politički zgriješili, i koji se sad doživotno ne mogu baviti politikom, to jeste ne mogu kandidirati na izborima. To je posljedica pojedinih propusta međunarodne zajednice. Sličan primjer je slučaj Ive Lozančića iz Žepča, protiv kojeg se u kantonalnom sudu u Zenici vodi postupak zbog odgovornosti za ratne zločine počinjene nad Bošnjacima u Žepču, a istovremeno on je poslanik u parlamentu Federacije BIH. Mi smo imali zakon o krivičnom postupku koji je nalagao, da osoba protiv koje se vodi krivični postupak, za kojeg je u krajnjoj fazi, ukoliko se potvrde navodi iz optužnice, predviđena kazna u trajanju više od pet godina zatvora, dakle da u tom slučaju ta osoba mora biti pritvorena, drugačije rečeno ukoliko vam po optužnici prijeti pet ili više godina zatvora vi morate biti pritvoreni za vrijeme sudskog procesa. A u slučaju Ive Lozančića, je tadašnji visoki predstavnik Wolfgang Petrich promjenio taj zakon o krivičnom postupku, u kojem sada stoji, da o tome da li će ta osoba biti pritvorena ili ne odlučuje sud. Time se je gospodin visoki predstavnik grubo umješao u nadležnost sudskih vlasti u BiH. Gospodine Mašoviću, evo vrijeme nam je isteklo, hvala vam na vašem dragocjenom vremenu i u ime lista Bošnjak i naših čitalaca vam želim svu sreću u vašem daljem radu.

Hvala, i ja vama želim sve najbolje!

Inače, gospodin Mašović dolazi iz jedne advokatske porodice, što je u znatnoj mjeri i njega navelo, da se svojevremeno odluči za advokatsku profesiju. No silom prilika on je gotovo u cijelosti izučio i profesiju forenzičara. Uslijed tragične sudbine, koja je zadesila Bosnu i Hercegovinu početkom devetdesetih godina i uslijed jedne nenadmašive upornosti, kad je u pitanju traženje istine i pravde, kakvu gospodin Mašović očito posjeduje i iskazuje, taj školovani advokat postao je u profesionalnom smislu i mnogo više od toga. A ovo što rekosmo da važi za njegovu stručnost, podjednako ako ne još i više važi za njega i u onom smislu čiste ljudskosti, ili čovječnosti ako hoćete.

Admir Baltić

Foto: E. Zejnić

Socijalni i humani aspekti Islama »Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu, čestiti su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima namjernicima, i prosjacima..., i koji namaz obavljaju i zekat daju...« (ElBeqare,177)

Sadekat-ul-fitr ili zekat na osobu najbolje potvrđuje tu humanu i socialnu stranu posta. Propisan je kao dio ramazanskog posta a smatra se vadžibom za sve postače i nepostače.

Sadekat-ul-fitr dužna je davati svaka osoba koja, preko kućnih potreba, ima vrijednost nisaba (zlata ili srebra) i to tokom ramazana do klanjanja bajramnamaza.

Kako je brzo došao, još je brže i prošao, dragi nam mjesec, ramazan.

Ramazan, zaista, ima svoje čari, ima posebnu mističnu moć i snažno psihološko djelovanje. Mnoge okolnosti daju mu takvo obilježje. U njemu se desila pobjeda na Bedru koja je smatrana presudnom bitkom u povijesti islama za opstanak muslimana, u mjesecu ramazanu počela je objava Qur'ana a.š., u ovom mjesecu Allah dž.š. daje ogromnu nagradu ummetu Muhammeda a.s., u njemu se nalazi noć Qadr, vrijednija i bolja od hiljadu mjeseci i još bismo mogli nabrajati.

Islamski je zakon, inače, regulirao zajednička prava i obaveze pripadnika islamskog društva s namjerom osiguravanja socialne stabilnosti. On od muslimana eksplicitno traži da si međusobno pomažu i pokušavaju izboljšati stanje svima, kojima je pomoć potrebna. Sve materijalne i duhovne koristi kojima raspolažu ljudi darovi su Svemogućeg i zato je jedan od temelja islama i zekat, obavezni godišnji vjerski doprinos, koji daju imućni muslimani siromašnim, ili u druge koristne svrhe islamske zajednice, s ciljem postizanja Božijeg zadovoljstva.

