Bošnjak 7

BOŠNJAŠKA KULTURNA ZVEZA BOŠNJAČKI KULTURNI SAVEZ SLOVENIJE List Bošnjačkog kulturnog saveza SLOVENIJE P.P. 1624 LJUBLJANA

e-mail: bkzs.fljds@siol.net

B

M

atični odbor, Bošnjačke zajednice kulture "Preporod" u Bosni i Hercegovini na sjednici 12.10.2001 godine u Sarajevu, usvojio je izvještaj o radu u 2000 godini te prihvatio program rada do 2005 godine te dva praviInika.

U 2003 godini BZK "Preporod" u BiH slaviće stogodišnjicu svoga utemeljenja odgovarajućom manifestacijom, koju će pripremiti organizacioni odbor (30 - 50 članova). Povodom tog, tako lijepog jubileja svijet će ugledati i monografija koja će obuhvatiti cijelokupno naslijeđe ''Preporoda", ''Gajreta" i "Narodne uzdanice". Programom se predviđa obnavljanje nekad postojećih odbora ili sjedišta djelovanja na područjima izvan BiH; tj. u Srbiji, Sandžaku, Crnoj Gori, Makedoniji i Sloveniji. Postojeća bošnjačka kulturna udruženja bi postala kolektivni čanovi BZK " Preporod" u BiH i to na način, da u svom nazivu prihvate ime ''Preporod". Time bi organizaciono i djelatno bio obuhvaćen prostor bivše zajedničke države sa preko 500.000 Bošnjaka. Po tim predviđanjima bio bi to tek početak zajedničkog rada na ostvarivanju njihovih ljudskih, nacionalnih i kulturnih prava. Za realizaciju tih ciljeva uspostavljeni su i odgovarajući odbori a ostavljena je mogućnost uspostavljanja i drugih odbora.

Naučno istraživačka djelatnost BZK ''Preporod" u BiH odvija se u okviru ''Instituta za bošnjačke studije". Osnovna zadaća instituta je priprema i izdavanje ''Bošnjačkog bibliografskog leksikona'' (u tri toma), svake godine po jedan. Dužnost Instituta je i da izda dovršenu monografiju ''Bošnjaci'' , koja nije štampana zbog nestašice sredstava.

Institut će se pobrinuti i za štampanje zbornika naučnih skupova kao i ''Časova sjećanja'', održanih u njegovoj organizaciji. Izdavačka djelatnost BZK ''Preporod" u BiH bit će usmjerena pronalaženju načina i sredstava za realizaciju projekta ''Bošnjačka književnost u sto knjiga'' 20 kola po 5 knjiga (dosada su objavljena samo 4 kola po 5 knjiga). Pored toga prof. Rusmir Mahmutćehajić će kao urednik pokre-

nuti ponovno izlaženje godišnjaka ''Blagaj'' islamsko predanje i bošnjačko naslijeđe a dr. Esad Zgodić će ''oživjeti'', 1946. godine zabranjeni ''Godišnjak/Alamanah''. U biblioteci ''Bošnjačke studije'' BZK ''Preporod'' u BiH želi objaviti godišnje najmanje jedan naučno-istraživački rad mlađih bošnjačkih autora. Za urednika te biblioteke bio je predložen dr. Enes Pelidija. Matični odbor želi, da se rad BZK ''Preporod'' u BiH što više samofinansira i da se uvede strogi nadzor nad prikupljanjem i trošenjem sredstava. Radi toga su donešeni slijedeći pravilnici: - Pravilnik o funkcionalnoj organizaciji i uvođenju novina u radu i upra vljanju imovine BZK ''Preporod'' u BiH i - Pravilnik o uvakufljenju i darovanju imovine BZK ''Preporod'' u BiH, kojim se uvodi institucija VAKIF-a koji su po vrijednosti darovanih sredstava, pomične i nepomične imovine raspoređeni u kategorije.

Naziv

Najmanji vrijednost dara v KM

PRINOSILAC POMAGAČ UTEMELJITELJ DOBROČINITELJ VELIKI DOBROČINITELJ VASIJET LEGATOR

300,00 1.000,00 3.000,00 10.000,00 20.000,00 50.000,00

Utemeljene su i nagrade: - nagrada MEHMEDALIJA - MAK DIZDAR za najbolju knjigu iz bošnjačke književnosti u vrijednosti 2000,00 KM; - nagrada SAFVET - BEG BAŠAGIĆ za najbolje ostvarenje bošnjačkog autora iz oblasti nauke u vrijednosti 2.000,00 KM; - nagrada BAHRIJA NURI HADŽIĆ za najbolje likovno ostvarenje u vrijednosti 2.000,00 KM. Godišnje se dodjeljuje samo jedna od navedenih nagrada. BZK ''Preporod" u BiH raspolaže vlastitom galerijom, galerijom ''Daire" kao i muzeološkim izložbama ''Drugo (treće) stoljeće bošnjačkog romana" i ''Muhsin Rizvić djelo i vrijeme".

A. Mehmedić

ošnjački kulturni savez Slovenije aktivno radi na iznalaženju rješenja za egzistencijalna pitanja (prostorije, infrastruktura, sredstva) čime bi se omogućila realizacija postavljenih ciljeva.

Dana 23.03.2001 smo na savjet nekih prijatelja poslali dopis g-đi Majdi Širca, poslanici u Državnom zboru. Zamolili smo je za pomoć pri pronalaženju prostorija i da prilikom glasanja-rasprave o »Zakonu o knjižničarstvu« u Državnom zboru posreduje našu ideju. Želja nam je da se u jednoj od ljubljanskih knjižnica otvori bošnjački odjel na kojem bi se za knjižni fond brinuli: BKSS, neke ustanove iz Federacije BiH te pojedinci iz Slovenije i BiH. Fondom bi upravljala knjižnica po svojim internim pravilima kao sa svojom imovinom. Do izlaska ovog broja Bošnjaka nismo dobili odgovor niti obavijest o preuzeću pisma.

Dana 6.04.2001 je delegacija BKSS-e (F.Gutić, F.Zukanović) posjetila »Sklad za ljubiteljsko dejavnost RS«. Primio ih je direktor g. Vojko Stopar.

Poslije dužeg razgovora je od svih »otvorenih pitanja« ostalo obećanje (već ispunjeno) da će sklad razmotriti mogućnost dodjele dodatnih sredstava za konkretne programe.

Dana 14.04.2001 je delegaciju BKSS (H.Bačić, F.Gutić, A.Mehmedić) primio g. A.Colarič, dogradonačelnik Ljubljane sa svojim šefom kabineta i sekretarom za kulturu. U uvodnom razgovoru smo saznali, da MOL (Mestna občina Ljubljana) nije nivo na kojem bi mogli rješavati otvorena pitanja.

Razlog tome je da je BKSS po svojoj funkciji sugovornik države. Sa MOL-om mogu kontaktirati samo u Ljubljani registrirana lokalna društva. Gradonačelnica g-đa Vika Potočnik je željela biti upoznata sa mišljenjem BKSS-a., i zato je došlo do ovoga susreta. G. Colarič nas je obavijesto da im je »uspjelo« (poslije tri pokušaja) uvrstiti problem izgradnje džamije u Ljubljani na slijedeći dnevni red Gradskog vijeća (Mestni svet). Gradsko vijeće je 21.05.2001 zaista prihvatilo prijedlog prostornog plana za izgradnju islamskog centra na lokaciji između »Malog grabna« i »Ceste dveh cesarjev«.

O tome je Bošnjak pisao u 4 broju. Naša ideja o otvaranju bošnjačkog odjela u nekoj od ljubljanskih knjižnica je bila

odbijena obrazloženjem, da bi to isto morali omogućiti Srbima i Hrvatima te pripadnicima drugih manjina.

Dana 5.05.2001 je delegacija BKSS-e (H. Bačić, F. Zukanović, A. Mehmedić) imala sastanak sa g-đom Andrejom Rihter, ministricom za kulturu RS i gđom Suzanom Čurin Radovič državnom podsekretarkom. Po iznošenju problematike nam je saopšteno o ne postojanju zakonske osnove za rješavanje problema »novopečenih manjina« u RS među koje spada i bošnjačka. Po njihovim riječima trebali bi biti zadovoljni ravnopravnim sudjelovanjem na konkursima za prijavu programa i dodjelu sredstava za te programe. Savjetovali su nam da se obratimo na Ured vlade RS za nacionalne manjine i sa njima započnemo rješavati probleme. Rečeno nam je i to da Ministarstvo nema nikakvog utjecaja na elektronske i štampane medije. Oni su samostalni i njihovu aroganciju bošnjačkih nastupa nemogu umanjiti. Što se tiče visokih troškova za iznajmljivanje pojedinih dvorana za izvođenje odobrenih programa, ministrica nam je nakazala mogućnost jeftinijeg ili čak besplatnog dobivanja dvorana ukoliko o tome pravovremeno obavijestimo Ministarstvo.

Dana 27.05.2001 smo Uredu vlade R S za nacionalne manjine poslali dopis sa molbom, da nas prime kako bi im iznijeli svoje probleme. Na pismo nije bilo odgovora.

Dana 11.01.2002 je delegacija BKSS (H. Bačić, F. Gutić, A. Mehmedić) bila na sastanku sa delegacijom Vijeća Evrope koji su se željeli sastati sa predstavnicima kulturnih asocijacija nepriznatih manjina. Sastanak je predhodio sastanku sa predstavnicima državnih organa. Prisustvovali su predstavnici srpskih, hrvatskih, makedonskih i njemačkih asocijacija, dok se predstavnici albanskih asocijacija nisu odazvali.

Iznesena problematika je bila skoro ista za sve manjine. Makedonci su izjavili zadovoljstvo odnosom države do njihove manjine, dok su Hrvati izjavili da ne žele status nacionalne manjine jer je položaj njihovih asocijacija nešto bolji pošto u vjerskom smislu pripadaju večinskom narodu. Naša delegacija je istakla problem popisa stanovništva te da predložena rješenja omogućavaju manipulaciju te automatski i nevjerodostojnu statističku obradu. Predstavnike Vijeća Evrope smo upoznali sa problematikom izgradnje islamskog kulturnog centra u Ljubljani.

Dana 15.01.2002 je Ministarstvo za kulturu RS sazvalo sastanak (14) društava i asocijacija manjina doseljenika koji su se prijavili i koji su ispunjavali uslove za prijavu na konkurs. Ispred BKSS su bili F. Gutić i A. Mehmedić.

Državna podsekretarka mag. Suzana Čurin Radovič je upoznala prisutne sa činjenicom, da zbog novih pravila (5 godina aktivnog rada i postojanja te dobijanja sredstava od MK) dosta prijavljenih ne ispunjava uslove konkursa.

Neka su društva prijavila i do 300 % veći obim programa. Želje pojedinih asocijacija po »vlastitim« knjižnicama će se rješavati u skladu sa zakonom i u saradnji sa knjižnicama na području na kojem djeluju te asocijacije. Asocijacije bi rješavale svoje prostorske probleme pridobivanjem priznanja da djeluju u javnom interesu ili da su nosioci međunarodnih priznanja!? Ponudila je isrcpne informacije o objavljenim dokumentima i imena kontaktnih osoba. Objasnila je ulogu »Javnog fonda za amaterske kulturne djelatnosti« koji bi po predviđanjima trebao postati izvođač kulturne politike manjina na amaterskom području.

Prisutni su predložili: • da se ovakvi sastanci organiziraju bar svaka četiri mjeseca te da se na njima potraže rješenja za goruća pitanja, • da se na sastanke obavezno pozivaju i javni mediji, • da mediji posvete više pažnje kulturnim razlikama manjina.

Učesnici su izrazili skepsu o objektivnom odlučivanju stručne komisije Ministarstva za kulturu. Kao problem je istaknuto da amateri bez ikakve infrastrukture teško konkurišu profesionalnim ustanovama većinskog naroda, sa svojim programima na javnim konkursima.

Izražena je želja po stvaranju kulturnoinformacijskih centara, koji bi bili stjecišta druženja, izvor informacija, a nudili bi časopise i knjige na jezicima tih manjina. Dogovoreno je da Ministarstvo pripremi spisak potrebnih pravnih akata koji bi bili temelj djelovanja asocijacija tkz. »novodobnih manjina«.

Dana 01.02.2002 g. Matjaž Hanžek, ombudsmen RS (čuvar ljudskih prava) je povodom gostovanja g. Franka Ortona bosanskohercegovačkog ombudsmena, sazvao sastanak predstavnika asocijacija »nepriznatih« etničkih manjina i narodnih zajednica (Albance, Bošnjake, Hrvate, Makedonce, Nijemce, Rome i Srbe) u Ljubljani. Konstatovao je jako zanimljivu činjenicu, da na tako malom prostoru

RS postoji takva raznolikost i bogastvo kultura. Naglasio je da udruživanje i kulturno povezivanje pripadnika manjina nije nikakva egzotika nego da bi to trebala od strane države biti njihova priznata prava. Po njegovom mišljenju izvor etničke diskriminacije manjina (u Sloveniji pa i po svijetu) je u glavama većinskog naroda. Većinski narod suživot kultura predstavlja sebi kao neki jednosmjerni proces prilagođavanja manjine većini i misli da se od drugih kultura ne može ništa naučiti. Ustavom RS su priznate samo italijanska, mađarska manjina i Romi. To postavlja granicu između tradicionalnih (autohtonih) manjina i dose-ljenika. Ustav ipak u tom nije doslijedan iz razloga što ne priznaje autohtonost kočevskih Nijemaca i Srba u Bijeloj krajini. Iz toga se može zaključiti, da ni brojnost (Srbi, Bošnjaci) kao ni vrijeme koje su živjeli na teritoriji RS (Nijemci preko 350 god.) nisu kriterij za priznanje statusa manjine.

