Bošnjak 8

BOŠNJAŠKA KULTURNA ZVEZA BOŠNJAČKI KULTURNI SAVEZ SLOVENIJE List Bošnjačkog kulturnog saveza SLOVENIJE P.P. 1624 LJUBLJANA

e-mail: bkzs.fljds@siol.net

U sljedećem broju exluzivno objavljujemo: POVELJA koju su podpisali BOSANSKI I BOŠNJAČKI INTELEKTUALACI O BOSANSKOM JEZIKU Komentar i zabilježke uz POVELJU prof. dr. Muniba MAGLAJLIĆA

T

rećeg maja 2002. godine u Sarajevu je umro od bolesti, od starosti i od žalosti, opsjednut ljubavlju jer je i o smrti pisao sa ljubavlju, tvorac kulta ljubavi u BiH, dobri čovjek i pjesnik Izet Sarajlić.

Bio je čovjek iz prošlog stoljeća kako sam kaže, kojem je pripadao svim bićem, pa je ovo stolieće pisao 1999+ 1 .

Izdao je preko dvadeset zbirki svojih pjesama te nešto memoarske proze i prevoda poezije. Njegova prva zbirka pjesama nosi naslov »U susretu«, koja je izašla davne 1949. godine a posljednje dvije su napisane u opsjednutom Sarajevu i nose naslove »Sarajevska ratna zbirka« i »Knjiga oproštaja«.

Njegove ljubavne pjesme su znali mnogi napamet i s njima su osvajali srca voljenih. Bio je najprevedeniji pjesnik u BiH. Veliki broj njegovih pjesama bio je štampan u mnogim panoramama i antologijama u bivšoj SFRJ pa i u

inozemstvu.

Njegove pjesme su prevodili najveći autoriteti svjetske lirike (nobelovac Josef Brodski). Prvu knjigu njegove lirike na slovenački je preveo pjesnik Ivan Minatti a zadnju takođe pjesnik Kajetan Kovič.

Zapamtio je majčine riječi: »Mrziti uostalom može svako, a voljeti je privilegija onih najboljih« i zato je u svom životu nosio samo jedan bedž, na kojem je na italijanskom pisalo: Vodimo ljubav a ne rat.

Volio je ljepotu i bio je srećan kad su se ljudi u njegovu društvu osjećali prijatno. »Samo to! Od svega je najvažnije, da je uvijek pored tebe neko koga voliš«.

Zapamtio je dan kada su Italijani u drugom svjetskom ratu ubili njegova brata i s tim kuršumom je mjerio sve ono što mu se kasnije desilo u životu. Umro je sa brazgotinom na čelu koju je dobio od gelera granate koja mu je na početku opsade pogodila dom. U intervjuu, kojeg smo objavili u drugom broju Bošnjaka (oktobar 2000) između ostalog je rekao:

»Naše strašno ratno vrijeme je iz dobrih ljudi napravilo još bolje, iz slabih pa još gore«.

Sve što je radio kao pjesnik, i poslije kad je u njegov život ušla njegova jedina ljubav (Ida Kalaš) njegova kasnija žena, bilo je posvećeno ljubavi i njoj pa i u kasnijim godinama, kad ona postaje baka on joj pjeva: »Ništa ljepše/od lica bake/dok ljulja/svog unuka«! Iako nije rođen u Sarajevu sudbonosno je vezan za taj grad pa 1961. godine u pjesmi »Sarajevo« kaže: »... uostalom, možda ovo i nije moj grad u kome ću umrjeti,/ a1i u svakom slučaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg mene,/ ovaj grad u kome možda i nisam bio najsretniji/ ali u kome je sve moje i gdje uvijek mogu/ naći barem nekog od vas koje volim/ i reći vam da sam sám do očajanja«.

Na kraju ponavljajući: »Jer ovo je grad u kome možda nisam bio najsretniji,/ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša«, da bi osjećajući skori kraj, u jednoj od zadnjih svojih izjava (na TV Crne Gore) približno rekao: »Sarajevo nije grad mog rođenja, ali će biti, sigurno grad moje smrti«!

Ostalo je Sarajevo, ostala je BiH bez svog velikog pjesnika o ljubavi, bez dobrog čovjeka Izeta Sarajlića.

užasa, patnje, ponosa i humora u opkoljenom gradu, najvećem logoru na svijetu.

Taj film iako u sjeni velikog uspjeha »Ničije zemlje« govori o opsadi Sarajeva i autentični je zapis toga doba u filmskoj historijografiji. Stvaraoci filma »Sjećaš li se Sarajeva« su dokazali, da se i sa malim sredstvima može napraviti autentični dokument.

U

ponedjeljak 25. marta 2002. godine primajući Oskara za svoj film »Ničija zemlja« rekao je Danis Tanović, poslije zahvale svima onima koji su doprinijeli uspjehu ovog filma: »Ovo je za moju domovinu, za Bosnu« i visoko podigao zlatnu statuu, nagradu američke Akademije. Toga dana Danis Tanović se popeo na pijedastal fitmske umjetnosti i ušao u povijest kao prvi bosanskohercegovački i uopće exjugoslavenski reditelj nagrađen Oskarom za igrani film.

U svom dnevniku napisanom za magazin »Dani« nije htio opisivati samu ceremoniju iako su to bili, pred samo proglašenje, najduži sati u njegovom životu. Poslije proglašenja, sa oskarom u ruci i silazeći sa

podija pomislio je: »Šta bih dao da sam sada u Sarajevu«. A Sarajevo je svečanim dočekom umjetniku izrazilo svoju zahvalnost jer je on čovjek koji je bosansku prijestolnicu sa karte užasa prenio na kartu dvadeset i prvog stoljeća, vrijeme pobjednika iz neporažene zemlje.

?

Iz amaterskih video radova Sead i Nihad Kreševljaković i Nedim Alikadić napravili su jednosatni film podsjećanja na vremena

P

rošao je i taj zakašnjeli popis stanovništva u Republici Sloveniji i sada očekujemo da nam državni statistički ured naslika našu "objektivnu" sliku, sliku o nama samima jer nam je država Slovenija omogućila da se u tom popisu izjasnimo nacionalno kao Bošnjaci i vjerski kao pripadnici islama.

Nestaće one fame pojedinaca, koji su bez imalo skromnosti izjavljivali, da nas je u Sloveniji preko sto hiljada pa i sto trideset hiljada a to su onda neki BiH listovi objavljivali kao činjenicu i istinu.

Sada će biti objavljeni službeni podaci koji će odsijevati sve naše dileme i probleme kao i utjecaj propagande "dobrih susjeda" i "Europljana" - koji bi najrađe raskomadali i uništili hiljadugodišnju državu Bosnu a njene Bošnjake raselili po čitavom dunjaluku u kojem će oni svoja muslimanska imena europeizirati, kanadaizirati, amerikanizirati, australizirati, jedino ih neće aziaizirati i afrikanizirati .

Bože mili, alaj smo mi sretan narod. Svuda nas ima a nigdje nas nejma. Svi smo zadovoljni, svi pametni.

Najrađe odmahujemo rukom, omalovažavamo uspjehe Naših, pa ako se ikako da, ocrnimo ga u petom koljenu itd. Jezik oštar kao britva a ruka robata pa joj pero teško kao buzdovan.

Tako nas neki "vjerni" proglasiše nacionalistima jer smo u "Bošnjaku" željeli objasniti "ogromnoj količini pojedinaca" koji žive u RS i nose bošnjačka imena i prezimena, da

pripadaju bošnjačkom narodu i da imaju svoju vjeru islam te da se ne daju uloviti u zanku riječi Musliman, jer je to omča oko njihovog vrata.

Po izjavama nekih bilo je i samovoljnih popisivača, koji su popisane ubjeđivali,

da nema bosanskog jezika i da se Bošnjaci moraju opredijeliti za, srpskohrvatski ili hrvatsko-srpski jezik.

A baš tog jezika nema jer po raspadu zajedničhe države i ti jezici se raziđoše pa je sada u Srbiji srpski jezik a u Hrvatskoj hrvatski.

Samo u "Republici srpskoj" su u upotrebi: srpski, hrvatski i bošnjački

jezik, jer oni ne priznaju činjenicu, da i država Bosna i Hercegovina smije svoj jezik zvati bosanski.

“Bošnjak" je interni časopis Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije za kulturu i duhovnu afirmaciju Bošnjaka i nije zabavni list i ne služi za razbibrigu i zabavu. Zato smo "dosadni" jer kako na zabavan način prikazati svu tragediju bošnjačkog naroda kojem ne priznaju ni domovinu Bosnu, ni jezik, ni kulturu i koji je raseljen po cijeloj kugli zemaljskoj.

Donedavna smo bili Turci (pa i u djelima nobelovca) a puno puta su baš Turci ili poturice iz susjedstva (Latas, Filipović) uništavali cijele rodove naše inteligencije i mladosti.

Evropski brod se polagano sve više naginje udesno (Austrija, Italija, Danska, Francuska, Nizozemska) i u toj desnoj Evropi malo je prostora za muslimane jer više niko ne može sa sigurnošću tvrditi, da se u 21-om stoljeću neće ponoviti Amerike, Španije, Kipri, Filipini i druge tragedije prohujale historije.

Samo organizovane i jedinstvene manjine i vjerske zajednice se mogu na zakoniti način oduprijeti diskriminaciji, nepravdi i svim oblicima asimilacije i zato smo dužni da brinemo za svoje asocijacije bilo vjerske bilo kulturne, da im pomažemo materijalno moralno pa i sa svojim aktivnim učešćem u njihovim akcijama i radu uopće.

Zato će Bošnjački kulturni savez Slovenije ustrajati na svojim zadanim ciljevima.

Zadnjih godina je Bošnjački kulturni savez Slovenije pripremio i realizovao ne mali broj vrlo kvalitetnih projekata. I ove godine smo pripremili niz projekata koji će sigurno među Bošnjacima u Sloveniji naći svoje mjesto.

Spomenuti programi će biti izvedeni uz financijsku podporu Ministarstva za kulturu R. Slovenije.

BOSNA JE ĆILIMOM ZASTRTA večer etno glasbe I. Avtor projekta: Fahir Gutić II: Vsebinska utemeljitev projekta: Meša Selimović: »Najsublimniji izraz cjelokupne naše narodne poezije i našega jezika uopšte se nalazi u baladi.« 'Omer i Merjema': "Djul miriše, mila moja majko, čini mi se Omerova duša".

Balade predstavljajo pesmi o dogodkih, ki se začenjajo ravno v osmanskem obdobju, ko le-to začenja naglo drveti h koncu.

Pesmi imenovane balade, so že stoletja vkoreninjene v ustno izročilo Bošnjakov.

Prav bošnjaška narodna pesem, v kateri je čutiti tragične podtone ali pa “srečanja s smrtjo”, je prispevala k temu, da je bila ravno pred dvema stoletjema najbolj prepoznavna kot balada. Prispevala je k temu, da se je pozornost takratne evropske književne in kulturne javnosti preusmerila na pesmi ustnega izročila in s tem tudi na položaj ustne književnosti malih narodov, ki so živeli na osrednjem prostoru Balkanskega polotoka. V okvirju glasbenega večerja je predviden nastop glasbene skupine katera izvja prevsem etno glasbo narodov, ki je nastala na tleh dnanašnjega Balkanskega polotoka.

November 2002

***** BOŠNJAŠKA KULTURA OBNAŠANJA promocija knjige Mevlide Serdarević in okogla miza (muslimanska komponenta) praktična predstavitev I. Avtor projekta: Fahir Gutić II. Vsebinska utemeljitev projekta: Z odhodom osmanskih Turkov in prihodom Avstro-Ogrske ter vseh tistih, ki so sledili, je Evropa počasi prihajala skozi velika vrata na ta prostor in značilno zaznamovala družbene toko-ve. Iz starega in novega je vzniknila specifična kultura obnašanja Bošnjakov, kultu-ra, ki je evropska, vendar z močnim pečatom tistega, kar se danes definira kot islamskoosmanski stil in način življenja.

Ta knjiga je poskus predstavitve omenjene kulture širši javnosti. * Tradicionalna kultura stanovanja

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Prihod v hišo Stanovanje Družina Zakon Rojstvo otroka Starši, otroci in družina Osebna higiena Ljudska medicina Smrt Nagrobniki - nišani Kultura prehrane Obnašanje med jedjo in pogostitev Obleka, obutev, nakit in druge nepogrešljive malenkosti Sosedstvo in gostje Nekatere karakteristike vsakodnevnega obnašanja Obnašanje na ulici, delovnem mestu, v džamiji Navade Delo in dobrodelnost Skupinske navade Verski običaji Verovanja in praznoverje

Cilj predstavitve bošnjaške kulture obnašanja je prikazati, da se ob pravilnem izvajanju omenjena kultura, ki izhaja iz tradicij, lahko kosa z modernim bontonom, ki je značilen za današnje čase, a se od časa do časa spreminja, saj se mu dodajajo tudi novi elementi. Ob predstavitvi knjige bodo zgoraj našteti elementi tudi praktično prikazani. Vsekakor pa je glavni cilj približati osnovno kulturo obnašanja Bošnjakov tudi širši javnosti, kajti s tem bomo dosegli, da bodo tudi drugi bolje razumeli tradicijo in samo kulturo drugih narodov. Ker smatramo, da je Slovenija multikulturalna država, v kateri soobstajajo različne si kulture, je omenjeni projekt samo majhen prispevek k sožitju med temi kulturami.

Oktober 2002

***** I S L A M S K A K U LT U R A I N PROMOCIJA KNJIGE Mustafe Spahića: “POVIJEST ISLAMA” (Okrogla miza ob predstavitvi knjige nadaljevanje ciklusa “Islamska kultura”) I. Avtori projekta: Fahir Gutić II: Vsebinska utemeljitev projekta:

V “Povijesti islama” avtorja Mustafe Spahića se bralec na enem mestu sreča z v elik imi čas o v n imi in o b š ir n imi prostranstvi islamske civilizacije in muslimanskega sveta.

Zgodovina islama se ne začenja z božjim slom Muhammedom in začetkom oznanjanja poslednje Knjige Božje, Kur'ana, temveč s prvima človekoma na zemlji, Ademom in Havo, in traja do tega časa, ki ga imenujemo konec (ali začetek) mileniuma oz. atomske dobe.

“Povijest islama” ni napisana na suhoparen način kot podajanje zgodovinskih dogodkov, dejstev, zgodovinskih vzročnoposledičnih zvez, temveč je avtor v svojem delu poskušal sintetizirati sociološki, kulturološki in znanstveno-izobraževalni aspekt aktualiziranega časa. Knjiga je obogatena z zgodovinskimi kartami, fotografijami in risbami ter z vsemi potrebnimi skrbno urejenimi statističnimi podatki. Vse to pove, da je Spahićeva Povijest islama neizogibno potrebna za natanačnejše razumevanje islama in njegove zgodovine ali razumevanje islama v njegovem zdajšnjem aktualnem stanju, ki je z njegovo lastno zgodovino pogojeno.

Cilj te promocije je ob pogovorih eminentnih gostov, ki bodo sodelovali pri okrogli mizi, prikazati prisotnim zgodovino islama. Ker so Bošnjaki islamske veroizpovedi, je cilj te prireditve tudi njim samim približati zgodovino njihove vere in predstaviti argumente, zaradi katerih je bil islam sprejet že toliko stoletij nazaj. Tudi pogovori bodo potekali ob poudarku sožitja ver, kultur in tolerantnosti v prostoru, v katerem živijo sedaj. Glavni namen te prireditve je dokazati, da je sožitje več etničnih skupin, ki živijo v skupnem prostoru, mogoče.

Oktober 2002

***** PROMOCIJA KNJIGE

dr. Mitja Velikonja “BOSANSKI RELIGIJSKI MOZAIK” religije in nacionalna mitologija v Bosni in Hercegovini (okrogla miza ob predstavitvi knjige) I. Avtor projekta: Fahir Gutić II: Vsebinska utemeljitev projekta: “Mi pa smo nikogaršnji, zmeraj smo na nekakšni meji, zmeraj kdove čigava dediščina…Živimo na ločnici svetov, na meji ljudstev, izpostavljeni vsakemu, zmeraj komu na poti. Ob nas se lomijo valovi zgodovine kakor na grebenu”.

Meša Selimović, “Derviš i smrt”, str. 378

V preučevanju bosanskohercegovske in delno tudi širše južnoslovanske religijske in mitološke preteklosti in sedanjosti, katerega temeljne izsledke avtor knjige predstavlja v pričujoči knjigi in vedno znova ugotavlja, da tragična dogajanja s prepoznavno religijsko dimenzijo v zadnjih

O

zaljubljenosti… O ljubavi između žene i muškarca.

Zašto? Jer o tome nismo nikada govorili. Jer je svako od nas tako nešto doživio ili će doživjeti.

Jer ako mi budemo o tome šutjeli, drugi će lagati. I još lažu, a niko ne upozorava.

Zaljubljenost ili ljubav između muškarca i žene je, sa društvenog aspekta, jedna sasvnim normalna i uobičajena stvar.