Ramazanska klima je klima pobožnosti koja se na razne načine i u različitim vidovima manifestira: mnogi dolaze tobe, džamije su punije, Qur'an se naveliko uči, drže se vazovi, obilaze bolesnici, pomaže sirotinja, priređuju se iftari, čine hajrati za duše naših najmilijih koji su preselili na onaj svijet, bolji svijet...

Ovaj mjesec djeluje na naša srca s tim da ih zagrijava, okrepljuje, osvjetljava i usmjerava prema Bogu. No, on je prošao, a važno je šta će ostati nakon njega...

Post ima i svoj socialni smisao jer on u čovjeku podstiče i razvija osjećaj za humanizam i socijalnu pravdu. Čovjek se tokom posta odriče jela i pića (i ostalih užitaka) kako bi bolje razumio one koji su prisiljeni da stalno gladuju.

Stara poslovica kaže da sit gladnog i žednog ne razumije. Oholi i moćni ne shvaćaju siromašne i obespravljene, čak im oduzimaju ono malo što imaju.

A zaboravljaju da u imetku bogatog ima dio koji pripada siromahu i prosjaku!

Sva ostala davanja, preko zekata i sadekatul-fitra, zovu se sadaka i ona je je dobrovoljnog karaktera. Iz toga vidimo da islam nije dopustio da siromašni budu ovisni o sadaki (milostinji) bogatih jer je regulirao zekat kao osnovnu, vjersku, materijalnu obavezu svih imućnih muslimana.

Unatoč nabrojanom dešava se da ljudi sve prebrzo zaboravljamo na našu obavezu do slabijih.

Zaboravljamo i na ljude koji su tokom rata u BiH izgubili svoje najmilije i žive u velikoj neimaštini.

Mnogi od njih su sirote, drugi besposleni, mnogi bolestni, psihički istraumatizirani...

I gdje je u svemu tome bajram? Radost i miris jorgovana? Sređenih i mirišljavih mladića u pratnji jednako sređenih

očeva? Rano odlaženje u džamiju, na bajram - namaz? Spremanje kolača i kahvi? Čistih i pometenih avlija i kuća?

Dijeljenje poklona? Dijeljenje kurbana siromasima, komšijama? ... Mnogi još uvijek nemaju osnovnih mogućnosti za život, školovanje i igru. Mnogi neće moći bajramovati i s radošću ispratiti ramazan.

Mnogima bajram više ne predstavlja priliku za posjetu roditelja, rodbine, komšija... Jer ih nema.

Mnogima bajram više ne predstavlja prliku međusobnog darivanja i izmjenjivanja nježnih i lijepih riječi jer se prilikom bajrama posvećuju svojim mrtvima. I još ima onih, koji se za bajram u mislima prisjećaju ilahije: »... Ptica, insan Svako se raduje, A ja nemam S kim da bajramujem...« Literatura: Đozo, Husein; Islam u vremenu, Sarajevo, 1976 Al-Qardawi, Yusuf; Izbor hutbi dr.

Jusufa kardavija, Sarajevo, 2002 Al-Sheha, Abdurrahman; The message of Islam, Riyadh, 2000 Šabić, Muharem; Zašto i kako se daje zekat, Saarbrücken, 1995

(1) U prošlom broju internet stranicu sam usporedio sa gradnjom kuće te opisao temelje svake internet stranice. Vrlo je važno, da shvatite taj članak jer je on osnova za dobru stranicu.

Stranica može biti u različitim jezicima pisana od najjednostavnijeg HTML (Hyper Text Markup Language) preko PHP, ASP, Flasha i još čega do Jave i .NET tehnologije gdje se već radi o samostalnim aplikacijama.

Shodno jeziku u kojem ćete pisati tj. praviti stranicu izabrati ćete i primjeran software, mada postoji dosta programa, koji udružuju više osobina tj. Jezika.

Osim programa, koji će vam omogućiti izradu internet stranice (neki editor) potrebne su još neke druge aplikacije.