Riječi g. Janeza Obreze, direktora vladinog Ureda za manjine su da »oni brinu samo za Ustavom priznate manjine i Rome«. Bezbrižan odnos do »neustavnih« manjina izražava se: neuređenom pravnom i stvarnom osiguravanju prava do školovanja, obavještavanja na maternjem jeziku manjine kao i financiranja njihovih društava. U Sarajevu se recimo svakodnevno čuje emisija na slovenačkom jeziku za Slovence koji žive u Bosni a njih je puno manje nego Bosanaca u Ljubljani. Teza g. Franka Ortona, da država ne treba podatke o nacionalnoj pripadnosti njenih državljana je po našem mišljenju i mišljenju većine prisutnih predstavnika neprihvatljiva. To nacionalno izjašnjavanje je bilo »evropski ključ« za genocid i otimanje teritorija jedne suverene države. I u Sloveniji nacionalno i vjersko pitanje izjašnjavanja na popisu stanovništva ima i političku konotaciju jer neke političke sile žele u Evropu ali sa nekim neevropskim shvatanjima.

Pripremio: Abdulah Mehmedić

P

aleograf Tomislav Raukar je 1968. došao do zaključka da ovu zapadnu ćirilicu "možemo označiti kao posebnu muslimansku varijantu bosančice." 78 Bosanskomuslimanski krajišnici, age i begovi, zapovjednici u turskoj službi pisali su svoja pisma bosančicom i slali ih s onu stranu granice Bosanskog Pašaluka, kao neku vrstu epistolarne književnosti: hrvatskim zapovjednicima u austrijskoj službi, mletačkim providurima, dubrovačkim vlastima, glavarima u Crnu Goru.79 Jedan od njih je godine 1673. čak insistirao na mletačkoj strani da mu uvijek pišu bosančicom /i svakako bosanskim jezikom/ kao što je i on njima pisao: "Od mene Omer paše teftedara bosanskoga prisvitlomu i plemenitomu gospodinu đeneralu od Dalmacije i Albanije lipi pozdrav kako našemu ufanu prijatelju, a zatim dajem vašem gospodstvu na znanje da smo poslali našega sekretara u Split za jemina imenom hadži Mehmedaga.

Molimo vaše svitlo gospodstvo da biste mu u svakom poslu lubav učinili, a što vašega posla bude na ovoj strani pišite nam nećemo se kratiti poslušati. I molimo vas vazda mi ovim pismo/m/ pišite svaki posao da moremo svakda na pameti držati. I Bog vas podrži u gospodstvu veće od sad nego dosad amen." 80 Naziv "bosanski" spominje se uz titule pojedinih pošiljalaca ili kao oznaka pripadništva Bosni: "... čauš prisvitloga Sofi Mehmed paše bosanskoga" /iz g.1589/; prije toga, 1582, u nagodbi sa generalnim providurom Dalmacije Dede beg, namjesnik Kliškoga Sandžaka, piše: "I tako mi obitamo mir virom božeom i čestitoga cara, i nasom virom muslomanskom."81 "...A od mene Usrem bega, baše bosanskoga, vele visok poklon"; "Od nas vezir Ibrahim paše, serdara nad voeskom bosanskom..." Hasan vojvoda dumanski piše između 1574. i 1588. providuru omiškomu: "... i Čere smo te stvari opovidali čestitom Ferhat paši bosanskomu." "Od nas nazora bosan-

skoga i makarskoga pozdrav i poklon providuru omiškomu", piše 1617. Alija sin Husejnov. Istom providuru piše i 1634. Halil, efendija imotski: "... neka i mi mnimo pisati s ovizim siromasi na bosanski divan". A krajem 16I7. piše soldat Jakov vojvodi Jakovu Deskoviču za Bosanske Muslimane: "... ne izgubi me umalo turci...", a 1635. knez Đura Pavić i vojvoda Đuretina Sirotković pišu providuru omiškom kako starac Mikula Sinovčić "trpi mnoge utiske od turak", a iste godine knez Marko Srdanović piše istom providuru "zač ovde turci od emina čekaču dokle čim/ pošalu harače". Iste godine se Jura soldat žali providuru Andriji Balbi na Miloša Jeliškovića: "I ne moguć podniti sramote negove, idoh samočetvrt k paši posanskomu da se 82 poturčimo.”

Bosanske Muslimane su imenovali Bošnjacima i Turci i osmanlijska administracija: u službenim dokumentima Porte bošnjačko ime, kao regionalna i narodna oznaka, upotrebljava se u oblicima Bosnaklar, Bosnak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm, sve u značenju Bošnjaci, odnosno bosanski narod.83 Veći broj pisaca orijentalske književnosti iz Bosne nosi pridjevak al84 Bosnawi, Bosnewi, Bosnali ili Bosna. Šabanović bilježi čak četrdeset i četiri književnika sa tim prezimenskim dodatkom /al-Bosnawi/, od kojih je u svome djelu trideset i dva bio-bibliografski obradio, dok ih je dvanaest ostalo neobrađenih.85 A da su u pojmu "Bošnjak" bili obuhvaćeni samo muslimani svjedoči saopćenje Evlije Čelebije, iz druge polovine XVII stoljeća, koji kaže za Srebrenicu da su joj stanovnici Bošnjaci, a raja im Srbi i Bugari,86kao što će kasnije pisati i Matija Mažuranić: "U Bosni se krstjani ne smiju zvati Bošnjaci. Kad se rekne Bošnjaci, muslimani samo sebe razumiju, a krstjani su samo 87 raja Bošnjaka."

78.Tomislav Raukar: O nekim problemima razvitka ćirilske minuskule /"bosančice"/.; Historijski zbornik, XIX-XX, 1966-67 Zagreb, 1968, str. 496.

79.Muhsin Rizvić: Pisma muslimanskih krajišnika pisana bosančicom od XVI do sredine XIX stoljeća kao oblik stare epistolarne književnosti. U knjizi Bosanskohercegovačke književne studije.

Sarajevo, V. Masleša, 1980, 77-145.

80.Historijski arhiv Zadar. Dragomanski spisi Filea 129, pozicija 32/14. Pismo nije datirano, ali je sigurno iz 1673. g. Ovo pismo sam dobio ljubaznim posredstvom rahmetli prof. Seida M. Traljića.

81.Šime Ljubić: Rukoviet jugoslavenskih listina. Starine JAZU, Zagreb, 1878, knj. X /B. Turskomletačke listine/, str. l4; l4; l6; 21.

82.Dr Aleksandar Solovjev: Bogišićeva zbirka omiških isprava XV!-XVII stoljeća. Spomenik SKA, XCIII, drugi razred, 72, Beograd, 1940, str.

10; 23; 28; 22; 38; 39; 40.

83.Mustafa Imamović: Naziv Mu.slimani. - Književna revija, 1990, 31., april, 3. - Pod ovim nazivom se, u doba osmanlijske vlasti na Balkanu, podrazumijevaju zapravo svi slavenski stanovnici islamske vjere današnje Bosne i Hercegovine, Like i Krbave, Slavonije, Novopazarskog sandžaka, nekih pograničnih krajeva Srbije, konkretno Užica koje je tada pripadalo Bosni, uključujući zapadni dio Kosova do Mitrovice te Plava i Gusinja pa Podgorice u današnjoj Crnoj Gori /S. Balić: Kultura Bošnjaka. Wien 1973, str.

57-58, fusnota 15, na osnovu članka M. Hadžijahića Die Anfiinge der nationalen Entwicklung in Bosnien undder Hercegovina u Sudostforschungen, 1962, 21, 168-193.

84.Smail Balić: Kultura Bošnjaka. Muslimanska komponenta. Wien, 1973, 57-58.

85.Hazim Šabanović: Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima/Bibliografija/. Sarajevo Svjetlost, 1973. To su slijedeći pisci: Derviš, Jakub paša Bošnjak; Ivluhamed Bošnjak Ajne Ruri; Servi Bošnjak /Čempresi/; Ali Dede Bošnjak; Vahdeti Ahmed Bošnjak; Šani Salih Bošnjak Potur; Visali, Jusuf Bošnjak Allamek, Muhamed Musić Bošnjak; Ibrahim Kazzaz Bošnjak; Asafi Bošnjak Hizir Čauš; Mehmed Bošnjak Mufettiš; Bošnjak Alija sin Hadži Mustafe; Hasan Bošnjak; Šinasi Mehmed Čelebi Bošnjak; Husejn Bošnjak - Kodža Muerrih; Sijahi Mustafa Bošnjak; Bošnjak Muhmed Halifa sin Husejnov; Katibi Mustafa Bošnjak; Hasan Bošnjak Imamović; Anzzi Mehmed Bošnjak; Miri Mehmed beg Bošnjak; Talib Ahmed Bošnjak; Mezaki Derviš Sulejman Bošnjak; Samii Abdulkerim Bošnjak; Asim Yusuf Celebi /efendi/ Bošnjak; Fahim Salih Bošnjak; Rešid Mehmed Bošnjak; Atfi Ahmed Bošnjak; Nutki Ah Dede Bošnjak; Muhlisi hadži Mustafa Bošnjak; Ahmed sin Hasanov Bošnjak; Abdulvehhar Bošnjak; Pisci koji nisu obrađeni: Bosnavi; Bošnjak Osman sin Ibrahimov; Hasan ibn Mustafa Bošnjak; Hasan Husni Bošnjak; Husam Bošnjak; Intizami Bošnjak; Jahja Bosnevi; Mehmed Tahir beg Bošnjak Muhammed Bošnjak; Muslihuddin Bošnjak-Travničanin; Šehsuvar paša Bošnjak; Šejh Mahmud Bošnjak.

86.Evlija Čelebi; O. c., 100.

87.Matija Mažuranić: Pogled u Bosnu ili kratak put u onu krajinu, učinjen 1839-40. po jednom domorodcu. U knjizi: Ivan Mažuranic Matija Mažuranić Smert Smail-age Čengića, Stihovi, Proza - Pogled u Bosnu. Zagreb, Zora-MH, 1965.

Pet stoljeća hrvatske književnosti, 32. Str. 230. U ovom izdanju je pravopis dotjeran.

Ljubav je nepresušna inspiracija pjesnicima svih vremena i svih naroda. Skoro da ne postoji nijedan narod, a da u svojoj povijesti nema neki uzoriti par koji je svojom ljubavlju, postojanom i neprikosnovenom uzajamnom odanošću nadahnuo pisce, istraživače ili jednostavno čitatelje koji su s pažnjom prepričavali čudesnu priču o velikim ljubavima sve dok ovi parovi nisu ušli u legendu.

Ljubav je lijek i patnja, bol i nadahnuće, bilo da se radi o pjesnicima koji svoje ljubavne boli artikuliraju kroz poeziju ili o ljubavnicima koji su nadahnuli nekog trećeg, a ko je zapisao ili napisao pjesmu o njima - motivi polaze od istog - od ljubavi koja je toliko velika, iz razloga što je toliko nesretna.

Uzritska ljubav je fenomen koji će ostaviti naročitog traga u poetici Arapa. Iz uzritske ljubavi nastaje poznati uzritski gazel koji je, prema riječima Šawqija Dayfa (povjesničar arapske književnosti) čist, nepomiješan i potpuno posvećen čistoj (mi bismo rekli platonskoj ljubavi).’’Pripisuje se plemenu Udra jednom od quda'tskih plemena koja su bila nastanjena u dolini Qura na sjeveru Hidžaza. Priča se da je jednom neko pitao nekoga iz ovog plemena: ‘Od kojih si ti?’ ‘Od ljudi koji umiru kada ljube’, odgovorio je. Također se priča da je neko upitao `Urvu ibn Hizama: ‘Je li tačno ono što se priča o vama da ste vi ljudi najnježnijeg srca?’ Ovaj mu je na to odgovorio: ‘Jeste, tako mi Boga, ostavio sam trideset momaka koje je zadesila smrt, a njihova jedina bolest bila je ljubav.’’ 1 Za pjesnike ovog gazela vežu se mnoga imena kao i mnogobrojne priče. To su priče pune jednostavnosti i slatke naivnosti.

Pričaju nam o životu ovih zaljubljenih uzritskih beduina. Govorilo se da je vlast progonila ove pjesnike kao da su počinili nekakav veliki zločin. Ali da je vlast htjela ugušti nekoga, zacijelo bi to uradila Ahwasu, kojeg je uostalom halifa Omer zbog njegovih preslobodnih erotskih pjesama poslao u privremeno izgnanstvo na otok Dahlak, a ne ovim čednim pjesnicima koji su njegovali čistu uzvišenu ljubav.

Islam i pustinja su "modulirali" ovaj krhki, tužni gazel i plemenitu i uzvišenu ljubav koju je u svojoj tematici obrađivao. On govori o najuzvišenijim osjećanjima koja preplavljuju ljudska srca. Osjećamo kao da se zaljubljeni pribojava ženine blizine dok je ona "anđeosko stvorenje koje pokazuje svoju svetost bez njegovog dodira pa čak i kad ona nije tu njegova osjećanja boli i

patnje su duboka."2 Štaviše, često ga ta ljubav dovodi do ludila ili smrti.

Prije svih tu je nezaobilazni Magnun sa svojom voljenom Laylom koji su često uzimani kao paralela drugim svjetskim poznatim parovima (Romeo i Julija kod Italijana) iako kao takvi u arapskoj poeziji nikako nisu jedini. Interesantna je međutim legenda vezana za ovog pjesnika koji je zbog ljubavi prema Layli izgubio razum zbog čega je prozvan Magnun - poludjeli.

Osim toga zanimljivost ove poezije sastoji se i u tome što su pjesnici skoro izgubili svoja autentična imena i pročuli se po imenu žene koju su voljeli. Tako se na primjer u skoro svim arapskim knjigama i udžbenicima Qays ibn Mulawwah (Magnun) identificira kao Magnun Layla.

Ogromna ljubav koju je Magnun njegovao prema Layli prerasla je u jednu od najvećih i najpoznatijih ljubavnih legendi kod Arapa koju su pisci i istraživači s pažnjom čuvali.

Volio ju je još od djetinjstva dok je otac nije dao drugom čovjeku, nakon čega je Magnun vođen ogromnom strašču i ljubavlju počeo lutati bez cilja. Otrgnuo se u divljinu lutajući po pustinji između Nedžda i Hidžaza gdje je pisao pjesme tugujući za neprebolnom Laylom, sve dok ga jednoga dana nisu pronašli mrtvog u pustinji.

