XIV

XIV.

Peti je planet bio vrlo čudan. Bio je najmanji od svih. Na njemu je bilo upravo dovoljno mjesta za uličnu svjetiljku i nažigača uličnih svjetiljaka. Mali princ nikako nije uspijevao sebi objasniti čemu bi negdje na nebu, na planetu bez kuća i stanovnika, mogla služiti ulična svjetiljka i nažigač uličnih svjetiljaka. Ipak reče u sebi: »Možda je taj čovjek zbilja nerazuman. No, ipak je manje nerazuman od kralja, onog taštog čovjeka, poslovnoga čovjeka i pijanca. Njegov posao ima bar nekakvog smisla. Kad zapali svoju svjetiljku, to je kao da se rodila jedna zvijezda više, ili cvijet. Kad ugasi svjetiljku, to uspavljuje cvijet ili zvijezdu. Vrlo lijepo zanimanje. I zbilja je korisno jer je lijepo.« Stupivši na planet, on s poštovanjem pozdravi nažigača: —Dobar dan. Zašto si upravo ugasio svjetiljku? —Takav je nalog —odvrati nažigač. —Dobar dan. —Što je to nalog? —Da ugasim svjetiljku. Dobra večer. I on je ponovno upali. —Ali zašto si je sad opet upalio? —Takav je nalog —odvrati užigač. —Ne razumijem —reče mali princ. —Nema se tu što razumjeti —reče nažigač. —Nalog je nalog. Dobar dan. I on ugasi svjetiljku. Zatim obrisa čelo kockastim crvenim rupčićem. —Strašnim se poslom ja ovdje bavim. Nekoć je to bilo razumno. Gasio bih ujutro i palio navečer. Imao sam ostatak dana za odmor, ostatak noći za san... —A onda se nalog promijenio? —Nalog se nije promijenio —reče nažigač. —U tome i jest tragedija! Planet se iz godine u godinu sve brže okretao, a nalog se nije mijenjao! —I onda? —reče mali princ. —I sada, kad se planet okrene jednom u minuti, nemam više ni tren odmora. Palim i gasim jednom u minuti! —To je smiješno! Dani kod tebe traju po jednu minutu! —To uopće nije smiješno —reče nažigač. —Mi tu razgovaramo već mjesec dana.

—Mjesec dana? —Da. Trideset minuta. Trideset dana! Dobra večer. I on ponovno upali svjetiljku. Mali princ ga pogleda i osjeti da mu je drag taj nažigač koji se toliko vjerno drži naloga. Sjetio se i sunčevih zalazaka kod kuće, što ih je nekoć tražio pomičući stolac. I zaželi pomoći prijatelju: —Znaš... postoji način da se odmoriš kad zaželiš... —Želim uvijek —reče nažigač. Jer može se biti u isti mah i pouzdan i lijen. Mali princ nastavi: — Tvoj je planet toliko malen da ga možeš obići u tri koraka. Moraš samo hodati dovoljno polako, tako da si uvijek na suncu. Kad se budeš želio odmoriti, hodat ćeš... i dan će trajati koliko budeš htio. — To mi neće baš mnogo pomoći — reče nažigač. — Od svega u životu ja najviše volim spavati. —Nemaš sreće —reče mali princ. —Nemam sreće —reče nažigač. —Dobar dan. I on ugasi svoju svjetiljku. Ovoga čovjeka, mislio je mali princ putujući dalje, prezreli bi svi ostali, i kralj, i tašti čovjek, i pijanac, i poslovni čovjek. Ipak je on jedini koji mi se ne čini smiješnim. Možda zato jer se bavi nečim drugim, a ne samim sobom. Sa žaljenjem uzdahnu i reče još sebi: »On je jedini koji bi mi mogao biti prijatelj. No njegov je planet zbilja premalen. Nema mjesta za dvojicu...« Nije se usuđivao samome sebi priznati da najviše žali za tim blaženim planetom zbog onih tisuću četiristo i četrdeset sunčevih zalazaka u dvadeset četiri sata!