Naime obavezno morate imati jedan bolji

grafički program, program za izradu gif animacija, program za flash (ako se odlučite za internet stranicu u flashu), bar dva internet browser (pregledavača) i FTP programčić.

HTML / PHP / ASP ...

U kojem jeziku praviti stranicu veliko je pitanje. Sve zavisi od znanja. Oni koji se razumiju u Flash vjerovatno će krenuti sa njime, drugi će u PHP, dok će ostali uzeti neki treći jezik. S obzirom, da ste (ukoliko ste) početnici onda će HTML biti prvi izbor za vas. Lično nisam ljubitelj Flash jer sam mišljenja, da se koristi za šminkanje stranice a to nije glavna stvar kod web stranice. Pogotovu ako se radi o većim stranicama, koje zahtijevaju dnevno osvježavanje. Flash je više za prezentacije firme, koja želi nešto lijepo i koja će se dopunjavati jednom mjesečno.

PROGRAM vs. PROGRAM

ČASOPIS ZA KULTURNU I DUHOVNU AFIRMACIJU BOŠNJAKA

Izdavač: BOŠNJAČKI KULTURNI SAVEZ SLOVENIJE P.P.1624 1001 LJUBLJANA GLAVNI UREDNIK Hasan Bačić

ODGOVORNI UREDNIK

Nakon što smo se odlučili da ćemo praviti web stranicu u HTML sada je na nama da izaberemo aplikaciju sa kojom ćemo to pisati. Dobri webmasteri koji poznaju HTML reći će da je Notepad (Bilježnica) najbolja stvar. Vjerovatno su i u pravu mada je prošlo vrijeme kada si morao svaku stvar ukucati. Svakako poznavanje HTML je velik korak ka dobroj web stranici. Naime ni DreamWeaver neće sve sam uraditi.

Abdulah Mehmedić

REDAKCIJA Fahir Gutić, Fajik Zukanović, Huse Muminović, Nadina Sadiković, Husein Kustura

DOPISNIŠTVO Sanel Fejzić, Koper

TEHNIČKO UREĐENJE Fahir Gutić, e-mail: guta@email.si

Vašu stranicu možete praviti u jednom od nabrojanih programa mada ih ima još nekoliko puta više: - DreamWeaver - HomeSite - 1st Page - Mozilla Editor - Notepad - EditPlus2 - CoffeeCup - HTML Editor

ADRESA Bošnjaška kulturna zveza Slovenije, P.P. 1624 1001 LJUBLJANA e-mail:bosnjak@slotekbir.net bkzs@slotekbir.net bkzs.fljds@siol.net

Jedni su besplatni, drugi nešto koštaju a treći su veći finansijski zalogaj. Sve zavisi od vaših potreba. Mi ćemo u ovom našem mini kursu koristiti Mozillu Editor

Matični broj: 1161148 Poreski broj: 18322697 Tran. račun: 02083 - 0090659476 Štamparija: NOVA LINIJA d.o.o.

Kašeljska 46 e 1129 Ljubljana Zalog

Stavovi autora nisu uvijek identični stavu redakcije!

(www.mozilla.org/editor) jer je besplatan i za početničke potrebe bi će više nego

dovoljan. Svakako je DreamWeaver prava stvar ukoliko se spremni dati oko 130.000 SIT. Kada se radi o grafičkim programima onda je tu malo uži izbor. Svakako vam preporučujem ili PhotoShop ili PaintShopPro. S obzirom na cijenu i a vaše potrebe preporučio bi vam PainShopPro7

(www.jasc.com) kojeg i sam koristim (sada je već 9). Svako bi vam preporučio da uz PSP koristite i IrfanView (www.irfanview.com) zbog brzine i jednostavnosti. Za GIF animacije možete koristiti GIF Animator, koji dolazi u PSP. Vjerovatno imate Internet Explorer jer dolazi uz Windowse (ukoliko nemate Linux ili Mac) pa bi vam preporučio, da instalirate i Mozillu ili Firefox (www.

Mozilla.org).

Kao FTP program sa kojim ćete prenijeti vašu web stranicu na internet predlažem vam besplatnu i vrlo dobru FTPZillu (http://filezilla.sourceforge.net).

