V

V.

Svakoga dana doznao bih ponešto o planetu, o odlasku, o putovanju. Dolazilo je to polako, sa slučajnim razmišljanjima. I tako sam, trećega dana, shvatio dramu s baobabima. I to se dogodilo zahvaljujući ovci, jer me mali princ iznenada upitao, kao da ga je obuzela neka teška dvojba: —Istina je, zar ne, da ovce jedu grmlje? —Da. Istina je. —Ah! To mi je drago! Nisam razumio zašto mu je toliko važno da ovce jedu grmlje. No mali princ je dodao: — Prema tome, jedu i baobabe? Napomenuo sam malome princu da baobabi nisu grmlje, nego stabla velika poput crkava, i dačak i kad bi doveo cijelo krdo slonova, to krdo ne bi moglo izići na kraj ni s jednim jedinim baobabom. Pomisao na krdo slonova nasmijala je maloga princa: — Trebalo bi ih staviti jedne na druge... No, zatim je mudro zami-

jetio:

— Baobabi, prije nego što narastu, počnu tako što su maleni. — To je točno! Ali zašto želiš da tvoje ovce jedu male baobabe? On mi odgovori: »Ma daj!« kao da se radi o nečem očiglednom. I morao sam jako napregnuti mozak da bih sâm shvatio taj problem.

Doista, na planetu maloga princa bilo je, kao na svim planetima, dobrih i loših trava. Pa prema tome i dobrih sjemenki za dobre trave i loših sjemenki za loše. No sjemenke su nevidljive. One spavaju u tajnosti zemlje sve dok nekoj od njih ne dođe volja da se probudi. Onda se protegne inajprije izbaci prema suncu prekrasnu malenu bezazlenu mladicu. Ako se radi o mladici rotkvice ili ruže, možemo je pustiti da raste kako želi. Ali ako se radi o nekoj lošoj biljci, treba je odmah iščupati, čim je uspijemo prepoznati. A na planetu maloga princa bilo je strašnih sjemenki... —bile su to sjemenke baobaba. Tlo planeta bilo je puno tih sjemenki. A baobaba se čovjek nikada ne može riješiti ako ga primijeti prekasno. On zauzme cijeli planet. Izbuši ga korijenjem. I, ako je planet suviše malen, a baobabi suviše brojni, planet se od njih rasprsne. »To je pitanje discipline«, govorio mi je kasnije mali princ. »Kad završiš s jutarnjim umivanjem, moraš brižljivo umiti i planet. Moraš se prisiliti i redovito čupati baobabe čim ih uspiješ razlikovati od ruža kojima su vrlo slični dok su sasvim mladi. To je vrlo dosadan posao, ali vrlo lak.« Jednoga dana savjetovao mi je da se potrudim i načinim lijep crtež kako bih to dobro utuvio u glavu i djeci mojega kraja. »Ako jednom budu putovali«, rekao mi je, »to bi im moglo dobro poslužiti. Ponekad se može bez štete odgoditi posao za kasnije. No, ako

se radi o baobabima, to je uvijek prava katastrofa. Upoznao sam planet na kojemu je živio jedan lijenčina. Bio je zanemario tri grma...« Prema uputama maloga princa nacrtao sam taj planet. Ne volim zvučati kao zanovijetalo. Ali opasnost od baobaba toliko je slabo poznata, a oni koji zalutaju na kakvom asteroidu izlažu se toliko velikoj pogibelji da ću ovaj put iznimno odstupiti od svoje suzdržanosti. Kažem: »Djeco! Čuvajte se baobaba!« I na tom sam crtežu toliko radio baš zato da bih upozorio svoje prijatelje na opasnost uz koju, kao i ja, često prolaze, a da je nisu svjesni. Pouka koju sam im dao vrijedila je truda. Možda ćete se upitati: Zašto u toj knjizi nema drugih toliko veličanstvenih crteža kao što je crtež baobaba. Odgovor je vrlo jednostavan: pokušavao sam, ali nisam uspio. Kad sam crtao baobabe, nadahnuo me osjećaj neposredne opasnosti.