Kod čovjeka kao emocionalnog bića, ljubav, naklonost ili privrženost određenoj ličnosti suprutnog pola je zasigurno jedna od najjačih ako ne i najjača emocija koja nikada ne ostaje samo puki osjećaj nego gotovo uvijek podrazumijeva akciju.

Bilo da se radi o nekakvom pokušaju, da se ona iskaže ili uguši i

letih niso samo neka lokalna specifičnost.

V preučevanju zgodovine bosanskohercegovskih religij in nacionalnih mitologij je avtor naletel na polivalentnost vseh obravnavanih obdobij, pojavov, problemov in konfliktov.

Bosansko-hercegovsko religijsko in nacionalno preteklost in sedanjost je avtor skušal analizirati s pomočjo teoretskega aparata, ki ga je razvil že v svoji prvi knjigi oz. prvem temeljitejšem ukvarjanju s sodobnimi mitologijami.

Religije in miti so pomembni dejavniki oblikovanja družbene resničnosti tudi v sodobnih družbah.

Ponavljam, zadnja vojna v Bosni in Hercegovini ni bila državljanska ali verska vojna ali celo trk civilizacij, kot bi jo nekateri hoteli razglasiti.

Zgodilo se je kot že mnogokrat v zgodovini: kar so militantneži znotraj religij sejali, so želi gospodarji vojne. Križ in polmesec se zlahka obrneta v meč; sijaj vere, kot si ga predstavljajo verniki, v blesk rezila nad drugimi. Majhen korak je potreben od raznih mitomanskih teorij do

krvavih terorjev; vsako verstvo se lahko sprevrže v najbolj brezobzirno zverstvo.

***** U sklopu dobijenih sredstava za projekte Bošnjackog kulturnog saveza Slovenije od strane Ministarstva za kulturu R. Slovenije, spomenimo još sredstva koja su odobrena za izdavanje knjige "Potni kronogami" autorice Alenke Auersperger, kao i sredstva za subvencijo izdavanja časopisa "Bošnjak". U tom sklopu se nalaze i sredstva za večer pod nazivom "Bosanski dijalozi" Isto tako su dobijena i minimalna sredstva od Javnog sklada za ljubiteljske kulturne dejavnosti R. Slovenije za promociju i predavanja o cjelokupnoj bosanskoj baštini. O realizaciji spomenutih programa javnost će biti obaviještena kao i do sada, na uobičajeni način.

Fahir Gutić

tragičnu i beskrajnu ljubav. Svi smo barem jednom u životu čuli izreku «u ljubavi i ratu sve je moguće», koja onako izgleda simpatično, ali zataška, ona bezuvjetno ostavlja nosi veoma opasnu poruku. traga na čovjeku i ukoliko se ne radi o pretvaranju, nikada nije bezzna- Dozvoljava prelazak svih granica, čajna. ma ko ih postavio.

Zaljubljenost ili ljubav se prestavlja Istina je, da je zaljubljenost i ljubav kao visoko moralan čin, a u isto danas barem kada su ljudi zapad- vrijeme se, kako bi se ona zadonjačkog svjetonazora u pitanju voljila, dozvoljavaju najnemoralniji imaju možda malo drukčije znače- postupci, poput izdaje, prevare, laži nje i smisao, ali je sigurno da je kod i slično... prosječnog čovjeka takvog pogleda na život zaljubljenost ili ljubav Neka ljubav ne bude sredstvo putem možda jedini ideal koji još uvijek kojeg se svima, a pogotovo omlauspjeva da se odupre agresivnom dini podvaljuje nemoral. Neka materijalizmu, koji je do sada ljubav bude sredstvo, koje spaja porušio sve ideale i maštanja i u ljude, kontroliše njihove emocije i centar stavio interese svake vrste. ne odvodi čovjeka iz realnosti u idealiziranje i pretjerivanje.

Još uvije će takav čovjek pasti na srceparajuču romansu mladića i Snijeg pade, na behar na voće.... djevojke usred tragedije u kojoj Neka ljubi ko god koga hoće... neće, nek se ne nameće.. strada hiljadu ljudi (a la Titanik), još Ako Od nameta nema selameta. uvijek če povjerovati u Esmeraldinu

Istovremeno se u Bosni i okolnim, južnoslavenskim zemljama za Bošnjake upotrebljavao i naziv: "turčin" kao vjerska oznaka kojom se htjelo reći da su oni "turske", tj. islamske vjere, koju su Turci donijeli u ove krajeve, čime su se razlikovali od pripadnika drugih južnoslavenskih 88 naroda istog jezika, ali drukčije religije.

Orijentalski pisci iz Bosne su tako nazivom Bošnjak uz svoje lično ime javno, a u sredinama izvan Bosne namjerno, naglašavali svoju pripadnost Bosni, svoje bosansko porijeklo, svoje narodno ime, a kod mnogih su se, u djelima i biografijama, sačuvala i svjedočanstva o njihovim domovinskim osjećanjima i narodnom ponosu. O Šejh-Juji, Arif Hikmet-begu Rizvanbegoviću, Hasanu Bošnjaku, koji je pjevao na arapskom jeziku, u tom pogledu svjedoče Bašagić, Handžić i drugi istraživači bosanskomuslimanske orjentalske književnosti 89 o Derviš-paši Mostarcu, koji je pjevao "u slavu Bosne i Bošnjaka".90Ali jedan od tih književnika, iz druge polovine XVII i početka XVIII stoljeća, ustaje čak u odbranu Bosanaca u stihovima na turskom jeziku: "Ti, najgluplji čovječe svih vremena, koji Bosanca grdiš, svojim bezvrijednim blejanjem pokazuješ samo svoje neznanje./ Pretpostavljajući da je Bosanac neznalica, ne smatraj sebe učenim jer ako ima kakvo teško pitanje, dođi da ti ga rastumačim.”91 Ali u pogledu jezika u knjigama i dokumentima i u Bosni i izvan nje ostaje isti "bosanski". U Bosni godine 1631. Muhamed Hevaija Uskufija u predgovoru svoga stihovanog turskobosanskog rječnika Makbu-l-iarif/Potur Šahidija/govori za sebe da je Bošnjak /Bosnewi/ a svoj jezik stalno naziva bosanskim /bosanca/, koji smatra posebnim i izuzetnim među drugim jezicima, i sličnim latinskom: "Kako su Bošnjaci krupna stasa, /Znaj da su im i riječi krupne, / Pa ih onda

dovesti na metrum,/ To je gvozden luk koji nije moguće nategnuti..." 92 "Među jezicima je sišao /s nebesa/ latinski,/ Latinski je pak jezik isto što i bosanski."93 Bosna, Bošnjak i bosanski spominje se u predgovoru deset puta, a u samom tekstu rječnika još dva puta, dok se u jednom drugom rukopisu nalazi jedna Hevaijina pjesma u kojoj se također spominje taj naziv: “Bosanski da vam govorim, bratani,/ da 94 slušaju prijatelji i dobrotelji i znani."

Očito pod utjecajem Potur-Šahidije i Evlija Čelebija se u odjeljku svoga putopisa pod naslovom "Jezik bošnjačkog i hrvatskog naroda" izražava o jeziku Bosanaca 95 slično Hevaijinim stavovima u predgovoru rječnika i naziva ga "bosanski jezik".96 Naporedo sa ovom sviješću Bosanskih Muslimana traje i tradicija Bosne i bosanskog jezika i u bosanskih franjevaca, vezana i uz ime njihove franjevačke provincije "Bosna Argentina", koja službeno postoji, kao što se vidi u Lastrića Epitome vetustatum provinciae bosniensis, od 29. juna 1514, kada je, kako navodi Fermendžin, odlučeno: "Oci provincije Bosne, koja treba da se osnuje, zadržavaju pečat i

naslov Bosne time što imaju sva svoja mjesta izuzev jednoga u Hrvatskoj. Oci Bosne /pod vlašću Turaka/ mogu izabrati vikara provincije, i nek se od tada zove odijeljena provincija i neka ima poseban pečat Provincije Bosne, slično i naziv. A taj neka bude Provincija Bosna Argentina, takav titul pod tim uvjetom ako se desi slučaj da se vrate njeni vlastodršci da je to u stvari jedna provincija, a Provincija Argentina Bosne je sadržana pod provincijom Bosne."97Atribut "argentina", srebrena, dobila je Provincija po Srebrenici, u kojoj su od rimskog doba bili rudnici srebra.98 Od početka XVII stoljeća, sa djelima Matije Divkovića, počinje u Bosni protureformacijska franjevačka književnost na narodnom jeziku, u kojoj dolazi do izražaja bosanski naziv jezika i pisma ćirilice. Divković svoja djela prevodi "iz dijačkoga" /latinskoga/ "u pravi i istiniti jezik bosanski", ili, na drugom mjestu, "slovinski, kako se u Bosni govori", kaže on.99 I drugi franjevački pisci u Bosni, ali često i izvan nje, nazivaju svoj jezik bosanskim, od Stjepana Matijevića /1630/, Stjepana Margitića /bosanski

aliti ilirički, 1701/ do Ambroža Matića /1827/ i Luke Dropuljića, koji na svom putu u Carigrad zapaža kako ljudi od Sarajeva do Kratova "bosanski govore priimo" pa do Ivana Franje Jukića, Martina Nedića i Ante Kneževića.l00 Tim jezikom su govorili i bosančicom kao svojim pismom od starine "knjige" /pisma/ pisali i Bošnjaci islamske vjere, a da ni jedni ni drugi nisu znali za književnu djelatnost druge strane, koja je bila ispunjena drukčijim kulturno-religioznim duhom. Tako se i moglo desiti da Muhamed Hevajija Uskufija napiše kako prije njegova rječnika ništa na "bosanskom" jeziku nije napisano, ne znajući za svoga malo starijeg suvremenika Divkovića.l01 Sam naziv jezika, medutim, što vrijeme ide dalje, u bosanskoj franjevačkoj književnosti alternira sa nazivima "slovinski" i "ilirski", dok Bošnjaci islamske vjere ne znaju za drugi naziv osim "bosanski". Tako Mula Mustafa Bašeskija, kroničar XVIII stoljeća, smatra da je bosanski jezik, kako ga on naziva, bogatiji riječima od turskog i arapskog jezika, a kao dokaz navodi četrdeset i pet izraza za glagol ići u bosanskom jeziku, dok arapski za taj glagol ima tri izraza a turski samo jednu riječ.l02 U junačkim pjesmama Bosanskih Muslimana ime "Bošnjak" se upotrebljava kao ime ovog naroda, ali češće u množini nego u jednini. Pregled zbirke Narodne pjesme Muslimana u Bosni i Hercegovini 103 /ili prvobitno: Narodne pjesne Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini/, koju je Kosta Hörmann sabrao 1888 -1889. godine a mi je uzimamo kao primjer i uzorak, pokazuje, prema Indeksu i s uvidom u tekstove, ovu frekvenciju: singularni oblik "Bošnjak" upotrijebljen je, u prvoj knjizi, samo dva puta, i to u pjesmama iz Sarajeva i Gacka.104 Pluralni oblik "Bošnjaci" spominje se, međutim, također samo u prvoj knjizi ovog izdanja, na trideset mjesta, u pjesmama iz Sarajeva, sa Zagorja, iz Gacka, Zenice, Nevesinja i Foče.105 Nasuprot tome, naziv "Turci", ali u smislu "državne pripadnosti" kako to Đenana Buturović podvlači, upotrebljava se još češće: u prvoj knjizi Hörmannova izdanja dvadeset i jedan put, u drugoj jedanput, te u trećoj, u kojoj su tekstovi iz nikopisne zaostavštine, šest puta, te u singularnom obliku tri puta.l06 I dok je u

prvoj pjesmi ove zbirke naziv "Bošnjaci" izveden iz Bosne kao domovine /"Lalo moja, Ćuprilić vezire/ sve mi hvališ od Bosne Bošnjake,/ al Bošnjaci jedni hijaneti,/ izdaju mi zemlju kaurima"/,107 u drugim pjesmama je ovaj naziv narodnosno osamostaljen: "...Meni ferman iz Stambola dođe/ da ja kupim Bošnjake junake";108 'Prođ' se, Huso, vraga i belaja,/ da nikoga od Bošnjaka nema/ do Alije Đerzeleza sama...";109 "Ko je Bošnjak, Ćuprilić ga viče!"/ Kad Bošnjaci došli Ćupriliću/ svaki njega u skut poljubio",110 itd. Spominje se također i lokalni naziv "Krajišnik" i "Krajišnici", čak više nego "Bošnjaci" ili ali se naziv "Hercegovac" i "Hercegovci" upotrebljava u Hörmanna samo pet puta.112 Naziv Bošnjaci ili bosanski narod, koji se odnosi samo na Bosanske Muslimane, upotrebljavali su u tridesetim godinama XIX stoljeća i prvaci pokreta Husein-kapetana Gradaščevića u pismima koja su slali austrijskim vlastima.

88. Mustafa Imamović: O. c., 2.

89. Muhamed Hadžijahić: Neke karakteristične crte stare basansko-muslimanske književnosti.

U knjizi Bosanskohercegovačka književna hrestomretija, I. Starija književnost. Sarajevo, Zavod za izdavanje udžbenika, 1974, 231.

90. Kasim Dobrača: Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa, I. Sarajevo Husrev-begova biblioteka, 1963, 215.

91. Šaćir Sikirić: Divan Mehmed Rešida. Prilozi za orijentalnu filologiju, VI-VII, 1956-

57, /Sarajevo, 1958/, 75.

92. Derviš M. Korkut: Makbul-i 'aryf / Potur Šahidijcd Usküfi Bosnevije. - Glasnik Hrvatskih zemaljskih muzeja u Sarajevu, LIV/1942, 387.

93. Ibidem, 388.

94. Alija Nametak: Rukopisni turskohrvatskosrpski rječnici. - Građa za povijest književnosti hrvatske, knj.' 29, 1968, 234-235.

95. Evlija Čelebi: O. c., 120.

96. Ibidem, 121, 92.

97. Eusebije Fermendžin: Monumentum spectantia historicum slavorum meridionalium.

Zagreb, 1892, 307.

98. Fra Bono Benić: Ljetopis Sutješkog samostana. Sarajevo, V. Masleša, 1979, 99.

99. Muhsin Rizvić: Estetski arhaizam Matije Divkovića. U knjizi Tokovi i stvaranci iz književne Bosne, Tuzla, Univerzal, 1986, 37.

100. Hadžijahić, 24.

101. Muhsin Rizvić: Estetski arhaizam..., 30.

102. Hadžijahić, 25-26.

103. Narodne pjesme Muslimana u Bosni i Hercegovini, /1 /, Sabrao Kosta Hörmann 18881889. Sarajevo, Svjetlost, 1976, Indeks ličnih imena i etničkih naziva nalazi se u Studiji o Hörmannovoj zbirci muslimanskih narodnih pjesama, Sarajevo, Svjetlost, 303-343.

104. Ibidem, I, 14; V, 89.

105. Ibidem, I, 18, 20; II, 50, 51, 53, 58, 59, 60, 61, 63, 64, 65, 66, 67, IV, 76, V, 84, 87, 88, 89, 90; VIII, 119, XV, 195; XVII, 202, 204, 208, 210; XX, 251; XXXII, 466, 477, 479.

106. Đenana Buturović: Studija..., Indeks 339.

U samom tekstu Studije ona, međutim, ističe kako Vatroslav Jagić u svoj kritici Hormannove zbirke "opaža da se pojam Turčin često upotrebljava, naglašava njegovu emfatičnu upotrebu, ali nije uočio da se tim pojmom uglavnom obilježava vjerska pripadnost Muslimana Bosne" /64/.

107. Narodne pjesme Muslimana... /I/, I, 18.

108. Ibidem, i1, 51.

109. Ibidem, IV, 76. l 1016 idem, V, 89.

111. Studija, Indeks, 323.

112. Ibidem, 316.

ivot je lijepa stvar promijeni temu L. jer u općem redu postoje i neka odvrćanja od toga reda. To odvraćanje nas odvraća od umora, dosade...

Koliko puta mislim na muža. Sa ljutnjom, jer me je napustio. Nikada ne pomislim šta mi je sve dobrog donijela ta bol. Da me je osposobila za razgovor.

Stvarno ne znam zašto svi govore o ljubavi kao o nekoj jednostranosti.

Ništa ne znaju o kvaliteti suprotnosti.

Previše vjeruju u novi doživljaj i rano se počnu pripremati za odlazak u Kuću vječnosti, koju zovu Raj ili Dženet.

Iz kuće prolaznosti preselio se je u vječnost, piše na mnogim hronogramima. Da li je život kuća prolaznosti? I to onda kad mnogi u toj Kući nisu dostigli niti prvi stepen ljubavi.

Raspoređivanje ljubavi po veličini, jačini i uopće po kvaliteti je besmisleno. Živi su otišli tako daleko, da sve mjere.

Od poljubca dalje, sve, nastavila je L. Poslije svakodnevne gnjavaže pitanjima o vrsti ljubavi poštovani Ibn Hazm el-Endelusi je ljubav razdijelio na pet stupnjeva i to je istina.