To je sve što vam je potrebno za kreiranje internet stranice. U slijedećem broju ići ćemo korak dalje.

»Strah od zaborava veći je od pretrpljenog straha«, jer samo sprečavanje zaborava može garantovati, da se takvo nešto opet ne ponovi.

U jami...

»Jula 1995, generale Krstiću, vi ste pristali na zlo«. Ovim riječima je sudac Rodrigues, predsjedavajući Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY), izrekao osudu jednom od ključnih izvođača genocida u Srebrenici između 10. i 19. jula 1995. godine.

Nakon čitanja presude generalu Radislavu Krstiću, koji je osuđen na 46 godina zatvora zbog genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, osim olakšanja, što je ICTY utvrdio, da se pokolj u Srebrenici okvalificira kao genocid u smislu člana 2 Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, osjećala sam i nelagodu zbog ovakve argumentacije.

Pogledavši dva kratka dokumentarna filma Masovne grobnice u BiH i Marš smrti, prikazanih u Kinodvoru 8. oktobra, shvatila sam suca Rodriguesa, zašto nije mogao jednostavno izreći presudu nižući činjenice i suhoparne pravne argumente. To je najbolje objasnio sam autor oba filma: »Ovo što ćete u ovom filmu vidjeti, nije ni blizu onome, što smo vidjeli mi prilikom iskopavanja i snimanja masovnih grobnica«. A vidjevši te prizore, pomislila sam, da nijedan film, ma koliko užasan on bio u svojoj prisnosti, ne može pokazati patnju i strah žrtava. Prilikom gledanja nisam osjetila nevjericu, jer sam davno odbacila naivno mišljenje, da »takvo što čovjek ne može napraviti«, već krivnju, što živim i što sam tada živjela, umišljajući, da znam.

Mislila sam na Srebrenicu i njene žrtve

genocida, gdje sam tada bila, šta sam mislila, jesam li znala…?

Sjetila sam se Rwande i 800 hiljada mačetama poklanih Tutsija. Genocida, koji se je odvijao pred očima cijelog svijeta samo godinu dana prije Srebrenice. Sjetila sam se genocida u Darfuru, koji se upravo odvija pred očima cijelog svijeta i ništa ne poduzima. Pomislila sam, pa ovaj užas, groza ili zlo ako hoćete, dešava se ovoga trenutka na drugom kraju svijeta.

Poslije završetka kinopredstave uslijedila je razmjena mišljenja o viđenome i kao što se je moglo očekivati, svi smo bili užasnuti, ali i jedinstveni, da treba ovakve filmove snimati, »da se ne zaboravi«.

Ujedno, imali smo priliku ispitati i samog autora Muhameda Mujkića i Amora Mašovića, prijedsjednika komisije za traženje nestalih u BiH, koji je nevjerojatnom snagom uživo objašnjavao događaje, vezane uz film Masovne grobnice. Na pitanje, odakle mu snaga, da ustraje pri svome poslu, poslužio se odgovorom preživjele žrtve holokausta, koja je u beskraj prepričavala svoju patnju. Rekla je: »Strah od zaborava veći je od pretrpljenog straha«, jer samo sprečavanje zaborava može garantovati, da se takvo nešto opet ne ponovi. Ali iz odgovora gospodina Mašovića moglo se razabrati, da mu više od straha od zaborava snagu daje osjećaj odgovornosti prema bližnjima oko 30 hiljada

nestalih u masovnim grobnicama. Jedino identifikacija nestalih i zadovoljenje pravde mogu zacijeliti rane i osigurati budući suživot neopterećen prošlošću.

Kinopredstavu posjetili su i britanski i belgijski ambasador u Sloveniji, pa sam iskoristila priliku upitati ih o njihovom mišljenju o filmu. Naravno, obojica su bila užasnuta nad viđenim i izrazili iskrenu nadu, da će glavni krivci i snivači genocida, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, uskoro sjesti na optuženičku klupu ICTY. Riječ je nanijela i na proces protiv Miloševića, od kojega uveliko ovisi ugled nedavno osnovanog Međunarodnog kaznenog suda.

