VII

VII.

Petoga dana, opet zahvaljujući ovci, otkrila mi se tajna u životu maloga princa. Upitao me naglo, bez uvoda, kao da je to pitanje plod dugotrajnog tihog razmišljanja: —Ako ovca jede grmlje, onda jede i cvijeće? —Ovca jede sve na što naiđe. —Čak i cvijeće koje ima trnje? —Da. Čak i cvijeće koje ima trnje. —Čemu onda služi trnje? Nisam znao. Bio sam u tom trenu vrlo zaposlen; pokušavao sam odvrnuti prečvrsto pritegnut vijak na motoru. Bio sam doista zabrinut jer mi se kvar počeo činiti vrlo ozbiljnim, a zbog pitke vode koja se brzo trošila hvatao me strah odnajgorega. —Čemu služi trnje? Mali princ nikada nije odustajao od pitanja koje bi jednom postavio. Razljutio me moj vijak, pa sam odgovorio bilo što: —Trnje ne služi ničemu, ono je čista zločestoća cvijeća! —Oh! No, nakon šutnje on mi uvrijeđeno dobaci: —Ne vjerujem ti! Cvijeće je slabo. Cvijeće je bezazleno. Brani se kako može. Vjeruje da je strašno sa svojim trnjem... Nisam ništa odgovorio. U tom sam trenu mislio: »Ako taj vijak ne popusti, izbacit ću ga udarcem čekića.« Mali princ me ponovno prekinuo u razmišljanju: —I ti zbilja vjeruješ da cvijeće... — Ma ne! Ma ne! Ništa ne vjerujem! Odgovorio sam ti bilo što! Ja se bavim ozbiljnim stvarima! Pogledao me zapanjeno. —Ozbiljnim stvarima! Vidio me kako se s čekićem u ruci, prstiju crnih od kolomaza, saginjem nad predmetom koji mu se činio vrlo ružnim. —Govoriš kao odrasli! To me malo posramilo. No, on je nemilosrdno dodao: —Sve brkaš... sve miješaš!

Zbilja se jako naljutio. Odmahivao je na vjetru svojom zlatnom kosom. — Poznajem planet na kojemu živi neki gospodin Grimizni. Nikada nije omirisao cvijet. Nikada nije pogledao zvijezdu. Nikada nije nikoga volio. Nikada se nije bavio ničim osim zbrajanja. Taj cijeli dan ponavlja kao ti: »Ja sam ozbiljan čovjek! Ja sam ozbiljan čovjek!« i pritom se nadimaod ponosa. No to nije čovjek, to je gljiva! —Što? —Gljiva! Mali je princ sad bio sasvim blijed od bi-

jesa.

— Već milijune godina cvijeće stvara trnje. Već milijune godina ovce ipak jedu cvijeće. A ako čovjek pokušava razumjeti zašto se cvijeće toliko trudi da bi stvorilo trnje koje baš ničemu ne služi, to nije ozbiljno? Rat ovaca i cvijeća nije važan? Zar sve to nije ozbiljnije i važnije od zbrajanja nekog debelog crvenog gospodina? I, ako ja poznajem cvijet, jedan jedini na svijetu, cvijet kakvoga nema nigdje osim na mojemu planetu, a neka ga mala ovca može uništiti odjednom, tek tako, jednoga jutra, ne znajući što čini, zar to nije važno! Pocrvenio je, pa nastavio: — Ako netko voli jedan cvijet, jedinstven primjerak među milijunima i milijunima zvijezda, to mu je dovoljno da bude sretan kad ih promatra. Reći će samome sebi: »Moj cvijet je negdje tamo...« Ali ako ovca pojede cvijet, za njega će to biti kao da su se odjednom sve zvijezde ugasile! I to nije važno! Nije mogao više ništa reći. Odjednom je briznuo u plač. Noć se bila spustila. Odložio sam svoj alat. Nije me više bilo briga ni za čekić, ni za vijak, ni

za žeđ, ni za smrt. Postojao je, na jednoj zvijezdi, na jednome planetu, na mojemu planetu Zemlji, jedan mali princ kojega je trebalo utješiti! Zagrlio sam ga. Njihao sam ga. Govorio sam mu: »Cvijet koji voliš nije u opasnosti... Nacrtat ću brnjicu tvojoj ovci... Nacrtat ću ti oklop za cvijet... Ja ću...« Nisam baš znao što bih rekao. Osjećao sam se vrlo nespretnim. Nisam znao kako doprijeti do njega, gdje se ponovno naći s njim... Toliko je zagonetna zemlja suza!