Zatim tu je i legenda o Qaysu ibn Zuhayru o kojem se, osim velike ljubavi prema Lubni, malo zna. Jednoga dana kada je krenuo na put prolazeći pored dvora ugledao je Lubnu i odnmah se zaljubio u nju. Otišao je do njenog oca koji je bio veoma bogat i zaprosio je. Kada ga je otac odbio, potražio je majčinu milost, ali i ovog puta bezuspješno. Na kraju se obratio njenom bratu po mlijeku koji je posredovao kod Lubninog oca. Zahvaljujući ovome posredovanju zaljubljeni par se vjenčao, ali pošto Lubna nije mogla da zanese dijete, nisu mogli imati potomka. Nakon izvijesnog vremena Qaysovu majku je obuzela ljubomora prema ovoj sinovljevoj ljubavi i tuga što nema djece te je počela umoljavati muža da nagovori sina na razvod braka sa Lubnom i ženidbu drugom kako bi mu Svevišnji podario djecu. Qays ibn Zuhayr se razbolio, no roditelji su stali navaljivati da se razvede sa Lubnom čim ozdravi. Lubna je ipak otišla iz svoje u očevu kuću i tada nastaju njihove prave patnje, tugovali su jedno za drugim i pisali pjesme. Sam Qays ibn Zuhayr je napisao mnoge pjesme u čeznutljivom vapaju za Lubnom. Lutao je, patio dok jednog dana nije sreo Lubninog pobratima i zamolio ga

Da mu vrati Lubnu. Vidio ju je posljednji put u životu. Vratila mu se ali je ubrzo umrla. Oplakivao ju je nad kaburom još uvijek u čežnji za njenom blizinom, pa je na kraju i sam zakopan pored nje.

Postoje još i drugi pjesnici poput ‘Urva ibn Hizama, Qutayyira koji je patio za svojom voljenom ‘Azzom, a poput Magnuna dobiti će nadimak Qutayyr‘Azza.

U uzritskim naseobinama po sjevernom Hidžazu nastala je legenda o Gamilu i Butayni. Jednoga dana Gamil je poveo da napoji svoju devu u oazu po imenu Bagid.

Tu oazu je naseljavalo Butaynino pleme.

Slučaj je htio da tamo bude Butayna sa jednom od svojih prijateljca gdje su navraćale i crpile vodu. Kada su prolazile pored Gamilove deve uplašile su se i Butayna mu je kazala nekoliko riječi. U tom trenutku ona se urezala u njegovu plahu dušu i već tada je počeo pjevati o njoj.

Kada je Butayna saznala da je Gamil voli i da pjeva o njoj, zarekla se da će izlaziti samo zbog njega i da se više nikada od njega neće skrivati. Butyna će zatim postati tema čestih priča i ogovaranja među ljudima, ali njih dvoje su ipak nastavili da se viđaju. I nakon što se Butaynu dali za drugog čovjeka po imenu Nubayh ibn alAswad, Gamil joj je nastavio posvećivati pjesme. Plemenski starješina mu je to zabranio tako da je Gamil otputovao iz doline, za kojom je uvijek čeznuo, i skrasio se u Egiptu gdje je nedugo po dolasku umro. Kada je do Butayne doprla vijest o Gamilovoj smrti gromko je zavrištala.

Skupile su se žene i kazale posljednje Gamilove stihove koje joj je na samrti poslao iz Egipta. Ostale su sa njom tri dana oplakujući ga, a Butayna se nakon toga zaklela da se više nikada neće kititi i uljepšavati. Živjela je tako tugujući i pišući žalopojke dok joj jednoga dana tuga i očaj nisu presudili pa je preselila za njim na Onaj svijet. Legenda o uzritskim pjesnicima širila se dokle god je dosezala orijentalna kultura uopće. Motiviran legendama o uzritskim pjesnicima Heine je napisao jednu pjesmu koju je Safvet-beg Bašagić preveo na bosanski jezik. ("... Ja se zovem al-Muhammed, iz plemena starih Azra...) U uzritskim pjesmama možemo naći svojevrsnu sličnost sa bošnjčkom baladom, naročito kad su u pitanju teme i motivi. Uzritski gazel je vapaj zaljubljenog pjesnika iz čega proističe legenda o velikoj nesretnoj ljubavi, a balada je "zapis" koji je proistekao iz legende o, uglavnom, tragičnoj ljubavi.

1. Prijevod iz knjige Šawqi Dayf, "Hubb aludri `ind al-`Arab", al-Dar al-Misriyya alLubnaniyya, al-Qahira 1999. str. 20, 21.

2. Šawqi Dayf, "Hubb al-udri `ind al-`Arab", al-Dar al-Misriyya al-Lubnaniyya, al-Qahira 1999. str. 20, 21.

Muslimani u Sloveniji, kojih je po zvaničnim podacima blizu trideset tisuća a po nezvničnim je taj broj sigurno veći, se već skoro trideset godina »trude«, da bi dobili lokaciju za izgradnju Islamskog centra. Do sada se je nekako radilo stihijski, kao da nije bilo previše želje među muslimanima da bi taj centar i sagradili. Na čelu Mešiha se je do sada izmijenilo nekoliko v.d. muftija, koji bi trebali biti uz pomoć ostalih, motorna snaga koja bi vukla (pre)potrebne poteze i s time doprinijela bržoj izgradni centra. Dolaskom i imenovanjem g.Osmana ef. Đogića na čelo ljubljanskog muftiluka, stvari su se pokrenule sa mrtve točke.

Odmah je pokazao želju, volju i prepotrebne organizacijske sposobnosti, da Islamska zajednica na ovom prostoru zauzme mjesto koje joj pripada. Imao je ogroman broj susreta sa diplomatskim korom u R.Sloveniji, (preko sedamdeset javnih nastupa i intervjua). Praktično je izveo Islamsku zajednicu iz anonimnosti na području R. Slovenije kao i iz ustaljenog slovenačkog razmišljanja »…tamo neki muslimani«.

Es-selamu 'alejkum!

U zadnjem broju Bošnjaka smo predstavili Vašu inauguraciju u ovom broju Vas želimo predstaviti malo drukčijim temama od onih koje su do sada objavljene u slovenačkim elektronskim i štampanim medijima.

Možete li nam u kratkim crtama opisati svoj životni put do dolaska u Sloveniju?

Bismillâhi-r-Rahmâni-r-Rahîm!

Inače s mukom nešto kažem u kratkim crtama, ali trudiću se. Moj dolazak u Sloveniju je bio, da tako kažem, prst Božiji. Živio sam u Australiji osam godina prije povratka u BiH, gdje sam ostao desetak mjeseci.

Dakle, ja sam imao namjeru živjeti u BiH. U ovom trenutku i u trenutku povratka u BiH sam imao australsko državljanstvo.

Bilo mi je izuzetno lijepo u Australiji.

Tamo su se rodila sva moja djeca, dva sina i kćerka. Za Australiju me vežu lijepe uspomene, ali sve to nije bilo dovoljno da kompenzira moju nostalgiju i ljubav prema BiH. A onda se desilo da je došla ponuda u vezi s funkcijom muftije na području IZ R. Slovenije. To je bilo veoma izazovno i tako sam se obreo u ovoj državi.

Bili ste u Australiji i dobro ste upoznali australsko društvo i svoje džematlije u njemu. Sada ste u Sloveniji na visokoj dužnosti koja Vam

omogućava kontakte sa visokim vjerskim i političkim dužnosnicima kao i sa džematlijama i ostalim Bošnjacima. Možete li nam dati odgovor na pitanje: Da li postoji i kakva je razlika između australske i slovenačke društvene stvarnosti?

Postoji razlika na općem nivou.

Moram priznati da se često nađem u jednom premišljanju o ovim razlikama.

Neminovno je pravljenje paralela između australskog i slovenskog društva. Slika nije crno-bijela, i ne može se kazati da je australijsko društvo u svemu ispred slovenskoga, a isto tako, ne može se kazati da je slovensko društvo ispred australijskog.

Australijsko društvo je specifično. Bez obzira što nam slovenska stvarnost nekada izgleda čudna i nerazumljiva, u poređenju s australskom ona je razumljiva, jer mi dijelimo dosta zajedničkih genetskih karakteristika; na kraju, jezici su nam veoma srodni. Australijsko društvo jeste lijepo, s prefinjenom kulturom, materijalno stabilizirano, imaju lijep odnos prema onima koji dođu u Australiju i možda je to ono što je prednost Australije. Naime, kada dođete u Australiju, dvadeset miliona ljudi vas dočekuju kao novog građanina. Vi ste od prve sekunde novi građanin Australije. Kad proživite ovako jedno lijepo iskustvo onda u Sloveniji imate nezgodan osjećaj, da vas društvo doživljava kao da ste haman došli da ga »pokupite«, stavite u džep, ili okupirate, kulturno potčinite, ne znam šta. To

je ta loša strana. Stvarnost u Sloveniji, u pogledu vjerskog života je bolja.

Slovenija je mala država i vi je možete obići za dva sahata. U Australiji da bi ste išli iz Brisbane u Melbourne treba vam dva sahata vožnje avionom. U takvoj situaciji, teško je izgraditi autoritet i održavati organizacijski nivo. Druga stvar: Slovenija je blizu BiH i taj spiritualni izvor naravno čini svoje. Vi možete da odete na taj »spiritualni izvor« autom, ili avionom, i da napunite baterije. Utjecaj je neminovan i to ima odraza na stvaranje jedne svijesti, u kojoj postoje autoriteti, postoji jače poštivanje autoriteta i institucija koje su izgradili muslimani.

Kakva je razlika (ako postoji) između društvenog položaja kako samih Bošnjaka tako i džematlija u Australiji i u Sloveniji?

Ja pokušavam svo vrijeme napraviti neku razliku, odnosno definiciju jedne i druge države. U Australiji vjerske zajednice imaju mnogo veću slobodu, jer postoje definirani okviri koje je država postavila, i sve se zna. To je stanje društva. Zna se šta ko treba raditi i koliko neko ima ili koliko neko nema prava. Vjerske zajednice su slobodne, ali nemaju veliki utjecaj u političkom odlučivanju. Za to nije kriva država. U pitanju je nemoć vjerskih zajednica i organizacija. Muslimanska zajednica ima svoje centralno tijelo, ali nema neki centralni autoritet, zato što postoje desetine ili stotine nacionalnosti koje

su kočnica jače integracije u jedinstvenu zajednicu. S druge strane, postoje nijanse u vjerskim učenjima koje su dovele do polariziranosti i do razjedinjenosti muslimana u Australiji.

Bošnjaci, iz razloga udaljenosti, izgubljenosti, zatim izgradnje sistema dijaspore, zadnjih godina, su razjedinjeni. Postoje određeni pokušaji stvaranja globalne organizacije i održavanja nekog globalnog nivoa, međutim, ja nisam siguran da to ide baš najuspješnije. Država daje pomoć vjerskim zajednicama na razvijanju humanitarnih aktivnosti, ne na razvijanju vjerskih aktivnosti. Ali pošto se humanirtarne aktivnosti prepliću s vjerskim, na neki način država indirektno pomaže vjerske zajednice.

Ako organizirate sijelo na kome će biti stotinu ili dvije stotine ljudi, za državu je ilerevantno da li je to organizirala vjerska ili kulturna zajednica. Za nju je relevanto to da će se ljudi lijepo družiti, provesti, neće razmišljati o nasilju itd.

Australija ne daje npr. za sistem penzionog osiguranja nikakvu pomoć vjerskim zajednicama, kao što je slučaj ovdje, ali ako je imam nezaposlen onda će on dobiti socijanu pomoć kao i svaki građanin koji je nezaposlen. Ja bih rekao da je to puno fleksibilniji sistem, dok je u Sloveniji ostao na neki način, sistem koji je vladao u komunističkom periodu. Malo se šminka, ponešto se promijeni, dotjera itd. Međutim, odnos snaga i danas je nekako isti pa se na religioznu zajednicu gleda u tome smislu. Ja mislim, da vjerske zajednice, uh, ovo sad može biti veoma radiklna misao, da vjerske zajednice inače na teritoriji bivše Jugoslavije imaju veći ugled nego što su ga same zaslužile.

Dakle, postojao je neki raspored snaga (iz komunističkog perioda) da se trebaju neki centri uvijek konsultirati i to se danas još uvijek radi. Međutim, kako je stvarno stanje, dakle kakva je stvarna moć vjerskih zajednica je pitanje za istraživanje.

Da li je u Sloveniji bošnjačka diaspora u političkom i kulturnom smislu dovoljno organizirana?

Mislim da nije. Neću kazati da nije

uopće organizirana, ali mislim da, ako uzmete standarde američke ili zapadnoevropske organiziranosti mi smo deset stupnjeva ispod normalnog nivoa.

Ali ako uzmemo neevropske standarde organizacije, ja mislim da smo relativno dobro organiziran korpus i ono što mene zapravo najviše raduje, je to da postoje predpostavke da se on još bolje organizira. Dakle, postoje predpostavke da se korpus organizira skoro na japanskom ili američkom nivou. Ja zaista imam takve išarete, i veoma često moji išareti me nisu varali. Dakle, to je ono što je vrijedno. Međutim, mislim da niko normalan ne može biti zadovoljan s trenutnim stanjem stvari i trenutnim nivoom organizacije.

Kako vidite, namjerno upotrebljavamo izraz Bošnjaci i bošnjački i ne muslimani i ne bosanski. Na drugom bošnjačkom kongresu 28.9.1993 u Sarajevu vraćeno je staro ime za Muslimane – Bošnjak. Znamo šta znači riječ musliman. Svjesni smo i da je riječ bosanski širi pojam i da za njena dva od tri »naroda« brinu dvije susjedne države. Šta Vi mislite: Da li je u Sloveniji potrebno govoriti samo vjernicima o muslimanima ili je potrebno potencirati i njihovu nacionalnu pripadnost?