Nabroj ih i navedi njihova imena, rekle smo sve tri. Dakle, počela je L., PRIHVAĆANJE, to je onda kada se onome koji gleda, čini unutrašnji i vanjski izgled, onoga koga gleda lijepim; UGAĐANJE, to je onda kada onaj koji gleda čezne za onim koga gleda, za njegovom blizinom i prisustvom; PRITATELJSTVO, to je osjećaj izgubljenosti kada nije draga osoba pored njega; LJUBAV; to je potpuna predanost ljubljenoj osobi. To je strasna jubav, kažu pjesnici.

LJUBAVNA OPOJNOST je ono stanje,

Ž

kada radi ljubavi ne spavamo, ne jedemo i ne pijemo - možda samo malo.

Takva ljubav može prouzrokovati bolest, halucinacije pa i smrt. To je zadnji stupanj ljubavi iza kojeg se ne nalazi ništa više.

L. je šutjela. G. je rekla, da su se njene ljubavi razvile jedva do kakvog trećeg ili četvrtog stupnja. Ana se je nasmiješila. Doživjela sam veće stepene ljubavi. Voljeli smo se do zadnjeg dana muževog života. Nikada nam nije bilo dosadno. Nije volio moju službenu odsutnost. Kad ojača ljubomora ojača i ljubav. Kad bi to znala prije ne bi uvijek trepetala prije nego bi mu saopštila, da službeno moram u Mostar ili Bijeljinu.

U koji stupanj spada ta vrsta ljubavi? U četvrti ili peti? Šutjela sam. Mislila sam na Pjesnika, koji je iz Sarajeva obećavao ljubav svojoj dragoj zaručnci. Kada su kome stupnju ljubavi priključe i obećanja koja se ne mogu ispuniti, onda ta ljubav prelazi u njenu suprotnost, dok sasvim ne umre. Štefi, čim dođem, moliću te za opći i temeljiti oproštaj, bila su Pjesnikova jadikovanja.

Ja sam, kao i svaka budala kad osiromaši, shvatio kako je lijepo biti bogat. Ako si mi stvarno dobra i vjerna - vjerujem u to - onda se nikada više nećeš žaliti na mene. To obećanje neka ukloni ono na što si me jednom prilikom upozorila. Spomenula si takođe i piće.

Od kad sam tu, samo tri puta sam imao to zadovoljstvo i to ne u onoj mjeri u kojoj je to činila moja okolina. Zato mi je lice zagorilo i izgledam zdrav. Sada se sramim onog "viteza Rumflasche".

Neka nestane...

Poslije tih obećanja Pjesnik nkada više nij e vidio svoju bečku nevjestu.

***** ujete li pjevanje sa Pozorišnog Č trga? Mladež? Urnebes! Grad opet kao nekada ima dušu, gledajući kroz prozor reče Ana. Iako je puno duša umrlih, kao što je o njima pisao Pjesnik, da su u prošlosti trpjele te suzama i krvlju namakale tu bosansku zemlju.

To nam je suđeno! - zamrmljala je L. Krv i suze. Sreća je da se duše ipak nađu i čak u takvim zimama kao što su bile 1992, 1993 ili 1994. Duša brzo nađe sebi srodnu dušu. Dok je tijelu neugodno kad se pored njega nađe slično tijelo. Najbolji dokaz za to je žurba živih, da se što prije riješe mrtvih.

Nastojati će što prije sahraniti mrtvo tijelo prijatelja ali se nikako ne mogu oprostiti od njegove duše. I el-Endelusi je pisao o tim zakonitostima. Sudbinom se ne možeš tek tako utješiti...

Jednom prilikom sam imala u rukama dušu nekog mladića, nastavila je priču G. Upravo sam tada bila dežurna u bolnici kad su dovezli tog mladića, povređenog u prometnoj nesreći. Bio je sin bliskih mi prijatelja. Mlolila sam kolegu da ga operiše. Kako da nešto napravim na tom tijelu, koje je napola mrtvo? Mrtvo je? Branio se. Svejedno... probaj! Daćemo možda sat, dva, možda cijeli dan odgode, da roditeljima ne bi bio prenagao oproštaj od tijela i duše djeteta. Da li stvarno ništa više ne možemo učiniti?

Majci najbolje nedostaje dotik, poljubac dječijeg čela. Ipak joj trenutak, kad pred sobom ne mora gledati mrtvo tijelo djeteta, sa grozom donese i olakšanje. Nikada se međutim ne oprosti s njegovom dušom.

G. se je sa grozom pitala: Pred samu nesreću su veseljačili na Trebeviću. Kad bi ga bar pravilno dignuli, da mu ne bi na putu oštetili kičmu. Uspomena se je vratila u bolnicu, na krv sa bijelih čaršafa. Sa

pozorišnog trga je valovao refren više puta prekinuti zvuk... Još... ! Još... ! Sa planeta putujem, mjesecu se radujem...jedva smislene riječi miješa-le su se sa umjetnom i prirodnom svjetlošću.

Dan je svitao.

Nema crnih slutnji, ali sada kada ovo pričam, čini mi se, da bi umirajućeg mladića u prenesenom smislu mogla zvati Bosna. Njeno tijelo ima povrijeđenu kičmu. Sa mrtvilom na istoj tačci koju nazivaju Vrata života. Sva je u djelićima. Njena duša, jedina je još uvijek tu. Nema ljudi. Naših. Nema ni bijele golubice. Naših više ne vidiš, suznh očiju je završila G.

*****

Z

orom su otišle L. i G. a ja i Ana smo malo zadrijemale. Kad bi čovjek koji se ne snađe u prostoru, znao pozvati u pomoć mudrost prirode, govori pospano Ana i analizira sinoćnji odnosno jutrošnji razgovor.

Kad bi u pomoć pozvao prirodu, znao bi da je rješenje u automatskem kruženju prirodnog rasta i obnove.

Hajdemo još jednom pod topole na Bistriku. Pokazaću ti u njima vjetar i razliku između tamne i svijetle strane njenih listova. Kada je Heraklej odlazio u podzemlje bila je tamna strana listova u topolovem vjenčiću, kojeg je nosio na glavi, okrenuta vani - svijetla pa okrenuta glavi. Kad bi Pjesniku bila znana dvojina svih stvari onda njegovo srce ne bi bilo teško i žalosno. Pa šta? Tada se o tim stvarima nije toliko govorilo kao sada. Arapski jezik nije znao, i nije mogao pročitati saopštenja, koja su ljudi, po želji vjetra smrti, ostavili na hronogramima.

Putni hronogrami nemaju početka. Uz njih su ruka, mač ili cvijet, riječi i datum iz čega zaključujemo, da je

čovjek napustio »Kuću prolaznosti« i nema datuma rođenja da bi mogli govoriti o njegovem ulasku u navedenu kuću, da bi označili početak pojedinaca i svih stvari. Početak je u zemlji, tvrdi Ana, Zemlju je prekrio kamen, kamen pa ruže ovijače i to ti je to!

A

*****

na se pred katedralom - u koju Pjesnik nie zalazio - našla u društvu monsinjora, nuncija i vrhbosanskog nadbiskupa dr. Vinka Puljića.

Poslije desete mise grijali su se na 1. januarskom suncu, razgovarali i pogledali na trg fra Grge Martića.

U nuncijevoj rezidenciji će mo uređivati vrt, opravdavala se je. Oprosti mi, što sam se malo zapričala! Posla radi...

Znaš, u starim vremenima svaka sarajevska stara kuća je imala bostan bašču, objašnjavala je. Ne samo predstavništva tuđih država. Cijelo i najtješnjija boravišta u čaršiji imala su

voćnjake jabuka kasnih sorti, jer su ovdje zime jako duge, objasnila jeAna i tome dodala svoju TV izreku Pola hrane sa grane! Ovdašnji stari su brižljivo promatrali Mjesec i kad bi se pojavio prvi krajec, rekli bi: “Eto, vrijeme je da sadimo jabuke”... Strašno želim, da mjesto ne bi više smrdjelo po uležanom dimu spaljenih stanova, po hladu i napuštenosti, nego da bi, kao nekada, mirisalo po zlatnom delišesu i dunjama. I da bi sa balkona, umjesto

odpadlog betona, padali crveni cvjetovi i listići muškatle. Pelargonije. Čudim se neobičnoj Aninoj ljubavi od svih tih napola srušenih, nikada dovršenih zdanja, bez jedinstvenog izgleda i kojima bi željela udahnuti istrganu dušu. Šta ima od toga, da u uglovima u kojima se ne zadržava ništa drugo nego onaj prijatni vjetrić oko kanti za smeće, o čemu je jučer i sama govorila, traži prostor na kome bi rasle ruže i jabuke? Gdje bi mirisalo. Gdje bi radi bogastva cvijeća i plodova žene u šećer ukuhavale listiće ruža i na komadiće narezane dunje, dakle džulbastiju i slatko od dunja - i kao nekad... smijale se.

Da li je kutina dunja? I ako je kutinja dunja, kao što kažeš, zašto neki izgovaraju dūnjā drugi pa dünja?

Zato što je prvi izraz iz grčkog, to je kydōniom mēlos, drugi iz turskog jezika. Iz dünja je nastao dunjaluk, koji tu ima mnogo širi pojam. To je sav Svijet, narodi, čovječanstvo. To su sve stvari na ovom Svijetu, materijalna dobra, imanja...

Da li smo ti i ja na dunjaluku? U kući prolaznosti? Svakako da jesmo!

"Ja, ban bosanski Kulin, zaklinjem se tebi, kneže Krvašu, i svim građanima dubrovačkim, da ću vam biti od sada pravi prijatelj i do vijeka pravi mir držati s vama dok budem živ. Svi Dubrovčni koji budu išli po mojoj državi trgujući, gdje god budu htjeli odsjesti, kud god budu išli, s pravom vjerom i s pravim srcem, neće im niko nanijeti nikakvo zlo, osim što mi ko da svojom voljom na poklon... A od mojih carinika neće biti nasilja. I dok kod mene budu, davaću im savjet i pomoć, kao i sebi, koliko budem mogao, bez ikakve zle misli.

Ja Radoje, dijak banov, pisah ovu povelju po naređenju bana, godine 1189., na dan 29. mjeseca augusta.

Dubrovačka trgovina je počela da se razvija od sredine XII vijeka putem raznih ugovora sa italijanskim i dalmatinskim gradovima, a isto tako i sa slovenskim vladarima na Balkanskom poluostrvu. Tako su Dubrovčani sklopili trgovačke ugovore sa Stefanom Nemanjom 1186. godine, a sa bosanskim banom Kulinom 1189. godine. Dubrovnik je tada bio najvažniji trgovački centar na istočnoj obali Jadrana.

Kroz njega su prevoženi razni proizvodi italijanske proizvodnje na Istok, kao i sirovine iz zemalja Balkanskog poluostrva na Zapad. Donosimo Kulinovu povelju kojom su 1189. godine precizirani uslovi pod kojima su Dubrovčani mogli slobodno da se kreću po Bosni radi trgovačke razmjene. Ova isprava, pisana bosančicom (bosanskom ćirilicom), predstavlja najstariji dokumenat zabilježen na narodnom jeziku, kakvim se tada govorilo na tlu bosanske države.

Fahrudin Isaković, "ISTORISKA ČITANKA" str.38., Sarajevo, 1984. g.

Povelja bana Kulina izdana je 29. avgusta 1189. godine u Dubrovniku, kojom se garantuje sigurnost njegovih trgovaca u Bosni.

Original na pergamentu, 29, 2x10,2 cm, pohranjen je u Biblioteci Akademije nauka Ruske Federacije u Lenjingradu.

U tugri: Mehmed sin Murad-hanov, vazda pobjedonosan!

Zapovjed časnog, uzvišenog sultanskog nišana (znak) i svijetle carske tugre, osvajača svijeta je slijedeće: Ja, sultan Mehmed-han, stavljam do znanja cijelom svijetu (svom puku i odličnicima) da se prema posjednicima ovog carskog fermana bosanskim kaluđerima pojavila moja velika milost, pa zapovijedam slijedeće: Neka niko spomenutim (kaluđerima) i njihovim crkvama ne pravi smetnje i neka ih niko ne uznemiruje. Neka oni bezbrižno stanuju u mome carstvu. A oni koji su izbjegli (pobjegli i otišli) neka su slobodni i sigumi. Neka dodu i neka bez straha stanuju u zemljema moga carstva. Neka se nastane u svojim manastirima i neka niko, ni moje visoko veličanstvo, ni iko od mojih vezira, ni od mojih sluga, ni od mojih podanika, niti iko od stanovnika moga carstva, ne vrijeđa i ne uznemiruje spomenute. Neka im ne upada i neka ih ne ugrožava, i ne vrijeđa ni njih ni njihove duše (živote), ni njihov imetak, niti njihove crkve. Isto tako neka im je dopušteno da dovedu čovjeka sa strane (iz tuđine) u zemlje moga carstva.

Zbog toga spomenutim veledušno podarujem carsku zapovjed i zaklinjem se slijedećim teškim zakletvama: Tako mi stvoritelja zemlje i neba, koji hrani sva stvorenja, i tako mi sedam mushafa, i tako mi našeg velikog vjerovjesnika (Muhameda), i tako mi sablje koju pašem, - niko se neće protiviti ovome što je napisano sve dokle god mi oni budu služili, dok se budu pokoravali i dok budu odani mojoj zapovijedi.

Napisano 28 maja U stanu Milodraž

Spomenute ovjere upotrijebljenih prepisa Ahdname glase u prevodu: 1. a) Ovo je prepis časne carske diplome (menšur) čiji su propisi s pomoću božijom uvažavaju na cijelom svijetu. Ovo je napisao siromah (koji se obraća bogu) esSejjid Abdulimedžid, 7) kadija u Bosna Brodu,8) da mu bog oprosti! b) Onako je kao što je u aktu. Ovo je napisao siromah (koji se obraća) uzvišenom bogu Muhamed, 9) kadija u gradu Bosna Brod. c) Prepis je sravnjen s njegovim uzvišenim originalom. Ovo je napisao siromah (koji se obraća) bogu Muhammed sin Balije, koji je postavljen da saslušava šeriatske poslove vojske od strane onoga kome pripada vlast. Da mu bog oprosti!

1) Prethodne tri rečenice nedostaju u ranijim izdanjima i prevodima ahdname od Elezovića, Matasovića, Kemure i dr. Iz ovog potpunieg teksta vidi se jasno, da oni predanju o silnoj emigraciji kao povodu davanja ahdname "pored svega aparata jedne tipične legende" ima svoju potvrdu u samom tekstu ahdname. Isp. Matasović, op.cit. str.89.

2) Ova rečenica i glavni dio (predikat) prethodne rečenice nadostaju quasi originalu i svim prepisima druge kategorije.

3)Izraz "sedam mushafa" znači ovdje sedam prvih prepisa Kur'ana koje je treći halifa Osman nakon kodifikacije Kur'ana dao prepisati i poslati u razne krajeve da služe kao izvomik, a da se svi ostali primjerci spale.

4) Kako na ahdnami nema godine izdanja nego samo " 28 maja" to pitanje njena dotiranja nije sasvim rasvijetljeno. Jedni je pisci stavljaju u godinu 1463 a drugi u 1464, dok se većina koleba izmedu ova dva datuma. Mi smo odlučili za 1463 iz slijedećih razloga: 1 Već 6 marta 1463 godine Turci su osvojili cijelu istočnu Bosnu (Isp. GZM XXII, 1910, str:3), a 20 maja već je i sam sultan bio pod Bobovcem. (Isp. Vj. Klaić, Povijest Bosne, str.335). Po Batiniću (Djelovanje Franjevaca... I, 131) i po Fojničkoj kronici osvojenje Bosne dovršeno je u maju 1463, a 13 juna iste godine znalo se i u Mlecima da je bosanski kralj zarobljen i da su Turci osvojili skoro cijelo kraljevstvo. (Isp. GZM, XXI, 1909, 448). Već 7 jula 1463 godine Sultan osvajač nalazi se u Sjenici na povratku iz Bosne. (Isp. GZM, XXII, 1910, I5-18; Jireček-Radonić, Istorija Srba ll, 187), a 17 jula u Skoplju (Isp. Lj Stojanovič, Stari srpski radoslavi, 246). Prema svemu tome ovaj je pohod trajao od maja do jula 1463. Fatih je idući na Jajce prešao preko Visokog na glavni drum za Travnik i tako je on 28 maja 1463-. god. moga biti na MiIodražu. Da je o vuda prošao upućuje nas, među ostalim i Dursun - beg. On kaže da su se poslije Bobovca predali Visoko i još neki drugi gradovi i da su onda otišli na Travnik. Isp. Gl. Elezović, Turski izvori, str.64.

2 U drugom svom pohodu protiv Bosne Fatih je pao pred Jajce 12 jula, a povukao se ispod njega 22 avgusta 1464 god., nakon 41 dan. isp Stefanović, Ratovanje kralja Matije u Bosni, str. I5-18 Prema tomu usvojiti ovu godinu značilo bi istovremeno negirati da je ahdnama izdata 28 maja To pak činii nam se mnogo smjelije nego drukčije obrazlagati mnoge momente koji bi više govorili za 1464. godinu.

5) O značenju riječi jurt stan napram ordu vojni logor isp. J.H. Mordttnann u Der islam, IX, 1919, 106 i F. Kraelitz, Osmanische Urkunden... Wien 1922, str. 36 i sl.

