XX

XX.

No, dogodilo se da je mali princ, nakon dugog hodanja po pijesku, stijenama i snijegu, naposljetku otkrio neki put. A svi putovi vode k ljudima. —Dobar dan —reče. Bio je to vrt pun rascvjetanih ruža. —Dobar dan —rekoše ruže. Mali princ ih pogleda. Sve su bile slične njegovome cvijetu.

—Tko ste vi? —upita ih, zapanjen. —Mi smo ruže —rekoše ruže. —Ah! —reče mali princ. I osjeti se vrlo nesretnim. Njegova mu je ruža bila rekla da je jedina od svoje vrste u cijelom svemiru. A ovdje ih evo pet tisuća, svih jednakih, u jednom jedinom vrtu! »Bila bi vrlo povrijeđena«, reče on u sebi, »kad bi ovo vidjela... silno bi kašljala i pretvarala se da umire kako ne bi ispala smiješna. I ja bih se morao pretvarati da je njegujem jer bi se inače doista prepustila smrti, samo da i mene ponizi...« I još reče u sebi: »Mislio sam da sam bogat, da imam jedinstven cvijet, a zapravo imam samo običnu ružu. Ona i moja tri vulkana koji mi dopiru do koljena i od kojih se jedan možda zauvijek ugasio, sve to me baš ne čini nekim velikim princom...« I on legne na travu i zaplače.