Zavisi iz kojeg ugla gledamo, i ko gleda. Osobno ne mogu govoriti o Bošnjacima, iako sam ponosan, da sam Bošnjak. Dakle ja sam Bošnjak u nacionalnom smislu i nisam Musliman u nacionalnom smislu, ali ja sam musliman koji radi u muslimanskoj organizaciji i koji predstavlja sve muslimane, ne samo Bošnjake. Oni koji nacionalno predstavljaju Bošnjake, više se brinu o specifičnoj bošnjačkoj kulturi. Oni ne potenciraju termin islamski, odnosno, ne potenciraju termin muslimanski, jer zaista je to vjerski naziv koji nije prikladan za određivanje nacije. Nemam nikakvog kompleksa s nazivom Bošnjak jer imam neka svoja shvatanja nacionalnosti. Ja nacionalnost doživljavam kao familiju. Nacionalnost je familija i iz toga proizilaze odnosi,

moralni odnosi. Iz toga proističe moralna obaveza da volim svoju naciju i prvo pomažem svojoj naciji. Kad kažete, da volite druge nacije, a ne volite svoju, odnosno, da vi volite druge familije više nego svoju, mislim, da je to malo licemjerno. S druge strane, ja imam svoj odnos i prema islamu, i mislim, da je islam kao ideja, superiornija od nacionalne. Islam je transnacionalna ideja i ne postoji recimo bošnjačka islamska zajednica ili albanska islamska zajednica. Postoji samo u onom familijarnom smislu, dakle, jedna familija, koja je organizirana kao društvena kategorija ali u idejnom smislu postoji samo jedna islamska zajednica koja je transnacionalna i koja se ne može zarobljavati u uske rodovske okvire. Muhammed a.s. ne negira rodovsku stvarnost, dakle postojala su plemena, postojali su plemenski ponosi, itd. ali Muhammed a.s. je znao, da taj plemenski ponos može dovoditi do nesporazuma. Dakle, ja nisam nacionalista u onom smislu da mislim, da je nacija vrhunac svake ideje i da ona može zamijeniti moju vjersku ideju.

Mislim da je ta, da tako kažem ravnodušnost prema nacionalizmu, jedna važna karakteristika Bošnjaka.

Oni nemaju nacionalistički osjećaj, čak mislim, da su u određenom smislu Bošnjaci nedovoljno nacionalni. To je linija prema kojoj bi oni mogli ići još

agresivnije a da ne budu u kategoriji nacionalista. To su neka moja razmišljanja na relaciji islam - musliman - Bošnjak.

Da malo pojasnimo tu situaciju. Ove godine se u aprilu, vrši popis stanovništva u Sloveniji. Bošnjački kulturni savez Slovenije jeu dosadašn j i m kontaktima sa državom izdejstvo-vao, da će se pri popisu muslimani bošnjačke nacionalne pripadnosti, moći izjasniti kao Bošnjaci u nacionalnom smislu i da će ti podaci biti statistički obrađeni. U nekim neformalnim razgovorima sa pojedincima muslimanima, smo dobili informacije, da će se pri popisu izjašnjavati u nacinalnom smislu kao Muslimani. Šta možete povodom toga savjetovati našim čitaocima?

Mogu savjetovati da se ne izjašnjavaju nacionalno kao Muslimani, jer je to retrogradna stvar i nema apsolutno nikakvog utemeljenja. Mene raduje da postoje organizacije koje pokušavaju da pojasne stvari i da se brinu o tome.

Moje viđenje nacionalnog popisa bi bilo slijedeće: ne postoji zapreka za pripadnike različitih nacionalnosti da se izjasne kao muslimani. Albanac koji se osjeća kao musliman može se izjasniti u isto vrijeme i kao musliman u vjerskom smislu i kao Albanac u nacionalnom smislu. Kada se neko izjasni kao Albanac - musliman, on će na jednoj strani pomoći nacionalnu dimenziju, albanizma i albanskih interesa, odnosno očuvanja albanskog identiteta, na drugoj strani će pomoći i svoju vjersku dimenziju u tim nekim statističkim prebrojavanjima i inžinjeringu. Isto vrijedi i za Bošnjaka. Nema nikakve kolizije između musliman u vjerskom smislu i Bošnjak u nacionalnom. Ako se izjasnimo kao muslimani u vjerskom smislu pomoći ćemo predstavnicima muslimana koji se bave vjerskim stvarima da mu pomognu u njegovim vjerskim poslovima, a ako se

izjasnimo u nacionalnom smislu kao Bošnjaci onda ćemo pomoći onima koji se brinu o našem nacionalnom biću, da nam pomognu. Dakle nije neislamski osjećati se Bošnjakom, osjećati se Albancem, osjećati se Turčinom, osjećati se Makedoncem. Pozivam muslimane, da se izjašnjavaju kao muslimani u vjerskom smislu, dakle svi pripadnici nacionalnosti koji ovdje žive Romi, Albanci, Bošnjaci, Turci, Makedonci, a da se u nacionalnom smislu izjašnjavaju kao pripadnici svojih dotičnih nacija.

Da se malo vratimo na područja koja su Vam mnogo bliža. Koji su, po Vašem mišljenju, najveći problemi na koje nailazi Islamska zajednica u Sloveniji?

Mi nemamo velikih problema u smislu velikih lomova, pocijepanosti itd. Na primjer, ja sa svim članovima IZ u R. Sloveniji govorim, premda predpostavljam, da svi članovi IZ ne dijele sve moje stavove i nekada se ne slažu s mojim odlukama. To je normalno, jer je to zdravo stanje. Nama nije potrebna uniformiranost. Nije nam potrebno društvo kloniranih jedinki. Potrebno nam je zdravo društvo i zdrava zajednica koja može primiti kriticizam, kritiku, i koja može napraviti progres na temeljima kritike.

Naš najveći problem jeste organizacijske prirode. Pozivam muslimane, koji imaju poštovanja prema meni da uzmu organizacijski zadatak kao svoj sveti rat. Mi muslimani imamo problem s organizacijom. Ja bih rekao da su ljudi koji pokušavaju pomoći da se stvari postave na intelektualnoj osnovi šta je npr. musliman, Bošnjak, Albanac u stvari u džihadu, jer oni pokušavaju zaštiti interese muslimana sa zdravom namjerom. Zaštita tih stavova je legitimna. Država nam kaže: »Izvolite, imate rubriku! Napišite što god želite, mi će mo to poslije komisijski zbrojati,« i to je legalno stanje stvari.

Mi smo, dakle IZ, sada u jednom pokušaju da izađemo iz organizacijskog grča. Mi kao Mešihat nemamo adekvatne resurse i mogu odgovorno kazati da Mešihat nikada nije izgrađen.

Ja mislim, da kada su muslimani Slovenije 1994. godine izrazili volju da imaju svoju muslimansko-slovensku

vjersku zajednicu, da imaju svoj identitet, da imaju svoj entitet, da imaju svoj život, da imaju svoju infrastrukturu, ja mislim da je to bila apsolutno legitimna i zdrava ideja. Sa stanovišta IZ to je bila ispravna ideja i Rijaset i reis ul-ulema su u stvari potvrdili ispravnost te ideje. Oni su nas legitimizirali.

Muslimani u Sloveniji ne moraju da budu ispostava ni Zagreba ni Sarajeva, ni koga drugoga. Sada smo mi na potezu. Mi smo organizacija u svakom pogledu. Mešihat mora imati svoju zgradu i postati u pravom smislu administrativni aparat. Sutra, kad se napravi islamski centar, inšAllah, administrativni centar će ostati na istom mjestu. Mešihat je centralni administrativni aparat cijele islamske zajednice u R. Sloveniji. Želim podvući, posebno braći u Ljubljani, da znaju da Mešihat ne pripada samo džematu Ljubljana. Ne tvrdim da oni tako misle. Želim, da ne vide ništa loše u tome što administrativni centar Mešihata izdvajamo iz bilo koje komponente IZ. To nije stvar nikakve nelojalne politike, nego potreba, da se stvari postave na jasne temelje. Prema izreci Allahovog Poslanika, šejtan ne voli oštre bridove. On voli da je sve izmiješano, da ljudi ne znaju šta je šta i ko je ko.

Da li Bošnjaci kao muslimani i njihove asocijacije, čine prave korake u razvoju svoje nacionalne i vjerske pripadnosti?

Mislim da je to u redu, kad je u pitanju list »Bošnjak«. Uređivačka linija mi se sviđa. Mi smo kroz historiju patili zbog neke bljedolike prezentacije Bošnjaka.

Mislim da je nacionalna odrednica Bošnjaka nezamisliva brez religioznih temelja. Svi artifakti bošnjačke kulture imaju de facto svoje religiozno utemeljenje. Sarajevo je poznato po Gazi Husrev-begovoj džamiji, koja je naravno sakralni objekat, a Gazi Husrev-beg je kao nacionalni lik, po mom mišljenju najveći Bošnjak svih vremena, vakif, itd. Dakle, ja mislim da je to pravi put.

Da li su međusobni odnosi (koji po našem mišljenju nisu na onom nivou na kojem bi morali biti) kočnica u

Mislim da je problem u nedovoljnoj organizaciji. Dobra volja postoji. Imam osjećaj da IZ u određenom smislu ima ulogu opruge koja bi aktivirala te procese. IZ je naravno, bez želje da je izdvajam, najprofesionalnija organizacija, u smislu što zapošljava najveći broj profesionalnih osoba koje su plaćene da se bave tom vrstom aktivnosti. Na kraju, ja sam profesionalna osoba i za svoj rad sam plaćen.

Nastojaću da IZ, uz pomoć članova i simpatizera bude organizator i koordinator aktivnosti koje bi bile u interesu svih grupa i organizacija bliskih po svojem programu i po svojim opredjeljenima i uvjerenjima na području R. Slovenije.

Da li slovenski državni organi imaju razumijevanja za potrebe muslimana kako u vojci tako i u bolnicama?

Državni organi u R.Sloveniji u određenom smislu su dio opće priče.

Od njih očekujemo da rješavaju veoma često pitanja koja možemo i sama riješiti. Imamo više nade u njih nego što su oni spremni da nam tu nadu zadovolje.

Veoma često imamo i objektivne primjedbe, dakle imamo stanje da su državni organi birokratizirana tijela koja nemaju osjećaja za stvarne potrebe onih koje predstavljaju i koje vode.

Mislim da ima svega toga, a prije svega nedostataka s naše strane. Mi smo često žrtve vlastite kratkovidosti i neorganiziranosti. Ja sam siguran da upremo državu nekim tvrdim predmetom u pleksus, da bi popustila. Država nije po definiciji humanitarna organizacija koja će nama, koji, kao pojedninci klepetamo na sećiji, doći i izrješavati pitanje po pitanje. Mislim da je to stvar našega mentaliteta i mi se moramo otarasiti tog tereta.

Da li Vam je poznato, da je u Ljubljani postojalo muslimansko greblje koje je poslije drugog svjetskog rata zapušteno i nestalo brez traga? Čuo sam nezvanične priče, pročitao novinske članke o tome... Mnoge stvari, kad su u pitanju muslimani, su na kuloarskom nivou. Ne postoje relevantni zapisi, i ne znam da u našoj arhivi, u arhivi Mešihata, postoji bukirano kao predmet na kome bi se

trebalo raditi. Mislim da bi Mešihat to trebao bukirati kao dio dnevnoga reda.

Ako želite da uradite određene stvari, morate ući u historiju. Morate da budete istraživač, recimo antropolog, historičar, da bi ste ušli u trag određenim stvarima i dešavanjima. Ne samo pitanje toga greblja nego i pitanje džamije pod Mangartom. To su dvije stvari koje su značajne sa stanovišta historijskoga prisustva muslimana na ovim prostorima. To bismo mogli iskoristiti kao pravni precendent u određenim zahtjevima koje postavljamo kao zajednica. Dozvolite, historijsko prisustvo je uvijek bio snažan argument na strani onog koji ga povlači. Džamija pod Mangartom govori, da džamija koja bi se izgradila ne bi bila prva u historiji R. Slovenije. Ja sam zato, da izgradimo prvo sada Islamski kulturni centar koji će služiti našim modernim svakodnevnim potrebama: da klanjamo, popijemo kahvu, pročitamo knjigu, a onda bih težio da obnovimo džamiju pod Mangartom. To bi bio čin naše samosvijesti i samopoštovanja, dnosno poštivanje naših vlastitih historijskih iskustava i historijskih tragova. Ta džamija je naša inspiracija, naše sjećanje na pradjedove.

Obnavljanje džamije pod Mangartom govorilo bi da mi prije svega cijenimo sami sebe. Sve dotle dok ne budemo cijenili sami sebe, vjerujte, neće nas ni drugi cijeniti. Možemo mi govoriti: »Mi cijenimo sebe! Mi volimo sami sebe!« Hiljade privatnika imaju obrt s prometom sto hiljada eura godišnje, a njihov muftija, jer ja nisam sebi muftija, treba da ide kod britanskog ambasadora pješke. Ako je to cijenjenje sebe, onda ja zaista ne znam šta je logika.

Da li se vodi bilo kakva evidencija o Bošnjacima kao i o muslimanima u okviru IZ? Ne vodi, izuzev što kao organizacija evidentiramo svoje članove. To je na nivou džemata. Džemati imaju određenu evidenciju. Ono što je karakteristika IZ je njena usmena evidencija. Imami su službenici koji svakodnevno dolaze u kontakt s ljudima i to je nešto što je veliko bogastvo u našoj organizaciji.

Ne mora se sve svoditi na čipove, na papir, na registre. Mislim da bi IZ

trebala raditi na tome, ali to je pored ovih živih poslova koji nas bodu u oči, u drugom planu.

Kakav je odnos IZ do veleposlaništva BiH u Sloveniji?

Imao sam osobno kontakt s g. Mladenom Bosićem, ambasadorom BiH u R. Sloveniji. On je mlad čovjek. To je pozitivna stvar da se u važnim institucijama zapošljavaju mladi ljudi. Stekao sam pozitivan dojam o njemu i taj sastanak u određenom smislu govori i o njegovom entuzijazmu. Sastanak je bio veoma plodotvoran i veoma efektivan.

