XXII

XXII.

—Dobar dan —reče mali princ. —Dobar dan —reče skretničar. —Što radiš ovdje? —upita ga mali princ. —Svrstavam putnike u skupine od po tisuću —reče skretničar. —Otpremam vlakove koji ih odvoze, neke nalijevo, neke nadesno. Osvijetljeni brzi vlak zatrese skretničarevu kućicu, tutnjeći poput grmljavine. —Ovima se zbilja žuri —reče mali princ. —Što traže? —To ne zna ni sam vlakovođa —reče skretničar. Zatim protutnji drugi osvijetljeni brzi vlak, u suprotnom smjeru. —Već se vraćaju? —upita mali princ. —To nisu isti —reče skretničar. —To je razmjena. —Nisu bili zadovoljni tamo gdje su bili? —Nitko nije zadovoljan tamo gdje je —reče skretničar. Zatim protutnji i treći osvijetljeni brzi vlak. —Ovi pokušavaju uhvatiti one prve putnike? —upita mali princ. — Oni ne pokušavaju uhvatiti baš ništa — reče skretničar. — Spavaju unutra, ili pak zijevaju. Samo djeca pritišću nosove uz prozorska stakla. —Samo djeca znaju što traže —reče mali princ. —Troše vrijeme na neku krpenu lutku, pa im ona postane jako važna i, ako im je netko oduzme, onda plaču... —Imaju sreće —reče skretničar.