Antoine de Saint-Exupéry | Mali princ
XX. No, dogodilo se da je mali princ, nakon dugog hodanja po pijesku, stijenama i snijegu, naposljetku otkrio neki put. A svi putovi vode k ljudima. — Dobar dan — reče. Bio je to vrt pun rascvjetanih ruža. — Dobar dan — rekoše ruže. Mali princ ih pogleda. Sve su bile slične njegovome cvijetu.
— Tko ste vi? — upita ih, zapanjen. — Mi smo ruže — rekoše ruže. — Ah! — reče mali princ. I osjeti se vrlo nesretnim. Njegova mu je ruža bila rekla da je jedina od svoje vrste u cijelom svemiru. A ovdje ih evo pet tisuća, svih jednakih, u jednom jedinom vrtu! »Bila bi vrlo povrijeđena«, reče on u sebi, »kad bi ovo vidjela... silno bi kašljala i pretvarala se da umire kako ne bi ispala smiješna. I ja bih se morao pretvarati da je njegujem jer bi se inače doista prepustila smrti, samo da i mene ponizi...« I još reče u sebi: »Mislio sam da sam bogat, da imam jedinstven cvijet, a zapravo imam samo običnu ružu. Ona i moja tri vulkana koji mi dopiru do koljena i od kojih se jedan možda zauvijek ugasio, sve to me baš ne čini nekim velikim princom...« I on legne na travu i zaplače.
61