Stjecajem okolnosti za kratko vrijeme je ministar vanjskih poslova R. Slovenije boravio u BiH, kome je naš ministar vanjskih poslova Zlatko Lagumdžija, žargonski kazano, natrljao nos u pogledu mnogih pitanja. Mi to ne bi smo postigli bez efektivne pomoći diplomatske službe.

Uspostavili smo saradnju i s turskim ambasadorom gdje smo otvoreno rekli da je događanje oko izgradnje Islamskog centra farsa. Imao sam kontakt i s iranskim ambasadorom, gdje sam takođe od njega tražio diplomatski pritisak u pogledu Islamskog centra.

Prije toga sam imao kontakt s engleskim ambasadorom s tim da nismo baš govorili o islamskom centru, ali je to bio veoma zanimljiv razgovor.

Dobili smo poziv i od američke ambasade za uspostavljanje kontakta.

Uspostavili smo kontakt s poglavarom rimokatoličke crkve, nadškofom g.

Rodetom.

Proces uspostavljanja kontakata na visokom nivou i dalje teče. To je ono što u određenom smislu izaziva moje

frustracije, treba da pratimo te procese.

Mi smo na putu da diplomatske veze proširujemo, ali stalno ponavljam, to trebaju pratiti adekvatni resursi. Svi trebamo da se lupimo rukom u glavu i da o tome ozbiljno porazmislimo.

Zašto se ne susreću i kad će po Vašem mišljenju da se susretnu predstavnici bošnjačkih asocijacija u Sloveniji sa dužnosnicima Federacije BiH ili BiH kao što to recimo obavezno čine slovenački političari sa svojom dijasporom?

To je naša interna stvar. Pitanje je u redu, jer ovdje je boravio gradonačelnik Sarajeva a ja sam to praktično saznao iz štampe. S njim, nažalost, nije bilo susreta.

To je stvar borbe za mjesto pod suncem i za prostor koji sami ostvarimo. Ovaj svijet je prostor u kojeg vi u određenom smislu sami uskačete i sami se namećete i ukoliko uspijete, vi ste tamo.

Ponavljam, mnogo čega zavisi od nas.

Dozvolite, to je opet pitanje infrastrukture i mogućnosti da se stvari izorganiziraju. Ipak, pozicija gradonačelnika prijestolnice je visoka funkcija i sastanak s njim zahtijeva resurse, tj. pristojno mjesto gdje se možemo susresti. U ovom trenutku, takve zahtjeve je s naše strane teže ispoštovati. Izgradnja administrativnog centra - Mešihata, ideja koju sada potenciramo, omogućit će nam da procese koji trenutno fermentiraju pravilno uokvirimo i kanaliziramo.

Dokle se je stiglo sa aktivnostima u vezi izgradnje Islamskog kulturnog centra?

To je najrabljenije novinarsko pitanje u ovoj državi. Nastojao sam da pokupim historijske odrednice ovog pitanja. Nisam siguran da smo zahvatili sve aspekte jer je to pitanje, koje se povlači trideset godina, u kome su postojali mnogi akteri, i sa jedne i sa druge strane.

Pazite, nema na kraju krajeva nikakve razlike između izgradnje sportske hale i džamije. Zašto bi bilo legitimno da sportaši imaju pravo na sportsku dvoranu, a vjernici ne na džamiju. Neko hoće da mi to prihvatimo kao stanje stvari. Naravno, mi to nećemo prihva-

titi. Nećemo dozvoliti da ljudi kratkih pogleda zarobe cijelu jednu državu. Mi smo sada ušli u jednu diplomastsku igru živaca. Ako ministru vanjskih poslova R. Slovenije nije teško da svaki puta, kada bude htio kontaktirati s muslimanima, a muslimana ima milijardu i po, dobiva diplomatske note, nek mu bude.

Ja sam bukirao sastanak s ombudsmenom gdje će jedino pitanje dnevnog reda biti izgradnja Islamskog centra.

Uputili smo pismo i gradonačelnici i mogu otvoreno kazati da je pokazala aroganciju. Dva puta smo se obraćali za susret s njom u vezi sa sastankom koji je sama u pismu predložila. Ja bih želio da gradonačelnicu posjetim ne zbog toga što sam željan da me gradonačelnica vidi, da uzimam njeno dragocijeno vrijeme, nego da pokušamo riješiti ovo pitanje. Izražavam začuđenost takvim ponašanjem tako odgovorne osobe.

Odbija…

Ne znam kako bih to definirao. U pismu kojeg smo dobili prije Nove godine predlagala je da organiziramo sastanak poslije Nove godine. Mi smo zvali, već drugi mjesec nema ništa od sastanka. To je loš znak, jer izgleda nije spremna da se to pitanje riješi u kratkom roku.

Pitanje izgradnje Islamskog kulturnog centra je mnogo teže od izgradnje Mešihata. Na njemu će se testirati odpornost svih islamskih institucija i svih muslimana u R. Sloveniji. Dakle, to nije samo moje pitanje. Ne treba samo meni centar. Centar treba svim muslimanima i ako svi muslimani žele da imaju centar, onda svi trebaju da participiraju u izgradnji toga centra. Šta želim kazati? Želim kazati, ako treba da usvojimo strategiju, treba da organiziramo konvenciju i usvojimo strategiju.

Ako je rezultat strategije da izađemo na demonstracije, da izađemo na demonstracije. Ako je rezultat strategije da pravimo političke pritiske, onda da pravimo političke pritiske. Ako je rezultat te strategije da organiziramo grupu koja će lobirati to pitanje, onda moramo biti spremni da damo svoje vrijeme, novac i svoju energiju. Na kraju, ako se to tiče samo muftije, onda unaprijed kažem da muftija nije u mogućnosti da to pitanje sam riješi i da

muftija, Bog zna, neće snositi za to moralnu odgovornost. Mi trebamo kao zajednica ubijediti gradonačelnicu i organe ove države, da je to pitanje od prvog do posljednjeg muslimana u R. Sloveniji, a ne samo jedne grupe kojoj je nešto tamo prahnulo da pravi neke centre i da mijenja urbanističku sliku grada Ljubljane. Dakle, ja mislim, da su to važne stvari koje trebamo svi kao pojedinci i kao zajednica shvatiti i utuviti sebi u glavu.

I na kraju šta bi poručili muslimanima u Sloveniji, posebno Bošnjacima?

Poručio bih Bošnjacima i muslimanima općenito, da nastoje rasčistiti stvari sami sa sobom. Poželio bih im da ne budu zarobljenici iluzija, nedefiniranih priča, da ne budu topovsko meso za jeftine propagatore, za tkz. lidere, da ne budu žrtve svojih uskogrudih svjetova. Poručio bih im da poštuju autoritete.

Ako je predsednik, mi smo ga izabrali, trebamo da mu budemo lojalni kao što su predsjedniku SAD lojalni njegovi građani. Ako naš izbor na kraju nije prošao, trebamo takođe prihvatiti izbor većine i taj izbor prihvatiti kao svoj. Da se kutarišemo stare, da kažem, konstantne želje za anarhijom, jer anarhija je najveći neprijatelj progresa, jedinstva i organizacije. Najgori nered je bolji od najbolje anarhije. Anarhija je stanje nereda, stanje u kome ne postoji osjećaj za autoritete i ne postoji osjećaj za odluke koje ti autoriteti donose. Niko nije nepogrješiv. Postoji sistem kroz koji se svačije grješke ispravljaju i niko nije nezamjenljiv. Ni muftija nije nezamjenljiv. Mufija može pogriješiti, ali njegove odluke kad su jednom donešene, moraju se poštovati, sve dotle dok se ne promijene kroz regularnu i legitimnu proceduru. Stari način odmahivanja rukom na odluke autoriteta je nešto što je otrov po organizaciju, i nešto što organizaciju neće odvesti na salamet. Mi smo sada kao zajednica i kao korpus u previranjima. Pitanje nacionalnog popisa je pitanje broj jedan i s aspekta interesa IZ. Takođe, izbori koji se trebaju održati u IZ su veoma važni. U vezi s izborima poručio bih: Birajte ljude, koji imaju liderske soposobnosti, koji nisu

11 robovi svoga egoa i svoje kratkovidosti! Birajte ljude, koji mogu prvo pobijediti sebe i kroz pobijeđivanje sebe mogu dokazati da su moralno superiorniji i kvalitetniji od vas i da su vrijedni da vas vode! Birajte ljude koji su sposobni zaštititi prvo svoje interese, jer tada mogu zaštititi i vaše.

Birajte ljude koji mogu razumjeti koncept globalne organizacije i globalnih interesa! Ljude, koji su spremni ugraditi sebe u napredak naše organizacije. Birajte ljude koji će razumijeti vrijednosti u idealima zajednice.

Nije potrebno da se frapiramo pompeznim imanjima koja posjeduju pojedinci, ako su ta imanja i vrijednosti razdvojena, izolirana, separirana.

Kakva fajda zajednici i našem korpusu od takvih imanja?!

Ovo pitanje što ste spomenuli u vezi s grebljem. Greblje, i to je naša vrijednost. Makar i uništena vrijednost. Nije samo vrijednost u tome da imate auto i kuću, ali nemate ni uspomenu na svoje greblje, nemate ni svoju džamiju, nemate ni svoju biblioteku, nemate ni svoju knjigu, nemate ni svoju organizaciju! Šta imate?

Dakle, birajte ljude koji mogu razumjeti ove stvari.

One koji mogu pomoći muslimanskom i bošnjačkom korpusu. Ne glasajte za ljude koji žele zaustaviti voz, jer nisu spremni platiti propisnu kartu.

Poručujem muslimanima Slovenije da budu spremni žrtvovati više za dobro svoje zajednice. Veći uspjeh traži veće žrtve.

Vama u Bošnjačkom kulturnom savezu želim svaki uspjeh u hvale vrijednom misionarskom radu. Ja sam ponosan na našu suradnju i dobre odnose koje imamo. Moj interes je da imam dobar odnos s vama, kao što je naravno i vaš interes da imate dobar odnos s IZ. Rekao sam da je važno da imamo ljude koji mogu razumjeti da je njihov interes u ovome, a ne one koji svojom arogancijom jednostavno presijeku sve veze. Takvi tipovi vođa nama ne trebaju. Želim vam svako dobro, i želim da naša saradnja, inšAllah, bude još kvalitetnija i još bolja. Naša je želja da uspostavimo

Od 1.04.2002 do 15.04.2002 se vrši popis stanovništva i imanja u R. Sloveniji. Svaki pojedinac ima neotuðivo pravo da se sam opredijeli i izrazi svoju pripadnost. Meðutim, mi Bošnjaci ne bi smjeli zaboraviti svoje porijeklo - BOŠNJAÈKO, svoju vjeru - ISLAM kao i svoj jezik kojim govorimo u Bosni kao i u Sloveniji - BOSANSKI. Zato vas pozivamo da kod popisa budete precizni i jasni, te da prilikom popisa provjerite da li su popisivaèi ispunili onako kako ste se i opredijelili.

U našoj dugoj historiji su nas po volji drugih mnogo puta razlièito tretirali. Sada je to naša stvar. Svi

podaci su zakoniti zaštiæeni i oni koji se boje opredijeliti nek se ne brinu, ti podaci neæe biti zloupotrijebljeni.

Dakle, Moja vjera je: ISLAM Moja nacija je: BOŠNJAÈKA Moj jezik je: BOSANAKI

relacije i s drugim organizacijama, u najmanju ruku na nivou solidne komunikacije i koordinacije.

Vjerujemo da bi se o temama kao i potrebama muslimana moglo još puno razgovarati. U naše ime kao i u ime naših čitalaca vam se na iscrpnim odgovorima iskreno zahvaljujemo. Želimo vam puno uspjeha u daljem radu.

N

amaz je druga temeljna islamska dužnost. Ajeti i hadisi koji govore o njemu (namazu) mnogobrojni su. Samo u Kur'anu je on spomenut na više od 120 mjesta. O njemu govore i raspravljaju i mnogobrojna fikhska djela.

Za namaz imamo 12 uvjeta, tzv. namaskih uvjeta: 6 prije samog namaza (to su pripreme za sami čin) i 6 u samom namazu (ruknovi).

Pripreme za namaz su: 1. čisto tijelo, odijelo i mjesto klanjanja 2. abdest uzeti (po potrebi se okupati, ili u nuždi tejemum uzeti) 3. biti propisno obučen 4. na vrijeme klanjati 5. okrenuti se prema kibli 6. nijet učiniti Radnje u samom namazu su: 1. iftitahi tekbir početni tekbir 2. kijam stajanje u namazu 3. kiraet učenje Kur'ana u namazu 4. ruku' pregibanje u namazu 5. sedžda spuštanje lica na tlo u namazu 6. tešehhud zadnje sjedenje u namazu Musliman je dužan obavljati svih 5 propisanih namaza od tzv. islamske punoljetnosti (od prve menstruacije i prve ejakulacije). Tih pet namaza su: sabah, podne, ikindija, akšam i jacija. Pored obaveznih namaza (prethodno spomenutih) imamo i dobrovoljne namaze odn. nafilenamaz: istihare-namaz, hadže-namaz,…

No, ne mislim detaljnije ulaziti u vanjsku formu namaza, tj. u fizičke radnje koje se obavljaju prije i u namazu. Više bih se voljela posvetiti samoj suštini namaza koja je , čini mi se, zapostavljena.

Namaz (arap. salat) se ne može adekvatno prevesti sa molitvom (iako je to najbliži termin). Odnos čovjeka prema Bogu u namazu nije i ne smije biti identičan odnosu siromaha prema bogatašu, prosijaka prema 'gospodinu'…

Namaz se treba shvatiti kao doživljaj, put ka Bogu i ulazak u svijet ljepote, savršenstva, mira, sreće, ljubavi… U Kur'anu Allah dž.š. kaže: »Obavljaj namaz da bi Me doživio, da bi osjetio Moju blizinu i Moju prisutnost..« Čovjek je najbliži svome Stvoritelju upravo u namazu (tačnije - na sedždi).