6) Danas selo Milodraže, mjesni narodni odbor Brestovsko, srez Fojnica, zapadno od Bilalevca s lijeve strane ceste Sarajevo-Travnik.s 7) Legenda u pečatu glasi u prevodu: Nadu u oprost grijeha gaji Sejjid Abdulmedžid 8) Bosna - Brod jest Travnik 9) Legenda u pečatu glasi u prevodu: Zagovor vjerovjesnika (Muhammeda) želi Muhammed

OBJAŠNJENJE Milodraže, 28 maja 1463.

Ahd-nama sultana Mehmeda II bosanskim kaluđerima Spomenuti sultan zajamčuje bosanskim kaluđerima pod teškim zakletvama ličnu, vjersku i imovinsku slobodu i naređuje da ih u tom ne smije niko smetati.

Original je, kako će se to iz objašnjenja koja dolaze iza teksta vidjeti, nastao nešto prije 1654. godine, jer je u međuvremenu od 1654 do 1669 nastao onaj primjerak ahdname za koji se drži da je original i koji se kao takav naročito čuva u muzeju Franjevačkog samostana u Fojnici uokviren pod staklom. Taj primjerak, međutim, nije ništa više nego dosta neuspjela imitacija originala. On se danas sastoji iz dva dijela: starijeg (veličine 40,7 X 18,5 cm) na koji je kasnije nadolijepljen nov zaglavak ispisan crvenim mastilom. Taj dio nema ništa zajedničko s osnovnim dijelom. S tim nadolijepljenim dijelom ona ima vel.

60 x18,5 cm. Vidi tablu br. X. Pored ovoga quasi originala postoje još slijedeći prepisi ove povelje, i to: 1. U arhivu Franjevačkog samostana u Fojnici pet i to: acta turcica, fascikul VIII, br.1253 (veličine 42 x 26 cm), br.1254 (veličine 36,5 x 34 cm) i br.1255 (veličine 43,5 x 30 cm); fasc.

XII, br.2624 (ve1.42,5 x 34 cm) i fasc. XIII, br.

2956 (ve1.29,5 x 21,2 cm.; vidi tablu br XI).

2. U Franjevačkom samostanu u Kr. Sutjesci dva i to: jedan bolji i stariji (veličine 35,7 x 29 cm) a drugi mlađi i slabiji (veličine 33 x 26 cm). Oba su neregistrirana.

3. U direkciji Franjevačkog sjemeništa u Visokom jedan uokviren na zidu pod staklom, stariji ali neovjerovljen. Pripada samostanu Sutjesci.

4. U arhivu Srpske akademije nauka u Beogradu. Ovaj je primjerak objavio S. Kemura, zatim je dospio u ruke Truhelke koji ga je poslao Vl. Ćoroviću za spomenutu akademiju u kojoj ga je našao Gl. Elezović i ponovo izdao ne znajući za Kemurino izdanje.

5. U Kadićevoj kronici, GHB.bibl. u Sarajevu, sv.I, str.157. Ovaj je prepis uzet s quasi originala.

Među ovim primjercima postoje znatne razlike i nepodudaranja. Prema tim razlikama svi se oni mogu svrstati u slijedeće dvije kategorije: l. U prvu kategoriju spadaju fojnički prepisi br.1253 (citiramo sa F2) i br. 2965 (cit. sa F3),

bolji sutješki (cit sa S1), visočki (cit. sa V) i beogradski (cit. sa K i E prema spomenutim izdanjima). Svi su ovi prepisi bolji i stariji od quasi originala i svi, osim beogradskog - imaju potpun tekst. Među njima nema nikakvih bitnih razlika pa su stoga uzeti za podlogu ovoga izdanja.

2. Quasi original i svi ostali prepisi koji su uzeti s quasi originala imaju neke interpolirane dijelove i mnogo mlađi pravopis, a nedostaju im neki bitni dijelovi pa već stoga gube znatno od značaja i vrijednosti. No ipak su u ovom izdanju upotrijebljeni i neki od njih i to: quasi original (cit. sa Fl), fojnički br. 1255 (cit. sa F4) i drugi sutješki (cit sa S2) kao srestva za uporedivanje i eliminaciju.

Fojnički prepis br.1254 uzet je s quasi originala, a nastao je 1258-1842. god. (vidi pečat na ovjeri fojničkog naiba Seid Salih Hulusije). On ima i onaj kasnije umetnuti zaglavak quasi originala, a prepisan je za fra Mihovila Gujića. Potpuno je isti samo neovjerovljen i još mlađi fojnički prepis br. 2624 pa oni stoga nisu uopće uzeti u obzir u ovom izdanju, jer ne pretstavljaju ništa novo.

I z d a nj a : s. Kemura, Bilješke iz prošlosti bosanskih katolika i njihovih bogomolja po turskim dokumentima, Sarajevo 1916, str. 5 s prevodom na str. 6 (po beogradskom prepisu).

K. Gujić, Osvajač Bosne sultan Mehmed II i bosanski franjevci, Zagreb 1935, str. 9-10, s prevodom, str. 10-11 i faksimilom quasi originala, (turski tekst po quasi originalu također latinicom).

Gl. Elezović, Turski spomenici, Beograd 1940. knj. I. Str. 1139-1141, (također latinicom po beogradskom prepisu s prevodom).

Latinski prevod ima još: Fabianich, PD. Fermani editi e enditi …Firenza 1884, str. 64 po quasi originalu.

Srpsko-hrvatski prevodi još: Fra M. Batinić, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini. Zagreb 1881, sv. I. Str.132.

O.A. Knežević u Vijencu III, Zagreb 1881, str. 59.

Dr. J. Matasović, Fojnička regesta, Spomenik srpske akademije, knj. XLVIII, br.1. str 103.

K. Gujić u Novom beharu IV, Sarajevo 1936/37, str. 190.

Talijanski prevodi: Novinija, Pripisangie pocetka kraglievstva bosanskoga, P.PH. ab.

Occhievia, Epitome Vetustatum Bosnensis Provinciae ... Ancona 1776, str.114 Izdanje Kemure i Elezovića priređena su po nepotpunom beogradskom prepisu, a ostala izdanja i prevodi po quasi originalu i već stoga su nepotpuna i netačna.

Preuzeto iz djela Dr.Hazima Šabanovića, Turski dokumenti u Bosni iz druge polovine XV stoljeća; str. 200-201 i 204-205

O ljudskim pravima u islamu i odnosu islama prema ljudskim pravima postoje različita, a ne rijetko i oprečna mišljenja. Takva mišljenja su posljedica različitih pristupa i (ili) različitih metodoloških postupaka u razumijevanju, objašnjavanju i donošenju sudova o odnosu islama prema ljudskim pravima.

Ovaj rad je zamišljen kao diskurs o ljudskim pravima u islamu iz ugla svjetovnog pravnika. Koncepciran je tako, da, s jedne strane, pokaže da su ljudska prava i njihova zaštita neprolazna esencijalna odrednica islama, a s druge strane, da progovori o kreativnoj ulozi pravnog učenjaka u razvoju, opčenito islamskog prava, i osobito onog njegovog dijela koji se odnosi na zajamčenje i zaštitu ljudskih prava.

Dosljedno postavljenom cilju, rad je podijeljen u četiri poglavlja unutar kojih se razmatraju samo neka osnovna pitanja odnosa islama prema ljudskim pravima. Pri tome treba imati u vidu činjenicu da je i za elementarno razumijevanje položaja ljudskih prava u islamu, neophodno pojmovno odrediti islamsko pravo, njegovu prirodu i izvore. Zbog toga su u prvom poglavlju ovog rada date napomene o islamskom pravu, njegovoj prirodi i izvorima. Na kraj je iznesen sintetički sud u obliku rezimea o ljudskim pravima u islamu i odnosu islama prema ljudskim pravima.

1. NAPOMENE O ISLAMSKOM PRAVU Dok je pravo u zapadnoj civilizaciji ljudska tvorevina, u islamu, pravo je Božija kreacija. Iz tog, bitnog svojstva islamskog prava, proizlazi da je ono sastavni dio Božije Objave - element sveukupnog kur'anskog mozaika.

Zbog toga što je ljudska tvorevina, pravo u zapadnoj civilizaciji ima svoj početak i kraj. Nastaje stvaranjem organizirane ljudske zajednice (države), a prestaje njezinim nestankom. U međuperiodu, sve mijene unutar te ljudske zajednice - humane i nehumane, demokratske i antidemokratske, evolutivne i revolucionarne, religiozne i antireligiozne, i kakve još neoblikuju pravo.

Unaprijeđuju ga ili unazađuju, deformiraju ili ispravljaju, ideologiziraju ili dezideologiziraju, politiziraju ili depolitiziraju. Radi toga se može ustvrditi da je pravo u zapadnoj civilizaciji ogledalo i izraz stanja i mijena ljudskih zajednica, koje joj pripadaju. Ponekad, pravo su im mirne rijeke. Ponekad pak buktinje, sablje, maslinove grančice.

Katkad opet, zapisi i knjige mudrosti.

Nerijetko, zapisi i pohvale gluposti i grubosti.

Kao Božija tvorevina, islamsko je pravo vanhistorijska kategorija - nema vremenskog početka i kraja. To znači da islamsko pravo prethodi nastanku ljudske zajednice i postoji nezavisno od nje. Zbog toga, naprijed naznačene mijene u toj zajednici, ne mogu "deformirati" ili "unaprijediti" islam-

sko pravo. Ono je, naime, ideal koga ljudski (iz)um ne može doseći. U svom trajanju, islamsko je pravo Božiji amanet ljudima i njihovoj zajednici da se u uređivanju međusobnih odnosa i sveukupne organizacije zajednice i njezinog opstojanja pridržavaju njegovih neprolaznih odredbi. Pored ostalog, i po ovoj - pravnoj dimenziji, islam je vjera zakona.

Kao Božija tvorevina i vanhistorijska pojava, islamsko pravo ne može biti predmet historijske nauke. Međutim, njegovo otkrivanje, razumijevanje i formuliranje predmet je posebne nauke - fikh. S obzirom na svoj predmet pravna nauka podrazumjeva (i zahtijeva) kreativnu ulogu čovjeka (pravnog naučnika) u otkrivanju pravnih normi u izvorima islamskog prava, i njihovo formuliranje, sistematiziranje i klasificiranje u grane prava kojima pripadaju (građansko, krivično, bračno, porodično itd.). Zbog toga je pravna nauka u islamu jedna od najstarijih i najrazvijenijih naučnih disciplina. Izvori islamskog prava su: Kur'an, sunnet, idžma i kijas.

Nešto više rećićemo o Kur'anu i kijasu, a dva preostala izvora skicirati ćemo u najkraćim crtama.

Kur'an je osnovni izvor islamskog prava. S obzirom na vrstu propisa koji su objavljeni, područje njihove primjene i opće uslove života, vrijeme poslaničke misije Muhammeda (a.s.) može se podijeliti na dva perioda mekanski i medinski period.

U mekanskom periodu, objavljeni propisi prvenstveno su usmjereni na moralno pročišćenje pojedinca, njegovo snaženje i učvršćenje u vjeri islama.

U medinskom periodu objavljeni propisi usmjereni su na zajednicu - njezinu organizaciju, uređenje i učvršćenje.

Bitna novina u iskazivanju islama, u odnosu na prethodni period, jest konstituiranje ummeta-zajednice vjernika. U tom je periodu Božiji Poslanik naročito aktivnost usmjerio na organizaciju i pravno uređenje ummeta u gradu Medini.

Sunnet su postupci ili praksa Muhammeda (a.s.) zabilježena u obliku izjava (riječi), djela ili poslanikovog prešutnog odobravanja tuđih riječi, djela ili postupaka.

Idžma' (konsenzus) su usaglašena mišljenja islamske uleme o pojedinim pravnim pitanjima.Kijas (analogija) je metoda rješavanja konkretnog slučaja po uzoru na rješenje ranijeg slučaja.

Ako uporedimo ovaj izvor, sa ostalim izvorima islamskog prava, uočit ćemo bitnu razliku. Dok ostali izvori sadrže pravne norme za rješavanje konkretnih slučajeva, kijas ovlašćuje sudiju, i omogućava mu, stvaranje pravne norme za konkretan slučaj.

Zbog toga ovaj izvor islamskog prava zahtijeva kreativnost sudije u primjeni prava, koja vodi stvaranju pravnih normi u duhu ostalih izvora islamskog prava.

U metodološkom smislu, Kijasu kao izvoru islamskog prava, vrlo je slično angloameričko precedentno pravo. U njemu se, kao i u Kijasu, polazi od osnovne ideje iz rješenja ranijeg slučaja. Ta se ideja razrađuje posebnim metodološkim postupkom i primjenjuje na novi - u bitnim elementima identičan slučaj.

Islamsko pravo je konstituens (sastavnica bez koje fenomen o kojem je riječ ne može postojati) vjere islama.

Zbog toga vjerovati u Božiju Objavu, znači pravno se obrazovati, razvijati vlastitu pravnu svijest i pravnu kulturu.

To je put sticanja i afirmacije vlastite pravne ličnosti, na temelju koje pojedinac postaje subjekt punog kapaciteta svih ličnih, građanskih i političkih prava. Ponašati se u skladu sa tim, znači trajno doprinositi državotvornom stasanju svoga naroda i jačanju svoje države.

2. KUR'AN I LJUDSKA PRAVA O odnosu islama prema ljudskim pravima u našoj javnosti nedovoljno se zna. Pri pomenu ljudskih prava, asocijacije idu prema dokumentima zapadne civilizacije o tim pravima. Za razliku od zapadne civilizacije, u čijem okrilju je u dva posljednja stoljeća doneseno više dokumenata (povelja, deklaracija, konvencija) o ljudskim pravima čiji su rodonačelnici američka Deklaracija o nezavisnosti i francuska Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, u islamskom je svijetu takvih dokumenata neuporedivo manje.

Iz toga bi, međutim, bilo pogrešno zaključiti da islam poklanja manju pažnju ljudskim pravima.

Objašnjenje treba tražiti u činjenici što Kur'an, kao Božija objava i izvor islama, sadrži i propise o dužnostima i pravima ne samo moralne već i pravne prirode. U islamu, pravo uopće, pa prema tome i pravo o ljudskim pravima, jest, Božija, a ne ljudska tvorevina. Univerzalna priroda islama, u izvjesnom smislu isključuje potrebu, ili tu potrebu bitno smanjuje, za donošenjem pravnih dokumenata o ljudskim pravima.

Kao ilustracija rečenog, neka posluže zaključci do kojih smo došli analizom Kur'ana sa stanovišta

jamčenja i zaštite ljudskih prava.

Kur'an je najpotpunija povelja o ljudskim pravima utemeljena na slijedećim načelima: Sveta knjiga je skup preporuka, zakona i postupaka koji pravdu čine mogućom; smirivanje mržnje, gnjeva i neprijateljstava zaštitom prava nedužnog i pravednog; sudska vlast ne smije biti instrument vlasti; pravedan cilj zahtijeva časno i ispravno djelovanje.

U posljednjem načelu postavljen je odnos cilja i sredstava. Iz njega proizlazi da islam odbacuje dva načina postizanja cilja (ono što je u zapadnoj tradiciji poznato kao makjavelizam) i to: težiti nepravednom cilju pod prividom dobra i zakonitosti; težiti pravednom ciiju nečasnim sredstvima.

Ljudska prava razvrstana su u pet grupa - opća prava, prava u oblasti ekonomije, politike, kulture i sudstva.

Iz grupe općih prava izdvajaju se: život kao najviše dobro, što podrazumijeva da spasiti jedan život, znači spasiti cijelo čovječanstvo; sloboda je svojstvena čovjeku jer je on stvoren kao slobodan, a u Božijoj naravi nema mjesta za silu i prinudu; pravo na mir, a mir u islamu ima svetu narav koju ne treba potresati izuzev kada su silom oduzeti sloboda govora, ljudska prava, nezavisnost i sloboda volje.

Iz grupe političkih prava izdvajaju se: vrhovna vlast pripada svim ljudima i svako je kao polog primio (od Boga) odgovornost upravljanja; pravo na različito mišljenje je javno pravo i svako ima pravo da ga javno iskazuje.

To ne proturiječi temeljnom kur'anskom načelu tewhida (jednosti), jer ono ne traži jednoobraznost, već stalno prevazilaženje suprotnosti i sukoba kako bi se (oni) preobrazili u sporazume. Zaokružujući izloženo, valja reći da kur'ansko načelo o poštovanju ljudskih prava traži od ljudi da tragaju za društvenim poretkom koji će uvažavati i štititi ta prava.

3. DOKUMENTI O LJUDSKIM PRAVIMA U ovom radu opredijelili smo se za dva dokumenta o ljudskim pravima. To su: Medinska povelja i Kairska deklaracija ljudskih prava u islamu.

Dva su kriterija odlučila njihov izbor.

Prvi - univerzalna priroda tih dokumenata. Drugi - historijski aspekti. Naime, Medinska povelja je dokument sa samog početka historije islama, a Kairska deklaracija je dokument savremenog doba. Njihovim upoređivanjem dolazi se do nedvosmislenog zaključka da oni, bez obzira na značajne razlike, svjedoče u historijskom kontinuitetu, da su ljudska prava kao Božiji milodar čovjeku, konstantna i neprolazna esencija islama.

