XXIV

XXIV.

Bio je osmi dan otkad mi se dogodio kvar u pustinji, i slušao sam priču o trgovcu pijući posljednji gutljaj svoje zalihe vode. — Ah! — rekoh malome princu — baš su lijepa ta tvoja sjećanja, no ja još nisam popravio zrakoplov, više nemam što piti, i bio bih također sretan da mogu polako odšetati do nekog izvora! —Moj prijatelj lisac... —reče mi. —Mali moj dječače, ne radi se više o liscu! —Zašto? —Jer ćemo umrijeti od žeđi... Nije razumio moj načina zaključivanja, pa mi odgovori: —Dobro je imati prijatelja, čak i ako umireš. Ja sam zbilja sretan što sam imao prijatelja lisca... On ne shvaća opasnost, rekoh u sebi. Nikad nije ni gladan ni žedan. Malo sunčeva svjetla mu je dovoljno... No on me pogleda i odgovori na moju misao: —I ja sam žedan... potražimo izvor... Umorno sam odmahnuo: besmisleno je na sreću tražiti izvor u pustinjskom beskraju. No,ipak smo krenuli. Kad smo već satima hodali u tišini, pala je noć i zvijezde su počinjale svjetlucati. Gledao sam ih kao u snu jer sam od žeđi imao laganu vrućicu. Riječi maloga princa plesale su mi u sjećanju. —Ti si, dakle, također žedan? —upitah ga. No on ne odgovori na moje pitanje. Tek reče jednostavno: —Voda može biti dobra i za srce... Nisam razumio njegov odgovor, ali sam šutio... Dobro sam znao da ga ne treba ispitivati. Bio je umoran. Sjeo je. Sjeo sam pokraj njega. I, nakon šutnje, on još reče: —Zvijezde su lijepe zbog jednog cvijeta koji se ne vidi... Odgovorio sam »naravno« i gledao, bez riječi, nabore pijeska na mjesečini. —Pustinja je lijepa... —dodao je.

I to je bila istina. Uvijek sam volio pustinju. Sjedneš na pješčanu dinu. Ne vidišništa. Ne čuješ ništa. A nešto ipak svjetluca u tišini... —Pustinju čini lijepom to što negdje skriva neki izvor... —reče mali princ. Iznenadio sam se kad sam odjednom razumio to zagonetno svjetlucanje pijeska. Kad sam bio malen dječak živio sam u jednoj staroj kući, a legenda je kazivala da je u njoj skriveno blago. Naravno, nitko ga nikada nije otkrio, a možda ga čak nije ni tražio. No ono je cijelu kuću činilo začaranom. Ta je kuća čuvala tajnu u dubini srca... —Da —rekoh malome princu —bilo da se radi o kući, o zvijezdama ili o pustinji, ono što stvara njihovu ljepotu nevidljivo je! —Drago mi je —reče on —da se slažeš s mojim liscem. Kako je maloga princa hvatao san, uzeo sam ga u naručje i nastavio put. Bio sam ganut. Činilo mi se da nosim nekokrhko blago. Činilo mi se čak da na Zemlji nema ničega krhkijeg. Gledao sam, na mjesečini, to blijedo čelo, te sklopljene oči, pramenove kose koji su podrhtavali na vjetru i govorio samome sebi: to što vidim samo je ljuštura. Ono najvažnije nevidljivo je... Kako se na njegovim poluotvorenim usnama ocrtavao osmijeh, još sam pomislio: »Ono što me toliko dira kod tog usnulog malog princa, to je njegova vjernost jednome cvijetu, to je slika ruže koja iz njega sja kao plamen svjetiljke, čak i kad spava...« I činio mi se još krhkijim. Svjetiljke treba dobro štititi: jedan nalet vjetra može ih ugasiti. I tako hodajući, u osvit dana otkrio sam izvor.