Približavajući se Bogu, dolazeći u Njegovu blizinu i inspirisati se pet puta dnevno na izvoru snage, ljepote i savršenstva, čovjek stiče pouzdanje da pred njim nema više nesavladljivih smetnji jer je Bog dž.š. njegov zaštitnik i pomagač (a koja je bolja zaštita i pomoć nego Božija?!). Čovjek je duhovno i fizičko stvorenje. Njegov duh ima tendenciju da ga odnese i uzdigne u viši svijet, dok ga njegova druga strana vuče natrag.

U njemu dolazi do sukobljavanja tih dviju strana. Zato je namaz vrlo bitan jer predstavlja važno sredstvo u 'borbi' protiv grube dominacije i eksploatacije materije odn. materijalizma. Materija nije cilj već sredstvo. Vrijedi samo onoliko koliko služi ostvarivanju viših ljudskih, duhovnih vrijednosti.

Pobuda za namaz ne smije biti ni strah jer strah izražava ropski odnos niti smije biti želja za nekom

materijalnom nagradom jer ona predstavlja komercijalno-trgovački odnos (mišljenje tesavufina). Oni putem namaza i zikra ne mole od Boga ništa. Žele samo da Mu se približe i da uđu u Njegovo carstvo.

Za Muhammeda a.s. je namaz predstavljao trenutke najvećeg ushićenja, zanosa, mira i blaženosti.

I tako shvaćen i doživljen namaz predstavlja vrlo važan faktor u formiranju ljudske ličnosti. Današnji čovjek je pod strahovitim pritiskom materijalnih potreba. On je toliko vezan za ovaj svijet, za zemlju, za svoje fizičko postojanje da su svi dosadašnji pokušaji imali malo uspijeha da ga bar kolikotoliko oslobode ropstva materije.

Religija je u tome učinila najviše.

Ona je mogla učiniti još više da je korištena kako treba i da joj je omogućeno djelovanje. Da napomenem da se islam ne zanosi nikakvim iluzijama da od čovjeka izgradi meleka (anđela). Islam i te kako vodi računa o ljudskoj prirodi i Allah dž.š. nikog ne opterećuje preko njegovih, ljudskih mogućnosti. Ali i Allahova poruka po pitanju obavljanja namaza je jasna: »Oni koji se oholo odnose prema Mome ibadetu, ući će u džehennem poniženi.« I zaista, ako čovjek u toku dana i noći nije u stanju žrtvovati nekoliko minuta za svog Stvoritelja, onda je to očit znak oholosti, lijenosti, nemarnosti. I da završim kako sam i počela sa naslovom: namaz je potvrda i menifestacija istinskog vjerovanja pa zato onaj ko ne klanja očito potvrđuje suprotno.

Literatura : 1. Kur'an 2. rhm. Husein Đozo: Islam u vremenu 3. Muharem Omerdić: Živjeti u Islamu

Emir Čolić, dr.med.

P

robavna cijev se proteže od usta preko jednjaka, želuca, sistema crijeva do završnog otvora - debelog crijeva (čmara). Za gornji dio probavnog sistema, vezana je bolest modernog doba imenovana gastroezofagealna sa svojim glavnim simptomom »žgaravicom«. Kod ove bolesti dolazi do vraćanja kiselog želučanog soka u jednjak.

Tome kažemo refluks sok želuca teče retrogradno odnosno unazad.

Kako je želučanom soku primješan sok žuči, štetno korozivno djelovanje na nježnu sluznicu jednjaka je tim potencirano. Procjenjuje se da danas oko 5% stanovništva ima ove probleme. Kao posljedicu refluksne bolesti pacijenti navode bolove u gornjem dijelu stomaka, gorak ili kiseo ukus na jeziku, višak pljuvačke. Često je prisutna promuklost, stalni kašalj a i astma. Ukoliko su bolovi slični onima kod angine pektoris ili srčane kapi, treba se odmah javiti ljekaru da ih isključi. Žgaravicu često imaju trudnice i stariji ljudi. Našli su povezanost bakterije Helicobacter pylori sa nastankom čira na želucu i dvanaestopalačnom crijevu ali ne i sa refluksnom bolesti. To je važno jer liječenje se razlikuje u ova dva slučaja.

Pomoć ljekara treba zatražiti ukoliko su problemi učestali i nisu rezultat dijetetnih prekršaja. Liječenje antacidima (neutralizatori) i dijetom, bolest ćemo samo ublažiti ali ne i ozdraviti. Za liječenje u pravom smislu riječi, potrebni su lijekovi koje samo ljekar može propisati.

Propisani lijekovi dok jednome koriste drugome iako ima iste tegobe, mogu štetiti. Na to treba paziti. Često puta

U

želji da obogatimo naše novine, uveli smo rubriku »savjeti našega ljekara«.

Na ovome mjestu moći ćete pročitati edukativne tekstove o građi ljudskoga tijela, ulozi pojedinih organa, bolestima i sl. Osim toga, pozivamo vas da i sami učestvujete u oblikovanju rubrike. Šaljite nam prijedloge, imenujte teme o kojima bi voljeli nešto saznati, ali i direktno pitajte. Za svako vaše pitanje, upućeno nam putem obične ili elektronske pošte, uz pomoć našega ljekara, pokušati ćemo pronaći odgovor. U nadi da smo vašu pozornost privukli i ovom rubrikom, srdačno vas pozdravljamo.

liječenje je dugotrajno, samo ponekad se završi operacijom. Samopomoć u slučaju dispeptičnih problema: 1. Običaji u vezi sa hranom. Jedite do pet puta dnevno u manjim količinama lakšu hranu. Doručkujte, a večerajte rano makar dva sata prije spavanja.

3. Ne uzimajte lijekove za bolove (npr.

Acetilsalicilati i NSAID) tek tako

4. Kada radite u sjedećem položaju, više puta se izravnajte i protegnite.

2. Izbacite iz upotrebe kahvu, pravi čaj, gazirana bezalkoholna pića, alkoholna pića, masnu začinjenu hranu, namirnice koje napinju, sirovo povrće, neoguljeno voće ili drugu hranu za koju ste sigurni da Vam smeta.

Slika 2

5. Propisane lijekove uzimajte redovno, onako kako vam je propisao ljekar i otiđite na kontrolu kada ste naručeni.

3. Prestanite pušiti

N

etko je skoro rekao da mračne predstave o drugima proizilaze iz vlastitog mračnog stanja duha. Na osnovu ove projekcije i na Bosnu i Hercegovinu poodavno se prenijela slika o njoj kao o "tamnom vilajetu" koju je zdušno propagirila i širila i neka najveća književna pera ovoga prostora. Slika te lažne projekcije uspjela je, zahvaljujući što tim imenima, što najčešće njihovim nedarovitim epigonima, da zamrači istinsku sliku i stvarnost ove zemlje i ta lažna projekcija se susreće i danas, čak nažalost i u našem opsjednutom Sarajevu, gdje Eli Viezel uzvikuje da je Sarajevo "sjedište mržnje". Ta tamna slika jednoga evropskog historijskog prostora par excellence pokriva kod ljudi koji propagiraju samo period što ide od turskog osvajanja Bosne pa nadalje. Time se nameće mišljenje da je upravo civilizacija što je došla sa turskom upravo, to jest islamska, nešto strano, uvezano i nazadno. U stvari oni koji tako razmišljaju pokazuju svu svoju netrpeljivost jer što je netrpeljivost nego odbijanje drugog. A stvaraost je upravo potpuno d r u g ačija. Bosna je od antičkih vremena predstavljala dio rimskog Balkana i bila je podjeljena na dvije provincije Dalmatiu i Panoniu da bi od godine 395. definitivno rijeka Drinus - Drina postala granica izmedu dva rimska carstva. Na tlu Bosne se kasnije osniva jedna od prvih Sclavinia.

Srednjovjekovna bosanska država ima sve epitete državne vlasti kakve tada imaju i mnoge druge evropske zemlje to jest ona ima svoju teritoriju i svoj politički narod, ali uz to ona posjeduje i neka svoja vlastita obilježja.

- Ima svoju vlasdtu umjetnost - stećke ili mramorove; - Ima svoju vlastitu religiju - patarenstvo ili bogomilstvo ili jednostavno Crkvu bosansku; -Ima svoje vlastito pismo - bosančicu; -Ima svoju autohtonu dinastiju Kotromaniće;

Kao značajna zemlja ona učestvuje u mnogim zbivanjima što se dešavaju na političkom i kulturnom planu u Evropi toga vremena. Bosna je dok još nijedna slavenska zemlja nije ušla u evropski krug, pa tako nije bila ni poznata izvan generičkog naziva Esclavonia, svojom herezom postala znana a njena Crkva bosanska je bila jedna od najglasovitijih heretičkih crkava na koju su se druge heretičke crkve drugih evropskih naroda pozivale i zaklanjale iza njenoga autoriteta. Poznato je da bosanski didovi pripremaju heretičke propovijednike iz Francuske i Italije - u okolici današnjeg Visokog, inaće središta naše države te mjesto Moštre vjerojatno vuče korijen od riječi Monasterium što bi podsjećalo na hiže bosanskih didova gdje se predavao ovaj nauk.

Bosanska crkva, poznata je, kako je netom rečeno, u heretičkom svijetu.

Konrad od Uracha, kardinal od Porta, piše 1223. godine kada boravi u Južnoj Francuskoj gdje kao papski legat guši albigenšku herezu, da je heretički antipapa što boravi u zemlji Brunako

koji je u granicama mađarskog naroda - in finibus Brunarum, Croatiae et Dalmatiae juxta Hungarorum nationem - poslao svoga namjesnika svojim suvjernicima u Francuskoj. Zemlja Bruna mogla bi biti samo Bosna jer je ona tada bila u okvirima mađarske države, drugi su

međutim, bez ikakova valjana razloga dali da se hungarorum čita Bulgarorum tako da se na Zapadu govorilo o zemlji Bugara a ne Bosana-ca. Bosanski studenti se školuju na poznatim evropskim sveučilištima toga doba.

Tako mali srebrenički vlastelin Juraj Dragišić alias Georgius Benignus uči na Sorbonni da bi kasnije postao prijatelj i savjetnik pape Julija II. I neki drugi postaju važne ličnosti evropske scene. Tako poslije pada Bosne pod Turke, bosanski vlastelinčić Petar Ohmućević postaje admiralom španjolske flote. Bosansko plemstvo se nosi i oblači prema modi koja tada vlada u Burgundiji i Francuskoj a svojim načinom života nimalo se ne razlikuje od ostale vlastele u Evropi. Štaviše, ono preko bosanskoga begovata nastavlja da gaji neke tradicije ovoga života koji su već nastali u građanskoj Evropi.

Bosanski begovi - poput begova Beširevića iz Ostrošca na Uni drže svoje pjevače - "pive" kao što su i evropski plemići držali svoje menestrele na svojim dvorovima i u svojim zamkovima. Stoga nije ni čudo da je suvremena evropska znanost okrenula svoju pažnju na bosansku muslimansku pjesmu koja bi živim primjerom mogla pokazati kako je nastajala i razvijala i evropska junačka pjesma chanson de geste. I u tome se ta znanost nije prevarila. Bosanski srednjovjekovni gradovi se podižu po ugledu na tadašnje evropske gradove a grad Jajce nosi čak i ime svoga napolitanskog uzora Castel dell Uovo. U pučkoj bosanskoj književnosti također se sreću izvjesne paralele izmedu nje i zapadnoevropskih sadržaja koji se jedino mogu objasnid bliskim dodirima i neposrednim uticajima. Za primjer, navodimo našu baladu Ženidba bega Ljubovića i francuski fabliau Li Vair palefroi - Zeleni konjic koji sliče kao jaje jajetu. Na koncu i bosanski pozdrav otvorenim dlanom što se sreće na našim stećcima ali i

oduvijek i na našim ulicama susreće se i na francuskim albigenškim spomenicima - otvorena ruka je pozdrav čovjekov sunčevom disku - a taj pozdrav proizilazi iz dodira dviju heretičkih bratskih srednjovjekovnih crkava. Takvih primjera ima još, ali se primjeri kod nas nisu navodili, baština je ostajala nepoznata a zemlja nije bila bez historije. Stoga treba reći: Baština srednjovjekovne bosanske države, obogaćena kulturnim i društvenim doprinosom islamske civilizacije jer kraljevski grad Jajce i vezirski grad Travnik, jer kralj Tvrtko i Husein beg Gradaščečvić - Zmaj od Bosne, dva su obraza našeg lica - jeste i punim pravom baština Bosanskih Muslimana (Bošnjaka) i njeno svojatanje ili isključivo prisvajanje mora se znanstveno obarati jer je srednjovjekovna Bosna, usprkos nekim poznim manifestacijama drugog vjerskog sustava u biti

Dio II. I. U v o d.

Prostor zemlje medju riekama: Savom, Unom, Drinom i morem jadarskim od stolietja IX. naziva se ,,Bosna'"1). Od najdavnašnjih vremenah spadala je Bosna, na veliku Iliriu Illy'ricum magnum, koja imadiaše svoje kralje.

Ovi kad budu od Rimljanah predobiveni, Iliriu razdiele na različite deržave. Bosna spadaše na Panoniu drugu Konsularsku. Augustus pridruži je Dalmacii2). Po razdieljenju rimskog carstva godine poslie Isukerstova narodjenja 379. na iztočno i zapadno, Bosna podpadne pod iztočno t. j. gerčko carstvo. Oslabivši obadva carstva, u Bosnu i u druge ilirske deržave najprie provale divji narod Goti stolietja V., sliedećeg- pak stolietja VI. Gote protieraju Avari i s ilirskim zemljama zavladaju, al ni oviuh dugoviečno nebude gospodstvo. Pod Irakliom gerčkim carom (g. 610-641.) slavenski narodi Hervati i Serblji protieraju Avare posvojivši ilirske

patarenska i bogomilska zemlja a mi smo njeni nasljednici. S druge strane zanemarivanje te povijesne baštine od strane samih Bosanskih Muslimana mora prestati jer suprotno nekim mišljenjima manjina o nepostojanju uspomena na srednjovjekovnu bosansku državu u sjećanju Bosanskih Muslimana još nije znanstveno potvrdeno - jer se tu polazilo samo od činjenica iz povijesti - a zanemarivale su se ostale manifestacije duha. A sjećanje jednoga naroda nisu gruba freska, nego su to vrlo tanane isprepletane niti koje treba razmrsiti i sitni vez koji treba pomno promatrati da bi se došlo do onog ishodišta naše srednjovjekovne historije, ishodišta koje objašnjava mnoge naše postupke i ponašanja u sadašnjosti. Stoga je pred našom novom školom zadatak da mladim naraštajima objasni kakva je bila prava, istinska prošlost njihove stare zemlje, tako

zemlje, i svoje gospodstvo utemeljivši.