3.1. Medinska povelja Prve godine po Hidžri, odnosno 623. gregorijanske godine, donesen je prvi pravni dokument u islamu pod nazivom Medinska povelja. U Medini toga vremena, osim pripadnika islama,

živjeli su ljudi i njihove zajednice, jevrejske i kršćanske vjeroispovijesti. lako je jedan od temeljnih kur'anskih principa dobrovoljnost u prihvaćanju islama i vjerovanju, činjenica doticaja ljudi i njihovih zajednica različite vjeroispovijesti, na tom prostoru, bila je jedan od razloga donošenja Medinske povelje. Dakako, ne i jedini razlog.

Medinski period islama jest završno vrijeme u kojem je Muhammed a.s. primao Božiju objavu. To nije isključilo potrebu da se ljudskim djelom - pravnom normom - uređuju odnosi u tadašnjem društvu grada Medine. Dakle, Medinska povelja je za razliku od Božije (kur'anske) objave, ljudsko djelo. Po prirodi stvari, kao ljudsko djelo, Medinska povelja izražava uvjerenja, stavove i stremljenja njenih tvoraca o pitanjima koja uređuje.

Medinska povelja nastajala je sukcesivno. Ovo proizlazi iz činjenice da se neke njene odredbe, istina jezički različito izražene, ponavljaju. Otuda se u literaturi navodi različit broj članova (52 ili 70) koje ona sadrži.

Svojim nastankom Medinska povelja svjedoči da je Muhammed a.s., njen inspirator i kreator, bio čovjek reda i zakona, jer je takav pravni dokument mogao jedino nastati na temelju svijesti o značaju prava i zakona za postojanje i funkcioniranje ljudskog društva.

Te činjenice, kao i neki drugi momenti vezani za nastanak Medinske povelje, govore da je ona rezultat sporazuma relevantnih pojedinaca i

grupa na koje se odnosi. Sporazumu na temelju koga se stvara pravni dokument nužno i logično prethodi argumentirana razmjena i sučeljavanje mišljenja o predmetu koji ureduje. To je temeljno demokratsko pravilo svake procedure iz koje nastaje pravna norma. Dosljedno tome slijedi da je Medinska povelja koncipirana i pravno uobličena na principu dermokracije.

S obzirom na grane prava kojima pripadaju, norme Medinske povelje mogu se grupirati na one koje uređuju organizaciju društva, financije i porez, ponašanja za vrijeme rata, kažnjavanje zločina (krivične norme), prava i dužnosti stanovnika grada Medine, lokalnu samoupravu i dr. Iz toga se može zaključiti da su Medinskom poveljom uređena sva bitna pitanja organizacije i funkcioniranja društva grada Medine i ponašanja njegovih članova. Radi se,dakle, o konstitucionalnom pravnom dokumentu - dokumentu koji se s pravom može označiti kao ustav. Dokument takvog pravnog ranga i značaja, pretpostavlja postojanje ljudske zajednice koja ima atribute državne zajednice.

Prema tome, društvo grada Medine iz prve godine po hidžri, jest društvo koegzistencije ljudi i zajednica različitihvjeroispovijesti na temelju ustavno-pravnog akta čijem donošenju je prethodio demokratski sporazum.

Potvrde tog demokratskog principa sadržane su u više odredaba Medinske povelje kao npr. o slobodi vjeroispovijesti za nemuslimane, slobodi orga-

niziranja nemuslimana u vjerske zajednice, jednakopravnosti svih bez obzira na vjersku pripadnost i druga statusna određenja, dužnost svih da se pridržavaju propisanog, ili u savremenom značenju načelo zakonitosti u ponašanju i postupanju svih pojedinaca i institucija, kažnjavanje zločina i njegovih izvršilaca bez obzira na njihovu pripadnost, zaštitu kućnog praga, ili u savremenom značenju zaštitu nepovredivosti stana.

Pravni dokument čije su norme takvog sadržaja (prava i slobode gradana), nivoa (principi) i ranga (ustavni), s pravom se može označiti i kao povelja o ljudskim slobodama i pravima.

Kada se ima u vidu činjenica da je Medinska povelja pravni dokument iz početka 7. stoljeća, koje je na europskom kontinentu u dubokoj sjeni početka srednjeg vijeka punog klasnih, staleških, vjerskih i kakvih li još statusnih određenja, bacanje svjetla na nju, osim historijskih, ima i savremene dimenzije. Neki principi na kojima je utemeljena Medinska povelja imaju, osobito na ovim prostorima, trajnu i neprolaznu vrijednost 3.2. Kairska deklaracija Početkom 80-ih godina prošlog stoljeća u islamskom svijetu načinjeni su djelotvorni koraci u pravcu međunarodne kodifikacije ljudskih prava.

Oni su motivirani saznanjem da praksa u pojedinim islamskim zemljama odstupa ili čak znatno odstupa od garancija i zaštite ljudskih prava sadržanih u Kur'anu.

Zbog toga je bilo potrebno donijeti odgovarajući međunarodno-pravni dokument, koji bi zatim svaka islamska zemlja putem ratifikacije prihvatila kao pravno obavezujući akt u svom pravnom sistemu. Takav dokument, pod nazivom Kairska deklaracija ljudskih prava u islamu donesen je početkom avgusta 1990. godine na zasjedanju Islamske konferencije u Kairu.

Kairska deklaracija u osnovi je pozitivno-pravna kodifikacija kur'anskih načela i propisa o ljudskim pravima.

Ono što je Opća deklaracija OUN o ljudskim pravima iz 1948. godine na

globalnom planu, to je Kairska deklaracija za islamski svijet. Ona je moderni pravni akt, koji kvalitetom svojih odredaba ne zaostaje za svjetskim i evropskim dokumentima o ljudskim pravima donesenim u drugoj polovini 20. stoljeća.

Odredbe Kairske deklaracije izražavaju islamski univerzalizam. Islamski univerzalizam Kairske deklaracije ogleda se, pored ostalog, i u sveobuhvatnosti njenih odredaba koje uređuju, kako ljudska prava u užem značenju tog pojma (lična, građanska, politička prava), tako i ekonomska, socijalna, kulturna i dolaze do ekoloških prava, koja su, u zapadnoj civilizaciji, tek tekovina druge polovine 20. stoljeća.

Ako sadašnji položaj Bošnjaka sagledavamo u svijetlu garantiranja i zaštite ljudskih prava prema islamskim i zapadnim dokumentima, valja reći: U tradiciji Bošnjaka islam, pa prema tome i njegovo poimanje ljudskih prava su sržne vrijednosti. Doživjeli su, medutim, da im agresori zbog toga što su to što jesu, i što su započeli tragati za društvenim poretkom koji će im garantirati i štititi individualna i kolektivna prava ne samo poremete svetost mira, već da ih genocidom doslovno biološki ugroze. Zbog toga je njihovo pravo postala i njihova dužnost, da braneći sebe brane i druge, jer ko spasi jedan život, kao da je spasio cijelo čovječanstvo.

4. ULOGA ISLAMSKOG PRAVNOG UČENJAKA U RAZVOJU I ZAŠTITI LJUDSKIH PRAVA U historiji pravne nauke u islamu, jedan Bošnjak - Hasan Kafija Pruščak (1544.-1615.) ostavio je neizbrisiv trag.

U svom kapitalnom pravnom djelu "Metoda uvođenja u jurisprudenciju" (pravnu nauku), ali i u drugim pravnim djelima, Hasan Kafija je princip zakonitosti uzdigao na vrh pravne prakse. Bio je svjestan, da se taj princip, ni teorijski, a osobito praktično, ne može ostvariti bez uredenih sudskih postupaka.

Kafija je pokazao u kojoj mjeri Kijas, kao izvor islamskog prava, omogućava ljudsku kreativnost u tumačenju važećih pravnih stavova. Njegovo tumačenje stava: "kazniće se prema primjerima za slična djela" na slučaju rodoskrvnuća,

izmijenilo je dotadašnju pravnu praksu iza koje su stajali svi islamski pravni autoriteti, prema kojoj je počinioca prekršaja mogao svako na licu mjesta najoštrije kazniti. Kafija je zauzeo stav da se i u takvom slučaju počinilac prekršaja može kazniti samo u zakonito sprovedenom sudskom postupku na osnovu dokaza o krivici. Taj pravni stav postao je sastavni dio islamske pravne nauke i prakse. Dakle, Kafija je umjesto dotadašnjeg principa vršenja "narodne pravde" na licu mjesta, uspostavio princip zakonitog vršenja pravde u sudskom postupku i za najteže prekršaje.

Zakonitost u sankcioniranju prekršaja na evropskom će kontinentu postati princip tek dva stoljeća kasnije, nakon francuske građanske revolucije 1789. godine.

Besjeda o Hasanu Kafiji Prušćaku u današnjem vremenu, osim simboličkog povoda (četiri i po vijeka od rođenja), baca naglasak na bitan značaj principa zakonitosti u njegovom najopćenitijem značenju u funkcioniranju svih državnih mehanizama, a naročito onih u kojima se odlućuje o pravima, dužnostima i odgovornostima. Poštivanje ovog vrhunskog pravnog principa u praksi država i međunarodnih institucija sigurna je brana od zloupotrebe i arbitrenosti vlasti; uslov zaštite dostojanstva ličnosti, njezinih prava i sloboda. Istovremeno, to je pokazatelj kvaliteta i samopoštovanja države ili međunarodne institucije.

Bosna i Hercegovina se na drastičan način uvjerila u to šta znači nepoštivanje principa zakonitosti u međunarodnom pravu. Tako se velikosrpska agresija, kao najgrublji oblik ugrožavanja njene teritorijalne cjelovitosti i državne nezavisnosti, u toku njenog trajanja pa i danas, u nekim međunarodnim krugovima pokušava(la) predstaviti kao "sukob zaraćenih strana".

Rezime Ljudska prava u svojoj su punoći i univerzalnosti konstantna, neprolazna i esencijalna odrednica časnog Kur'ana i vjere islama, te kao Božiji milodar čovjeku, ona su neodvojivi, neprenosivi i neotuđivi atribut čovjekove ličnosti.

Kur'anske odrednice - ubiti jednog čovjeka, isto je kao ubiti cijelo čovječanstvo i, Božija je zapovijest čovjeku da traga za društvenim poretkom koji će mu Božiji milodar ljudskih prava najbolje jamčiti i štititi, upečatljivo svjedoče o

apsolutno pozitivnom ovozemaljskom odnosu islama prema ljudskim pravima.

Iz tih, i niza drugih razloga koji imaju svoje duboke temelje u odrednicama Kur'ana časnog, Kur'an je vrhunski kodeks (judskih prava. U tome treba tražiti objašnjenje zbog čega je u islamu, u poređenju sa zapadnom civilizacijom, doneseno vrlo malo dokumenata o ljudskim pravima.

Praksa u zaštiti ljudskih prava u nekim islamskim zemljama pokazuje da se Kur'anske zapovijesti o ljudskim pravima pogrešno tumače i primjenjuju, a ponekad i direktno krše.

Ne zaboravimo nikad Kur'ansku zapovijest - čovjek duguje pokornost jedino Bogu i Njegovoj volji!

Literatura Kur'an, prijevod dr. Enes Karić Dokumenti: 1.

2.

3.

4.

5.

Medinska povelja (1.g. po Hidžri, odnosno 623.)

Deklaracija nezavisnosti (1776.)

Deklaracija prava čovjeka i građanina (1789.)

Univerzalna deklaracija ljudskih prava (1948.)

Kairska deklaracija ljudskih prava u islamu (1990.)

Spisi: 1. Hasan Kafija Pruščak: Izabrani spisi, Amir Ljubović i Fehim Nametak, "Veselin Masleša", Sarajevo 1983.

2. Ljudska prava u kontekstu islamsko Zapadne debate, priređivač dr. Enes Karić, Pravni centar Fond otvoreno društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1996.

3. Evropa i islam, Hišam Džait, Starješinstvo Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, Sarajevo 1985.

4. Susret čovjeka i prirode, Seyyed Hossein Nasr, "Svjetlost" Sarajevo, 1992.

5. Islam i razum, dr. Abdulhalim Mahmud, Kaderijska tekija u Čeljigovičima, Sarajevo 1993.

6. Povijest islamske kulture i civilizacije, Nijaz Šurkić, Islamski teološki fakultet, Sarajevo, 1989.

7. Istorija šarijetskog prava, Mr. Fikret Karčić, Islamski teološki fakultet, Sarajevo 1987.

8. Medunarodna zaštita ljudskih prava, Fikret Karčić, Glasnik Rijaseta Islamske zajednice br. 1-2/92, Sarajevo 1992.

U Mariboru 8. in 9. maja 2002. je održan Okrogli sto. Zapaženo izlaganje je imao i predstavnik Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije. Zbog aktualnosti događaja u cilju dostizanja postavljenih ciljeva i zadataka BKSS, izlaganje predstavnika donosimo nepromijenjeno.

BOŠNJAŠKA SKUPNOST V SLOVENIJI UVOD Spoštovane dame, cenjeni gospodje, v imenu Bošnjaške kulturne zveze Slovenije vse navzoče najprej lepo pozdravljam. Zelo sem vesel povabila organizatorja in še posebej ga cenim zato, ker imamo Bošnjaki v Sloveniji prvič možnost spregovoriti o svojem položaju na tako eminentnem srečanju.

Duhovno bogastvo nekega naroda se meri predvsem po obsegu kulturnega ustvarjanja. Bošnjaki imajo bogato kulturno tradicijo, ki pa je bila v zadnjih 100 letih zatirana. A narod brez kulture ni narod, saj je z načrtnim zatiranjem bošnjaške kulture zatirana tudi nacionalna identiteta Bošnjakov.

Predstavitev položaja bošnjaške skupnosti bi začel z mislijo grškega misleca, ki je rekel približno takole: »Moja država je tam, kjer se počutim najboljše«.

Ta izrek je imel do nedavnega svoj smisel. V zadnjem času pa je čutiti vse večjo nestrpnost do Bošnjakov, kajti Bošnjaki kot pripadniki islamske veroizpovedi čutijo splošni pritisk z različnih strani, še posebej po nesrečnem 11. septembru.

Dovolj zgovoren dokaz za to so pisani mediji. Mogoče samo podatek iz »Poročila o človekovem razvoju Slovenije za 2000 - 2001«, v katerem je bila objavljena anketa, kjer so naši sodržavljani na vprašanje »Koga bi najmanj želeli imeti za soseda« odgovorili tako,

da so na prvo mesto postavili Rome, na drugo mesto pa muslimane, med katerimi je v Sloveniji največ Bošnjakov. Novinar Boštjan Videmšek je v svojem prispevku v reviji Glamour navedel podatek, da je pred leti v anketi, ki jo je izvedla Mediana, 70% Slovencev izjavilo, da bi se izognili srečanju s pripadnikom islama in s tem tudi z Bošnjaki. Ta trend je danes še večji, saj se je očitno pokazal pri onemogočanju izgradnje Islamskega kulturnega centra v Sloveniji.

Da bi na kratko predstavil bošnjaško skupnost v Sloveniji, si lahko pomagam s samo ta trenutek znanimi splošnimi podatki. Zaenkrat v Sloveniji in Bosni ni strokovnjaka, pa tudi prave volje ne, da bi se znanstveno poglobili in podrobneje prikazali družbeni, socialni in ekonomski položaj Bošnjakov v Sloveniji, pa tudi to, kdaj so Bošnjaki začeli naseljevati te prostore. Da so se prebivalci slovenskega prostora srečali z islamom veliko prej, kot se danes misli in s tem neposredno tudi z Bošnjaki, je dokaz mošeja, ki je bila zgrajena v Logu pod Mangartom v času prve svetovne vojne. Tudi udomačeni priimki v Sloveniji kot so Turek, Turk ipd. so verjetno povezani z vdorom Turkov na te prostore, ki so kasneje tu ostali in bili pokristjanjeni.

Tudi podatek iz arhivov, da je bil leta 1912 islam v Sloveniji priznan kot državna veroizpoved, je dovolj zgovoren dokaz o prisotnosti muslimanov Bošnjakov na teh prostorih. Obstajajo dokumenti, ki dokazujejo, da je do 1941. leta v Ljubljani obstajal »IMANAT«, ki ga je vodil vojaški kurat, da je 1927. leta državna uredba 05112 predpisala vodenje matičnih knjig za muslimane in da je konec leta 1930 in v drugi polovici

štiridesetih let na ljubljanskih muslimanskih Žalah (danes jih več ni, tu imajo Ljubljančani vrtove), pokopanih okoli 100 umrlih.

Vse to priča o zgodovinski prisotnost muslimanov na teh prostorih.

