VIII

VIII.

Ubrzo sam bolje upoznao taj cvijet. Na planetu maloga princa uvijek je bilo jednostavnoga cvijeća, ukrašenog samo jednim redom latica, cvijeća koje nije zauzimalo mnogo mjesta i nikome nije smetalo. Pojavilo bi se jednoga jutra u travi, a navečer bi se ugasilo. No, ovaj je niknuo jednoga dana iz sjemena koje je došlo tko zna odakle, a mali je princ vrlo brižno nadzirao tu mladicu koja nije nalikovala drugim mladicama. Mogla je to biti i neka nova vrsta baobaba. No, grm je ubrzo prestao rasti i počeo pripremati cvijet. Mali princ, koji je pratio stvaranje golemog pupoljka, dobro je osjećao da će iz njega izići neka čudesna pojava, no ona nikako da dovrši uljepšavanje pod okriljem svoje zelene sobe. Pomno je birala boje. Odijevala se polako, namještala latice jednu po jednu. Nije željela izići sva zgužvana, poput makova. Željela se pokazati tek u punom sjaju svoje ljepote. Eh, da! Bila je vrlo koketna! Njezine tajanstvene pripreme trajale su danima. A onda se, jednoga jutra, upravo u trenu sunčeva svitanja, napokon pokazala. I ta ruža koja je radila s toliko predanosti, sada je zijevajući rekla: —Ah! Tek sam se probudila... Oprostite mi... Još sam sva raščupana... A mali princ nije mogao suzdržati divljenje: —Kako ste lijepi! —Zar ne? —odvrati umiljato ruža. —A rodila sam se u istom trenu kad i sunce... Mali je princ odmah naslutio da nije baš skromna, no bila je toliko dirljiva. —Čini mi se da je vrijeme doručku —ubrzo je dodala—hoćete li biti tako dobri da me se sjetite... I mali je princ, sav zbunjen, otišao po poljevač pun svježe vode i zalio ružu.

I tako ga je prilično brzo počela mučiti svojom pomalo nepovjerljivom taštinom. Jednoga je dana, na primjer, govoreći o svoja četiri trna, rekla malome princu: — Neka samo dođu tigrovi sa svojim pandžama! — Nema tigrova na mojemu planetu —primijeti mali princ —a tigrovi ne jedu travu. — Ja nisam trava — blago odvrati ruža. —Oprostite mi...

— Nimalo se ne bojim tigrova, ali užasavam se propuha. Ne biste li možda imali kakav vjetrobran? »Užasavati se propuha... to nije baš sretno za jednu biljku«, pomisli mali princ. »Taj cvijet je zbilja kompliciran...« — Navečer ćete me staviti pod stakleno zvono. Kod vas je jako hladno. Loše ste smješteni. Tamo odakle dolazim...

Ali se zaustavi. Došla je u obliku sjemenke. Nije mogla znati ništa o drugim svjetovima. Ponižena što se dala uhvatiti u smišljanju tako naivne laži, zakašljala je dva ili tri puta kako bi ukazala malome princu na njegovu krivnju: —Taj vjetrobran? —Htio sam ga potražiti, no vi ste mi nešto govorili!

Ona tad na silu zakašlja kako bi kod maloga princa ipak izazvala grižnju savjesti. I tako je mali princ, unatoč dobrohotnosti svoje ljubavi, ubrzo posumnjao u nju. Njezine beznačajne riječi uzimao je za ozbiljno, te je postao vrlo nesretan. »Nisam je trebao slušati«, povjerio mi je jednoga dana, »nikada ne treba slušati cvijeće. Treba ga gledati i udisati njegov miris. Moj cvijet ispunjao je planet mirisom, ali ja nisam znao u tome uživati. Ta priča o pandžama, koja me toliko razljutila, trebala me raznježiti...« I još mi je povjerljivo rekao: »Ništa tada nisam znao razumjeti! Trebao sam je cijeniti prema djelima, ne prema riječima. Obavijala me mirisom i svjetlom. Nikako nisam trebao pobjeći! Trebao sam naslutiti nježnost iza njezinih sitnih lukavština. Cvijeće je toliko proturječno! No bio sam previše mlad da bih je znao voljeti.«