Bosna k iztoku Serbim, k zapadu Hervatima zapadne. Stanovnici u Bosni kano i u ostalim ilirskim zemljama od najdavnjih vremenah bili su Iliri pleme slavensko3). Gospodu-jući narodi Rimljani, Gerci, Goti, Avari, vierovat nemožemo, da su stare stanovnike izkorenili, njihovo gospodstvo samo nad gradovim i u ravnicama bilo je, planine pako i berda uzderžali su stari stanovnici; ovomu sviedočanstva netreba; svak razuman vidi, i najviše iz toga razložiti može, pervo, što Serbi i Hervati, nisu mogli naseliti u kratko vrieme ove zemlje, buduć da su se oni krenuli iz sievera ne kao narod, već kao jedno oddieljenje vojničko; drugo što znamo, da od blizu 400 godinah Turčin s Bosnom vlada, i da je u vrieme uzetja Bosne preko 60,000 u Aziu preselio, preko 30,000 u jeničare pokupio, a tko će izbrojiti, koliko ih je pogubljeno, i u druge zemlje odseljeno, pak i do današnjega dana narod bosanski u svojoj bitnosti se uzderžao, i premda su mu ravnice i doline većinom oduzete, …

ćemo i mi njeni baštinici shvatiti ono što je prije nekoliko godina jedan Francuz iz nekada heretičkog dijela Francuske kada je na pitanje velikog

1) Od dogodopisacah ime ovo pervi napominje car gerčki Konstantin Porfiro geneita. De Adm. Imp. Cap. 31. In agro vero Bosonae -Civitates Catera et Desnec etc.

2) Farlati tom. 4. pag. 37.

3) Novii dogodopisci naši, nasliedujuć inostranske, o nama pisuće, stare Ilire neće da priznadu za slavenski narod, već povukavši se za Porfirogenitom, derže da su Slaveni stoperv VI. stoletja u Iliriu došli, i da današnji svi Slaveni na jugu, jesu potomci Serbah i Hervatah, a o Bugarima i Slovencima, ništa i nespominjući! Inostranskim pisaocem i našim niekim tobožnjim dogodopiscima nitko se nečudi, al zaisto svak se ima čnditi slavnom piscu P. Šafariku! koi Henete derži za Slavene; a da su Heneti bili Iliri, to nitko nesumnji; vidi njegova diela UeberdieAbkunft der Slaven i Starožitnosti Slowanske, pak i opet u ovom posliednjem dielu govori: da nikakvih Slavenah prie došastja Hervatah i Serbah u Ilirsku nije bilo; sravnivajući ovo, i jošte niekoja njegova protuslovja u obziru ovog predmeta, kazali se mora zaisto čudno razloženje!! - Tko se želi bolje o ovoj istini: da su stari Iliri bili slavenskog roda, uvieriti , neka čita slavnog Katančica osim drugih dielah osobito dielo: De Istro ejusque adcolis C o mm e n t a t i o etc. Budae 1798.- Dr. Lj. Gaja: »Tko subilistari Iliri? Vidi Danice Ilirske godine l839. broj l0-15. zatim Slavja ke g.

I. Kukuljevića, dielce istina malušno al istoričko.

Slavoljub Bošnjak: (Ivan Franjo Jukić) Zemljopis i poviestnica Bosne Travanj, 1850, str. 81-82

U Sarajevu je 1610.god. po kalendaru ili 1019 god. po Hidžretu živio čuveni Hadži-Husein Hodžić, koji bijaše šeher-ćehaja, što bi se reklo upravitelj grada. Hadži Husein je imao sina Mustafu, koji je bio jako sposoban trgovac i vrlo čestit čovjek. Te, 1019.

Hidžretske godine ode Mustafa svojim trgovačkim poslom u Stambol (Carigrad). Tamo se zagledao u lijepu kćer carskog terzibaše, njome se oženi i tako se nastani u Carigradu.

Mustafin otac nije imao druge djece, te započe graditi hajir, kamenitu ćupriju preko Miljacke kaja se i danas zove Šeher - Ćehajina ćuprija. Izgradnjom ove ćuprije, hadžija je želio da iza njega ostane spomen. Nije bio ni završio ćupriju a dođe mu suđeni dan i hadžija zaklopi svoje oči. Novi Šeherćehaja, obustavi dalje radove na ćupriji iako ćuprija nije bila još gotova. Kada je šeherćehajin sin Mustafa čuo da mu se je babo preselio na ahiret, zamoli svog punca, da mu odobri da se vrati u svoje Sarajevo. Punac je puno zatezao, a ipak na kraju mu dozvoli da ode sa svojom ženom u Sarajevo i tom prilikom mu pokloni jednog roba - Ahmeda.

Došavši u Sarajevo Mustafa dovrši ćupriju, ali mu se u to vrijeme razboli žena i umrije. Mustafa oslobodi svog roba Ahmeda i pokloni mu svoju bašču na kojoj Ahmed napravi sebi kuću, a kasnije i džamiju. Njegovu kuću ljudi nazvaše hur-vatan to jest kuća ili dom oslobođenog roba. Po tome čitav ovaj sokak nazvaše iskvareno - Hurvatan.

Kasnije je beledija nazvala tu ulicu Hrvatin.

HUSEIN Kustura

»E M I N A« Emina je dosta rasprostranjeno bošnjačko žensko ime i kada se to ime pročita ili izgovori, ne osjeća se neka posebna pažnja ili poseban osjećaj. Ali

kad se pročita ili spomene ime lijepe Mostarke Emine, koja je svojom ljepotom i držanjem očarala pjesnika Aleksu Šantića i koji je o njoj napisao pjesmu, onda je to sasvim neki drugi osjećaj.

Prije više od sto i dvadeset godina, od sedmero djece mostarskom hafizu Eminu Sefiću, kao treće dijete rodila se kćerka, kojoj je dao ime Emina. Rasla je i razvijala se Emina, postala curetak ‘djevojčica’. Pored dosta njezinih vršnjakinja, koje su zaista bile lijepe kao i većina Mostarki, Emina se ipak nekako isticala svojom izvanrednom ljepotom, građom i lijepim osmijehom na licu. Razvijena kao prava djevojka, je prolazila ispred magaze, pokraj česme blizu Lučkog mosta, kloparajući nanulama kaldrmom, dok su joj se oko bedara lepršale svilene dimije.

Pjesnik, A.Šantić, svoju pjesmu napisao je zadivljen tom ljepotom mlade Emine. On je više puta sjedio sa društvom ispred magaze, blizu Lučkog mosta kuda je skoro svaki dan prolazila sada već šestnaestogodišnja lijepa Emina. Šantić, koji je, kažu bio istinski zadivljen ljepšim polom, često je uzvikivao: “Ah lijepog li djevojčeta, ja lijepe li Emine”. Tada je i počeo pisati stihove pjesme, koja je kasnije postala legenda.

“Ja kakva je lijepa, jest tako mi dina, stid je ne bi bilo, da je kod sultana” Pravi Mostarci i sada, kada prepričavaju te događaje starije od sto godina, govore to tako sjetno i ponosito, kao da se to desilo jučer. Teško je predpostaviti, kazuju Mostarci, da je Šantić ikada uspio sa Eminom progovoriti i jednu jedinu riječ. Emina je bila kćerka vrlo strogog hafiza Emina Sefića. Po tadašnjim običajima, koji su bili neka vrsta zakona, djevojka nije smjela pogledati muškarca a kamoli s njim stupiti u razgovor. To je Aleksi sve bilo poznato. Eminin otac, čim je uočio da se momci sve više za njom čežnjivo zagledaju i uzdišu, naredio je bez i najmanjeg prigovora, da odmah počne nositi feredžu kada izlazi van iz kuće i kućnog dvorišta (avlije). Lijepa Emina je tih hladnih januarskih dana, sa svojih nepunih šesnajst godina postala prava djevojka i nekako na prečac se udala.

Naočit i bogat mostarski trgovac

Avdaga Koluder, zaprosio je Eminu od njenog babe. Istina, Avdagu, svog budućeg muža, Emina do tada nikad nije ni vidjela, niti su je njezini roditelji pitali za pristanak. Na svu sreću Eminin brak bio je pravo oličenje srećne porodice, što se nije dogodilo mnogim djevojkama toga vakta i zemana.

Bračni par, Avdaga i Emina Koluder, postali su jedan od neizbri-sivih i nezaboravnih legendi Mostara.

Avdaga, u to vrijeme jedan od najpoznatijih trgovaca Mostara i šireg područja, prvi je u Mostar donio radio i dovezao vlastiti automobil. Lijepa Emina je u braku sa Avdagom rodila čak šesnaestero djece, a sve njezine kćerke bile su različitog lika i stasa, kao da ih nije jedna te ista majka rodila, ali su sve na svoj način bile prave ljepotice.

Rodila su im se i lijepa djeca - Eminina unučad pa se svi i danas ponose svojom nenom, po čijoj se ljepoti i pjesmi Mostar nadaleko pročuo. Poslije udaje, lijepa Emina je postala pravi zarobljenik vlastitog doma i avlije. Radila je kućne poslove i rađala djecu. Po sjećanjima nekih poznavalaca Emine iz tog vremena, desetoro djece joj je umrlo, jer su njena vremena u Bosni bila slična današnjim. Lijekova nije bilo ni za bezazlena oboljenja. Lijepa Emina je polahko starila ali crte njenog lica ostale su lijepe, a naročito njen osmijeh koji joj je lebdio na usnama gotovo do poslednjeg otkucaja srca.

Oči je zatvorila i preselila se na ahiret januara 1960. godine. Lijepe Emine odavno više nema među živima. Od velike njene ljepote ostale su uspomene i sjećanja, kao i pjesma za sva vremena.

Pored nezaboravne pjesme, kao uspomena na Šarića haremu u Mostaru, ispod nekoliko borova i čempresa stoji mali mezar lijepe Emine čuvene po pjesmi Alekse Šantića.

O

d samog početka čovjek ima potrebu za svakodnevnim komunikacijama.

Internet kao sredstvo za globalno komuniciranje među drugim sastavljeno je i iz foruma.

matsko logirati (prijaviti na forum), ali to nije pametno ukoliko više osoba koristi internet, pogotovu na poslu ili školi.

Poslije svakog odlaska sa foruma, obavezno se odjavite (logout), u suprotnom svako ko dođe iza vas na računar

NEWSGROUPS (engleski) ili SKUPINE (slovenski).

FORUM SAVJETI: Koristite puno ime i prezime ili bar ime i ne lijeve “nick name” (nadimci) jer je to dokaz da ste osoba koja stoji za svojih izjava. Pišite sa agrumentima i izbjegavajte svađe. Držite se teme, jer u suprotnom moderator (vođa podforuma) može

ŠTA JE FORUM? Forumi (eng. Boards) nisu ništa no elektro-oglasne daske, koje omogućavaju, da sudionici foruma napišu poruku i automatsko tj. isti tren objave na internetu.

Forumi su obično tematski razdijeljeni.

Svaki forum ima podforum. Tako imate npr. računarski forum, kao što je www.bhwebmasters.net Većina foruma, koji su imalo kvalitetni i ozbiljni imaju registraciju. Znači prilikom prvog slanja poruke na forum morate se registrirati. To učinite jednom i nikada više. Ukoliko izgubite šifru možete je dobiti tako da ćete otići na sekciju “Forget Password” gdje će te upisati ili korisničko ime ili vašu e-adresu, kako bi vam na vašu e-adresu (e-mail) poslali šifru.

Ukoliko pristupate forumu od kuće i koristite sami računar možete učiniti, da računar zapamti šifru. Tako ćete se auto-

INTERNI ČASOPIS BOŠNJAČKOG KULTURNOG SAVEZA SLOVENIJE ZA KULTURNU I DUHOVNU AFIRMACIJU BOŠNJAKA

Izdavač: BKSS, P.P.1624 1001 LJUBLJANA GLAVNI UREDNIK Hasan Bačić

ODGOVORNI UREDNIK Abdulah Mehmedić

REDAKCIJA Fahir Gutić, Fajik Zukanović, Huse Muminović, Šaban Delić, Nadina Sadiković

DOPISNIŠTVO Sanel Fejzić, Koper

TEHNIČKO UREĐENJE Fahir Gutić, e-mail: guta @ email.si Abdulah Mehmedić

ADRESA Bošnjaška kulturna zveza Slovenije, P.P. 1624 1001 LJUBLJANA e-mail: bkzs.fljds @ siol.net Matični broj: 1161148 Poreski broj: 18322697 Tran. račun: 02083 - 0090659476 Štamparija: JA - Grafika Avšar s.p. Litostrojska 40 Ljubljana

Stavovi autora nisu uvijek identični stavu redakcije!

može preko vašeg korisnitčkog imena pisati poruke. To se često događa po školi, klubovima gdje poslije iskorištavaju, pisajući razne uvrede i psovke u “vaše ime”.

Prije korištenja foruma morate imati eadresu, kako bi vam mogli poslati na šifru.

Besplatne adrese možete dobiti na npr.

YA H O O . C O M , H O T M A I L . C O M , EMAIL.SI i slično.

WWW.VOLJA.NET nudi u Sloveniji čak besplatan dostup do interenta.

Ovo je posebno važno za one koji nisu u školi. U školi naime besplatan internet nudi ARNES i KISS. Glavna mana Volje.

NETa je povelika zauzetost u večernjim satima.

GDJE SU FORUMI? Zavisi koja vrsta foruma vas zanima. Ako je to računarski onda možete ići na: w w w. b h w e b m a s t e r s . n e t i l i www.slotech.com Preporučjem vam forum na temu islam sa www.islambosna.com/forum .