BOŠNJAKI Govoriti o problemih bošnjaške skupnosti ni mogoče, ne da bi omenili nekatera dejstva. Po zadnjem popisu prebivalstva iz leta 1991 je v R. Sloveniji živelo 29.719 ali 1,5% prebivalstva, ki so se v nacionalnem smislu opredelili kot Muslimani. V etničnem smislu so prebivalce v Bosni in Hercegovini tudi Turki imenovali Bošnjaki, potem pa se je to ime oprijelo samo prebivalcev, ki so sprejeli islam. To sem izpostavil zato, da ne bi v predstavljanju bošnjaške skupnosti prihajalo do pomote in vprašanj o tem, kdo sploh Bošnjaki so. Skratka,

definicija nacionalnosti Bošnjak je sledeča: Bošnjaki so muslimani južnoslovanskega izvora, prebivalci Bosne in Hercegovine, Srbije, Črne Gore, Kosova, Hrvaške, Makedonije, Sandžaka in Slovenije, ki so v davnih časih sprejeli islamsko veroizpoved. Bošnjake muslimanske veroizpovedi so vedno obravnavali kot pripadnike Orienta kljub dejstvu, da je islam v Evropi prisoten že skoraj 1.300 let. Zavračanje njihove vere, kulture in običajev je posledica vsesplošnega strahu pred islamom.

V nekdanji skupni državi so imeli Bošnjaki status naroda. Zaradi tega se tako Bošnjaki v Sloveniji kot tudi jaz osebno ne počutimo kot novodobna manjšina. Z razpadom skupne države so ta status izgubili povsod razen v Bosni in Hercegovini. Tam pa so jim sosedje z obeh straneh namenili izginotje. Zaradi tega ima vsa bošnjaška populacija s področja bivše skupne države za svojo matično državo Bosno in Hercegovino. Čeprav so tudi Bošnjaki prispevali k osamosvojitvi Slovenije, če ne drugače vsaj takrat, ko se je izvedel plebiscit, sploh niso razmišljali o lastnem statusu v prihodnosti oz. niso vedeli, kaj pravzaprav to pomeni za njih. Kot sem že omenil, so izgubili vse narodnostne pravice, torej pravice, ki so jih imeli kot narod v bivši skupni državi, v svoji novi državi Sloveniji pa so pridobili samo osnovne državljanske pravice tj. individualne pravice. Kakšne so te pravice, je vsem dobro znano. Čeprav številčno bošnjaška skupnost ni majhna, je v kulturnem in duhovnem smislu v najslabšem položaju. Zgovoren je tudi podatek, da v Sloveniji ni mesta, v katerem bi se katera od ulic ali trgov imenovala po bošnjaškem kulturniku. To moram poudariti, saj je v Bosni kar nekaj mest, kjer se ulice ali trgi imenujejo po slovenskih kulturnikih. Želim poudariti naslednje: bošnjaška skupnost v Sloveniji nima nobene infrastrukture za svoje delovanje, ne pisarne ne profesionalno zaposlenih oseb.

Poleg infrastrukture bi izpostavil še naslednje: nimamo dodatnega pouka v materinem jeziku, torej v bosanskem jeziku, nimamo niti najmanjše možnosti, da bi imeli kakšno oddajo na radiu, kaj šele na televiziji za Bošnjake v Sloveniji; v Bosni in Hercegovini je ravno nasprotno tam živeči Slovenci vse to imajo

• •

•

časopis, ki ga izdaja Bošnjaška kulturna zveza Slovenije, je šele letos dobil minimalno finančno podporo od Ministrstva za kulturo, nimamo bošnjaške knjižnice, prav tako ne bošnjaškega informativnega centra.

Skratka, nimamo ničesar. In kar je najbolj žalostno, ni nobene spodbude in volje ne s strani naše nove ne s strani naše matične države, da bi te težave rešili. Pozitivno oceno bi lahko dali samo Ministrstvu za kulturo in njegovem oddelku za manjšine, ki skuša z javnimi razpisi finančno pomagati kulturnim društvom in zvezam manjšin. Tu se pojavi paradoks: strokovna skupina, v kateri ni predstavnikov manjšin in za katero bi lahko rekli, da ni primerno usposobljena za ocenjevanje ustreznosti projektov manjšin, ocenjuje in odloča o kvaliteti in s tem tudi o kulturnih potrebah manjšin. Tu je potrebno poudariti, da se vsako leto pri razpisih zahteva vse večja profesionalnost, česar pa ljubiteljska društva niso zmožna izpolniti. S tem se posledično ruši razmerje v društvih, saj s svojim amaterskim delom in prenizkimi finančnimi sredstvi niso sposobna doseči višji nivo. Že v začetku onemogočiti, da bi manjšine pokazale svojo kulturo na visoki organizacijski ravni, je tudi en vid asimilacije.

• •

Želel bi poudariti tudi status beguncev v Sloveniji. Sem sodijo samo Bošnjaki iz Bosne in Hercegovine. Ta status še vedno ni urejen in najbolj žalostno je, da ga država noče, poudarjam noče urediti. 10 let življenja kot begunec, za nekatere generacije 10 najlepših mladostnih let, je žalost in beda. Beda tistih, ki so bili pregnani in žalost tistih, ki so jih sprejeli in jim ne dovolijo, da bi uredili najbolj elementarne človeške potrebe. So ljudje brez vsakršnega statusa. Samo z eno potezo bi država Slovenija pokazala in dokazala svojo demokratično opredelitev. Večina tistih, ki so takrat imeli šest ali sedem let, so že sprejeli kulturo bivanja večinskega naroda. Nekateri niti ne pomislijo, da bi se vrnili v Bosno, kajti državo Slovenijo imajo za svojo državo, še posebej mlajši, ki so svojo osebnost začeli formirati tu. Ko so bili pregnani, se niso zavedali, kaj to pomeni. Danes pa bi jih država Slovenija najraje vrnila nazaj.

Kako hud udarec bi država v tem primeru zadala tem mladim ljudem, je brezpredmetno omenjati.

Nedavni popis prebivalstva naj bi med

drugim pričal tudi o slovenski demokratični družbi. Samo pogled na popisni obrazec, kjer so navedene nacionalne pripadnosti Slovenec/ Slovenka, Madžar /Madžarka, Italijan/ Italijanka in kategorija drugi govori o enakopravnosti ostalih državljanov z matičnim narodom. To, da v popisu že vnaprej ni navedena možnost, kjer bi se “drugi” prepoznali, je en vid asimilatorne politike, ki jo izvaja država. Človek dobi občutek, da se vse to izvaja načrtno, kar je tudi verjetno res. Zaradi tega tudi upravičeno dvomimo o poštenem štetju prebivalstva. Zato v tem trenutku še ni mogoče govoriti o kulturnem pluralizmu.

REŠITEV Zaradi zgoraj naštetih dejstev ter ureditve položaja bošnjaške skupnosti v Sloveniji in s tem neposredno potrditve demokratične družbe, predlagamo naslednje: Kratkoročno: da Slovenija iz postavk MK bošnjaški skupnosti omogoči stalen vir financiranja, da se za potrebe Bošnjaške kulturne zveze in s tem tudi bošnjaške skupnosti zaposli profesionalni delavec in sicer Bošnjak, ki bi bil v breme Ministrstva za kulturo RS, da se za začetek omogoči kolikor toliko ustrezna infrastruktura, da se najmanj dvakrat tedensko vsaj po eno uro omogoči program na radiu v bosanskem jeziku, da se najmanj dvakrat na mesec omogoči program za Bošnjake na nacionalni TV, da se odpre bošnjaški oddelek v eni od ljubljanskih knjižnic, da se na oddelku za južnoslovanske jezike na ljubljanski univerzi odpre katedra za bosanski jezik da se do ureditve zgoraj naštetega odpre bošnjaški informativni center.

• • • • • • • •

V čim krajšem roku: priznanje statusa manjšine Bošnjakom.

•

Namesto zaključka: S priznanjem statusa manjšine bi imeli enake možnosti kot jih imajo do zdaj z Ustavo priznane manjšine. Samo na ta način bo naša nova domovina, ki jo izredno cenimo in jo imamo za svojo, uredila za nekaj generacij Bošnjakov zadeve, ki se bodo slej ko prej morale urediti. Mišljenje nekaterih politikov pa tudi naših sodržavljanov češ, da se bomo

skozi čas asimilirali, je nevarno tako za multikulturalnost kot tudi za ohranjanje identitete Bošnjakov in nenazadnje tudi za demokracijo. S priznanjem bošnjaške in tudi drugih še nepriznanih manjšin bi se država še bolj stabilizirala in bi svoje moči lahko usmerila k napredku ter boljšemu življenju svojih državljanov. Na koncu bi vam prebral pismo neke mame, ki ga je naslovila na Mirovni inštitut.

Lep pozdrav, sem mama šestošolca Jana iz okolice Ljubljane. Jan obiskuje šesti razred prijazne, srednje velike (200 učencev) vaške šole. Pred nekaj dnevi sva ponavljala zgodovino in sem se nemalo začudila, ko je o islamu izjavil: "Islam se je širil z orožjem." Seveda sva o tem debatirala, saj se s to njegovo izjavo nisem strinjala. Pogledala sva v zvezek, kjer so zapisali o islamu pet točk, v drugi točki govorijo o Mohamedu, v tretji točki pa o koranu. Tam piše:"Nauki islama so zapisani v koranu - islamsko sveto pismo.

Islam naroča svojim pristašem širjenje vere tudi z orožjem." Res pa je, da v učbeniku, na 94. strani piše o koranu bolj podrobno in v enem stavku govori o tistem "TUDI z orožjem". Ker sem sociologinja me moti, da se pri pouku poudarja nasilna stran islama, saj vemo, da tudi džihad ni v prvi vrsti vojna z orožjem,

temveč naroča uporabiti prej druga sredstva. Živimo v katoliškem okolju, kjer je verska in nacionalna nestrpnost tako rekoč nezavedno vedno prisotna, zato me skrbi, da je eden od dveh stavkov v zvezku mojega sina nekako negativno in nestrpno nastrojen.

Kaj mislite?

Mama Upam, da bo ta okrogla miza doprinesla k rešitvi problemov bošnjaške in tudi dru-

gih skupnosti, da bodo Bošnjaki s svojo kulturo in tradicijo sprejeti s strani večinskega naroda kot enakopravni del slovenskega kulturnega prostora, kajti samo tako bomo s skupnimi močmi pripomogli k sožitju različnih kultur, ki na slovenskem prostoru stojijo tako tesno druga ob drugi. Že na začetku sem omenil tradicijo. Končal bi z besedami, da tradicija ni pepel preteklosti, temveč plamen prihodnosti.

Fahir Gutić

DRUŠTVO BOSANSKO-HERCEGOVAČKOG I SLOVENSKOG PRIJATELJSTVA »LJILJAN« Tržaška cesta 2 Ljubljana

Raspisuje

LITERARNI NATJEČAJ u bosanskom jeziku Sudjelovati na natječaju mogu državljani Republike Slovenije i državljani Republike Bosne i Hercegovine do 30 godina starosti sa stalnim ili privremenim prebivalištem u Sloveniji.

Avtori neka pošalju događaj (do 3 tipkane stranice) ili najviše 3 pjesme, napisane u bosanskom jeziku, i u tri izvoda na adresu: Društvo bosansko-hercegovskega in slovenskega prijateljstva »Ljiljan« Tržaška 2, 1000 Ljubljana sa naznakom » za literarni natečaj«.

Rok za odaju rukopisa je 30 juli 2002.

Uz tekstove avtori moraju priložiti svoje podatke (ime i prezime, godinu rođenja, adresu,zanimanje i telefonski broj).

Rukopise će ocjenjivati žirija društva i najbolje nagraditi: 1. nagrada 50.000 SIT 2. nagrada 30.000 SIT 3.nagrada 10.000 SIT Izabrana djela će biti objavljena u godišnjem biltenu Društva »Ljiljan« i u listuBošnjaške kulturne zveze Slovenije »Bošnjak«.

Nagrade će biti podjeljene na drugom susretu mladih stvaralaca 18 septembra 2002, povodom desete godišnjice Društva »Ljiljan«.

Društvo “Ljiljan”

P

rođe ljeto a evo dolazi već novo. Od svega mi u sjećanju ostade jedan gradić. Nisam mogla tek tako proći, a da ne stanem i ogledam si te kuče razbacane po svom nekom redu, taj skladni oblik građevina, tu kulu uzvišenu, taj Počitelj.

Prvi put se spominje 1444. godine.

Prvo što se može vidjeti jesu posljedice rata, koje su ostavile veliku ranu na tom historijskom gradu. Prije rata Počitelj je imao hiljadu stanovnika, od toga 90% Bošnjaka. Novopridošli stanovnici su Hrvati iz srednje Bosne, Vareša i Kaknja, koji očigledno pokazuju mržnju prema Bošnjacima, a tako i prema strancima, koji na tren stanu da bi se njihove oči nagledale tog bisera.

Malo se porodica vratilo u Počitelj, a oni kojima je to uspjelo doćekalo jih je provociranje, gađanje kamenicama, zabrana povratka i slićno sa strane novopridošlih Hrvata.

Hodajući sokacima između tvrdih i visokih zidova još uvjek se osjeti miris spaljenih kuća a suze same poteku niz lice kad koraci stanu pred srušenom Šišman Ibrahim pašinom džamijom, pokraj koje su složeni njeni ostaci, možda za obnovu ili za zaborav. A pored nje stoji usamljeno drvo- ciparis, donešeno iz Libana u XV. stoljeću.

Pod džamijom vodi put prema medresi, koja je nekad imala bogatu biblioteku, a u njoj sada živi 5-6 ljudi. Iznad svega se dižu kuće a svaka od njih ima pogled na čitav grad i rijeku Neretvu. Ta skladnost pokazuje na želju graditelja da niko nikom ne smeta i da svako ima pravo na vidik.

Nekako se u tom neredu i ruševinama vidi, da je svaka kuća imala glavni ulaz i kapidžik, koji je vodio u vrt punih čempresa, ruža, smokvi i loze grodža.

Gradske kapije su bile postavljene pod određenim uglom da bi bile bezbednije od nekadašnjih topova.

Ulazkom u han, čovjek može da osjeti kao da je u trenu vraćen u vremena, kada su tu svraćali putnici, trgovci i karavane na konak. A izvana ko da se sa čaršije čuje vrvež žitelja.

gdje bi se spojili sa harmonijom ljepote i graditeljske mogučnosti.

Odlazim iz tog kamenog dragulja zbunjena tom ljepotom i ujedno bogatija za jedno saznanje. Ostaje razmišljanje o mukotrpnoj historiji, ostaje spomenik ljudskog samoodražanja, ostaje prošlost i sadašnjost. Dali će narod ohraniti i obnoviti to bogastvo? Dali će cipres još uvjek stajati usamljeno ili će postati Počitelj je volio dijeliti svoju ljepotu predmet za loženje vatre u zimi? sa slikarima iz cijelog svijeta, koji su među zidinama tražili idealno mjesto,

Opet bi nasred sobe bila, kao dukat žuta, ispod kandilja.

Sjedali bi k njenoj nozi i begovi i prosjaci. doživljavamo kao jednu veliku bosansku sofru,…« Sve pjesme je pjesnikinja i poslovenila i ti prevodi su štampani na desnim stranama knjige.

Knjigu je lijepim slikama opremio Šefik Pataković o kome smo pisali u drugom broju Bošnjaka.

A sad sama, u zabačenoj sobi, k'o zemlja tvrda, s vremenom se bori.

Niko se više i ne sjeća kad je zadnji put na njoj bila večera.

Majkina sećija Ispod pendžera, od ćoška do ćoška, sećija drvena.

M

ariborska literarna družba je krajem godine u svojoj zbirci Oglej 7 izdala prvu knjigu poezije Senade Smajić pod nazivom »Kroz život«.

Senada Smajić je rođena 11.4.1957. godine u Vitezu kao peto dijete gdje je završila osnovnu a zatim i srednju upravnu školu.

Do 1986. godine živjela je u rodnom Vitezu. Po rođenju djeteta koje je oboljelo od cerebralne paralize je radi liječenja svog djeteta došla u Sloveniju i zaposlila se. Živjela je u Ljubljani i Škofji Loki a sada živi u Železniku.

Poezijom se počela baviti već u osnovnoj školi da bi zbog bolesti djeteta nastupila desetogodišnja šutnja i tek 1997. godine uključila se u susrete literata drugih naroda koji žive u Sloveniji. Objavljivala je u Zumu i Zum reporteru te u Paralelama.

O njenom prvencu Ismet Bekrić kaže: »…Poeziju Senade Smajić, kao da je pisao sam život, život njene Bosne, njene lašvanske doline, iz koje je otišla zajedno sa neizbrisivim uspomenama…Taj životni lirski put slijedimo i u ciklusima ove zbirke: u prvome sve je plavo, od zavičajne vode, od neba što kroz pendžer virka na majkinu sećiju, na sofru, od slika sretnog djetinjstva i tužnih sjećanja; drugi je sa suzama i sudbinama stao u kofer i najlon kesu prognanih, ranjenih, silovanih, ubijenih, duboko suosjećajući svu tragiku BiH, u kojoj su zauvijek sklopile oči i njena majka, i njena sestra, pogođena metkom iz snajpera; »Svijet mi je kuća« poručuje treći ciklus u kojem pjesnikinja utabava staze i niže suze… I tako ovu boleću i sjajeću poeziju

Na njoj brdo vezenih jastuka i stara majka, od pamtivjeka.