Priznali su, da su za Evropu etničko čiščenje i genocid, izvedeni na području bivše Jugoslavije, bili veliko iznenađenje, jer je prevladavalo mišljenje, da je Jugoslavija multikulturna država, u kojoj različiti narodi žive u toleranciji i kakva bi trebala postati ujedinjena Evropa.

Zanimljivu diskusiju završili smo preispitivanjem, hoće li zapadne vlade ikad snositi posljedice zbog neispunjavanja vlastitih obaveza prema međunarodnom pravu, koji države obavezuje, da u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija spriječe i zatru genocid? Odgovor na ovo pitanje ujedno nam nudi i odgovor na pitanje, može li se, ili bolje rečeno, hoće li se ovo zlo ponoviti?

Jasminka Dedić

ICMP - Inicijativa Međunarodnog instituta za nestale osobe, prikupljanje uzoraka krvi članova porodica nestalih osoba tokom rata u Bosni i Hercegovini Međunarodni institut za nestale osobe nezavisna je međuvladina organizacija, koja se bavi rješavanjem problema nestalih osoba u periodu od 1991-1995. koji su se odnosili na Bosnu i Hercegovinu, Republiku Hrvatsku te Srbiju i Crnu Goru.

Nakon sukoba na Kosovu (1999.g.) i u Republici Makedoniji (2001.g.), ICMP rješava slučajeve nestalih osoba i na ovim područjima. Mobilne medicinske ekipe ICMP-a prilikom posjete, jednostavnom procedurom, uzimaju uzorke krvi srodnika radi ekshumacije, pregleda lakšeg identifikovanja posmrtnih ostataka osoba koje su nestale u oružanim sukobima.

ICMP-ove medicinske ekipe su od juna do oktobra o.g. obišle nekoliko EU zemalja a u skoroj budućnosti planira se i obilazak Slovenije i Švicarske. Stoga, ukoliko poznajete osobe koje su tokom agresije na BiH, u sukobima na Kosovu i Makedoniji izgubili svoje najmilije i još tragaju za njima, proslijedite im vijest o skorašnjem dolasku ICMP-ovih medicinskih ekipa u Sloveniju.

Više informacija možete naći na: Web-stranicama: www.ic-mp.org ili www.missing-icmp.org Adresa: ICMP, Alipašina 45a, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina Telefon: +387 (0) 33 21 86 60 Faks: +387 (0) 33 20 32 97 E-mail: icmp@ic-mp.org

REPORTAŽA: »Moja« SREBRENICA

Bože, kako jedan grad može imati tako jake asocijacije, tako zgusnuta značenja! Je li zaista potrebno išta više o Srebrenici pisati, govoriti, misliti?

Prošlo je punih devet godina od pada UN-ove »zaštićene zone« Srebrenice i Žepe u dželatske, fašističke ruke. Više od 10.000 ljudi je 11. jula 1995. godine i dandva kasnije najbrutalnije mučeno i ubijeno...

27. 7. 2004.

Kiša... Kojom kao da je počinjalo i završavalo se i sjećanje, ali i blaga strepnja šta nas to čeka slijedećega trena... Htjela sam pogledati gore, prema nebu, kao prema nadi da bi moglo biti ljepše i drukčije ne samo ono što će doći nego i ono što je već prošlo, što je iza nas, ali gore su bili tamni oblaci. Svud su putem, dok smo se vozili autom od Sarajeva, Romanijom, prema Vlasenici, dalje prema Bratuncu i Srebrenici lokve, lokve, putevi na kojima bi i vrag nogu slomio, putevi koji imaju namjeru da čovjeka odvedu ali ne i da vrate tamo odakle je krenuo... I sad, dok ovo pišem, putujem, evo, prema Srebrenici. Osjećam, međutim, kao da ne putujem prema konkretnom mjestu, konkretnom gradu, nego da se autom, s prijateljima, spuštam labirintima u kojima ni bilje ni predmeti

nemaju više svoje sjene, ili su postali jedino vlastita sjena, i odakle počinje svijet koji ćemo, dok smo živi, pamtiti po osobnoj i općoj patnji...

Srebrenica naša zajednička rana Nema obilježja koji bi nas mogli usmjeravati prema Srebrenici. Oni koji su jula 1995. pobili hiljade ljude sad maskiraju tragove i tako što ne stavljaju putokaze.

