Antoine de Saint-Exupéry | Mali princ
XXIV. Bio je osmi dan otkad mi se dogodio kvar u pustinji, i slušao sam priču o trgovcu pijući posljednji gutljaj svoje zalihe vode. — Ah! — rekoh malome princu — baš su lijepa ta tvoja sjećanja, no ja još nisam popravio zrakoplov, više nemam što piti, i bio bih također sretan da mogu polako odšetati do nekog izvora! — Moj prijatelj lisac... — reče mi. — Mali moj dječače, ne radi se više o liscu! — Zašto? — Jer ćemo umrijeti od žeđi... Nije razumio moj načina zaključivanja, pa mi odgovori: — Dobro je imati prijatelja, čak i ako umireš. Ja sam zbilja sretan što sam imao prijatelja lisca... On ne shvaća opasnost, rekoh u sebi. Nikad nije ni gladan ni žedan. Malo sunčeva svjetla mu je dovoljno... No on me pogleda i odgovori na moju misao: — I ja sam žedan... potražimo izvor... Umorno sam odmahnuo: besmisleno je na sreću tražiti izvor u pustinjskom beskraju. No, ipak smo krenuli. Kad smo već satima hodali u tišini, pala je noć i zvijezde su počinjale svjetlucati. Gledao sam ih kao u snu jer sam od žeđi imao laganu vrućicu. Riječi maloga princa plesale su mi u sjećanju. — Ti si, dakle, također žedan? — upitah ga. No on ne odgovori na moje pitanje. Tek reče jednostavno: — Voda može biti dobra i za srce... Nisam razumio njegov odgovor, ali sam šutio... Dobro sam znao da ga ne treba ispitivati. Bio je umoran. Sjeo je. Sjeo sam pokraj njega. I, nakon šutnje, on još reče: — Zvijezde su lijepe zbog jednog cvijeta koji se ne vidi... Odgovorio sam »naravno« i gledao, bez riječi, nabore pijeska na mjesečini. — Pustinja je lijepa... — dodao je.
70