Na sećiji kahvu pije, goste dočekuje I, kroz pendžer, bdije nad dunjom žutom, k'o nad unukom.

A s prvim mrakom Petrolejku gasi i na sećiju liježe; dok se sokakom mrmolj noći razliježe, ona, sićusne oči baščom neba prošeće, pa polako u san tone, a molitva, kao eho s usana, šapuće li šapuće...

Sofra U sobi bez reda, što nikom ne treba, okrugla kao sunce, sofra je prislonjena.

Ispod starog čaršava viri joj noga drvena, kao da bi zakoračit htjela iz novog u stara vremena.

U hodu milujem prag Strpala sam cijeli život u dvije najlon vreće, pa pognute glave krenula, tamo, gdje ni suncu nisam mila.

U vrećicama miris dunja, djedove gas lampe plam, njive i šapati šuma, korak mehak, topli dlan.

Ostavila sam trešnje zrele.

U rerni gurabije.

Ponijela sam suze vrele, s mirisom avlije.

Ispod širokog svoda, moja je siva sloboda; a sve što si želim u vrećicama već nosim.

U snu milujem prag.

Plačem. Ostavljam trag.

U petak 15. februara 2002. godine Društvo bosansko-hercegovskog i slovenačkog prijateljstva “Ljiljan” priredilo je u gostioni “Una” u Ljubljani promociju treće knjige iz edicije “Runolist/Planika” Banjalučki žubori 3 - koja je štampana pod naslovom “Kad jednom dođeš u grad od lišća”. Ediciju uređuje bosanski (i u Sloveniji poznati i priznati) pjesnik Ismet Bekrić. On je kao mali a istovremeno i svjetski centar pisane nostalgije Banjalučana za svojim gradom. Banjalučani mu tu svoju bol opisuju u svojim pismima punim žalosti, razočaranja, njihovog ličnog uspjeha u tuđini kao i o uspjesima njihove djece, njihovim doktoratima i svemu onome što čini njihovu svakodnevnicu. Bekrić ta pisma sakupi, rasporedi i iz njih oblikuje lijepu knjigicu koja je mehlem za duboke rane Banjalučana koje je zla kob Bosne razbacala na sve strane svijeta. Urednik želi, da ova kniga postakne sve, da za neko od budućih izdanja Opišu svoja sjećanja, susret ili događaj jer “Žubori” su otvoreni i za njihove žubore.

KAD JEDNOM DOĐEŠ U GRAD OD LIŠĆA

AKO I KADA SE VRATIŠ

SAFIKADI

Kad jednom dođeš u grad od lisća, da budeš najdraži gost, vidjećeš kako obale travne na ruci drže most.

Ako i kada se vratiš svome gradu nakon godi'na dugi’, hoćes Ii biti kadar da shvatiš, da to nisi ti već neko drugi?

Most vezen žicom svilenom, tankom, u sedam boja tkan; ogledalo mu zelena rijeka, a ukras sunčan dan...

Ako i kada se vratiš svome gradu, tom prijatelju starom, hoćes li moći tada da shvatiš, da te ne dočekuje s ranijim žarom?

Nad tobom, usnulom u Ijubavi, nadnose se vijekovi i Ijudi, da te prahom i dahom cjelivaju, da ne svisneš sama i od studi.

Nad tobom, usnulom u ljubavi, Svijetle jeseni zlatne i Ijeta, da ti tama ne okuje sjeni kad zemaljska obuzme te sjeta.

Nad tobom, usnulom u Ijubavi, šumore breze tihe i čempresi, da ti se liku tako lomnom silazak u mrtvu tišinu ne desi.

Nad tobom, usnulom u Ijubavi, šire se mirisi cvijeća i behara, da ti proljeće u srcu oživi ako žudnja probudi te stara.

Nad tobom, usnulom u Ijubavi, snaže se druge neugasle i nove, i svaka bi Ijubav presmiono htjela da se tvojim imenom nazove.

TRAŽIM TE...

Sve moje čežnje, strepnje i nade, Uputih Tebi, moj voljeni grade.

Tražim Te, u krošnjama lipe, u listu kestena, u mi'risu Bagrema, tražim Te, ispod vrbe Žalosne, u starlm sjenama, a Tebe već dugo nema.

Zovem te sa obala rijeke, što sada u meni teče, A riječi meke postaju gromada u suzi sto peče.

Tražim Te, zovem, gubiš se u sjenl, samo moja rijeka uzdiše u meni.

Ako i kada se vratiš svome gradu u neki suđen čas, hoćes li' smoći snage da shvatiš, da vrijeme je stalo između vas?

A

llah, dž.š., je slao svoje vjerovjesnike kad god se ukazivala potreba za tim.

Objava je dolazila uvijek kad bi društvo u jednoj epohi došlo u bezizlaznu krizu, kada ona postane neminovna, posljednja lađa za spašavanje. Takav slučaj je i s Kur'anom, uz elemenat više: za njega se zna da je posljednja objava, što ga bitno razlikuje od svih dotadašnjih objava.

I Kur'an nas je vodio.I Muhammed, a.s., nas je vodio. I naša se vjera širila. I kultura i znanost i islamski imperij se širio. Sve to zahvlajujuć izvrsnom lideru muslimana Muhammedu, a.s.

Njemu, koji je radio i dušom i tijelom za jedan cilj: sreću na ovom i na budućem svijetu. Na polju vjere nikad nije vodio računa o pojedinačnom. Od samog početka njegova je misija imala u vidu cijelo čovječanstvo. Poziv na islam nije nikog isključivao ni tad, ni sad! Visok

moralni i socialni nauk ostao je i kod prve generacije muslimana, nakon Poslanikove smrti. Zvali su se ashabi (istinski drugovi Vjerovjesnika). Oni su ti, koji su povjerovali u njegovo poslanstvo. Oni su čuvali i sačuvali njegovu (našu) vjeru. Oni su radili u jednom vremenskom periodu na na tome, da nam dostave islam na što bolji način. Ako pojednostavim, bila je to jedinstvena kur'anska generacija. Pravi lideri (nakon Muhammeda, a.s.). Svi su se isticali po skromnosti, milosti, mudrosti i plemenitosti. A, danas se, očito, više nije 'moderno' ugledatini ni na Poslanika, a kamoli na ashabe! Sam Muhammed, a.s., nas je upozorio: »Čuvajte se klevetve, jer to je laž.

Nemojte se međusobno uhoditi, špijunirati, nadmetati, jedan drugom zavidjeti i jedan drugom leđa okretati.« Ali, ljudska je sujeta htjela drukčije.

Počeli smo raditi upravo to na što su nas i Kur'an i Poslanik opozoravali.

Došao je period dekadence. To je bio momenat kada su muslimani stajali nemoćni da zaštite svoje vrijednosti i da se suprostave zlu koje je ugrožavalo te vrijednosti. Kao posljedica slabosti islamskih naroda došao je i kolonializam, koji je nemilosrdno razarao duhovne vrijednosti tih naroda. A, oni su to samo nemoćno gledali i intimno (u sebi) mrzili.

Umjesto da se aktivno suprotstave zlu (kao prvi muslimani), oni su se počeli povlačiti u tekije, džamije, turbeta i u dovama

i mističkom meditiranju tražili utjehu…

Imami Malik bilježi u Muvetti od Ibn Mesuda: »Ti živiš u vremenu za koje je karakteristično da ima mnogo onih koji poznaju smisao Kur'ana, a malo onih koji koji ga čitaju. Mnogo onih koji sprovode njegove propise, a malo onih koji brinu o izgovoru kur'anskih harfova (slova).

Malo onih koji traže, a mnogo onih koji daju. Mnogo onih koji rade, a malo onih koji pričaju…

A doći će vrijeme kada će biti više onih koji čitaju Kur'an nego ga razumiju, više onih koji će voditi računa o harfovima nego onih, koji žele živjeti po njegovim propisima.

Više onih koji traže nego onih koji daju. Više onih koji govore nego onih koji rade…« I to vrijeme je došlo. Znači dekadenca.

Vrijeme zaostajanja, unazadovanja. Osnovna obilježja dekadence su oslanjanje na riječ i savjet, mnogo priče i malo, gotovo ništa, rada. Izbjegavanje svega što je vezano, makar s najmanjim naporom.

Dug i širok govor o sevapima koji se stiću molitvom i učenjem zikra, dova i Kur'ana. A, malo govora o sevapima školovanja, studiranja, izučavanja…

Naše vrijeme opterećeno je egoizmim, materijalizmim, zauzetošću, trkom, frkom…

Susrećemo se, ali ne razgovaramo.

Pitamo za zdravlje, a mislimo na kupovinu. Interesiramo se za porodicu, a mislimo na zaradu. Kad smo svugdje osim sa samim sobom. Kad smo za svakog tu osim za Allaha.

Rješenje?! Kur'an: »Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok on ne izmijeni svoj odnos prema Allahu.« Literatura: Čengić H.;' Islamske teme'; Zagreb, 1990. Đozo H.; 'Islam u vremenu'; Sarajevo, 1976.

Hiti F.; 'Istorija Arapa'; Sarajevo, 1988.

Korkut B.; 'Kur'an' Smailagić N.; 'Leksikon islama'; Sarajevo, 1990.

U

prošlom broju naših novina Bošnjak, opisao sam kako je nastala i kako je dobila ime Šeher-Ćehajina ćuprija, mada je trebalo da prvo pišem kako je nastala i kako je dobila ime prva ćuprija koju i danas zovu Kozija ćuprija. Riječ ćuprija potiče od turske riječi kjoprü - most.

Malo je podataka o gradnji ove ćuprije, jedino se zna da postoji slična Adiyaman Eski Kahta na eufratskoj granici. Zna se, da je ova ćuprija postojala još 1550. godine a legenda kaže, da su braća Mehmed i Sinan, čuvajući koze, otkrili u jednoj pećini blago, pa je Mehmed u znak zahvalnosti sagradio ovu ćupriju a Sinan, njegov brat pa je sagradio na Bistriku džamiju, koju ljudi nazvaše Kozja džamija.

Toliko o ćuprijama a u ovom broju bih želio napisati nešto o ostacima tvrđave koja kao da lebdi iznad sastava Paljanske i Mokranjske Miljacke štiteći ulaz u grad sa istoka. Malo je znanih podataka o ovoj tvrđavi a po nekim autorima ključ o nastanku sarajeva i njegovoj starosti leži u zagonetnoj tvrđavi koju Sarajlije danas zovu Bijela tabija. Prema nekim dokumentima, nađenim u starim arhivama Dubrovnika, na mjestu gdje se danas nalazi ruševina Bijele tabije (između Kovača i Vratnika a iznad same stare sarajevske čaršije) bio je zagonetni grad Hodidide, koji je imao stratešku ulogu u osvajanju Bosne.

Turski dokumenti navode, da su iz ove ttvrđave punih trideset godina upadali u župe Vrhbosne i tek kad su se osjetili dovoljno sigurnim da u praznoj dolini uspostave vojno prisustvo osnovali su i svoj vojno-administrativni centar zapadnih područja nazvan Saray-ovasi što bi u prijevodu značilo seraglio - u polju.

Seraglio je bilo skromno zdanje, na lijevoj obali Miljacke do kojeg su kasnije sagradili i prvu džamiju oko koje se je razvila i prva mahala.

Da bi zagonetka Bijele tabije bila veća postoje oskudni dokumenti koji govore, da je od 1238. do 1244. godine na neidentifikovanom brdu građena katedrala Svetog Petra a pošto je katedrala i biskupija nezamisliva bez grada od kojeg bi ubirala desetinu i kome bi služila,

otvara se hipotetično pitanje: Da li je Sarajevo možda starije mjesto od BosnaSaraya? Sačuvan je crtež Seraglia iz 1687. godine na kojem je nacrtano preko sto džamija. Nepoznata je uloga te tvrđave 23.10.1697. godine kada je Eugen Savojski sa 7.000 vojnika zauzeo Sarajevo i dozvolio svojim vojnicima da dva dana slobodno žare, pale i pljačkaju po gradu. Prema nekim mišljenjima Sarajevo se od tog zločina nikad nije oporavil0 a Beč se odužio Eugenu Savojskom tako, da je jednu od najljepših ulica u Beču nazvao njegovim imenom. Bilo kakva da je istina, Bijela Tabija je bez sumnje jako stara.

Pogled sa zidova Bi jele tabije daje utisak da ste

ptica i tek tada vam postaje jasno zašto su taj dio Sarajeva zvali Vratnik odnosno Šahin džiran što na perzijskom znači »susjed sokolovima«.

Po zapisima hroničara Bašeskije u Bijeloj tabiji su bili turski kazamati a topom je bilo oglašavano izvršenje smrtne kazne.

Službeni zapisi o izgradnji u gradu nigdje ne govore o nikakvoj tvrđavi iako su je tri putnika iz 17. stoljeća skicirala dok je čuveni turski putopisac Evlija Čelebija opisuje kao »…krasnu i malehnu tvrđavu zidanu od kamena na jednom brijegu, cjelokupna njena veličina, mjereći okolo naokolo, iznosi četiri stotine koraka… s južne i jugoistočne strane provalija kao džehenem, duboka za dva minareta…« U tvrđavi je bila i džamija, koju je sagradio sultan Mehmed Osvajač. Čelebija je u svom putopisu zapisao i priču Sarajlija, da je tvrđavu sagradio neki mitski slovenski kralj.

Kakva god da je istina o ovoj četverougaonoj zgradi sa četiri tornja (što je bio mađarski srednjevijekovni stil) ona je bila na svom mjesti i daleke 1808. godine, kada ju je vidio i opisao jedan Napoleonov oficir prilikom svoje posjete Sarajevu.

Vjerovatno je tvrđava nestala prilikom austrougarskog osvajanja Sarajeva 1878. godine kada su Austrijci upotrijebili artiljeriju da bi onesposobili topove branitelja. Na kapiju Ploče Austrijci su tri puta jurišali i to u vrijeme kad je general Filipović sa sto i jednim plotunom i uz vojnu muziku slavio osvajanje Sarajeva.

Njegova osveta, kao i osveta Savojskog, bila je nemilosrdna jer su poslednje branitelje sa hridina oko tvrđave pobacali žive u provaliju. Austo-Ugarska je, da bi imala grad pod kontrolom i da bi se uspješno branila protiv eventualnih crnogorskih i srpskih upada sa istoka, tvrđavu ogradile bedemima čije ruševine stoje i dan današnji. I u agresiji 1991. godine sa tih područja je JNA pucala po Sarajevu što se moglo vidjeti na TV ekranima u to vrijeme.

Danas ostatke Bijele tabije žele revitalizirati i pretvoriti u jednu od najljepših ljetnih pozornica pod vedrim nebom upoređujući je sa čuvenom Dubrovačkom. To je veoma kompleksan posao jer je potrebno prvo utvrditi teren pa pristupiti detaljnim istraživanjima jer se predviđa, da je Bijela tabija nastala u 18. stoljeću, neke strukture datiraju iz 16. stoljeća a možda i ranije a ispod te strukture se nalazi još jedan treći, najstariji sloj.

Potrebno je ustanoviti koji je najvredniji sloj i toga u što većem dijelu očuvati.

Mislim, da je sasvim ludo realizirati zahtjev nekih ljudi iz kulture, da se omogući pristup tvrđavi sa autom, te izgrade parkirališta oko tvrđave.

I na kraju: ostarilo se, omatuhilo i moje prčkanje po starim knjigama, revijama, prospektima i novinama sve mi je teže.

Zaboravljam, pa bih preporučio mlađima, da oni počnu to raditi umjesto mene i počnu slati svoje članke o zanimljivim građevinama, ljudima i događajima iz svojih krajeva. Toliko za ovaj put.

Tabija ar. utvrda, tvrđava, bastion sa topovima; t.okop

J

e veoma česta bolest. Samo je recimo u Americi približno 1/3 odraslih pogođena sa ovom bolešću. U novije vrijeme ni europljani nisu iznimka. Često uz debljinu idu i druge bolesti koje predstavljaju zaista veliku opasnost po život. Upravo tako. Jer su visok pritisak, masti u krvi ili šećerna bolest jako opake i teške bolesti. One gotovo u pravilu prate debljinu.

Iz tog je razloga potenciranje na smanjenju tjelesne težine kod debelih,

razumljivo i opravdano. Već su se više puta sastajali naučnici u želji da odgonetnu i daju definiciju uzroka nastanka prekomjerne tjelesne težine.

Tako su nastale razne teorije: naslijeđe, hormonalni poremećaji, grješke u metabolizmu itd. Nijedna nije mogla biti prihvaćena kao srž kostur, iz razloga što se je nekako nemoguće udebljati bez zadostne količine hrane.

Dakle, krivac je nepravilan odnos do hrane odnosno njena zloupotreba.

Teška riječ, zar ne?

Mogao bih pokušati da je objasnim (naravno, vezano za kontekst) samo ipak mi se čini da je to stvar svakog ponaosob. Za postavljanje dijagnoze »debljina« ili latinski »obesitas« rabimo dva podatka. Tjelesna težina i tjelesna visina.

Dobijene vrijednosti jednostavno uvrstimo u matematičku formulu i ako je rezultat iznad 25 dijagnoza je potvrđena.