Vozimo po intuiciji. Jedna žena rošava a uzdignuta lica pokazuje nam da je put prema Srebrenici tamo... Vodila nas je sve vrijeme kiša, koja kao da je povremeno promočivala i naše duše i naša tijela, vodili su nas potoci što su se slijevali s okolnih padina i jarkova. Kao da su nas presretali, ili pratili, ili se sve nama to samo činilo, ko zna...

Srebrenica je naša zajednička rana, tako kaže jedan od mojih prijatelja, to je naša bošnjačka, naša bosanska rana. Znam da moja ruka ne može biti zavoj, niti moj dah i moja dova može biti mehlem za tu ranu, samo sam htjela da razumijem grč na licu svakog onog ko nosi je i osjeća kao svoju.

Moje znanje o prijeratnoj Srebrenici, dok još nije postala »ranom«, bilo je škrto, zanemarljivo, bole reći nikakvo. Bila je jedna tačka, jedno ucrtano mjesto na geografskoj karti, tamo negdje u istočnoj

Spomen obilježje u Potočarima Foto: N. Sadiković

Bosni, i ništa više... Kasnije sam čitala da je Srebrenica u srednjovjekovnoj Bosni činila veoma važan, komunikativan, ekonomski, ljudski prostor uslijed vrijednih nalazišta plemenite rude, pa su je tako posjećivali putnici i trgovci iz svih krajeva svijeta, ostavljajući u njoj tragove različitih duhovnosti, kultura, navika, tradicija. No, Srebrenica nije (bila) bogata samo srebrenom rudom, po kojoj je vjerovatno i dobila ime; u njenoj okolini nalaze se i nalazišta cinka i olova, bogata je plodnim drinskim poljima i živopisnim vrletima Javornika.

Saznala sam da su teritoriju, vlast, ljekovitu banju Guber i stratešku poziciju na Drini željeli kako Istok tako i Zapad. Dolaskom franjevaca u Srebrenicu postaje kao međašem između istočnoorientalnoga, islamskog kulturno-civilizacijskog kruga i zapadnoevropske, kršćanske civilizacije, a granicom, eto, biva Drina. Turci Osmanlije će u petnaestom stoljeću profilirati življenje ovoga grada i tako narednih nekoliko stoljeća islam i kršćanstvo živjet će u Srebrenici u sretnom suodnosu. Pročitala sam da je u osamdestim godinama prošlog stoljeća Srebrenica pokušavala privrednim razvojem uhvatiti korak sa svijetom. Život se zasnivao na radu u moderniziranim fabrikama, na poljoprivredi i zabilježeni su masovni odlasci na studije širom exJugoslavije i tako je u devedesetim godinama veliki broj obrazovanih mladih ljudi bio spreman povesti Srebrenicu u ljepšu i sretniju budućnost. Ali, došle su zloglasne godine. Došla je 1991. i 1992. godina. Bubnjevi s Gazimestana na Kosovu zaurlali su na sve strane. Krvave hajke. Mit je postao svetinja. Buknuli su velikosrpski nacionalistički apetiti. Balkan je još jednom ogrezao u fašizam i, za posljedicu, u nove genocide...Koliko je suza kanulo u suhu, ravnodušnu zemlju?

Dok smo putovali u nekoj nadstvarnoj tišini, koju je jedino ometala kiša i brujanje automobilskog motora, razmišljala sam o svemu tome i gotovo i samu sebe i sve druge prekorijevala zar se zlo nije moglo i osjetiti i preduprijediti... Svi smo kasnije govorili da je bilo i uputnije šutjeti negoli govoriti, neznajući da će ta tišina biti sve vrijeme moje posjete toliko glasna, preglsna...

U glavi stvarala sam slike koje bi me mogle dočekati u »rani« naše Srebrenice.

Imajući u vidu sve već objavljene reportaže u medijama, pročitane knjige koje govore o dešavanjima u zloglasnim logorima u Bratuncu, o svakodnevnim otkrićima masov-

nih grobnica, o zločincima i njihovim žrtvama... glavom su mi se tutnjale samo riječi: masakr, genocid, masovne grobnice, živi »leševi«, srušene zgrade, mnogi zlikovci (još) na slobodi...