Na dnu liste podforuma nalazi se SLOVENSKI JEZIK gdje pozivamo sve Bošnjake iz Slovenije na sudjelovanje.

Najveća arhiva foruma je vjerovatno na w w w. g o o g l e . c o m ( k l i k n i t e n a

da vas izbaci sa foruma zbog nepošitvanja pravila.

PREDSTAVLJAMO BOŠNJAČKE WEBSTRANICE: WWW.ISLAMSLO.NET U Sloveniji je već duže vrijeme pokrenuta web stranica: www.islamslo.net.

Radi se o prvoj stranicu u slovenskom jeziku na temu islam, što je vrlo pohvalno.

Uređuje je mlada i entuziastična omladina iz džemata Jesenice.

Ocjena web stranice Izgled: 7/10 Sadržaj: 6/10 Koristnost: 10/10 SKUPNA: 8 / 10 PLUS:Prva stranica u SLO jeziku na temu islam MINUS:Ograničeno samo na područje Jesenice i ne čitav SLO (do sada nisam vidio vijesti iz drugih dijelova Slovenije).

Nema anketa.

Ovom prilikom pozivamo webmastere, Bošnjake koji žive u Sloveniji, da pošalju adresu WEB stranice na: bkzs.fljds@siol.net kako bi je predstavili.

Sanel Fejzić

www.humci.net

Zanimive naložbe “Bošnjak” vrlo lijepo primljen i u Norveškoj ...Puno hvala za čestitke za Bajram i Novu godinu, a posebno hvala za novine “Bošnjak”. Ja ih uvijek pročitam od početka do kraja i posebno se osvrnem sa velikom pažnjom na slike iz naših krajeva. Ovaj broj 6. sam već pročitala i moj muž Salko a i sin Mimi, su ga pročitali što se kaže na dušak. Zatim smo ga ustupili jednom našem poznaniku, a on će ga dalje proslijediti svojim znancima. Ove novine što ih štampate u Ljubljani ovdje su primljene veoma dobro, čak kao odlične. Pogotovu nam se sviđaju fotografije i slike iz naše domovine, koje nas obraduju, jer takvih mi nejmamo prilike da vidimo ovdje u dalekoj Norveškoj. Sve rubrike su izuzetno dobre. Bošnjak nam ne dozvoljava, da zaboravimo ključna razdoblja i datume u našoj domovini Bosni i Hercegovini. Lijepo je to i zbog nas starijih, a i za našu omladinu I mlađe uzraste, da saznaju, da pročitaju, da čuju, mada, možda vrlo malo razumiju od toga. Vjerovatno će nekada, kada odrastu, saznati više o našoj historiji, našoj pogibiji, našim borbama za održanje golih života i o patnjama cijelog naroda. Nadati se je, da će im roditelji, njihovi očevi, koji su proveli ratne godine u BiH pričati o tome. Na veliku žalost, ovdje djeca u vrtićima i

Da bi Vaš i naš časopis i ubuduće izlazio nesmetano a pogotvo sa kvalitetnijim prilozima i člancima ponovo Vas pozivamo na saradnju. Kao što smo objavili u predhodnom broju, svaka kritika dobronamjerna ili ne, bit će objavljena.

Ukoliko se u vašem kraju događa nešto značajno, bilo kakava kulturna, vjerska ili politička manifestacija Vi nam o tome pišite a mi ćemo to objaviti. Ako neko posjeduje kakve stare fotografije sa motivima vezanim za Bosnu i Bošnjake molimo Vas pošaljite nam to za objavu.

Naravno da fotografije, osim rukopisa, vraćamo pošiljaocu.

Možete nam pisati i preko E-mail: bkzs.fljds @ siol.net, kao i na adresu: Bošnjaška kulturna zveza Slovenije P.P. 1624, 1001 LJUBLJANA, sa naznakom “za časopis” Redakcija

osnovnim školama imaju pravo na maternji jezik, ali samo tri sata sedmično i to samo od četvrtog razreda osnovne škole. I na tim časovima iz materinog jezika, ništa se ne uči, niti se šta posebno priča o domovini, pa zato neki roditelji nisu ni slali svoju djecu na ove časove. Imam osjećaj, da se neki naši zemljaci stide svog porijekla, žele da su na silu Norvežani. To se ne postiže time, neki koji imaju i državljanstvo Norveške, nikada ne mogu biti pravi, što bi ovdje rekli: “Ekate norsk folk” Uz želju za redovno izlaženjenaših novina “Bošnjak” vas selami Sabina Kustura Riskestien 5-b 4635 KRISTIANSAND Norge

Poštovana g-đo Sabina, zahvaljujemo se na vašem mišljenju i želimo da Bošnjaka u Norveškoj još više popularišete i da nam se novi čitaoci jave sa svojim prilozima.

Katera so najbolj znana podjetja oziroma najbolj zanimive naložbe iz portfelja skladov BIG in VIB? Na prvem mestu je treba omeniti 23,44 odstotni delež v Sarajevo osiguranje, največji zavarovalnici, ter 32,11 -odstotni delež v ŽGP, najuspešnejšem gradbenem podjetju v BiH. Med bolj zanimivi in hkrati tudi pomembnimi naložbami pa je treba omeniti podjetja Energopetrol, tovarno soli v Tuzli, vinarstvo Hepok iz Mostarja, Termoaparate Energoinvest ter pivovarne v Tuzli, Sarajevu in Bihaču. Sklad VIB ima denimo enoodstotni delež v Telekomu Republike srbske, v največjem farmaceuvtskem trgovskem podjetju Krajina lijek iz Banjaluke in tudi deleže v banjaluški pivovarni.

Dnevnik, 13.3.2002

S poštovanjem!

Redakcija.

POSTOVANA REDAKCIJO,

molim vas, odgovorite mi na moju email adresu ili putem pošte na adresu: Ovom prilikom želim izraziti osjećanja podrške za vas angažman oko izlaženja ovog lista.

S poštovanjem, Nirha Efendić

Po preporuci svoga uvazenog profesora, Esada Durakovića, kojeg ste imali priliku ugostiti u oktobru mjesecu na promociji njegovog prijevoda Hiljadu i jedne noći, odlučila sam da vam se javim. Zovem se Nirha Efendić i student sam četvrte godine na Odsjeku za orijentalne jezike i književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Budući da na ovom odsjeku studiram arapski jezik i književnost, to me potaklo da u sarajevskom Preporodu objavim jedan članak vazan za moju struku - arapsku književnost. Članak je objavljen u bajramskom izdanju Preporoda, 15.

12. 2001. godine, kojeg vam, putem vaše e-mail adrese, ovom prilikom šaljem.

Ovaj članak je, zapravo, dio šireg teksta - seminarskog rada u kojem sam obrađivala komparativno kontrastivnu analizu motiva i junaka u uzritskom gazelu i bošnjačkoj baladi. Ukoliko želite integralni tekst ovog seminarskog rada ili pak nastaviti saradnju,

PAROMLINSKA 55 D, 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina.

Dana 4.2.2002 Delo je objavilo članak novinara Borisa Ježa koji je krajnje netolerantan i nacionalšovinistički. U njem novinar Boris Jež otvoreno i bez ustezanja napada isključivo muslimane, kao i muslimane u Sloveniji. Odgovor na kolumno Borisa Ježa je bio poslan redkciji časopisa Delo, međutim oni ga iz nama poznatih razloga nisu htjeli objaviti, zato ga Bošnjak u cijelosti objavljuje .

Faximil članka novinarja B.Ježa

K

o človek bere kolumno nadobudnega kvazi novinarja g. Borisa Ježa, ki je bila objavljena v časopisu Delo dne 4. 2. 2002, ne more mimo dejstva, da je dobro obveščeni novinar verjetno dobil nalogo, da kaj takega napiše. Tega z gotovostjo žal ne moremo trditi. Pa se kljub vsemu ni vprašal, kaj Slovenija sploh želi doseči v Bosni. Bošnjaki muslimanske veroizpovedi, državljani R. Slovenije, se sprašujejo, kaj je novinar pravzaprav želel povedati. Kdo je navsezadnje g. Dimitrij Rupel? Minister!

Katere države?! Ali novinarček g. Boris Jež morda misli, da je spoštovani in cenjeni g. Dimitrij Rupel zunanji minister ZDA?! Da bi se morali Bosanci tresti, ko je priletel v Sarajevo? Nič več in

nikoli več. Ne pred njim ne pred komerkoli drugim. Kaj je pravzaprav sploh iskal v Bosni? Če je Bosna že pod protektoratom, zakaj ni enostavno šel na sedež tega protektorata in tam urejal zadeve? To, da je g. Rupel priletel v meglo, ni nič novega. Sarajevo je znano po tem. Tako kot Ljubljana. V Ljubljani ni megla nič manjša kot v Sarajevu. Celo večja. Verjetno je to tudi del zgodbe o ekološki zglednosti Slovenije. Mogoče pa je celo sam g. Rupel prinesel meglo v Sarajevo. Ali pa je meglo prišel prodajat Bosancem, to je namreč več kot očitno.

Bosanci se tega zavedajo. Zato so ga tudi vprašali, kakšno darilo jim je prinesel.

Novinar g. Boris Jež ne more doumeti (seveda ni sam kriv), da so minili tisti časi, ko so Bosance učili, kaj in kako je treba delati, še posebej pa Slovenci, Srbi in Hrvati, ki mislijo, da to lahko počnejo še danes, tako kot nekoč v Titovi Jugi. Na žalost novinarja in ostalih podobno mislečih sodržavljanov se mora država Slovenija zavedati dejstva, da so ti časi minili. In da se ne bodo vrnili nikoli več.

Dejstvo, da imajo Bosanci o sebi dobro predstavo, dokazuje, da nikoli niso bili in tudi nikoli ne bodo hlapci. Da so minili tisti časi, ko so v roki držali kramp in lopato. Tudi marginalci iz cazinske krajine.

In prav je tako. Da, g. Boris Jež, pomislite, nekateri od teh »marginalcev« danes nosijo s seboj diplomatske potne liste. Nič več kramp. Tega neizpodbitnega dejstva g. Boris Jež in njegovi somišljeniki nočejo sprejeti. Očitno jih to boli. Zakaj, vedo samo oni. Sprašujemo pa se, zakaj ga je zbodlo vprašanje o (ne)razumevanju slovenske strani za izgradnjo islamskega centra v Ljubljani.

Tako je zapisano v ustavi R. Slovenije, kajne? Namreč pravica do veroizpovedi.

Zanima nas, za katere državljane in za katero veroizpoved je to napisano.

Politikov v R. Sloveniji so polna usta demokracije, človekovih pravic ipd. Če je temu tako tudi v praksi, vedo povedati »južnjaki«. Še posebej pa muslimani oz.

Bošnjaki. Novinarsko pisanje in njegov cinizem je samo dokaz mržnje in netolerantnosti do drugače verujočih in drugače mislečih. Posebno do muslimanov. Takšno pisanje je očiten napad tako

na Bošnjake muslimanske veroizpovedi, državljane R. Slovenije, kot tudi na muslimane nasploh. V kakšni zvezi sta sploh »tamo neko Sarajevo« in Riad? Kakšno vezo imajo »tamo neki muslimani« v Sloveniji z nesrečnim 11. septembrom?

Ali pa bi morali muslimani v Sloveniji in drugod po svetu morda razmišljati podobno kot g. Boris Jež? Morda bi morali muslimani Hitlerja, Mussolinija, pa tudi Šarona in njim podobne poistovetiti s krščanstvom? Ali bi se zaradi teh dejstev morali maščevati za vse križarske vojne?

Tudi te, ki se dogajajo danes. Če bi novinar poznal dejstvo, da je islam najbolj tolerantna vera, da so bosanski muslimani, torej Bošnjaki, skozi stoletja dokazano bolj tolerantni (kot pripadniki drugih veroizpovedi) do drugih in drugače verujočih, bi ga moralo biti sram. Če sploh ve, kaj to pomeni, seveda. Še posebej, ko med vrsticami pove, da je muslimanom-Bošnjakom prav, da so jih pobijali. Seveda jim je prav, zakaj pa niso hoteli poslušati Slovencev? Pardon, Tuđmana in Miloševića. Morali bi se pustiti, da jih vse pobijejo, ker samo tako danes ne bi bilo nobenih težav več. 1884. leta je znani nemški potopisec Heinrich Renner v svoji knjigi Potovanja zapisal: »… vse je tako čisto, duša in obrazi teh ljudi Bošnjakov se ti zdijo posebni in nekako blizu, a vseeno čutiš neko posebno spoštovanje do njih, kot bi bili nad teboj, pa če jih gledaš od blizu pri pogovoru ali pa z daljave, jih enako spoštuješ. Čutiš, da imajo ti ljudje nekaj posebnega, nekaj, česar mi v Nemčiji ali kjerkoli drugje v Evropi nimamo«. Kako R. Slovenija pomaga Bosni in Bosancem, vedo povedat tamkajšnji prebivalci. Alpsko mleko, trgovina Mercator (najboljši sosed), meso Perutnine Ptuj, Radenska, pivo Union, laško pivo itd. »To ni nikakršna pomoč, saj samo prodajajo«, pravijo. Hvala lepa za takšno pomoč. Takšne pomoči, g. Boris Jež, ne rabijo Bosanci niti od ZDA. In to so jim tudi povedali. Za razliko od Slovenije, ki Američanom samo prikimava.

Zakaj takšne pomoči ne ponudite Avstriji, Italiji, Nemčiji, Franciji, Angliji in ne pustite Bosne in Bosancev oz. Bošnjakov pri miru? Zastonj potuje g. Rupel zadnje čase v Beograd. Tudi tam odklanjajo takšno vrsto pomoči. In na koncu naj povemo še to, da imajo tako Bošnjaki muslimanske veroizpovedi kot tudi drugi muslimani v svoji novi državi Sloveniji čedalje večji občutek, da se vsi, pisani in elektronski mediji, pa tudi vlada, do njih obnašajo kot Haider do Slovencev v Avstriji. Dokazov za to je ogromno. Kam to pelje?

Lep pozdrav !

Fahir Gutić