Debljina kg/m˛ Liječenje debljine je moguće. Ipak, lijekovi su rezervisani samo za najteže slučajeve. Kod ostalih je prije svega cilj smanjen unos hrane i povećanje potrošnje nagomilanih energetskih zaliha koje su u tijelu u obliku masti.

Za lakše prilagođavanje osobnog menija željenom, možda nađete neke odgovore u slijedećim tabelama.

Trošenje energetskih zaliha jedino je ispravno činiti putem veće fizičke aktivnosti.

I nešto o alarmantnim znacima.

Teško disanje pri hodanju po stepenicama, brzo umaranje pri već manjem fizičkom naporu, jače znojenje, bolovi u zglobovima su signali da je vrijeme da smršate. Na kraju da spomenem bolesti koje nešto u manjem procentu prate prekomjernu tjelesnu težinu: degenerativne bolesti zglobova, bolesti žučne kese, pojedine vrste raka (dojke, maternice, debelog crijeva).

U

želji da obogatimo naše novine, uveli smo rubriku »savjeti našega ljekara«. Na ovome mjestu moći ćete pročitati edukativne tekstove o građi ljudskoga tijela, ulozi pojedinih organa, bolestima i sl. Osim toga, pozivamo vas da i sami učestvujete u oblikovanju rubrike. Šaljite nam prijedloge, imenujte teme o kojima bi voljeli nešto saznati, ali i direktno pitajte. Za svako vaše pitanje, upućeno nam putem obične ili elektronske pošte, uz pomoć našega ljekara, pokušati ćemo pronaći odgovor. U nadi da smo vašu pozornost privukli i ovom rubrikom, srdačno vas pozdravljamo.

KAKO UĐETE U NEKU SOBU?

M

ožda vam zvuči nevjerovatno al’ ima i strašnije od onog klanja po Bosni. Bitka za obstoj Bošnjaka i islama tek je počela.

Tehnologija je dostigla takav nivo, da je moguće prepoloviti telefonske račune a dostigunuti stvari o kojima smo samo sanjali. Danas svi mahom imamo mogućnost da pristupimo internetu. Dovoljan je računar za 50.000 SIT sa modemom i malo iskustva. Ne želim oktrivati Ameriku već bi samo želio skrenuti pažnju na stvari koje omogućava internet. Naime, koliko vas priča sa rodbinom iz Bosne ili drugih država a da za sahat vremena razgovora plati samo 150 SIT? Koliko je od nas napravilo video vezu sa rodnim krajem? Dok pričas, gledaš babino i majčino lice, dok govoriš: "Halo babo, jesil to ti?”

PROGRAMI ZA KOMUNICIRANJE Dok Internet tj. internet veze još nisu bile

toliko razvijene, prijenos slike bio je "luksuz", al’ zato je cvjetalo "dopisivanje". Ako ne idemo previše u prošlost, sve je počelo sa IRCom. Zbog popularnosti programa, koji se zove MIRC, IRC je preimenovan u MIRC. I tako je pocelo.

MIRC MIRC vam omogućava pričanje sa osobama i CIJELOG SVIJETA i što je najvažnije u REALNOM vremenu. Dok vi kucate i udarite na enter vaš sugovornik već vidi šta ste napisali, neovisno da li je u Australiji, Iranu, Njemačkoj ili

INTERNI ČASOPIS BOŠNJAČKOG KULTURNOG SAVEZA SLOVENIJE ZA KULTURNU I DUHOVNU AFIRMACIJU BOŠNJAKA

Izdavač: BKSS, P.P.1624 1001 LJUBLJANA GLAVNI UREDNIK Hasan Bačić

Tabela 1

ODGOVORNI UREDNIK Abdulah Mehmedić

REDAKCIJA Fahir Gutić, Fajik Zukanović, Huse Muminović, Šaban Delić, Nadina Sadiković

DOPISNIŠTVO Sanel Fejzić, Koper

TEHNIČKO UREĐENJE Fahir Gutić, e-mail: guta @ email.si Abdulah Mehmedić

ADRESA Bošnjaška kulturna zveza Slovenije, P.P. 1624 1001 LJUBLJANA e-mail: bkzs.fljds @ siol.net Matični broj: 1161148 Poreski broj: 18322697 Tran. račun: 02083 - 0090659476 Štamparija: JA - Grafika Avšar s.p. Litostrojska 40 Ljubljana

Stavovi autora nisu uvijek identični stavu redakcije!

/

Sa komandom /JOIN #BOSNIA i udarcem na enter ulazite u sobu #BOSNIA. Kada uđete u sobu na desnoj strani imate listu osoba koje su već u sobi, dok po sredini frkću poruke.

samo preko puta MIRC možete pokupiti sa www.mirc.co.uk a nalazi se na skoro svako računarskom CDu koji ide uz računarske novine (Info, BUG, Monitor, PC&mediji...). Jednom kada instalirate program, morate izabrati svoj "nick name" tj. ime. Većina ljudi ne koristi svoje pravo ime vec razne nadimke, od "Medenog" do "Merima17". Sam program ima listu IRC servera preko kojih se odvija razgovor. Preporučio bi vam, da koristite domaće irc server, npr. IRC. ARNES.SI. Nakon uspješnog konektovanja sa IRC serverom, pričanje može početi. IRC je podijeljen na "ROOMS" ili SOBE. Svi oni koji su bar malo okusili IRC vode znaju da je naša "najprometnija" soba: #BOSNIA. Sem njih imate i #TUZLA, #SARAJEVO.. Kreiranje soba je prepušteno korisnicima, tako da možete sami kreirati kakvu god hoćete sobu, npr. #bhraja ili #ljubav.

ZANIMLJIVE KOMANDE! /JOIN #BHRAJA (Uđi u sobu sa imenom BHRAJA)/MGS Medeni (Pošalji privatnu poruku Medenom) /EXIT (Izadji iz MIRCa)/HELP (Pomoć)/LIST (Lista svih trenutno ktivnih kanala) / NICK Novo Ime (Ako želite izmijeniti svoje ime/WHOIS NickName (Pogledate detaljnije informacije o nekom korsniku) /TOPIC ime (Promijenite opis kanala (koliko imate tu funkciju))/KICK ime (Izbacite iz sobe provokatore (koliko imate tu funkciju).

MIRC je idealan za sastanak među prijateljima, rodbinom ili čak poslovno.

Svako vidi svačiju poruku i najefikasniji način za raspravu u realnom vremenu uz minimalne troškove.

ICQ ICQ je skraćenica od "I seek you" što bi u prijevodu značilo:"Tražim te!". Još jedan vrlo popularan program kada se radi o internet komunikacijama. Vrlo slična MIRC-u samo sa nekim prednostima.

Ako ste na MIRC pričali sa ljudima koje prvi put susrećete, na ICQ obično pričate sa ljudima koje poznajete. Dok je MIRC idealna stvar za ubijanje dosade, ICQ je idealna stvar za komuniciranje sa prijateljima.

Jednom kada ga instalirate ICQ morate se REGISTRIRATI kako bi vam dodijeli ICQBROJ. Vaš broj je vaša lična karta.

www.humci.net znate jedna njihov podatak (najbolje je ako znate njihov ICQ broj, jer sve ostalo se može ponoviti). Moj npr. 142400739. Jednom kada dodate svoje prijatelje sve je spremnom za puni rad. Pokraj svakog imena imate ružicu. Ako je ZEL ENA, znači da je korsnik "NA VEZI" i možete sa njime pričati u realno vrijeme (odmah). Ukoliko je CRVENA znači da nije "ON-LINE" al mu možete poslati poruku koju će automatsko dobiti čim se poveže na internet. U svakom primjeru morate kliknuti na ime i otići na MESSAGE. Sem toga imate opciju slanja EMAILa i još hrpu drugih stvari.

Glavna od prednosti je ta, da računar sam pregleda dali je koji korsnik na vezi. Znači sam “prepozna" dali je još koji prijatelj na vezi i tako možete se čuti. Ukoliko jeste, ima zelenu ručicu i nalazi se pod ONLINE inače je pod OFFLINE. To učinite jednom i nikada više (sem ako ne zaboravite šifru). ŠTA SAD? Nakom instalacije i registracije ICQ počne tražiti tvoje jarane i preko e-adresa koje imate u vašem MAIL ADRESARU (npr. Outlook Express). Možete i sami tražiti svoje prijatelju ako kliknete na ADD/INIVITE USERS. Dovoljno da

B

liža se dan ulaska države Slovenije u Nato i Evropsku Uniju i zato je potrebno, da Slovenija ispuni sve zahtjeve koje pred nju postavljaju te dvije asocijacije. Jedan od tih neriješenih zahtjeva je i pitanje »novodobnih manjina«. Stare članice zahtijevaju od budućih članica da to pitanje riješe prije ulaska u organizaciju iako ga same nisu riješile. Po sadašnjim odredbama Ustava …Slovenija je država slovenskog naroda (i tek nakon žučnih rasprava u »ustav pisaca« bio je dodan tekst) i svih njenih građana. Status nacionalne manjine bio je priznat Mađarima i Italijanima te poseban status Romima. Mađari i Italijani su dobili sva prava koja pripadaju manjinama za njihovu zaštitu, Romi su dobili samo deklarativnu zaštitu, dok su Kočevski Nijemci (poslije pritiska Austrije) dobili status kulturne manjine - ostali ništa. Poslije sastanka predstavnika Svijeta Evrope sa predstavnicima »nepriznatih manjina« (11.1.2002),

MSN! MSN je skraćenica za MESSANGER. Kao što se vidi iz tabele br. 1 MSN ima prednosti i mane. Sve zavisi šta trebate.

Ukoliko trebate program za ubijanje dosade onda je to MIRC, ako je to želja za razgovor sa jaranom iz Bosne tj. druge države onda je to MSN. Sem pomenutih programa postoje naravno i ostali kao PalTalk, Trillian itd. Zadnja dva progra-

Slovenija je očekivajući njihov izvještaj a preko nevladnih organizacija počela sagledavati tu problematiku. Poslije okruglog stola u Mariboru (8.5.2002) vidi tekst na stanicama 16,17 i 18. je već u ponedjeljak, 13.5.2002 Amnesty International u saradnji Institutom za Narodnosna pitanja, organizirala u Državnom svetu RS (Lj. Šubičeva 2) okrugli sto pod nazivom »Protidiskriminacijska politika Slovenije u svjetlu približavanja Europskoj uniji«.

Sudjelovali su: Miran Komac (Institut za narodnosti), Lojze Ude (ustavni sudija), Matjaž Hanžek (ombusmen), Miro Prek, Anthony Lockett (predstavnik Generalnog direktorata evropske komisije za zapošljavanje i socijalna pitanja) koji su predstavili svoje poglede na tu problematiku. Prisutni su iznijeli i neke konkretne primjere diskriminacije u Sloveniji kao na primjer: 30.000 izbrisanih (protipravno) iz evidencije stalnog boravišta, tridest petogodišnje eskaliranje odobrenja za iz-

ma po informacijama koje sam dobio imaju sve gore navedeno. A testiranje prepuštam vama. :) Pošto se je historija krvavo poigrala sa Bosnom i Bošnjacima tj. sa nama, iskoristimo bar nove tehnologije kako bi sačuvali i učvrstili obiteljske i prijateljske veze. Tako ćemo izgubiti osjećaj za daljinom, čuti i vidjeti nama drage i sve to bez straha da ćemo dobiti astronomski telefonski račun. gradnju islamskog centra u Ljubljani, ponašanje policije prilikom »sukoba srednjoškolaca«, kad neslovencem odmah otvaraju policijske dosijeje a Slovence čak niti ne popišu. »Zašto niko ne reagira na žaljive članke novinara Borisa Ježa?« pitao se je dr. Mitja Žagar. Nikakva konkretna rješenja nisu ponuđena osim obećanja, da će ta pitanja biti riješena.

Javni mediji još nisu dobili »nalog« da se uključe u tu problematiku osim g. Saše Lapa, koji koji je sa svojom Nacionalnom desnicom počeo da »lapa« sa pismima u Dnevniku. 28.5.2002 je Ministarstvo za kulturu RS sazvalo redovni sastanak o problematici djelovanja društava i saveza »nepriznatih« novodobnih manjina kome je prisustvovala i Andreja Rihter, ministrica za kulturu RS, sa svojim suradnicima.

5.6.2002 je u Štihovi dvorani Cankarjevog doma, Mirovni Institut organizovao okrugli sto pod nazivom »Nove etničke manjine«. Moderator je bila Simona Zavratnik (Mirovni institut). Sudjelovali suj oš: dr. Miran Komac, prof. dr. Nenad Miščević i dr. Vlasta Jelušić.

O

pet su ugledne slovenačke novine »DELO« (sobotna priloga, 4/5-2002, str.7) ustupile svoj prostor »poznatom obožavatelju Bosne, njenih ljudi i političara Borisu Ježu«, koji je privredne teškoće i zaplet oko vraćanja cisterne sa tuzlanskim mlijekom sa granice Slovenije zbog »neustreznih« deklaracija te reagovanja odgovornih u BiH na taj događaj i njihovu želju po uravnoteženi robni razmjeni iskoristio, da slovenačkoj i svjetskoj javnosti prikaže svoja naučna otkrića:

• da je Slovenija taoc »evropskih prava« i zato je prisiljena Bosancima izdavati ulazne vizume; • da je »zakuhalo« oko nesretne Ljubljanske banke i da su sada Slovenci očito dužni cijelom Balkanu; • da je prijetnja bosanskog premijera sa »privrednim sankcijama« metoda antibirokratske revolucije gospodina Miloševića; • da je presjednik Privredne komore BiH, Jago Lasić postavio »cukerček« pitanje: Da li su slovenski proizvodi uopće primjerni za bosanski trg jer je BiH u Evropi1)i neće kupovati € da Slovenija u 2002. godini neevropske proizvode ; ima najbolje odnose sa Srbijom i • da su stalni »privredni nespoCrnom Gorom; razumi« sa BiH na granici tragi€ da se Slovenija svađa sa Hrvat- komedije; skom, BiH a ponekad i sa Makedo• da je zahtjev BiH po uravnonijom; teženoj kupoprodaji jednak zahtjevu € da je Izetbegović izgubio rat ali kao kad bi Honkong morao od su mu francuski filozofi i kulturolozi na Slovenije kupovati (radi toga) gopladnju servirali moralnu pobjedu, renjski krompir, idrijske čipke i auerolu mučenika i skoro Nobelovu dolenjsku svinjetinju; nagradu za mir i da ga je »velika • da je vrijeme da se Bosna promocija« Al Kaide prisilila da se uozbilji i odraste jer je bratstvo i pametno skloni izza kulisa; jedinstvo sahranjeno u Beogradu i ne € da je Izetbegović pozvao JNA Sarajevu. da se povuče iz Slovenije i Hrvatske u O liku i djelu novinara Borisa Ježa neka BiH jer je tamo uvijek dobro došla; svako donese sud a činjenice su € da so BiH i nerazvijene drugačije. republike SFRJ bile vreće bez dna; Nije u pitanju ni tuzlansko mlijeko ni • da je Slovenija prihvatila Alpsko mlijeko. Slovenija je u BiH u 70.000 izbjeglica iz Bosne i da su neki 2001. godini izvezla roba za 397,4 (cca 2.100) još uvijek (o groza) u miliona USD a iz BiH uvezla samo za Sloveniji (s statusom izbjeglica); 62, 4 miliona USD. Desetogodišnji • da slovenska vojska u svojim omjer međusobne razmjene iznosio je helikopterima leti za SFOR u Bosni i ne 14:1 u korist Slovenije i tek lanske za slovensku sigurnost; • da ta »investicija« nije jeftina iako tamo (u BiH) Slovenija kao izvozi nešto alpskog mlijeka, piva i mineralne vode; • da je slovenačka novinarska »srenja«, samo radi bezobraznog upozorenja neke ženturače, razgledala nekoliko »šraufa« koji su na Gospodarskom razstavišču demonstrirali privredni razvoj BiH i da su sa tim razgledanjem ispunili zahtjeve novopečenog bratstva i jedinstva;

godine se je taj omjer smanjio na 6:1 ali je u januaru i februaru ove godine počeo zaostajati za 20%.

Viške u robnoj razmjeni Slovenija kompezira ulaganjem, (kupovinom jeftinih privrednih resursa) tako, da je sa tim ulaganjem (120 miliona USD) najveći neposredni strani ulagač 2) a novinar Boris Jež govori i piše kao da je on guverner kolonije Bosne i Hercegovine.

I kao što je zapisao bosanski veliki pjesnik Mak Dizdar: »Bosna je/I ponosna/I bosa da prostiš/I hladna i gladna/Prkosna/ Od/Sna«.

1) Dana 24.4.2002 je BiH postala 44. članica Svijeta Evrope, što su slovenački javni mediji bojkotirali u najvećoj mogućoj mjeri.

2) Podatki iz članka »Zapletov ne pričakujejo«, Dnevnik, 30.4.2002/10 kojeg je napisao Simon Kruhar na osnovu izjave Mateja Roglja, samostalnog savjetnika na odjelu za međunarodnu saradnju GZS.

A.Behrić

A.Behrić