XXVII

XXVII.

I sada, naravno, prošlo je već šest godina... Još nikome nisam ispričao tu priču. Drugovi, s kojima sam se ponovno našao, bili su sretni što me vide živog. Ja sam bio tužan, no govorio sam im: To je umor... Sad sam se malo utješio. To jest... ne sasvim. No znam da se vratio na svoj planet, jer u zoru nisam našao njegovo tijelo. To tijelo nije bilo baš toliko teško... I volim noću slušati zvijezde. To je kao pet stotina milijuna zvončića... Ali, događa se nešto neobično. Onoj brnjici koju sam nacrtao malom princu zaboravio sam dodati kožnati remen! Nikako je nije mogao pričvrstiti na ovcu. I sad se pitam: što se dogodilo na njegovom planetu? Možda je ovca ipak pojela cvijet... Ponekad kažem sebi: »Sigurno nije! Mali princ svake noći pokriva svoj cvijet staklenim zvonom i dobro pazi na svoju ovcu...« Tada sam sretan. I sve se zvijezde slatko smiju. Ponekad kažem sebi: »Čovjek zna biti rastresen, a jednom je dovoljno! Jedne je večeri zaboravio stakleno zvono, ili je pak ovca noću tiho izišla...« I tad se svi zvončići pretvaraju u suze!... Velika je to zagonetka. Za vas, koji također volite malog princa, kao i za mene, sve se u svemiru mijenja ako je negdje, ne znamo gdje, neka ovca koju ne poznajemo pojela ružu... Gledajte nebo. Pitajte se: je li ovca pojela cvijet, ili nije? I vidjet ćete kako se sve mijenja... I nijedna odrasla osoba nikada neće razumjeti koliko je to važno!

Ovo je za mene najljepši i najtužniji krajolik na svijetu. Ovdje se mali princ pojavio na Zemlji i zatim nestao.

Dobro pogledajte taj krajolik kako biste bili sigurni da ćete ga prepoznati budete li jednoga dana putovali Afrikom, kroz pustinju. I, ako vam se dogodi da tuda prođete, preklinjem vas, nemojte se žuriti, zastanite malo, točno pod zvijezdom! Priđe li vam tada neko dijete, ako se nasmije, ako bude imalo zlatnu kosu, ako ne bude odgovaralo kad ga nešto pitate, lako ćete pogoditi tko je. Tada budite dobri! Nemojte me ostavljati toliko tužnog: brzo mi napišite da se vratio...