Putem sretosmo tablu na kojoj ćirilicom piše: »TEŠKO BOGU SA NAMA KAKVI SMO!« Nikakav komentar, osim da Bogu takvi i ne trebaju; njima Bog nije potreban.

Zaustavili smo se u Potočarima. Ni neznajući najbolje gdje, shvatila sam da riječ o spomen-obilježju i velikome mezarju.

Lokacija je određena po Odluci bivšega Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu Wolfganga Petritcha. Na samom ulazu lijepo sređenog i brižno osmišljenog Memorijalnog centra »selami« nas spomen-kamen, na kojemu sa sve četiri strane piše SREBRENICA, JULI 1995., dok je u neposrednoj blizini musala i skromna, a ipak spasonosna fontana, koja u onoj tišini razbija nečujnost. Koliko li meleka nadlijeće zelene bašluke? Koliko je suza kanulo u suhu, ravnodušnu zemlju?

Kaliko se jecaja sleglo u tom prostoru?

S prijateljima proučismo Fatihu. Pored mezara. Mezara koji govore više negoli išta na ovom svijetu. Kao da smo u svojim životima i emocijama i sami iskopali po jedan ovakav srebrenički mezar?

S načelnikom Općine g. Malkićem Cijelo sam se vrijeme pitala koliko Srebrenica zapravo ima u Bosni? Da se masovne grobnice uzduž i poprijeko otkrivaju poručuju, gotovo svaki dan, mediji. Fašisti nisu ratovali; oni su ubijali, i samo ubijali... Ženama, majkama i djeci minute pretvaraju se u satove, ti u dane i beskrajno nadanje, iščekivanje. Predsjednik tzv. Republike Srpske Dragan Čavić priznao je da je Srebrenica svakako jedna od tamnih mrlji u historiji bosanskih Srba. Šta znači to priznanje ako pri tome nije eksplicitno priznao genocid nad muslimanskim stanovništvom Srebrenice i preduzeo akciju hapšenja najokorjelijih ratnih zločinaca. To nam je kasnije rekao i gradonačelnik općine Srebrenice, g.

Abdurahman Malkić, kojeg smo tom prilikom i posjetili u zgradi Općine. Da je ta mrlja ogromnih dimenzija govori nam činjenica da su do sada otkrivene trideset dvije masovne grobnice iz kojih su iskopali preko 3000 posmrtnih ostataka muškaraca i jedne žene iz Srebrenice koji su ukopani u Potočarima.

Gradonačelnik Srebrenice jednom je riječju ocijenio stanje u Potočarima: »Dramatično!« Takvo i jest stanje u ovom gradu. Dramatično je sve; od ekonomske situacije, do socijalne, zdrav-stvene i obrazovne. Čak je i bijeda sama po sebi dramatična. Jer je dodatno ponižava-juća.

A jedina obnovljena zgrada je općina. A

nanovo podignutu osnovnu školu slikovito bismo mogli nazvati malo većom vikendicom, prema zapadnim mjerilima, dakako...

S načelnikom smo pričali o svemu.

Odavao je utisak čovjeka kojem je lahko zato što zna da ne može biti gore i neizvjesnije, pa se čak i koji put nasmijao...

Interesirala me je privatizacija. Što se privatizacije tiče, kaže gradonačelnik g.

Malkić, ona je nametnuta od stranaca, i to je samo jedan problem, a drugi je što sredstva za otkup jedino imaju Srbi. Bošnjacima je sve oteto i spaljeno. Hiljadama njih i život.

Da sve bude jasnije, valja spomehuti da je u srebreničkoj općini prije rata živjelo više od 2/3 bošnjačkog, odnosno muslimanskog stanovništva. Mog je domaćina ipak zanimao precizniji podatak kakav je bio nacionalni sastav stanovništva bio prije rata, našto je gradonačelnik rado odgovorio: »Prije rata je u Srebrenici živjelo oko 27.500 ljudi, od toga je 75% bilo Bošnjaka, 22% Srba, 3800 Hrvata i oko 600 ostalih.« A pomoć? Pomoć, kako iz zemlje tako i iz vana, nedovoljna je. Itekako nedovoljna, a i inicijativa da Srebrenica postane grad s posebnim statusom, kao što je to, naprimjer, Vukovar u Hrvatskoj, nailazi na neplodno tlo ili, kako se gospodin Malkić ljepše izrazio: »...Nije bilo političke volje da se usvoji predložena rezolucija... pogotovo sa strane SDP-a...«.

