III

III.

Dugo mi je trebalo da shvatim odakle je došao. Činilo se da mali princ, koji mi je postavljao brojna pitanja, nikada ne čuje moja. Tek su mi riječi što bi ih slučajno izgovorio malo po malo sve razotkrile. Tako, kad je prvi put primijetio moj zrakoplov (neću nacrtati svoj zrakoplov, to bi bio previše složen crtež za mene), upitao me: —Kakva je to tamo stvar? —To nije stvar. To leti. To je zrakoplov. To je moj zrakoplov. I bio sam ponosan što sam mu mogao reći da letim. A on je uzviknuo: —Što! Pao si s neba! —Da —rekao sam skromno. —Ah! To je zbilja smiješno... I mali je princ prasnuo u vrlo sladak smijeh koji me prilično naljutio. Želim da ljudi ozbiljno shvaćaju moje nevolje. Zatim je dodao: — Dakle, ti također dolaziš s neba! S kojeg si planeta? Naslutio sam u tom trenu tračak svjetla u zagoneci njegove nazočnosti, pa naglo upitah: —Ti, dakle, dolaziš s drugog planeta? No, on mi ne odgovori. Blago je kimao glavom promatrajući moj zrakoplov: —Istina je da u tome nisi mogao doći baš izdaleka... I on utonu u sanjariju koja je dugo potrajala. Zatim se, izvadivši moju ovcu iz džepa, zadubio u promatranje svojega blaga.

Zamislite koliku je znatiželju u meni izazvala ta napola izrečena povjerljiva izjava o »drugim planetima«. Stoga sam se potrudio doznati više:

—Odakle dolaziš, mali moj dječače? Gdje je to »kod tebe«? Kamo želiš odnijeti moju ovcu? Odgovorio mi je razmislivši u tišini: —Dobra je ta kutija koju si mi dao, jer će joj po noći služiti kao kuća. — Naravno. I ako budeš dobar, dat ću ti i konop da je po danu možeš zavezati. I kolčić. Činilo se da je taj prijedlog zaprepastio maloga princa: —Vezati je? Kakva čudna zamisao! —Ali ako je ne vežeš, otići će bilo kamo, izgubit će se. Moj prijatelj ponovno prasnu u smijeh: —Ali kamo misliš da će otići? —Bilo kamo. Ravno naprijed... Na to mali princ ozbiljno primijeti: —Ništa strašno, kod mene je sve toliko maleno! I još je dodao, možda pomalo sjetno: —Idući ravno naprijed ne može se baš daleko stići...