Na upit o nastavku netrpeljivosti, odnosno o mogućnostima života i suživota ne dobivam sigurne odgovore. Najprije, uzdisaj, a težak pogled gradonačelnika i mojih prijatelja daje mi do znanja da je pitanje bilo gotovo suvišno...

Na upit koliko porodica danas živi u Srebrenici dobismo znatno skromniji broj: 4000. Još je šokantnija bila vijest da (starija) djeca brinu za (mlađu) djecu.

Dvadesetogodišnjakinje. Dvadesetogodišnjaci. Šta je dvadeset godina od kojih su dvije-tri ratne i bar tri-pet postratnih, traumatičnih? Zaista rat prisiljava na brzo odrastanje.

Pri samom izlazu iz općine naišli smo na gužvu, težak zrak i nervozu koja je, izgleda, poprimala svakog ko bi u toj zgradi proveo neko izvjesno vrijeme. Nailazim i na »Žurnal regije Srebrenica« čija je topvijest bila elektrifikacija osvjetljena skoro cijela opština. Da, još postoje gradovi u kojima ljudi žive od svijeća i raduju se svakoj minuti provedenoj u društvu elektrike. I ti gradovi i nisu tako daleko od nas.

U restoranu bez struje U Srebrenici smo uspjeli naći i jedini restoran. Naravno, bez struje. Ručali smo upravo u vrijeme kad su počela dolaziti dječica na objed. Bilo je malo pa gotovo poslijepodne. Uspjela sam uhvatiti pogled jednog dječaka u tom bezstrujnom restoranu. Taj pogled i danas me boli. U njemu bijaše oslikan čitav svijet, i rat.

Zapanjujuća i istom zadivljujuća je činjenica da ta dječica nisu došla prositi, a dobro znam da ništa, ama baš ništa nemaju, doli nadu da će biti bolje i da će ona budućnost koji dolazi učiniti podnošljivijom i boljom.

Imajući tu sliku u glavi pomislila sam da su ta dječica fizički »živa«, a psihički rastužnjena, narušena... Ali, moj me prijatelj ohrabrio riječima da, kako on misli, nema snažnijih bića od te herojske djece, i, eno, nasmijane djece, koja će upravo zbog onoga preživljenoga i doživljenoga moći sutra biti sjajni roditelji i bolji ljudi. Dobro, slažem se, kažem prijatelju, samo ja ne mogu zaboraviti one tužne oči dječaka dok u desnoj ruci drži hljeb a lijevom bi pisao Mezarje u Potočarima Foto: N. Sadiković

neki svoj san u zraku... Da, da, samo s Bogom čovjek živi zauvijek, prisjećam se jednoga stiha. Božija je ljubav najjača, nevidljiva, nemjerljiva... U restoranu smo jeli ono što se moglo pripremiti na plinskoj boci i krenuli prema Sarajevu...

U povratku, opet nas je pratila tišina. I kiša. Ovog puta radi novog doživljavanja onog što smo već doživjeli... Bilo mi je drago što sam vidjela i Potočare, i Srebrenicu, i samu sebe u tim vrletima patnje i ponosa.

Sad bolje razumijem onoga pjesnika koji je napisao da »...slike umiju govoriti više nego riječi...« I doista, slike su mi prilikom moje prve posjete, ako Bog da ne i posljednje, u Srebrenici otkrile mnogo više nego što sam mogla saznati iz knjiga, medija i priča...

Nadina Sadiković, BKSS 1. Dokumenti o zločinima koji traju (Srebrenica 1995.-1998. ), Bosna i Hercehovina, općina Srebrenica, Ured u Tuzli, juli 1999.

Auditorij PortoroĹž 25.09.2004, grupa EVALA

Festival nevladinih organizacija Slovenije Folklor druĹĄtva Ljiljan u organizaciji BKSS